REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Povrv-3528/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Carmen Topalušić, po prijedlogu više sudske savjetnice Kristine Štruglin, u pravnoj stvari tužitelja ALFA CREDIT SL, Kraljevina Španjolska, Madrid, Principe De Vergara 109/2, OIB: 57768789523, kojeg zastupa punomoćnik Mislav Bistrović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika AL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Maro Konjuh, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 18. prosinca 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja CL, odvjetničkog vježbenik i zamjenice punomoćnika tuženika TL, odvjetničke vježbenice, 23. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika Marije Glibote iz Zagreba, poslovni broj Ovrv-748/2023 od 13. rujna 2023. u dijelu kojim je tuženiku AL iz [adresa], naloženo isplatiti tužitelju ALFA CREDIT SL, Kraljevina Španjolska, Madrid, Principe De Vergara 109/2, OIB: 57768789523, u roku od 8 dana iznos od 1.000,00 EUR sa zateznim kamatama tekućima od 21. srpnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika Marije Glibote iz Zagreba, poslovni broj Ovrv-748/2023. od 13. rujna 2023. u dijelu kojim se nalaže tuženiku AL iz [adresa] isplatiti tužitelju ALFA CREDIT SL, Kraljevina Španjolska, Madrid, Principe De Vergara 109/2, OIB: 57768789523, iznos od 700,00 EUR sa zateznim kamatama tekućima od 21. srpnja 2023. do isplate te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.

III. Nalaže se tuženiku AL iz [adresa], naknaditi tužitelju ALFA CREDIT SL, Kraljevina Španjolska, Madrid, Principe De Vergara 109/2, OIB: 57768789523 troškove postupka u iznosu od 938,90 EUR, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj, kao ovrhovoditelj, podnio je prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave u kojem navodi da mu tuženik duguje iznos od 1.700,00 EUR sa zateznim kamatama te je Javni bilježnik Marija Glibota iz Zagreba donijela rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-748/2023 od 13.9.2023. kojim je naloženo tuženiku isplatiti tražbinu tužitelja u iznosu od 1.700,00 EUR sa odmjerenim troškovima u iznosu od 273,75 EUR.

2. Tuženik je pravodobno podnio prigovor u kojem osporava tražbinu tužitelja iz svih zakonom predviđenih razloga navodeći da kako predmetna vjerodostojna isprava (izvadak iz poslovnih knjiga) sama po sebi nije dokaz osnovanosti potraživanja budući da ista nije ovršna isprava pa slijedom toga nema ni dokaznu snagu javne isprave po članku 230. Zakona o parničnom postupku. Ovrhovoditelj u Općim uvjetima poslovanja, u članku 5., određuje kako ovrhovoditelj ne donosi pozitivnu ocjenu odobrenja zajma ukoliko se utvrdi da je zajmoprimac „stranka u pravnim ili sudskim postupcima koji bi mogli utjecati na njegovu razinu solventnosti imovine i kreditne sposobnosti“. Također je određeno da „nakon što zajmodavac izvrši potrebne provjere, on će elektroničkom poštom i SMS-om zajmoprimcu dostaviti pozitivnu ili negativnu Odluku o odobrenju zajma“. Ističe kao je ovršenik 13.01. 2023. sklopio Ugovor o zajmu sa ovrhovoditeljem kojim je kao zajmoprimac zatražio isplatu zajma u iznosu od 400,00 EUR dok je prije toga 11.1.2023. u komunikaciji putem e-mail-a ovrhovoditelj već jednom odbio ovršenikov zahtjev za kredit. Pretpostavka ovršenika je bila kako je razlog tome ovršni postupak koji se vodi protiv njega zbog dugovanja prema ovrhovoditelju odnosno bio je aktivan u siječnju 2023. Pri tome se napominje kako su EVOCASH i ovrhovoditelj zastupani po istom direktoru, a što je razvidno iz potpisa na oba ugovora o zajmu. Ovršenik je zatim 16.01.2023. sklopio Ugovor s ovrhovoditeljem. Ovrhovoditelj krši vlastite Opće uvjete poslovanja s obzirom da je u članku 5. određeno kako ovrhovoditelj ne donosi pozitivnu ocjenu odobrenja zajma ukoliko se utvrdi da je zajmoprimac „stranka u pravnim ili sudskim postupcima koji bi mogli utjecati na njegovu razinu solventnosti imovine i kreditne sposobnosti“. Nadalje, u članku 3. Ugovora određeno je kako se zajmoprimac obvezuje vratiti zajam iz članka 1. Ugovora s uvećanjem koje se odnosi na fiksnu pristojbu u iznosu od 700,00 EUR. Ugovoreno je kako se na Ugovor ne obračunava dodatna redovna kamatna stopa. Jasno je da je navedena pristojba zapravo ukupan iznos ugovornih kamata prikazana kao fiksni iznos naplate uz sami iznos zajma, a kako bi se izbjegle odredbe pozitivnog zakonodavstva o najvišoj dopuštenoj kamatnoj stopi. Uslijed navedenog jasno je da je ovdje riječ o ništetnom ugovoru zbog zelenaške kamate. Nadalje, članak 6. Ugovora predviđa prethodni pokušaj mirnog rješavanja svih eventualnih nesuglasica i sporova između ugovornih strana Ugovora. Isto je navedeno u članku 19. Općih uvjeta poslovanja ovrhovoditelja. Ovrhovoditelj unatoč tomu nije ovršeniku pristupio s prijedlogom za mirnim rješenjem spora. Predlaže da nadležni sud stavi pobijano rješenje o ovrsi izvan snage.

3. Na temelju članka 58. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20, 114/22 i 06/24) Općinski građanski sud u Zagrebu je rješenjem poslovni broj Povrv-3528/2023-2 od 10. siječnja 2024. stavio izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu u kojem je određena ovrha, ukinuo sve provedene radnje te odredio da će se postupak provesti po pravilima parničnog postupka kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

4. U nastavku postupka tužitelj navodi da su tužitelj i tuženik 13.6.2023. sklopili Ugovor o zajmu AC-2023-2928 kojim se tužitelj (zajmodavac) obvezao tuženiku (zajmoprimcu) isplatiti iznos zajma od 1.000,00 EUR, umanjen za troškove obrade u iznosu od 15,00 EUR, koji iznos se tuženik obvezao vratiti u roku od 180 dana od dana zaključenja ugovora s uvećanjem koje se odnosi na fiksnu pristojbu u iznosu od 700,00 EUR što ukupno čini iznos od 1.700,00 EUR. Tužitelj je tuženiku 13.6.2023. isplatio iznos od 985,00 EUR te na taj način ispunio svoju ugovornu obvezu prema tuženiku. Prema članku 1. Općih uvjeta poslovanja tužitelja propisano je da se navedeni Ugovor o zajmu sklapa posredstvom usluga daljinske komunikacije, a koje uključuju elektroničku i mobilnu komunikacijsku mrežu i infrastrukturu (mobitel, SMS, e-mail, web stranice Zajmodavca i sl.), sve u skladu s važećim zakonskim odredbama. Tuženik je zaprimanjem predmetnog Ugovora o zajmu potvrdio iznos koji je dužan vratiti tužitelju te je također potvrdio da Otplatni plan određuje točne iznose i status dugovanja, a koji je bio priložen navedenom Ugovoru o zajmu kao prilog, odnosno tuženik je prije sklapanja Ugovora o zajmu bio upoznat s uvjetima i načinom na koji će morati izvršiti svoju obvezu prema tužitelju, te je također bio upoznat s posljedicama neizvršenja iste, a u prilog navedenom tužitelj dostavlja e- mail prepiske iz kojih je vidljivo da je tuženiku dostavljeno sve u skladu s važećim zakonskim odredba. Nadalje, tuženik naglašava kako ovrhovoditelj, ovdje tužitelj s ovršenikom, odnosno tuženikom sklapanjem referentnog ugovora o zajmu krši vlastite opće uvjete poslovanja, konkretno odredbu člankom 5. općih uvjeta poslovanja kojom je određeno kako ovrhovoditelj ne donosi pozitivnu ocjenu odobrenja zajma ukoliko se utvrdi da je zajmoprimac stranka u pravnim i sudskim postupcima koji bi mogli utjecati na njegovu razinu solventnosti imovine i kreditne sposobnosti, dok zanemaruje činjenicu kako je tuženik u skladu s člankom 16. Općih uvjeta poslovanja tužitelja potvrdio da je izračunao mjesečne prihode i troškove povezane s mogućim najmovima, hipotekama, dnevnim troškovima, strujom, prirodnim plinom, vodom itd., te s osiguranjem, porezima i ostalim troškovima, kreditnim karticama, prekoračenjima po bankovnim računima, obvezama prema drugim javnim ili privatnim tijelima, fizičkim ili pravnim osobama, troškovima uzdržavanja i sličnim troškovima, vlastitim troškovima uzdržavanja, zdravstvenim troškovima, slobodnim vremenom te svime ostalim što nije prethodno navedeno, kao što su troškovi prijevoza, Interneta, telefonske komunikacije ili drugi troškovi ili tereti i da nakon što je ispunio sve prethodno navedene obveze, da mu ostane iznos od 25% njegovih mjesečnih primanja temeljem kojih se smatra da je u stanju podmiriti iznose iz predmetnog Ugovora o zajmu. U odnosu na točku IV. prigovora tuženika tužitelj ukazuje na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj: Rev-1042/16 od 17. srpnja 2019. u kojemu navodi kako je za primjenu odredbi o zelenaškom ugovoru, odnosno kamatama nužno: „kumulativno ispunjenje pretpostavke da (primjenom objektivnog kriterija) u trenutku sklapanja ugovora: postoji očiti nerazmjer između obveza ugovornih strana, da je jedan suugovaratelj iskoristio nepovoljan položaj drugog suugovaratelja te da je pritom znao ili morao znati za nepovoljne okolnosti u kojima se nalazi druga ugovorna strana, pri čemu je bitno da su već s trenutkom sklapanja ugovora ispunjenje sve objektivne i subjektivne pretpostavke“, a što u konkretnom slučaju nije ispunjeno. Tome u prilog tužitelj još jednom ponavlja kako je kako je tuženik u skladu s člankom 16. Općih uvjeta poslovanja tužitelja potvrdio da je izračunao mjesečne prihode i troškove tako da mu ostane iznos od 25% njegovih mjesečnih primanja temeljem kojih se smatra da je u stanju podmiriti iznose iz predmetnog Ugovora o zajmu. Stoga je evidentno kako su navodi vezani za ništetnost ugovora o zajmu te iznos fiksne pristojbe istaknuti paušalno i u svrhe odugovlačenja postupka. Tužitelj također ističe kako tuženik neosnovano navodi da je odluka donesena bez prethodnog pokušaja mirnog rješavanja nesuglasica i sporova jer je iz priložene korespondencije tužitelja i tuženika razvidno da je tuženik više puta obaviješten kako o statusu i stanju dugovanja tako i prekoračenju rokova dospijeća dugovanja. Također, evidentno je i kako je tužitelj više puta pokušao stupiti u kontakt s tuženikom te mu je predložio i prolongaciju roka za otplatu duga, a na što se sve tuženik oglušio, stoga nije jasno na koji je još način tužitelj mogao pokušati mirno riješiti nesuglasice i sporove. Stoga tužitelj predlaže da održi na snazi rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave i naloži tuženiku da tužitelju podmiri utuženu tražbinu.

5. Tuženik u nastavku postupka dostavlja sudsku praksu, u odnosu na sestrinsko društvo tužitelja, u postupku gdje isto nastupa kao tuženik, a koji postupak se vodi pred Općinskim sudom u Pazinu, Stalnom službom u Bujama, pod poslovnim brojem P-731/22. Ističe da je navedenom presudom utvrđeno da je ugovor o zajmu, sklopljen između tužiteljice (kao zajmoprimca) i tuženika (sestrinskog društva ovdje tužitelja, kao zajmodavca), ništetan, a uslijed činjenice da tuženik u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije ishodio odobrenje Ministarstva financija Republike Hrvatske za obavljanje usluga potrošačkog kreditiranja, sukladno članku 19.j Zakona o potrošačkom kreditiranju. Budući u predmetnom postupku egzistira ista činjenična osnova kao i u navedenom drugom postupku, a s obzirom da tuženik nije ranije znao niti, kao potrošač, bio dužan znati za navedenu odredbu ZPK-a, to se i u ovom slučaju ugovor o zajmu sklopljen između tužitelja i tuženika ukazuje ništetnim u cijelosti, a sve s obzirom da ni ovdje tužitelj u trenutku sklapanja istog nije imao potrebnu dozvolu Ministarstva financija RH. Stoga je predložio da tužitelj dostavi dokaz o tome da je u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o zajmu ishodio navedenu dozvolu Ministarstva financija RH, odnosno da sud navedeni podatak zatraži službenim putem od navedenog ministarstva.

5.1. Tuženik nadalje ističe u odnosu na navode tužitelja o pravu koje se primjenjuje na predmetni ugovor o zajmu, člankom 6. stavkom 2. Uredbe (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i vijeća, od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I,) jasno je propisano: „ugovorne stranke mogu odabrati mjerodavno pravo za ugovor koji ispunjava zahtjeve stavka 1. u skladu s člankom 3. Međutim, takav izbor ne može za posljedicu imati lišavanje potrošača zaštite koja mu je osigurana odredbama od kojih se ne može odstupiti sporazumom, na temelju prava koje bi bilo mjerodavno na temelju stavka 1. u slučaju da mjerodavno pravo nije izabrano.“ Dakle, bez obzira na navode tužitelja da je kao mjerodavno pravo za predmetni Ugovor o zajmu i Opće uvjete izabrano pravo Kraljevine Španjolske, tuženik drži da isto nije primjenjivo, budući se na taj način odstupa od mjerodavnih kogentnih odredbi prava Republike Hrvatske, koje su upravo usmjerene na pružanje potrebne zaštite potrošaču, kao stranci koja je u nepovoljnijem položaju. Naime, nedvojbeno je da se tuženik kao potrošač-laik, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora, nalazio u očigledno neravnopravnom položaju prema tužitelju te mu je morala biti osigurana potpuna pravna zaštita zajamčena pravom Republike Hrvatske. Sukladno članku 6. stavka 1. Uredbe, potrošački ugovor podliježe pravu države u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište, pod uvjetom da poduzetnik provodi svoje komercijalne ili stručne djelatnosti u državi u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište ili bilo kojim sredstvima usmjerava takve aktivnosti na tu državu, a što u konkretnom slučaju nedvojbeno ukazuje na potrebu primjene prava Republike Hrvatske, odnosno barem kogentnih odredbi istog kojima se osigurava zaštita potrošača. Naime, navedeni uvjeti članka 6. stavka 1. Uredbe u konkretnom slučaju su ispunjeni u cijelosti, budući je predmetni Ugovor o zajmu sklopljen putem internet stranice koja je prilagođena hrvatskom tržištu, pri čemu je cijeli tekst s ponudom i uputama na koji način ostvariti pozajmicu sastavljen na hrvatskom jeziku, što upućuje na zaključak da je tuženik svoje komercijalne aktivnosti usmjerio na područje Republike Hrvatske, u kojoj tuženik ima svoje uobičajeno boravište. Pored toga, tužitelj je tuženiku iznos zajma isplatio s računa otvorenog u Republici Hrvatskoj na račun tuženika otvoren u Republici Hrvatskoj, a što je vidljivo iz same potvrde o isplati istog. Dakle, tužitelj je odobrio kredit na području Republike Hrvatske te je mjesto ispunjenja Republika Hrvatska.

6. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Izvod otvorenih stavaka iz poslovnih knjiga na temelju ugovora AC-2023/2928 (stranica 8), ovjereni prijevod sa španjolskog jezika Potvrde Trgovačkog registra Valencije i Potvrde Trgovačkog registra Valencije na španjolskom jeziku sa Apostillom (stranica 9-16), Upute o ispunjavanju i načinu korištenja potvrde o osobnom identifikacijskom broju i potvrda o osobnom identifikacijskom broju (stranica 22), Potvrdu o izvršenom uvidu u podatke OIB sustava (stranica 23), Obavijest javnog bilježnika (stranica 25), rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave (stranica 27), Ugovor o zajmu AC-2023/186 sklopljen između ALFA CREDIT SL i AL (stranica 45-47), Ugovor o zajmu EC-2023-306 između zajmodavca EVOCASH EUROPE SOCIEDAD LIMITADA i zajmoprimca AL (stranica 48-50), Opće uvjeti poslovanja (stranica 56-63), Ugovor o zajmu broj AC-2023-2928 sklopljen između zajmodavca ALFA CREDIT SL i zajmoprimca AL (stranica 74-76), europski platni nalog broj 4345868 o pozajmici prema AC-2023-2928 od 13.6.2023. (stranica 77), mail korespondenciju između tužitelja i tuženika (stranica 78-98, 114-115), Otplatni plan za AC-2023-2928 (stranica 99-100), Standardne europske informacije o potrošačkim kreditima (stranica 109-111), Opće uvjeti poslovanja tužitelja (stranica 101-108 spisa), odluke sudova (stranica 129-138, 151-167) te je izveden dokaz saslušanjem tuženika kao stranke (stranica 125-127), dok druge dokaze sud nije izvodio jer smatra da je činjenično stanje na temelju izvedenih dokaza u dovoljnoj mjeri utvrđeno za donošenje odluke.

7. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja prema tuženiku za isplatu utuženog iznosa s naslova sklopljenog ugovora o zajmu oznake AC-2023-2928 od 13.6.2023.

9. Među strankama je sporna pravna osnova zahtjeva, pitanje primjene mjerodavnog prava na pravni odnos između stranaka, je li ugovor o zajmu ništetan jer tužitelj nije ishodio odobrenje Ministarstva financija Republike Hrvatske za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja te je li tužitelj prije odobrenja zajma tuženiku znao da je upitna njegova solventnost zbog čega mu je unatoč navedenom saznanju odobrio zajam čime da je postupio protivno vlastitim Općim uvjetima koji se odnose na odobrenje zajma.

10. Uvidom u Ugovor o zajmu AC-2023-2928 utvrđeno je da su ga tužitelj, kao zajmodavac, i tuženik, kao zajmoprimac, sklopili 13.6.2023., da je tuženiku odobren zajam u iznosu od 1.000,00 EUR na razdoblje od 180 dana, uz pristojbu u iznosu od 700,00 EUR te da je nakon umanjenja za trošak obrade od 15,00 EUR tuženiku isplaćen iznos od 985,00 EUR,

- da se tuženik obvezao vratiti iznos zajma uvećan za pristojbu u iznosu od 700,00 EUR, dakle ukupno vratiti 1.700,00 EUR sukladno otplatnom planu koji je u prilogu Ugovora s time što je prva rata s osnova pristojbe od 370,00 EUR dospjela 13.7.2023., druga rata s osnove pristojbe od 330,00 EUR i iznosa glavnice od 10,00 EUR odnosno ukupno 340,00 EUR 12.8.2023., treće rata s osnova glavnice od 300,00 EUR 11.9.2023., četvrta rata s osnova glavnice od 260,00 EUR 11.10.2020., peta rata s osnova glavnice od 230,00 EUR 10.11. 2023. te šesta rata s osnova glavnice od 200,00 EUR 10.12.2023.,

-da je tužitelj 20.7.2023. Ugovor o zajmu otkazao jer tuženik nije podmirio dospjelu ratu od 13.7.2023. u iznosu od 370,00 EUR.

11. Nadalje, tuženik u svom iskazu navodi da je zaključio ugovor sa tužiteljem 13.6.2023., broj AC-2023-2928 te da mu je po predmetnom ugovoru isplaćeno 1.000,00 EUR umanjeno za 15 EUR koji nije podmirio, dok je isplaćena sredstva koristio. Ističe kako je sa tužiteljem već ranije zaključio ugovor 13.1.2023. na iznos od 400,00 EUR za koji smatra da je bio zelenaški ugovor. Ističe da je zbog teških životnih okolnosti bio primoran sklopit ugovor sa tužiteljem te da je tužitelja prije zaključenje ugovora od 13.1.2023. bio upoznat sa činjenicom da je tuženik ovršen te da ima kredit kod njegove sestrinske firme. Nadalje navodi da je prije zaključenja ugovora iz lipnja 2023. Tužitelj uz suglasnost tuženika provjerio solventnost tuženika kao i da se prije zaključenja ugovora treba dostaviti platna lista i očevidnik sa FINA- e, promet po računu u zadnja tri do šest mjeseci

12. Tuženik nije osporio da je ugovor o otkazan jer nije podmirio ratu u iznosu od 370,00 eura, dok je uvidom u Ugovor o zajmu utvrđeno da je člankom 4. Ugovora propisano da u slučaju neurednosti odnosno kašnjenja u plaćanju tj povratu zajma zajmodavac ima pravo jednostrano otkazati ugovor. Kašnjenjem se smatra svaka uplata nakon datuma dospijeća.

13. U odnosu na prigovor tuženika kojim osporava tražbinu tužitelja navodeći da vjerodostojna isprava sama po sebi nije dokaz osnovanosti potraživanja tužitelja valja navesti da je ovaj postupak započeo podnošenjem ovršnog prijedloga na temelju vjerodostojne isprave – izvatka iz poslovnih knjiga te je po pravodobno podnesenom prigovoru tuženika ovaj sud stavio izvan snage rješenje o ovrsi i postupak je nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, dok je u dijelu kojim je određena ovrha sud ukinuo sve provedene radnje. Uzimajući u obzir da je ovaj postupak pokrenut ovršnim prijedlogom na temelju vjerodostojne isprave kao osnove za donošenje rješenja o ovrsi, a što je bilo dovoljno za pokretanje postupka, te da je pravodobno podnesenim prigovorom započeo postupak koji se pretvara u redovni parnični postupak u stadiju odgovora na tužbu, to ovaj sud više nema osnove odlučivati o urednosti prijedloga za ovrhu i priloženih isprava. Ujedno valja reći da prijedlog za ovrhu, sada tužba, sadrži sve potrebno da bi se po njoj moglo postupiti u smislu članka 106. stavak 2. ZPP-a.

14. U ovoj pravnoj stvari riječ je o ugovoru o kreditu sklopljenom elektroničkim putem u smislu članka 293. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 38/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 114/22., 156/22. i 155/23.; dalje; ZOO) prema kojem ugovor je sklopljen elektroničkim putem kada su se strane suglasile o bitnim sastojcima te ponuda učinjena elektroničkim putem smatra se ponudom nazočnoj osobi, ako se u konkretnom slučaju može na izjavu odmah dati protuizjava te su se strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora o zajmu (čl. 499. st. 1. ZOO-a). Kako tuženik nije podmirio ratu koja je dospjela 13. 7. 2023. o dospijeću, tužitelj je otkazao taj ugovor te je preostala tražbina tužitelja u cijelosti dospjela otkazom ugovora 20. 7. 2023. Tuženiku je isplaćen zatraženi iznos zajma od 1.000,00 EUR umanjen za trošak od 15,00 EUR te mu je isplaćen ukupan iznos od 985,00 eura. Tužitelj u ovom postupku na ime potraživanja prema tuženiku potražuje i iznos pristojbe od 700,00 EUR sa zateznim kamatama tekućima od 21.7.2023. do isplate.

15. Sud smatra da navedeni dio zahtjeva tužitelja nije osnovan. Ugovor o zajmu je u smislu Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP) potrošački ugovor. Sustav zaštite potrošača u smislu Direktive/93 počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavača ili pružatelja usluge što se tiče pregovaračke snage i razine informacija pa obzirom na takav slabiji položaj potrošača, članak 6. st. 1. Direktive/93 predviđa da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače, a radi se o onoj odredbi s obveznim učinkom kojoj je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza stvarnom ravnotežom koja će ponovo uspostaviti jednakost između suugovaratelja. U tom smislu nacionalni sudac dužan je po službenoj dužnosti procijeniti nepošteni karakter ugovorne odredbe koja ulazi u područje primjene Direktive 93/13 i time ispraviti neravnotežu između potrošača i prodavača ili pružatelja čim raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima (presuda C – 280/2013). Imajući u vidu navedeno, kao i osnovna načela obvezno pravnih odnosa sadržana u članku 3., članku 4. i čl. 6. ZOO-a i položaj tuženika kao potrošača u smislu odredbi ZZP-a u kojima su implementirane i prethodno citirane Direktive o zaštiti prava potrošača, ovaj sud ocjenjuje odredbu ugovora o zajmu kojom se tuženik kao zajmoprimac obvezao tužitelju kao zajmodavcu platiti pristojbu u iznosu od 700,00 EUR nepoštenom zbog čega prema ocjeni ovog suda takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tuženika kao potrošača, a o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo pa potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te ugovorne odredbe, sve to u smislu članka 49. stavka 1. i 2. ZZP-a. Stoga je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 700,00 EUR s naslova dospjele pristojbe sa zateznim kamatama tekućima od 21.7.2023. do isplate zbog čega je na temelju članka 451. stavka 3. ZPP odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

16. U odnosu na preostali dio tužbenog zahtjeva od 1.000,00 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama tuženik smatra da isti nije dužan podmiriti jer smatra da je ugovor o zajmu ništetan jer da je tužitelj prije odobrenja imao saznanja o ovršnim postupcima koji utječu na njegovu solventnost, nadalje da tužitelj nije imao potrebnu dozvolu Ministarstva financija Republike Hrvatske za obavljanje usluga potrošačkog kreditiranja te da u predmetnom postupku nije primjenjivo pravo Kraljevine Španjolske jer se na taj način odstupa od kogentnih odredbi prava Republike Hrvatske koje su upravo usmjerene na pružanje potrebne zaštite potrošaču kao stranci u nepovoljnijem položaju.

16.1. Iz iskaza tuženika sud je utvrdio da je tuženik nakon što mu je bio blokiran račun u odnosu na prethodni ugovor o zajmu i nakon što je provedena ovrha sklopio sa tužiteljem drugi ugovor o zajmu, a koji je predmet ovog postupka. Člankom 5. stavkom 3. i 4. Općih uvjeta poslovanja tužitelja propisano je da pozitivna odluka o odobrenju zajma ovisi o okolnosti u odnosu na zajmoprimca i to da ne smije imati neplaćene obveze ili dugovanja prema trećim osobama koja bi mogla onemogućiti plaćanje zajma uključujući nepodmirena plaćanja zabilježena u bilo kojem informacijskom registru o solventnosti imovine i kreditu ili zapljenu bankovnih računa te da nije stranka u pravnim ili sudskim postupcima koji bi mogli utjecati na njegovu razinu solventnosti imovine i kreditne solventnosti. U navedenoj situaciji sud ocjenjuje da neovisno o tome što je tuženiku ranije bio blokiran račun tužitelj nije morao zbog toga odbiti sklapanje ugovora o zajmu sa tuženikom jer isto predstavlja pravo, a ne i obvezu tužitelja da odbije uslijed postojanja naprijed navedenih okolnosti sklapanje ugovora o zajmu sa tuženikom. To što je tuženik prije sklapanja ovopredmetnog ugovora sklopio još jedan ugovor o zajmu sa sestrinskom tvrtkom tužitelja ne znači da je tuženik nužno nesolventan, a niti je tijekom postupka dokazao da nije u mogućnosti podmiriti tražbinu tužitelja jer nema financijskih mogućnosti pri čemu valja ukazati i na članak 16. Općih uvjeta poslovanja tuženik prema kojem je tuženik prihvaćanjem uvjeta potvrdio da je izračunao mjesečne prihode i troškove povezane s mogućim najmovima, hipotekama, dnevnim troškovima, strujom, prirodnim plinom, vodom itd., te s osiguranjem, porezima i ostalim troškovima, kreditnim karticama, prekoračenjima po bankovnim računima, obvezama prema drugim javnim ili privatnim tijelima, fizičkim ili pravnim osobama, troškovima uzdržavanja i sličnim troškovima, vlastitim troškovima uzdržavanja, zdravstvenim troškovima, slobodnim vremenom te svime ostalim što nije prethodno navedeno, kao što su troškovi prijevoza, Interneta, telefonske komunikacije ili drugi troškovi ili tereti i da nakon što je ispunio sve prethodno navedene obveze, da mu ostane iznos od 25% njegovih mjesečnih primanja temeljem kojih se smatra da je u stanju podmiriti iznose iz predmetnog Ugovora o zajmu. Dakle, tuženik je sklapanjem Ugovora o zajmu pristao na primjenu navedenih Uvjeta.

16.2. U odnosu na prigovor tuženika kojim ukazuje da se u konkretnom slučaju primjenjuje pravo Republike Hrvatske, a ne pravo Kraljevine Španjolske odnosno prigovara primjeni mjerodavnog prava valja navesti da je pitanje primjene mjerodavnog prava za privatno pravne odnose s međunarodnim obilježjem regulirano stupanjem na snagu Zakona o međunarodnom privatnom pravu („Narodne novine“ 101/2017. i 67/2023. dalje; ZMPP) te je člankom 25. st. 1. ZMPP- a propisano da se pravo mjerodavno za ugovorne obveze određuje prema Uredbi (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) (SL L 177, 4. 7. 2008.) unutar njezinog polja primjene, dok je člankom 78. stavkom 1. ZMPP-a propisano da se ovaj zakon primjenjuje na pravne odnose nastale od dana stupanja na snagu ovoga Zakona i na postupke pokrenute od dana stupanja na snagu ovoga Zakona. Obzirom da je ovaj postupak pokrenut podnošenjem prijedloga za ovrhu 25.7.2023., a predmetni ugovor o zajmu je sklopljen 13.6.2023., dakle nakon stupanja na snagu ZMPP-a, za određivanje mjerodavnog prava sud je primijenio Uredbu (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze.

16.3. Člankom 3. stavkom 1. Uredbe EZ propisano je da se na ugovor primjenjuje pravo koje su stranke izabrale, da se izbor navodi izrijekom ili jasno proizlazi iz odredaba ugovora ili okolnosti slučaja, te da ugovorne stranke imaju mogućnost same izabrati mjerodavno pravo za cijeli ugovor odnosno jedan njegov dio, dok je u stavku 5. propisano da se postojanje i valjanost suglasnosti ugovornih strana u pogledu izbora mjerodavnog prava utvrđuje u skladu s člankom 10., 11. i 13. Uvidom u Ugovor o zajmu AC-2023-2928 od 13.6.2023. u članku 5. stavku 1. utvrđeno je da se za sve ono što predmetnim ugovorom nije podrobno definirano, te za sve odnose između zajmodavca i zajmoprimca, odnosno ugovornih stranaka primjenjuju se Opći uvjeti zajmodavca, Mjerodavno pravo za ove Opće uvjete i Ugovor o zajmu Kraljevine Španjolske, slijedom čega sud zaključuje kako za situaciju u vrijeme izbora mjerodavnog prava ugovorne strane suglasno izabrale primjenu prava Kraljevine Španjolske, sukladno članku 3. stavku 1. Uredbe EZ. Iz navedenih razloga sud ocjenjuje neosnovnim prigovor tužitelja da predmetni Ugovor o zajmu podliježe primjeni hrvatskog mjerodavnog prava. To neovisno o prigovoru tuženika da je tužitelj tuženiku iznos zajma isplatio s računa otvorenog u Republici Hrvatskoj na račun tuženika otvoren u Republici Hrvatskoj te da je mjesto ispunjenja Republika Hrvatska. Naime, stranke su sklapanjem ugovora o zajmu ugovorile primjenu mjerodavnog prava, a navedenu odredbu o primjeni prava nisu stavile izvan snage.

17. Nadalje, vezano za prigovor tuženika da bi predmetni Ugovor o zajmu bio ništetan iz razloga jer tužitelj nije imao odobrenje Ministarstva financija Republike Hrvatske za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja u Republici Hrvatskoj valja navesti da su Republika Hrvatska i Kraljevina Španjolska, u trenutku sklapanja ugovora, bile članice Europske unije, a temeljem članka 2. Akta o uvjetima pristupanja Republike Hrvatske i prilagodbama Ugovora o Europskoj uniji, Ugovora o funkcioniranju Europske unije i Ugovora o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju (Sl. 2013), odredbe izvornih ugovora obvezujuće su za Hrvatsku od dana njezina pristupanja, pa se primjenjuju na buduće učinke situacija nastalih prije pristupanja, konkretno i na ovu pravnu stvar, a po svojoj pravnoj snazi osnivački ugovori Europske unije, u ovom slučaju Ugovor o funkcioniranju Europske unije, imaju hijerarhijski višu pravnu snagu od nacionalnih zakona.

17.1. Člankom 56. stavkom 1. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (SL C 202, 7.6.2016, Glava IV - Slobodno kretanje osoba, usluga i kapitala) propisano je da se zabranjuju ograničenja slobode pružanja usluga unutar Unije u odnosu na državljane država članica s poslovnim nastanom u državi članici koja nije država osobe kojoj su usluge namijenjene.

17.2. Člankom 57. stavkom 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije propisano i da, ne dovodeći u pitanje odredbe poglavlja o pravu poslovnog nastana, osoba koja pruža neku uslugu može, u svrhu pružanja te usluge, privremeno obavljati svoju djelatnost u državi članici u kojoj se usluga pruža, i to prema istim uvjetima koje ta država propisuje za svoje državljane. Stoga ovaj sud nalazi kako se temeljnim aktima Europske unije uklanja svaka diskriminacija prema pružatelju usluga s poslovnim nastanom u drugoj državi članici na osnovi njegove državne pripadnosti, konkretno ovdje tuženika, kao i ukidanje svakog ograničenja kad je ono takve prirode da zabranjuje, otežava ili čini manje privlačnima djelatnosti pružatelja usluga koji ima poslovni nastan u drugoj državi članici, a čime se obuhvaća i relevantna situacija kao u ovoj pravnoj stvari odnosno da bi bio ništetan predmetni ugovor o zajmu sklopljen s vjerovnikom koji nema odobrenje Ministarstva financija Republike Hrvatske za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja u Republici Hrvatskoj, jer bi se radilo o slučaju diskriminacije u smislu članka 56. stavka 1. i članka 57. stavka 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije.

18. Nadalje, imajući u vidu da je predmetni ugovor o zajmu zaključen u elektroničkom obliku Internet pristupom na web stranicu zajmodavca odnosno tužitelja (a što potvrđuje i sam tuženik u iskazu da se registrirao na stranicu tužitelja), dakle, nije ugovor zaključen u Republici Hrvatskoj već je riječ o ugovoru zaključenom u Kraljevini Španjolskoj zbog čega se na pružanje financijske usluge davanja zajma u navedenom obliku ne primjenjuje članak 19j. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22. i 156/23.) kojom je propisano da ako je ugovor o kreditu sklopio vjerovnik odnosno kreditni posrednik koji nema odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja, odnosno za posredovanje pri potrošačkom kreditiranju, ugovor je ništetan. Iz iznesenih razloga sud smatra neosnovanim prigovor tuženika da bi predmetni Ugovor o zajmu bio ništetan jer tuženik tijekom postupka nije dokazao okolnosti ništetnosti ugovora na koje se poziva.

19. Slijedom navedenoga prihvaćen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.000,00 EUR po osnovi dospjele glavnice od 10,00 EUR 12.8.2023., treće rata s osnova glavnice od 300,00 EUR 11.9.2023., četvrte rate s osnova glavnice od 260,00 EUR 11.10.2020., peta rata s osnova glavnice od 230,00 EUR 10.11. 2023. te šesta rata s osnova glavnice od 200,00 EUR 10.12.2023. po osnovu preostalog iznosa zajma koji je dospio u trenutku otkaza ugovora o zajmu 20.7.2023. Stoga je na temelju članka 9. ZOO u vezi s člankom 451. stavkom 3. ZPP-a odlučeno kao pod točkom I. izreke presude. Visina i stope zateznih kamata određena je na temelju članka 29. stavka 1. i 2. ZOO.

20. S obzirom da je platni nalog samo onaj dio rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave kojim se prihvaća zahtjev tužitelja da se tuženiku naloži plaćanje dospjele tražbine, a ne i odluka o troškovima ovršnog postupka, to je sud o troškovima postupka i to onog dijela koji se tiče izdavanja platnog naloga u sklopu rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, kao i onog nastalog u parnici, odlučivao ovom presudom kojom se postupak završava (prema Zaključku br. 3. sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa predsjednicima građanskih odjela županjskih sudova održanom 2. lipnja 2017.).

21. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavku 2. ZPP-a. Utvrđeno je da je tužitelj u pogledu visine tužbenog zahtjeva uspio sa 59 %, dok je u dokazivanju pravne osnove uspio sa 100 %, što ukupno iznosi 159%, a nakon što se navedeni postotak podijeli sa dva (pravna osnova i visina) dobije se tužiteljev uspjeh u sporu od 79,50%. Tuženik je u pogledu visine uspio sa 41%, a u osporavanju pravne osnove sa 0%, što ukupno iznosi 41%, a nakon što se i navedeni postotak podijeli sa dva (pravna osnova i visina) dobije se uspjeh tuženika u sporu od 20,50% pa je valjalo od postotka tužitelja tj. od 79,50% oduzeti postotak tuženika tj. 20,50%, jer je tužitelja stranka koja je u većoj mjeri uspjela. Na taj način dobiven je postotak uspjeha tužitelja u sporu od 59%.

22. Slijedom navedenog tuženiku su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku prema odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.), vrijednosti predmeta spora te priloženom troškovniku. Tužitelj je sa tužbenim zahtjevom uspio u omjeru od 59%.

22.1. Tužitelju pripada pravo na trošak javnobilježničke nagrade u iznosu od 12,50 EUR i ostatka naknade u iznosu od 12,50 EUR (članak 5. Pravilnika o nagradama i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku) te mu je priznat trošak sastava podneska od 27.6.2024.i 8.5.2025. za svaki 100 bodova Tbr. 8/1, zastupanja na ročištu od 29.4.2025., 24.4.2025. i 18.12.2025. za svako 100 bodova Tbr. 9/1, zastupanja na ročištu od 6.3.2025. u iznosu 50 bodova Tbr. 9/2, zastupanje na ročištu 23.1.2026. 50 bodova Tbr.9/3 OT-a odnosno ukupno 600,00 bodova uvećano za vrijednost jednog boda od 2,00 EUR (Tbr.54 OT-a) i PDV od 25% (Tbr.46 OT-a) ukupno iznosi 1.500,00 EUR te trošak sudske pristojbe na presudu od 66,36 EUR odnosno ukupno 1.591,36 EUR.

22.2. Dakle, sveukupni troškovi postupka iznose 1.591,36 EUR što sukladno omjeru u kojem tužitelju treba odmjeriti troškove postupka (59%) iznosi 938,90 EUR.

22.3. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 23.1.2025. i 29.7.2025. obzirom nisu od značaja za vođenje parnice, a samo takvi troškovi se u smislu članka 155. ZPP-a smatraju opravdanim parničnim troškovima.

23. Odluka o troškovima postupka u odnosu na tuženika temelji se na članka 154. stavka 2. ZPP te je zahtjev tuženika za naknadom troškova odbijen.

U Zagrebu 23. siječnja 2026.

Sutkinja:

Carmen Topalušić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu pisanim putem u 4 primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku uz rješenje o pristojbi za presudu

2. Tuženiku po punomoćniku

Nacrt odluke izradila viša sudska savjetnica Kristina Štruglin