Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Malom Lošinju

Riva Lošinjskih kapetana 14

51550 Mali Lošinj

Poslovni broj: P-149/2022-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, (OIB:54566384631), Stalna služba u Malom Lošinju, po sucu toga suda Gordani Holer kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja V i R d.d. (OIB:84873325307), Rijeka, Školjić 16, protiv tuženika 1. ĆZ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] zastupane po punomoćniku SZ, odvjetniku iz [adresa] i 2. HZ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po punomoćniku ĆZA, odvjetnici iz [adresa], radi utvrđenja ništetnosti založnog ugovora i brisanja hipoteke, nakon glavne rasprave održane 10.prosinca 2025., 23. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Tužbeni zahtjevi tužitelja koji gase:

"1. Utvrđuje se ništetnim Založni ugovor na iznos od 120.000,00 EUR-a u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate koji je sklopljen dana 02.siječnja 2004. godine između drugotuženice HZ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] kao vjerovnice i prvotuženice ĆZ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] kao dužnice, koji je ovjeren po javnom bilježniku Darku Paraviću iz Rijeke, Broj: OV-1226/2004.

2. Zemljišno-knjižnom odjelu Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju nalaže se brisanje založnog prava – hipoteke upisane na k. č. br. [katastarska čestica] u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]-Grad upisano kao kuća površine 133 m2 i dvorište površine 173 m2 i to na:

1. suvlasničkom dijelu: 2/12 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-1) s kojim je neodvojivo povezano pravo vlasništva sa stanom u prizemlju označen kao STAN B i sitnomrežnim rasterom, ukupne površine 30,80 m2, koristovne vrijednosti 1280/10000

2. suvlasničkom dijelu; 2/12 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-2) s kojim je neodvojivo povezano pravo vlasništva sa stanom u prizemlju označen kao STAN D i crtkanim rasterom, ukupne površine 25,45 m2, koristovne vrijednosti 11260/10000

3. suvlasničkom dijelu; 7/12 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-3) s kojim je neodvojivo povezano pravo vlasništva sa stanom u prizemlju, prvom katu i potkrovlju označen kao STAN F i ravnim rasterom, ukupne površine 220,95 m2, koristovne vrijednosti 6933/10000,

koja hipoteka je upisana temeljem Založnog ugovora od 02.siječnja 2004.g. ovjerenog kod javnog bilježnika Darka Paravića iz Rijeke pod br. OV-1226/2004 dana 29.01.2004.g., u visini od 120.000,00 EURA u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB na dan isplate, zatim ugovorenih i zateznih kamata te troškovima naplate, sve prema založnom ugovoru od 2. siječnja 2004. u korist TRIVIĆ MIRA, MALI LOŠINJ, PRIKO 16/2, OIB [osobni identifikacijski broj], a koji upis je proveden 20.srpnja 2007. godine pod brojem Z-1999/07, Z-676/04 , te se nalaže uspostava zemljišno-knjižnog stanja koje je postojalo prije upisa navedene hipoteke.

3. Nalaže se prvotuženici ĆZ i drugotuženici HZ da tužitelju nadoknade trošak parničnog postupka u iznosu kojeg odredi sud", odbijaju se.

II. Nalaže se tužitelju da 1.tuženoj ĆZ nakadi trošak ovog postupka u iznosu od 11.412,50 eura, a da 2.tuženoj HZ naknadi parnični trošak u iznosu od 10.936,00 eura, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se zahtjev 2.tužene za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.706,00 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženih podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti založnog ugovora kojeg su tužene sklopile 2. siječnja 2004.

2. U tužbi je tužitelj naveo da je na pokretanje ovog parničnog postupka upućen od strane ovog suda rješenjem Ovr-803/2020 od 12. siječnja 2022.

3. Iz navoda tužbe proizlazi da se kod ovog suda pod poslovnim brojem Ovr- 803/2020 vodi ponovljeni postupak ovrhe protiv 1.tužene ĆZ, a radi naplate iznosa od 298.085,12 kn, uvećanog za zakonske zatezne kamate i troškovima, a sve što da je određeno presudom Općinskog suda u Malom Lošinju, poslovni broj:P-276/96-24 10. kolovoza 1999. koja da je postala pravomoćna 23. rujna 1999.

4. Navodi da se ovrha provodi na nekretnini 1.tužene označene kao k. č. br. [katastarska čestica]- kuća površine 133 m2 i dvorište površine 173 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina] – grad.

5. Iz navoda tužitelja proizlazi da je ovršni postupak bio pokrenut 1. kolovoza 2009., te da nije okončan, da je tijekom ovršnog postupka sud 27. studenog 2019. donio rješenje Ovr-874/2019 kojim je ovrha obustavljena zbog nedostatka pokrića, da je to rješenje ukinuto odlukom Županijskog suda u Zadru Gž Ovr-322/2020 od 11. kolovoza 2020., te da se u ponovljenom postupku premet vodi pod poslovnim brojem

6. Iz navoda tužitelja u tužbi i tijekom postupka proizlazi da tužitelj smatra da je založni ugovor od 2. siječnja 2004 ništetan, odnosno protivan odredbi čl.322. st.1. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO, "Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), jer da je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva.

7. Tvrdi da je predmetni založni ugovor prividan pravni posao jer da među tuženima nikada nije došlo do pozajmica navedenih u založnom ugovoru, da je u vrijeme za koje se navodi da je 2.tužena pozajmljivala novčane iznose 1.tuženoj, nije bilo moguće pozajmljivati stranu valutu, da je iz tog razloga založni ugovor protivan odredbama čl.17. i čl.36. Zakona o deviznom poslovanju (Narodne novine, broj 96/03), Odluci o plaćanju i naplati stranim sredstvima plaćanja u zemlji (Narodne novine, broj 111/05), da založni ugovor sadrži nemoguću činidbu jer da u vrijeme sklapanja tog ugovora vraćanje novca od strane 1.tužene 2.tuženoj nije bilo moguće, pa da je založni ugovor protivan i odredbi čl.270. st.1. ZOO.

8. Tužitelj je dalje naveo da 1.tužena ĆZ u vrijeme kada je sklopljen sporni založi ugovor nije bila vlasnica naprijed navedene nekretnine, da je tek 19. siječnja 2004 sa Brinokom d.d. [adresa] sklopila kupoprodajni ugovor o kupnji predmetne nekretnine na kojoj je uknjiženo založno pravo u korist 2.tužene, a da joj je Brionka d.d. kao prodavatelj tabularnu izjavu za uknjižbu 1.tužene kao vlasnice nekretnine izdala 28. siječnja 2004., da je navedeni kupoprodajni ugovor u zemljišnoknjižni odjel predan tek 9. svibnja 2004., da je neposredno prije sklapanja založnog ugovora, od 1. listopada 2003., 1.tužena bila nezaposlena, da je 2.tužena ostala bez posla, da 2.tužena prilikom unošenja strane valute iz Italije u Republiku Hrvatsku nije prijavljivala stranu valutu za koju navodi da je pozajmljivala 1.tuženoj, da ne postoji nikakav pisani dokaz iz kojeg bi proizlazilo kada je i u kojim iznosima 2.tužena pozajmljivala 1.tuženoj novačene iznose navedene u založnom ugovoru, da je u vrijeme sklapanja založnog ugovora 2.tužena bila svjesna da joj 1.tužena iznos od 120.000,00 eura naveden u založnom ugovoru nikada neće vratiti, da je bila svjesna da se 1.tužena zadužila kod Privredne banke Zagreb i kreditom od 460.000,00 kn sa kamatama, a da nije imala prihode, da 2.tužena 18 godina nije poduzela ništa kako bi vratila dio novca kojeg da je pozajmila 1.tuženoj.

9. Tužitelj tvrdi da je 1.tužena raspolagala naprijed navedenom nekretninom na način da je sa 2.tuženom sklopila sporni založni ugovor u kojem da je svjesno i neistinito navela da je ona vlasnik nekretnine, jer da u vrijeme sklapanja založnog ugovora nije bila vlasnica iste nekretnine.

10. Svoj pravni interes za vođenje ovog parničnog postupka tužitelj obrazlaže činjenicom da je sklapanjem istog ugovora, a obzirom na ovrhu koja se vodi protiv 1.tužene, 2.tužena sa hipotekom na predmetnoj nekretnini upisana u drugom prednosnom redu, a da je u prvom prednosnom redu upisana tražbine Privredne banke Zagreb d.d. u iznosu od 460.000,00 kn, a temeljem ugovora o kreditu od 30. prosinca 2003., da je u trećem prednosnom redu upisano potraživanje Republike Hrvatske - Ministarstva financija u iznosu od 84.485,47 kn, a koji dug da je pao u zastaru, pa tužitelj smatra da obzirom na upis hipoteke odnosno založnog prava u korist 2.tužene, tužitelj neće moći naplatiti svoje potraživanje koje ima prema 1.tuženoj i radi naplate kojeg potraživanja se kod ovog suda vodi ovršni postupak pod poslovnim brojem Ovr-803/2020.

11. Obje tužene u odgovoru na tužbu i tijekom ovog postupka osporavale su navode tužitelja o tome da je sklopljeni založni ugovor prividan pravni posao, da se ne radi o ništetnom ugovoru navode, da je među tuženima prije sklapanja spornog založnog ugovora bilo više pozajmica i to od strane 2.tužene 1.tuženoj, da je u vrijeme izvršenih pozajmica i u vrijeme sklapanja spornog založnog ugovora 2.tužena HZ stalno živjela u [adresa] i to od 1995. pa sve do 17. rujna 2013., da nije bila rezident Republlike Hrvatske s aspekta Zakona o deviznom poslovanju, da pozajmice nisu niti vršene u stranoj valuti nego u protuvrijednosti iste a u domaćoj valuti, da je u vrijeme uknjižbe založnog prava u korist 2.tužene u zemljišnoj knjizi 1.tužena bila uknjižena kao vlasnica prijeporne nekretnine, jer da nije bila, da do uknjižbe založnog prava ne bi niti došlo.

12. Također tužene su osporile kako tužbeni zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje ništetnoti založnog ugovora, tako i tužbeni zahtjev upravljen na brisanje založnog prava uknjiženog u korist 2.tužene temeljem spornog založnog ugovora, te su navele da tužitelj nije uknjižbom tog založnog prava u korist 2.tužene vrijeđan uknjižbom, budući da u času uknjižbe založnog prava u korist 2.tužene, tužitelj nije na prijepornoj nekretnini imao uknjiženo, niti predbilježenu uknjižbu bilo kakovog prava na nekretnini 1.tužene.

13. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja , sud je proveo dokaze uvidom u tužbu (list 1 do 11), prijedlog za ovrhu (list 13 do 22), presuda Općinskog suda u Malom Lošinju, poslovni broj:P-276/96-24 10. kolovoza 1999. (list 23 do 30), izvadak iz zemljišne knjige zk. ul. [broj ZK uloška] za k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] – grad (list 31 do 36), rješenje Županijskog suda u Zadru poslovni broj: Gž Ovr-322/2020-2 od 11. kolovoza 2020. (list 37 do 41), ovosudno rješenje poslovni broj: Ovr-803/2020-20 od 12. siječnja 2022. (list 42 do 44), Založni ugovor sklopljen između HZ s jedne strane i ĆZ s druge strane 2. siječnja 2004. (list 45 do 46), Izvadak iz poslovni knjiga od 1.prosinca 2020. (list 47), zapisnik poslovni broj: Ovr-803/2020 od 7. srpnja 2021. (list 48 do 52), dopis HZMO od 20. kolovoza 2004. (list 53),Ugovor o prodaji sklopljen između Brionka d.d. [adresa] kao prodavatelj i ĆZ kao kupac **.**.2004. (list 54 do 56), povijesni zk. ul. [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina] – grad (list 64 do 73), odgovor 1.tužene na tužbu (list 85 do 88), odgovor 2.tužene na tužbu (list 89 do 90), podnesak tužitelja od 24. veljače 2025. (list 98 do 99), rješenje Trgovačkog suda u Rijeci Tt-23/8629-10 od 31. siječnja 2024. (list 100 do 101), podaci o upisu u glavnu knjigu sudskog registra od 31. siječnja 2024. (list 102 do 103), podnesak tužitelja od 12. lipnja 2025. (list 113 do 116), Uvjerenje o prebivalištu za 1. i 2. tuženu (list 117 do 118), saslušao 1.tuženu ĆZ (list 139 do 141), podnesak tužitelja od 21.listopada 2025. (list 143 do 146), podnesak 2.tužene od 2. studenog 2025. (list 147 do 148), potvrda o prebivalištu sa lista i email dopisi 149 do 152, podnesak tužitelja od 5. studenog 2025. (list 155 do 157), podnesak 2.tužene od 14. studenog 2025. (list 173 do 175), podnesak tužitelja od 27. studenog 2025. (list 182 do 183), podnesak 1.tužene od 2. prosinca 2025. (list 184 do 185), saslušao 2.tuženu (list 187 do 189), troškovnik 1.tužene (list 190), troškovnik 2tužene (list 191).

14. Sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP, "Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01/ 113/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 ,155/23) koje je činjenice uzeo kao dokazane, sud je odlučio prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

15. Nije sporno da su tužene međusobno 2.siječnja 2004. sklopile sporni založni ugovor.

16. Uvidom u isti založni ugovor (list 45 do 46), sud je utvrdio da su istim založnim ugovorom tužene potvrdile da je 2.tužena proteklih godina prije sklapanja založnog ugovora, višekratno pozajmljivala 1.tuženoj novac, da je na dan sklapanja založnog ugovora utvrđen dug 1.tužene prema 2.tuženoj u iznosu od 120.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate, da se 1.tužena obvezala 2.tuženoj taj dug vratiti u 6 jednakih rata zaključno do 1. prosinca 2006., uvećan za kamatu po stopi od 2% godišnje, a ukoliko 1.tužena zakasni sa plaćanjem, da je dužna plaćati zateznu kamatu ukoliko ta kamata bude viša od 2% godišnje.

17. Također je sud utvrdio da je 1.tužena, a radi osiguranja tražbine 2.tužene dozvolila 2. tuženoj upis založnog prava na nekretnini označenoj kao k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] – grad.

18. Cijeneći sadržaj naprijed navedenog založnog ugovora, sud utvrđuje da isti ugovor po svojoj naravi nije ugovor o zajmu, nego da se radi o ugovoru kojim se osigurava tražbina 2.tužene koja je nastala prije sklapanja predmetnog založnog ugovora.

19. Nije sporno niti da je tužitelj na pokretanje ovog parničnog postupka upućen rješenjem ovog suda Ovr-803/2020 od 12. siječnja 2022.

20. U vrijeme sklapanja naprijed navedenog založnog ugovora, u primjeni je bio Zakon o obveznim odnosima (Službeni list SFRJ 29/1978, 39/1985, 46/1985, 57/1989, Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/9,107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05), a koji je prestao važiti 1. siječnja 2006.

21. Odredbom čl.103. st.1. navedenog zakona propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima, te moralu društva ništavan ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

22. Iz provedenih dokaza sud nije utvrdio da bi predmetni založni ugovor bio protivan Ustavu Republike Hrvatske, a niti tužitelj navodi da bi taj ugovor bio protivan Ustavu, kao što ne navodi razloge zbog kojih bi bio protivan Ustavu.

23. Navedeni ugovor o zalogu, po mišljenju ovog suda nije protivan prisilnim propisima , prvenstveno nije protivan odredbama tada važećeg Zakona o deviznom poslovanju kako to navodi tužitelj.

24. Naime, kako je sud već naprijed naveo, sporni založni ugovor nije po svojoj naravi ugovor o zajmu, nego se radi o ugovoru o osiguranju tražbine uknjižbom založnog prava.

25. Iz sadržaja predmetnog založnog ugovora utvrđeno je da je predmet osiguranja potraživanje 2.tužene prema 1.tuženoj u iznosu od 120.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, a ne osiguranje potraživanja u stranoj valuti.

26. Iz sadržaja tog založnog ugovora dakle ne proizlazi utvrđenim da je među tuženima prije sklapanja ovog založnog ugovora, dolazilo do pozajmica u stranoj valuti, a kako to navodi tužitelj.

27. Teret dokaza da je prije sklapanja založnog ugovora 2.tužena pozajmljivala 1.tuženoj stranu valutu je u smislu odredbe čl.221 a ZPP na tužitelju.

28. Tužene osporavaju takove navode tužitelja, te u svojim iskazima obrazlažu na koji način je 2.tužena pozajmljivala novac 1.tuženoj, iskazuju da je 2.tužena u vrijeme pozajmica živjela i radila u Italiji, da je u Republiku Hrvatsku unosila stranu valutu, da bi potom pretvarali i mijenjali tu stranu valutu u domaću valutu.

29. Činjenica da su tužene prilikom davanja svojih iskaza u ovršnom postupku navodile pozajmice u DEM, u nedostatku drugih dokaza, ne znači da je do pozajmica dolazilo u stranoj valuti.

30. Ovo iz razloga što je prije uvođenja eura kao valute plaćanja u Republici Hrvatskoj, bilo uobičajeno da su se protuvrijednosti novčanih činidbi, materijalnih dobara među ljudima uglavnom izražavale u valuti DEM dok je ista bila na snazi, a da su se nakon uvođenje EUR kao valute plaćanja u državama Europe, te vrijednosti izražavale u eurima.

31. Međutim, sve i da je 2.tužena pozajmljivala 1.tuženoj stranu valutu, to ne bi bio ništetan pravni posao, niti je bio protivan Zakonu o deviznom poslovanju.

32. 2.tužena je tijekom postupka iskazala da je u periodu od 1995. pa sve do 17. rujna 2013. imala prebivalište u [adresa], da je u Italiji radila i zarađivala.

33. Da su navodi 2.tužene istiniti, sud je utvrdio i iz potvrda o prebivalištu [adresa] od 31. listopada 2025. (list 150) i Lecco od 13. listopada 2025. (list 152).

34. Slijedom toga, 2.tužena u vrijeme pozajmica koje su bile prije sklapanja spornog založnog ugovora, a s aspekta Zakona o deviznom poslovanju, nije bila rezident Republike Hrvatske, a to nije bila ni u vrijeme sklapanja spornog založnog ugovora.

35. Stoga, po navedenom osnovu sporni založni ugovor nije ništavan pravni posao.

36. Osim toga, cijeneći odredbu čl.395. st.1. ZOO/91, a koja odredba se primjenjuje i na obvezne odnose koji su nastali prije 22. siječnja 1994., a u kojima dotada nije donijeta odluka povodom revizije ili zahtjev za zaštitu zakonitosti, da su dopuštene odredbe ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute u Republici Hrvatskoj u odnosu prema stranoj valuti, te cijeneći odredbu istog članka u st.2. koja propisuje da se u slučaju iz st.1. obveza ispunjava plaćanjem u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju ovlaštene banke u mjestu ispunjenja obveze koji vrijedi tog dana, ako stranke nisu ugovorile drugi tečaj, u vrijeme pozajmica kao i u vrijeme sklapanja spornog založnog ugovora bilo je dopušteno ugovarati odredbe u kunskoj protuvrijednosti strane valute.

37. Člankom 395. st.3. istog zakona bilo je propisano da ako novčana obveza protivno zakonu glasi na plaćanje u zlatu ili nekoj stranoj valuti, njeno se ispunjenje može zahtijevati samo u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju ovlaštene banke u mjestu ispunjenja obveze koji vrijedi tog dana.

38. Slijedom naprijed navedenog, sve i da je između tuženih dolazilo do pozajmica u stranoj valuti, a što tužitelj nije dokazao, takve pozajmice nisu ništetan pravni posao, nego se njihovo ispunjenje može zahtijevati u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju ovlaštene banke u mjestu ispunjenja obveze.

39. Tužitelj ničim ne dokazuje da bi sadržaj spornog založnog ugovora, i sam založni ugovor bili ništetni, prividni ili protivni moralu društva.

40. Mada tužene nisu u spis dostavile pisane potvrde iz kojih bi proizlazilo da je 2.tužena pozajmljivala 1.tuženoj određene novčane iznose, ta činjenica sama po sebi ne čini založni ugovor ništetnim niti prividnim, a niti protivnim moralu društva.

41. Tužitelj niti ne navodi iz kojih razloga bi predmetni založni ugovor bio protivan moralu društva.

42. Sud je cijenio istinitim iskaze tuženih u dijelu u kojem iskazuju da više ne posjeduju potvrde – bilješke o izvršenim pozajmicama, jer da je činjenica da su pozajmice od strane 2.tužene izvršene 1.tuženoj, potvrđena sklapanjem založnog ugovora između njih.

43. Po mišljenju ovog suda niti ne postoji potreba da bi tužene desetljećima čuvale potvrde o pozajmicama obzirom da je založnim ugovorom to potvrđeno i da je istim založnim ugovorom potraživanje 2.tužene u odnosu na 1.tuženu osigurano.

44. Činjenica da 1.tužena nije 2.tuženoj do sada vratila ništa od pozajmljenog, kao ni činjenica 2.tužena niti to niti zahtijevala od 1.tužene, ne dokazuje navode tužitelja da do pozajmica nije niti dolazilo.

45. Naime, nije sporno da su tužene sestre.

46. Nije sporno niti da 2.tužena nema djece, sama je iskazala da joj novac nije potreban, da ima dovoljno, da 1.tuženoj i nadalje pomaže obzirom da je 1.tužena teško bolesna, da je među njima uvijek vladalo povjerenje, a nesporno je da je potraživanje 2.tužene osigurano založnim pravom na nekretnini 1.tužene.

47. Nije neuobičajeno da među tako bliskom rodbinom često dolazi do pozajmica koje se nigdje ne evidentiraju, a što ne znači da pozajmice nisu izvršene.

48. Nije neuobičajeno ni da među bliskim članovima obitelji dolazi i do nevraćanja pozajmljenih iznosa ili nevraćanja u ugovornih rokovima.

49. Stoga, po mišljenju ovog suda tužitelj nije dokazao da bi sporni založni ugovor bio prividan pravni posao zato što tužene nisu dostavile pisani dokaz o izvršenim pozajmicama.

50. Tužitelj sam navodi da je 2.tužena na nekretnini koja je vlasništvo 1.tužene upisana u drugom prednosnom redu, da je u prvom prednosnom redu upisana Privredna banka Zagreb i to temeljem ugovora o kreditu sklopljenog sa 1.tuženom 30. prosinca 2003.

51. Tužitelj navodi i da 1.tužena otplaćuje potraživanje Privredne banke Zagreb, a također navodi da je u trećem prednosnom redu upisano založno pravo Republike Hrvatske koje potraživanje da je zastarjelo.

52. Iz navedenog proizlazi da 1.tužena nije prodala nekretninu na kojoj je upisano založno pravo navedenih, da dugovanje prema Privrednoj banci Zagreb otplaćuje, dakle smanjuje iznos duga.

53. Činjenica da su založna prava naprijed navedenih osoba upisna na nekretnini 1.tužene prije založnog prava tužitelja, ne dokazuje ništetnost spornog založnog ugovora, a niti dovodi u pitanje pravilnost upisa založnog prava u korist 2.tužene.

54. Također, ta činjenica ne dokazuje niti navode tužitelja da je zbog upisa založnog prava 2.tužene onemogućen u naplati njegovog potraživanja obzirom da založno pravo daje tužitelju mogućnost naplate istog potraživanja iz nekretnine 1.tužene.

55. Međutim, za naglasiti je da je tužitelj još 1999. raspolagao ovršnom ispravom – pravomoćnom presudom Općinskog suda u Malom Lošinju, poslovni broj P-276/96 od 10. kolovoza 1999. koja je postala pravomoćna 23. rujna 1999., a da sve do 1. kolovoza 2009. kako i sam navodi, dakle skoro 10 godina nije protiv 1.tužene pokrenuo ovršni postupak, a niti je sudu dostavio dokaze da je za nepokretanje ovršnog postupka u tako dugom periodu imao opravdane razloge.

56. Stoga je tužitelj, po mišljenju ovog suda sam doprinjeo kako povećanju duga 1.tužene, tako i dosada neizvršenoj naplati svog potraživanja od 1.tužene.

57. Nisu točni niti navodi tužitelja da u vrijeme uknjižbe založnog prava u korist 2.tužene na nekretnini 1.tužene, 1.tužena nije bila vlasnica nekretnine.

58. Uvidom u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] – grad sud je utvrdio da je založno pravo u korist Privredne banke Zagreb d.d. u iznosu od 460.000,00 kn uknjiženo na temelju Ugovora o kreditu kojeg je 1.tužena sklopila 30. prosinca 2003. sa navedenom bankom.

59. Iz sadržaja teretovnice (list C zk.ul.) sud je utvrdio da je navedeno založno pravo u korist Privredne banke Zagreb bilo prethodno upisano na teret tada uknjiženog vlasnika Brionke d.d. [adresa], iz čega proizlazi da je TD Brionka d.d. [adresa] dopustila upis založnog prava u korist Privredne banke Zagreb na svojoj nekretnini, očito znajući i imajući u vidu da će kupoprodajna cijena nekretnine biti isplaćena Brionki d.d. od strane banke, a u ime korisnika kredita 1.tužene ĆZ.

60. Da je to točno sud je utvrdio i uvidom u Ugovor o prodaju sklopljen 19. siječnja 2004. između Brionke d.d. [adresa] kao prodavatelja i 1.tužene ĆZ stoga kao kupca (list 54).

61. Naime, u istom ugovoru u čl. 3.2. i 3.3. je navedeno da će kupac platiti Brionki Pula kupoprodajnu cijenu kreditom kojeg je dobila od Privredne banke Zagreb upravo po ugovoru o kreditu od 30. prosinca 2003., da će se uplate kupovnina izvršiti na račun Puljanka – Brionka d.o.o., a kojoj da je prodavatelj Brionka d.d. ustupila tražbinu prema kupcu -1.tuženoj.

62. Spisu na listu 56 prileži izjava Brionke d.d. kojom je dozvolila 1.tuženoj ĆZ da na temelju ugovoru o prodaji od 19. siječnja 2004. uknjiži vlasništvo nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] iz zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] – grad u svoju korist.

63. Stoga, iako u vrijeme sklapanja spornog založnog ugovora 2. siječnja 2004. 1.tužena još nije bila uknjižena kao vlasnica prijeporne nekretnine, ista je još u prosincu 2003. kod Privredne banke Zagreb ishodila kredit s namjerom da od Brionke d.d. kupi navedenu nekretninu, te ju je tim kreditom i kupila.

64. Slijedom navedenog, a cijeneći i ugovor o kupoprodaji nekretnine kojeg je 1.tužena sklopila sa Brionkom d.d., i 1.tužena i Brionka d.d. su imale saznanje da će

1.tužena kupiti predmetnu nekretninu, i da će to upravo kupiti kreditom Privredne banke Zagreb kojem je prethodno Brionka d.d., a znajući za navedene namjere i dozvolila prethodno uknjižbu založnog prava u korist PBZ.

65. Da 1.tužena u vrijeme uknjižbe založnog prava temeljem spornog založnog ugovora nije bila vlasnica navedene nekretnine, to zasigurno, a kako tužene i navode, uknjižba založnog prava u korist 2.tužene ne bi mogla biti niti provedena.

66. Tužbeni zahtjev tužitelja naveden u toč.I.2. kojim traži brisanje založnog prava upisanog u korist 2.tužene, u naravi predstavlja brisovnu tužbu u smislu odredbe čl.150 (ranije čl.129.) Zakona o zemljišnim knjigama (dalje ZZK, Narodne novine broj 63/19, 128/22,155/23, 127/24).

67. Založno pravo u korist 2.tužne, a upisano temeljem spornog založnog ugovora, upisano je u zemljišnu knjigu još 2004., a također je još 2004. 1.tužena bila uknjižena kao vlasnica nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina] – grad.

68. Nije sporno da je tužitelj, a kako je sud naprijed i naveo, još 1999. raspolagao ovršnom ispravom (pravomoćnom presudom P-276/96 od 10. kolovoza 1999. – pravomoćna 23. rujna 1999.) na temelju koje je mogao te 2004. upisati založno pravo na navedenoj nekretnini.

69. Međutim, tužitelj je to propustio, a ovršni postupak protiv 1.tužene je pokrenuo tek 2009.

70. Tužbeni zahtjev koji se odnosi na brisanje založnog prava upisanog u korist 2.tužene, tužitelj je podnio tek 1. veljače 2022.

71. Stoga je tužbeni zahtjev tužitelja podnesen nakon proteka roka od 3 godine od kada je upisano založno pravo u korist 2.tužene, a koji rok je propisan odredbom čl.2. st.1. alineja 2 ZZK.

72. Dakle, navedeni tužbeni zahtjev tužitelja je u zastari.

73. Isto tako iz sadržaja zk. ul. [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina] – grad sud nije utvrdio da bi uknjižbom založnog prava u korist 2.tužene, a temeljem spornog založnog ugovora bilo povrijeđeno knjižno pravo tužitelja.

74. Ovo, kako iz razloga što tužitelj prije upisa založnog prava u korist 2.tužene na predmetnoj nekretnini nije imao upisano nikakvo knjižno pravo, nije postojala niti zabilježba postojanja nekakvog njegovog prava u odnosu na istu nekretninu, što je i sam propustio blagovremeno podnijeti brisovnu tužbu, što nije dokazao da zbog upisanog založnog prava u korist 2.tužene nije u mogućnosti naplatiti svoje potraživanje u odnosu na 1.tuženu, a niti je dokazao da je založno pravo 2.tužene uknjiženo temeljem ništetnog pravnog posla, odnosno da je sporni ugovor o zalogu ništetan.

73. Nisu osnovani navodi tužitelja da založni ugovor sadrži nemoguću činidbu.

74. Naime, sud je već naprijed obrazložio iz kojih razloga je utvrdio da sporni založni ugovor nije ništetan pravni posao, iz kojih razloga smatra da se ne radi o prividnom ugovoru, da sklapanjem istog ugovora nisu povrijeđene odredbe Zakona o deviznom poslovanju.

75. Slijedom toga, sud je utvrdio da tužitelj nije dokazao činjenice zbog kojih proizlazi da bi založni ugovor sadržavao nemoguću činidbu.

76. Upravo suprotno, založni ugovor sadrži činidbu koja je određena, koju je moguće izvršiti jer je ista zaštićena založnim pravom upisanim u korist 2.tužene.

77. Cijeneći sve naprijed navedeno sud je utvrdio neosnovanim tužbene zahtjeve tužitelja i iste odbio.

78. O naknadi troškova postupka sud je odlučio primjenom odredbe čl.154. st.1. i čl.155. st.1. ZPP cijeneći da su tužene cijelosti uspjele u postupku.

79. O visini troškova odlučeno je u skladu sa utvrđenom vrijednosti predmeta spora (119.912,40 eura), troškovnicima tuženika, radnjama punomoćnika tuženika poduzetim u postupku, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje Tarifa, Narodne novine, broj 142/12, 103/14, 107/15,126/22,138/23), te odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13, 110/15, 118/18, 51/23).

80. 1.tužena je troškovnikom zatražila naknadu troškova u ukupnom iznosu od 11.412,50 eura.

81. Sud je njen zahtjev cijenio osnovanim te joj dosudio zatraženi trošak.

82. U dosuđenom trošku sadržan je trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 1.806,00 eura (tbr.8.1. u svezi s tbr.7.1 Tarife), trošak zastupanja na 1.tužene na ročištima 1. travnja 2025., 9. srpnja 2025 i 10. prosinca 2025. u iznosima od po 1806,00 eura (tbr.9.1. Tarife), trošak zastupanja na ročištu 6. studenog 2025. u iznosu od 100,00 eura (tbr.9.5. Tarife), sastava podneska od 2. prosinca 2025. u iznosu od 1.806,00 eura (tbr.8.1. Tarife), i trošak PDV-a u iznosu od 2.282,50 eura (tbr.46 Tarife).

83. 2. tužena je troškovnikom zatražila naknadu troška u iznosu od 12.642,00 eura.

84. Zahtjev 2. tužene za naknadu troška sud je utvrdio osnovanim do iznosa 10.936,00 eura, a koji iznos joj je i dosuđen, dok je trošak 2.tužene u iznosu od 1.706,00 eura sud utvrdio neosnovanim.

85. U dosuđenom trošku sadržan je trošak odgovora na tužbu u iznosu od 1.806,00 eura (tbr.8.1 u svezi 7.1 Tarife) trošak zastupanja na ročištima 1. travnja 2025., 9. srpnja 2025. i 10. prosinca 2025 u iznosima od po 1.806,00 eura (tbr.9.1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu 6. studenog 2022 u iznosu od 100,00 eura (tbr.9.5 Tarife), trošak sastava podnesaka od 2. studenog 2025. i 14. studenog 2025. u iznosima od po 1806,00 eura (tbr.8.1. Tarife).

86. Sud je odbio 2.tuženu sa zahtjevom za naknadu troška zastupanja na ročištu 6. studenog 2025. u iznosu od 1.806,00 eura, te joj je za zastupanje na tom ročištu dosudio trošak u iznosu od 100,00 eura, a obzirom da se radi o ročištu koje je odgođeno prije početka raspravljanja, te je sud odlučujući o naknadi troška 2.tužene za zastupanje na navedenom ročištu primijenio odredbu tbr.9.5.Tarife, a ne 9.1. Tarife.

87. Stoga je 2.tužena odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova iznosom od 1.706,00 eura.

Mali Lošinj, 23. siječanj 2026.

S u d a c

Gordana Holer

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka otpravka presude. Žalba se podnosi u 3 (tri) primjerka putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu.

DN:

1. Punomoćniku tužitelja – V i R 1898. Mesna industrija d.d.

2. Punomoćniku 1. tužene – SZ, odvjetnik

3. Punomoćniku 2.tužene – ĆZA