Republika Hrvatska

Općinski sud u Puli-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Rovinj, Obala P. Budicin 4

Posl.br. P-526/2025-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sutkinji Alessandri Gržinić-Matika, u pravnoj stvari tužiteljice JH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hrvatin & Makovac j.t.d. Rovinj, protiv tužene OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupana po odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Gorana Veljovića, Merime Ibrahimović, Ivane Bilić Komparić, Vladimira Veljović i Alana Alagića, odvjetnicima u Puli, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 11. prosinca 2025. godine u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 23. siječnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se usvaja tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi: "Utvrđuju se ništetnim dijelovi ili odredbe Ugovora o kreditu broj: 90351/05 sklopljen 06. listopada 2005. godine između tužiteljice JH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 (HVB Splitska banka d.d.) kao Kreditora i to u odredbi čl. 4., u dijelu u kojemu je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i u čl. 9. u kojemu je određeno da je redovna kamata promjenjiva i utvrđuje se Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom Kreditora, a o izmjeni kamatnih stopa Kreditor se obvezuje pravodobno i pouzdano izvijestiti korisnika kredita te mu dostaviti izmijenjeni iznos anuiteta, te dio odredbe čl. 10.d, o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka kojom je određeno da se mjesečni anuiteti plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća to ukoliko korisnik kredita zakasni sa mjesečnom otplatom anuiteta Kreditor će na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kada mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima, a na prijevremene uplate primijeniti će prodajni devizni tečaj koji vrijedi na dan dospijeća".

II. U preostalom dijelu zahtjev tužiteljice da se utvrdi ništetnim ugovor u cijelosti izuzev utvrđenog u točki I. izreke ove presude, o d b i j a s e kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženoj OTB d.d. OIB: 52508873833, da tužiteljici JH, nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.750,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, po kamatnoj stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05-29/18), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. U preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 125,00 eura o d b i j a s e kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Dana 18. lipnja 2019. godine pod posl.br. P-1542/2019 zaprimljena je tužba tužiteljice (predana na poštu 13. lipnja 2019. godine) protiv tužene kao pravnog slijednika HVB Splitske banke d.d. radi utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu zaključen pod brojem 90351/05 dana 06. listopada 2005. između tužiteljice kao korisnika kredita i prednice tužene kao kreditora, u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF-a.

1.1. Podneskom od 28. veljače 2020. godine tužiteljica je preinačila tužbeni zahtjev tako da zahtjeva utvrđenje ništetnosti istog ugovora o kreditu u cijelosti.

1.2. U tužbenoj osnovi tužbe i podneska od 28. veljače 2020. godine tužiteljica ističe:

- da je tužiteljica VH kao korisnica kredita sa prednicom tužene HVB Splitskom bankom d.d. dana 06. listopada 2005. godine u Rovinju zaključila Ugovor o kreditu broj: 90351/05, a na temelju kojeg je tužena odobrila isplatu tužiteljici bez namjene u iznosu hrvatskih kuna koji odgovara protuvrijednosti od CHF 22.770,00 po kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita s tim da se kredit otplaćuje u 83 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 243,39 CHF, a zadnji 84. anuitet u kunskoj protuvrijednosti 340,67 CHF sve na dan plaćanja anuiteta;

- da iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora a ugovorena godišnja kamata iznosila 6,88% kao promjenjiva po odluci banke;

- da se za vrijeme trajanja ugovornog odnosa kamatna stopa povećavala nekoliko puta, a zbog načina obračuna s jednakim anuitetima otplate za određenu kamatnu stopu, svako povećanje kamatne stope je značilo da se smanjuje udio otplaćene glavnice u svakom anuitetu po novom otplatnom planu s povećanom kamatnom stopom, uslijed čega se glavnica tijekom vremena sporije smanjivala u odnosu na početni otplatni plan što je za posljedicu imalo dodatnu uvećanu cijenu kredita;

- da je tuženik jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu, a o istom obavještavao tužiteljicu, bez da je za promjenu tražio ikakvu suglasnost, pa je visina kamatne stope isključivo ovisila o poslovnoj politici i odluci tužene;

- da u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora tužena kao trgovac nije ni na koji način s tužiteljem kao potrošačem pojedinačno pregovarala, niti je ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluke tužene o promjeni ugovorene kamatne stope a što je imalo za posljedicu neravnotežu o pravima i obveza ugovornih strana utemeljenu jednostrano povećanje kamatnih stopa, sve na štetu tužitelja, dok je suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužena u predugovornoj fazi davala tužiteljici skriveno ili izričito poruke da je kredit povoljan zbog niže kamatne stope;

- da su stoga nepoštene odredbe tužene o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka, tj. od trenutka kad su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje je postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima cijelo vrijeme dok se koriste, dakle od trenutka kada su unesene u ugovor, pa nadalje;

- da je Visoki trgovački sud u Zagrebu, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji je okončan pravomoćnom presudom, a koji se vodio pod posl. Pž-7129/13-4 (potvrđena presudom Vrhovnog suda broj Revt-249/14) utvrdio da je tamo 7. tužena Splitska banka d.d. (pravni prednik tužene) u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna;

- da predmetna deklaratorna presuda obvezuje sve sudove u pojedinačnim postupcima koje potrošač pokrene protiv tuženika sukladno odredbama čl. 118. ZZP i čl. 502.c ZPP, pa su stoga ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa po odluci kreditora;

- da ugovorne odredbe koje promjenu ugovorne kamate čini ovisno isključivo o odluci jednog ugovaratelja, tuženika, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana je na štetu tužiteljice, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koju promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija;

- da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i odnosima stranaka i to na štetu potrošača, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik da je u potpunosti izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što da je suprotno odredbi čl. 26. ZOO/91, odnosno čl. 247. ZOO/05 koje propisuju da je ugovor sklopljen ako su ugovorne strane se usuglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci da su svakako predmet i cijena, pri čemu su kamate cijena;

- da dodatna otegotna okolnost jeste i činjenica što su navedene odredbe ušle u ugovor na inicijativu banke i to kao sadržaj standardnog ugovora na što tužiteljica nije mogla utjecati tim više što u samom ugovoru nije ni navedeno da je promjena kamatne stope vezana za odluku banke prema kriterijima iz općih uvjeta poslovanja, već je u ugovoru navedeno kako se promjene ugovorene kamatne stope vrše sukladno odluci banke tako da je tužena iskoristila svoje ugovoreno ovlaštenje i u više navrata samovoljno mijenjala kamatnu stopu;

- da se tužiteljica poziva i na pravno utvrđenje iz presude VTSRH broj Pž-6632/07-10 kojom je potvrđena prvostupanjska presuda da je nepoštena odredba potrošačkog ugovora o kreditu kojem je glavnica vezana za švicarski franak (valutna klauzula) pa se u odnosu na pravnog prednika tužene to odnosi kao 7- tuženu Splitsku banku d.d.;

- da prema tome predmetni ugovor o kreditu sadrži nepoštene odredbe vezane i za valutnu klauzulu vezano za CHF što za sobom povlači ništetnost i tih odredbi a sve zato što su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način o tome obavijestile potrošače;

- da s obzirom na sadržaj donesene presude Europskog suda oznake C-118/17, ne postoje okolnosti zbog kojih bi sporni Ugovori o kreditu mogao ostati valjani;

- da je sud EU u točkama 48-52. pomenute presude od 14. ožujka 2019. u tumačenju odredbama čl. 1. st. 2. , čl. 3. st.1., čl. 4., čl. 6. st. 1. i čl. 7. Direktive 93/13 EEZ "ukazuje da kada je riječ o ugovornim odredbama koje se odnose na tečajni rizik, i sudske prakse Suda proizlazi da su takve odredbe, koje definiraju glavni predmet ugovora o zajmu", te da se u situaciji kada "sud koji je uputio zahtjev smatra da odredba o tečajnom riziku, koja je predmet glavnog postupka, nije sastavljena jasno i razumljivo", valja uzeti – premda potrošački ugovor koji sadrži ništetne odredbe" u načelu nastaviti vrijediti bez bilo koje druge izmjene osim one koja proizlazi iz otklanjanja nepoštenih uvjeta, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava"…" u ovom slučaju, kao što je već rečeno u točki 48. ove presude, odredba koja se odnosi na tečajni rizik određuje glavni predmet ugovora, stoga se u tom slučaju, održavanje valjanosti ugovora ne čini pravno moguće;

- da u konkretnom slučaju J V. Erste bank Hungary Zrt, sud koji je bio postavio pitanje Sudu EU nije bio vezan pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača, kojom bi odredba u valutnoj klauzuli sklopljenoj na području Mađarske bila proglašena ništetnom – nego je samo u Zahtjevu za prethodnu odluku Sudu EU Mađarski sud iznio da "smatra da odredba o tečajnom riziku, koja je predmet glavnog postupka, nije sastavljena jasno i razumljivo";

- obzirom da je ovaj sud vezan utvrđenjem iz pravomoćne presude VTSRH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. da je valutna klauzula – iz potrošačkog ugovora o kreditu iz razdoblja u kojem je sklopljen i sporni Ugovor o kreditu – ništetna, to valja ocijeniti da je doista riječ o odredbi koja "definira glavni predmet ugovora o zajmu", te u konkretnom slučaju "održavanje valjanosti ugovora ne čini pravno moguće" u smislu odredbi čl. 324. Zakona o obveznim odnosima i odredbama potrošačkog zakonodavstva;

- da je Vrhovni sud RH u presudi i rješenju Broj: Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. god. donijetom u postupku izvanredne revizije, zauzeo pravno stajalište da u situaciji kada „u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora ZZP/07 nije bio na snazi, već je u tom razdoblju pa do 6. kolovoza 2007. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03 - dalje: ZZP/03) koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima”, te da dodatno valja imati na umu da je „Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati'... „Međutim, na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine;

- da na konkretni predmet spora s obzirom na vrijeme njegovog pokretanja, kao i razdoblje u odnosu na koje se traži zaštita, ima se primjenjivati nacionalni propis uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije ” (v. 3. i predzadnji odlomak na str. 8, te prva dva odlomka na str. 9 citirane rješidbe VSRH);

- da je obveza i naslovnog suda da tumači odredbe hrvatskog potrošačkog prava i odredbe ZOO „u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije) kako se ukazuje u rješenju VSRH Broj: Rev 2245/17-2;

- da bi određeni ugovor (Ugovor o kreditu) ili ugovorna odredba uopće mogli konvalidirati voljom ugovorih strana potrebito je da nisu ništetni bitni sastojci ugovora o kredita, pa budući da uslijed ništetnosti bitnih sastojaka ugovora, ugovor ne može opstati, takav ugovor valja u cijelosti utvrditi ništetnim;

- da su bitni sastojci ugovora o kreditu predmet i cijena;

- da je predmet odlučivanja u povodu kolektivne tužbe bilo pitanje poštenosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci banke;

- da je Zakonom o zaštiti potrošača propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, razumljive i (lako) uočljive (test transparentnosti);

- da su tijekom postupka u povodu kolektivne tužbe, valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa procjenjivane prije svega, s aspekta predmeta i cijene ugovora primjenom upravo testa transparentnosti, koji se odnosi isključivo na predmet i cijenu ugovora, promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF utvrđene su nerazumljivim prosječnom potrošaču, nakon čega se krenulo u provođenju testa poštenosti a rezultat testa transparentnosti i testa poštenosti bio je da su pravomoćnim sudskim odlukama i valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa utvrđene nepoštenima, te stoga i ništetnima;

- da upravo provođenje testa transparentnosti ukazuje na činjenicu da su i valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa predmet i cijena ugovora o kreditu, što znači njegovi bitni sastojci, jer da tome nije tako, sudovi koji su odlučivali u kolektivnom sporu ne bi primjenjivali ovaj test;

- da bitni sastojci pojedinog ugovora mogu biti propisani zakonom, oni mogu izlaziti iz prirode pravnog posla, a i same stranke mogu odlučiti da će pojedine odredbe Ugovora „podići" na razinu bitnih sastojaka;

- da o pitanju - predstavljaju li valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa bitne sastojke ugovora po prirodi pravnog posla, praksa još nije dala odgovor međutim, da se odgovor na ovo pitanje može potražiti u drugom pitanju; "Bi li ugovor bio sklopljen da je u ugovoru izostavljeno napisati valutu zaštitne klauzule, npr. da je napisano kako kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita 100.000,00 (bez oznake valute) u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju na dan isplate kredita?" Jedna strana da mogla bi smatrati da se radi o EUR, a druga o CHF;

- da je odgovor očit, iako bi se tijekom postupka mogla utvrđivati volja ugovornih strana u pogledu pitanja ugovorene valutne zaštitne klauzule, takvo utvrđenje bilo bi preduvjet za utvrđenje je li ugovor uopće nastao, što govori u prilog činjenici da je valutna klauzula predmet ugovora, a samim time i bitan sastojak ugovora po prirodi pravnog posla jer bez suglasnosti o valuti zaštitne klauzule ugovor ne može biti niti sklopljen;

- da način na koji se valutna klauzula ugovara, ne odgovara zaštitnoj funkciji jer se ugovora kao glavni predmet obveze, a kune samo kao valuta isplate, a da bi valutna klauzula odgovarala zaštitnoj funkciji, a kune zadržale svojstvo predmeta obveze, primjenom načela monetarnog nominalizma iz članka 21. ZOO-a, valutna klauzula trebala bi biti ugovarana na slijedeći način: da Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u iznosu 100.000,00 kn pri čemu ugovorne strane suglasno utvrđuju primjenu valutne klauzule prema kojoj će se ova vrijednost obračunavati prema srednjem tečaju kune u odnosu na CHF, a koji objavi HNB i koji vrijedi na dan isplate kredita (ili koji vrijedi na dan isplate svakog pojedinog anuiteta (rate)".

- da bi takva valutna klauzula udovoljavala zaštitnoj funkciji iz čl. 22. ZOO-a jer se njome štiti iznos kuna koji kreditor odobrava korisniku kredita i pri tome bi bilo pravilno tečaj fiksirati na datum kada je kredit isplaćen jer na taj način valutna klauzula postaje predvidljiv zaštitni mehanizam bez mogućnosti da koja od ugovornih strana ostvari profit na temelju valutne klauzule;

- da naprotiv, profit se kod ugovora o kreditu treba ostvarivati isključivo kroz kamatu, kao cijenu kredita;

- da kada bi se valutna klauzula ugovarala na predloženi način, s fiksiranjem tečaja, spora po kolektivnoj tužbi ne bi bilo, niti bi se dužnici s valutnom klauzulom u CHF, a možda i u drugim valutama u budućnosti, našli u bezizlaznim situacijama koje nastaju uslijed porasta vrijednosti tečaja valute u kojoj je ugovorena zaštitna klauzula, te da pri tome valja skrenuti pozornost da, u slučaju porasta tečaja, problem ne predstavljaju samo povećani iznosi mjesečnih rata /anuiteta nego da daleko veća opasnost „leži" u porastu glavnice koja je vezana uz CHF ili drugu valutu jer upravo porast glavnice dovodi do situacije mogućeg „ dužničkog ropstva „ i nemogućnosti, na primjer, prodaje nekretnine radi zatvaranja duga;

- da Sud nije ovlašten mijenjati sadržaj ugovora, niti mijenjati volju ugovornih strana, a navedeno je zaključio i Sud Europske unije u predmetu Banco Espanol de Credito, SA protiv JHF od 14. lipnja 2012. broj C-618/10 gdje je utvrđeno da „u odnosu na pitanje Izmjene ugovora odnosno pojedine njegove nepoštene odredbe, nacionalni sudovi ovlašteni su jedino isključiti iz primjene nepoštenu ugovornu odredbu, a ne vršiti i izmjenu ugovora;

- da banke u razdoblju koje je bilo predmet kolektivne tužbe nisu ni nudile dugoročne stambene kredite u kunama s fiksnom kamatnom stopom, da ni danas banke ne nude dugoročne kredite u kunama s fiksnom kamatnom stopom važećom za cijelo vrijeme otplate kredita jer bi se ugovaranjem fiksne kamatne stope na razdoblja od 20 ili 30 godina možebitno dovele u situaciju ugroze svojeg poslovanja i eventualnog stečaja, stoga je zaključiti da i promjenjiva kamatna stopa predstavlja bitan sastojak ugovora po prirodi pravnog posla;

- da budući, svaki ugovor čini ius inter partes, ugovorne strane mogu slobodnom voljom pojedine odredbe ugovora podići na razinu bitnih sastojaka, da je navedeno questio facti, te je u svakom konkretnom predmetu potrebito ocijeniti predstavljaju li valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa bitne sastojke ugovora po prirodi pravnog posla ili temeljem volje stranaka, uzimajući u obzir sadržaj u samom ugovoru, sve okolnosti prilikom zaključenja ugovora, te navode stranaka tijekom postupka;

- da se pravna sigurnost ogleda u dosljednosti sudske prakse u pogledu nekog pravnog pitanja, da tumačenja i pravne konstrukcije bez uporišta u pravnoj normi ili sudskoj praksi, paušalno gledanje problema, a koje nastoji ići in favorem jednoj od strana u sporu, narušavaju povjerenje javnosti u sudbenu vlast, ukazuju na arbitrarnost postupanja i što je najvažnije, bacaju sjenu na neovisno i nepristrano sudstvo.

1.3. Slijedom svega navedenog predlaže se sudu usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljice i utvrditi ništetnost ugovora o kreditu sklopljenog 07. listopada 2005. godine u cijelosti.

2. U odgovoru na tužbu od 14. travnja 2020. godine tužena osporava navode iz tužbe i tužbeni zahtjev u cijelosti to ističe prigovor zastare, a sve uz sljedeće navode:

- osporavaju se navodi tužiteljice da se o navedenim odredbama nije pregovaralo te da nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope to se osporava i navod da bi tuženik tužiteljici u predugovornoj fazi davao skrivene ili izričite poruke (da li su skrivene ili izričite obzirom da jedno isključuje drugo?) da je kredit povoljan zbog niže kamatne stope;

- da je tuženik o svakoj promjeni kamatne stope obavještavao tužitelja, a svaka Odluka o promjeni kamatne stope donijeta je sukladno odredbama Ugovora o kreditu te Općim aktima tuženika;

- da je predmetni Ugovor o kreditu odraz slobodnih volja ugovornih strana te je tužitelj svjesno i slobodno odabrao upravo Ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom špekulirajući da se tržišne prilike u budućnosti neće bitnije mijenjati i da će kroz takav ugovor ostvariti najpovoljniju kamatu, odnosno cijenu za kredit;

- da je tužitelj poslovno sposobna osoba koja, prilikom pregovora i razmatranja Ugovora o kreditu, nije izdvojio niti jednu odredbu kao spornu niti je tražio bilo kakva pojašnjenja ugovornih obveza, to je svjesno i savjesno odlučio upravo za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama (iako je imao mogućnosti ugovaranja ugovora o kreditu uz druge uvjete kao npr. fiksnu kamatnu stopu i neku drugu valutu, a u konačnici mogao je uzeti ugovor u nekoj drugoj banci ako je smatrao da mu sporne odredbe nisu jasne ili razumljive) budući da je svojevoljno i samostalno ocijenio kako mu, sukladno potrebama i mogućnostima, upravo takav Ugovor najviše odgovara;

- da vezano uz odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, sam Zakon o obveznim odnosima u članku 26. dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope, stoga odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije zabranjena i nije ništetna, da bi bila protivna prisilnom propisu, a niti stopa koju je tuženik naknadno odredio na temelju ovlasti Ugovora o kreditu ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate;

- da su u kolektivnom postupku sudovi utvrđivali tek apstraktnu pravnu zaštitu u odnosu na prosječnog potrošača, međutim da je u svakom pojedinom individualnom postupku (kao što je ovaj sud) dužan ispitati i utvrditi okolnosti svakog pojedinog ugovornog odnosa;

- da presude donesene u kolektivnom postupku nemaju pravni učinak erga omnes da bi se mogle primjenjivati na svaki pojedinačni postupak kojega pokrene svaki potrošač, stoga odluke na koje se tužiteljica poziva nikako da se nikako ne bi mogle izravno primijeniti na konkretan spor bez da tužitelj dokaže koji je to individualni interes pojedine stranke, konkretno tužitelja, određenim postupanjem tuženika povrijeđen, a što ista nije dokazala;

- da odredba članka 502.c ZPP-a uređuje da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove, koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu, samo u posebnim parnicama za naknadu štete u kojima se tužitelji mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava;

- da je navedenim odlukama u kolektivnom postupku utvrđeno da bi promjenjivom kamatnom stopom bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju;

- da ukoliko je sud drugačijeg stajališta, i odluči da je ipak vezan odlukama iz kolektivnog postupka Potrošač u smislu odredbi članka 502.c ZPP-a, u tom slučaju tuženik ističe i prigovor zastare obzirom je u slučaju naknade štete, zastarni rok tri godine od saznanja za štetu i štetnika, a u svakom slučaju pet godina od nastanka štete, pa s obzirom da je Ugovor o kreditu zaključen 07. listopada 2005. godine, očito je da je kako subjektivni tako i objektivni rok zastare protekao;

- da slijedom odredbi čl. 81. i 84. Zakona o zaštiti potrošača, a imajući u vidu odluke donesene u kolektivnom sporu „Potrošač“, da bi se na konkretni slučaj eventualno mogla primijeniti utvrđenja iz prethodno navedenih odluka (što tuženik osporava iz prethodno iznijetih razloga, međutim u slučaju da je sud drugačijeg stajališta u nastavku se očituje i na ovaj dio tužbe) potrebno je da budu kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti: da se radi o ugovoru o kreditu zaključenog u periodu od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema jednostranoj odluci banke, da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je navedena odredba nejasna i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva, da takva odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja;

- da nije sporno da se radi o ugovoru o kreditu s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi zaključenom u spornom razdoblju, međutim, da je tuženik sukladno odredbama ugovora o kreditu, o svakoj promjeni kamatne stope obavještavao tužitelja;

- da suprotno navodima iz tužbe, tužitelj je imao mogućnosti izbora kredita i u drugoj valuti, kredita s fiksnom ili promjenjivom kamatnom stopom, a u konačnici tužitelj je imao mogućnosti podići kredit u nekoj drugoj banci pod drugim uvjetima ukoliko je smatrao da sporne odredbe Ugovora o kreditu narušavaju njegova prava, međutim da je tužitelj svjesno i savjesno procijenio da mu ovakav ugovor o kreditu odgovara, a što je i potvrdio svojim potpisom;

- da je tužitelj imao mogućnosti svoje neslaganje s izmjenama kamatne stope izraziti jednostranim raskidom ugovora ili eventualno tražiti dodatne dogovore ili pojašnjenja;

- da je tužitelj tuženika ostavio u uvjerenju da razumije što potpisuje te je tuženik osnovano smatrao da su mu prava, obveze i posljedice zaključenja predmetnog ugovora bile jasne obzirom je prije potpisivanja pročitao cijeli ugovor;

- da opći uvjeti odnosno politika tuženika služe kao dopuna posebnih pogodbi utvrđenih između tužitelja i tuženika pa isti vezuju kao i posebne pogodbe stoga, pravni osnov za promjenu kamatnih stopa sadržan je u odredbama Ugovora o kreditu koji propisuje promjenjivost kamatne stope i način promjene te općim aktima tuženika;

- da je sporna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jasna obzirom iz same riječi „promjenjiva“ proizlazi da ista nije fiksna već da je podložna promjenama nadalje, odredba je uočljiva obzirom je sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena, a Ugovor je pisan uobičajenim slovima a sve odredbe su pisane istom veličinom slova (odredba nije pisana malim slovima da bi bila neuočljiva) i konačno odredba je i razumljiva obzirom se tužitelj svjesno i savjesno odlučio upravo za predmetni ugovor (sa svim njegovim uvjetima i odredbama) budući da je svojevoljno i samostalno ocijenio kako mu, sukladno potrebama i mogućnostima, upravo takav Ugovor najviše odgovara;

- da sporna odredba ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka jer se kamatna stopa mijenja sukladno tržišnim uvjetima a tuženik ne može odluku o promjeni kamatne stope donositi proizvoljno po svom nahođenju;

- da je tužitelj potpisom predmetnog Ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa valutnom klauzulom CHF-a te da je svjesno i dobrovoljno preuzeo na sebe rizik mogućeg nepovoljnog tečaja izabrane valute Ugovora o kreditu, a što je i potvrdio svojim potpisom;

- da obzirom su i tužitelj i tuženik svjesno i dobrovoljno prihvatili rizik mogućeg nepovoljnog tečaja valute CHF za koju je vezana obveza povrata kredita, ugovorne strane su u konkretnom pravnom poslu ravnopravne jer imaju jednaka prava i položaje u ugovornom odnosu međutim, da ostvarenje rizika na strani tužitelja ne može se prebacivati na tuženika koji nije imao nikakvog utjecaja na kretanje tečaja valute CHF, da kojim je slučajem valuta CHF oslabila, rizik bi pao na teret tuženika;

- da kod ugovora o kreditu s valutnom klauzulom obveza dužnika se povećava ako se poveća vrijednost strane valute (u kojoj je nominiran kredit) u odnosu na domaću valutu, a obrnuta je situacija ako dođe do smanjenja vrijednosti strane valute u odnosu na vrijednost domaće valute, odnosno tada se obveza dužnika smanjuje;

- da je valutna klauzula općepoznat pojam te uobičajena i česta klauzula u potrošačkim ugovorima u kreditnom poslovanju stoga na teret tuženika ne može prebacivati okolnost da se tužitelj nije dovoljno informirao o posljedicama zaključenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu a sve obzirom tuženik nije imao niti može imati bilo kakvog utjecaja na kretanje valute CHF;

- da tuženik, iako bankarska institucija, nikako nije mogao znati buduća kretanja CHF- a, stoga sporne ugovorne odredbe koje su jasno definirale valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu i upozorile tužitelja na sve posljedice, razumljive su dobro obaviještenoj, razumno pažljivoj i opreznoj osobi kojoj iz navedenih odredbi mora biti jasno što je njezina obveza i pristaje li na takvu obvezu.

2.1. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu parničnog troška.

3. Nakon provedenog dokaznog postupka, presudom ovoga suda posl.br. P-1542/2019-16 od 14. studenoga 2022. godine sud usvaja tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, to utvrđuje da je ugovor o kreditu od 06. listopada 2005. godine ništetan u cijelosti.

4. Rješenjem Županijskog suda u Osijeku posl.br. Gž-148/2023-3 od 04. rujna 2025. godine ukida se prvostupanjska presuda ovoga suda od 14. studenoga 2022. godine uvažavanjem žalbe tuženika i predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. Radi utvrđenja relevantnih okolnosti u ovoj pravnoj stvari, u ponovnom suđenju provedeni su slijedeći dokazi:

- čitanjem ugovora o kreditu broj 90351/05 od 07. listopada 2005 (18-19 spisa);

- uvidom u izračun EKS i otplatni plan (list 68-70 spisa);

- čitanjem obavijesti o prijenosu potraživanja (list 74 spisa);

- uvidom u knjigovodstvenu dokumentaciju (list 79-82 spisa);

- čitanjem obavijesti o promjeni kamatne stope (list 83-84 spisa);

- uvidom u izvod iz prometa po partiji kredita (list 58-91 spisa);

- čitanjem zapisnika o saslušanju tužiteljice od 30. rujna 2022. godine (list 92-93 spisa).

6. Tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično je osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim cijelog Ugovora o kreditu broj: 90531/05 sklopljenog dana 06. listopada 2005. godine između nje kao Korisnika kredita i pravnog prednika tužene kao Kreditora.

8. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno:

- da su tužiteljica i pravni prednik tužene HVB Splitska banka d.d. sklopile Ugovor o kreditu broj 90351/05 dana 07. listopada 2005. na temelju kojega je tužena odobrila i isplatila tužiteljici kredit bez određene namjene u iznosu od 22.770 CHF-a isplaćen u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja na dan zaključenja iznosila 6,88% godišnje i s rokom otplate od 84 mjeseca;

- da se početno ugovorena kamatna stopa mijenjala dva puta o čemu je tužiteljica bila obaviještena pismenom od 06. veljače 2007. kada je stopa uvećana za 7,40% i narednom obavijesti od 05. rujna 20008. na 8,20% koja se primjenjivala od 01. rujna 2008;

- da tužiteljica nije otplatila predmetni kredit.

9. Sporno je, da li je predmetni Ugovor o kreditu broj: 90351/05 ništetan u cijelosti, koju ništetnost cijelog ugovora tužiteljica činjenično temelji na tvrdnji da su ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutna klauzula u švicarskim francima (CHF), pa s obzirom da su iste odredbe bitni sastojci ugovora o kreditu bez kojih ugovor ne može opstati, da isto uzrokuje ništetnost cijelog ugovora o kreditu, a sve pozivajući se na presudu donesenu u kolektivnoj sporu u parnici radi zaštite interesa potrošača posl.br. P-1401/12, ali isto tako i na odluku suda EU u predmetu broj C-118/17 (Dunai - Erste Hungary).

10. S obzirom da je u odgovoru na tužbu tužena prigovorila zastari, a pored toga se očitovala i na osporavanje visine, iako tužiteljica ne podnosi restitucijski zahtjev, valja istači da prema čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, ne podliježe zastarnim rokovima, dok na ništetnosti sud pazi po službenoj dužnosti, na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (čl. 327 st.1. ZOO-a).

11. Pozivajući se na presudu donesenu u kolektivnom sporu u parnici radi zaštite interesa potrošača prije svega je za istaknuti Odluku VTS-a RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine kojom je pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više tuženika podignutoj radi zaštite interesa potrošača u parnici koja se vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknada štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene. Glede pitanja primjene citiranih odluka za konkretni slučaj nesporno je da je i prednica tužene sudjelovala u postupku po kolektivnoj tužbi, a isto tako da je riječ o ugovoru koji je tužena (pravna prednica) zaključila s tužiteljicom u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno dana 06. listopada 2005. godine.

12. Dakle, ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope upravo je utvrđena navedenim presudama. Naime, presudom VS RH Revt-249/14 potvrđena je drugostupanjska odluka u dijelu kojem je suđeno o povredi kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u temeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time i pravna prednica tužene postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredaba Zakona o obveznim odnosima.

13. Vrhovni sud je u svojoj odluci potvrdio stavove sudova nižeg stupnja da su ugovori o kreditu u navedenom razdoblju ugovarali ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu koje su bile lako uočljive i jasne, ali odredbe nisu bile razumljive potrošačima budući da je banka svojim odlukama određivala način promjene kamatne stope koja terminologija banke je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku izobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva sukladno čemu sud smatra da je takva odredba nepoštena temeljem čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. te čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine. Nadalje, Vrhovni sud utvrđuje kako ugovorna kamata za koju se korisnik kredita obvezao platiti banci za korištenje novčanih sredstava koja su mu odobrena kao takva nije bila određena, odnosno odrediva sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05 što se istovjetno dogodilo i u konkretnom slučaju ovoga postupka.

14. Ugovor o kreditu između stranaka je zaključen 06. listopada 2005. godine, pa se na sadržaj toga Ugovora, a vezano uz primjenu meterijalnopravnog propisa glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužitelj u tužbi iznosi imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.

15. Odredbom čl. 81. ZZP/03 (čl. 99. ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

16. Odredbom čl. 84. ZZP/03 (čl. 99 ZZP/07) propisano je, da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

17. Odredbom čl. 85. ZPP/03 (čl. 100. ZZP/07) propisano je, da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanim obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.

18. Odredbom 86. ZZP/03 (čl. 101. ZZP/07) propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

19. Konačno odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 (čl. 102. ZZP/07) propisano je, da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

20. U čl. 4. i čl. 9. Ugovora o kreditu koji se odnose na ugovorenu kamatnu stopu kao promjenjivu zapravo ni nema nikakvog jasnog kriterija koji bi pojašnjavao kako bi se kamatna stopa mijenjala i o čemu bi to ovisilo na način da to prosječan potrošač može shvatiti, jer se promjenjivost kamatne stope vezuje za Odluku Banke o kreditiranju građana, a da se pri tome ne navode ni minimalni kriteriji ili parametri o čemu bi ta promjena ovisila. Osim toga ovdje valja naglasiti da CHF krediti nisu obični krediti, nego su to krediti koji su neposredno povezani s FOREKS tržištem o čemu su potrošači također morali biti na jednostavan način i obaviješteni. Banka je morala dati informacije potrošačima putem posebnih savjetnika sa posebnim kvalifikacijama za takav posao i primijeniti dužan stupanj pažnje stručnjaka da potrošača informira o svim rizicima takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, što očito nije uslijedilo.

21. Sadržaj predmetnog ugovora o kreditu upućuje na zaključak da se radi o tipskom nenamjenskom ugovoru (čl. 2. Ugovora), jer je unaprijed izrađen model Ugovora takvih nenamjenskih kredita banaka, pa je kod takvih ugovora u pravilu isključena mogućnost pregovaranja i mijenjana sadržaja Ugovora. Da bi neka odredba Ugovora bila nepoštena zapravo nije bitno da li se radi o tipskom ili individualnom Ugovoru već da se radi o adhezijskom zaključivanju Ugovora, a to znači da se sklapa pristupanjem jedne strane bez mogućnosti pregovaranja i utjecaja na sadržaj Ugovora.

22. Ovaj sud smatra da ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 4. i čl. 9. Ugovora su koncipirane nedovoljno određeno, pa niti odredivo imajući u vidu i nejasnu korištenu terminologiju, te neodređen poziv na Odluku Banke o kreditiranju građana, tim više što potrošač nije imao utjecaja na sadržaj iste, a niti se s njime pojedinačno pregovaralo pa je primijenjenim odredbama, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora. Stoga, nepoznanica iz tako koncipirane ugovorne odredbe izazvala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita-potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku-trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava.

23. Stoga navedene odredbe Ugovora protivne su i načelu savjesnosti i poštenja koje je jedno od osnovnih načela u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza (čl. 4. ZOO/05) pa stoga, takva nepoštena odredba je i ništetna temeljem odredbe čl. 87. ZZP Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., a sve imajući u vidu i naprijed citiranu odredbu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05.

24. Tužena u ovoj pravnoj stvari, a u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03 nije dokazala da se o toj ugovornoj odredbi iz čl. 4. i čl. 9. Ugovora pojedinačno pregovaralo, čak štoviše to niti tvrdi, a pored toga ugovorom nisu niti utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene – banke o promjeni ugovorene kamatne stope. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača čime je tužena postupila suprotno odredbama ZZP/03. Ovakvo utvrđenje o neravnoteži o pravima i obvezama ugovornih strana, a koja je utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa proizlazi nesporno i iz prethodno citiranih relevantnih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-2 od 19. travnja 2015. godine. Nastavno takvim odlukama svaka osoba kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta bez obzira na pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite, može pred nadležnim sudom pokrenuti postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak koji će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o Zaštiti potrošača.

25. Dakle osnovno je, da se utvrdi da li je ta ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu, da li je poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 84. i 85. ZZP/03 (čl 99. i 100. ZZP/07).

26. Sud cijeni da tužiteljici kao prosječnom potrošaču takva odredba nije mogla biti razumljiva, jer se u Ugovoru ne navode objektivni kriteriji kako bi se moglo provjeriti da li postoje opravdani razlozi za promjenu kamatne stope i što ta promjena metode u konačnici za promjenu kamatne stope znači. Navedeni zaključak suda potvrđuje i sama tužiteljica kada u svome iskazu navodi, da nije sporno da je imala saznanja o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi, ali da joj se reklo: "…da je valuta CHF-a stabilna, da je ovaj kredit najpovoljniji jer EUR raste a valuta CHF-a bi trebala padati i rata bi trebala biti sve manja". Konačno tužiteljica navodi da u trenutku kada je sklapala ovaj ugovor doista je CHF valuta bila stabilna i nije mogla sumnjati u nešto, a u svakoj banci je bila ista informacija u svezi kredita CHF koji je njoj poslužio da dijelom zatvori postići kredit kod iste banke, a dio isplaćen u gotovini.

27. U ugovoru o kreditu ugovorna kamata je naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti davatelju kredita za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje uz njegovu obvezu vraća iskorištenog iznosa novca, a u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu ugovoreno. Ugovorna kamata stoga mora biti određena, odnosno odrediva, a sve u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05. Ugovor o kreditu je dvostrano obvezni pravni posao u odnosu na kojeg se primjenjuju opća načela obveznog prava, a to su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja i dr.

28. U ovom konkretnom slučaju tužena je u ugovor o kreditu unijela neodređenu, a prije svega nerazumljivu formulaciju u pogledu promjenjivosti kamatne stope. Dakle, može se zaključiti da je postupila suprotno osnovnim načelima obveznog prava jer je tužitelj kao korisnik kredita, a ujedno i potrošač, doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužiteljica je u trenutku sklapanja ugovora samo bilo poznato to, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da ona u trenutku sklapanja ugovora iznosi 6,88%, dok podaci kako će se točno ta kamata u budućnosti mijenjati, nisu joj bili poznati, pa su dakle, bili neodređeni i neodredivi. Tužena je financijska institucija i njezin cilj je ostvarivanje zarade, ima pravo na ugovaranje promjenjive kamatne stope, posebno kod kredita na dulje vremensko razdoblje, ali banka je prilikom sklapanja takvih ugovora dužna postupati kao dobar i odgovoran gospodarstvenik. To znači da kada potrošaču nudi svoj proizvod na tržištu mora to učiniti odgovorno i pomoći da u okviru mogućnosti koje dopušta Zakon koristi se uslugama banke, ali nikad na svoju štetu.

29. Mišljenje je suda, da je tužena prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tužiteljicu kao potrošača bila dužna detaljnije informirati o odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i ukazati o kojim točno parametrima ovisi kamatna stopa u razdoblju trajanja kredita i na taj način maksimalno odgovorno pristupiti tužitelju kao potrošaču s obzirom da je znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača zasigurno, superiorno. Iz sadržaja osporenih odredbi u odnosu na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu jasno proizlazi da banka nije ozbiljno informirala o smislu i sadržaju te odredbe niti je skrenula pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem trajanju kredita, a što je sve bilo predmet raspravljanja u parnici po kolektivnoj tužbi za sve tužene banke u spornom razdoblju koje su se zadovoljile nedorečenim i nerazumljivim informacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi.

30. Ocjena je suda, a uzimajući u obzir odredbu čl. 81. i 82. ZZP/03 koja kaže da se nepoštenom odredbom između ostalog može smatrati i odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga, a kako su prema odredbama ZZP nepoštene odredbe ugovora ništetne da su ugovorne odredbe iz čl. 4. i čl. 9. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na to da je tužena ovlaštena mijenjati kamatnu stopu sukladno odlukama banke, ništetne, a posljedično tome i odredbe koje se odnose na promjenu anuiteta sve u smislu odredbe čl. 87. ZZP/2003. godine.

31. Nadalje, ocjenjujući dijelove ugovorne odredbe čl. 10.d Ugovora o kreditu kojima se glavnica veže za valutu CHF i ugovara obračun kamate u CHF sud zaključuje, da takva odredba za tužiteljicu kao prosječnog klijenta banka je također nepoštena i nerazumljiva jer joj nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošača, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzulu vezanoj uz EUR (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja Kune prema EUR-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na HRK nije pod kontrolom HNB- a), da je rast tečaja CHF-a u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF-u je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF-a, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF-a, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF-u, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

32. Dakle, više nego očito da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo jer je istu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaj na njegov sadržaj poglavito jer je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

33. Činjenica što je ugovor prošao postupak solemnizacije kod javnog bilježnika u odnosu na predmetni spor nema nikakvog utjecaja jer prije svega javni bilježnik nije bio stranka predmetnog ugovora o kreditu niti je mogao stoga pojedinačno pregovarati s tužiteljem o pojedinim ugovornim odredbama, a niti potvrđivanje privatne isprave (solemnizacija) ima pravni učinak pojedinačnog pregovaranja. Javni bilježnik je prilikom potvrđivanja predmetnog Ugovora o kreditu samo utvrdio da su stranke sposobne i voljne sklopiti predmetni ugovor i objasnio im pravne učinke i posljedice potvrđivanja ugovora, dok nije objasnio egzaktne, jasne i određene parametre koji su utjecali na promjenu tečaja CHF prema valuti HRK u razdoblju otplate kredita. Nije njegov zadatak, a niti je on ovlašten da daje informacije o bilo kakvim očekivanim ili neočekivanim rizicima koje eventualno donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope uvažavajući da je riječ o rizičnom tečaju CHF.

34. Nadalje, za ponoviti je, da je ovaj sud vezan utvrđenim činjenicama po provedenim dokazima u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojemu je izreka i u odnosu na ovu tuženicu postala pravomoćna, pa kako je ranije navedeno i prema citiranim odredbama ZPP-a i ZZP-a postoji direktan učinak tužbe i one obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarivanja prava potrošače za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a.

35. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja te od odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 - ZZP) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ove sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ovaj sud zaključuje da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu o promijeni stope redovne kamate odluke tuženika kao kreditora i odredba kojima je i glavnica kredita vezana uz valutu CHF nepoštena, a onda i ništetna u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03.

36. Predmetnoj parnici prethodila je parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama čl. 131.-141.b ZZP/07. Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu s odredbom čl. 140. toga zakona kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem čl. 131. navedenog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u čl. 131. toga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupka za nadoknadu štete protivi osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupka za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno, da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati otvaranja prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

37. S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedinačni potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl. 140. ZZP/07 (čl. 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćnog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP, bio ovlašten pozivati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora kao što to čini i ovaj sud u predmetnoj parnici, u skladu s odredbom čl. 138.a ZZP/07 (čl. 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

38. Stoga, u odnosu na dio ništetne odredbu iz čl. 10.d Ugovora kojom se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF-a, uvažavajući sve prethodno navedeno te primjenjujući materijalno pravo odnosno, odredbe:

- članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 - dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.) i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.);

- članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-1526/13, a vezano za tumačenje odredbe članak 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,

- članka 4., članka 322. ZOO, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan, ovaj sud prihvaća zaključke da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive, jer u njim nisu precizno određeni parametri koji utječu na promjenu tečaja valute CHF prema valuti kuna i mogući rizici otplate kredita vezanog uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora tužiteljici kao potrošaču navedeno na transparentan i razumljiv način objašnjeno kako bi tužiteljica kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženicu) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne.

39. Tužiteljica se u predmetnoj parnici s pravom pozvala na pravna utvrđenja i stavove iz tzv. kolektivnog spora, što nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već je na tuženici, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženu vođen kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni Ugovor o kreditu. U skladu s time, na tuženici je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenična utvrđenja na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u tzv. "kolektivnom sporu", da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje ima u vidu sud u kolektivnom sporu, bilo da su odredbe predmetnog Ugovora razumljive za potrošača, bilo da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovor pregovaralo, slijedom čega se takve odredbe ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženica primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 7. i čl. 219. st. 1. ZPP-a), takve tvrdnje ničim nije dokazala.

40. Tužiteljica tvrdi da je zbog ništetnosti odredbi o promjeni kamatne stope i ugovorene valutne klauzule u CHF iz svih naprijed navedenih razloga, Ugovor o kreditu ništetan u cijelosti.

41. Prema odredbi čl. 103. st. 1. ZOO/91 Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

41.1. Prema odredbi čl. 105. st. 1. ZOO/91 ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je Ugovor sklopljen. Stavkom 2. istog članka propisano je da će ugovor ostati valjan čak iako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kada je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

42.2. Odredbom čl. 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe.

43. Ugovorom o kreditu prema odredbi čl. 1065. ZOO/91, banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

43.1. Odredbom čl. 1066. st. 1. ZOO/91 propisano je da ugovor o kreditu mora biti sklopljen u pisanom obliku, dok je st. 2. istog čl. propisano da se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.

44. Prema navedenim zakonskim odredbama bitni elementi ugovora o kreditu su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.

45. U konkretnom slučaju banka se obvezala staviti na raspolaganje tužiteljici određeni iznos CHF u protuvrijednosti u kunama prema tečaju na dan korištenja kredita to nije sporno da je banka svoje obveze ispunila na ugovoreni način.

46. Visina anuiteta ovisi o ugovorenoj valutnoj klauzuli i ugovorenoj kamatnoj stopi.

47. Valutna klauzula iz čl. 22. st. 1. ZOO/05 (a identično čl. 395. ZOO/91) spada u tzv. zaštitne klauzule. U slučaju kada su obveze stranaka vezane uz tečaj CHF, što ima za cilj osiguranje stabilnosti obveza ugovornih strana, a ugovorna odredba o valutnoj klauzuli postane izvor odstupanja od opravdanih očekivanja korisnika kredita u pogledu vrijednosti obveze, opravdano je zaključiti da ugovor može opstati bez te sporedne odredbe ugovora jer se stabilnost u pravima i obvezama stranaka valutnom klauzulom ne postiže. Naime, kako to opravdano ističe drugostupanjski sud u ukidbenoj odluci od 04. rujna 2025. godine, u većoj mjeri, u ovim slučajevima, stabilnost u pravima i obvezama stranaka se postiže bez tzv. zaštitne klauzule kojom se ne ostvaruje svrha na koju upućuje njen naziv, a s obzirom da je valuta ispunjenja obveze iz ovih ugovora bila hrvatska kuna, time što odstranjivanjem valutne klauzule kredit ostaje na snazi kao kredit u kojima su obveze ugovornih strana određene u kunama, ne odstupa se bitno od volje ugovornih strana u vrijeme sklapanja ugovora.

48. Sporna ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope prema odluci banke vezana je uz uvjete vraćanja kredita, odnosno uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. međutim pri tome nadalje ostaje na snazi odredba o početnoj kamatnoj stopi za cijelo vrijeme za koje je ugovor sklopljen.

49. Ovaj sud u cijelosti prihvaća izraženo stanovište drugostupanjskog suda glede tumačenja odluke suda Europske unije u predmetu broj C-118/17 (Dunai protiv Erste bank Hungary) kojom presudom je odlučeno, među ostalim da čl. 6. st. 1. Direktive vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način:

- da mu se ne protivi nacionalni zakon, kojim sud pred kojim se vodi postupak sprječava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, poput one u glavnom postupku, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućava ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala; i

- da mu se protivi nacionalni zakon koji sprječava, u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, sud pred kojim se vodi postupak da prihvati zahtjev za poništenjem ugovora o zajmu koji se ne temelji na nepoštenosti odredbe o tečajnom riziku kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

50. Dakle, u skladu s Direktivom odredbe nacionalnog zakona koji dopušta odbijanje zahtjeva za utvrđenje ugovora o kreditu pod uvjetom da takve odredbe omogućuju ponovnu uspostavu pravne činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba ni je postojala. Jednako tako, nisu u skladu s Direktivom odredbe nacionalnog zakona koje omogućuju prihvaćanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

51. Stoga uvažavajući izraženi pravni stav drugostupanjskog suda koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, to ocjenom da predmetni ugovor o kreditu može opstati bez tako utvrđenih ništavih dijelova odredbi, jer su takve prirode da je moguće održavanje ugovora o kreditu bez istih, valjalo je djelomično usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljice te utvrditi ništetnim samo dijelove ugovornih odredbi kao u izreci ove odluke, a ne ugovor u cijelosti, a sve sukladno naprijed citiranim odredbama.

52. Tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu od 1.875,00 eura sastojeći: od nagrade odvjetnika za sastav tužbe (100 bodova - 200,00 eura), pristupa na ročišta od: 25. ožujka 2021. godine, 14. lipnja 2022. godine, 30. rujna 2022. godine i 11. prosinca 2025. godine (100 bodova - 200,00 eura), za sastav obrazložena podnesaka od: 28. veljače 2020. godine i 09. travnja 2021. godine (svako po 100 bodova - 200,00 eura) te za pristup na ročište za objavu (50 bodova - 100,00 eura) uz pripadajući iznos PDV-a od 25% u iznosu od 375,00 eura (25% od 1.500,00 eura).

53. Sud je priznao kao potrebnima za vođenje ovoga postupka sve tražene troškove zastupanja izuzev pristupa na ročište za objavu na koje ročište nitko nije pristupio, slijedom čega je o parničnom trošku odlučeno kao u točki III. i IV. izreke ove presude primjenom odredbe čl. 154. st. 5. i 155. ZPP-a primjenjivih tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Tbr. 7., 8., 9., 42. i 50.), a sve imajući u vidu da iako tužiteljica nije uspjela u cijelosti u postupku, nisu nastali posebni troškovi u preostalom dijelu u kojem je odbijena.

U Rovinju, 23. siječnja 2026. godine.

S u t k i n j a :

Alessandra Gržinić-Matika

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu odnosno, od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.