Poslovni broj Pr-2/2024-30

Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Ulica plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji tog suda Nevi Lukin, u pravnoj stvari tužitelja AŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici mr. sc. Gordani Šimunov, odvjetnici u Zadru, protiv tuženika Turistička zajednica Općine Vir, Put Mula 9, Vir, OIB: 74975706189, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Korljan i partneri d.o.o. Zadar, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu i vraćanja na rad, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 05. prosinca 2025. u nazočnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, 23. siječnja 2026. javno je objavio

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da otkaz ugovora o radu koji je otkaz tuženik dao tužitelju Odlukom od 28. prosinca 2018. nije dopušten te da radni odnos stranaka nije prestao.

II. Nalaže se tuženiku vratiti tužitelja na posao u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tužitelju iznos od 2.000,00 Eura, u roku od 15 dana, dok se za više zatraženi iznos od 250,00 Eura zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 4.500,00 Eura kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj AŽ iz [adresa] (dalje: tužitelj) 01. veljače 2019. sudu podnosi tužbu protiv tuženika Turistička zajednica Općine Vir (dalje: tuženik) u kojoj navodi da u zakonskom roku podnosi predmetu tužbu. Tužitelj da je do 28. prosinca 2018. bio zaposlenik kod tuženika na neodređeno radno vrijeme na radnom mjestu direktora Turističke zajednice Općine Vir. U Turističkoj zajednici na radnom mjestu direktora da je radio od 01. prosinca 2007. Tijekom trajanja Ugovora o radu tužitelja da je došlo do izmjene pozitivnih propisa na način da radno mjesto direktora više nije podlijegalo reizbornosti, pa da je radni odnos tužitelja konvalidirao u radni odnos na neodređeno vrijeme, a koji je trajao do donošenja pobijane odluke tuženika. Od 11. prosinca 2018. tužitelj da je bio na bolovanju, a 03. siječnja 2019. da je zaprimio od strane tuženika Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu s danom 28. prosinca 2018. Tužitelj da je 04. siječnja 2019. preporučenom pošiljkom dostavio tuženiku zahtjev za zaštitu prava zbog povreda njegovih prava nastalih predmetnom odlukom i tražio od istog vraćanje na rad. Na predmetni zahtjev tuženik da nije odgovorio do dana podnošenja ove tužbe, iako je zahtjev tužitelja primio11. siječnja 2019. Tuženik da je donošenjem pobijane odluke povrijedio i čl. 119. st. 2. Zakona o radu koji omogućava tužitelju da prethodno Odluci o izvanrednom otkazu iznese svoju pisanu obranu. Nadalje, odluku o razrješenju s dužnosti direktora TZO Vir, koja je prethodno ovoj donesena od strane tuženika, Turističkog vijeća Turističke zajednice Općine Vir tužitelj da je zaprimio također putem pošte 03. siječnja 2019., a ta odluka da je neosnovana jer sadrži niz neistina koje su iznesene na štetu ovdje tužitelja. Sukladno odredbama pozitivnih propisa i pored takve odluke tuženik da je bio dužan rasporediti tužitelja po povratku s bolovanja na drugo radno mjesto s obzirom na činjenicu njegova rada na neodređeno radno vrijeme kod tuženika. Tuženik da bi morao biti upoznat sa zakonskim odredbama koje istom omogućavaju donošenje pobijane odluke, to prije svega što izvanrednom otkazu moraju prethoditi činjenice koje istu odluku opravdavaju i koje moraju nastati u točno određenom roku iza kojeg je tuženik prekludiran u donošenju pobijane odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu. Dakle, na znanje tuženika da tužiteljeva postupanja, da bi uopće mogla biti osnov za donošenje odluke o izvanrednom otkazu, moraju nastupiti unutar 15 dana do dana donošenja odluke o izvanrednom otkazu, pa da se postavlja pitanje što je to tužitelj učinio 13. prosinca 2018. pa do dana donošenja pobijane odluke da je isto postupanje tužitelja moglo rezultirati donošenjem pobijane odluke, uz napomenu da se tužitelj od dana 11. prosinca 2018. nalazio na opravdanom bolovanju. Osim sto su neistiniti, to da su ujedno i apsurdni navodi tuženika da bi tužitelj ikada npr. nemarno izvršavao ili neizvršavao svoju dužnost i to prema navodima iz obrazloženja u nekom potpuno neodređenom vremenskom period koji seže i do nekoliko godina prethodno Odluci o izvanrednom otkazu ugovora o radu. Nadalje, tužitelj da u niti jednom slučaju i nikada nije prekoračio soje ovlasti, pa niti od siječnja 2018. godine do početka prosinca 2018. godine, odnosno da bi isti na opisani način postupao od sve 2015 godine. Svi taksativno navedeni razlozi koji su razlozi za izvanredan otkaz jedino po mišljenju tuženika, s obzirom na opseg neistinitosti i vrijeme kada su se isti „navodno" događali, da ne predstavljaju niti u kom slučaju razlog za donošenje odluke o izvanrednom otkazu već predstavljaju jedino neistinu i teško blaćenje ovdje tužitelja. Predsjednik TZO-a da je po političkoj dužnosti načelnik Općine Vir i da on saziva skupštinu koja bira članove vijeća i nadzornog odbora, a zaposlenici TZO-a, pa k tome i tužitelj, da odrađuju sve potrebne poslove za saziv skupštine. Tužitelju da se želi implementirati nezakoniti rad i prekoračenje ovlasti, što da je neistina jer da se 2015. godine radio po planu koji je prihvaćen od strane vijeća i skupštine u prosincu 2014 godine. U ostalim godinama tužitelj da je samo provodio rad tzv. „hladnog pogona" i preuzetih obveza iz prijašnjih godina. Rad tijela TZO-a skupštine, vijeća i nadzornog odbora da nije mogao onemogućavati tužitelj kada navedena tijela nisu niti postojala. Na zahtjev predsjednika TZO-a da su mu dostavljani pravovaljani spiskovi sa izračunima o udjelima pojedinih grupa u skupštini, a prilog čemu da su ispisi mail-ova s pratećom dokumentacijom. Predsjednik TZO-a da nikada nije tražio da mu se dostavi plan i program rada jer nije došlo do konstituiranja skupštine, pa tako niti drugih tijela kojima se podnose isti na znanje i izglasavanje. 30% sredstava od boravišne pristojbe koje TZO Vir mora uplaćivati Općini Vir da su se plaćala redovito mjesečno, osim 2015. godine kada je zbog prekomjernog zapošljavanja od strane predsjednika TZO-a došlo do nedostatka financijskih sredstava, te se četiri mjeseca nisu isplaćivale place. Nadalje, tužitelj navodi da su neistiniti i navodi da tužitelj nije tuženika izvijestio o privremenoj spriječenosti za rad. Bolovanje da je otvoreno 11. prosinca 2018. o čemu da je pismeno izvijestio tuženika 14. prosinca 2018., kada je bio u mogućnosti i poslao službenu potvrdu tuženiku. U odnosu na navode o onemogućavanju primopredaje dokumentacije prethodno odluci o izvanrednom otkazu, opetovano tužitelj ističe da je bio na opravdanom bolovanju i da nije bio u mogućnosti fizički pristupiti u ured tuženika krajem 2018. godine s obzirom da prebiva u mjestu različitom od mjesta rada. Stoga ističe da postupanje tužitelja na svom radnom mjestu i dužnosti koju je obnašao godinama nije ugrožavalo apsolutno nikoga, već da je on u skladu sa zakonskim ovlastima izvršavao sve svoje radne zadatke i dužnosti, pa u određenom vremenu i u konstantnim konzultacijama i s nadležnim ministarstvom. Stoga da postupanje tužitelja nikako ne može biti valjani zakonski osnov za izvanredno otkazivanje ugovora o radu jer da nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti za izvanredni otkaz u smislu striktnih odredbi Zakona o radu, pa da se zaključuje da je otkaz ugovora o radu tuženika nezakonit u cijelosti. Tužbenim zahtjevom traži kao prvo, utvrđenje da Odluka tuženika od 28. prosinca 2018. o otkazu Ugovora o radu sklopljenog među strankama 01. prosinca 2007. nije dopuštena i da radni odnos tužitelja nije prestao te kao drugo, nalaganje tuženiku da tužitelja vrati na rad s danom 29. prosinca 2018. Postavlja i zahtjev za naknadu parničnih troškova. Također, uz tužbu tužitelj podnosi i prijedlog za osiguranje određivanjem privremene mjere kojom traži da sud naloži tuženiku privremeno tužitelja vratiti na rad te mu isplaćivati naknadu plaće za vrijeme ovog spora, a koja privremena mjera ima trajati do donošenja pravomoćne odluke u ovom sporu.

2. U odgovoru na tužbu dostavljenom sudu 22. veljače 2019. tuženik navodi da je tužba u cijelosti neosnovana. Odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 28. prosinca 2018. da je donesena sukladno odredbama Zakona o radu. Poslodavac odnosno tuženik da je na jasan i nedvojben način u toj odluci radniku učinio razvidnim koje mu se teške povrede radne obveze stavljaju na teret odnosno koje su to osobito važne činjenice zbog kojih nastavak radnog odnosa više nije moguć. Tuženik da je dakle u potpunosti pravilno proveo postupak otkazivanja poštujući sve zakonske odredbe koje se u konkretnom slučaju primjenjuju, slijedom čaga da je odluka o izvanrednom otkazu pravovaljana i zakonita te da istom nisu povrijeđena prava tužitelja iz radnog odnosa. Tuženik da je odluku o otkazu ugovora o radu donio na temelju odluke Vijeća Turističke zajednice Općine Vir od 14. prosinca 2018. i u odluci utvrđenih brojnih i teških povreda ovlasti i dužnosti odnosno povreda obveza iz radnog odnosa tužitelja kao direktora Turističkog ureda Turističke zajednice Vir, a kojom odlukom da je tužitelj upravo zbog navedenih povreda razriješen dužnosti direktora. U postupku razrješenja tužitelj da je pozvan da se očituje na prijedlog o razrješenju u kojem prijedlogu su navedene sve povrede dužnosti koje se istom stavljaju na teret, a koje povrede da u svemu odgovaraju povredama obveza iz radnog odnosa koje su istom predmetnom odlukom o otkazu stavljene na teret. Tužitelj da je iskoristio to svoje pravo te je 14. prosinca 2018. pismenim putem iznio svoju obranu te se očitovao na povrede koje mu se stavljaju na teret. Slijedom navedenog da nije bilo opravdano, a niti potrebno da tuženik opet poziva tužitelja na iznošenje svoje obrane kada se tužitelj dopisom od 14. prosinca 2018. već očitovao o svim povredama ovlasti, dužnosti i obveza iz radnog odnosa koje mu se stavljaju na teret, a za napomenuti uz što da je da i to da se nakon donošenja Odluke o razrješenju odnosno od 14. prosinca 2018. tužitelj više nije ni pojavio na radnom mjestu, svoj izostanak da nije opravdao u smislu čl. 37. st. 1. Zakona o radu odnosno poslodavcu da nije u zakonom propisanom roku dostavio odgovarajuću potvrdu o eventualno privremenoj nesposobnosti za rad i njezinu očekivanom trajanju. Nadalje, ovdje da nema govora da je tuženik odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu donio izvan zakonom propisanog roka. Naime, 14. prosinca 2018. da je održana sjednica Vijeća Turističke zajednice Općine Vir na čijem je dnevnom redu bilo razmatranje prijedloga za pokretanje postupka za razrješenje tužitelja sa funkcije direktora Turističkog ureda Turističke zajednice Općine Vir. Prije održavanja navedene sjednice tuženik da nije mogao utvrditi sve konkretne povrede obveza iz radnog odnosa koje su se odlukom o otkazu tužitelju stavile na teret. Po Statutu Turističke zajednice Općine Vir u nadležnosti Vijeća Turističke zajednice da je imenovanje i razrjeđenje Direktora Ureda TZO Vir. Prethodno razrješenju Vijeće TZ-a da je jedino nadležno utvrditi povrede ovlasti i dužnosti Direktora zbog kojih je došlo do razrješenja. Dakle, prije negoli Vijeće TZ-a ne tvrdi osnovanim prijedlog za razrješenje Direktora odnosno prije negoli Vijeće TZ-a utvrdi da su zaista počinjene povrede radne obveze radi neizvršavanja i nemarnog izvršavanja dužnosti i shodno tome odbaci kao neosnovanu i neargumentiranu obranu direktora te donese odluku o razrješenju, Predsjednik TZ-a, koji da nakon razrješenja Direktora na temelju odredbe čl. 22. st. 3. Zakona o turističkim zajednicama i promicanju hrvatskog turizma („Narodne novine“ br. 152/08), zastupa Turističku zajednicu do izbora novog direktora, ne može, sada kao poslodavac, pristupiti utvrđenju koje su to konkretne povrede obveze iz radnog odnosa te sukladno tom utvrđenju donijeti odluku o radno-pravnom statusu tužitelja. Dakle, relevantan trenutak u konkretnom slučaju da je 14. prosinca 2018. kada Vijeće TZ-a prihvaća prijedlog za razrješenje tužitelja kao direktora Ureda TZ-a, odbacuje njegovo očitovanje na prijedlog kao neosnovano i neargumentirano i donosi odluku o njegovom razrješenju. Danom donošenja odluke o razrješenju tužitelja sa funkcije Direktora Turističkog ureda TZO Vir, Predsjednik TZ-a da stupa u poziciju direktora do imenovanja novog direktora, dolazi u posjed sve relevantne financijske i druge dokumentacije Ureda TZ-a (financijskih izvještaja TZ-a za 2015. godinu, 2016. godinu, 2017. godinu i 2018. godinu i bruto bilance za 2015. godinu, 2016. godinu, 2017. godinu i 2018. godinu kojima su priloženi podaci o plaćama za zaposlene u Uredu i IP obrasci), pregledom koje dokumentacije se tek može utvrditi način poslovanja Ureda za vrijeme dok je tužitelj bio direktor te konkretizirati povrede obveza iz radnog odnosa. Tek nastupom tog uvjeta Predsjednik TZ-a kao poslodavac da može pristupiti odlučivanju o radno-pravnom statusu tužitelja. U sudskoj praksi da je zauzeto stajalište da je pravno odlučno kada je poslodavac mogao saznati za konkretne povrede koje se radniku stavljaju na teret u odluci o izvanrednom otkazu. Dakle, tek kada su utvrđene sve okolnosti pravno relevantne za donošenje odluke o otkazu: je li doista i u kojem opsegu te pod kojim okolnostima počinjena povreda radne obveze i je li zbog toga nastavak radnog odnosa nemoguć, a kako da navodi i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj: Revr- 234/2008-2 od 26. studenog 2008. Poslodavac da ispravno postupa kad prije donošenja odluke o izvanrednom otkazu radniku nastoji utvrditi je li upravo konkretni radnik počinio osobito tešku potvrdu radne obveze, odnosno kad individualizira odgovornost. U tom smislu poslodavac da ima ovlasti i pričekati s odlukom o davanju otkaza dok ne dobije pouzdane podatke o odgovornosti, koje mu mogu pružiti osobe ili tijela koja su istraživala i utvrđivala činjenice vezane uz pojedini slučaj (tako i Vrhovni sud odluci broj Revr-2429/00 od 5. prosinca 2001. godine). Slijedom svega navedenog, Predsjednik TZ-a da je kao poslodavac u zakonskom roku donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju s obzirom da su utvrđene osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa zbog kojih, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju strana, nastavak radnog odnosa medu strankama nije moguće. Ovdje tuženik posebno ističe da je i nakon donošenja Odluke o razrješenju tužitelja sa funkcije direktora, a o kojoj odluci je tužitelj bio istog dana (14.12.2018.) obaviješten, isti nastavio sa povredama obveza iz radnog odnosa te se nakon donošenja predmetne odluke nije više pojavio na radnom mjestu, svoj izostanak nije opravdao u smislu čl. 37. st. 1. Zakona o radu, a da nije bilo opravdanog razloga da to u propisanom roku ne učini s obzirom da je sa nadležnim tijelima TZ-a cijelo vrijeme bio u pisanom kontaktu. Isto tako, tužitelj da je nakon donošenja Odluke o razrješenju opstruirao nastavak poslovanja Ureda zadržavši pečat Ureda kao i službene bankovne kartice kao i druga sredstva rada koja pripadaju poslodavcu. Nadalje, tužitelj da je tijekom vršenja funkcije direktora od strane Predsjednika TZ Vir više puta upozoravan na neizvršavanje i nemarno izvršavanje dužnosti te pozivan da uskladi svoje ponašanje sa zahtjevima funkcije koju obnaša. Tužitelj da se na sva ta upozorenja oglušio da bi na koncu TZ Općine Vir doveo u fazu nezakonitog poslovanja. Naime, unatoč tome što je u prosincu 2014. godine istekao mandat Skupštini TZO Vir, tužitelj da nije u zakonskom roku od 60 dana, dakle do veljače 2015. godine pripremio tehničku dokumentaciju za sazivanje Skupštine TZ Općine Vir, uslijed čaga da Skupština nije niti održana, a on da je opstruirao i pripremanje te dokumentacije od strane Stručnih službi Općine Vir, odbio pečatirati pozive potpisane od strane Predsjednika TZO Vir za saziv Skupštine, sve kako bi onemogućio njezin saziv i doveo TZO Vir u situaciju nezakonitog poslovanja. To da znači da čitavu 2015., 2016., 2017. i 2018. godinu tužitelj protuzakonito konzumira svoj mandat i to u trajanju duljem od 4 godine i to na način da nezakonito upravlja sredstvima TZO Vir, bez Plana i Programa rada potvrđenog od strane Skupštine TZO Vir (koja njegovom krivnjom nije mogla biti sazvana u zakonom propisanom roku) i bez podnesenih i prihvaćenih Financijskih izvješća od strane Turističkog Vijeća TZO Vir. Uslijed takvog nezakonitog postupanja tužitelja, predsjednik TZO Vir da je od Ministarstva turizma zatražio postavljanje i imenovanje povjerenika u TZ Općine Vir, a kako bi se sazvala izborna Skupština te kako bi TZO Vir nastavila sa urednim i zakonitim poslovanjem. Na tu intervenciju predsjednika TZ-a, Ministarstvo turizma da je rješenjem od 28. lipnja 2017. klasa: UP/1-034-05/17-01/44 imenovalo povjerenika Turističkoj zajednici Općine Vir u osobi ĐŽ. Označenih rješenjem da su suspendirane sve ovlasti tužitelja kao direktora Turističkog Ureda, a koja suspenzija da traje sve do sazivanja Skupštine. S obzirom da imenovani povjerenik nije izvršio svoju primarnu zadaću te nije sazvao izbornu skupštinu, 16. studenog 2018. po prijedlogu predsjednika TZ-a, Ministarstvo turizma da MŽ razrješuje dužnosti povjerenika te na njegovo mjesto imenuje ŽŽ. Kroz cijelo to vrijeme, dakle od 28. lipnja 2017. pa do sazivanja izborne skupštine 07. prosinca 2018. tužitelj da i dalje konzumira ovlasti direktora koje su mu u tom razdoblju, kako je već i rečeno, rešenjem Ministarstva bile suspendirane te je i na taj način teško i ozbiljno kršio obveze iz radnog odnosa, a što da je tuženik utvrdio tek nakon donošenja Odluke o razrješenju od 14. prosinca 2018. odnosno nakon što je došao u posjed relevantne financijske i druge materijalne dokumentacije. Slijedom svega navedenog da je razvidno da je tužitelj teško i uporno kršio obveze iz radnog odnosa zbog čega da radnog odnosa medu strankama više nije bio moguć. U pogledu predložene privremene mjere tuženik je naveo da bi se odredila privremena mjera da je potrebno ispunjenje zakonom propisanih pretpostavki. U svom prijedlogu da tužitelj nije točno označio tražbinu čije osiguranje traži. Osim toga, tužitelj da nije učinio niti vjerojatnim svoju tražbinu s obzirom da samo paušalno osporava zakonitost donesene odluke s obzirom da ne samo da suštinski niti jedan dio odluke o otkazu nije uspio osporiti već da nije naveo niti jednu okolnost iz koje bi proizlazilo da odluka nije zakonita. Upravo suprotno. Tužitelj da nije učinio niti vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se spriječio nastanak nenadoknadive štete koja prijeti s obzirom da samo paušalno tvrdi da mu je uslijed otkaza ugrožena egzistencija, a što da samo po sebi nije dovoljno da bi se odredila mjera osiguranja slijedom čega da se ukazuje da je predložena privremena mjera paušalna i neosnovana. Slijedom svega gore navedenog da je razvidno da su tužbeni zahtjev kao i predložena privremena mjera neosnovani pa stoga tuženik predlaže sudu tužbeni zahtjev kao i privremenu mjeru odbiti u cijelosti kao neosnovane te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.

3. Nakon provedenog dokaznog postupka, Općinski sud u Zadru je o tužbenom zahtjevu tužitelja (prvi put) odlučio presudom poslovni broj Pr-21/2019 od 23. siječnja 2020. na način da je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti, međutim, povodom žalbe tužitelja je ta presuda ukinuta rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-482/2020-2 od 27. svibnja 2020. te je predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje. Također, tim je rješenjem Županijski sud u Zagrebu ukinuto i rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-21/2019 od 23. siječnja 2020. kojim je odbijen kao neosnovan prijedlog tužitelja za osiguranje nenovčane tražbine određivanjem privremene mjere vraćanjem tužitelja na rad.

3.1. Ističe se ovdje da je tuženik nakon što je odlukom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-482/2020-2 od 27. svibnja 2020. ukinuta prva presuda kojom je odlučeno o tužbenom zahtjevu te je predmet vraćen na ponovno suđenje, predložio nadoslušanje ŽŽ, AŽM i ĐŽ kao i nadoslušanje parničnih stranaka, kojem se je prijedlogu tužitelj usprotivio navodeći da je u provedenom postupku tuženik imao dovoljno mogućnosti svjedoke ispitati na sve okolnosti odgovora na tužbu kao i tužbe te da se tim prijedlogom nepotrebno produljuje ovaj postupak, sam predlažući nadoslušanje svjedokinje LŽ na okolnosti ispravnosti rada tužitelja, čemu se pak tuženik usprotivio navodeći da je ta svjedokinja tijekom postupka saslušana upravo na te okolnosti te je dala vrlo detaljan iskaz. Sud je prihvatio takve prijedloge te je izveo dokaz nadoslušanjem svjedoka ŽŽ, AŽM i EŽ (koji je ranije saslušan kao zakonski zastupnik tuženika) te (sadašnjeg) zakonskog zastupnika tuženika ĐŽ dok je punomoćnica tužitelja na ročištu 14. travnja 2021. navela da tužitelj neće ponovno davati iskaz, već na ranijem ročištu glavne rasprave 04. prosinca 2020. odustavši od prijedloga za nadoslušanje svjedokinje LŽ. Punomoćnica tužitelja je na ročištu glavne rasprave 14. travnja 2021. predložila zaključiti glavnu raspravu, isto kao što je to predložio i punomoćnik tuženika izrijekom pri tome navodeći da nema daljnjih dokaznih prijedloga.

4. Nakon ponovno provedenog postupka je Općinski sud u Zadru presudom i rješenjem poslovni broj Pr-124/2020 od 20. svibnja 2021. odbio i tužbeni zahtjev i prijedlog za osiguranje određivanjem privremene mjere kao neosnovane. Žalba tužitelja uložena protiv prvostupanjske presude i rješenja je odbijena kao neosnovana te su presudom i rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1429/2021-2 od 16. veljače 2022. potvrđeni presuda i rješenje ovog suda poslovni broj Pr-124/2020 od 20. svibnja 2021. Međutim, rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 592/2022-3 od 20. rujna 2023. su ukinuti presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1429/2021-2 od 16. veljače 2022. i rješenje tog suda u dijelu kojim je odlučeno o troškovima parničnog postupka kao i presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-124/2020 od 20. svibnja 2021. i rješenje tog suda u dijelu kojim je odlučeno o troškovima parničnog postupka te je predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

5. U dokaznom je postupku sud pročitao i pregledao Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 28. prosinca 2018. (list spisa 6-8), Ugovor o pravima i obvezama direktora od 30. studenog 2007. (list spisa 9-12), zahtjev za zaštitu prava AŽ od 04. siječnja 2019. s potvrdom o uručenju (list spisa 13-15), liječničku potvrdu (list spisa 16), Odluku o razrješenju AŽ od 14. prosinca 2018. (list spisa 17-20, 27-30), poziv i predloženi dnevni red 1. sjednice Turističkog vijeća TZO Vir s potvrdom o uručenju (list spisa 31-32), e-mail s prilogom (list spisa 33-36), Statut Turističke zajednice Općine Vir od 03. studenog 2010. (list spisa 37-63), rješenje Ministarstva turizma klasa: UP/I-034-05/17-01/44 od 28. lipnja 2017. (list spisa 64-65), rješenje Ministarstva turizma klasa: UP/I-034-05/18- 01/45 od 16. studenog 2018. (list spisa 66-68), sudsku praksu (list spisa 69-70), zapisnik sa 11. sjednice održane 10. rujna 2014. (list spisa 74-78), e-mail komunikaciju (list spisa 80- 83), dopis Općine Vir od 01. veljače 2017. (list spisa 84), e-mail komunikaciju (list spisa 85), dopis Općine Vir od 27. veljače 2017. (list spisa 86), odgovor Turističke zajednice Općine Vir od 27. veljače 2017. (list spisa 87), e-mail komunikaciju (list spisa 88), dopis Općine Vir od 01. veljače 2018. (list spisa 89), dopis Općine Vir od 01. veljače 2018. (list spisa 90), liječničku potvrdu (list spisa 92), e-mail komunikaciju (list spisa 93-98), e-mail komunikaciju (list spisa 100), dopis Turističke zajednice Općine Vir od 27. veljače 2017. (list spisa 101), odgovor AŽ od 01. ožujka 2017. (list spisa 102-103), obavijest Županijskog državnog odvjetništva u Zadru broj KR-DO-742/2016 (list spisa 104), e-mail komunikaciju (list spisa 105-106), dopis Turističke zajednice Općine Vir (list spisa 108), dopis OD Korljan i partneri d.o.o. [adresa] (list spisa 109-110), medijsku objavu (list spisa 111-112), e-mail komunikaciju (list spisa 118), zapisnik s izborne skupštine TZO Vir od 07. prosinca 2018. (list spisa 120-126), bruto bilancu Turističke zajednice Vir (list spisa 127-171), podatke o isplaćenim plaćama AŽ (list spisa 172-180), odgovor Ministarstva turizma klasa:

050-01/15-01/249 od 02. prosinca 2015. (list spisa 181-182), dopis Općine Vir od 01. veljače 2018. (list spisa 183), e-mail komunikaciju (list spisa 184-187), odgovore na pitanja (list spisa 192), financijske izvještaje neprofitnih organizacija (list spisa 193-196), izvještaj o prihodima i rashodima (list spisa 197-199), pregled podataka iznajmljivača i drugih subjekata s članarinama (list spisa 200-389), zapisnik sa 20. sjednice Općinskog vijeća Općine Vir održane 07. ožujka 2016. (list spisa 393-397), zapisnik sa 23. sjednice Općinskog vijeća Općine Vir održane 24. studenog 2016. (list spisa 398- 402), Viški list posebno izdanje 2017. (list spisa 403-404), financijske izvještaje neprofitnih organizacija i izvještaje o prihodima i rashodima Turističke zajednice Općine Vir (list spisa 410-426), medijsku objavu (list spisa 427-428), medijsku objavu (list spisa 430-436), iskaze svjedoka AŽM (list spisa 438-441), LŽ (list spisa 441-442), DŽ (list spisa 443), PŽ (list spisa 443-444), TŽ (list spisa 444-445), ŽŽ (list spisa 447-448), HŽ (list spisa 448-449), KŽ (list spisa 449-450) i OŽ (list spisa 450-451), sudsku praksu (list spisa 456-457), iskaze svjedoka ZŽ (list spisa 461-463) i NŽ (list spisa 463-464), iskaz tužitelja AŽ (list spisa 465-467), iskaz zakonskog zastupnika tuženika EŽ (list spisa 467- 469), presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-105/2019-2 od 23. srpnja 2019. (list spisa 470-473), presliku spisa Županijskog suda u Zadru Kir-200/2018 (prileži predmetnom spisu), iskaz svjedoka ĐŽ (list spisa 912-915), sudsku praksu (list spisa 930-936), iskaz svjedoka AŽM (list spisa 944-945), iskaz svjedoka EŽ (list spisa 945-948), iskaz svjedoka ŽŽ (list spisa 968- 969), iskaz zakonskog zastupnika tuženika ĆŽ (list spisa 960-961), presudu Općinskog suda u Zadru poslovni broj K-493/18 od 26. veljače 2024. (list spisa 1037-1058), dopis klasa: 050-01/15-01/249 od 07. siječnja 2016. (list spisa 1059-1060) i presudu Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Kž-368/2024-14 od 25. lipnja 2024. (list spisa 1084-1091) te je saslušao tužitelja AŽ (list spisa 1074-1076) i u vrijeme donošenja pobijane odluke o izvanrednom otkazu zakonskog zastupnika tuženika sada svjedoka EŽ (list spisa 1099-1101), ocijenivši da je za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu nužno neposredno saslušanje tužitelja i osobe koja je u vrijeme donošenja pobijane Odluke o izvanrednom otkazu bila zakonski zastupnik tuženika. Naime, nakon što je došlo do izmjene uređujućeg suca u ovom postupku te nakon što je sud na ročištu održanom 29. svibnja 2024. na kojem je glavna rasprava počela iznova (što je razvidno iz činjenice da sud ponovno čita tužbu, odgovor na tužbu te podneske stranaka zaprimljene tijekom postupka) strankama omogućio da se o tome izjasne, temeljem čl. 315. st. 3. ZPP sud odlučio da se ponovno ne saslušavaju svi saslušani svjedoci i trenutni zakonski zastupnik tuženika već da se pročitaju zapisnici o izvođenju tih dokaza, a da se neposredno izvede dokaz (samo) saslušanjem tužitelja i EŽ kao osobe koja je u vrijeme donošenja pobijane Odluke o izvanrednom otkazu bila zakonski zastupnik tuženika. Naime, iako se tuženik na ročištu održanom 29. svibnja 2024. protivio da se izvedeni dokazi obnove čitanjem te je predložio da sud neposredno sasluša sve svjedoke koji su saslušani u prethodnom postupku, ovaj je sud ocijenio da su svi svjedoci, od kojih su neki već tijekom postupka i nadoslušavani i to upravo po prijedlogu tuženika (vidi točku 3.1. obrazloženja), vrlo detaljno iskazivali o svim činjenicama koje su im u svezi ovdje pobijane odluke o izvanrednom otkazu i rada tužitelja poznati pri čemu su odgovorili na sva pitanja koja im je tuženik u svezi u ovom postupku pravno relevantnih činjenica postavio, poradi čega se ponovnim saslušanjem ovih svjedoka prema ocjeni ovog suda ne bi utvrdilo ništa što se ne može utvrditi čitanjem njihovih iznimno opsežnih i detaljnih iskaza već bi se samo nepotrebno odužio ovaj postupak koji je kao radni spor hitne naravi zbog čega je nužno voditi računa i o načelu ekonomičnosti i efikasnosti postupka. Tužitelj je na ročištu održanom 29. svibnja 2024. na kojem je glavna rasprava započela ponovno naveo da smatra da je odluku o tužbenom zahtjevu moguće donijeti na temelju dosad iznesenih dokaza, ali da ukoliko tuženik predloži daljnje izvođenje dokaza tužitelj predlaže nadoslušanje parničnih stranaka i određenih svjedoka, međutim, nakon toga je tužitelj na ročištu glavne rasprave 01. rujna 2025. predložio zaključiti glavnu raspravu navodeći da smatra da je činjenično stanje do te mjere utvrđeno da sud može zaključiti raspravljanje.

5.1. Sud u dokaznom postupku nije pročitao one dokaze kojima je, što je razvidno iz njihovog datuma nastanka i činjenicu da se radi o dokumentaciji same stranke, tuženik raspolagao prethodno zaključenju prethodnog postupka u ovoj pravnoj stvari, a nije ih pravodobno predložilo pročitati kao dokaz u postupku, budući je odredbom čl. 299. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) izričito propisano da sud nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. tog članka neće uzeti u obzir, a tuženik na ročištu glavne rasprave 07. listopada 2020. (na kojem predlaže izvođenje novih dokaza) nije naveo niti dokazao razloge zbog kojih te dokaze bez svoje krivnje nije mogao predložiti prije zaključenja prethodnog postupka, dok sud iz naravi tih dokaza (akti i poslovna dokumentacija samog tuženika) i datuma njihova nastanka (sve datira u vrijeme prije pokretanja ovog spora) utvrđuje da se radi o dokazima koje je tuženik imao mogućnost pravodobno predložiti kao dokaz. Naime, tuženik ove dokaze predlaže izvesti na okolnost da je tužitelj učinio povrede radne obveze koje mu tuženik stavlja na teret Odlukom o izvanrednom otkazu. Kako je to činjenica koju tužitelj osporava već u tužbi, to je tuženik bio dužan sve dokaze u prilog ovoj okolnosti (ovo posebno imajući u vidu pravilo o teretu dokazivanja propisano čl. 135. st. 3. ZoR) predložiti već u odgovoru na tužbu odnosno najkasnije na pripremnom ročištu prethodno zaključenju prethodnog postupka (svakako ne tek nakon što je u predmetu već donesena (kasnije ukinuta) prvostupanjska presuda), a što je tuženik isključivo svojom krivnjom propustio učiniti. Zbog navedenog sud sukladno čl. 299. st. 3. ZPP nije uzeo u obzir Pravilnik o obračunu i isplati plaća, naknada i ostalih primanja djelatnika turističkog ureda Turističke zajednice Općine Vir iz 2011. godine (list spisa 510-517), račune (518-526), Zahtjev za produljenje pretplatničkog odnosa od 07. travnja 2016. (list spisa 527), suglasnost od 23. travnja 2018. (list spisa 528), dopis od 24. listopada 2018. (list spisa 529) i pregled prometa po bankovnom računu Turističke zajednice Općine Vir (list spisa 530-896). Onaj dokaz koji je tuženik predložio izvesti nakon zaključenja prethodnog postupka, ali za koji je naveo da ga prethodno tome nije mogao predložiti jer je u posjed istog došao tek u kaznenom postupku vođenom između tužitelja i EŽ nekoliko mjeseci prije održavanja glavne rasprave na kojoj taj dokaz dostavlja sudu, a tek nakon zaključenja prethodnog postupka u ovom sporu (dopis klasa: 050-01/15-01/249 od 07. siječnja 2016.), sud je pročitao kao dokaz u postupku ocijenivši da tuženik bez svoje krivnje taj dokaz nije mogao predložiti najkasnije do zaključenja prethodnog postupka budući istim tada nije raspolagao.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6.1. Tužitelj tužbom traži utvrđenje da Odluka o izvanrednom otkazu od 28. prosinca 2018. kojom je tuženik otkazao Ugovor o radu stranaka sklopljen 01. prosinca 2007. nije dopuštena i vraćanje na rad pa je tako predmet spora dopuštenost (zakonitost) izvanrednog otkaza ugovora o radu i vraćanje radnika na rad.

6.2. Odredbom čl. 112. toč. 7. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17, dalje: ZoR) propisano je da ugovor o radu prestaje otkazom pri čemu odredba čl. 114. ZoR propisuje da poslodavac i radnik mogu otkazati ugovor o radu.

6.3. Sukladno čl. 116. st. 1. ZoR poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

6.4. Pri tome čl. 116 st. 2. ZoR propisuje da se ugovor o radu može izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

6.5. Odredba čl. 120. ZoR propisuje da otkaz mora biti u pisanom obliku, da poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti otkaz te da se otkaz mora dostaviti osobi kojoj se otkazuje.

6.6. Sukladno čl. 119. st. 2. ZoR prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

6.7. Konačno, sukladno čl. 133. ZoR radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo odnosno od saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. Ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. tog članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom pri čemu zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. tog članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa.

7. Među strankama u postupku nije sporno da su tužitelj i Turističko vijeće Turističke zajednice Općine Vir (dalje: Turističko vijeće tuženika) 30. studenog 2007. sklopili Ugovor o pravima i obvezama direktora kojim su utvrdili prava, obveze, ovlaštenja i odgovornosti tužitelja kao Direktora Turističkog ureda Turističke zajednice Općine Vir (dalje: TUTZOV) i iznos plaće koji mu pripada za vođenje TUTZOV i rukovođenje radom istog, ovo nakon što je Turističko vijeće tuženika odlukom od 21. studenog 2007. tužitelja imenovalo za direktora TUTZOV.

7.1. Ocjenom naravi i sadržaja Ugovora o pravima i obvezama direktora od 30. studenog 2007. (list spisa 9-12, dalje: Ugovor o pravima i obvezama direktora) pa tako kao prvo, ocjenom činjenice da je ovaj ugovor naslovljen kao Ugovor o pravima i obvezama direktora, a ne kao ugovor o radu; kao drugo, ocjenom činjenice da se tim Ugovorom utvrđuju prava, obveze, ovlaštenja i odgovornosti tužitelja u vođenju TUTZOV i rukovođenje rada TUTZOV; kao treće, ocjenom činjenice da je sklapanje tog Ugovora posljedica imenovanja tužitelja na funkciju direktora TUTZOV; kao četvrto, ocjenom činjenice da je (člankom 2. stavkom 2.) Ugovor sklopljen na vrijeme od 4 godine, pri čemu se ne navodi da će po isteku tog vremena stranke ostati u radnom odnosu za obavljanje poslova nekog drugog radnog mjesta u TUTZOV; kao peto, ocjenom činjenice da (članak 3. stavak 3.) Ugovor predviđa dužnost tužitelja da svog „nasljednika“ uredno upozna s poslovima u tijeku, preda mu dokumentaciju te ga upozna s poslovnim partnerima i institucijama s kojima tuženik ima institucionalne i poslove veze, a što ukazuje na privremenost u obavljanju poslova funkcije direktora za koju stranke sklapaju Ugovor, a ne na dugotrajnost što je u pravilu obilježje radnog odnosa; kao šesto, ocjenom činjenice da je Ugovorom (člankom 12.) ugovoreno pravo stranaka na raskid Ugovora, a sukladno ZoR raskid nije jedan od propisanih načina prestanka ugovora o radu; te kao sedmo, ocjenom činjenice da sukladno Ugovoru (članku 13.) tuženik može opozvati tužitelja i jednostrano raskinuti ovaj Ugovor u određenom slučaju; ovo neovisno o činjenici da se (člankom 7.) Ugovora ugovara osnovna neto mjesečna plaća od 6.250,00 kn koja obuhvaća pored naknade za rad u redovno radno vrijeme i naknadu za rad u dane godišnjeg odmora, plaćenog dopusta, državnih i vjerskih praznika te dane bolovanja; ovaj sud utvrđuje da je Ugovor o pravima i obvezama direktora koji su tužitelj i Turističko vijeće tuženika sklopili 30. studenog 2007. tzv. menadžerski ugovor, a kako to (prvotno) navodi i Županijski sud u Zagrebu u presudi i rješenju poslovni broj Gž R-482/2020-2 od 27. svibnja 2020.

7.2. Iako tako Ugovorom o pravima i obvezama direktora stranke nisu zasnovale radni odnos na neodređeno vrijeme za radno mjesto direktora A već su sklopile tzv. menadžerski ugovor za obavljanje poslova direktora, među strankama u postupku nije sporno to da je tužitelj i po proteku roka od 4 godine računajući od 30. studenog 2007. kao dana sklapanja Ugovora o pravima i obvezama direktora, dakle, i po isteku roka (od 4 godine) na koji je sklopljen Ugovor o pravima i obvezama direktora za tuženika (nakon 30. studenog 2011.) nastavio obavljati poslove direktora A. Da je tužitelj i po isteku roka (od 4 godine) na koji je sklopljen Ugovor o pravima i obvezama direktora nastavio obavljati poslove direktora A proizlazi iz sadržaja svih u postupku izvedenih dokaza, pri čemu sud ističe da za utvrđenje činjenice da li je tužitelj i nakon 30. studenog 2011. obavljao poslove direktora TUTZOV nije odlučno da li je on te poslove obavljao uredno (kako to tvrdi tužitelj) ili neuredno (kako to tvrdi tuženik) već je relevantno to da li je tuženik od tužitelja tražio obavljanje tih poslova, da li je upravo tužitelj osoba koja je obavljala poslove direktora TUTZOV i nakon 30. studenog 2011. i da li je tuženik tužitelju isplaćivao plaću za obavljanje poslova direktora TUTZOV, sve što nesporno jest.

7.3. Upravo temeljem tih nespornih činjenica, činjenice da je tužitelj i nakon 30. studenog 2011. kada je istekao Ugovor o pravima i obvezama direktora za tuženika nastavio obavljati poslove direktora TUTZOV za obavljanje kojih mu je poslova tuženik nesporno isplaćivao plaću radnog mjesta direktora sve do donošenja odluke o razrješenju s mjesta direktora TUTZOV, sud usprkos činjenici da stranke za obavljanje poslova direktora TUTZOV nakon isteka Ugovora o pravima i obvezama direktora nisu sklopile pisani ugovor o radu, utvrđuje da je među strankama, ovo temeljem čl. 12. st. 2. i st. 4. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09, 61/11, ZoR/09), 30. studenog 2011. zasnovan radni odnos na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova direktora TUTZOV. U svezi navedenog sud ističe da na dan 30. studenog 2011. nije bilo (zakonske) zapreke za zasnivanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova direktora turističkog ureda turističke zajednice, a obzirom primjenjivi pozitivni propisi prvenstveno Zakon o turističkim zajednicama i promicanju hrvatskog turizma („Narodne novine“ br. 152/08, dalje: ZTZPHT) nije vremenski ograničavao obavljanje poslova direktora turističkog ureda.

8. Nadalje, među strankama u postupku nije sporno da je Ministarstvo turizma 28. lipnja 2017. donijelo rješenje o imenovanju povjerenika u Turističkoj zajednici Općine Vir ovdje tuženika u osobi MŽ kojim su suspendirane zakonske ovlasti direktora TUTZOV čije ovlasti preuzima povjerenik MŽ do sazivanja Skupštine tuženika, danom sazivanja koje Skupštine prestaju zakonske ovlasti povjerenika te se ukida suspenzija zakonskim ovlasti direktora TUTZOV i tijela tuženika, a kako to proizlazi iz rješenja Ministarstva turizma klasa: UP/I-034-05/17-01/44 od 28. lipnja 2017. (list spisa 64- 65) iz kojeg proizlazi da će povjerenik MŽ osiguravati djelovanje i izvršavanje Zakonom utvrđenih zadaća tuženika do sazivanja Skupštine tuženika te da je obvezan osigurati sazivanje Skupštine tuženika sukladno odredbama Statuta najkasnije u roku od 60 dana od dana dostave rješenja, uz obrazloženje da je Ministarstvo 28. veljače 2017. zaprimilo dopis Turističkog vijeća tuženika glede isteka mandata tijela tuženika još u studenom 2014. godine pa s obzirom da se radi o turističkoj zajednici čije je osnivanje obvezno te da izbori za novu skupštinu nisu održani sukladno odredbama Zakona o turističkim zajednicama i promicanju hrvatskog turizma i Statuta tuženika nakon četiri godine su se stekli uvjeti iz čl. 72. st. 1. toč. 4. tog Zakona za imenovanje povjerenika tuženika.

8.1. Također, nije među strankama sporno niti to da je Ministarstvo turizma 16. studenog 2018. (ponovno) donijelo rješenje o razrješenju povjerenika ĐŽ i imenovanju povjerenika u Turističkoj zajednici Općine Vir u osobi ŽŽ kojim su suspendirane zakonske ovlasti direktora TUTZOV čije ovlasti preuzima povjerenik ŽŽ do sazivanja Skupštine tuženika, danom sazivanja koje prestaju zakonske ovlasti povjerenika te se ukida suspenzija zakonskim ovlasti direktora TUTZOV i tijela tuženika, a kako to proizlazi iz rješenja Ministarstva turizma klasa: UP/I-034-05/18-01/45 od 16. studenog 2018. (list spisa 66-68) iz kojeg proizlazi da će povjerenik ŽŽ osiguravati djelovanje i izvršavanje Zakonom utvrđenih zadaća tuženika do sazivanja Skupštine tuženika te da je obvezan osigurati sazivanje Skupštine tuženika sukladno odredbama Statuta najkasnije u roku od 60 dana od dana dostave rješenja, uz obrazloženje da je Ministarstvo 28. veljače 2017. zaprimilo dopis Turističkog vijeća tuženika glede isteka mandata tijela tuženika još u studenom 2014. godine pa s obzirom da se radi o turističkoj zajednici čije je osnivanje obvezno te da izbori za novu skupštinu nisu održani sukladno odredbama Zakona o turističkim zajednicama i promicanju hrvatskog turizma i Statuta tuženika nakon četiri godine su se stekli uvjeti iz čl. 72. st. 1. toč. 4. tog Zakona za imenovanje povjerenika tuženika, ovo uz razrješenje ĐŽ kao povjerenika s obzirom da on nije izvršio obvezu određenu rješenjem Ministarstva turizma klasa: UP/I-034-

05/17-01/44 od 28. lipnja 2017.

8.2. Dakle, temeljem među strankama sklopljenog ugovora o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova direktora TUTZOV tužitelj je prema utvrđenju ovog suda s tuženikom u radnom odnosu od 30. studenog 2011. na dalje pa tako i u trenutku kada su rješenjem Ministarstva turizma od 28. lipnja 2017., a potom i rješenjem Ministarstva turizma od 16. studenog 2018. suspendirane zakonske ovlasti direktora TUTZOV ovdje tužitelja. Kako pri tome neposredno nakon donošenja rješenja Ministarstva turizma klasa: UP/I-034-05/17- 01/44 od 28. lipnja 2017. (list spisa 64-65) kao ni rješenja Ministarstva turizma klasa: UP/I- 034-05/18-01/45 od 16. studenog 2018. (list spisa 66-68) tuženik ne donosi nikakvu odluku o otkazivanju ugovora o radu temeljem kojeg tužitelj obavlja poslove direktora TUTZOV, a temeljem kakve bi odluke prestao radni odnos stranaka zasnovan među strankama na neodređeno vrijeme, sud ocjenom dokaza izvedenih u ovom postupku kao nedvojbeno utvrđuje da je tužitelj i nakon donošenja označenih rješenja Ministarstva turizma, usprkos činjenici što su tim rješenjima suspendirane zakonske ovlasti tužitelja kao direktora TUTZOV, i dalje bio u radnom odnosu s tuženikom za radno mjesto direktora A, ovo sve do donošenja pobijane Odluke o izvanrednom otkazu 28. prosinca 2018. kao jedine odluke tuženika o otkazu ugovora o radu tužitelja. Da radni odnos stranaka za obavljanje poslova direktora TUTZOV pri tome nije prestao niti temeljem zakona, a niti temeljem označenih rješenja Ministarstva turizma je sasvim jasno iz onog dijela izreke označenih rješenja Ministarstva turizma u kojem se navodi da se danom sazivanja Skupštine ukida suspenzija zakonskih ovlasti direktora Turističkog ureda ovdje tužitelja kao i iz činjenice da niti jednom odredbom ZTZPHT nije bilo propisano da imenovanje povjerenika turističke zajednice i posljedična suspenzija zakonskih ovlasti direktora turističkog ureda, na bilo koji način utječe na radni odnos osobe koja je zaposlena za obavljanje poslova direktora turističkog ureda turističke zajednice.

8.3. Osim toga, u ovom postupku nije sporno to da je 14. prosinca 2018. Turističko vijeće tuženika na 1. sjednici održanoj 14. prosinca 2018. donijelo Odluku o razrješenju Šime AŽ od 14. prosinca 2018. (list spisa 17-20, 27-30) kojom je direktor TUTZOV ovdje tužitelj na prijedlog predsjednika tuženika razriješen dužnosti direktora TUTZOV. Iz navedenog slijedi da i sam tuženik smatra da je i nakon što su rješenjima Ministarstva turizma suspendirane zakonske ovlasti direktora TUTZOV ovdje tužitelja, tužitelj i dalje imao dužnost direktora TUTZOV. Nesporno je pri tome da tužitelj označenu odluku Turističkog vijeća tuženika kojom je tužitelj razriješen dužnosti direktora TUTZOV nije osporavao, a sud ovdje posebno ističe to da iz čl. 19. u svezi čl. 21. Statuta Turističke zajednice Općine Vir od 03. studenog 2010. (list spisa 37-63) proizlazi da Turističko vijeće, kao izvršno tijelo Skupštine tuženika, na temelju javnog natječaja imenuje direktora Turističkog ureda i voditelja podružnice i razrješava ih.

8.4. Također, među strankama nije sporno niti to da je tuženik po Predsjedniku EŽ temeljem odredbe čl. 116. ZoR 28. prosinca 2018. donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu (list spisa 6-8) kojom je razriješenom direktoru TUTZOV ovdje tužitelju (točkom 1. izreke) izvanredno otkazao radni odnos zbog osobito teških povreda obveza iz radnog odnosa zbog kojih, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa nije moguć; (točkom 2. izreke) odredio da radnik nema pravo na otkazni rok; (točkom 3. i 4. izreke) odredio da će se ta Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu dostaviti radniku kojem radni odnos prestaje danom donošenja te Odluke; (točkom 4. izreke) odredio da radnik nema pravo na otpremninu; te (točkom 6. izreke) odredio da je radnik dužan vratiti poslodavcu sva sredstva rada, predmete i dokumentaciju koji pripadaju poslodavcu odnosno koji se odnose na njegovo poslovanje, a u posjedu su radniku, uključujući i primopredaju poslova. Iz navedenog pak slijedi da i sam tuženik smatra da je i nakon što su rješenjima Ministarstva turizma suspendirane zakonske ovlasti direktora TUTZOV ovdje tužitelja i da nakon što je tužitelj odlukom Turističkog vijeća tuženika razriješen dužnosti direktora, tužitelj i dalje bio u radnom odnosu s tuženikom na neodređeno vrijeme za radno mjesto direktora A, ovo jer u protivnom (da stranke na dan 28. prosinca 2018. nisu bile u radnom odnosu) tuženik logično ne bi ni donosio odluku o (izvanrednom) otkazu ugovora o radu tužitelja.

8.5. Osim toga, i ocjenom iskaza svjedoka ŽŽ (list spisa 447-448, 968- 969) i svjedoka ĐŽ (list spisa 912-915), za koje svjedoke kao osobe koje nisu osobno zainteresirane za ishod ovog spora sud nije našao razloga poradi čega bi lažno iskazivali izlažući se time kaznenom progonu za kazneno djelo za koje je zapriječena kazna zatvora, a i obzirom na činjenicu da svjedoci iskazuju u bitnom identično sadržaju onih materijalnih dokaza u spisu koji se tiču njihove funkcije povjerenika kao i međusobno u bitnom identično sve poradi čega sud iskaze ovih svjedoka prihvaća kao istinite, proizlazi da je tužitelj i nakon što su MŽ odnosno ŽŽ od strane Ministarstva turizma imenovani povjerenikom tuženika, i dalje bio u radnom odnosu s tuženikom za TUTZOV obavljajući poslove direktora, sada u ograničenom opsegu obzirom na suspenziju zakonskih ovlasti direktora, i za taj svoj rad primao plaću od tuženika. U tom smislu svjedok ŽŽ sudu iskazuje da je on bio imenovan povjerenikom od strane Ministarstva turizma konkretno za slučaj kada skupština tuženika nije konstituirana protekom vremena ranijeg saziva i to u studenom 2018. godine, da je ukupno tu funkciju obavljao oko mjesec dana, da je on bio zadužen za organiziranje konstituiranja odnosno održavanje Skupštine tuženika i da su sve njegove funkcije bile vezane za taj zadatak, da se on nije bavio drugim pitanjima, da tužitelja poznaje u svojstvu direktora Turističke zajednice, da je zajedno s direktorom - tužiteljem išao u banku i preuzeo sva sredstva plaćanja, da je bila specifična situacija, kratak rok za postupanje pa da oni nisu išli na soluciju rezanja kartica nego je bio dogovor da on (svjedok) preuzme sva sredstva plaćanja tako da direktor više ne može raspolagati financijskim sredstvima tuženika, pretpostavlja da je direktor – tužitelj raspolagao financijskim sredstvima tuženika, međutim, napominje da to nije bio njegov zadatak za utvrditi, on da je samo pogledao financijski stanje tuženika kako bi vidio u kojem se stanju te financije nalaze, dalje iskazujući da je dokumentaciju potrebnu za sazivanje skupštine on sastavio sam, ali da je surađivao sa Turističkom zajednicom, direktorom (nesporno pod time svjedok podrazumijeva tužitelja budući njega u ranijem dijelu svog iskaza naziva „direktor – tužitelj“) i ljudima u Turističkoj zajednici, on da je davao naloge što da se napravi i kako, da su oni dogovarali na koji način sve napraviti, končano iskazujući i to da u trenutku konstituiranja skupštine kada je izabran predsjednik tuženika koji preuzima svoje dužnosti, njegova dužnost i funkcija (povjerenika) prestaje pa da se on pred svima zahvalio i predao sve ove kartice što je ranije spominjao direktoru AŽ (ovdje tužitelju). Prilikom nadoslušanja svjedok ŽŽ dodatno iskazuje i to da je tužitelj i u periodu dok je bio imenovan povjerenik tuženika zadržao pravo na plaću te da je njegovo mišljenje da je tužitelj apsolutno za vrijeme dok je bio imenovan povjerenik smio biti u uredu i obavljati poslove i u tom periodu, sukladno ugovoru koji je imao. Nadalje, svjedok MŽ (list spisa 912-915) iskazuje da da je on imenovan povjerenikom tuženika iz razloga što se tijela tuženika nisu sastala skoro 4 godine te im je istekao mandat, njegov zadatak kao povjerenika da je bio organiziranje izborne skupštine tuženika i odmah po imenovanju da je on i kontaktirao Općinu Vir i Turističku zajednicu, sastao se s direktoricom Turističke zajednice ŠŽ, došao na Vir te se sastao i s gospodinom AŽ koji mi je dao na uvid prikupljenu dokumentaciju odnosno popis uplaćenih prihoda turističke zajednice, a s obzirom sa je njegov zadatak bio organizacija izborne skupštine on da nije ulazio u radno pravne odnose zatečenih djelatnika i direktora što da znači da su stare obveze poštivane, a nove obveze nisu stvarane. Upitan kako su se u vremenu dok je on bio povjerenik izvršavale financijske obveze odnosno isplaćivale plaće svjedok MŽ je odgovorio da je tadašnji direktor gospodin AŽ (dakle ovdje tužitelj) njemu donosio podatke za isplatu plaća, računa i slično pa da bi on kao povjerenik potpisivao naloge za te isplate. Na daljnji upit koje je poslove tužitelj obavljao nakon što je on preuzeo dužnost povjerenika svjedok je iskazao da tužitelj tada nije obavljao poslove direktora već aktivnosti bez ovlasti. Dakle, i ocjenom tih svjedočkih iskaza proizlazi da tužitelj od donošenja rješenja Ministarstva turizma od 28. lipnja 2917. nije obavljao one poslove radnog mjesta direktora koji se tiču zakonskih ovlaštenja u rukovođenju radom Đ, ali je obavljao one poslove radnog mjesta direktora koji ne podrazumijevaju izvršavanje zakonskih ovlasti, primjer kojih daje svjedok MŽ u svom iskazu navodeći da je obavljao aktivnosti raspreda poslova unutar ureda, tehničke aktivnosti pripreme materijala, dakle, da je obavljao poslove kao i do tada, samo one poslove bez ovlasti. Takvi iskazi u cijelosti potvrđuju onaj dio iskaza tužitelja (list spisa 1074-1076) koji upitan da li je nakon imenovanja povjerenika MŽ tužitelj dolazio na posao odgovara da je on svaki dan dolazio na posao, da se je viđao s MŽ, ne zna koliko često, ali zna da je MŽ dolazio i u ured EŽ (napomena suda, EŽ je u to vrijeme bio načelnik Općine Vir), da je je normalno da će on dolaziti na svoje radno mjesto budući da je i dalje zaposlenik tuženika, usprkos tome što uslijed imenovanja povjerenika više nije mogao potpisivati odluke kao i onaj dio iskaza tužitelja da je u cijelom periodu zaposlenja kod tuženika znači od kada je imao sklopljen Ugovor za direktora tuženika pa sve do dana otkaza on za tuženika obavljao iste poslove, poslove direktora, njegova suradnja s povjerenicima da je bila dobra, sve što bi oni tražili on bi obavio, a razlika u njegovim poslovima prije i nakon imenovanja povjerenika je bila jedina u tome što nakon njihovog imenovanja on nije potpisivao odluke tuženika odnosno isprave tuženika, ali sve drugo je radio kao i ranije, što da se odnosi i na sva plaćanja tuženika, pojašnjavajući da bi povjerenici potpisali, a on da bi obavio posao.

9. Istaknimo ovdje da iz zahtjeva za zaštitu prava AŽ od 04. siječnja 2019. s potvrdom o uručenju (list spisa 13-15) proizlazi da je tužitelj u svezi Odluke o izvanrednom otkazu 11. siječnja 2019. tuženiku dostavio zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa pa kada sud u svezi s tom činjenicom cijeni među strankama nespornu činjenicu da je Odluka o izvanrednom otkazu tužitelju putem preporučene pošte dostavljena 04. siječnja 2019., sud utvrđuje da je zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa tužitelj podnio pravodobno, u roku propisanom čl. 133. st. 1. ZoR. Kako tuženik nesporno u roku propisanom čl. 133. st. 2. ZoR nije udovoljio tom zahtjevu tužitelja za zaštitu prava, to je predmetna tužba koju tužitelj sudu podnosi 01. veljače 2019. pravodobna u smislu odredbe čl. 133. st. 2. ZoR.

9.1. Nadalje, istaknimo ovdje i to da je prema ocjeni suda, a obzirom na činjenicu da je Turističko vijeće tuženika, dakle, upravo jedno od tijela tuženika prethodno donošenju Odluke o razrješenju Šime AŽ od 14. prosinca 2018. (list spisa 17-20, 27-30) tužitelja pozvalo na dostavu očitovanja i time u naravi dostavu obrane u svezi upravo predmetnih povreda radne obveze poradi kojih ovo tijelo potom donosi Odluku o razrješenju, a koje je očitovanje (obranu) tužitelj Turističkom vijeću tuženika i dostavio u pisanom obliku kako to sud utvrđuje pregledom e-maila s prilogom (list spisa 33-36), uistinu nije bilo opravdano očekivati od tuženika da prethodno donošenju Odluke o izvanrednom otkazu u smislu čl. 119. st. 2. ZoR poziva tuženika na iznošenje obrane u svezi istih onih povreda radne obveze radi kojih je nekoliko dana ranije donesena Odluka o razrješenju tužitelja prethodno donošenju koje je tuženik pozvao tužitelja na očitovanje. Naime, kako je Turističko vijeće samo jedno od tijela tuženika, to je tuženik u trenutku donošenja Odluke o izvanrednom otkazu raspolagao očitovanjem tužitelja u svezi razloga poradi kojih mu tuženik namjerava izvanredno otkazati ugovor o radu, a što prema ocjeni ovog suda predstavlja okolnost radi koje nije bilo opravdano očekivati od tuženika kao poslodavca da (ponovno) poziva tužitelja na iznošenje obrane u svezi istih razloga na koje se je tužitelj već prethodno pisano očitovao.

10. Iz Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 28. prosinca 2018. (list spisa 6- 8, dalje: Odluka o izvanrednom otkazu) proizlazi da tuženik izvanredno otkazuje radni odnos tužitelju zbog osobito teških povreda obveza iz radnog odnosa zbog kojih, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa nije moguć pa tako radi neizvršavanja i nemarnog izvršavanja dužnosti koje se sastoji u tome da tužitelj nije sudjelovao u organizaciji aktivnosti vezanih za turizam; nezakonitog, nesavjesnog i nepravilnog rada te prekoračenja ovlaštenja odnosno rada bez ovlaštenja jer je od siječnja 2015. do prosinca 2018. bez potvrđenog plana i programa rada trošio financijska sredstva; jer je od ožujka 2015. godine na dalje potpisivao dokumente, isto ovjeravao službenim pečatom i odobravao isplate bez zakonitog i potvrđenog mandata; jer je bez ikakvog opravdanog razloga odbio postupiti po zahtjevima Predsjednika tuženika na način da nije pripremio i predao dokumentaciju za sazivanje Skupštine i na takav način onemogućavao pravilan rad i funkcioniranja ostalih tijela tuženika; jer nije dostavio planove i programe rada te jer nije podnosio financijska izvješća; jer nije pravodobno uplaćivao dio boravišnih pristojbi u proračun Općine Vir; te jer se nakon 14. prosinca 2018. nije pojavio na radnom mjestu neovlašteno zadržavši pečat A kao i službene bankovne kartice čime je onemogućio primopredaju dužnosti i predaju svih sredstava rada.

10.1. Iako točno da se u obrazloženju Odluke o izvanrednom otkazu dalje navodi i to da je 14. prosinca 2018. od strane Turističkog vijeća tuženika donesena Odluka o razrješenju tužitelja sa funkcije direktora TUTZOV budući su utvrđene višestruke teške povrede radne obveze, a što da za posljedicu ima donošenje te Odluke o izvanrednom otkazu; činjenica da je Turističko vijeće tuženika donijelo Odluku o razrješenju tužitelja sa funkcije direktora TUTZOV se prema ocjeni ovog suda u okolnostima da tužitelj u vrijeme donošenja Odluke o izvanrednom otkazu poslove direktora TUTZOV obavlja temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme do sklapanja kojeg je među strankama došlo u smislu odredbe čl. 12. st. 2. i 4. ZoR/09 (sadržajno identična čl. 14. st. 2. i st. 4. ZoR) i okolnostima da je tužitelj kod tuženika nastavio raditi i nakon što su prvo rješenjem Ministarstva turizma od 28. lipnja 2017., a potom i rješenjem Ministarstva turizma od 16. studenog 2018. suspendirane zakonske ovlasti tužitelja kao direktora TUTZOV - ne predstavlja „drugu osobito važnu činjenicu“ u smislu čl. 116. st. 1. ZoR koja bi bila opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu, a kako to zaključuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 592/2022-3 od 20. rujna 2023. Osim toga, da upravo donošenje Odluke o razrješenju tužitelja s dužnosti direktora od 14. prosinca 2018. predstavlja „osobito važnu činjenicu“ radi koje nastavak radnog odnosa nije bio moguć, tada bi nesumnjivo tuženik u izreci Odluke o izvanrednom otkazu jasno i nedvosmisleno naveo da radni odnos tužitelja (izvanredno) otkazuje upravo zbog donošenja te Odluke o razrješenju (kao druge osobito važne činjenice u smislu čl. 116. st. 1. ZoR), što međutim tuženik ne navodi. Upravo suprotno, kao razlog zbog kojeg otkazuje radni odnos tužitelja u izreci Odluke o izvanrednom otkazu navodi „osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa“ te dalje u obrazloženju Odluke izričito navodi „Dakle, poslodavac ovu Odluku donosi iz razloga što je Radnik počinio više osobito teških, gore navedenih povreda obveza iz radnog odnosa“ koje dalje nabraja. Sve iz čega slijedi da tuženik ovdje pobijanom Odlukom u biti ugovor o radu tužitelja ne otkazuje zbog „druge osobito važne činjenice“ već zbog „osobito teških povreda obveza iz radnog odnosa“.

10.2. Sukladno čl. 116. st. 1. ZoR poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Kako prema ocjeni ovog suda činjenica da je tužitelj Odlukom Turističkog vijeća tuženika od 14. prosinca 2018. razriješen dužnosti direktora ne predstavlja „drugu osobito važnu činjenicu“ u smislu čl. 116. st. 1. ZoR, pri čemu sud ponavlja da iz izreke Odluke o izvanrednom otkazu proizlazi da se ugovor o radu tužitelju otkazuje zbog „osobito teških povreda obveza iz radnog odnosa“, a ne zbog „druge osobito važne činjenice“, to je sukladno odredbi čl. 116. st. 1. ZoR izvanredni otkaz dopušten samo ako strana koja ga daje ima opravdani razlog za otkaz, pri čemu je sukladno čl. 135. st. 3. ZoR teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za izvanredni otkaz na strani koja otkaz daje, što je u ovom sporu tuženik. Poradi navedenog je sud dalje u presudi utvrđivao da li je tuženik počinio povrede radne obveze koje mu tuženik stavlja na teret Odlukom o izvanrednom otkazu, da li iste predstavljaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu tužitelja u smislu čl. 116. st. 1. ZoR (radi li se o osobito teškoj povredi radne obveze koja opravdava izvanredni otkaz ugovora o radu) te da li je Odluka o izvanrednom otkazu uslijedila u roku od 15 dana propisanom čl. 116. st. 2. ZoR računajući od dana kada je tuženik kao poslodavac saznao za povredu radne obveze.

11. Odlukom o izvanrednom otkazu se tužitelju stavlja na teret neizvršavanje i nemarno izvršavanje dužnosti što da je imalo za posljedicu da tuženik nije mogao izvršavati svoju zadaću ili je izvršavanje zadaća bilo otežano i to iz razloga što niti tužitelj niti djelatnici TUTZOV nisu sudjelovali u organizaciji aktivnosti vezanih za turizam na području Općine Vir, a u svezi čega da se tužitelj oglušio na sva upozorenja Predsjednika tuženika.

11.1. Ocjenom materijalnih dokaza koje u prilog ovim navodima dostavlja tuženik kao i ocjenom svih materijalnih i personalnih dokaza izvedenih u postupku u međusobnoj svezi, sud nije našao nedvojbeno dokazanim da tužitelj nije izvršavao ili da je nemarno izvršavao poslove direktora na način da nije sudjelovao u organizaciji aktivnosti vezanih za turizam na području Općine Vir kao što sud nije našao niti nedvojbeno dokazanim da je Predsjednik tuženika tužitelju davao više upozorenja u svezi organizacije aktivnosti vezanih za turizam na koja bi se potom tužitelj oglušio. Dapače, iz sadržaja izvedenih materijalnih dokaza pa tako e-mail komunikacije (list spisa 93-98), medijske objave (list spisa 111-112) i medijske objave (list spisa 427-428, 430-436), proizlazi upravo suprotno tome, proizlazi to da je tužitelj komunicirao s Općinom Vir u svezi aktivnosti vezanih za turizam na području Općine Vir, da je davao inicijativu za obavljanje aktivnosti vezanih za turizam na području Općine Vir, da je poduzimao radnje s ciljem edukacije iznajmljivača, da je u medijima promovirao Vir kao dugotrajno stabilnu i posjećenu turističku destinaciju, kao i da su mediji izvještavali o rekordnom broju posjetitelja koje Vir ima tijekom organiziranih ljetnih zbivanja i povećanju evidentiranog broja gostiju tijekom ljetne sezone. Jedan medijski članak u kojem se navodi da je tužitelj izjavio da se turizam Viru dogodio „slučajno“, nije prema ocjeni suda adekvatan kao ni uostalom dostatan dokaz u prilog tuženikovom navodu da tužitelj kao direktor TUTZOV nije sudjelovao u organizaciji aktivnosti vezanih za turizam na području Općine Vir odnosno u prilog navodu da nije izvršavao ili da je nemarno izvršavao poslove vezane za organizaciju aktivnosti vezanih za turizam. Uslijed takvog se sadržaja materijalnih dokaza u spisu ukazuje vjerodostojnim dio iskaza tužitelja (list spisa 465-467) koji navodi da su se događaji i manifestacije održavali, da je on na njima sudjelovao, da je dolazio na sastanke koordinacije koje je od kraja 2015. godine uveo EŽ, osim ako bi bio na nekom sastanku, da je on nakon jednog telefonskog razgovora u kojem mu je EŽ poklopio smatrao da oni moraju imati (poslovni) kontakt voljeli se oni ili ne pa da je on tako nastavio slati mailove predstojnici njegova ureda gospođici ZŽ i pisao baš za predstojeće manifestacije i sajam Brno i biciklijadu i ostale događaje, ali je počeo dobivati odgovore da Brno neće raditi tuženik nego Vir turizam, isto kao i biciklijadu, te da je tako u suštini sve poslove preuzeo Vir turizam, a tuženik da ništa nije mogao raditi jer nije imao Skupštinu niti formirana tijela, sve radi čega se on obraćao i Hrvatskoj turističkoj zajednici i Ministarstvu turizma od kojih da je dobio obavijest da bez tijela oni mogu raditi samo hladni pogon.

11.2. U svjetlu takvog sadržaja materijalnih dokaza koje sudu dostavlja tužitelj kao i u svjetlu činjenice o nedostatku ikakvih adekvatnih materijalnih dokaza koji bi govorili u prilog navodu tuženika o ovoj povredi obveze iz radnog odnosa, iskazi ranijeg zakonskog zastupnika kasnije svjedoka EŽ i svjedokinja HŽ i ZŽ (vjerodostojnost kojih je iskaza dovedena u pitanje razlozima koje sud detaljno obrazlaže u točci 15.1. obrazloženja) nedvojbeno prema ocjeni ovog suda ne dokazuju da tužitelj nije izvršavao ili da je nemarno izvršavao poslove na način da nije sudjelovao u organizaciji aktivnosti vezanih za turizam. Naime, ni EŽ ni HŽ i ZŽ ne iskazuju o konkretnim situacijama i radnjama/propustima tužitelja koji bi sud nedvojbeno upućivali na zaključak da tužitelj uistinu nije sudjelovao u organizaciji aktivnosti vezanih za turizam i to na način koji bi predstavljao osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa (koja bi opravdavala izvanredni otkaz ugovora o radu). Njihovi iskazi o ovoj činjenici su generalni i paušalni (tako svjedokinja ZŽ iskazuje da tužitelj nije bio aktivan, nije dolazio na evente, nije bio zainteresiran, ne znam točno u organizaciji čega je on sudjelovao; a svjedokinja HŽ iskazuje da je tužitelj obavijestio da neće biti na dočeku Nove godine, da ima pravo na svoje privatno vrijeme iz čega se već u startu vidjelo da nije spreman pratiti intenzitet tih događaja i novog projekta 365 Općine Vir) te stoga sudu sasvim neuvjerljivi i očito konstruirani s ciljem uspjeha tuženika u ovom sporu, a u prilog kakvoj ocjeni njihovih iskaza vezanih uz ovu spornu činjenicu ukazuje i to da su jedini svjedoci koji sudu iskazuju da tužitelj nije sudjelovao u organizaciji aktivnosti vezanih za turizam upravo EŽ, osoba koja je potpisala spornu Odluku o izvanrednom otkazu i koja je izrijekom pred sudom iskazala da se on tužitelja ‘riješio’ (o čemu će detaljnije biti riječi u nastavku obrazloženja) te oni zaposlenici Općine Vir koji su blisko surađivali s tadašnjim načelnikom EŽ (ZŽ iskazuje da je radila u uredu načelnika Općine, a RŽ iskazuje da je pročelnica Upravnog odjela za opće, pravne poslove i lokalnu samoupravu u Općini Vir), međutim, koji nisu bili zaposlenici tuženika poradi čega životno i logično o ovoj činjenici niti ne mogu imati neposrednih saznanja. Osim toga, činjenica da je svjedokinji ZŽ, kako to ona iskazuje sudu (list spisa 461-463), tužitelj jednom prilikom rekao „nećeš ti meni balavice govoriti što ću ja raditi, valja ja znam“, a što joj se, kako to sama iskazuje, usjeklo u pamćenje, sudu ukazuje da ova svjedokinja nije nepristrana i objektivna budući je s tužiteljem, što je evidentno iz njenog iskaza, u lošim odnosima (o čemu će još biti riječi u nastavku obrazloženja).

11.3. Što se pak tiče navoda o tome da se tužitelj oglušio na sva upozorenja koja su mu dana u svezi organizacije aktivnosti vezanih za turizam obzirom, sud ističe kako slijedi. Iz sadržaja zapisnika s izborne skupštine TZO Vir od 07. prosinca 2018. (list spisa 120-126) proizlazi da je EŽ na toj sjednici naveo kako je u prosincu 2014. godine održan sastanak s direktorom AŽ gdje je izraženo nezadovoljstvo radom turističke zajednice te je direktoru rečeno „ AŽ jesi se ti malo umorio“ te je zatraženo da se izjasni hoće li se moći angažirati ili će svoje mjesto prepustiti nekom drugom, a njemu će biti ponuđeno manje zahtjevno radno mjesto. U bitnom identično sadržaju tog zapisnika (list spisa 120-126) EŽ iskazuje i u ovom postupku (list spisa 1099-1101), međutim, izražavanje nezadovoljstva radom turističke zajednice jednom prilikom te upit tužitelju „ AŽ jesi se ti malo umorio“ prema ocjeni suda ne predstavlja davanje više upozorenja u svezi neizvršavanja ili nemarnog izvršavanja poslova u svezi organizacije aktivnosti vezanih za turizam na području Općine Vir, a u svezi čega sud ističe to da bi se upozorenje smatralo adekvatnim upozorenjem radnika na učinjene povrede obveza iz radnog odnosa uslijed kojih bi radnik mogao korigirati svoje ponašanje, da takvo upozorenje mora biti jasno izrečeno kao upozorenje na povredu radne obveze, da mora biti konkretizirano u pogledu skrivljenog ponašanja odnosno učinjene povrede obveze iz radnog odnosa i da mora biti potkrijepljeno konkretnim primjerima grešaka u radu, a po mogućnosti i popraćeno davanjem adekvatne upute o ispravnom načinu rada, sve što nedvojbeno (jedno) upozorenje koje EŽ kao Predsjednik tuženika još u prosincu 2014. godine daje tužitelju nije imalo. Osim toga, iz zapisnika s izborne skupštine TZO Vir od 07. prosinca 2018. (list spisa 120-126) proizlazi da je EŽ od ovdje tužitelja zatražio da se izjasni hoće li se moći angažirati ili će svoje mjesto prepustiti nekom drugom, a njemu će biti ponuđeno manje zahtjevno radno mjesto, iz čega pak proizlazi da Predsjednik tuženika EŽ ona ponašanja/propuste tužitelja zbog kojih ga je pozvao na ovo izjašnjenje očito nije smatrao takvim povredama obveza iz radnog odnosa koja bi opravdavala (bilo redovni bilo izvanredni) otkaz ugovora o radu, budući u protivnom tužitelju ne bi „nudio“ manje zahtjevno radno mjesto već bi mu već tada otkazao ugovor o radu zbog povreda obveza iz radnog odnosa. Osim iz navedenih, iz niti jednog drugog dokaza izvedenog u postupku ne proizlazi da je tuženik tužitelju davao više upozorenja u svezi organizacije aktivnosti vezanih za turizam na koja bi se sva upozorenja potom tužitelj oglušio pa da bi tuženik zbog „oglušivanja na više upozorenja Predsjednika tuženika“ opravdano mogao izvanredno otkazati ugovor o radu tužitelja; ovo osim iz iskaza RŽ (list spisa 461-463), međutim, koji iskaz sud nije cijenio uvjerljivim niti ga je, ovo vodeći računa i o činjenici da iz niti jednog drugog dokaza koji je tuženik predložio ne proizlazi da je tuženik tužitelja više puta upozoravao na neke propuste u svezi organizacije turističkih aktivnosti kao ni da se tuženik na ta upozorenja oglušio. Naime, svjedokinja RŽ iskazuje „Predsjednik je više puta usmeno upozoravao tužitelja, a jedne prilike sam i ja bila nazočna tome“, kakav iskaz sudu ukazuje da svjedokinja ima neposrednih saznanja samo o jednom slučaju kada je EŽ dao upozorenje tužitelju dok dio iskaza „Predsjednik je više puta usmeno upozoravao tužitelja“ konstruira s ciljem uspjeha tuženika u ovom sporu, obzirom je evidentno da iskazuje o činjenici o kojoj nema neposrednih saznanja, a niti objektivizira okolnosti iz kojih bi stekla saznanja o istome. Cijeneći daljnji dio iskaza, onaj u kojem svjedokinja iskazuje da je bila nazočna prilici kada je Predsjednik tužitelju rekao „ AŽ hoćeš li ti raditi, kreni, ubaci u 5 brzinu, a ako si se umorio, naći ćemo ti nešto drugo“ je razvidno da se radi o istom događaju o kojem iskazuju EŽ i tužitelj te o kojem svjedoči zapisnik s izborne skupštine TZO Vir od 07. prosinca 2018. (list spisa 120-126), dakle, ne o nekom drugom događaju koji bi ukazivao na brojnost upozorenja tužitelju. Kao razlog zbog kojeg ova svjedokinja konstruira svoj iskaz s ciljem uspjeha tuženika u sporu, su prema ocjeni suda i osobito loši odnosi s tužiteljem zbog toga što joj je tužitelj jednom prilikom rekao „nećeš ti meni balavice govoriti što ću ja raditi, valja ja znam“, a što joj se, kako to sama iskazuje, usjeklo u pamćenje. Osim toga, kako iz sadržaja zapisnika s izborne skupštine TZO Vir od 07. prosinca 2018. (list spisa 120-126) i iskaza EŽ (list spisa 1099-1101) proizlazi da upozorenje vezano za organiziranje turističkih aktivnosti dano ovdje tužitelju „ AŽ jesi se ti malo umorio“ datira u prosinac 2014. godine, a iz čega proizlazilo da je Predsjednik tuženika (EŽ) već u prosincu 2014. godine imao (u ovom postupku tuženik propušta precizirati koja) saznanja da tužitelj nije izvršavao ili da je nemarno izvršavao poslove direktora vezane za organizaciju aktivnosti vezanih za turizam na području Općine Vir, tada je nedvojbeno da se poradi takvih (sud ponavlja, u ovom postupku nepreciziranih i nedokazanih) povreda obveze iz radnog odnosa koje datiraju u period prethodno prosincu 2014. godine ne može zakonito izvanredno otkazati ugovor o radu tužitelja, ovo obzirom je izvanredni otkaz ugovora o radu vezan za prekluzivni rok od 15 dana od saznanja poslodavca za činjenicu na kojoj taj otkaz temelji. Što se pak tiče perioda od siječnja 2015. godine na dalje, sud ističe da je tužitelj od siječnja 2016. godine na dalje (ovo zbog nepostojanja godišnjeg programa rada i godišnjih financijskih izvještaja, a kasnije zbog suspenzije njegovih zakonskih ovlaštenja uslijed imenovanja povjerenika) samo održavao tzv. hladni pogon koji ne podrazumijeva preuzimanje novih (financijskih) obveza u ime i za račun tuženika, a kako općepoznato iz svakodnevnog života organizacija turističkih aktivnosti nužno uključuje stanovite financijske izdatke, to tužitelj u označenom periodu nije niti mogao organizirati nove turističke aktivnosti koje zahtijevaju financijske izdatke jer bi preuzimanjem novih financijskih obveza postupao protivno odredbama ZTZPHT i odredbama Statuta tuženika. Stoga mu se svakako činjenica neorganiziranja aktivnosti vezanih za turizam na području Općine Vir, onih za koje je nužno preuzimanje financijskih obveza, u periodu od siječnja 2016. godine na dalje ne može staviti na teret kao osobito teška povreda obveza iz radnog odnosa koja bi opravdavala izvanredni otkaz njegovog ugovora o radu. Naime, čl. 61. st. 1. ZTZPHT propisuje da je turistička zajednica obvezna financijska sredstva koristiti sukladno programu rada i financijskom planu, koji pak program rada i financijski plan za slijedeću godinu sukladno st. 2. tog članka donosi Skupština turističke zajednice do kraja tekuće godine. Iz takve zakonske odredbe proizlazi da se financijskim sredstvima raspolaže sukladno programu rada i financijskom planu pa kada takvog plana nema, a kod tuženika tog nesporno nema za 2016., 2017. i 2018. godinu, to tužitelj nedvojbeno nije niti bio ovlašten organizirati aktivnosti vezane za turizam na području Općine Vir koje podrazumijevaju preuzimanje financijskih obveza budući bi preuzimanjem novih financijskih obveza on postupao protivno zakonu.

11.4. U svezi poslovanja tuženika u periodu kad tuženik nije imao godišnji program rada i godišnji financijski plan je tužitelj sudu iskazao (list spisa 465-467, 1074-1076) da turistička zajednica bez plana radi samo u hladnom pogonu što znači da podmiruje samo od ranije postojeće troškove za rad ureda, plaće djelatnika i od prije dogovorene poslove te da se nije moglo dogovarati ništa novo, a kakav je iskaz tužitelja potvrđen iskazom svjedoka ŽŽ (list spisa 447-448, 968-969), čiji je iskaz sud iz već prethodno u odluci obrazloženih razloga prihvatio kao istinit, koji u ovom postupku iskazuje da on misli da je u situaciji nedostatka tijela tuženika neophodno trošiti sredstva u smislu hladnog pogona odnosno da se ne dogodi nikakva šteta za tuženika pri čemu hladni pogon definira kao režijske troškove, troškove zaposlenika, troškove oko ranije preuzetih obveza po nekim ranijim ugovorima ili poslovima, troškove vezane za aktivnosti vezane za funkcioniranje mjesta i slično. Cijeneći u svezi s navedenim dalje iskaz svjedoka ĐŽ (list spisa 912-915), koji je svjedočki iskaz sud iz već prethodno u odluci obrazloženih razloga prihvatio kao istinit, da od kada je on imenovan povjerenikom tuženika tužitelj obavljao aktivnosti bez ovlasti, donosi potrebnu dokumentaciju, radi raspored poslova unutar ureda, tehničke aktivnosti pripreme materijala, donosi podatke za isplatu plaća, računa i slično na temelju čega onda (svjedok) kao povjerenik potpisuje naloge za te isplate, a da ukoliko su se ti nalozi odnosili i na božićnice i uskrsnice da je moguće da ih je on potpisao kao i da troškovi za oštećeni namještaj i računala predstavljaju opravdane troškove tuženika; iskaz svjedokinje AŽM (list spisa 438-441) koja upitana na što je turistička zajednica trošila financijska sredstva navodi da je od 2015. godine trošila financijska sredstva na plaće, struju, vodu, telefon, dakle hladni pogon, a kakav je navod identičan iskazima svjedoka ĐŽ i ŽŽ, kao i iskazu svjedokinje LŽ (list spisa 441- 442) koja iskazuje da su se financijska sredstva u periodu otkad nije bilo saziva Skupštine koliko ona zna trošila na struju, vodu, plaće zaposlenika, dakle hladni pogon, možda da su kupljenja dva nova računala i skener koji je neophodan u radu, a od subvencija misli da je bila plaćena za Ryanair koje je bila dogovorena ranije za tu 2015. godinu; sud utvrđuje da tužitelj u periodu u kojem tuženik nije imao godišnji program rada i godišnji financijski plan nije neovlašteno trošio financijska sredstva tuženika, a što mu se također Odlukom o izvanrednom otkazu stavlja na teret kao učinjena povreda obveze iz radnog odnosa. U prilog takvom utvrđenju suda dalje svjedoči i e-mail (list spisa 100) iz kojeg je razvidno da upravo ovdje tužitelj u lipnju 2016. godine nadležnom ministarstvu dostavlja upit vezan za financiranje projekata koje tuženik radi već godinama, a obzirom na stanje u kojem se nalaze (nesporno činjenicu da tuženik nema godišnji program rada i godišnji financijski plan), koji odgovor traži žurno jer da ukoliko tuženik ne smije ništa financirati da o tome treba obavijestiti druge nadležne institucije da preuzmu te poslove, što sudu ukazuje na postojanje svijesti tužitelja o nemogućnosti trošenja sredstava tuženika na nove financijske obveze, a uslijed čega se ukazuje i neživotnim i nelogičnim da bi tužitelj neovlašteno raspolagao financijskim sredstvima tuženika o to nakon što je u svezi mogućnosti raspolaganja novčanim sredstvima postavio upit nadležnom ministarstvu i time „stavio reflektor“ na svoja postupanja. Konačno, u prilog takvom utvrđenju prema ocjeni suda svjedoče i presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj K-493/18 od 26. veljače 2024. (list spisa 1037-1058) i presuda Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Kž-368/2024-14 od 25. lipnja 2024. (list spisa 1084-1091) kojima je EŽ (raniji Predsjednik tuženika i načelnik Općine Vir) proglašen krivim za kazneno djelo protiv časti i ugleda klevete na štetu AŽ (ovdje tužitelja) tj. oglašen je krivim što je u cilju da iznese neistinitu činjeničnu tvrdnju koja može škoditi časti ili ugledu tužitelja, znajući da je neistinita, i to iznoseći istu putem tiskovne konferencije i računalne mreže, 27. lipnja 2018. izjavio za tužitelja da je počinio više kaznenih djela u periodu protekle tri godine i pronevjerio više milijuna kuna nezakonito i trošio taj novac protekle tri godine, pri čemu iz obrazloženja ovih presuda proizlazi da se takvi navodi u svezi pronevjere više milijuna kuna i nezakonitog trošenja novca odnose upravo na financijska sredstva ovdje tuženika; a budući i sadržaj ovih sudskih odluka govori u prilog činjenici da tužitelj u periodu svog rada kod tuženika nije nezakonito (neovlašteno) trošio financijska sredstva tuženika.

11.5. Navodi tuženika da je iz bruto bilanci Turističke zajednice Vir (list spisa 127-171) razvidno da tužitelj nije održavao nikakav „hladni pogon“ već da se trošilo „šakom i kapom“ pa da su se tako neovlašteno kupovala uredska oprema i računala, da su se isplaćivale nagrade, božićnice, uskrsnice i regresi, da se putovalo u tuzemstvo i inozemstvo pri čemu su se iznajmljivali automobili, plaćao smještaj i da se subvencionirao Ryanair, sud ističe da iz samog sadržaja ovog materijalnog dokaza ovaj sud (obzirom na stručna znanja kojima sud raspolaže) ne može kao nedvojbeno utvrditi da u toj ispravi evidentirana plaćanja nisu zapravo podmirenje obveza koje je tuženik preuzeo od prethodno periodu za koji nema godišnji financijski plan; da evidentirana plaćanja ne predstavljaju zapravo plaćanja nužna za održavanje tzv. hladnog pogona tuženika; a ne može se kao nedvojbeno utvrditi niti to tko je kroz period 2017. i 2018. godine kada su kod tuženika bili imenovani povjerenici osoba koja je nalagala vršenje u ovoj ispravi evidentiranih plaćanja, da li bi to bio tužitelj ili pak povjerenik. Podsjetimo ovdje da iz iskaza svjedoka ŽŽ (list spisa 447-448, 968-969) proizlazi da je u situaciji nedostatka tijela tuženika neophodno trošiti sredstva u smislu hladnog pogona odnosno da se ne dogodi nikakva šteta za tuženika pri čemu hladni pogon predstavljaju režijski troškovi, troškovi zaposlenika, troškovi oko ranije preuzetih obveza po nekim ranijim ugovorima ili poslovima, troškovi vezane za aktivnosti vezane za funkcioniranje mjesta i slično dok iz iskaza svjedoka ĐŽ (list spisa 912-915) proizlazi da su se u vremenu dok je on bio povjerenik financijske obveze tuženika izvršavale tako da je tužitelj njemu donosio podatke za isplatu plaća, računa i slično pa da bi on kao povjerenik potpisivao naloge za te isplate, među kojima da su moguće bili i nalozi za isplatu božićnica i uskrsnica; a koje činjenice svjedoče suprotno navodu tuženika da tužitelj nije samo održavao „hladni pogon“ već da je trošio „šakom i kapom“.

11.6. Dakle, ocjenom svih (relevantnih) pravodobno u postupku predloženih dokaza sud ne nalazi nedvojbeno dokazanim da je tužitelj u periodu u kojem tuženik nije imao godišnji program rada i godišnji financijski plan neovlašteno trošio financijska sredstva tuženika, a što znači da tuženik u ovom postupku nije kao nedvojbeno dokazao da je tužitelj nezakonito, nesavjesno i nepravilno radio te prekoračio ovlaštenja odnosno radio bez ovlaštenja i to na način da bi od siječnja 2015. do prosinca 2018. neovlašteno trošio sredstva tuženika, ovo bez potvrđenog plana i programa, pa navedeno ne može niti biti opravdani razlog za donošenje Odluke o izvanrednom otkazu.

11.7. Iako iz toga proizlazi da tuženik (na kojem je sukladno čl. 135. st. 2. ZoR teret dokaza) nije kao nedvojbeno dokazao da je tužitelj nezakonito, nesavjesno i nepravilno radio te prekoračio ovlaštenja odnosno radio bez ovlaštenja, za istaknuti je dalje i to da tvrdnja tuženika da je nezakonitim, nesavjesnim i nepravilnom radom te prekoračenjem ovlaštenja odnosno radom bez ovlaštenja tužitelja za tuženika nastala ili mogla nastati šteta (u svezi čega sud skreće pozornost da iz navoda “nastala ili mogla nastati” proizlazi da ni sam tuženik očito ne zna da li mu je nastala ili mu je (samo) mogla nastati šteta što već a priori dovodi u pitanje vjerodostojnost ovog navoda) također ostaje nedokazana. Naime, iz niti jednog pročitanog materijalnog dokaza kao ni izvedenih personalnih dokaza, ne proizlazi da je tuženiku za vrijeme dok je tužitelj obavljao poslove radnog mjesta direktora krivnjom samog tužitelja nastala kakva šteta, a nastanak kakve štete bi (ovisno o konkretnim okolnostima) mogao biti ocijenjen kao opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu. Naime, sud (obzirom na svoja stručna znanja) ocjenom sadržaja pročitanih materijalnih dokaza financijske prirode pa tako bruto bilance Turističke zajednice Vir (list spisa 127-171), financijskih izvještaja neprofitnih organizacija (list spisa 193-196), izvještaja o prihodima i rashodima (list spisa 197-199), financijskih izvještaja neprofitnih organizacija i izvještaja o prihodima i rashodima Turističke zajednice Općine Vir (list spisa 410-426) te financijskih izvještaja neprofitnih organizacija i izvještaja o prihodima i rashodima Turističke zajednice Općine Vir (list spisa 410-426), ne nalazi nedvojbeno dokazanim da bi krivnjom tužitelja tuženiku nastala kakva šteta niti da je mogla nastati kakva šteta, a niti u prilog tome svjedoči sadržaj preostalih pročitanih materijalnih dokaza. Što se pak tiče personalnih dokaza, sud ističe da niti jedan svjedok saslušan u ovom postupku sudu nije iskazao da je radom tužitelja tuženiku prouzročena šteta i u čemu bi se točno ta šteta sastojala (narav i opseg), dapače, niti (novi) zakonski zastupnik tuženika ĆŽ (list spisa 960-961) u svom iskazu koji pred sudom daje 2021. godine što je obzirom na datum kada je on postao zakonski zastupnik tuženika (prema njegovom iskazu u drugoj polovici 2019. godine) nedvojbeno sasvim dovoljno vremensko razdoblje za dobivanje spoznaje o šteti koja bi tuženiku nastala radom tužitelja, ne iznosi navode o tome da bi nezakonitim i nepravilnim radom tužitelja tuženiku nastala kakva šteta kao ni o tome da bi zbog rada tužitelja tuženiku uopće prijetila opasnost od nastanka kakve štete. Što se pak tiče iskaza ranije zakonskog zastupnika tuženika kasnije svjedoka EŽ (list spisa 467-469, 945-948, 1099-1101), niti njegovi iskazi nedvojbeno ne dokazuju navod tuženika da je nezakonitim, nesavjesnim i nepravilnom radom te prekoračenjem ovlaštenja odnosno radom bez ovlaštenja tužitelja za tuženika nastala ili mogla nastati šteta, ovo jer niti sam EŽ (kao potpisnik Odluke o izvanrednom otkazu) ne iskazuje koja je to točno šteta nastala tuženiku i u kojem opsegu. Naime, niti pri iznošenju iskaza u svojstvu zakonskog zastupnika tuženika (list spisa 467-469) niti pri iznošenju (prvog) iskaza u svojstvu svjedoka (list spisa 945-948) EŽ u slobodnom iznošenju iskaza ne iskazuje da je tuženiku radom tužitelja bila prouzročena ili prijetila kakva šteta. Tek prilikom iznošenja trećeg iskaza koji daje u ovom postupku (list spisa 1099-1101) EŽ iskazuje o konkretnim radnjama tužitelja zbog kojih da je tuženiku nastala šteta pa tako navodi da je tužitelj odbio provođenje zakonskog rješenja e-Visitor čime da je nastala financijska šteta te da je iako nije bilo potvrđenog financijskog izvještaja on sklapao ugovore kojima je financijski obvezivao tuženika pa tako primjerice ugovor o financiranju Ryanaira; međutim, osim (trećeg) iskaza EŽ, u prilog navodima o propustima tužitelja kao posljedica kojih bi tuženiku nastala šteta ne govori niti jedan drugi dokaz izveden u ovom postupku. Ponovimo, u postupku je 2021. godine saslušan novi zakonski zastupnik tuženika, ali koji sudu nije iskazivao o tome da je tuženiku radom tužitelja i to upravo nezakonitim i nepravilnim radom nastala kakva šteta niti u čemu bi se ta šteta sastojala (narav i opseg). Također, iskaz svjedoka EŽ o tome da je radnjama tužitelja tuženiku prouzročena šteta je prema ocjeni suda nevjerodostojan i iskonstruiran s ciljem uspjeha tuženika u ovom sporu. Navedeno sud zaključuje kao prvo, iz činjenice da niti jedan drugi svjedok nema saznanja o time da bi radnjama tužitelja tuženiku nastala kakva šteta što bi logično i životno imali (osobito novi zakonski zastupnik tuženika) da je to uistinu stvarna činjenica; te kao drugo, jer navode o štetnim radnjama tužitelja EŽ sudu iznosi tek prilikom trećeg davanja iskaza pred sudom, ovo nakon što su viši sudovi dva puta ukinuli presudu donesenu u ovoj pravnoj stvari koja je išla u korist tuženika.

11.8. Ono što se iz iskaza ranije zakonskog zastupnika tuženika kasnije svjedoka EŽ (list spisa 467-469, 945-948, 1099-1101) koji navodi da je osnovni problem bi taj što tužitelj nije napravio taj iskorak u smislu promjene organizacije posla u turizmu na Viru, nije imao energije, nije imao operativnosti za raditi na tom nivou i da on ne može reći da tužitelj nije radio, do 2014. godine da je pratio M u Vir turizmu i FŽ u turističkoj agenciji, međutim, za tu njegovu funkciju direktora on (EŽ) misli da je trebalo više, prema ocjeni ovog suda da zaključiti je to da tužitelj u svom radu nije počinio osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa koje opravdavaju izvanredni otkaz njegovog ugovora o radu već da je Predsjednik tuženika i načelnik [adresa] EŽ smatrao da tužitelj treba „više“ i da nema „energije“ za rad na nivou na kojem je po (subjektivnoj) ocjeni EŽ direktor TUTZOV trebao raditi, a što pak može (eventualno) predstavljati razlog za redovni otkaz ugovora o radu, ali svakako ne izvanredno otkaz ugovora o radu. Ovakav zaključak suda da tužitelj u svom radu nije počinio osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa koje opravdavaju izvanredni otkaz već da je Predsjednik tuženika i načelnik [adresa] EŽ smatrao da tužitelj treba „više“ i da nema „energije“ za rad na nivou na kojem je po (subjektivnoj) ocjeni EŽ direktor TUTZOV trebao raditi, a što je u biti stvarni razlog otkazivanja njegovog ugovora o radu, izrijekom potvrđuje onaj dio iskaza EŽ (list spisa 467-469) u kojem iskazuje sudu da je on rekao tužitelju da ukoliko želi ostati direktor da mora doslovno krenuti iz 2 u 5 brzinu, a ako to ne napravi, ako ne prati taj ritam rada, da će ga razriješiti te dio u kojem iskazuje „Ja se ne bih tužitelja riješio da je on iz druge brzine prebacio u petu, zašto bih ga se u tom slučaju onda riješio“.

12. Odlukom o izvanrednom otkazu tuženik tužitelju dalje stavlja na teret to da od ožujka 2015. godine nema zakonit i potvrđen mandat te da stoga potpuno neovlašteno djeluje (kao direktor TUTZOV). Takvi su navodi tuženika prema ocjeni ovog suda neosnovani te stoga ne mogu predstavljati opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelja. Naime, tužitelj je Ugovorom o pravima i obvezama direktora bio imenovan na dužnost direktora TUTZOV na vrijeme od 4 godine i obzirom na takav sadržaj Ugovora je nedvojbeno da je direktorska dužnost tužitelja podlijegala ponovnom imenovanju. Međutim, taj je Ugovor tužitelja istekao 30. studenog 2011. od kada je, kako to sud utvrđuje prethodno u ovoj presudi, među strankama sukladno čl. 12. st. 2. i st. 4. ZoR/09 (koja je sadržajno identična čl. 14. st. 2. i st. 4. ZoR) zasnovan radni odnos na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova direktora. Od 30. studenog 2011. tako pravni osnov temeljem kojeg tužitelj obavlja poslove direktora TZTZOV više nije Ugovor o pravima i obvezama već je to ugovor o radu zasnovan na neodređeno vrijeme. Kako je sukladno čl. 7. st. 1. ZoR radnik dužan za poslodavca osobno obavljati poslove svog radnog mjesta, tada tužitelj u obavljanju poslova direktora, onih poslova koje je obavljao od ožujka 2015. godine na dalje (o čemu je sud već obrazlagao prethodno u presudi), ne djeluje neovlašteno već poslove direktora TZTZOV obavlja temeljem ugovora o radu za radno mjesto direktora. Osim toga, sama tvrdnja tuženika da tužitelj od ožujka 2015. godine djeluje u potpunosti neovlašteno pa da bi time povrijedio radne obveze je oksimoron. Ovo jer bi neovlašteno djelovati od 2015. godine (u ovom konkretnom slučaju) značilo obavljati poslove direktora TZTZOV bez radnog odnosa kao temelja za obavljanje tih poslova, a ukoliko osoba nije u radnom odnosu za obavljanje poslova direktora tada ona (obavljajući poslove direktora) niti ne može povrijediti obveze iz radnog odnosa.

12.1. Nastavno, niti jednom odredbom Statuta Turističke zajednice Općine Vir od 03. studenog 2010. (list spisa 37-63) kao ni ZTZPHR (koji je Zakon bio na snazi u cijelom periodu od 30. studenog 2011. do 28. prosinca 2018.) nije propisano da je mjesto direktora Turističkog ureda mandatno niti da bi mandat direktora Turističkog ureda trajao određeno vrijeme, a niti da ovlaštenje za obavljanje poslova direktora ovisi o potvrđivanju mandata. Naime, iz Statuta Turističke zajednice Općine Vir od 03. studenog 2010. (članci 13., 20. i 28.) kao i ZTZPHR (članak 13.) proizlazi da članovi Skupštine, Turističkog vijeća i Nadzornog odbora turističke zajednice imaju mandat na četiri godine te da mogu biti ponovno birani odnosno imenovani, međutim, niti ZTZPHR niti Statut Turističke zajednice Općine Vir od 03. studenog 2010. nijednom odredbom ne propisuju da direktor Turističkog ureda ima „mandat“ koji bi trajao određeno vrijeme kao ni to da mu „mandat“ ili „ovlaštenja“ prestaju ako mu mandat ne bude potvrđen ili primjerice ako mu „izvješće o radu“ ne bude prihvaćeno. Odredba čl. 41. Statuta Turističke zajednice Općine Vir propisuje to da direktor Turističkog ureda može biti razriješen dužnosti, međutim, tužitelj nije bio razriješen dužnosti sve do 14. prosinca 2018., a nakon tog datuma (obzirom je bio privremeno nesposoban za rad i stoga odsutan s rada) pa do 28. prosinca 2018. nije poduzimao nikakve radnje u svezi poslova direktora. Kako tumačenjem odredbi ZTZHR i Statuta Turističke zajednice Općine Vir proizlazi da tužitelju u periodu od 30. studenog 2011. od kada poslove direktora A obavlja temeljem ugovora o radu za poslove radnog mjesta direktora, za obavljanje tih poslova nije trebao nikakav „mandat“ niti „potvrdu mandata“, to su neosnovani kao prvo, navodi tuženika da tužitelj od ožujka 2015. godine nema zakonit i potvrđen mandat pa da stoga neovlašteno djeluje te kao drugo, navodi tuženika da je tužitelj od ožujka 2015. godine nezakonito konzumirao mandat bez potvrđenog financijskog izvješća na način da je potpisivao dokumente, iste ovjeravao službenim pečatom i odobravao isplate.

13. Nadalje se tužitelju Odlukom o izvanrednom otkazu stavlja na teret i to da Predsjedniku tuženika nije dostavio planove i programe rada te jer nije podnosio financijska izvješća. Što se tiče navedenog, sud ističe da sukladno čl. 17. ZTZPHT Turističko vijeće turističke zajednice skupštini predlaže godišnji program rada i financijski plan turističke zajednice te godišnje financijsko izvješće, a sukladno čl. 15. ZTZPHT Skupština donosi godišnji program rada i godišnji financijski plan turističke zajednice kao i godišnje financijsko izvješće turističke zajednice. Cijeneći u svezi s navedenim čl. 15. i čl. 21. Statuta Turističke zajednice Općine Vir od 03. studenog 2010. (list spisa 37-63) sukladno kojima Skupština donosi godišnje financijsko izvješće te godišnji program rada i godišnji financijski plan, a Skupštini godišnji program rada i godišnji financijski plan te godišnje financijsko izvješće predlaže Turističko vijeće turističke zajednice kao i čl. 40. Statuta Turističke zajednice Općine Vir koji ne propisuje da je obveza Direktora Turističkog ureda niti predlaganje niti donošenje godišnjeg financijskog izvješća niti godišnjeg programa rada i godišnjeg financijskog plana, sud zaključuje da tužitelj nije niti mogao povrijediti svoje radne obveze propuštanjem dostave godišnjih planova i programa rada te godišnjeg financijskog izvješća, ovo jer niti predlaganje niti donošenje tih dokumenata nije bila njegova radna obveza. Čl. 40. Statuta Turističke zajednice Općine Vir propisuje to da Direktor Turističkog ureda podnosi, najmanje jednom godišnje, Turističkom vijeću izvješće o svom radu i radu Turističkog ureda, međutim, nedvojbeno se Odlukom o izvanrednom otkazu tužitelju ne stavlja na teret propust podnošenja izvješća o radu već jasno i nedvosmisleno to da nije dostavio „planove i programe rada“ te jer nije podnosio „financijska izvješća“. Međutim, za istaknuti je i to da čak i da je sud utvrdio da je obveza tužitelja bila dostaviti planove i programe rada te podnositi financijska izvješća Predsjedniku tuženika, da sam tuženik u ovom postupku (tako u odgovoru na tužbu – list spisa 24 te podnesku od 07. svibnja 2019. – list spisa 115) tvrdi da je u prosincu 2014. godine prestao mandat Skupštini kao i da tuženik od veljače 2015. godine djeluje bez tijela (Skupštine, Turističkog vijeća i Nadzornog odbora), a što upućuje na zaključak da od 2015. godine na dalje (sve do oformljivanja nove Skupštine krajem 2018. godine) nije postojala niti Skupština niti Turističko vijeća kao tijela koja predlažu i donose ove dokumente poradi čega ti dokumenti nisu niti doneseni za 2016., 2017. i 2018. godinu pa stoga nije bilo niti objektivne mogućnosti da tužitelj te dokumente dostavi Predsjedniku tuženika po njegovom traženju. Ukoliko tuženik pod navodom da tužitelj Predsjedniku tuženika nije dostavio planove i programe rada te mu nije podnosio financijska izvješća, zapravo podrazumijeva dostavu izvješća o svom radu i radu Turističkog ureda, sud ponavlja da je čl. 40. Statuta Turističke zajednice Općine Vir propisano to da Direktor Turističkog ureda izvješće o svom radu i radu Turističkog ureda podnosi Turističkom vijeću. U svezi navedenog pak svjedokinja AŽM (list spisa 438-441) sudu iskazuje da je A podnosio izvješća o radu, svaku godinu i svaki put kad bi se to od njih zatražilo, a iskaz ove svjedokinje nije opovrgnut nikakvim materijalnim dokazima niti je vjerodostojnost istog dovedena u pitanje ikakvim opravdanim prigovorom tuženika, a kako sud ne nalazi razloga poradi kojeg bi ova svjedokinja koja nije osobno zainteresirana za ishod ovog spora lažno iskazivala izlažući se time kaznenom progonu za kazneno djelo za koje je zapriječena kazna zatvora, sud je njezin iskaz prihvatio kao istinit. Ukoliko pak tuženik pod navodom da tužitelj nije dostavio planove i programe rada te nije podnosio financijska izvješća, zapravo podrazumijeva dostavu izvješća, planova i programa rada Općini Vir, za istaknuti je da iz iskaza svjedoka PŽ (list spisa 443-444), vijećnika Općinskog vijeća Općine Vir 5-6 godina unatrag od 2019. godine (kada daje svoj iskaz pred sudom) kao i iskaza svjedoka TŽ (list spisa 444-445), vijećnika Općinskog vijeća Općine Vir od 2013. godine, a koji svjedoci nisu u poslovnim odnosima niti u bliskom srodstvu s tužiteljem te prema ocjeni suda nemaju razloga lažno iskazivati pred sudom s ciljem uspjeha tužitelja u sporu poradi čega sud njihove iskaze prihvaća kao istinite, proizlazi da je na Općinskom vijeću redovito, kao i za druge općinske firme, podnošeno financijsko izvješće o radu tuženika, zatim plan i program rada tuženika, to da je baš podnosio direktor AŽ, i da nikada na Općinskim vijećima nije bilo prigovora pri čemu je svjedok IŽ dodao i to je sam načelnik Općine (nesporno je tu funkciju obnašao EŽ) znao pohvalno govoriti o radu turističke zajednice i tužitelja, o broju ostvarenih noćenja, promociji turizma, Vira kao destinacije i slično. Dalje iz iskaza ovih dvoje svjedoka proizlazi i to da je jedna od točaka dnevnog reda na sjednici krajem 2016. godine, a o čemu u bitnom identično iskazuje i svjedokinja ČŽ (list spisa 443), vijećnica Općine Vir od 2016. godine za koju sud također ne nalazi razloga poradi kojih bi lažno iskazivala i time se izložila kaznenom progonu za kazneno djelo sa zapriječenom kaznom zatvora budući nije osobno zainteresirana za ishod ovog spora, bila izvješće o radu tuženika, ali da je ta točka maknuta s dnevnog reda na prijedlog načelnika Općine Vir koji je na upit vijećnika PŽ zbog čega se ta točka miče s dnevnog reda (po iskazu svjedoka PŽ) odgovorio da turistička zajednica ne funkcionira, da se tamo događa neki kriminal, da zaposlenici tuženika više ne uživaju povjerenje građana i Općinske uprave odnosno (po iskazu svjedokinje DŽ) odgovorio „on više nije u igri“ te da će i direktor i djelatnice turističke zajednice dobiti otkaz odnosno (po iskazu svjedoka TŽ) odgovorio da su kroz zadnjih godinu dana u turističkoj zajednici napravljene milijunske pronevjere, da će zaposlenici turističke zajednice dobiti otkaz i to da je završena priča, u svezi čega svjedok VŽ dalje isukuje i to da je on zatim načelnika pitao da se objasni kako sada odjednom takve tvrdnje o turističkoj zajednici, a do sada su bile sve pohvale o broju noćenja i o drugim rezultatima, ali na što nije dobio odgovor. Ocjenom takvih u bitnom identičnih iskaza svjedoka sud utvrđuje da je sve do 2016. godine tužitelj pred Općinskim vijećem Općine Vir iznosio financijska izvješća o radu tuženika kao i plan i program rada tuženika na koje nikada nije bilo prigovora, međutim, da je odlukom načelnika Općine Vir sa dnevnog reda sjednice Općinskog vijeća u rujnu 2016. godine maknuta točka iznošenja financijska izvješća o radu tuženika kao i plana i programa rada tuženika koja nakon toga više nikada nije stavljena na dnevni red. Iako dakle iz iskaza svih troje svjedoka proizlazi činjenica da od rujna 2016. godine na dalje tužitelj pred Općinskim vijećem Općine Vir nije iznosio financijska izvješća o radu tuženika kao i plan i program rada tuženika, to nedvojbeno ne dokazuje da je tužitelj time počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, ovo jer u periodu 2016., 2017. i 2018. godine nisu postojala tijela tuženika koja donose plan i program rada tuženika i godišnje financijsko izvješće, a iz čega proizlazi zaključak da ne iznošenje tih izvješća, plana i programa na Općinskom Vijeću Općine Vir svakako nije krivnja tužitelja pa da bi taj propust mogao predstavljati osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa. Istaknimo pri tome da tuženik u spis ne dostavlja niti jedan materijalni dokaz u prilog tvrdnji da bi Općina Vir uopće pozivala tužitelja na dostavu planova i programa rada te godišnjih financijska izvješća tuženika, a navod da bi to činila je uostalom i nelogičan obzirom na činjenicu da je načelnik Općine Vir ujedno i Predsjednik tijela tuženika koje predlaže plan i program te financijsko izvješće te Predsjednik tijela koje te dokumente donosi pa stoga ima saznanja da za 2016., 2017. i 2018. godinu ti dokumenti nisu doneseni. Iz priloženih materijalnih dokaza konkretno dopisa Općine Vir (list spisa 89) proizlazi to da je Općina Vir po načelniku EŽ **.**.2018. povjerenika tuženika MŽ pozvala da Općini Vir žurno dostavi financijsko zaduženje za 2014., 2015., 2016. i 2017. godinu u svezi prihoda po osnovi boravišnih pristojbi navodeći da je Općina Vir te podatke u više navrata zatražila, međutim, da je direktor pod suspenzijom AŽ (ovdje tužitelj) odbijao predavati Općini Vir tražene financijske izvještaje, a iz kakvog je sadržaja razvidno da se ne radi o traženju dostave planova i programa rada te godišnjih financijska izvješća tuženika već o dostavi „financijskog zaduženja i podataka o ostvarenom prihodu“ u svezi čl. 20. ZBP, dakle dokumenata značajno različite naravi i sadržaja.

14. Nadalje, tuženik u Odluci o izvanrednom otkazu navodi da je tužitelj povrijedio radnu obvezu na način da nije pravodobno uplaćivao zakonom predviđeni dio boravišne pristojbe koju su pravne i fizičke osobe koje pružaju usluge noćenja u smještajnom objektu uplaćivale neposredno u turističkoj zajednici, u proračun Općine Vir, te da unatoč brojnim upozorenjima nije dostavljao pravovaljana i pečatirana financijska izvješća, a radi čega nije bilo moguće niti vršiti kontrolu uplata dužnih novčanih sredstava s osnova boravišne pristojbe čime da je prekršio odredbu čl. 20. Zakona o boravišnoj pristojbi („Narodne novine“ br. 152/08, 59/09, 97/13, 158/13, 30/14, dalje: ZBP).

14.1. Odredba čl. 20. st. 1. i st. 2. ZBP propisuje da boravišnu pristojbu iz članka 9. stavka 1. i 3., članka 11. stavka 2. i članka 12. stavka 1. i 4. tog Zakona pravne i fizičke osobe koje pružaju usluge noćenja u smještajnom objektu, osobe u domaćinstvu, te vlasnici kuća i stanova za odmor, uplaćuju na račun utvrđen propisima o prihodima za javne potrebe, a iznimno osobe iz članka 11. stavka 1. i članka 12. tog Zakona boravišnu pristojbu mogu uplatiti neposredno u turističkoj zajednici koja je ta sredstva dužna prvog sljedećeg radnog dana od dana uplate uplatiti na račun iz stavka 1. ovoga članka. Sukladno čl. 20. st. 2. ZBP uplaćena sredstva boravišne pristojbe iz stavka 1. i 2. tog članka, banka kod koje je otvoren račun iz stavka 1. tog članka, u roku od dva dana od dana uplate dostavlja korisnicima prema sljedećem rasporedu 65% sredstava turističkoj zajednici općine ili grada, od čega 30% sredstava turistička zajednica doznačuje općini ili gradu na području kojih je osnovana, i koriste se isključivo za poboljšanje uvjeta boravka turista na temelju prethodno usvojenoga zajedničkog programa općine ili grada i turističke zajednice općine ili grada.

14.2. Ocjenom materijalnih dokaza koje je u postupku pravodobno predložio izvesti tuženik kao ni ocjenom svih ostalih u postupku izvedenih materijalnih dokaza, sud nije našao nedvojbeno dokazanim da su tužitelju davana brojna upozorenja u svezi dostave pravovaljanih i pečatiranih financijskih izvještaja te da upravo zbog propusta tužitelja nije bilo moguće vršiti kontrolu uplata dužnih novčanih sredstava s osnova boravišne pristojbe. Naime, materijalni dokazi koje tuženik dostavlja u spis ne potvrđuju da su tužitelju, a kako to tuženik navodi u Odluci o izvanrednom otkazu, dana „brojna upozorenja“ u svezi dostave pravovaljanih i pečatiranih financijskih izvještaja kao ni to da tužitelj Općini Vir nije dostavljao pravovaljane i pečatirane financijske izvještaje, u onom periodu u kojem je tužitelj imao puna zakonska ovlaštenja direktora. Jedini materijalni dokaz u svezi ove tematike je dopis Općine Vir od 01. veljače 2018. (list spisa 89) adresiran na povjerenika tuženika MŽ, iz kojeg proizlazi to da je Općina Vir povjerenika tuženika MŽ, dakle, ne tužitelja pozvala da Općini Vir žurno dostavi financijsko zaduženje za 2014., 2015., 2016. i 2017. godinu kao i podatke o ostvarenom prihodu pojedinačno po navedenim godinama, ovo u svezi prihoda po osnovi boravišnih pristojbi. Točno je pri tome, a kako to proizlazi iz danjeg sadržaja dopisa (list spisa 89), da Općina Vir dalje u tom dopisu navodi da je te podatke u više navrata zatražila, međutim, da je direktor pod suspenzijom AŽ (ovdje tužitelj) odbijao predavati Općini Vir tražene financijske izvještaje, međutim, sud ponavlja, tuženik u prilog takvom navodu o ponovljenim traženjima Općine Vir upućenim tužitelju za dostavu podataka u svezi boravišnih pristojbi ne dokazuje nikakvim materijalnim dokazima (primjerice dopisima koje bi Općina Vir upućivala upravo tužitelju u svezi dostave podatak o uplaćenim boravišnim pristojbama). Osim toga, odredba čl. 20. ZBP, na povredu koje odredbe tuženik upire u Odluci o izvanrednom otkazu, ne propisuje obvezu direktora Turističkog ureda jedinici lokalne samouprave dostavljati pravovaljana i pečatirana financijska izvješća u svezi uplaćenog dijela boravišnih pristojbi pa da bi propustom takve dostave direktor Turističkog ureda povrijedio upravo čl. 20. ZBP. Što se pak tiče pravodobnog uplaćivanja u proračun Općine Vir zakonom predviđenog dijela boravišne pristojbe, tužitelj sudu (list spisa 1074-1076) iskazuje da je dio boravišne pristojbe Općini Vir uplaćivan dva puta godišnje, a iz kakvog navoda samog tužitelja proizlazi da uplate dijela boravišne pristojbe u proračun Općine Vir nisu izvršavane sukladno čl. 20. ZBP budući sudu nije niti životno niti logično da su pravne i fizičke osobe koje pružaju usluge noćenja u smještajnom objektu neposredno u turističkoj zajednici boravišne pristojbe uplaćivale samo dva puta godišnje i to na iste dane pa da bi uplaćivanje dijela tih pristojbi Općini Vir dva puta godišnje predstavljalo uredno postupanje sukladno čl. 20. ZBP. Iako tako već iz iskaza samog tužitelja proizlazi postupanje protivno čl. 20. ZBP, a i svjedokinja KŽ (list spisa 449-450) iskazuje o tome da uplate 30% dijela naplaćene boravišne pristojbe nisu pravovremeno vršene u proračun Općine Vir, tužitelj dalje iskazuje sudu i to da je takvo plaćanje dva puta godišnje vršeno prema uputi Predsjednika tuženika (što je nesporno u razmatranom periodu bio EŽ) jer je tako odgovaralo EŽ (koji je u to vrijeme bio načelnik Općine Vir i obzirom na tu funkciju sukladno čl. 29. st. 2. Statuta Turističke zajednice Općine Vir i Predsjednik tuženika), a kada je u svezi toga nastao problem A da je onda mjesečno u proračun Općine Vir vršio uplate dijela boravišnih pristojbi, kakvu mjesečnu dinamiku plaćanja kao dinamiku kakva je trebala biti u svezi uplate pristojbi, svojim iskazom potvrđuje svjedokinja KŽ koja iskazuje da bi se unutar sljedećeg mjeseca trebalo dostaviti izvješće i uplatiti pristojba za prethodni mjesec što da bi se na njeno traženje na kraju uplatilo i dostavila bi se izvješća, ali ne pravovremeno; a iz kakvog pak iskaza tužitelja proizlazi utvrđenje da je postupanje tužitelja u svezi uplate dijela boravišnih pristojbi u proračun Općine Vir (protivno čl. 20. ZBP) posljedica naloga Predsjednika tuženika odnosno dogovora između tuženika i Općine Vir kao krajnjeg korisnika ovog dijela boravišne pristojbe, koje se sasvim nedvojbeno odvijalo uz znanje i svih ostalih tijela tuženika (ovo već obzirom na činjenicu da je načelnik Općine Vir Predsjednik tuženika koji je ujedno i Predsjednik Turističkog vijeća tuženika i Predsjednik Skupštine tuženika), a kakvo se postupanje tužitelja sada za potrebe otkazivanja ugovora o radu tužitelja prema ocjeni suda sasvim neosnovano klasificira kao osobito teška povreda obveze iz radnog odnosa koja opravdava izvanredni otkaz ugovora o radu, ovo posebno kada se uzme u obzir činjenica koja proizlazi iz iskaza svjedokinje KŽ, ta da uplate prate (dostavljana) izvješća, dakle, činjenica da tužitelj nije propustio u proračun Općine Vir uplatiti ukupni dugovani iznos od 30% naplaćenih boravišnih pristojbi. Osim toga, iz navoda obrazloženja Odluke o izvanrednom otkazu kojom se tužitelju stavlja na teret da nije pravodobno uplaćivao zakonom predviđeni dio boravišne pristojbe u proračun Općine Vir ne proizlazi da se tužitelju učin ove povrede stavlja na teret samo za određeni period njegova zaposlenja, a što znači da tuženik tužitelju Odlukom o izvanrednom otkazu stavlja na teret da je protivno odredbi čl. 20. ZBP postupao u cjelokupnom periodu svog zaposlenja, a ako je tome tako tada je tuženik za postupanje tužitelja protivno čl. 20. ZBP nedvojbeno znao puno ranije od 15 dana prethodno donošenju Odluke o izvanrednom otkazu što bi pak značilo da se zbog te povrede radne obveze, čak i da ista predstavlja toliko tešku povredu obveze iz radnog odnosa koja opravdava izvanredni otkaz ugovora o radu, na dan 28. prosinca 2018. ne može izvanredno otkazati ugovor o radu tužitelja, ovo vodeći računa da se sukladno čl. 116. st. 2. ZoR ugovor o radu može izvanredno otkazati samo u roku od 15 dana od dana saznanja poslodavca na činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji. Prihvatiti u svezi navedenog tvrdnju tuženika da je on za ovakvu povredu obveze iz radnog odnosa saznao tek nakon što je Turističko vijeće tuženika 14. prosinca 2018. donijelo Odluku o razrješenju tužitelja s dužnosti direktora značilo bi ujedno utvrditi da ni niti jedno tijelo tuženika pa tako ni Turističko vijeće ni Nadzorni odbor ni Predsjednik tuženika nisu obavljali svoje dužnosti sukladno Statutu i sukladno važećim pozitivnim propisima jer bi to značilo da kroz cijeli period zaposlenja tužitelj navedena tijela nisu kontrolirala rad tužitelja, a što im je i prema ZTZPHT i Statutom obveza i dužnost. Logično i životno ovom sudu je upravo tome suprotno, upravo ono što proizlazi i iz iskaza tužitelja, to da je tužitelj poslove u svezi uplaćivanja dijela boravišne pristojbe u proračun Općine Vir vršio upravo onako kako je to od njega tražila Općina Vir kao krajnji korisnik dijela boravišne pristojbe, dakle, kako je to od njega tražila osoba (EŽ) koja osim što je načelnik Općine Vir je ujedno i Predsjednik tuženika, Predsjednik Turističkog vijeća tuženika i Predsjednik Skupštine tuženika. U navedenim okolnostima, a imajući u vidu i činjenicu da zbog postupanja na navedeni način tuženik nije pretrpio nikakvu štetu (ponavlja se ovdje da je svjedokinja KŽ sudu iskazala da su uplate pratile izvješća) postupanje tužitelja protivno odredbi čl. 20. ZBP prema ocjeni suda ne predstavlja osobito tešku povredu radne obveze koja bi u smislu odredbe čl. 116. st. 1. ZoR opravdavala izvanredni otkaz njegovog ugovora o radu.

15. Odlukom o izvanrednom otkazu se tužitelja tereti i za to da bez opravdanog razloga nije izvršio te da je odbio postupiti po zahtjevu Predsjednika tuženika na način da je svjesno i s namjerom opstruirao rad tuženika time što nije pripremio i predao Predsjedniku tuženika potrebnu dokumentaciju za sazivanje Skupštine te jer je nakon pripremanja dokumentacije od strane stručnih službi Općine Vir odbio pečatirati pozive potpisane od strane Predsjednika tuženika za saziv Skupštine, sve kako bi onemogućio njezin saziv, čime da je doveo tuženika u situaciju nezakonitog poslovanja grubo kršeći odredbe čl. 14. i čl. 40. Statuta Turističke zajednice Općine Vir kao i čl. 22. i čl. 26., čl. 61., čl. 62. i čl. 63. ZTZPHT.

15.1. U prilog takvim navodima tuženik ne dostavlja niti jedan materijalni dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je Predsjednik tuženika tražio, a da je tužitelj bez opravdanog razloga odbio pripremiti i predati Predsjedniku tuženika potrebnu dokumentaciju za sazivanje Skupštine odnosno da bi nakon pripremanja dokumentacije od strane stručnih službi Općine Vir odbio pečatirati pozive potpisane od strane Predsjednika tuženika za saziv Skupštine. S druge strane, tužitelj dostavlja materijalne dokaze koji prema ocjeni suda govore suprotno takvim navodima tuženika odnosno u prilog navodu tužitelja da je Predsjednik tuženika godinama od tužitelja dobivao potrebnu dokumentaciju za sazivanje Skupštine. Tako iz e-mail komunikacije (list spisa 80-82) proizlazi da je sa e-maila tuženika 05. siječnja 2016. na e- mail ZŽ (nesporno se radi o tadašnjoj djelatnici Općine Vir) poslana dokumentacije naslovljena „izborna skupština članovi 2013.“ i „izborna skupština članovi 2014.“, potom 08. siječnja 2016. i dokumentacija naslovljena „izborna skupština članovi 2012.“, a 26. siječnja 2016. i dokumentacija naslovljena „izborna skupština članovi 2015.“ Iz e-mail komunikacije (list spisa 83) proizlazi da je tužitelj kao Direktor tuženika **.**.2016. ZŽ poslao e-mail u kojem ju upućuje na čl. 14. Statuta Turističke zajednice Općine Vir u svezi grupiranja članova u skupine vezano za Skupštinu te koji broj predstavnika mogu imati u Skupštini, stavljajući joj se na raspolaganje u svezi daljnjih pitanja. Nadalje, iz dopisa Općine Vir od 01. veljače 2017. (list spisa 84) proizlazi da Općina Vir od tuženika traži dostavu tabelarnog prikaza sa podacima o visini udjela pojedinog člana u prihodu turističke zajednice za 2016. godinu, ovo u svrhu sazivanja skupštine turističke zajednice, a iz e-mail komunikacije (list spisa 85) proizlazi da je tužitelj 23. veljače 2017. na adrese djelatnika Ministarstva turizma uputio e-mail u kojem navodi da je po traženju načelnika općine od 01. veljače 2017. dostavio spisak članova turističke zajednice po njihovim udjelima u traženom roku, međutim, da sada načelnik općine traži da isprintaju na memorandumu pozive za novi saziv Skupštine i stave pečat, koje (pozive) načelnik određuje bez njihovog znanja i po redoslijedu koji on sam određuje, a koju vrši pravna služba Općine, u svezi kakvog se traženja tužitelj Ministarstvu turizma obraća sa pitanjima o svezi postupanja među kojim i pitanjem da li (TUTZOV) mora dati pečat da to odradi pravna služba Općine. Da je Općina Vir uistinu od tužitelja tražila dostavu pečata tuženika pri tome proizlazi iz dopisa Općine Vir od 27. veljače 2017. (list spisa 86), po kojem traženju za dostavu pečata tužitelj nesporno nije postupio, međutim, ne kako to tuženik tvrdi neopravdano, već navodeći razloge nepostupanja po tom traženju, a kako to proizlazi iz dopisa Turističke zajednice Općine Vir od 27. veljače 2017. (list spisa 87) iz kojeg je razvidno da je tužitelj Općinu Vir obavijestio da nije u mogućnosti postupiti po njihovom traženju od 24. veljače 2017. i dostaviti službeni pečat tuženika OŽ, ovo jer mu je nakon razgovora 23. veljače sa pravnom službom Ministarstva turizma i 27. veljače sa nadležnom službom Hrvatske turističke zajednice naređeno da ne daje pečat, a o čemu da će oni poslati i službeni dopis vezano na njegov e-mail upit. Sadržaj iznesenih materijalnih dokaza tako u bitnom potvrđuje upravo iskaz tužitelja (list spisa 465-467) koji iskazuje da je on svoj posao obavljao savjesno, da je on nakon posljednje Skupštine koja je održana 2014. godine pripremio podatke koji su potrebni za sazivanje nove skupštine i kao i obično kontaktirao upravo EŽ koji je po političkoj funkciji i Predsjednik Skupštine i Predsjednik Vijeća tuženika, no on mu je rekao da će to kasnije, drugi put, on da je potom više puta govorio EŽ da treba sazvati Skupštinu i da je prikupio podatke za to, međutim, EŽ da mu je odgovarao da sada nema vremena i da će to drugi put i slično; pojašnjavajući sudu da je procedura sazivanja Skupštine takva da oni (sud ističe da nesporno tužitelj pod „oni“ podrazumijeva A) naprave spiskove sa udjelima grupacija po redoslijedu, onda predsjednik na temelju toga treba reći njima da sačine pozive za Skupštinu koje onda oni (A) šalju članovima tih grupacija, ali da nakon 2014. godine EŽ nije njima dao nalog da sazovu Skupštinu. Osim time što ga potvrđuje sadržaj materijalnih dokaza, na vjerodostojnost takvog iskaza tužitelja (list spisa 465-467) svjedoči prema ocjeni ovog suda i činjenica da tužitelj i pri ponovnom davanju iskaza u ovom sporu (list spisa 1074- 1076), dakle, nakon preko 4 godine nakon prvog iskazivanja pred sudom, o relevantnim činjenicama iskazuje u bitnom identično, a što sudu ukazuje da pri davanju iskaza tužitelj iskazuje po stvarnim sjećanjima o stvarnim događajima, te da ne konstruira svoj iskaz s ciljem uspjeha u sporu budući bi tada (da svoj iskaz konstruira) on bio ili identična reprodukcija ranije danog iskaza (što nije) ili pak u bitnom odstupao od ranije danog iskaza (što nije slučaj). Naime, i pri drugom davanju iskaza tužitelj (list spisa 1074-1076) upitan o pripremi dokumentacije za sazivanje Skupštine sasvim uvjerljivo kao i odgovarajuće odredbama ZTZPHT iskazuje da se to radi o tablicama po kategorijama pa tako restorani, kampovi i slično, koje se tablice sastavljaju i idu u Skupštinu i Vijeću, nakon toga da oni po redoslijedu u tablici dostavljaju pozive osobama navedenim u tablici koje mogu prihvatiti ili ne članstvo u Skupštini, i to da se radi svake 4 godine jer toliko traje mandat članova Skupštine, dalje iskazujući da je turistička zajednica (nesporno ovdje govori o TUTZOV) pripremala ove tablice, međutim, EŽ te tablice koje bi tužitelj dostavio nisu odgovarale, za što nije bilo nikakvog valjanog razloga nego da se on htio njega riješiti, pa da je tako tražio da se nešto izmijeni u tablicama, neki redoslijed i da mu se dostave popisi od 2010. do 2018. godine po svakoj kategoriji što da je po njemu (tužitelju) bilo nepotrebno jer zašto bi 2018. godine bio bitan spisak iz 2010. godine, ali i to da su uradili, u svezi navoda da je odbio pečatirati pozive potpisane od strane Predsjednika tuženika za saziv Skupštine navodeći da to nije istina i pojašnjavajući da je OŽ kod njega došao tražeći da mu on da pečat tuženika pa da oni u Općini pečatiraju pozive po svom spisku, a na što mu je on odgovorio da je to posao tuženika pa da oni dostave spisak u turističku zajednicu koja će pečatirati i uredno poslati pozive, međutim, da nisu htjeli dostaviti spisak. Osim što je takav iskaz potvrđen gore izloženim materijalnim dokazima u spisu, potvrđen je u bitnom dijelu i iskazima saslušanih svjedokinja AŽM i LŽ, čije je iskaze sud iz već ranije obrazloženih razloga ocijenio istinitima. Svjedokinja AŽM (list spisa 438-441) iskazuje da su ona i kolegica (sud ponavlja da je ova svjedokinja u razmatranom periodu zaposlenik TUTZOV) radile spiskove, popise članova skupštine, to da su podnosile tužitelju kao direktoru, zatim da bi tužitelj pregledavao te popise od oko 2000 članova, on da bi na temelju toga radio udjele po grupacijama od tih članova pa kad bi to napravio onda da bi ona i kolegica to slale ZŽ, misli pročelnici u uredu načelnika putem e-maila, dodajući da je na temelju tih podataka EŽ mogao sazvati Skupštinu. Dakle, ova svjedokinja iskazuje identično činjenicama koje proizlaze iz gore navedenih materijalnih dokaza, a što kao prvo, svjedoči da svjedokinja sudu iskazuje vjerodostojno stvarnim činjenicama te kao drugo, da je TUTZOV pod vodstvom tužitelja kao direktora pripremio i spiskove (popis) članova kao potrebnu dokumentaciju za sazivanje Skupštine. Da je tužitelj pripremio sve od dokumentacije što je bilo potrebno za Skupštinu, sudu iskazuje i svjedokinja LŽ (list spisa 441-442), koja iskazuje to da nije bilo nikakvih problema sa tom dokumentacijom za Skupštinu, ona i kolegica da su napravile pripremne radnje za taj popis, dostavile ga direktoru i direktor da je to dalje dostavljao Predsjedniku, dalje iskazujući i to da tužitelj nije odbio pečatirati dokumente nego je odbio fizički dati pečat, pojašnjavajući da ona zna da je Predsjednik tražio od tužitelja da mu fizički preda pečat što je tužitelj odbio. Iz svega navedenog proizlazi da tuženik nije kao nedvojbeno u ovom postupku dokazao, a što tužitelju stavlja na teret Odlukom o izvanrednom otkazu, to da bez opravdanog razloga nije pripremio i predao Predsjedniku tuženika potrebnu dokumentaciju za sazivanje Skupštine te da je bez opravdanog razloga nakon pripremanja dokumentacije od strane stručnih službi Općine Vir odbio pečatirati pozive potpisane od strane Predsjednika tuženika za saziv Skupštine. Upravo suprotno tome, sud je ocjenom dokaza kao nedvojbeno utvrdio da je tužitelj Općini Vir dostavljao potrebnu dokumentaciju za saziv Skupštine te da je predaju pečata Općini Vir odbio dajući za to opravdani razlog. Naime, raniji zakonski zastupnik tuženika EŽ (list spisa 467-469) je sam sudu iskazao da je njima g. Ž savjetovao da traže dokumentaciju od tuženika i sazovu Skupštinu što da su oni i napravili i dobili tu dokumentaciju od direktora KŽ, a kakav iskaz svjedoči suprotno sadržaju Odluke o izvanrednom otkazu u kojoj se navodi da je bez opravdanog razloga tužitelj odbio postupiti po zahtjevu Predsjednika tuženika na način da mu pripremi i preda potrebnu dokumentaciju za sazivanje Skupštine. Točno je pri tome da EŽ dalje iskazuje i to da je tužitelj kada su mu dostavili pozive da ih pečatira on to odbio učiniti, međutim, sud takav iskaz ne prihvaća kao vjerodostojan ni istinit, a budući je suprotan kako iskazima svjedokinja AŽM i LŽ te iskazu tužitelja (koje je sud iz već obrazloženih razloga prihvatio kao istinit), ali i zbog toga što daljnji dio iskaza EŽ, onaj u kojem iskazuje da je tužitelj odbio predati pečat za ovjeravanje, potvrđuje istinitost iskaza tužitelja o tome da je od njega traženo da preda pečat tuženika što je on odbi; sve što pak ukazuje sudu da o činjenici „odbijanja potpisivanja poziva za Skupštinu“ istinito iskazuje tužitelj, a ne raniji zakonski zastupnik tuženika EŽ kao ni svjedok HŽ (list spisa 448-449) koja sudu iskazuje da su djelatnici Općine Vir sastavili pozive za sazivanje Skupštine i potom od tužitelja zatražili da ih pečatira, što da je on odbio, međutim, kakve svjedočki iskaz sud ne prihvaća kao istinit. Ovo osim iz već navedenih razloga (zbog kojih sud ne prihvaća kao istinit niti tome identičan iskaz EŽ) dalje i zbog toga što sud ne nalazi niti logičnim niti uvjerljivim da tužitelj, za kojeg sam EŽ potvrđuje da mu je dostavio dokumentaciju potrebnu za sazivanje Skupštine, kasnije odbija pečatirati pozive koji bi bili pripremljeni sukladno tako po tužitelju pripremljenoj i dostavljenoj dokumentaciji. Osim toga, dijelovi iskaza svjedokinje HŽ su međusobno kontradiktorni, a što dovodi u pitanje vjerodostojnost njenog iskaza. Naime, svjedokinja HŽ prvo sudu iskazuje da su oni (nedvojbeno govori o djelatnicima Općine Vir budući ranije iskazuje da je ona u Općini Vir od 2008.) napravili dokumentaciju za sazivanje sjednice i putem njihovog djelatnika OŽ zatražili od tužitelja da to pečatira pečatom Predsjednika tuženika, da se radi o pozivima Predsjednika tuženika za sazivanje Skupštine, ali što je tužitelj odbio učiniti. Međutim, dalje iskazuje to da je razlog zbog kojeg 2015. godine nije sazvana Skupština taj jer nije pripremljena dokumentacija, a što da je morao napraviti TUTZPV. Takvi su iskazi u potpunosti kontradiktorni jedan drugom jer ukoliko je točno da su djelatnici Općine Vir sastavili pozive za sazivanje Skupštine tuženika i samo od tužitelja tražili da iste pečatira pečatom tuženika, kako bi onda razlog zbog kojeg Skupština nije sazvana mogao biti taj što dokumentaciju za sazivanje Skupštine, što su nedvojbeno upravo pozivi, nije sastavio tužitelj. Indikativno je pri tome i to da svjedokinja HŽ ne iskazuje ništa o činjenici o kojoj sudu iskazuju i tužitelj i EŽ te koja osim toga proizlazi i iz dopisa Općine Vir (list spisa 86), činjenici da je Općina Vir od tužitelja tražila dostavu pečata tuženika, a što je logično zatražila upravo za potrebe pečatiranja poziva. Konačno, takvi su iskazi HŽ i EŽ kontradiktorni iskazu svjedoka OŽ (list spisa 450-451) koji pak sudu iskazuje da je direktor Turističkog ureda bio dužan sazvati Skupštinu, a kako to nije napravio onda da je načelnik Općine njemu dao taj zadatak, direktor Turističkog ureda da je bio dužan poslati pozive za tu Skupštinu prema popisu onih koji uplaćuju pristojbu, a njegov (svjedokov) zadatak da je bio, ovo nakon što je ured načelnika Općine zaprimio financijske podatke od Turističkog ureda koliko tko ima prava na toj Skupštini, sastaviti pozive za Skupštinu što da je on i učinio, isprintao ih i odnio u Turistički ured gdje je od direktora AŽ tražio pečat predsjednika Turističke zajednice kojim bi pečatirao te pozive, a kada da je tužitelj uzeo pozive, pogledao na trenutak dva i rekao nešto u smislu da ne može Vagabundo biti na skupštini, na što mu je on odgovorio da li može dobiti taj pečat, na što mu je tužitelj rekao da će on poslati upit Ministarstvu može li Predsjednik turističke zajednice koristiti pečat za te pozive, rekavši „ja ne dam taj pečat, pitati ću Ministarstvo turizma smijem li ikome dati taj pečat“. Dakle, upravo onaj djelatnik koji je osoba koja je otišla u TUTZOV i komunicirala s tužiteljem i koja s toga ima neposredna saznanja o razgovoru s tužiteljem OŽ, iskazuje ono što sudu iskazuje i tužitelj, to da je djelatnik Općine Vir od tužitelja tražio pečat tuženika kako bi taj djelatnik pečatirao pozive koje su pripremili djelatnici Općine Vir, a ne ono što sudu iskazuju EŽ i HŽ (i ono što se tužitelju Odlukom o izvanrednom otkazu stavlja na teret), to da je tužitelj odbio pečatirati pozive za sazivanje Skupštine. Iskaz svjedokinje ZŽ (list spisa 461-463), onaj dio u svezi pripreme i dostave dokumentacije vezane za sazivanje Skupštine sud nije prihvatio kao istinit, ovo iz razloga što je taj iskaz u potpunosti kontradiktoran materijalnim dokazima u spisu pa dok tako svjedokinja sudu iskazuje da je ona na mail od tužitelja dobila napisano „četiri člana to“, „tri člana to“ itd., iz sadržaja e-mail komunikacije (list spisa 80-83) proizlazi da e-mailovi koji sadrže dokumente pod nazivima „izborna skupština članovi 2013.“, „izborna skupština članovi 2014.“, „izborna skupština članovi 2012.“ te „izborna skupština članovi 2015.“ ne sadrže tekst sadržaja kako to navodi svjedokinja isto kao što to ne sadrži niti e-mail koji tužitelj svjedokinji dostavlja 20. svibnja 2016., a što osim što ukazuje na neistinitost ovog dijela njenog iskaza automatski dovodi u pitanje i vjerodostojnost njenog cjelokupnog iskaza. Osim toga, njezin je iskaz o ovoj činjenici neživotan i nelogičan obzirom ona navodi „ja sam od tužitelja tražila da se ta skupština sazove“, međutim, svjedokinja nije osoba ovlaštena takvo što tražiti od tužitelja, ovo posebno imajući u vidu njen daljnji navod da nije postojao nalog Predsjednika turističke zajednice (sud napominje da je to bio EŽ) za sazivanje Skupštine. Također, ponovimo ovdje da iz iskaza EŽ (koji je inače kao načelnik Općine Vir bio nadređen svjedokinji kao ranije zaposlenici Općine Vir) proizlazi da je tužitelj dostavio dokumentaciju potrebnu za sazivanje Skupštine nakon što je na to pozvan pri čemu ne proizlazi da bi dostavljena dokumentacija bila nepotpuna ili neprikladna za potrebe sazivanja Skupštine. Svjedoci KŽ i NŽ nisu imali neposrednih saznanja o činjenicama u svezi sazivanja Skupštine tuženika.

16. Konačno, posljednje povrede radne obveze zbog kojih tuženik otkazuje ugovor o radu tužitelja su te da se tužitelj po donesenoj Odluci o razrješenju sa funkcije direktora TUTZOV od 14. prosinca 2018. više nije pojavio na radnom mjestu u TUTZOV navodeći kako mora obaviti zdravstvene pretrage, ali bez da je u zakonskom roku dostavio poslodavcu liječničku potvrdu kao dokaz o privremenoj nesposobnosti za rad i njezinu očekivanu trajanju, neovlašteno zadržavši pečat TUTZOV kao i službene bankovne kartice, čime da je ujedno onemogućio primopredaju dužnosti između direktora i predsjednika tuženika kao i predaju svih sredstava rada, predmeta i dokumentacije koji pripadaju poslodavcu čime da je prekršio odredbe čl. 37. ZoR kao i čl. 14. i čl. 40. Statuta Turističke zajednice Općine Vir odnosno čl. 22. ZTZPHT. Upitan o navedenom tužitelj sudu iskazuje (list spisa 1074-1076) da nije točno da on od 14. prosinca 2018. nije dolazio na radno mjesto bez da je dostavio potvrdu o bolovanju budući da je on uredno obavijestio tuženika o bolovanju. Dio ovakvog iskaza tužitelja, onaj u kojem navodi da je obavijestio tuženika o bolovanju, prema ocjeni suda potvrđuje sam sadržaj Odluke o izvanrednom otkazu, onaj dio u kojem tuženik navodi da se od 14. prosinca 2018. tužitelj više nije pojavio na radnom mjestu u TUTZOV navodeći kako mora obaviti zdravstvene pretrage, budući iz takvog navoda samog tuženika proizlazi da ga je tužitelj obavijestio da mora obaviti zdravstvene pretrage, dakle, o razlogu izbivanja s rada. Osim toga, već iz prve rečenice dopisa u kojem se tužitelj po pozivu Turističkog vijeća tuženika očituje na radne povrede koje mu se stavljaju na teret, a kako to proizlazi uvidom u e-mail s prilogom (list spisa 33-36), proizlazi da tužitelj putem e-maila (koji dostavlja i na e-maila adresu Predsjednika tuženika EŽ kao i Turističkom vijeću tuženika) 14. prosinca 2018. obavještava Turističko vijeće o tome da iz zdravstvenih razloga i unaprijed dogovorenih pretraga u bolnici nije u mogućnosti prisustvovati sjednici Turističkog vijeća tuženika, a iz kakvih navoda i Turističko vijeće i Predsjednik tuženika nedvojbeno dobivaju saznanje o činjenici nesposobnosti tužitelja za rad u periodu od 14. prosinca 2018. zbog zdravstvenih razloga. Nadalje, onaj dio iskaza tužitelja da on od 14. prosinca 2018. nije dolazio na radno mjesto iz razloga što je bio na bolovanju, dakle, jer je bio privremeno nesposoban za rad dokazuje liječnička potvrda (list spisa 16) iz koje proizlazi da je tužitelj od 11. prosinca 2018. na bolovanju kao i izvješće o privremenoj nesposobnosti za rad (list spisa 187) iz kojeg proizlazi da je tužitelj u periodu od 11. do 31. prosinca 2018. zbog bolesti bio privremeno nesposoban za rad. Ističe se pri tome da tuženik u ovom postupku nije osporavao činjenicu nesposobnosti tužitelja za rad u periodu od 11. do 31. prosinca 2018. niti opravdanost njegova bolovanja (u kojem bi slučaju obzirom da tužitelj ovu činjenicu dokazuje javnom ispravom teret dokaza neopravdanosti bolovanja bio na tuženiku). Obzirom na nedvojbenu činjenicu da je tužitelj od 11. prosinca 2018. pa najkasnije do 31. prosinca 2018. bio privremeno nesposoban za rad o čemu je pravovremeno obavijestio tuženika, sud dalje utvrđuje da tužitelj zbog opravdanog razloga neposredno nakon što je 14. prosinca 2018. donesena Odluka o razrješenju tužitelja s dužnosti direktora TUTZOV pa do 28. prosinca 2018. kada tuženik donosi Odluku o izvanrednom otkazu, kroz koji je period tužitelj privremeno nesposoban za rad i stoga na bolovanju, nije vratio pečat A i službene bankovne kartice odnosno da je postojao opravdani razlog poradi kojeg tužitelj nakon donošenja Odluke o razrješenju tužitelja, a prethodno donošenju Odluke o izvanrednom otkazu nije mogao obaviti primopredaju dužnosti između direktora i predsjednika tuženika kao i predaju svih sredstava rada, predmeta i dokumentacije koji pripadaju tuženiku, a poradi čega se ovdje ne radi o povredi obveze iz čl. 14. i čl. 40. Statuta Turističke zajednice Općine Vir odnosno čl. 22. ZTZPHT. Osim toga, iz iskaza svjedoka NŽ (list spisa 463-464) proizlazi da je možda nekih 5-6 dana nakon 28. prosinca 2018. kada je donesena Odluka o izvanrednom otkazu tužitelj zaprimio tu Odluku te je poslao mail u kojem je navedena šifra sefa u kojem su se nalazili ključevi od ormara gdje se nalazi dokumentacija, pečati, bankovne kartice, mobiteli i slično. Točno je pri tome da je odredbom čl. 37. st. 1. ZoR propisana obveza radnika najkasnije u roku od tri dana dostaviti poslodavcu liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad i njezinu očekivanu trajanju, međutim, točno je i to da je čl. 37. st. 3. ZoR propisano da ako zbog opravdanog razloga radnik nije mogao ispuniti obvezu iz stavka 1. tog članka je to dužan učiniti što je moguće prije, a najkasnije u roku od tri dana od dana prestanka razloga koji ga je u tome omogućavao pa kako iz sadržaja e-mail komunikacije (list spisa 184-187) proizlazi da je tužitelj 21. prosinca 2018. na protokol tuženika dostavio liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad te potom 03. siječnja 2019. i izvješće o privremenoj nesposobnosti za rad za mjesec prosinac 2018. godine, vodeći računa da je tužitelj od 11. prosinca 2018. bio privremeno nesposoban za rad zbog bolesti te na bolničkim pregledima, to je ocjena ovog suda da tužitelj nije povrijedio radnu obvezu propisanu čl. 37. ZoR kako to tvrdi tuženik. Osim toga, čak i da je sud dostavu liječničke potvrde o privremenoj nesposobnosti izvan roka od tri dana ocijenio povredom radne obveze, sud takvu povredu obzirom na okolnosti ovog slučaja – okolnost da je 14. prosinca 2018. tužitelj tuženika obavijestio o nemogućnosti dolaska na rad zbog zdravstvenih problema te okolnost da je 14. prosinca 2018. Turističko vijeće tuženika donijelo odluku o razrješenju tužitelja s dužnosti direktora TUTZOV, a koja odluka stupa na snagu danom donošenja, propust tužitelja da u roku od tri dana tuženiku dostavi liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad ne bi cijenio povredom radne obveze takve težine koja opravdava izvanredni otkaz ugovora o radu.

17. Kako iz svega navedenog proizlazi da ne postoje opravdani razlozi u smislu čl. 116. st. 1. ZoR za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelja, to je sud tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim, točkom I. izreke ove presude utvrdivši da otkaz ugovora o radu koji je otkaz tuženik dao tužitelju Odlukom od 28. prosinca 2018. nije dopušten te da radni odnos stranaka nije prestao, a točkom II. izreke presude, sve sukladno čl. 124. st. 1. ZoR, naloživši tuženiku da tužitelja vrati na posao. Sud je pri tome iz izreke presude izostavio kao suvišan onaj dio tužbenog zahtjeva u kojem se navodi dan s kojim se traži vraćanje tužitelja na posao, ovo jer bi navođenje tog dana u izreci presude moglo dovesti do sumnje/dvojbe da li se tuženiku nalaže ispunjenje (objektivno) nemoguće činidbe (vraćanje tužitelja na posao u prošlosti, što je objektivno nemoguće), budući sud tuženiku ispunjenje obveze vraćanja tužitelja na posao može naložiti samo u budućnosti (gledano od dana donošenja presude) što sud i čini određivanjem paricijskog roka (od 15 dana) u kojem je tuženik dužan izvršiti obvezu vraćanja tužitelja na posao. U svezi navedenog sud smatra potrebnim istaknuti, a poradi postupanja stranaka po presudi, to da je u međuvremenu nakon pokretanja ovog spora, a prethodno donošenju ove presude stupio na snagu (novi) Zakon o turističkim zajednicama i promicanju hrvatskog turizma („Narodne novine“ br. 52/19, 42/20) čl. 75. kojeg je propisano da će osobe koje su na dan stupanja na snagu tog Zakona zatečene na radnom mjestu direktora turističkog ureda obnašati dužnost direktora do izbora direktora turističke zajednice od strane turističkog vijeća sukladno članku 22. stavku 2. toga Zakona, a budući je tim Zakonom „ukinuto“ mjesto direktora Turističkog ureda i uvedeno mjesto direktora turističke zajednice koji se imenuje na vrijeme od 4 godine (od 01. siječnja 2022.).

17.1. Zaključno valja istaknuti to da prilikom ocjene da li je tužitelj poduzeo ponašanja opisana i navedena u Odluci o otkazu te da li ista predstavljaju povredu radne obveze takve težine koja opravdava izvanredni otkaz njegovog ugovora o radu, sud nije ocjenjivao radnje tužitelja u svezi zapošljavanja AŽM i LŽ, ovo jer se postupanja tužitelja u svezi zapošljavanja ovih djelatnica niti navode niti opisuju u obrazloženju Odluke o izvanrednom otkazu kao povreda radne obveze zbog koje tuženik otkazuje ugovor o radu, a sud je u parnici koja se vodi radi nedopuštenosti otkaza ovlašten ispitivati samo to da li je otkaz dopušten isključivo obzirom na one razloge koji se u odluci o otkazu konkretiziraju kao razlozi otkaza ugovora o radu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 408/2024-2 od 29. svibnja 2024. u kojoj reafirmira već u svojoj ranijoj praksi pa tako odlukama Revr 359/03-2 od 30. ožujka 2004., Rev 3727/2019-2 od 09. listopada 2019., Revr 969/2017-4 od 07. listopada 2020. i Rev 542/2021-3 od 01. prosinca 2021. zauzeto pravno shvaćanje da je prilikom odlučivanja o dopuštenosti otkaza ugovora o radu u smislu ocjene postojanja opravdanih razloga za otkaz ugovora o radu, sud vezan razlozima koje je poslodavac naveo u odluci o otkazu te da sud ne može svoju odluku o opravdanosti odluke o otkazu ugovora o radu temeljiti na bilo kojim drugim razlozima osim onih koje je u svojoj odluci naveo poslodavac). Da je pri tome nedvojbeno da tuženik Odluku o izvanrednom otkazu ne donosi i zbog radnji tužitelja vezanih za zapošljavanje ovih dviju djelatnica, sasvim jasno proizlazi osim iz činjenice da tuženik to ne navodi u Odluci o otkazu i iz činjenice da tuženik činjenične navode u svezi tog zapošljavanja ne iznosi niti u odgovoru na tužbu već ih iznosi tek naknadno tijekom ovog postupka. Zbog identičnog razloga za potrebe odlučivanja o tužbenom zahtjevu sud nije ocjenjivao niti radnje u svezi implementacije sustava e-Visitor, a obzirom navode o propustu tužitelja vezano za implementaciju sustava e-Visitor tuženik iznosi tek u podnesku od 07. svibnja 2019. i to isključivo kao očitovanje na jedan od dokaza koji tužitelj dostavlja u spis (u svezi sustava e-Visitor), dakle, niti u Odluci o izvanrednom otkazu pa niti u odgovoru na tužbu, iz čega je prema ocjeni suda sasvim jasno da eventualni propusti tužitelja u implementaciji tog sustava te eventualna šteta koja bi zbog tog nastala tuženiku nisu razlog zbog kojeg je tužitelj donio Odluku o izvanrednom otkazu te poradi čega ih tuženik u ovom postupku ne može (s uspjehom) niti isticati kao razlog u prilog opravdanosti Odluke o izvanrednom otkazu.

18. Odluka o parničnom trošku je donesena temeljem čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/20) kojim je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, a temeljem koje je odredbe sud utvrdio da tuženik kao stranka koja je u cijelosti izgubila ovu parnicu nema pravo na naknadu parničnih troškova poradi čega je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 4.500,00 Eura dok je zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova prihvaćen, međutim, ne u punoj zatraženoj visini već u visini koju je sud utvrdio sukladno odredbi Tbr. 7. toč. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, dalje: Tarifa) koja propisuje da odvjetniku pripada jednokratna nagrada za svaki prvostupanjski postupak, bez obzira na broj radnji koje je poduzeo, u visini od 200 bodova u postupcima iz radnih odnosa (poništenje otkaza, utvrđivanja prava na rad i sl.) osim u procjenjivim predmetima, a koja se Tarifa u ovoj pravnoj stvari primjenjuje sukladno čl. 52. st. 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23), važeće u trenutku zaključenja raspravljanja u ovoj pravnoj stvari, koji propisuje da se za postupke iz Tbr. 7. toč. 2. i 3. primjenjuje Tarifa koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja postupka (predmetni postupak je pokrenut 01. veljače 2019.) bez obzira kada je postupak okončan; te sukladno odredbama Tbr. 10. toč. 2. i toč. 6. Tarife budući je u ovoj pravnoj stvari tužitelj podnio dvije žabe (s kojima je uspio) i jedan izvanredni pravni lijek (s kojim je također uspio). Temeljem navedenih je odredbi Tarife sud utvrdio da tužitelju sukladno Tbr. 7. toč. 2. Tarife pripada pravo na naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.200,00 Eura (3 prvostupanjska postupka x 200 bodova x 2,00 Eura) te sukladno Tbr. 10. toč. 2. i toč. 6. Tarife pravo na naknadu parničnih troškova u iznosu od 700,00 Eura (2 žalbe protiv presude x 60 bodova x 2,00 Eura + 1 izvanredni pravni lijek x 80 bodova x 2,00 Eura), a što sveukupno i uvećano za zatraženi i temeljem Tbr. 42. Tarife pripadajući PDV od 25% iznosi 2.000,00 Eura. U više zatraženom iznosu od tako priznatog je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan.

U Zadru, 23. siječnja 2026. godine

S u d a c

Neva Lukin

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćnici (nije obveznik plaćanja sudske pristojbe),

2. Tuženiku po punomoćniku.