REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-4259/2021-29
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu Ani Ćosić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marin Pinezić, odvjetnik u Zagrebu, Ribnjak 16, protiv tuženika, Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, koju zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 274, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. prosinca 2025., u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, 23. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba 1. Ugovora o kreditu broj: 9012125796 od 28. studenog 2006. sklopljenog između tužitelja BL, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. OIB:02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50 u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak, a koja glasi: „Banke se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 17.836,18 CHF ( slovima: sedamnaesttisućaosamstotinastotridesetšest CHF i osmanaest C) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.“
II. Nalaže se tuženiku, Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, da tužitelju, BL, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od ukupno 2.009,46 EUR sa zateznim kamatama koje teku:
- na iznos od 1,30 EUR od 25.03.2008. do isplate;
- na iznos od 10,64 EUR od 29.10.2008. do isplate;
- na iznos od 0,51 EUR od 24.11.2008. do isplate;
- na iznos od 10,53 EUR od 26.01.2009. do isplate;
- na iznos od 11,37 EUR od 27.02.2009. do isplate;
- na iznos od 8,07 EUR od 21.03.2009. do isplate;
- na iznos od 8,65 EUR od 24.04.2009. do isplate;
- na iznos od 6,57 EUR od 22.05.2009. do isplate;
- na iznos od 6,10 EUR od 23.06.2009. do isplate;
- na iznos od 6,16 EUR od 29.07.2009. do isplate;
- na iznos od 6,45 EUR od 22.08.2009. do isplate;
- na iznos od 6,22 EUR od 28.09.2009. do isplate;
- na iznos od 4,76 EUR od 27.10.2009. do isplate;
- na iznos od 6,75 EUR od 20.11.2009. do isplate;
- na iznos od 7,64 EUR od 21.12.2009. do isplate;
- na iznos od 10,55 EUR od 26.01.2010. do isplate;
- na iznos od 11,15 EUR od 22.02.2010. do isplate;
- na iznos od 14,32 EUR od 27.03.2010. do isplate;
- na iznos od 14.01 EUR od 30.04.2010. do isplate;
- na iznos od 15,95 EUR od 27.05.2010. do isplate;
- na iznos od 23,42 EUR od 29.06.2010. do isplate;
- na iznos od 25,01 EUR od 23.07.2010. do isplate;
- na iznos od 28,60 EUR od 23.08.2010. do isplate;
- na iznos od 29,16 EUR od 24.09.2010. do isplate;
- na iznos od 24,16 EUR od 26.10.2010. do isplate;
- na iznos od 25,84 EUR od 22.11.2010. do isplate;
- na iznos od 39,75 EUR od 29.12.2010. do isplate;
- na iznos od 32,87 EUR od 24.01.2011. do isplate;
- na iznos od 34,34 EUR od 22.02.2011. do isplate;
- na iznos od 35,44 EUR od 22.03.2011. do isplate;
- na iznos od 33,61 EUR od 18.04.2011. do isplate;
- na iznos od 39,73 EUR od 17.05.2011. do isplate;
- na iznos od 46,55 EUR od 24.06.2011. do isplate;
- na iznos od 55,65 EUR od 13.07.2011. do isplate;
- na iznos od 47,99 EUR od 30.09.2011. do isplate;
- na iznos od 47,24 EUR od 31.10.2011. do isplate;
- na iznos od 45,90 EUR od 29.11.2011. do isplate;
- na iznos od 45,90 EUR od 29.11.2011. do isplate;
- na iznos od 46,02 EUR od 15.12.2011. do isplate;
- na iznos od 50,01 EUR od 12.01.2012. do isplate;
- na iznos od 51,92 EUR od 15.02.2012. do isplate;
- na iznos od 50,61 EUR od 19.03.2012. do isplate;
- na iznos od 50,12 EUR od 17.04.2012. do isplate;
- na iznos od 52,44 EUR od 21.05.2012. do isplate;
- na iznos od 51,44 EUR od 28.06.2012. do isplate;
- na iznos od 50,97 EUR od 26.07.2012. do isplate;
- na iznos od 49,83 EUR od 16.08.2012. do isplate;
- na iznos od 46,57 EUR od 24.09.2012. do isplate;
- na iznos od 50,99 EUR od 25.10.2012. do isplate;
- na iznos od 51,80 EUR od 24.11.2012. do isplate;
- na iznos od 50,94 EUR od 21.12.2012. do isplate;
- na iznos od 46,67 EUR od 25.01.2013. do isplate;
- na iznos od 48,42 EUR od 12.02.2013. do isplate;
- na iznos od 49,67 EUR od 21.03.2013. do isplate;
- na iznos od 51,53 EUR od 19.04.2013. do isplate;
- na iznos od 46,18 EUR od 20.05.2013. do isplate;
- na iznos od 45,22 EUR od 20.06.2013. do isplate;
- na iznos od 45,34 EUR od 23.07.2013. do isplate;
- na iznos od 46,88 EUR od 21.08.2013. do isplate;
- na iznos od 46,97 EUR od 12.09.2013. do isplate;
- na iznos od 50,14 EUR od 07.10.2013. do isplate;
- na iznos od 49,92 EUR od 04.12.2013. do isplate
po stopi koja se od dospijeća do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku, Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, da tužitelju, BL, OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu 1.799,68 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. siječnja 2026. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
IV. Odbija se zahtjev tuženika, Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan.
Obrazloženje
1.1. U tužbi od 20. svibnja 2021. tužitelj navodi kako je s tuženikom 28. studenog 2006. zaključio Ugovor o kreditu broj: 9012125796, solemniziran 28. studenog 2006. kod Javnog bilježnika mr.sc. Jadranke Knego-Rogina, iz Zagreba, pod brojem OU- 1546/2006-1, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit za kupnju vozila u iznosu od 17.836,18 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika važeće na dan korištenja kredita. Predmetni kredit je otplaćivan u mjesečnim rata. Tužitelj smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštenu i nepoštenu ugovornu odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak, te je smatra da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom zaključivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu. Poziva se na pravna iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. koja je donesena u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banaka koje posluju u RH, među kojim je i tuženik. Tužitelj navodi kako je ugovaranje valutne klauzule dopušteno člankom 22. Zakona o obveznim odnosima na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule kojima je svrha očuvati kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza, a u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa i kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena. Nadalje, tužitelj se poziva na odredbe čl.81-87 Zakona o zaštiti potrošača/03 koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Smatra kako je odredba čl.1. Ugovora o kreditu broj 9012125796 nepoštena, budući je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Smatra da banka, kao trgovac, u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti ni kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog za njega proistekle. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je sporni „kreditni proizvod“ sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužitelj, postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Tuženik je svoje „kreditne proizvode“ prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Dužnost je tuženika, a koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju, bila da potrošaču, ovdje tužitelju, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika bila da prije sklapanja ugovora tužitelju pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužitelju omogućila da procjeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i njegovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja. Svi ovi bitni podaci su trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu. Dakle tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku. Nadalje, tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadne dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena te o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren, a što mu direktno uzrokuje štetu. Tuženik je na taj način stekao bez osnove iznos od 2.199,70 eura. Sve navedeno tužitelj dodatno potkrepljuje i pozivom na javno objavljenu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine iz koje je vidljivo da je o tužbi Udruge Potrošač – Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, odlučeno na način da je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljeea na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu , što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine br.96/03 ZZP ) i to člancima 81,82,90, a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.79/07 125/07 79/09 i 89/09 ) i to člancima 96 i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u navedenom dijelu potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom i rješenjem Rev-2221/2018 -11 od 03. rujna 2019. godine. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku tužitelj se poziva na navedene presude kao i na odredbu čl.118 Zakona o zaštiti potrošača, kojom odredbom je sud vezan za utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli U CHF.. Kako tužitelj smatra da je gore navedenim presudama već pravomoćno utvrđeno da je ugovorna odredba tuženika o valutnoj klauzuli u CHF ništetna, to tužitelj pozivom na odredbe čl.1111 ZOO-a potražuje i povrat iznosa koji je temeljem takve ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu tuženik primio, a koji ukupno iznosi, 2.199,70 eura zajedno sa kamatama od izvršenja svake pojedinačne uplate.
1.2. Nakon provedenog financijskog vještačenja i njegove dopune tužitelj je podneskom od 21. kolovoza 2025. uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju, te predložio da sud donese presudu kojom će se utvrditi ništetnim u čl. 1. ugovora te naložiti tuženiku isplatu 2.009,46 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačno navedene iznose (kao u točki II. izreke) te tuženiku naložiti isplatu troška postupka sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate.
2.1. U odgovoru na tužbu, tuženik osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare. Smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača ne proizlazi direktno iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, obzirom da ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Smatra da se presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača nemaju pravni učinak erga omnes jer je u kolektivnom sporu utvrđivana je apstraktna pravna zaštita; smatra da je potrebno utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom se potrošaču, kao apstraktnoj osobi raspravljalo u kolektivnom sporu; predmetni ugovor o kreditu tužitelj je zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na auto kredite, tužbeni zahtjev kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu, tako se tužitelj ne može pozivati na tu presudu, slijedom čega su presuda Pž- 6632/17 i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 irelevantne za postupanje u ovom predmetu. Također, tuženik ističe da je kredit zatvoren dana 5. prosinca 2013. Dakle, ugovor o kreditu u potpunosti je konzumiran i isplaćen čime je predmetni ugovorni odnos prestao. U odnosu na ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tuženik navodi kako je valutna klauzula dopuštena odredba ugovora koja je unesena u ugovor o kreditu temeljem odredbe članka 22. ZOO-a, te je stoga, primjenjujući stav Suda EU izražen u presudi C-81/19, isključena iz primjene Direktive 93/13 jer se pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja i tuženika. Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, odredbom članka 11.9. ugovora o kreditu određeno je da potpisom ugovora korisnik kredita, odnosno tužitelj i protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka, odnosno tuženik, informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Navedene odredbe su nedvojbeno jasne te unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu. U odnosu na razumljivost značaja valutne klauzule i konkretno valutne klauzule u CHF, tuženik ukazuje da je tužitelj poslovno sposobna osoba. Stoga je nelogično i neživotno da tužitelj nije znao za rizik. Predmetne odredbe o valuti CHF jasno su koncipirane ugovorom o kreditu te je jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana. Također, prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane zaposlenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Tuženik ističe da je tužitelju bilo razumljivo da isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Tužitelj je imao mogućnost ugovoriti kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje te je dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu; naime, valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula da bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije tečaja CHF, a da ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije tečaja CHF. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.
2.2. U daljnjem tijeku postupka, nakon provedenog financijskog vještačenja, tuženik je istaknuo prigovore na isti navodeći kako nalaz i mišljenje ne pridonosi rješenju spora s obzirom je napravljen kao da su stranke ugovorile kunski kredit zbog čega tuženik predlaže da se nalaz i mišljenje dopuni odnosno da se usporedi ugovor o kreditu s drugim ugovorom o kreditu s drugom valutnom klauzulom, pa izračuna eventualna preplata anuiteta po predmetnom ugovoru, a ako bi vještak pretvarao predmetni kredit u kunski kredit, tada bi svakako trebao primijeniti i sve ostale uvjete koji su vrijedili za kunske kredite, pa i promjenjivu kamatnu stopu koja je vrijedila za takve kredite.
3. Tijekom dokazanog postupka sud je pročitao otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope (list 8-9 spisa), plan otplate (list 10-11), pregled otplata po kreditu (list 12-14), izračun gubitka tužitelja prema tablici (list 15-16), ugovor o kreditu broj:
9012125796 (list 17-21 spisa), pojašnjenje analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu s promjenjivom kamatnom stopom (list 36 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. (list 116-109 spisa) i njegova dopusna (list 134), te je saslušan tužitelj.
4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07.- Odluka USRH, 84/08., 96/08. -Odluka USRH,, 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22., 155/23. dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.
5. Među strankama nije sporno da su 28. studenog 2006. zaključile Ugovor o kreditu broj: 9012125796 kojim je tužitelju odobren iznos kredita od 17.836,18 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita te uz primjenu promjenjive kamatne stope prema jednostranoj odluci kreditora, a koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 3,07% godišnje. Također, nije sporno da je kredit otplaćen u cijelosti.
6. Sporno je jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom su iznos kredita i visina anuiteta vezani uz tečaj švicarskog franka protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske, odnosno jesu li iste nepoštene i ništetne. Posljedično tome, sporno je ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koje je tuženiku platio zbog primjene valutne klauzule i promjena tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita. Sporno je također jesu li protekli zakonom propisani rokovi zastare, status potrošača tužitelja, visina tužbenog zahtjeva.
7. Prvenstveno valja istaknuti kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev- 2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., dalje: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07.
8. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli.
9. Međutim, iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, slijedom čega je u konkretnom slučaju tuženiku omogućeno dokazivanje te okolnosti, kao i utječe li ista na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.
10. U tom smislu saslušan je tužitelji čiji iskaz sud prihvaća kao neposredno uvjerljiv i iskren, a iz kojeg u bitnome proizlazi da mu je predmetni kredit bio mi je potreban za kupnju automobila koji je koristio za osobne potrebe. U trenutku podizanja kredita tužitelj nije imao registrirani obrt niti udjele u trgovačkom društvu te je bio zaposlen u Elki. Kredit je podigao u poslovnici PBZ banke jer je autokuća u kojoj je kupio vozilo imala suradnju sa tom bankom. Tužitelj je naveo kako su ga iz autokuće me uputili u poslovnicu banke u Gajnicama te je morao predati potvrde o tri posljednje plaće. Nakon nekog vremena kontaktirali su ga iz banke i predložili zaključenje ugovora u švicarcima kao najpovoljniji ugovor. O pojedinim odredbama ugovora nije mogao pregovarati niti mu je ponuđen ugovor u nekoj drugoj valuti. Prije sklapanja ugovora nije mu objašnjeno što je valutna klauzula niti je upozoren na rizike koji su za nju vezani. Ugovor o kreditu je osobno otplatio, pročitao prije potpisivanja, te mi je bilo bitno da ga mogu otplaćivati.
11. S obzirom da tuženik nije predložio nikakve daljnje dokaze na okolnost pojedinačnog pregovaranja, a pored prihvaćenog iskaza tužitelja, na koje tuženik nije imao prigovora, sud je ocijenio da tuženik nije učinio vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju postupio drugačije nego što je bilo predmetom dokazivanja i raspravljanja u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odnosno da bi tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF.
12. U odnosu na osporeno svojstvo potrošača tužitelju treba istaknuti kako je čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03., 46/07. dalje: ZZP/03) propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U svom iskazu tužitelj je naveo kako mu je predmetni kredit bio potreban radi kupnje vozila kojeg je koristio za osobne potrebe. Iz sadržaja Ugovora o kreditu, koji je tužitelj zaključio kao fizička osoba, ne proizlazi da bi kredit bio vezan za neku gospodarsku djelatnost, poslovne svrhe i sl., niti bilo koji drugi dokaz upućuje na takav zaključak, slijedom čega se pretpostavlja se da se radi o potrošačkom ugovoru. Vezano za status potrošača, potrebno je uputiti na iskaz tužitelja, kojeg sud prihvaća kao uvjerljiv, iskren i životan, a iz kojeg u bitnome proizlazi da u trenutku sklapanja nije imao registriran obrt ili trgovačko društvo te je bio zaposlen u Elki.
13. Obzirom je za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan kriteriji svrhe za koju je fizička osoba sklopila predmetni ugovor o kreditu (objektivni kriteriji), dok iz dokumentacije priložene spisu i iskaza tužitelja ne proizlazi da bi svrha kupnje vozila bila obavljanje poslovne djelatnosti ili da bi se predmetno vozilo koristilo za obavljanje djelatnosti, dok tuženik nije naveo niti jednu činjenicu koja bi dovela u sumnju svojstvo potrošača tužitelja, sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a) zaključio da je predmetni ugovor potrošački ugovor, a tužitelj potrošač. Osim toga, bitno je uzeti u obzir i okolnost da je tužitelj, kao korisnik kredita i fizička osoba, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao kreditora, pa je upravo na tuženiku teret dokaza da tužitelj eventualno ne bi bio prosječni potrošač (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018. od 26. svibnja 2020.), što tuženik tijekom postupka nije uspio dokazati.
14. Stoga kako sud smatra da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništave u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Nastavno na navedeno proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos koji je primio i to u visini razlike između iznosa anuiteta koji su plaćeni primjenom tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na iznos anuiteta primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita.
15. Slijedom navedenog, ovaj sud je prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi valutnu klauzulu u CHF (stavak I. izreke).
16. Nadalje, po stavu ovoga suda neosnovan je prigovor zastare u odnosu na zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbi na ime valutne klauzule, budući da je člankom 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. dalje: ZOO-a) propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti.
17. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. sa zadatkom da utvrdi izračun preplaćenog iznosa s osnova tečajne razlike i to između tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate ugovora o kreditu i svih kasnijih povećanja tečaja, za sve vrijeme trajanja predmetnog ugovora o kreditu.
18. Iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka od 12. svibnja 2023. proizlazi da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. prosinca 2006.) do dana konačne otplate (4. prosinca 2013.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 2.009,46 EUR (pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'j1' Tabele 1, list 108-109 spisa).
19. Nakon zaprimljenog nalaza i mišljena, u podnesku od 25. svibnja 2023. tužitelj je naveo da načelno nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka vezano za metodologiju izračuna, ali je istaknu da da se podaci u Tabeli 1 (koja precizira pojedinačne uplate i tečajne razlike na iste) u potpunosti ne podudaraju sa podacima iz Pregleda uplata po kreditu koji je tužitelju izdao tuženik i koji Pregled prileži spisu što se konkretno odnosi na uplatu od 22.08.2011. u iznosu od 1.345,00 Kn – 204,17 CHF i uplatu od 30.11.2013. u iznosu od 1.370,00 Kn – 220,86 CHF. Tužitelj je istaknuo kako se u Tabeli 1 koja prileži nalazu i mišljenju vještaka (stupci „h“ i „i„) predmetne uplate od 22.08.2011. i 30.11.2013. ne navode, već se dva puta navodi uplata od 29.11.2011.. Obzirom na navedeno, tužitelj postavlja upit vještaku da li su uplate od 22.08.2011. i 30.11.2013. godine eventualno omaškom izostavljene iz tabele, a onda i iz nalaza i mišljenja te da li je evidentirana uplata od 29.11.2011. omaškom 2 puta evidentirana u tabeli i nalazu i mišljenju, ili doista iz dokumentacije kojom raspolaže vještak proizlazi da tužitelj nije platio jednu ratu u 08/2011, ali da bi zato platio 2 rate u 11/2011 te da nije platio ratu u 11/2013? Obzirom na gornje, tužitelj za sada dok se vještak ne očituje na gornji upit nije u mogućnosti točno precizirati tužbeni zahtjev pa zadržava pravo to učiniti nakon dopunskog očitovanja vještaka.
20. Tuženik nije imao prigovora na matematički izračun vještaka, no istaknuo je da isti ne pridonosi rješenju ovog spora obzirom da je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, a iako je predmetni kredit nesporno vezan uz valutu CHF te su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu.
21. Podneskom od 21. srpnja 2025. vještak se pisanim putem očitovao na primjedbe tužitelja iz podneska od 25. svibnja 2025. navodeći kako su sve uplate tužitelja iz pregleda uplata po predmetnom kreditu uzete u obzir za zatvaranje obveza po tom kreditu. Razlog zašto uplate od 22. kolovoza 2011. i 30. studenoga 2013. nisu navedene u stupcu 'h' Tabele 1 iz inicijalnog nalaza je što iste nisu bile dostatne za podmirivanje dospjelih obveza, 57. anuiteta s dospijećem 31. kolovoza 2011. i 84. anuiteta s dospijećem 30. studenoga 2013. koje su u cijelosti podmirene prvom sljedećom uplatom tužitelja, odnosno 30. studenoga 2011. i 4. prosinca 2013. Slično obrazloženje vrijedi i za uplatu od 29. studenoga 2011. Naime, uplata od 31. listopada 2011. nije bila dostatna za podmirivanje 59. anuiteta s dospijećem 31. listopada 2011., dok je uplata od 29. studenoga 2011. bila dostatna za podmirivanje ostatka 59. anuiteta i cijelog 60. anuiteta s dospijećem 30. studenoga 2011. U opisanom kontekstu skreće se pozornost kako je uplata od 29. studenoga 2011. (u iznosu od 1.614,00 kn) bila uvećana, a u odnosu na prethodnu uplatu od 31. listopada 2011., kao i uplate izvršene nakon (kretale su se u raspadnu od 1.450,00 kn do 1.500,00 kn). Slijedom navedenoga vještak je u cijelosti ostao kod utvrđenja i izračuna iz inicijalnog nalaza. Nakon dopunskog očitovanja vještaka stranke nisu imale daljnjih primjedbi
22. Ovaj sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka smatrajući da je isti dat stručno, jasno i obrazloženo te u skladu sa pravilima struke, te u skladu sa zadatkom vještačenja kako ga je odredio sud rješenjem od 16. veljače 2023.. Također, vještak je stručno, jasno i obrazloženo otklonio prigovore tužitelja koji nije imao daljnjih primjedbi nakon dopunskog očitovanja vještaka. Kako su po mišljenju ovoga suda prigovori tuženika pravne naravi (tuženik nema primjedbi na matematički izračun vještaka) o kojima je ovaj sud dao svoju ocjenu u prethodnom dijelu obrazloženja, takvi prigovori ne dovode u sumnju vjerodostojnost nalaza i mišljenja, jer je vještak nalaz i mišljenje izradio u skladu sa zadatkom suda.
23. Slijedom navedenog, a kako je tužitelj svoj tužbeni zahtjev u dijelu kojim potražuje isplatu precizirao podneskom od 21. kolovoza 2025. sukladno utvrđenjima iz nalaza i mišljenja vještaka, a koji ovaj sud u cijelosti prihvaća, to je zahtjev tužitelja prihvaćen u cijelosti temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene pojedine uplate, a koji datumi uplata su razvidni iz nalaza i mišljenja vještaka i uplate su vršene u skladu sa odredbom čl. 6. Ugovora o kreditu.
24. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 78/15, 114/22 i 156/22). Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku II. izreke ove presude.
25. Nadalje, sud je ocijenio neosnovanim i prigovor zastare u odnosu na zahtjev za isplatom. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koji postupak je pokrenut podnošenjem tužbe dana 4. travnja 2012., došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a. Po pitanju zastare se izričito izjasnio Vrhovni sud u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018.. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženom u toj odluci pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe odnosno od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.
26. Kako najstarija tražbina tužitelja dospijeva 25. ožujka 2008., a podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. je prekinuta zastara u smislu čl. 241. ZOO-a i pravomoćnošću odluke u tom postupku je počela ponovno teći, tj. 14. lipnja 2018., pa kako je tužitelj podnio tužbu 20. svibnja 2021., to se prigovor zastare ukazuje neosnovanim u smislu čl. 225. ZOO-a, jer opći zastarni rok od 5 godina nije istekao prije utuženja.
27. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe čl. 154. stavak 1. i 3., čl. 154. stavak 1. te čl. 155. ZPP-a. Također, pri donošenju odluke o troškovima postupka sud je kao vrijednost predmeta spora uzeo u obzir dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu (2.02.199,70 eur) kako je to i tužitelj naveo u tužbi i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23. dalje: OT).
28. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1 OT), za sastav podnesaka 21. rujna 2021., 25. kolovoza 2022., 25. svibnja 2023. i 21. kolovoza 2025. od svaki u vrijednosti 100 bodova (tbr. 8/1 OT), za pristup ročištima 16. veljače 2023. i 16. prosinca 2025. svaki u vrijednosti 100 bodova (Tbr.9/1. OT), za sastav podnesaka 20. veljače 2023. i 17. siječnja 2024. od svaki u vrijednosti 25 bodova (tbr. 8/4 OT), odnosno sveukupno 750 bodova, što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife) iznosi 1.500,00 eura. Nadalje, u cijelosti joj je kao nužan priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 eura i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 34,23 eura odnosno sveukupno 1.799,68 eura. Na dosuđen trošak tužitelju su dosuđene zatezne kamate sukladno čl. 151. stavak 3. ZPP-a i članku 29. stavak 1.
ZOO-a tekuće od presuđenja do isplate.
29. Tužitelju nije priznat trošak podnesak od 18. veljače 2025. obzirom je sud isti ocijenio kao nepotreban za vođenje parnice u smislu čl. 155. stavak 1. ZPP-a.
30. S obzirom da je tužitelj uspio u sporu u cijelosti, to tuženiku ne pripada pravo na naknadu troškova sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a, slijedom čega je odlučeno kao u točki III. i IV. izreke.
Zagreb, 23. siječnja 2026.
Sudac
Ana Ćosić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno
- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.
DNA:
1. Pun. tužitelja
2. Pun. tuženika
