REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Poslovni broj: P-589/2023-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, po sutkinji Patriziji Muždeka Funčić, u pravnoj stvari tužitelja APOLON LAMBDA j.d.o.o., Zagreb, Šenoina ulica 3, OIB: 78068759823, kojeg zastupa punomoćnica Katja Jajaš, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Jajaš & Vukelić d.o.o., Rijeka, protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Dilber, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 17. prosinca 2025., u prisutnosti zastupnika po zakonu tužitelja uz zamjenika punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, 23. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„ I. Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o dugoročnom kreditu broj 510166707- 5102542604 od 26. srpnja 2005. koji su sklopili ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3, OIB: 23057039320, kao banka/kreditor i ARIS 2000 d.o.o., , Zagreb, Fraterščica 60, OIB: 06571045637kao Korisnik kredita na iznos 50.000,00 EUR.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3, OIB: 23057039320, u roku od 8 (osam) dana isplatiti tužitelju APOLON LAMBDA j.d.o.o., Zagreb, Šenoina ulica 3, OIB: 78068759823, iznos od 8.621,36 EUR, uvećano za zatezane kamate po stopi od u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 1. kolovoza 2015. te od 1. kolovoza 2015. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena do 1. siječnja 2023. godine, a od 1. siječnja 2023. godine uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena:

- počev od 05.08.2005..godine pa do isplate na iznos 6,81 EUR

- počev od 09.08.2005..godine pa do isplate na iznos 0,18 EUR

- počev od 03.09.2005..godine pa do isplate na iznos 53,86 EUR

- počev od 03.09.2005..godine pa do isplate na iznos 0,22 EUR

- počev od 05.10.2005..godine pa do isplate na iznos 51,84 EUR

- počev od 09.11.2005..godine pa do isplate na iznos 53,85 EUR

- počev od 03.12.2005..godine pa do isplate na iznos 52,74 EUR

- počev od 03.02.2006..godine pa do isplate na iznos 135,21 EUR

- počev od 03.02.2006..godine pa do isplate na iznos 55,80 EUR

- počev od 04.03.2006..godine pa do isplate na iznos 49,77 EUR

- počev od 01.04.2006..godine pa do isplate na iznos 135,00 EUR

- počev od 04.04.2006..godine pa do isplate na iznos 55,01 EUR

- počev od 29.04.2006..godine pa do isplate na iznos 134,29 EUR

- počev od 03.05.2006..godine pa do isplate na iznos 53,08 EUR

- počev od 27.05.2006..godine pa do isplate na iznos 133,83 EUR

- počev od 03.06.2006..godine pa do isplate na iznos 53,77 EUR

- počev od 04.07.2006..godine pa do isplate na iznos 51,55 EUR

- počev od 04.07.2006..godine pa do isplate na iznos 133,55 EUR

- počev od 03.08.2006..godine pa do isplate na iznos 53,29 EUR

- počev od 03.10.2006..godine pa do isplate na iznos 135,95 EUR

- počev od 04.10.2006..godine pa do isplate na iznos 51,63 EUR

- počev od 03.11.2006..godine pa do isplate na iznos 135,86 EUR

- počev od 04.11.2006..godine pa do isplate na iznos 53,11 EUR

- počev od 04.11.2006..godine pa do isplate na iznos 206,78 EUR

- počev od 04.11.2006..godine pa do isplate na iznos 6.774,40 EUR.

III. Nalaže se tuženiku u roku od osam dana isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 765,34 EUR, uvećano za zatezane kamate po stopi uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.“

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prijedlog tužitelja za prekidom ovog postupka, kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju APOLON LAMBDA j.d.o.o., Zagreb, Šenoina ulica 3, OIB: 78068759823, da tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3, OIB: 23057039320, naknadi parnični trošak u iznosu od 2.625,00 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 23. siječnja 2026. pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke (referentna stopa) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 21. studenog 2023. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate, navodeći da je 26. srpnja 2005. između tuženika, kao banke/kreditora i društva ARIS 2000 d.o.o., Zagreb, Fraterščica 60, OIB:06571045637, kao korisnika kredita, zaključen ugovor o dugoročnom kreditu broj 510166707- 5102542604, na iznos od 50.000,00 EUR. Nadalje je naveo da je ugovorom o cesiji broj ESB 001, društvo ARIS 2000 d.o.o., kao cedent ustupio ovdje tužitelju, kao cesionaru, 1/6 novčane tražbine sa osnova restitucije na temelju ništetnosti, radi stjecanja bez osnove iz iznosa od 50.000,00 EUR koje ima prema ovdje tuženiku. Glede osnovanosti svog tužbenog zahtjeva, tužitelj obrazlaže da iz predmetnog ugovora o kreditu nije razvidno kako se određuje srednji tečaj tuženika, a što da je suprotno odredbi čl. 269. st. 2. i čl. 272. st. 1. ZOO-a, slijedom čega da je činidba neodređena i neodrediva, a radi kojeg razloga je predmetni ugovor ništetan. Također, navodi da iz sadržaja predmetnog ugovora nije razvidno o promjenjivom parametru, strukturi kamatne stope, načinu usklađivanja s ugovorenim promjenjivim parametrom, trenutak kada se vrši usklađivanje, kao i vrijednost promjenjivog parametra koji se uzima prilikom usklađivanja te referentna razdoblja na koje će se usklađivanje odnositi. U konačnici, navodi da nije jasno određeno tko određuje i kako se određuje (formula) EURIBOR/LIBOR.

1.1. Budući da nije određen način određivanja promjenjive kamatne stope, tužitelj navodi da je činidba neodređena i neodrediva, slijedom čega da je predmetni ugovor ništetan, pozivajući se na odredbe čl. 270. i čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05; dalje: ZOO/05). Također, tužitelj je naveo da su promjenjiva kamata i valutna klauzula posebno ugovorene te da je navedeno bio uvjet za zaključenje te odlučujuća pobuda (bitan sastojak ugovora) suugovaratelja, sve u smislu odredbe čl. 324. st. 1. ZOO/05. Međutim, ističe da promjenjiva kamata i valutna klauzula koju su suugovaratelji ugovorili, predstavlja neodređenu i neodredivu činidbu, a iz kojeg razloga da je predmetni ugovor ništetan. U konačnici, tužitelj navodi da se radilo o adhezijskom ugovoru, slijedom čega da je odredbu s promjenjivom kamatom stopom sastavljao sam tuženik koji da je odredio vrijednost tečaja po kojem se kamata/naknada, odnosno iznos koji dužnik (korisnik kredita) glavnicu i/ili kamate treba vratiti da je vezan za srednji tečaj, kao i da se kamatna stopa mijenja na temelju odluke nadležnog tijela. Iz sadržaja financijskih kartica tuženika, navodi kako bi proizlazilo da je cedent temeljem predmetnog ugovora o kreditu isplatio iznos od 51.728,17 EUR te da je 1/6 predstavlja upravo iznos od 8.621,36 EUR. Budući da je tuženik kao specijalizirani poslovni subjekt u obveznim odnosima dužan u ispunjavanju svojih obveza iz profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, sukladno pravilima struke i običaja (pažnja dobrog stručnjaka), tužitelj navodi kako je isti kao stjecatelj bio nepošten, slijedom čega da je temeljem odredbe čl. 214. ZOO-a tuženik dužan platiti i zatezne kamate od primitka svakog pojedinog iznosa. U predmetnoj tužbi, tužitelj je pozivom na odredbu čl. 502.i ZPP-a podnio i prijedlog za pokretanje oglednog postupka.

2. U odgovoru na tužbu, tuženik je osporio osnovanost osnove, kao i visinu tužbenog zahtjeva, obrazlažući definiciju valutne klauzule, kao i način obračuna srednjeg tečaja po kojem je korisnik kredita podmirivao rate te način obračuna EURIBOR-a za koji je bila vezana kamatna stopa. Također, tuženik je istaknuo da predmetni ugovor sadrži podatke temeljem kojih se može odrediti činidba, kao i da je objekt ugovorne obveze na strani tuženika stavljanje na raspolaganje određenog iznosa novčanih sredstava, dok je na strani korisnika kredita objekt ugovorne obveze činidba na plaćanje ugovorne kamate i vraćanje dobivenog iznosa novca u vrijeme i na način kako je to ugovoreno, pozivajući se na odredbu čl. 1065. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima. Tuženi je istaknuo i prigovor zastare potraživanja, a glede tijeka zateznih kamata naveo je kako bi tužitelj eventualno imao pravo potraživati iste od dana podnošenja tužbenog zahtjeva, pozivajući se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH iznijetog na sjednici 5. ožujka 2004. Glede prijedloga radi pokretanja oglednog postupka, tuženik je naveo da se istome protivi budući da nisu ispunjeni uvjeti za pokretanje istog. Slijedom navedenog, tuženik je predložio da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, kao i da tužitelja obveže na naknadu parničnog troška.

3. Podneskom od 3. lipnja 2025. tuženik se očitovao na dosadašnji tijek postupka te je dostavio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2110/2024 od 10. prosinca 2024., kao i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-704/2024 od 2. listopada 2024. u kojim odlukama se razmatralo pitanje određenosti i odredivosti činidbe u svezi ugovaranja referentnih kamatnih stopa, kao što je slučaj i u ovom predmetu. Osim toga, tuženik je istaknuo da je prijedlog tužitelja za pokretanjem oglednog postupka, a koji je pokrenut po zahtjevu Trgovačkog suda u Varaždinu, odbijen odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gop-4/2024.

4. Podneskom od 21. rujna 2025. tužitelj je u prilogu istog dostavio presliku zahtjeva za prethodnu odluku sudu Europske unije u predmetu C-60/25 koji je 28. siječnja 2025. uputio MBPPR ([adresa]) sa prethodnim pitanjem "Treba li u kontekstu odredbe čl. 16. st. 1. Uredbe (EZ) br. 1/2003 smatrati da je dokaz o manipulacijama EURIBOR-om potvrđen u prethodno navedenim odlukama Komisije i u presudi u predmetu C-883/19, konačno utvrđen i za nacionalne sudove te predstavlja li ograničenje tržišnog natjecanja samo na tržištu izvedenica ili i na bilo kojem tržištu na kojem se primjenjuje vrijednost EURIBOR-a kojim se manipuliralo?". Slijedom iznijetog, a pozivom na odredbu čl. 213. st. 2. toč. 2. ZPP-a, tuženik je predložio prekid predmetnog postupka do donošenja odluke suda EU u predmetu C-60/2025.

5. Podneskom od 6. lipnja 2025., tužitelj je u ovosudni spis dostavio zapisnik Trgovačkog suda u Osijeku, Stalna služba u Slavonskom Brodu, poslovni broj P- 90/2025 od 1. listopada 2025. u kojem su iskazivali svjedoci MB i ŠB. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 17. prosinca 2025., zastupnik po zakonu tužitelja je priložio zapisnik ovoga suda poslovni broj P-587/2023 u kojem je saslušan i ovdje predloženi svjedok ŽB te je istaknuo da sukladno usmenom dogovoru stranaka, predlaže da se isti koriste i u ovosudnom predmetu, kao i da se koristi dokaz saslušanjem svjedoka VB koji je saslušan pred ovim sudom u predmetu poslovni broj P-587/2023.

6. Na temelju ocjene svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sve sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23; dalje: ZPP), sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim u cijelosti.

7. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje ništetnosti ugovora o dugoročnom kreditu broj 510166707-5102542604 od 26. srpnja 2005., kao i isplata iznosa od 8.621,36 EUR.

8. Među strankama nije sporno da je tuženik u svojstvu davatelja kredita s društvom ARIS 2000 d.o.o. zaključio ugovor o dugoročnom kreditu za iznos od 50.000,00 EUR. Nije sporna niti činjenica da je korisnik kredita, u svojstvu cedenta, s tužiteljem, kao cesionarom, zaključio ugovor o cesiji 20. studenog 2023., kojim je tužitelju ustupljena 1/6 novčane tražbine sa osnove zahtjeva za povratom stečenog bez osnove zbog ništetnosti predmetnog ugovora.

9. Sporno je je li predmet obveze određen, odnosno odrediv te jesu li postojali odredivi parametri za određivanje srednjeg tečaja, valutne klauzule, kao i za ugovoreni EURIBOR te je li posljedično tome predmetni ugovor o dugoročnom kreditu ništetan u cijelosti te u vezi toga, postoji li obveza tuženika na povrat primljenih iznosa.

10. U dokaznom postupku sud je proveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu. Proveo je dokaz saslušanjem zastupnika po zakonu tužitelja RB te je izvršen uvid u iskaz svjedoka MB i BB, koji su saslušani pred Trgovačkim sudom u Osijeku, Stalna služba u Slavonskom Brodu, u predmetu pod poslovnim brojem P-90/2025 te uvid u iskaz svjedoka VB koji je saslušan pred ovim sudom u predmetu pod poslovnim brojem P- 587/2023.

11. Uvidom u Ugovor o dugoročnom kreditu (stranica 18-21 spisa), konkretno u odredbu čl. 2. istog, utvrđeno je da iznos kredita koji se tuženik obvezao isplatiti korisniku kredita iznosi 50.000,00 EUR, protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Uvidom u odredbu čl. 6. istog, utvrđeno je da rok vraćanja iznosi 60 mjeseci, a koji je istekao 31. siječnja 2006., kao i da iznos rate iznosi 833,33 EUR. Odredbom čl. 7. predmetnog ugovora je određeno da će se povrat obveza obračunati po srednjem tečaju banke za EUR na dan odobrenja žiro-računa banke, kao i da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa rate u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Glede obračuna kamata, uvidom u odredbu čl. 8. predmetnog Ugovora, sud je utvrdio da se ista obračunava na način EURIBOR + 5,5000 % poena godišnje, kao i da su ugovorne strane suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope te način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke.

12. Uvidom u Ugovor o cesiji broj ESB 001 (stranica 43-44 spisa), sud je utvrdio da je isti zaključen između društva ARIS d.o.o, kao cedenta, i tužitelja, kao cesionara, te da je istim cedent ustupio tužitelju, kao cesionaru, 1/6 novčane tražbine sa osnova restitucije na temelju ništetnosti, stjecanja bez osnove iz ugovora o dugoročnom kreditu od 26. srpnja 2005. na iznos od 50.000,00 EUR.

13. Iz iskaza zastupnika po zakonu tužitelja RB saslušanog na ročištu održanom 17. prosinca 2025. (stranica 296-297 spisa), proizlazilo bi da je predmetni ugovor o kreditu isti zaključio kao zastupnik po zakonu društva ARIS 2000 d.o.o. sa tuženikom te da je tom prilikom komunicirao sa MB, kao voditeljem tima, te g. M, kao suradnikom. Istoga dana da su zaključili dva identična ugovora o kreditu u iznosu od 50.000,00 EUR, s time da se razlika odnosila samo u dospijeću. Također, proizlazilo bi da je kredit u iznosu od 50.000,00 EUR otplaćen 3. prosinca 2006. Na poseban upit suda zastupnik po zakonu tužitelja je iskazao da objektivno nije bio upoznat sa srednjim tečajem, ali da je predmetni ugovor potpisao jer je vjerovao tuženiku kao banci, slijedom čega da nije ulazio u dublju analizu samoga sadržaja. Također bi proizlazilo da nije imao niti pitanja glede načina obračuna srednjeg tečaja, kao niti EURIBOR-a, iako mu ni dan danas nije jasno što je EURIBOR, ali da danas bar zna tko isti određuje. Kako se dosta bavio financijama, isti je iskazao da nije tražio pojašnjenja jer je mislio da sve zna i da se pravio pametan. Također iskazao je da je tuženik na Internet stranicama imao objavljenu tečajnu listu, kao i da mu je tečajna lista bila dostupna. Mjesečna rata je trebala iznositi 970,00 EUR, s time da mjesečna razlika je znala iznositi do stotinjak kuna, ali iskazuje da mu tom prilikom nije bilo ništa sumnjivo, kao ni da se glede toga nije obraćao banci. Također je iskazao da tuženiku nikada nije osporavao obračun kamata, kao niti obračun srednjeg tečaja, a da je predmetnu tužbu pokrenuo iz razloga jer je bio u dugogodišnjem sporu sa Raiffeisen bankom s kojom je u konačnici zaključio nagodbu.

14. Sud je iskaz zastupnika po zakonu tužitelja, kao i ostalih svjedoka saslušanih u drugim postupcima, prihvatio kao vjerodostojne, kao i isprave koje su dostavljene od parničnih stranaka, slijedom čega je temeljem istih činjenično stanje predmetnog postupka ocijenio dovoljno utvrđenim. Sud je raspravnim rješenjem od 17. prosinca 2025. odustao od provođenja dokaza financijskim vještačenjem, ocjenjujući isti suvišnim te rukovodeći se pravilom po kojem je dužan provesti postupak bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova (čl. 10. ZPP-a).

15. Prije svega, navodi se da je u konkretnom slučaju predmet obveze iz ugovora o dugoročnom kreditu novčana činidba, a koja se sastoji u obvezi tuženika da tužitelju kao korisniku kredita stavi na raspolaganje ugovoreni iznos novca, kao i u obvezi tužitelja da taj iznos vrati uz ugovorenu kamatu u ugovorenom roku. Nadalje, ovaj sud je utvrdio da ugovaranje valutne klauzule, prema kojoj se isplata kredita vrši po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, a povrat po srednjem tečaju banke na dan odobrenja žiro-računa banke, ne čini novčanu činidbu neodređenom. Prema tome, tvrdnja tužitelja da nije razvidno kako se određuje srednji tečaj tuženika, a što da je suprotno odredbi čl. 269. st. 2. i čl. 272. st. 1. ZOO/05, odnosno da je ista neodređena i neodrediva, je neosnovana. Naime, srednji tečaj tuženika nije samostalna činidba, kao niti predmet ugovora o dugoročnom kreditu, već se radi o obračunskom kriteriju za preračunavanje novčane obveze, a koji je objektivno odrediv te se utvrđuje na temelju tečajne liste tuženika. Stoga, činjenica da predmetni ugovor o kreditu nije sadržavao metodologiju formiranja srednjeg tečaja, nije od utjecaja na određenost i odredivost činidbe. Prema tome, ugovorna odredba kojom se obveza veže uz srednji tečaj nije protivna odredbi čl. 46. st. 2. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.; dalje: ZOO), a kako to pogrešno smatra tužitelj, obzirom se radi o mehanizmu preračunavanja. Također, činjenicu da je tečajna lista tuženika bila javno objavljena, potvrdio je u svom iskazu i sam zastupnik po zakonu tužitelja u dijelu u kojem je naveo da se ista nalazila na internet stranici tuženika te da mu je bila dostupna, kao i u dijelu u kojem je isti iskazao da tuženiku nije osporavao obračun srednjeg tečaja. Što se tiče valutne klauzule, odnosno tvrdnje tužitelja da je ista također neodređena i neodrediva, je također neosnovana, budući da se radi o ugovornoj odredbi koja je ugovorena sukladno odredbi čl. 395. st. 1. ZOO-a, koja predstavlja dopušteni mehanizam očuvanja vrijednosti novčane obveze, dok ugovaranje srednjeg tečaja predstavlja način preračunavanja obveze. Stoga činjenica da se tečaj tijekom trajanja predmetnog ugovora mijenja ne čini obvezu neodređenom ili neodredivom, budući je uvidom u predmetni ugovor sud utvrdio da je jasno određena valuta uz koju je obveza vezana, referentni tečaj te trenutak njegove primjene.

16. Nadalje, tvrdnja tužitelja da iz sadržaja predmetnog ugovora nije razvidno o promjenjivom parametru, strukturi kamatne stope, načinu usklađivanja s ugovorenim promjenjivim parametrom, trenutak kada se vrši usklađivanje, kao i vrijednost promjenjivog parametra koji se uzima prilikom usklađivanja te referentna razdoblja na koje će se usklađivanje odnositi, je također neosnovana. Naime, u konkretnom slučaju iz provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio da su predmet ugovora i ugovorne obveze određeni, odnosno odredivi, budući da je u predmetnom ugovoru o dugoročnom kreditu kamatna stopa određena zbrojem i to EURIBOR (promjenjivi parametar) + 5,50000 % (fiksni dio). Za odredivost kamatne stope nije nužno da ugovor sadrži matematičku formulu već da se iz istog može utvrditi objektivan kriterij prema kojem se kamatna stopa određuje. Činjenica da ugovor ne sadrži detaljnu metodologiju usklađivanja kamatne stope, trenutak njezine primjene ili način obračuna, ne dovodi do neodređenosti činidbe pa time i do ništetnosti samog ugovora. Kako je kamatna stopa po ocjeni ovog suda odrediva primjenom ugovornog parametra, ne postoje razlozi za ništetnost ugovora zbog neodređenog ili neodredivog predmeta obveze.

17. Što se tiče formule kojom se određuje EURIBOR-a, valja istaći da isti ne ovisi o volji ugovornih strana, konkretno tuženika već se radi o referentnoj kamatnoj stopi koju utvrđuje neovisno tijelo (prije European Banking Federation, a danas EMMI) i to na temelju tržišnih podataka i javno poznate metodologije, a koja se svakodnevno objavljuje. Dakle, radi se o objektivno utvrđenoj i javno dostupnoj referentnoj stopi. Slijedom iznijetog, tvrdnja tužitelja da iz ugovora nije razvidno tko i na koji način određuje EURIBOR, nije od utjecaja na odredivost kamatne stope.

18. Glede navoda tužitelja da su promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula bile posebno ugovorene i uvjet za zaključenje ugovora, valja istaći da su isti modaliteti izvršenja novčane obveze, a ne samostalne činidbe. U konkretnom slučaju pobuda (motiv) za zaključenje predmetnog ugovora je novčana činidba (isplata određene svote novca i povrat istog), stoga ni promjenjiva kamatna stopa, niti valutna klauzula nisu ugovorena kao pobuda (predmet obveze) pa da bi bile od utjecaja na eventualnu ništetnost predmetnog ugovora.

19. Okolnost da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen kao adhezijski nema za posljedicu ništetnost ugovornih odredbi, osobito imajući u vidu da su obje ugovorne strane pravne osobe, slijedom čega se na njihov pravni odnos ne primjenjuju pravila o zaštiti potrošača.

20. Budući da u konkretnom slučaju sud nije utvrdio ništetnost niti jedne ugovorne odredbe iz predmetnog ugovora o dugoročnom kreditu iz 2005., kao i odlučnu činjenicu da je predmet obveze odrediv sve temeljem odredbe čl. 50. st. 1. ZOO-a te činjenicu da je prilikom realizacije istog tuženik postupao sukladno odredbi čl. 44. Zakona o deviznom poslovanju, („Narodne novine“ broj: 96/03. i 140/05.), ovaj sud je utvrdio da nisu ispunjene pretpostavke niti za djelomičnu ništetnost istog propisane odredbom čl. 47. ZOO-a, to je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te odlučio kao u izreci presude.

21. Uzgredno se navodi da je prigovor zastare materijalnopravni prigovor o kojem se odlučuje samo ukoliko bi tužbeni zahtjev tužitelj bio osnovan. Kako je sud utvrdio da predmetni ugovor o dugoročnom krediti nije ništetan, slijedom čega niti ne postoji obveza restitucije, istaknuti prigovor tuženika nije niti cijenio, budući je isti pravno irelevantan. Također se navodi da je o tužiteljevom prijedlogu da sud podnese prijedlog za pokretanjem oglednog postupka, odlučeno u sklopu postupka koji se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio u predmetu posl.br. Gop-4/2024.

22. Što se tiče prijedloga tužitelja za prekidom ovog postupka pozivajući se na odredbu čl. 213. st. 2. toč. 2. ZPP-a, iz razloga jer da je Sudu Europske unije u predmetu C-60/25 dana 28. siječnja 2025. uputio Corte d' Appelo di Cagliari (Italija) sa prethodnim pitanje, odnosno zahtjev za prethodnu odluku, ovaj sud je isti prijedlog odbio kao neosnovan iz razloga što se predmetni spor može riješiti primjenom nacionalnog prava. Stoga tumačenje prava EU u predmetu posl.br. C-60/25 ne bi imalo utjecaja na odluku u ovom predmetu, slijedom čega je sud odlučio kao u toč. I. izreke rješenja.

23. Odluku o parničnom trošku sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tuženik koji je u cijelosti uspio u sporu u kojem je zastupan po punomoćniku odvjetniku ima pravo na naknadu troškova sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23; dalje: Tarifa) i to prema vrijednosti predmeta spora i to za sastav odgovora na tužbu od 29. prosinca 2023. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 7. toč. 1.), za sastav obrazloženog podneska od 3. lipnja 2025. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. toč. 1.), za sastav podneska od 5. lipnja 2024. i 23. srpnja 2024., svaki u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. toč. 4.) te za zastupanje na ročištu od 28. svibnja 2024. i 17. prosinca 2025., svaki u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1.), dakle ukupan iznos od 2.100,00 EUR zajedno sa pripadajućim PDV- om (Tbr. 46.) u iznosu od 525,00 EUR, odnosno ukupno iznos od 2.625,00 EUR, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 23. siječnja 2026., slijedom čega je sud odlučio kao u toč. II. izreke rješenja.

Rijeka, 23. siječnja 2026.

Sutkinja

Patrizia Muždeka Funčić

UPUTA O PRAVU NA IZJAVLJIVANJE PRAVNOG LIJEKA:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave na e-oglasnoj ploči, a u slučaju da nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu (čl. 348. st. 1. ZPP-a).

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti (čl. 352. st. 1. ZPP-a).