Poslovni broj: P-63/2025-98

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, u ime Republike Hrvatske, po sucu Jasenki Pavišić Čačić kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja ŽI, vl. Trgovačko uslužni obrt " [obrt]", Kastav, Na Brdeh 52, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Alen Ivković, odvjetnik iz Rijeke, Užarska 28, protiv tuženika HRVATSKE AUTOCESTE d.o.o. Zagreb, Širolina 4, OIB: 57500462912, kojeg zastupaju OI i drugi odvjetnici iz OD Tomić & partneri iz Zagreba, Trg M. Marulića 17, radi naknade štete, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 9. prosina 2025. godine u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Suzane Trputac, odvjetnice iz Rijeke i zamjenice punomoćnika tuženika Jasne Drača, odvjetnice iz Rijeke, a objavljene dana 23. siječnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.506,07 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 17. kolovoza 2017.godine do isplate po stopi određenoj čl. 29. st. 2 (ostali odnosi) ZOO-a koja se od dospijeća do 31. prosinca 2022. godine određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od osam dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži od tuženika isplatu iznosa od 1.670,71 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 17. kolovoza 2017.godine do isplate po stopi određenoj čl. 29. st. 2 (ostali odnosi) ZOO-a koja se od dospijeća do 31. prosinca 2022. godine određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju iznos od 3.623,13 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče po stopi iz čl. 29.st. 2 (ostali odnosi) ZOO-a počev od dana donošenja ove odluke do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,sve u roku od osam dana.

IV. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadom parničnih troškova u iznosu od 695,58 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče po stopi iz čl. 29.st. 2 (ostali odnosi) ZOO-a počev od dana donošenja ove odluke do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Povodom prihvaćene revizije tužitelja ukinute su presuda VTS RH poslovni broj Pž-4589/2020 od 15. srpnja 2022. godine i presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-285/2019 od 17. kolovoza 2020. godine u odnosu na tuženika: Hrvatske autoceste d.o.o. Zagreb te je u tom dijelu predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Navedena odluka donijeta je nakon što je VTS RH potvrdio presudu Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-285/2019 u dijelu odluke kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja prema 1. tuženiku LD "Srndać" Hreljin, Hreljin 119 i 2. tuženiku Hrvatske autoceste d.o.o. Zagreb, Širolina 4 za štetu nastalu u štetnom događaju od 17. kolovoza 2017. godine na osobnom vozilu marke Škoda "Superb" reg. oznake [registarska oznaka] zbog naleta na divljač. U dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja protiv LD "Srndać" (str. spisa 163-170, 214-220) prvostupanjska presuda je stekla svojstvo pravomoćnosti.

2. Iz rješenja VSRH poslovni broj Rev-123/2024 od 4. prosinca 2024. godine proizlazi da je revizijski sud zauzeo pravno stajalište da prijenos obveze održavanja autoceste s pravne osobe koja po zakonu upravlja autocestom na cesionara ili treću osobu koja je preuzela održavanje autoceste ne isključuje odgovornost pravne osobe koja po zakonu upravlja autocestom za štetu nastalu na javnoj cesti zbog naleta divljači.

3. U ponovljenom postupku tužitelj je u bitnome ustrajao kod svih navoda iznijetih u tužbi od 29. siječnja 2018. godine u kojoj je naveo da se dana 17. kolovoza 2018. godine (naknadno je ispravio navod o točnom datumu nesreće dana 17. kolovoza 2017. godine) dogodila prometna nesreća na autocesti A7, 200 m prije tunela "Burlica" gledano iz smjera čvora Križišće u smjeru čvora Hreljin tako što je na osobno vozilo u vlasništvu tužitelja, marke Škoda "Superb", reg. oznake [registarska oznaka] naletjela divljač - srndać. Na predmetnom području da je ustanovljeno lovište Hreljin, na kojem Lovačko društvo "Srndać" obavlja poslove izlova divljači zbog čega da je odgovoran za propuste odnosno nepoduzimanje radnji u vidu smanjenja broja divljači i neosiguravanju zaštitne ograde na području lovišta. Pozvao se na odluku o ustanovljenju lovišta "Hreljin" iz koje da je razvidno da je Lovačko društvo "Srndać lovozakupnik. Za štetni događaj dodatno smatra odgovornim i tuženika kao pravnu osobu odgovornu za građenje, konstrukciju i održavanje autocesta sukladno čl. 2. st. 1 toč. 17 Zakona o cestama. Smatra da se radi o očitom propustu u osiguravanju i postavljanju zaštitne ograde koja bi bila dovoljne visine i bez oštećenja kako bi spriječila nalet divljači na vozila. Prije podnošenja tužbe, tužitelj da se obratio tuženiku s odštetnim zahtjevom kojem da nije udovoljeno. Na vozilu tužitelja da je nastala totalna šteta čiji popravak nije isplativ. Na tu je okolnost tužitelj predložio saslušanje tužitelja u svojstvu stranke i provođenje vještačenja na okolnost procjene visine vrijednosti vozila. Tužbenim zahtjevom zatražio je naknadu štete isplatom iznosa od 31.500,00 kn sa sporednim potraživanjem s osnova kamata koje na taj iznos teku počev od 17. kolovoza 2017. godine do isplate.

4. Tuženik je u ponovljenom postupku u bitnome ustrajao kod osporavanja osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva, a osobito kod prigovora promašene pasivne legitimacije budući da je za održavanje ceste između čvorova Križišće i Hreljin nadležno društvo Hrvatske ceste d.o.o. Zagreb, Vončinina 3. Pozvao se na dopis tog društva od 30. rujna 2014. godine iz kojeg proizlazi da je to društvo održavalo dionicu autoceste A7 od čvora Orehovica do čvora Križišće kao i pripadajuće dijelove državne ceste DC 404. U prilog osnovanosti istaknutog prigovora promašene pasivne legitimacije pozvao se na odredbu čl. 81. st. 1 Zakona o cestama kojom je propisano da Hrvatske autoceste d.o.o. upravljaju, grade, rekonstruiraju i održavaju autoceste osim onih autocesta kojim upravlja koncesionar. Odlukom o izmjenama i dopunama odluke o osnivanju dioničkog društva Autocesta Rijeka-Zagreb d.d. i dodjeli za građenje i gospodarenje njome, društvu Autocesta Rijeka-Zagreb d.d. u koncesiju je dodijeljena i dionica autoceste na kojoj se dogodila predmetna prometna nesreća. Pozvao se na činjenicu da je na mjesto događaja na poziv prometne policije izašao djelatnik društva "Ceste Rijeka" AI koji da je uklonio uginulog srndaća s kolnika. Predložio je da se od društva Autocesta Rijeka-Zagreb d.d. Zagreb i od Ministarstva mora, prometa i infrastrukture zatraži očitovanje o pravnoj osobi u čijoj je nadležnosti održavanje dijela dionice autoceste A7 između čvorova Križišće i Hreljin. Predložio je odbijanje tužbenog zahtjeva. Po primitku odluke revizijskog suda tuženik je naveo da smatra da je u postupku pred revizijskim sudom propušteno ocijeniti činjenicu da je pravna osoba koja je održavala predmetni dio ceste u vrijeme štetnog događaja bilo društvo Hrvatske ceste, a ne tuženik. Pozvao se na dopis od 4. listopada 2019. godine u kojem je društvo Hrvatske ceste d.o.o. izrijekom navelo da je ono vršilo redovito održavanje autoceste A7 dionice čvor Križišće - Hreljin u vrijeme štetnog događaja i to putem društva Ceste Rijeka d.o.o. Kukuljanovo. Tu činjenicu potvrdio je i ophodar Ceste Rijeke saslušan u svojstvu svjedoka LI, a navedeno je podudarno s podacima iz zapisnika o očevidu. Stoga da je zbog odbijanja preuzimanja održavanja tog dijela autoceste od strane koncesionara Autocesta Rijeka-Zagreb d.d., održavanje bilo prenijeto na društvo Ceste Rijeka d.o.o. putem društva Hrvatske ceste d.o.o. Istaknuo je da se štetni događaj nije dogodio zbog neodržavanja autoceste i zaštitnih dijelova već da se radilo o slučaju kojeg pravna osoba, odgovorna za održavanje ceste, nije mogla izbjeći odnosno otkloniti. Dodatno se pozvao i na iskaz zastupnika po zakonu LD "Srndać" VI koji je naveo da na tom predjelu ceste nema znakova opasnosti od iskakanja od divljači jer da se radi o ograđenom dijelu zaštitnom žičanom ogradom. Stoga da pozivom na odredbu čl. 50. st. 2 Zakona o cestama ne postoji odgovornost upravitelja ceste. Ustrajao je kod prigovora da tužitelj nije prilagodio brzinu vožnje uvjetima na cesti te je osporio visinu tužbenog zahtjeva.

5. U ponovljenom postupku tužitelj je naveo da je odredbom čl. 81. st. 1 Zakona o cestama jasno određeno da Hrvatske autoceste d.o.o. upravljaju autocestama i da odredba čl. 50. Zakona o cestama propisuje da je za štetu od naleta divljači odgovoran koncesionar odnosno pravna osoba koja upravlja javnom cestom. Stoga da je prigovor promašene pasivne legitimacije neutemeljen. Pozvao se na iskaz zastupnika po zakonu LD "Srndać" koji je naveo da je bilo vidljivo da je zaštitna ograda oko tunela Burlica bila polegnuta u dužini od nekih tri komada otprilike 10-ak metara i da je problem u tome što žičana ograda nije bila betonirana tako da su tu mrežu mogle srušiti divlje svinje i veća divljač. Osim toga da je i saslušani svjedok UI naveo da je prije predmetne nezgode utvrđeno da je na ulazu u vijadukt "Križišće" polegnuta zaštitna ograda, da mu je to rekao predsjednik LD Križišće u 2013. godini. Osim toga da zaštitna ograda nije dostatna da spriječi iskakanje divljači na autocestu jer da je od tla do zaštitne mreže ostavljen prostor od oko 20 cm na pojedinim dijelovima kroz koji se divljač može provući.

6. Tužitelj se tijekom postupka pozvao na nalaz i mišljenje vještaka Borivoja Blanuše s napomenom da ga nema u svom posjedu. U ponovljenom postupku naveo je da je vještak Blanuša, u međuvremenu, preminuo. Naveo je da je tužitelj izvršio popravak predmetnog vozila u vlastitom aranžmanu. Naknadno se izjasnio da se vozilo nalazi još uvijek u tužiteljevom posjedu i da vještak može izvršiti pregled vozila Ustrajao je kod dokaznog prijedloga za provođenjem procjeniteljskog vještačenja kojeg je sud odredio rješenjem od 25. srpnja 2025. godine (str. spisa 391).

7. Tuženik je dodatno istaknuo da je javno dostupan podatak da predmetnom dionicom autoceste A7 gospodari društvo Autocesta Rijeka-Zagreb d.d. na temelju ugovora o dodjeli koncesije za građenje i gospodarenje Autocestom Rijeka-Zagreb. Naveo je da je iz dopisa Hrvatskih cesta od 15. studenoga 2018. godine vidljivo da je do dana 1. prosinca 2018. godine poslove redovitog održavanja i zaštite predmetne dionice obavljalo društvo Hrvatske ceste d.o.o. Prigovorio je da tužitelj nije prilagodio brzinu vožnje rizičnim uvjetima na cesti kako bi se mogao pravovremeno zaustaviti pred nadolazećom opasnosti te da je takvom vožnjom pridonio nastanku nesreće. Time da je postupio protivno obvezi iz čl. 51. st. 1 ZOSPC-a. U odnosu na procjenu štete na vozilu na koju se pozvao tužitelj u svom stranačkom iskazu ustrajao je kod osporavanja osnovanosti visine kao i na nedosljednost stranačkog iskaza s historijatom tužbe budući da je tužitelj u svom iskazu naveo da je nakon pet mjeseci popravio vozilo i da je za popravak isplatio nekih 3.000,00 Eura, a da je prije štetnog događaja imao i prometnu nezgodu u 2012. godini s oštećenjima na prednjem dijelu vozila zbog čega je osporio vjerodostojnost dostavljene procjene štete prema izvidu od 6. rujna 2017. godine (str. spisa 146).

8. Tužitelj je u podnesku od 28. kolovoza 2025. godine, a povodom zahtjeva vještaka da se dostavi procjena štete Croatia osiguranja d.d., dostavio isprave o obračunu totalne štete na predmetnom vozilu.

9. Korištenju isprava na koje se pozvao tužitelj, tuženik se protivio budući da su dostavljene nakon zaključenja prethodnog postupka. Naveo je da se štetni događaj nije dogodio zbog neodržavanja autoceste i zaštitnih dijelova odnosno da se radilo o slučaju kojeg osoba odgovorna za održavanje ceste nije mogla izbjeći niti otkloniti. Nadalje, da za takvu štetu odgovara lovoovlaštenik lovišta po načelu uzročnosti. Dodatno da nije dokazana krivnja osobe koja upravlja javnom cestom iz čl. 50. st. 2 Zakona o cestama te da lovačko društvo nije zahtijevalo da se cesta opremi prometnom signalizacijom i opremom koja upozorava na iskakanje divljači na cestu.

10. Tužitelj je na pisani nalaz i mišljenje vještaka prometne struke Alberta Grabovca od 27. rujna 2025. godine naveo da nema primjedbi, da je vještak potvrdio da je popravak ekonomski neisplativ jer da iznosi 5.808,85 EUR, a da vrijednost ostatka vozila iznosi 1.670,71 EUR. Istaknuo je da je tužitelj vozilo popravio jer da mu je trebalo za posao, a čime da je pridonio smanjenju štete. Naveo je da se tužitelj odriče ostatka vozila. Pozvao se na stajalište VSRH izraženo u odluci Rev-2384/13 od 4. studenoga 2017. godine prema kojem je izraženo stajalište da tužitelj nije dužan zadržati spašene dijelove radi uračunavanja u odštetu već da ima pravo tražiti novčanu naknadu koja će mu omogućiti da nabavi drugi automobil u onakvom stanju u kakvom se nalazio njegov u času kada je šteta nastala. Naveo je da ukoliko se visina štete utvrdi oduzimanjem vrijednosti vozila da valja pribrojiti i iznos koji je bio potreban za popravak vozila.

11. Tuženik se u podnesku od 31. listopada 2025. godine na pisani nalaz i mišljenje vještaka Alberta Grabovca očitovao na način da je istaknuo da vještak nije iznio detaljno očitovanje o razlogu zašto visinu štete nije procijenio na temelju popisa oštećenja iz točke III. zapisnika o očevidu od 1. rujna 2017. godine kako je to odredio sud. Protivio se korištenju izvida štete kojeg je tužitelj naknadno dostavio. Predložio je odbijanje tužbenog zahtjeva. Protivio se prijedlogu tužitelja da mu se prizna popravak od nekih 3.000,00 EUR. Naveo je da za navedeno tužitelj nije dostavio odgovarajuće dokaze.

12. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 9. prosinca 2025. godine tužitelj je predložio zaključenje glavne rasprave i naveo da nema dokaznih prijedloga, a tuženik je ustrajao kod prigovora promašene pasivne legitimacije i svih ostalih razloga osporavanja tužbenog zahtjeva.

13. Sud je proveo dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu i saslušanjem svjedoka AI (str. spisa 127-128), zastupnika po zakonu LD "Srndać" tuženika VI (str. spisa 129-130), svjedoka UI (str. spisa 141-143) i tužitelja ŽI u svojstvu stranke (str. spisa 143-144), uvidom u pisani nalaz i mišljenje vještaka procjeniteljske struke Alberta Grabovca od 27. rujna 2025. godine ( str. spisa 412-422) i saslušanjem vještaka Alberta Grabovca ( str. spisa 445-446).

14. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno iz svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog raspravljanja, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

15. Nesporna je činjenica da se dana 17. kolovoza 2017. godine na autocesti A7, 200 m prije tunela "Burlica" gledano iz smjera kretanja vozila [registarska oznaka], odnosno iz smjera čvora Križišće u smjeru čvora Hreljin, dogodila prometna nesreća u kojoj je oštećeno vozilo u vlasništvu tužitelja (Škoda "Superb" reg. oznake [registarska oznaka] - str. spisa 7) prema opisu oštećenja iz zapisnika o očevidu Postaje prometne policije Rijeka broj: 511-09-34-2-298/2017 od 1. rujna 2017. godine (str. spisa 5-6) i fotografijama sadržanim na CD-romu (str. spisa 137).

16. Sporno je postoji li odgovornost tuženika s obzirom na prigovor da je za održavanje predmetne ceste u vrijeme štetnog događaja bilo zaduženo društvo Hrvatske ceste d.o.o.

17. Sporno je radi li se o situaciji koja se nije mogla predvidjeti, izbjeći odnosno otkloniti, a u vezi toga sporno je postoji li na strani tuženika krivnja te u vezi toga od kakvog je utjecaja tuženikov navod da lovačko društvo "Srndać" nije tražilo postavljenje znaka opasnosti od divljači.

18. Sporno je ima li doprinosa vozača nastanku predmetnog štetnog događaja.

19. Sporna je visina tužbenog zahtjeva.

20. Iz dostavljenog IV. Ugovora o izmjenama i dopunama Ugovora o koncesiji za građenje i gospodarenje autocestom Rijeka - Zagreb koji je zaključen dana 23. kolovoza 2007. godine između Republike Hrvatske kao koncedenta i društva Autocesta Rijeka-Zagreb društva za građenje i gospodarenje autocestom d.d. Zagreb, kao koncesionara (str. spisa 25-28) utvrđeno je da je u odnosu na Autocestu Rijeka-Zagreb proširena koncesija u korist društva Autocesta Rijeka-Zagreb d.o.o. od čvora Orehovica do čvora Križišće uključujući pristupnu cestu od čvora Draga do grada Rijeke te nadalje pristupnu cestu od čvora Križišće do Krčkog mosta kao i Krčki most. Proširenje koncesije utemeljeno je na Odluci o izmjenama i dopunama Odluke o osnivanju dioničkog društva Autocesta Rijeka-Zagreb d.d. i dodjeli koncesije za građenje i gospodarenje Autocestom Rijeka-Zagreb koju je donijela Vlada Republike Hrvatske i koja je stupila na snagu danom donošenja te je propisno objavljena (NN 82/07) prema ispravi na str. spisa 24, a utemeljena je na ranije važećem Zakona o cestama (NN 180/04,82/06 i 138/06) koji je u čl. 48. propisivao da se koncesijom stječe pravo građenja i upravljanja autocestom i pojedinim cestovnim objektim na državnoj cesti (most, tunel i dr.). To pravo uključuje pravo gospodarskog korištenja autoceste ili objekta na državnoj cesti te pravo rekonstrukcije i održavanja autoceste i cestovnog objekta na državnoj cesti tijekom koncesijskog razdoblja. Iz dostavljene Odluke Vlade RH (str. spisa 24) proizlazi da se koncesija za predmetnu dionicu na kojoj se dogodio štetni događaj dodjeljuje na rok od 32 godine i 11 mjeseci koji nesporno u vrijeme štetnog događaja nije istekao.

21. Prema odredbi čl. 81. st. 1 Zakona o cestama (NN 84/2011, 18/2013, 22/2013, 54/2013, 148/2013, 92/2014) koji je bio važeći u vrijeme štetnog događaja od 17. kolovoza 2017. godine, bilo je propisano da Hrvatske autoceste, društvo s ograničenom odgovornošću sa sjedištem u [adresa], upravljaju autocestama, grade ih, rekonstruiraju i održavaju, osim onih autocesta kojima upravlja koncesionar sukladno odredbama ovoga Zakona. Obveza održavanja prema Zakonu o cestama podrazumijeva poduzimanje mjera i radnji koje se obavljaju sa svrhom održavanja prohodnosti i tehničke ispravnosti cesta i sigurnosti prometa na njima kao i povećanja sigurnosti prometa na cestama.

22. Unatoč ustanovljenoj koncesiji (čl. IV. Ugovora o izmjenama i dopunama ugovora o koncesiji od 23. kolovoza 2007. godine) utvrđeno je da se radi o dionici ceste koju koncesionar društvo Autocesta Rijeka-Zagreb d.d. nije preuzelo na održavanje. Faktično održavanje predmetne dionice provodilo je društvo Ceste Rijeka d.o.o. Kukuljanovo. Navedeno proizlazi iz očitovanja društva Hrvatske ceste d.o.o. na str spisa 151 u kojem se navodi da društvo Hrvatske ceste d.o.o. operativno ne provode poslove redovitog održavanja i zaštite državnih cesta već da to na području Primorsko-goranske županije provodi društvo Ceste-Rijeka d.o.o. Kukuljanovo. Iz dopisa proizlazi da je društvo Hrvatske ceste d.o.o. bilo investitor izgradnje dijela autoceste A7, koja da je u vrijeme izgradnje bila kategorizirana kao državna cesta D8. Budući da iz predmetnog dopisa proizlazi da se radi o dijelu autoceste A7, a navedeno nalazi potvrdu i u zapisniku o očevidu (str. spisa 5-6), s obzirom na izostalo preuzimanje predmetnog dijela autoceste od strane koncesionara, radi se o pravnoj situaciji u kojoj se tuženik ne može osloboditi od zakonom ustanovljene odgovornosti za upravljanje predmetnom dionicom ceste. Navedeno i neovisno od činjenice što se društvo Hrvatske ceste u pisanoj korespondenciji s društvom Autocesta Rijeka-Zagreb d.d. Zagreb, kao koncesionaru, očitovalo na način da je obavijestio koncesionara da s danom 1. prosinca 2018. godine obustavlja aktivnosti redovitog održavanja i zaštite predmetnih cesta ( str. spisa 43)

23. U vezi opreme predmetne dionice autoceste svjedok AI (str. spisa 127-128) u svom je iskazu opisao da su zaštitne žičane mreže bile postavljene na cijeloj dionici te ceste no da se ponekad događalo da i unatoč mrežama divljač bude na cesti. Izjavio je da je teoretski moguće da i ispod ograda bude rupa no da su neka mjesta na kojima je postavljena zaštitna ograda teško dostupna poput onih na uzvisinama poput tunela. U tom smislu sud je ocijenio uvjerljivim i vjerodostojnim iskaz svjedoka UI (str. spisa 141-142), člana Lovačkog društva "Srndać", koji je uvjerljivo iskazao da smatra da zaštitna ograda na način kako je postavljena nije dovoljna i dostatna da ispriječi iskakanje divljači na autocestu iz razloga što je od tla do zaštitne mreže ostavljen prostor od 20-ak cm na pojedinim dijelovima kroz koji se divljač može provući. To da je slučaj samo na pojedinim dijelovima te dionice dok na drugim dijelovima zaštitna ograda seže do tla. Isto tako da je jedan dio zaštitne žičane ograde bio polegnut prije početka vijadukta "Križišće" na nekih 300-400 m od ulaza u tunel "Burlica". Ovu je okolnost u svom iskazu naveo i zastupnik po zakonu LD "Srndać" VI (str. spisa 129) koji je uvjerljivo i životno naveo da je zaštitna mreža na tom potezu bila polegnuta u dužini od nekih tri komada, otprilike dužine 10 m. Pojasnio je da zaštitna žičana mreža nije betonirana i da tu mrežu divlje svinje i velika divljač mogu srušiti. Izjavio je da srnjak sam po sebi ne može srušiti ogradu no da ju može preskočiti ukoliko se tjera. Istaknuo je da na konkretnom predjelu ceste nema znakova opasnosti od iskakanja divljači na cestu jer se radi o ograđenom dijelu zaštitnom žičanom ogradom. Mogućnost da se na zaštitnim ogradama nalaze rupe na mjestima koja su teško dostupna i vidljiva ophodarima s ceste, popust uzvisina na tunelu u svom je iskazu spomenuo i svjedok AI (str. spisa 127-128) koji je zaposlen na radnom mjestu ophodara u društvu Ceste Rijeka d.o.o. i koji obavlja ophodarski posao na predmetnoj dionici ceste. Izjavio je da se i unatoč zaštitnim mrežama divljač nađe na kolniku no da se na konkretnoj dionici nisu događali takvi slučajevi. Naveo je da kao ophodar pregled zaštitne ograde, na teško dostupnim mjestima poput uzvisina kod tunela, vrši iz vozila letimično. Sud je iskaze saslušanih svjedoka ocijenio vjerodostojnim s obzirom na količinu detalja i uvjerljivost te logičnost sadržaja iskazanog osim dijelu navoda iz iskaza svjedoka LI u dijelu kojem je naveo da se ne sjeća drugih dojava o iskakanju divljači na toj dionici budući da se naknadno ipak prisjetio bika na tom predjelu ceste koji da je očito došao sa sporedne ceste. Navedeno i zbog toga što se svjedok ne sjeća niti predmetnog štetnog događaja iako se on navodi kao osoba koja je uklonila uginulog srndaća s kolnika prema sadržaju zapisnika o očevidu ( str. spisa 5-6).

24. Iz provedenih dokaza ,naročito opisa djelatnika Ceste Rijeka d.o.o. AI o načinu na koji se vrši pregled zaštitne ograde (letimični pregled teško dostupnih mjesta na kojima su postavljene zaštitne ograde) sud je zaključio da se radilo o neadekvatnom načinu zaštite autoceste od iskakanja divljači iz razloga što je način postavljanja ograda ostavljao nepokrivene prostore kroz koje se može provući divljač, a kako je to opisao u iskazu svjedok UI (str. spisa 141-142). Osim toga, svjedok je uvjerljivo naveo da je prije predmetne nezgode na ulazu u vijadukt "Križišće" bilo zabilježeno i da je zaštitna ograda bila polegnuta, a što je potvrdio i i zastupnik po zakonu LD "Srndać" VI u svom iskazu na str. spisa 129, dodajući da uobičajenu visinu ograda od 1,20 ili 1,50 m može preskočiti jelen. Navedeno predstavlja temelj za zaključak da je štetni događaja u uzročnoj vezi s manjkavim i neadekvatnim planiranjem održavanja predmetne autoceste i predviđanja adekvatnih zaštitnih mjera za omogućavanje sigurnog prometa na toj dionici autoceste u vezi obveze iz čl. 94. Pravilnika o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama ( NN33/05, 64/05, 155/05 i 14/11) važećem u vrijeme štetnog događaja.

25. Odredbom čl. 22. Zakona o cestama propisano je da je tuženik zadužen za donošenje godišnjih planova i održavanja autocesta. U poslove održavanja javnih cesta ubrajaju se mjere zaštite javnih cesta i prometa na njima, a kako to propisuje čl. 26. st. 1 Zakona o cestama. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je vršio poslove upravljanja i da je poduzimao i planirao mjere zaštite predmetne javne ceste na adekvatan način odnosno na način da ugrađena zaštitna ograda ne ostavlja prostor za prodor divljači na cestu i koja sprječava provlačenje divljači s obzirom na opisana "polegnuća" na koje je upozorio saslušani zastupnik po zakonu LD " Ž" VI u prethodno vođenom postupku (str. spisa 129-130), a isto tako i njihovo preskakanje. Kako se radi o zakonskoj obvezi tuženika koja proizlazi iz čl. 81. Zakona o cestama tuženik se ne može osloboditi odgovornosti navodom o ustanovljenoj koncesiji budući da u vrijeme štetnog događaja nije izvršena primopredaja (preuzimanje predmetne dionice javne ceste od strane koncesionara) pa se koncesionara ne može smatrati odgovornim za izostalo upravljanje predmetnom dionicom. Zbog toga je obveza planiranja, održavanja poduzimanja mjera zaštite autoceste, slijedom utvrđene kategorizacije predmetne dionice kao autoceste, na tuženiku. Niti faktično obavljanje poslova planiranja i održavanja od strane društva Hrvatske ceste d.o.o. koje je ustupilo radove redovitog i izvanrednog održavanja predmetne dionice ceste društvu Ceste Rijeka d.o.o., prema dokazu na str. spisa 43 sukladno čl. 33. Zakona o cestama, ne oslobađa tuženika od zakonom ustanovljene obveze. Tuženik je olako držao da se slijedom ustanovljene koncesije, oslobodio zakonskih obveza za predmetnu autocestu. Slijedom svega iznijetog, sud je ocijenio neutemeljenim tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije.

26. Stav je ovoga suda da se ne radi o situaciji koja se nije mogla izbjeći odnosno otkloniti budući da se zaštitne ograde među ostalim i postavljaju radi sprječavanja iskakanja divljači na cestu. Osim toga prilikom načina planiranja zaštite mora se uzeti u obzir različita konfiguracija terena, kao i visina ograde koju divljač ne može preskočiti kao i polaganje ograde na način koji onemogućava provlačenje divljači na što su uvjerljivo upozorili svjedoci UI (str. spisa 141-142 i zastupnik po zakonu LD "Srndać" VI (tr. spisa 129-139), a što je očigledno propušteno učiniti s obzirom da je do iskakanja divljači na cestu došlo i unatoč zaštitnoj ogradi. Stoga je utvrđena krivnja tuženika po čl. 50. st.1 Zakona o cestama. Naime, tuženik nije dokazao da bi ugrađena oprema bila ispravna i da bi učinkovito osiguravala sigurno odvijanje prometa. Samim postavljanjem zaštitne ograde ne oslobađa se tuženik od odgovornosti za štetu kada nema dokaza da je postavljena zaštitna ograda bila ispravna duž cijele dionice ceste u trenutku nastanka štetnog događaja, a slijedom prihvaćenih navoda iz iskaza saslušanih svjedoka.

27. Tuženik se ne može u predmetnoj situaciji s uspjehom pozivati na okolnost da LD "Srndać" nije tražilo postavljanje znaka opasnosti od iskakanja divljači na cestu budući da je u postupku utvrđen tuženikov propust u obvezi adekvatnog planiranja visine ograda i postavljanja zaštitnih ograda na način koji prati konfiguraciju terena te predviđanje pregleda nedostupnih mjesta ogradena način koji osigurava sigurno odvijanje prometa na predmetnoj autocesti.

28. Iz iskaza tužitelja ŽI (str. spisa 143-144) proizlazi da se predmetnom dionicom ceste vozio kasno noću ( oko 23:00 sata), da je vozio nekih 60-70 km/h i da protiv njega nije bio pokrenut prekršajni postupak povodom tog štetnog događaja. Ograničenje brzine da je bilo 110 km/h. Prije samog udara da nije vidio srnjaka koji da je udario u prednji dio vozila. Sudar da nije mogao izbjeći. Izjavio je da je vozio brže da bi svi u vozilu poginuli. Iz uvjerljivog i istinitog iskaza vozača utvrđeno je da nema elemenata za zaključak da bi postojao doprinos vozača nastanku štetnog događaja. Kako nema dokaza da bi izlaskom policijskih službenika na očevid postojala sumnja u počinjenje prometnog prekršaja na strani tužitelja, tuženikov prigovor da je vozač doprinio nastanku štetnog događaja sud je ocijenio neutemeljenim.

29. Uvidom u pisani nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za promet i procjene Alberta Grabovca od 27. rujna 2025. godine (str. spisa 412-422) utvrđeno je da je vještak iznio mišljenje da visina štete na vozilu koja se dobije oduzimanjem vrijednosti vozila na dan štete (4.176,78 EUR) od vrijednosti ostatka vozila na dan štete (1.670,71 EUR) iznosi 2.506,07 EUR. Takvo mišljenje vještak je iznio na temelju izvida štete kojeg je izvršilo društvo Croatia osiguranje d.d., a na temelju kojeg je vještak iskazao da je iznos od 5.808,85 EUR potreban za dijelove i popravak predmetnog vozila i da je s obzirom na (novonabavnu) vrijednost vozila na dan štete od 4.176,78 EUR popravak ocijenjen ekonomski neisplativim. U svom iskazu na glavnoj raspravi od 9. prosinca 2025. godine (str. spisa 445-446) vještak Albert Grabovac je u bitnome naveo da vještačenje nije mogao provesti na temelju podataka iz zapisnika o očevidu iz razloga što taj popis oštećenja nije detaljan te da djelatnici policije nisu ni stručni za taj posao jer se radi o poslu kojeg obavlja procjenitelj šteta, a ne policija. Stoga da su oštećenja u policijskom zapisniku opisana šturo. Izjasnio se da popis oštećenja prema izvidu štete društva Croatia osiguranje d.d. (str. spisa 398-399) odgovara oštećenjima prema fotografijama poslikanim na mjestu događaja, a koje da čine sastavni dio pisanog nalaza i mišljenja. Zbog toga su tuženikovi prigovori o prijašnjim oštećenjima na vozilu otklonjeni kao neutemeljeni. Osim toga, izjavio je da se vozilo nakon štetnog događaja i nadalje vozi s obzirom na tužiteljev navod da je popravak izvršio u vlastitom aranžmanu, a zbog čega je vještak zaključio da pregled vozila nije bio potreban kako bi udovoljio zadaći suda.

30. Sud je pisani nalaz i mišljenje vještaka Alberta Grabovca kao i objašnjenja iz iskaza vještaka (str. spisa 445-446) ocijenio stručnim, logičnim te je prihvatio rezultate vještačenja kao vjerodostojne. Korištenje dokumentacije u vidu izvida štete na str. spisa 398-399, sud je ocijenio potrebnim za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja odnosno za udovoljenje postavljenoj zadaći vještaku budući da je predmetna dokumentacija bila sačinjena povodom predmetnog štetnog događaja (str. spisa 398- 400) s obzirom na vremensku podudarnost, a zbog čega je bila temelj za detaljnu procjenu visine štete na vozilu, a kako to proizlazi iz uvjerljivog očitovanja vještaka na str. spisa 393-395. Stoga je sud dozvolio da se isprave na str. spisa 398-400 koriste u sklopu vještačenja po vještaku procjeniteljske struke. Navedeno je uostalom u skladu s odr. čl. 259. st.2 ZPP-a.

31. Tužiteljeve navode da se dosudi tužitelju vrijednost vozila prema procjeni vještaka u iznosu od 4.176,78 EUR slijedom izjave da se odriče ostatka vozila, sud je ocijenio neutemeljenim iz razloga što je vještak istaknuo da se radi o vozilu koje se i dalje vozi zbog čega vrijednost vozila na dan štete, prema prihvaćenom mišljenju vještaka na str. spisa 422, predstavlja iznos koji se dobiva oduzimanjem vrijednosti vozila na dan štete 4.176,78 EUR i vrijednosti ostatka vozila u iznosu od 1.670,71 EUR slijedom čega da se dolazi do iznosa od 2.506,07 EUR. Radi se o iznosu koji, uzimajući o obzir okolnost da se radi o vozilu u voznom stanju, dovodi materijalnu situaciju tužitelja u stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje u smislu odredbe čl. 1090. ZOO-a. Dodatno se ističe da tužitelj nije dostavio račune za popravak, a niti drugim dokaznim sredstvima dokazao osnovanost visine izvršenih popravaka kao i činjenicu da je u potpunosti izvršio popravak baš svih dijelova vozila oštećenih u štetnom događaju. Zbog toga tužitelj nije dokazao da mu pripada naknada štete na ime izvršenih popravaka. Stoga je iznos od 2.506,07 EUR priznat tužitelju s osnova obične štete prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke (koje je detaljno i stručno iznio vještak procjeniteljske struke u dijelu pisanog nalaza, a sud prihvatio kao vjerodostojno), a što odgovara odredbi čl. 1089. st. 1 i 2 ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21 i 114/22,156/22, 155/23). Stoga je tužbeni zahtjev valjalo ocijeniti pravno osnovanim za iznos od 2.506,07 EUR pa je primjenom odredbe čl. 338. st. 3 ZPP -a (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22 i 114/22, 155/23, 146/25) odlučeno kao u točki I. izreke. Preostalu zatraženu razliku sud je kao neosnovanu odbio te odlučio kao u točki II. izreke.

32. Odluka o zakonskim zateznim kamatama na dosuđeni iznos temelji se na primjeni odredbe čl. 1086.ZOO-a i utvrđenom dospjeću obveze naknade štete na dan štetnog događaja (17. kolovoza 2017. godine-str. spisa 5-6) kao trenutku nastanka štete.

33. Odluka o troškovima postupka temelji se na primjeni odredbe čl. 154. st. 2 i 155. ZPP-a. Tužitelj je u cijelosti uspio s osnovom tužbenog zahtjeva u 100% razmjeru, a s visinom u razmjeru od 60%. Slijedom toga tužiteljev uspjeh u sporu iskazan je u razmjeru od 80% (100%+60:2) pa je u odnosu na v.p.s. od 4.180,77 EUR prije podneska od 20. listopada 2025. godine, a nakon toga na v.p.s. od 4.176,78 EUR valjalo priznati tužitelju troškove zastupanja po odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koje je sud ocijenio potrebnim za vođenje parnice i to: za sastav tužbe 160,00 EUR (T.br. 8.1.), zastupanje na pripremnom ročištu od 25. veljače 2019. godine 80,00 EUR (T.br. 9.2.), zastupanje na pripremnom ročištu od 4. rujna 2019. godine 80,00 EUR (T.br. 9.2.), zastupanje na ročištu za glavnu raspravu od 26. studenoga 2019. godine 160,00 EUR (T.br. 9.1.), zastupanje na ročištu za glavnu raspravu od 12. ožujka 2012. godine 160,00 EUR (T.br. 9.1.), zastupanje na ročištu za glavnu raspravu od 2. srpnja 2020. godine 160,00 EUR (T.br. 9.1.), sastav žalbe (slijedom ukidanja drugostupanjske odluke od strane revizijskog suda) 200,00 EUR (T.br. 10.1.), sastav prijedloga za dopuštenje revizije od 16. studenoga 2022. godine 240,00 EUR (T.br. 10.5.), sastav revizije od 12. listopada 2023. godine 240,00 EUR (T.br. 10.5.), sastav podneska od 1. travnja 2025. godine 160,00 EUR (T.br. 8.1.), zastupanje na ročištu za glavnu raspravu od 2. travnja 2025. godine 160,00 EUR (T.br. 9.1.), sastav podneska od 28. kolovoza 2025. godine 40,00 EUR (T.br. 8.4.), sastav podneska od 20. listopada 2025. godine 160,00 EUR (T.br. 8.1.), zastupanje na ročištu za glavnu raspravu od 9. prosinca 2025. godine 160,00 EUR (T.br. 9.1.), PDV 25% 540,00 EUR, troškove procjeniteljskog vještačenja po vještaku Albertu Grabovcu u iznosu od 500,00 EUR (u cijelosti) budući da su bili potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja te u razmjeru od 80% plaćene sudske pristojbe za tužbu 70,08 EUR (str. spisa 68), sudske pristojbe za presudu 70,61 EUR (str. spisa 184), pristojbe za žalbu 70,61 EUR (str. spisa 185), sudske pristojbe za odgovore na tužbu 70,61 EUR (str. spisa 228), pristojbe za prijedlog za dopuštenje revizije 141,22 EUR (str. spisa 289) sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23) i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (NN 53/19, 92/21 i 37/23). Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke, dok je preostalu zatraženu razliku prema troškovniku specificiranom u podnesku od 20. listopada 2025. godine (str. spisa 429-430) sud ocijenio neutemeljenom u zatraženoj visini te je odlučeno kao u točki IV. izreke.

U Rijeci, 23. siječnja 2026. godine

Sudac

Jasenka Pavišić Čačić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 8 dana od dana objave, a u slučaju da nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 8 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. Odluka o sporu male vrijednosti može se pobijati zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2 toč. 3. ZPP-a (čl. 467. st. 1 ZPP-a).