REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj:P-4743/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud, u Zagrebu po sutkinji toga suda Katarini Jukić, u pravnoj stvari tužitelja ML (nominativ: ML) OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Lea Erak, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, koju zastupa punomoćnica Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica iz Zagreba, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, 23. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I./ Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206218170 kreditna partija broj 7103030517 solemniziranog kod javne bilježnice ZL u [adresa], pod poslovnim brojem OU- 549/2006 dana 17.ožujka 2006. godine sklopljenom između tužitelja ML iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženice Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, u dijelu članka 2. kojim je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

II./ Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB 92963223473, isplatiti tužitelju iznos od 650,34 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2006. do isplate, s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od osam dana.

III./ Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB 92963223473 naknaditi tužitelju ML (nominativ: ML) OIB [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 615,58 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 23. siječnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od osam dana.

IV./ Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Nesporno je između stranka da je Ugovorom namjenskom kreditu broj 3206218170, solemniziranom 17. ožujka 2006. kod javne bilježnice ZL tuženik Zagrebačka banka d.d. tužitelju ML na raspolaganje stavio iznos kunske protuvrijednosti od 152.970,00 CHF, obračunat prema srednjem tečaju HNB-a za devize na dan isplate kredita, uz promjenjivu kamatnu stopu, koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 4,50 % godišnje. Nije sporno nadalje niti da je tuženik 31. ožujka 2006. tužitelju naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ''ulaznu naknadu'' u iznosu od 650,34 EUR (u tada važećoj valuti iznos od 4.900,00 kn), na temelju Ugovorne odredbe citirane pod točkom I./ izreke ove presude.

1.2. U ovom parničnom postupku, tužitelj postavlja tužbene zahtjeve citirane pod točkama I./ i II./ izreke ove presude te potražuje naknadu troška parničnog postupka. Tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, prema kojemu se tužitelj tuženiku obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, tužitelj temelji na tvrdnjama da je predmetni kredit podigao kao potrošač, radi kupnje nekretnine za stambeno zbrinjavanje sebe i svoje obitelji; da su stranke spornom odredbom bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu tužitelja da prije korištenja kredita tuženiku plati tzv. ''ulaznu naknadu''; da tužitelj prije ili u trenutku sklapanja ugovora nije obaviješten o troškovima koji se tim naknadama podmiruju, odnosno uslugama koje se naknadama plaćaju; da se s tužiteljem nije pregovaralo oko naknade za obradu kredita, jer su unaprijed formulirane odredbe ugovora o kreditu te da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj odredbi ugovara (tzv. tipski ugovor). Odredba Ugovora o kreditu, kojom je određeno da je visina ulazne naknade za troškove obrade kredita isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika – Tarifu, bez navođenja bilo kakvih drugih parametara, koji će određivati visinu te naknade, čini takvu odredbu neodređenom i neodredivom te dovodi korisnika kredita, ovdje tužitelja, u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora, ovdje tuženika, iz razloga što on ni na koji način ne može utjecati na visinu te naknade, već je upravo tuženik taj koji sam o navedenoj visini odlučuje, a korisnik nema potom pravo pregovarati o visini naknade o kojoj je kreditor jednostrano donio odluku te je ista ništetna. Odredba Ugovora o kreditu, koja utvrđuje obvezu korisnika kredita za plaćanje naknade za obradu kredita, ništetna je jer se radi o ugovoru sa standardnim stipulacijama, koji sadrži odredbe, prema kojima za sve ono što nije njima regulirano, vrijede odredbe općih akata banke, odnosno važeći propisi, a ukoliko se u razdoblju u kojem su međusobni odnosi stranaka regulirani u skladu s ugovorom izmijene propisi ili opći akti banke, korisnike kredita obvezuje postupati po nastalim promjenama te se isti ima cijeniti prema odredbi čl. 295. ZOO. Drugim riječima, da se o navedenim odredbama Ugovora, koji reguliraju materiju kreditiranja, koji su sadržani u samom Ugovoru, po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati znači da su navedene odredbe Ugovora ništetne jer ga je prethodno pripremio tuženik, jer se o tim odredbama, pa tako i odredbama Općih akata banke te izmjenama i dopunama tih akata nije pojedinačno pregovaralo niti se to moglo. Plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini određenoj Tarifom tuženika prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj je prije sklapanja ugovora o kreditu imao samo paušalnu informaciju o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ''ulazne naknade'' (''…platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.''), nije informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) te imajući u vidu da je ugovorom o kreditu ugovoreno da tužitelj snosi između ostalog javnobilježničke troškove, troškove uknjižbe založnog prava na nekretninama, kao i sve ostale troškove u vezi sklapanja i ispunjenja obveze po ugovoru o kreditu (čl. 23.H ugovora o kreditu), te da je bio ograničena uvjetima iz ponude banke, ugovaranje navedene naknade koju je tužena banka naplatila u trenutku odobravanja kredita nije opravdano niti je tužena banka postupala u dobroj vjeri, a sve navedeno prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača.

1.3. Tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu, citiran pod točkom II./ izreke ove presude, tužitelj obrazlaže navodeći da je posljedica ništetnosti ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, obveza tuženika vratiti tužitelju sve ono što je primio na temelju te odredbe, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana stjecanja. Pritom tužitelj upućuje na odredbe čl. 323. ZOO.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenim navodima te ističe prigovor zastare. Nadalje tuženik tvrdi da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva valjano ugovorena te da se radi o vrsti naknade koja je uređena posebnim propisima, kojima je tuženiku kao banci dano ovlaštenje predmetnu naknadu naplatiti, kao i da se radi o redovitom trošku kreditiranja, prepoznatom u nacionalnom zakonodavstvu, kao i u zakonodavstvu EU. Nadalje tuženik tvrdi da je odredba kojom se ugovara obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu te da stoga prema odredbi čl. 84. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Osim što je obveza plaćanja naknade bila jasno navedena u Ugovoru o kreditu i Odluci o Tarifi naknada za usluge, banka je tužitelja i na druge načine informirala o obvezi plaćanja naknade. Naime, tužitelj je o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva bio informiran i od strane osobnog bankara koji su imali jasnu uputu da prilikom razgovora o odobravanju kredita upoznaju klijente s obvezom plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva te da ih u tome smislu informiraju da naknadu za obradu kreditnog zahtjeva mogu platiti iz vlastitih sredstva ili iz sredstva kredita. Tuženik navodi nadalje da je obveza plaćanja naknade također propisana Općim uvjetima poslovanja Banke iz 1999. u točki 5. gdje stoji: „Klijent je dužan snositi troškove koji Banci nastanu u pripremama za sklapanje ugovora, u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Banka.“ Budući da je primijenjena mjerodavna odredba Tarife Banke koja je propisivala naknadu za obradu kredita u iznosu od 1% od iznosa kredita ovdje je riječ o fiksnom iznosu što je jasno svakom prosječnom korisniku kredita. U slučaju da Naslovni sud ipak smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne) poštenosti tuženik prvenstveno ističe kako je u smislu odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno utvrditi da li je predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je dužan provjeriti sud koji provodi postupak. Naime, neosnovano je shvaćanje tužitelja, da bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, činjenica da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, još sama po sebi nipošto ne znači da uz to ne treba posebno dokazati da u konkretnom slučaju nije došlo do takve, značajne neravnoteže. Praksa automatskog povezivanja činjenice da se o nekoj odredbi potrošačkog ugovora nije pregovaralo ne vodi neposredno zaključku da je time među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža. Značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo. Tuženik ističe da da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u vrijeme sklapanja ugovora bila izričito zakonski dopuštena; da je bila ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način u čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu; da je bila fiksno određena u iznosu od 1% od iznosa kredita; da je određena odnosno odrediva i lako provjerljiva u svakom trenutku te da je bila ekvivalentna izvršenim uslugama banke. Stoga tuženik zaključuje da se ne može smatrati da je sporna predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, da bi bila nerazmjerna iznosu zajma i/ili povrijedila načelo dobre vjere, pa da bi se posljedično smatrala nepoštenom/ništetnom. Tuženik ukazuje i na praksu Suda EU, u predmetu C-621/17 te navodi da iz te odluke proizlazi da kada tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz dovoljno jasnih i razumljivih ugovornih odredbi, da nije potrebno točno navesti usluge koje se pružaju, ako se priroda pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Neovisno o tome, tuženik ističe da su naknadom na obradu kreditnog zahtjeva pokrivane usluge i troškovi poput troškova rada; administrativnih troškova i amortizacija - materijalnih troškova i troškova za nebankovne usluge (npr. režijski troškovi, troškovi održavanja, uredskog materijala, pošte, telekomunikacija, marketinški troškovi itd.) i amortizaciju materijalne i nematerijalne imovine; troškovi provizija i naknada – nekamatni troškovi za bankovne usluge drugih pravnih osoba te

troškovi poreza i drugi administrativnih davanja – porez na dodanu vrijednost i drugi regulatorni troškovi koji nisu sadržani u obuhvatu drugih parametara, a izravno i/ili neizravno utječu na cijenu usluge. Tuženik slijedom svega izloženoga predlaže tužbeni zahtjev odbiti te potražuje naknadu troška parničnog postupka.

3. Tužitelj se u svojem očitovanju na navode tuženika iz odgovora na tužbu svim tim navodima usprotivio te ih osporio.

4. Tijekom postupka pročitane su sve isprave u spisu te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

5. Po ovako provedenom postupku, primjenjujući materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je zaključio da su tužbeni zahtjevi u cijelosti osnovani.

6. Između stranaka je sporno je li ništetna ugovorna odredba citirana pod točkom I./ izreke ove presude. Pod pretpostavkom da je navedena odredba ništetna, sporno je između stranaka je li kondemnatorni tužbeni zahtjev zastario.

7. Čitanjem Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka utvrđeno je da je odredbom čl. 2. toga Ugovora, između ostaloga, određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge kreditora.

8. Tužitelj je iskazao da je predmetni ugovor o kreditu kod tuženika zaključio radi rješavanja stambenog pitanja da mu kod tuženika ponuđen ugovor o kreditu u sadržaju u kojem je taj ugovor zaključen, da pregovara nije bilo nikakvih, pa tako nije bilo nikakve mogućnosti pregovora radi naplate naknada i troškova, već je u banci (kod tuženika) dobio cijeli pripremljeni fascikl, koji je odnio kod javnog bilježnika na solemnizaciju.

8.1 Tužitelj je nadalje iskazao da se nije bavio poduzetništvom, da sada ima firmu preko koje obavlja sudska vještačenja u informatici i telekomunikacijama, da nije financijski obrazovan te da je cjelokupni iznos kredita potrošio na rješavanje stambenog pitanja, da se stan koji je kupio nalazi u Zagrebu, u Vodinjanskoj ulici 20., da je u tom sam stanu živio dok dok nije postao premali za njegovu obitelj, da taj stan nije nikada iznajmljivao te da je na toj adresi registrirano njegovo trgovačko društvo za sudska vještačenja, zbog toga što se mora prijaviti neka adresa za trgovačko društvo. Kroz cijelo vrijeme kada je na toj adresi bilo prijavljeno njegovo društvo za sudska vještačenja, on je u tom stanu živio te nije nikada taj stan koristio isključivo kao ured za svoje poslove sudskog vještaka.

8.2 U pogledu troška tzv. ulazne naknade, tužitelj je iskazao da mu je tuženik predmetnu naknadu naplatio, a da on nije niti znao da mu je ta naknada naplaćena, već je to saznao tek naknadnom provjerom, nakon što je čuo da su banke naplaćivale takve naknade. Nadalje je tužitelj iskazao da mu je iznos ulazne naknade ustegnut od iznosa kredita koji mu je isplaćen, što znači da je bio stavljen u položaj u kojem bi on, u trenutku kada mu je isplaćen kredit, ''trebao napraviti neku financijsku forenziku da vidim što mi je isplaćeno'', odnosno koliko mu je ustegnuto. Prema daljnjem tužiteljevom iskazu, on je dobio informaciju da će za obradu kredita platiti neki iznos, no ne koliki, niti po kojim parametrima će taj iznos biti obračunat. Potpisao je ugovor u kojem je stajalo da je dužan platiti naknade po tarifi banke, bez da je ikada dobio ikakvu specifikaciju niti kriterije po kojim se takva naknada obračunava, a Odluka o Tarifi i naknada za usluge kreditora nije mu bila predočena niti predana. Tužitelj je iskazao nadalje da je ugovor pročitao te da je pitao bankaricu s kojom je dogovorio da će zaključiti ugovor o kreditu ''koliko će ga to sve to koštati'', što dakle uključuje i naknade, a na što mu je odgovoreno da nema mogućnosti da se to iskaže. Nije tražio da mu se preda Odluka o naknadi za usluge iz 2006, jer je smatrao da to nema smisla, nakon što je dobio informaciju da mu ne mogu reći ''koliko će ga sve skupa'' kredit koštati. Da je znao od čega se sastoji tzv. ''ulazna naknada'' te koliko ona iznosi, predmetni ugovor o kreditu ne bi s tuženikom sklopio.

9. Ovaj sud nalazi da je tužitelj iskazivao jasno i logično te potpuno suglasno sadržaju pregledanog Ugovora o namjenskom kreditu zaključenog između stranaka, te stoga ovaj sud tužiteljev iskaz ocjenjuje u cijelosti istinitim. Naime, iz ugovora o namjenskom kreditu proizlazi da je namjena kredita bila kupnja stana na adresi u [adresa] (čl. 6. Ugovora o kreditu). Nadalje iz forme Ugovora o namjenskom kreditu proizlazi da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru sastavljenom i otisnutom od strane banke, tj. tuženika, a što tuženik i ne osporava.

10. Odredbom čl. 3. st. 1. al. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, 46/2007 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu (dana 16. srpnja 2007.) propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj djelatnosti ili poduzetničkoj aktivnosti. Iz sadržaja Ugovora o kreditu ne proizlazi da je tužitelj bio kreditiran kao trgovac. Naime, u tom Ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužitelja, kao niti za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužitelj bio kreditiran, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužitelj kreditiran kao trgovac. Nadalje, saslušanjem tužitelja te prihvaćanjem njegovog logičnog, uvjerljivog, spontanog i iskrenog iskaza utvrđeno je da je tužitelj novac dobiven namjenskim kreditom za kupnju stana iskoristio upravo za tu namjenu

– za kupnju stana, koji je tužitelju bio potreban radi njegovog stambenog zbrinjavanja, kao i radi stambenog zbrinjavanja njegove obitelji. Činjenica da je tužitelj kasnije na istoj adresi registrirao svoje trgovačko društvo nije odlučna, jer je prihvaćanjem tužiteljevog iskaza utvrđeno da tužitelj ugovor o kreditu s tuženikom nije zaključio u svrhe koje su bile namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti niti poduzetničkoj djelatnosti, već u svrhu stambenog zbrinjavanja, s tim da niti tuženik ne dokazuje suprotno, niti suprotan zaključak proizlazi iz ijednog izvedenog dokaza (čl. 221.a ZPP). Budući da su slijedom izloženoga ispunjene pretpostavke propisane odredbom čl. 3. st. 1. al. 1. ZZP, ovaj sud zaključuje da je tužitelj s tuženikom ugovor o kreditu zaključio kao potrošač te stoga uživa zaštitu prema odredbama ZZP.

11. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. st.1. ZZP). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st.2. ZZP). Prihvaćanjem gore izloženoga iskaza tužitelja utvrđeno je da tužitelju nije bilo omogućeno s tuženikom pregovarati niti o jednom dijelu sadržaja Ugovora o namjenskom kreditu zaključenog između stranaka, pa tako niti o ovdje spornom dijelu odredbe čl. 2. toga Ugovora, kojim je tužitelj obvezan platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Naime, kao što je gore navedeno (točka 9. ovog obrazloženja), radi se o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a tuženik ni ne tvrdi da je tužitelju o odredbama predmetnog Ugovora o kreditu bilo omogućeno pregovarati.

12. Prema odredbi čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Budući da je sporna odredba Ugovora o namjenskom kreditu na temelju kojih je tuženik tužitelju naplatio tzv. ''ulaznu naknadu'' prilikom isplate iznosa kojim ga je kreditirao, a plaćanje naknada nije predmet ugovora o kreditu niti cijena, već je predmet ugovora o kreditu obveza banke staviti korisniku na raspolaganje određeni iznos sredstava te obveza korisnika iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, dok je cijena kredita ugovorena kamata (čl. 2021. u svezi sa čl. 247. ZOO), proizlazi da nije osnovan prigovor tuženika da nije dopušteno ocjenjivati je li poštena sporna odredba Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka (s tim da navedeno proizlazi i iz t. 8. Zaključka VSRH od 5. studenog 2020. posl.br. Su IV – 308/2020).

12.1 Nadalje, načelo transparentnosti, kao načelo prava EU kojim se uređuje zaštita potrošača, nalaže da potrošaču u trenutku sklapanja nekog pravnog posla odredbe tog ugovora moraju biti jasne ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već potrošaču treba biti pruženo dovoljno informacija na temelju kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene obveze, odnosno trgovac je dužan omogućiti potrošaču da odluka o sklapanju određenog pravnog posla bude posljedica informiranog izbora potrošača. Spornom odredbom Ugovora o namjenskom kreditu zaključenog između stranaka, koja glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora'' uopće nije navedeno koliko te naknade (pa tako niti naknada koju je tužitelj platio i vraćanje koje potražuje kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva) iznose. Kao što je navedeno u točki 2. ovoga obrazloženja, tuženik tvrdi da je tužitelja o obvezi plaćanja tzv. ulazne naknade informirao osobni bankar. Pritom tužitelj takvu svoju tvrdnju dokazuje internom uputom, namijenjenom zaposlenicima tuženika (list 39-46 spisa). Samo postojanje takve upute ne dokazuje da je zaposlenik tuženika (osobni bankar) doista prema takvoj uputi postupio, a saslušanjem tužitelja utvrđeno je upravo suprotno – da tužitelju prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu uopće nije bilo priopćeno niti da će mu prilikom isplate iznosa kredita biti ustegnuta tzv. ulazna naknada, kao niti u kojem iznosu, niti je tužitelju bila predana bilo kakva specifikacije na temelju koje bi tužitelj imao informaciju o postojanju obveze plaćanja, kao i o visini predmetne tzv. ''ulazne naknade''. Takvu informaciju tužitelj ne samo da nije dobio prije zaključenja ugovora o kreditu, nego niti naknadno, nakon što mu je predmetna naknada naplaćena (na način da mu je ustegnuta prilikom isplate kredita), a takvo postupanje tuženika upravo je suprotno načelu transparentnosti prema kojemu je tuženik kao trgovac bio dužan postupati kod zaključenja ugovora s tužiteljem, koji je zaključenju tog ugovora pristupio kao potrošač.

12.2 Nadalje, čak i da je tužitelj prilikom zaključenja ugovora bio informiran da je dužan platiti tzv. ''ulaznu naknadu'', a za što je utvrđeno suprotno, budući da se u citiranom spornom dijelu odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu nigdje ne navodi niti iznos naknade koji je tužitelj prema tom ugovoru dužan platiti, niti je Odluka o tarifi naknada za usluge kreditora dio Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila zaključenog između stranaka, proizlazi da je obveza tužitelja platiti naknadu u visini koja nije određena ugovorom, već je neodređena, pri čemu je visina te naknade neodrediva tužitelju, odnosno radi se o odredbi kojom se tužitelj kao potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač pritom nije bio u mogućnosti upoznati se s odredbom kojoj se visina obveze koja se potrošaču nameće određuje; konkretno, s Odlukom o tarifi naknada za usluge kreditora (čl. 82. st.1. al. 10. ZZP). Osim toga, spornom odredbom tuženiku je dano pravo da naplati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini koju je odredio sam tuženik, pri čemu tuženik nije precizno naznačio na što se ova naknada odnosi, niti je jasno naznačio način izračuna visine ove naknade. Dakle, tuženik nije dao tužitelju informacije o načinu određivanja visine naknade, a niti obrazložio zašto je naknada za obradu kreditnog zahtjeva izračunata te od tužitelja naplaćena upravo u utuženom iznosu.

12.3 U pogledu tvrdnje tuženika da je obveza plaćanja naknade propisana Općim uvjetima poslovanja Banke iz 1999. u točki 5. gdje stoji: „Klijent je dužan snositi troškove koji Banci nastanu u pripremama za sklapanje ugovora, u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Banka, treba reći da prema navodima samog tuženika Opći uvjeti opet upućuju na Odluku o tarifi tuženika, za koju tuženik niti tvrdi niti dokazuje da je istu predočio ili dostavio tužitelju te u pogledu koje Odluke o tarifi je obrazloženo gore pod točkom 12.2.

12.4 Navedenom se može dodati i da tuženik u ovom postupku naveo na što se mogao odnositi trošak koji je tužitelju na temelju sporne odredbe ustegnut od iznosa isplaćenog kredita, no tuženik nije pritom navodio niti dokazivao koji konkretan trošak tuženika je bio tako naplaćen, odnosno tuženik nije dokazao da je doista prilikom isplate iznosa iz ugovora o kreditu tužitelju, imao trošak obrade kredita upravo u tužitelju naplaćenom iznosu.

12.5 Slijedom svega izloženoga, sporni dio odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu neodređen je i neodrediv za tužitelja, o toj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo te pobijana odredba predstavlja odredbu koja je kao primjer ugovorne odredbe koja se može smatrati nepoštenom naveden u odredbi čl. 82. st.1. al. 10. i 11. ZZP.

13. Primjenom te odredbe tužitelj je nesporno platio tuženiku iznos od 650,34 EUR EUR, a između stranaka ugovoreni mjesečni anuitet iznosio je kunsku protuvrijednost iznosa od 766,85 CHF (čl. 7.st.1. Ugovora o kreditu), pa je prema ocjeni ovoga suda sporni dio odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu, na temelju kojeg je tužitelju naplaćen (ustvari iznos kredita tužitelju je umanjen za iznos koji je tuženik obračunao kao tzv. ulaznu naknadu) uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga ovaj sud zaključuje da je sporni dio odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka nepošten u smislu odredbe čl. 81. st.1. ZZP. Naime, o toj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. st.1. ZZP), pa je stoga odlučeno kao pod točkom I./ izreke ove presude.

14. Nije sporno da je tužitelju na temelju ništetnog dijela odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila tuženik 31. ožujka 2008. naplatio iznos od 650,34 EUR, pa je stoga na temelju odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO odlučeno je kao pod točkom II./ izreke ove presude. Pritom se odluka o početku tijeka zatezne kamate temelji na odredbi čl. 1115. ZOO, jer je tuženik nesavjestan stjecatelj. Naime, tuženiku je od zaključenja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu bilo poznato da je u taj Ugovor ugradio predmetnu ništetnu odredbu.

15. Prethodno je neosnovanim ocijenjen prigovor zastare. Osim što je odredbom čl. 328. ZOO određeno da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2) glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je tek ovom presudom, koja još nije ni pravomoćna, utvrđena ništetnost dijela odredbe čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu zaključenom između stranaka, proizlazi da je tužba u ovom predmetu podnesena prije isteka petogodišnjeg roka zastare za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. odredbe 225. ZOO.

16. O trošku parničnog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st.1. i čl. 155. ZPP. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćnici odvjetnici, i to za sastavljanje tužbe 75 bodova prema Tbr. 7/1 OT te za sastavljanje podneska od 12.02.2025. – 75 bodova prema Tbr. 8/1 OT te za zastupanje na ročištu 15.10.2025.

– 75 bodova prema Tbr 9/1 OT, što iznosi ukupno 225 bodova, odnosno 450,00 EUR te uvećano za PDV 562,50 EUR. Nadalje mu je priznat trošak sudskih pristojbi na tužbu i na presudu u iznosu od po 26,54 EUR, pa je stoga rješenjem sadržanim pod točkom III./ izreke ove presude tužitelju dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od ukupno 615,58 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja ove presude pa do isplate.

17. Tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude jer taj trošak od uvođenja e-komunikacije, odnosno e-oglasne ploče, više nije trošak potreban radi vođenja parnice. Naime, nije potrebno da punomoćnik tužitelja pristupi sudu kako bi na ročištu na kojem se presuda objavljuje saznao za sadržaj presude, jer mu se ta presude odmah dostavlja i odmah mu je vidljiva.

18. Budući da je u cijelosti izgubio parnicu, rješenjem sadržanim pod točkom IV./ izreke ove presude odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

U Zagrebu, 23. siječnja 2026.

Sutkinja

Katarina Jukić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od osam dana. Presuda se može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. ZPP, osim zbog povrede iz čl. 354. st.2. t.3. ZPP. Žalba se podnosi pisano, županijskom sudu, putem ovoga suda.

DNA:

1. Tužitelju po pun. uz rješenje za sudsku pristojbu na tužbu i na presudu, po 26,54

EUR

2. Tuženiku po pun.