REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Povrv-69/2022-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Ivi Ivanišević Mostovac, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Rijeka plus d.o.o., Rijeka, Blaža Polića 2, OIB: 83938812619, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Vukić i partneri iz Rijeke protiv tuženog PV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 10. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i tuženog osobno, 23. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javne bilježnice Mirte Dremil Štefančić iz Rijeke, posl. broj Ovrv-2705/2021 od 7. listopada 2021. kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 10,62 € sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 10. veljače 2021. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te se tužbeni zahtjev odbija.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku prouzročeni trošak postupka u iznosu od 26,54 €, u roku od 8 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj (tada ovrhovoditelj) je ustao prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave radi isplate iznosa od 10,62 € (tadašnjih 80,00 kn) zajedno sa zateznim kamatama na ime neplaćene dnevne karte.

2. Javni bilježnik Mirta Dremil Štefančić iz Rijeke izdala je 7. listopada 2021. rješenje o ovrsi posl. br. Ovrv-2705/2021 na koje je tuženik (tada ovršenik) pravodobno podnio prigovor.

3. U svojem prigovoru tuženik pobija osporavano rješenje o ovrsi. Priložene fotografije i dnevna karta da su neistiniti i obmanjujući jer da u navedeno vrijeme nije bio korisnik parkirališta sa svojim vozilom RI5069A. Na izdanu dnevnu kartu da je odmah prigovorio, ali odgovor od tužitelja da nije dobio. Parkirne karte da uredno plaća te da nema drugih izdanih dnevnih parkirnih karata.

4. Sud je rješenjem od 11. veljače 2022. stavio izvan snage rješenje o ovrsi i odlučio da će se postupak nastaviti voditi kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

5. Dalje tijekom postupka tužitelj navodi da svoje potraživanje temelji na Općim uvjetima od 29.04.2019.g. Predmetnim Općim aktima Grada Rijeke da utvrđeno je da će poslove organizacije i naplate parkiranja na području Grada Rijeke obavljati tužitelj. Sukladno čl. 8., koji se nadovezuje s člankom 26. Općih uvjeta korisnik parkiranja na javnom parkiralištu s naplatom, koji ne posjeduje valjanu parkirnu kartu, ugovara korištenje javnog parkirališta s tužiteljem. Odnosno, ukoliko korisnik otvorenog javnog parkirališta nema valjanu parkirnu kartu, smatrat će se da je s tužiteljem sklopio ugovor o korištenju jednog parkirališnog mjesta na javnom parkiralištu u trajanju od 24 sata od trenutka izdavanja naloga za plaćanje dnevne karte od strane tužitelja kao ovlaštene osobe. Što se tiče visine naknade za parkiranje vozila za korisnika koji ne posjeduje valjanu parkirnu kartu, tužitelj ukazuje na Cjenik sa strukturom cijene komunalne usluge parkiranja na javnim parkiralištima kojom je ista regulirana, te iznosi 80,00 kn. Kao dokaz da tuženik nije imao valjanu parkirnu kartu, tužitelj ukazuje na dnevnu parkirnu kartu koja je izdana temeljem odredbi Općih uvjeta i fotografije. Ako tuženik tvrdi da su u predmetnoj javnoj ispravi činjenice neistinito utvrđene ili da je isprava nepravilno sastavljena tada je to dužan i dokazati, a sve sukladno čl.230.st.3. ZPP-a.

6. Dalje tijekom postupka tuženik u bitnome ponavlja navode iz prigovora te dodaje kako su on i njegova obitelj predmetnog dana koristili parking svega 7-8 minuta te su prije roka od 10 minuta završili korištenje. Poziva se na čl. 13. Općih uvjeta tužitelja. U 19:41 da je zaustavio vozilo na maksimalno jednu minutu dok je sa suprugom odveo djecu u obližnju trgovinu BioBio udaljenu 30-ak metara, potom je ušao u automobil i napravio krug oko gradskog centra te se 19:44 vratio po suprugu i djecu. Pri povratku u automobil da ih je dočekao djelatnik tužitelja izrađujući nalog za plaćanje i tvrdeći da su prekoračili 10 minuta, i to za 1 minutu. Tuženik da je tada fotografirao nalog, te je i djelatnik tužitelja fotografirao nalog nakon što ga je stavio na vjetrobransko staklo.

7. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Izvadak iz ovjerovljenih poslovnih knjiga (list 4 spisa), fotografije (list 5 spisa), informacije o korisniku vozila (list 6 spisa), cjenik sa strukturom komunalne usluge parkiranja na javnim parkiralištima (list 23 spisa), opće uvjete isporuke komunalne usluge (list 24-32 spisa), email korespondenciju stranaka (list 43 spisa), fotografiju dnevne karte sa metapodacima (list 41 spisa), te je saslušan tuženik kao stranka.

7.1. Sud nije provodio daljnje dokaze budući da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno.

8. Nakon ocjene dokaza u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

9. U svojem iskazu tuženik je naveo da je tog dana bio u autu sa suprugom i dvoje mlt. djece te je zaustavio svoje vozilo ispred trgovine BioBio i pomogao je supruzi izaći iz vozila s djecom. To je bilo negdje oko 19,40 ili 19,41. Nakon toga da je odmah ušao u vozilo te se s vozilom uputio na adresu Trg R. Hrvatske, blizu „Slavice“ jer ga je tamo čekala kolegica GV kojoj je morao predati dio natječajne dokumentacije. Nije izlazio iz automobila već ga je kolegica čekala, a on joj je iz auta dao dokumentaciju te se uputio natrag ispred trgovine BioBio po suprugu i djecu. Izašao je iz automobila i otišao u trgovinu po njih, to da je trajalo možda 3-4 minute te je prilikom povrataka u vozilo sa suprugom i djecom naišao na djelatnika tužitelja koji mu je pisao dnevnu parkirnu kartu. On da mu je rekao da je izašao iz automobila na 3-4 minute, međutim djelatnika da mu je odgovorio kako je vozilo parkirano 11 minuta i da on tu ništa ne može. Ne sjeća se je li imao upaljena četiri pokazivača smjera, niti je li po povratku sa vozilom stao na isto parkirno mjesto ili na parkirno mjesto pored tog. Tužitelju da se isti dan obratio s pritužbom međutim na pritužbu da mu nisu odgovorili odmah već nakon njegovog ponovljenog upita i to tipskim odgovorom.

9.1. Sud je poklonio vjeru iskazu tuženika budući da je vrlo uvjerljivo i detaljno iskazivao.

10. Uvidom u Dnevnu parkirnu kartu broj 102328 sa fotografijama (list 5 spisa) Informacije o korisniku usluga (list 6 spisa) utvrđeno je da je vozilo tužitelja reg. oznake [registarska oznaka] zatečeno i fotografirano na označenim parkirnim mjestima u ulici Ivana Zajca 16, dana 1.2.2021. u 19:40:25, u 19:44:52, 19:45:06 te da je u 19:51 izdana dnevna karta nakon čega je u 19:52:15 dnevna karta fotografirana na vjetrobranskom staklu vozila tuženika.

11. Slijedom navedenog, na temelju iskaza tuženika i fotografija u spisu (list 5-6 spisa), sud je utvrdio da je tuženik zaustavio svoje vozilo reg. oznake [registarska oznaka] u Rijeci, ulica Ivana Zajca 16 u 19:40, te je odmah nakon što je pomogao izaći supruzi i djeci iz vozila, krenuo sa vozilom napraviti kratku vožnju (krug) kako bi kolegici pustio natječajnu dokumentaciju, bez da je izlazio iz vozila, nakon čega se u 19:44 vratio na parking. Tada je izašao iz automobila po djecu i suprugu u obližnju trgovinu te je po povratku zatekao djelatnika tužitelja koji mu je pisao nalog za plaćanje dnevne karte.

12. Prije svega valja istaći da je sukladno čl. 2. toč. 71. Zakon o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" br. 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19. i 42/20.) „zaustavljanje vozila“ svaki prekid kretanja vozila na cesti u trajanju do tri minute, osim prekida koji se čini da bi se postupilo po znaku ili pravilu kojim se upravlja prometom, dok je sukladno toč. 72. istog članka „parkiranje vozila“ prekid kretanja vozila u trajanju dužem od tri minute, osim prekida koji se čini da bi se postupilo po znaku ili pravilu kojim se upravlja prometom.

12.1. Slijedom navedenog, u trenutku prvog uočavanja vozila u 19:40, a sukladno navodima tuženika koji je rekao da je nakon puštanja supruge i djece odmah ušao u vozilo, ovaj sud ocjenjuje da nije prošlo tri minute da bi se moglo smatrati kako je tuženik svoje vozilo parkirao, već se radilo o kratkotrajnom zaustavljanju koje je prekinuto prije isteka tri minute odlaskom tuženika sa vozilom.

12.2. Nadalje, vozilo tuženika je drugi put fotografirano u 19:44 te je u kontinuitetu ostalo parkirano do izdavanja parkirne karte u 19:51 (odnosno 19:52:15 kada je fotografirana dnevna karta na vjetrobranskom staklu). Navedeno razdoblje je ono koje je, prema mišljenju ovog suda, relevantno za procjenu opravdanosti izdavanja dnevne parkirne karte.

13. Ovdje valja istaći kako se u konkretnom predmetu primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP). Naime, definicija potrošačkog ugovora proizlazi iz čl. 5. toč. 15. ZZP-a kojim je propisano da je „potrošač“ svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je toč. 26. istog članka propisano da je „trgovac“ bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, uključujući i osobu koja nastupa u ime ili za račun trgovca. Nadalje, toč. 30. citiranog članka propisano je da je „ugovor o usluzi“ ugovor kojim trgovac pruža ili se obvezuje pružiti uslugu potrošaču, a potrošač plaća ili se obvezuje platiti mu cijenu. Slijedom navedenog, mišljenje je ovog suda da usluga naplate parkiranja koju pruža tužitelj u okviru svoje profesionalne djelatnosti fizičkoj osobi, ovdje tuženom predstavlja privatnopravni odnosi (vidi presudu Suda Europske unije broj od 9. ožujka 2017., broj C-551/15) i to potrošački ugovor na koji se primjenjuje ZZP. Da je tome tako proizlazi i iz brojne prakse drugostupanjskih sudova u kojima su sudovi donosili meritorne odluke upravo primjenom ZZP-a (vidi na primjer, presudu Županijskog suda u Splitu, posl. br. Gž-721/2021 od 21. veljače 2022. ili Županijskog suda u Puli-Pola, posl. br. Gž-1046/15 od 25. siječnja 2016.). Pored navedenog, posebna Glava III. ZZP-a koja se odnosi na pružatelje javnih usluga koje se pružaju potrošačima regulira dodatne obaveze koje pružatelji javnih usluga iz čl. 24. ZZP-a imaju prema potrošačima, čime ne isključuje druge javne usluge koje nisu navedene u tom članku da podliježu odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Ovo i iz razloga jer naplata parkiranja od strane tužitelja ima dvostruki karakter i to karakter javne usluge i privatnopravnog odnosa. Javnopravni karakter pružatelja usluga naplate parkiranja je potvrđen i čl. 25. st.1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2022. („Narodne novine“ broj 19/2022 i 59/2023).

13.1. Sukladno čl. 7. st.1. ZZP-a trgovac mora jasno, vidljivo i čitljivo istaknuti iznos maloprodajne cijene i cijenu za jedinicu mjere proizvoda ili usluge koju pruža, dok u smislu čl. 8. uvjeti prodaje moraju biti jasno, vidljivo i čitljivo istaknuti.

13.2. Tijekom postupka tužitelj navodi da prvih 10 minuta parkiranja iz čl. 13. Općih uvjeta isporuke komunalne usluge parkiranja na uređenim javnim površinama i u javnim garažama na području Grada Rijeke ne predstavlja besplatno parkiranje, već vrijeme za isticanje parkirne karte. S druge strane, tuženik se poziva na odredbu čl. 13. Općih uvjeta tužitelja navodeći da je prije isteka roka od 10 minuta završio s korištenjem parkinga. Drugim riječima, tuženik smatra da je razdoblje od 10 minuta ono koje nije u obvezi platiti.

13.3. Prema mišljenju ovog suda, odredba čl. 13. Općih uvjeta tužitelja kojom je propisano da „korisnik javnog parkirališta koji koristi javno parkiralište korištenjem satne karte, je dužan, najkasnije u roku od 10 minuta po dolasku na parkirališno mjesto, istaknuti kupljenu satnu kartu s unutarnje strane vjetrobranskog stakla vozila, zaprimiti SMS poruku za plaćeno satno parkiranje…“ nije jasna, razumljiva niti nedvosmislena budući da prosječan potrošač može opravdano zaključiti da se radi o toleranciji ili odredbi koja regulira kratkotrajno zadržavanje bez naplate, kako je to smatrao i tuženik.

13.4. Naime, formulacija navedene odredbe objektivno ostavlja prostor za različita tumačenja, jer ne proizlazi jasno radi li se o obvezi plaćanja parkiranja koja nastaje odmah po dolasku na parkirališno mjesto, ili pak o dopuštenom vremenskom razdoblju unutar kojeg korisnik može napustiti vozilo radi kupnje parkirne karte bez posljedica u slučaju neplaćanja. Posebno je sporno korištenje izraza „najkasnije u roku od 10 minuta“, koji uobičajeno upućuje na postojanje određene tolerancije, a ne na bezuvjetnu i trenutačnu obvezu plaćanja parkiranja.

13.5. Prosječan potrošač, koji nije pravni stručnjak niti se može očekivati da poznaje interna pravila i praksu tužitelja, može opravdano zaključiti da se navedenom odredbom dopušta kratkotrajno zadržavanje vozila bez naplate, primjerice radi iskrcaja putnika ili kupnje karte, što je tumačenje koje je u konkretnom slučaju prihvatio i tuženik. Takvo shvaćanje dodatno je razumljivo u kontekstu uobičajene prakse parkiranja u urbanim sredinama, gdje se tolerancijski rokovi često primjenjuju upravo radi omogućavanja tehničkog izvršenja obveze plaćanja.

13.6. Slijedom navedenog, sud ocjenjuje da osporena odredba ne ispunjava standard jasnoće i razumljivosti te kao takva ne može proizvoditi pravne učinke na štetu potrošača. Sukladno članku 54. stavku 1. Zakona o zaštiti potrošača, dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača, zbog čega se sporna odredba u konkretnom slučaju ne može tumačiti na način kako to čini tužitelj.

14. Tek podredno nije na odmet istaći da ugovor nastaje suglasnošću volja ugovornih strana prilikom čega potrošač mora imati realnu mogućnost izbora hoće li ugovor zaključiti ili ne. U tom smislu, sud ne može prihvatiti stajalište tužitelja da se automatskim prekoračenjem 10 minutnog vremenskog perioda za isticanjem ili kupovinom satne parkirne karte zaključuje ugovor o 24-satnom parkiranju, sukladno čl. 26. Općih uvjeta. Naime, tijekom dokaznog postupka sud je utvrdio da se tuženik zadržao kratkotrajno (sa prekidom, uslijed čega nije niti isteklo 10-minutno razdoblje), nije imao namjeru parkirati vozilo te mu djelatnik tužitelja, prije izdavanja dnevne karte, nije omogućio naknadnu kupovinu satne karte, iako je to bilo realno moguće. Stoga ovaj sud zaključuje da postupanje tužitelja ima obilježja pretjeranog formalizma i represivne prakse, koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja te možebitno predstavlja nepoštenu (agresivnu) poslovnu praksu koja je zabranjena Zakonom o zaštiti potrošača. Pri tom je potrebno imati na umu i javnopravni karakter usluge koju pruža tužitelj, a kojem je osnovna svrha zadovoljavanje potreba od općeg interesa, a ne ostvarivanje dobiti (vidi par. 13. presude).

14.1. U tom smislu, naplata satne parkirne karte od strane djelatnika tužitelja, kada je tuženik već pristupio automobilu, i to nakon navodnog prekoračenja od 1 minute (prema stajalištu tužitelja) bila bi razumna, opravdana, u skladu s načelom savjesnosti i poštenja i težila bi ka uspostavljanju ravnoteže u pravima ugovornih strana. Potreba za takvim postupanjem tužitelja proizlazi i iz čl. 49. ZZP-a kojim je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom na navedeno, ugovorna odredba općih uvjeta tužitelja iz čl. 13.,a u vezi s čl. 26. Općih uvjeta tužitelja, naročito kada se uzme u obzir i praksa postupanja tužitelja prilikom kašnjenja od samo 1 minute, uistinu ide na štetu potrošača i ne teži ikakvom legitimnom cilju. Čak štoviše, takva odredba je, prema mišljenju ovoga suda nepoštena, a time i ništetna, sukladno čl. 50. t.5. ZZP-a jer se de facto radi o odredbi kojom se potrošača obvezuje platiti nadoknadu štete (koja se u ovom slučaju naziva „dnevna karta“) zbog neispunjenja koja je znatno veća od stvarne štete. Konkretno, stvarna šteta koju je tuženik možebitno neplaćanjem satne parkirne karte tužitelju nanio iznosi 0,93 € / 7,00 kn, dok tužitelj potražuje više od deseterostruko veći iznos (10,62 € /80,00 kn), sve sukladno Cjeniku sa strukturom cijene komunalne usluge parkiranja na javnim parkiralištima (list 23 spisa).

15. Slijedom svega navedenog, budući da tijekom postupka nije utvrđeno da je tuženik u kontinuitetu koristio parkirno mjesto dulje od 10 minuta, a ugovorna odredba čl. 13. Općih uvjeta je nejasna i dvojbena prosječnom potrošaču, kakav je i tuženik u ovom predmetu, na način da je tuženik opravdano smatrao kako je dozvoljeno privremeno korištenje parkinga u trajanju ne duljem od 10 minuta, to je valjalo u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i odlučiti kao u točki I. izreke presude temeljem čl. 451. st.3. ZPP-a.

16. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. i 155. ZPP-a. Sud je tuženiku priznao trošak sudskih pristojbi (26,54 €/ 200,00 kn) sukladno rješenju od 11.2.2022.

16.1. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki II. izreke presude.

U Rijeci, 23. siječnja 2026.

Sutkinja

Iva Ivanišević Mostovac

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave presude, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

DNA:

-pun. tužitelja eKomunikacijom uz nalog za platež pristojbe na presudu

-tuženom e-Poštom