Republika Hrvatska
Općinski sud u Vinkovcima
Trg B.J.Šokčevića 17
OIB: 77561654785
Poslovni broj: P-720/2023-19
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A I R J E Š E N J E
Općinski sud u Vinkovcima, po sucu Ivani Božić Pišćak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MT, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ivani Jurčević, odvjetnici u Vinkovcima, protiv tuženika PORSCHE MOBILITI d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, zastupani po punomoćniku Tomislavu Buliću, odvjetniku iz OD Stefanović, Krvavica, Bulić I Pletikosa d.o.o., nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 22.prosinca 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja Ivane Jurčević, odvj. iz Vinkovaca i zamjenika punomoćnika tuženika Nikole Božić, odvj. u Zagrebu, potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 23.siječnja 2026. godine, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, dana 23.siječnja 2026. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj 01453 sklopljenog 17.1..2008., potvrđenog po javnom bilježniku Nikoli Vulić, Vinkovci, Vladimira Nazora 13 18. siječnja 2008. pod brojem OV-813/08, između tužitelja MT, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika PORSCHE MOBILITI d.o.o., OIB: 36514183925, Zagreb, Velimira Škorpika 21, kao davatelja kredita, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, i to:
- točka II. IZNOS KREDITA - kojom je određen iznos kredita od 19.849,09 CHF,
-točka III. KAMATNA STOPA/VISINA I BROJ MJESEČNIH OBROKA KREDITA/TRAJANJE UGOVORA/TROŠKOVI - u dijelu u kojem je određen mjesečni obrok kredita u iznosu od 289,97 CHF, te u dijelu u kojem su određeni troškovi zaključenja Ugovora u iznosu od 671,22 CHF.
II. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka odredbe Uvjeta ugovora o kreditu, a koji su sastavni dio Ugovora o kreditu broj 01453 sklopljenog 17.1.2008., potvrđenog po javnom bilježniku Nikoli Vulić, Vinkovci, Vladimira Nazora 13 18. siječnja 2008. pod brojem OV-813/08, između tužitelja MT, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika PORSCHE MOBILITI d.o.o., OIB: 36514183925, Zagreb, Velimira Škorpika 21, kao davatelja kredita, i to:
- točka 4. POČETAK TIJEKA/TRAJANJE/IZMJENE I DOPUNE UGOVORA – pod 4.4. u dijelu ''…za takve prilagodbe ne traži se suglasnost korisnika kredita.'',
- točka 5. PLAĆANJE – pod 5.1. u dijelu ''…plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d.Zagreb, za CHF važećem na dan plaćanja.'',
- točka 9. OČUVANJE VRIJEDNOSTI – pod 9.1. u dijelu ''… promijenjena godišnja kamatna stopa na kredit, kao i efektivna godišnja kamatna stopa na kredit.''
III. Nalaže se tuženiku PORSCHE MOBILITI d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21 OIB 36514183925, isplatiti tužitelju MT, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], razliku anuiteta nastalih uslijed povećanja tečaja CHF tijekom trajanja otplate kredita u iznosu od 3.640,35 eura (slovima: tritisućešestočetrdeset eura i tridesetpet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i to:
na iznos od 2,45 eura od 16.3.2008. do isplate,
na iznos od 2,26 eura od 16.4.2008. do isplate,
na iznos od 0,22 eura od 16.10.2008. do isplate,
na iznos od 8,10 eura od 16.11.2008. do isplate,
na iznos od 5,81 eura od 16.12.2008. do isplate,
na iznos od 14,62 eura od 16.1.2009. do isplate,
na iznos od 16,92 eura od 16.2.2009. do isplate,
na iznos od 17,97 eura od 16.3.2009. do isplate,
na iznos od 15,38 eura od 16.4.2009. do isplate,
na iznos od 14,04 eura od 16.5.2009. do isplate,
na iznos od 11,71 eura od 16.6.2009. do isplate,
na iznos od 9,88 eura od 16.7.2009. do isplate,
na iznos od 9,86 eura od 16.8.2009. do isplate,
na iznos od 11,84 eura od 16.9.2009. do isplate,
na iznos od 10,68 eura od 16.10.2009. do isplate,
na iznos od 10,62 eura od 16.11.2009. do isplate,
na iznos od 6,93 eura od 16.12.2009. do isplate,
na iznos od 14,84 eura od 16.1.2010. do isplate,
na iznos od 16,72 eura od 16.2.2010. do isplate,
na iznos od 16,88 eura od 16.3.2010. do isplate,
na iznos od 22,81 eura od 16.4.2010. do isplate,
na iznos od 20,21 eura od 16.5.2010. do isplate,
na iznos od 22,72 eura od 16.6.2010. do isplate,
na iznos od 32,27 eura od 16.7.2010. do isplate,
na iznos od 28,94 eura od 16.8.2010. do isplate,
na iznos od 39,71 eura od 16.9.2010. do isplate,
na iznos od 34,96 eura od 16.10.2010. do isplate,
na iznos od 31,10 eura od 16.11.2010. do isplate,
na iznos od 42,50 eura od 16.12.2010. do isplate,
na iznos od 53,26 eura od 16.1.2011. do isplate,
na iznos od 45,73 eura od 16.2.2011. do isplate,
na iznos od 48,62 eura od 16.3.2011. do isplate,
na iznos od 41,51 eura od 16.4.2011. do isplate,
na iznos od 45,65 eura od 16.5.2011. do isplate,
na iznos od 60,89 eura od 16.6.2011. do isplate,
na iznos od 56,03 eura od 16.7.2011. do isplate,
na iznos od 84,29 eura od 16.8.2011. do isplate,
na iznos od 89,67 eura od 16.9.2011. do isplate,
na iznos od 60,59 eura od 16.10.2011. do isplate,
na iznos od 63,00 eura od 16.11.2011. do isplate,
na iznos od 61,83 eura od 16.12.2011. do isplate,
na iznos od 64,80 eura od 16.1.2012. do isplate,
na iznos od 68,19 eura od 16.2.2012. do isplate,
na iznos od 67,28 eura od 16.3.2012. do isplate,
na iznos od 65,70 eura od 16.4.2012. do isplate,
na iznos od 66,32 eura od 16.5.2012. do isplate,
na iznos od 67,98 eura od 16.6.2012. do isplate,
na iznos od 66,71 eura od 16.7.2012. do isplate,
na iznos od 67,03 eura od 16.8.2012. do isplate,
na iznos od 65,04 eura od 16.9.2012. do isplate,
na iznos od 63,65 eura od 16.10.2012. do isplate,
na iznos od 66,11 eura od 16.11.2012. do isplate,
na iznos od 64,75 eura od 16.12.2012. do isplate,
na iznos od 66,55 eura od 16.1.2013. do isplate,
na iznos od 62,43 eura od 16.2.2013. do isplate,
na iznos od 64,21 eura od 16.3.2013. do isplate,
na iznos od 65,45 eura od 16.4.2013. do isplate,
na iznos od 64,25 eura od 16.5.2013. do isplate,
na iznos od 60,38 eura od 16.6.2013. do isplate,
na iznos od 58,40 eura od 16.7.2013. do isplate,
na iznos od 61,07 eura od 16.8.2013. do isplate,
na iznos od 62,61 eura od 16.9.2013. do isplate,
na iznos od 65,05 eura od 16.10.2013. do isplate,
na iznos od 63,61 eura od 16.11.2013. do isplate,
na iznos od 64,88 eura od 16.12.2013. do isplate,
na iznos od 65,06 eura od 16.1.2014. do isplate,
na iznos od 67,44 eura od 16.2.2014. do isplate,
na iznos od 68,02 eura od 16.3.2014. do isplate,
na iznos od 67,77 eura od 16.4.2014. do isplate,
na iznos od 66,01 eura od 16.5.2014. do isplate,
na iznos od 64,84 eura od 16.6.2014. do isplate,
na iznos od 66,23 eura od 16.7.2014. do isplate,
na iznos od 67,48 eura od 16.8.2014. do isplate,
na iznos od 68,64 eura od 16.9.2014. do isplate,
na iznos od 69,45 eura od 16.10.2014. do isplate,
na iznos od 70,40 eura od 16.11.2014. do isplate,
na iznos od 71,48 eura od 16.12.2014. do isplate,
na iznos od 71,06 eura od 16.1.2015. do isplate,
i to za razdoblje od 16. ožujka 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koju propisuje čl. 1. st. 1. t. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23) za ostale odnose, sve to u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku PORSCHE MOBILITI d.o.o., OIB: 36514183925, Zagreb, Velimira Škorpika 21 isplatiti tužitelju MT, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 409,12 eura (slovima: četiristodevet eura i dvanaest centi) zajedno sa zakonskim kamatama koje teku od 21. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koju propisuje čl. 1. st. 1. t. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23) za ostale odnose, sve to u roku od 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku PORSCHE MOBILITI d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, da tužitelju MT, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.926,55 eura (slovima: tisućudevetstodvadesetišest eura i pedesetipet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23.siječnja 2026. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika u pogledu mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima za postupanje u ovom predmetu.
O b r a z l o ž e n j e
1. Tužitelj je kod ovog suda dana 06. studenog 2023. g. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 17.1.2008. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 01453, na temelju ponude trgovca br. 00117- 602/007 od 31.12.2007., a koji ugovor je potvrdio javni bilježnik Nikola Vulić, Vinkovci, Vladimira Nazora 13 18. siječnja 2008. pod brojem OV-813/08. Predmetnim ugovorom tuženik se obvezao tužitelju putem trgovca - Idol d.o.o. iz Osijeka, Sv. L. Mandića bb pribaviti objekt kredita – vozilo Škoda Fabia Classic 1.2 broj šasije:
TMBAA15J383098735, godina proizvodnje 2007., a tužitelj se obvezao za to platiti naknadu u ukupnom iznosu od 24.357,48 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF važećem na dan plaćanja. Predmetnim ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima od 289,97 CHF, a tužitelj se obvezao platiti i druge troškove koji su proizlazili iz predmetnog ugovora. Tužitelj je u cijelosti otplatio kredit.
1.1. U predmetnom ugovoru ugovorena je valutna klauzula vezana na švicarski franak, bez jasnih parametara po kojima bi tužitelj mogao biti obaviješten i imati saznanja o tečaju koji će se primjenjivati kako će mjesečni anuiteti dospijevati, niti je tužitelj na iste mogao utjecati ili pregovarati sa tuženikom, pa je tečaj za vrijeme trajanja ugovornog odnosa više puta mijenjan na štetu tužitelja. Također, i kamatna stopa, iako početno ugovorena u visini od 6,20 %, jednostrano je mijenjana na štetu tužitelja tijekom otplate kredita, bez jasnih parametara i uzročno-posljedične veze koji utječu na povišenje kamatne stope, i naznake razdoblja u kojem će se ista korigirati/povisivati.
1.2. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl .br. P-1401/12 od 04. 07. 2013., između ostalog, utvrđeno je da su tužene banke u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze prema ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužene banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Navedena je sudska odluka u dijelu nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o kamatnim stopama potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. PŽ-7129/13 od 13. 06. 2014., te presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Revt-249/14-2 od 09. 04. 2015. Nadalje je presudom Visokog trgovačkog suda broj:
Pž-6632/17 od 14. 06. 2018. potvrđeno da su tužene banke, osim što su ugovarale s potrošačima nepoštenu ugovornu odredbu o načinu promjene kamatne stope odlukom banke, ugovarali su s potrošačima i nepoštenu ugovornu odredbu kojom se obveza iz kredita veže za valutnu klauzulu švicarski franak, čime je prvostupanjska presuda po kolektivnom tužbi potrošača postala pravomoćna i obvezujuća. (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. 07. 2013., presuda Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13 od 13. 06 2014., presuda Vrhovnog suda RH broj: Revt- 249/14-2 od 09. 04. 2015.,odluku Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/17 od 14. 08. 2018.1.4. Tužitelj se u ovoj tužbi, stoga, poziva na pravna utvrđenja iz gore navedenih presuda, sve temeljem mogućnosti koju pružaju odredba čl. 502.c ZPP-a u pogledu proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti presude, te relevantne odredbe Zakona o zaštiti potrošača o tom pitanju. Premda tuženik nije izravno obuhvaćen naprijed navedenim Kolektivnim sporazumom, ipak se temeljem čl. 138a. Zakona o zaštiti potrošača (sada čl. 118.), te čl. 502. Zakona o parničnome postupku, pravomoćna Presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.
1.3. Također tuženik je tužitelju naplatio i trošak zaključenja ugovora/trošak obrade kredita u iznosu od 799,72 CHF bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje i koje sve usluge je tuženik izvršio prilikom zaključenja ugovora. I ova sporna odredba u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe članaka 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a kojom je tužitelju nametnuta obveza sa čijim sadržajem nije bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na njezin sadržaj.
1.4. Predmetni Ugovor o kreditu i Uvjeti ugovora o kreditu, a koji su sastavni dio predmetnog ugovora, sadrže odredbu o valutnoj klauzuli kojom se otplata mjesečnih obroka kredita veže uz švicarski franak (točka 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu: „Sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d.Zagreb, za CHF važećem na dan plaćanja“), kao i odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci o kamatnim stopama tuženika (točka 9.1. Uvjeta ugovora o kreditu: ''Visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelje kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju sličan učinak. Pod navedenim uvjetima može biti promijenjena godišnja kamatna stopa na kredit, kao i efektivna godišnja kamatna stopa na kredit''.) Ugovor sadrži i odredbu kojom se uređuje naplata troškova zaključenja Ugovora (tzv. ulazne naknade) u iznosu od 671,22 CHF (uključen PDV) (točka III. Ugovora). Također je i PDV protivno zakonu obračunat u CHF kao i jednokratni troškovi zaključenja Ugovora.
1.5. Stoga tužitelj postavlja tužbeni (deklaratorni) zahtjev za poništenjem nepoštenih ugovornih odredbi o promjeni kamatne stope (jednostranom odlukom) i o valutnoj klauzuli CHF, naknadi odnosno ''troškovima zaključenja ugovora o kreditu'', te (kondemnatorni) zahtjev za vraćanjem onoga što je tuženik kao nepošteni stjecatelj primio na osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi. Tužitelj traži povrat svih neosnovano naplaćenih iznosa po predmetnome kreditu, uz primjenu odredbe čl. 1111. ZOO. Uz to, tužitelj zahtijeva i zakonske zatezne kamate temeljem odredbe čl. 29. ZOO, i to od dana stjecanja, jer je tuženik nepošten stjecatelj od dana stjecanja, odnosno od dana svake uplate.
1.6. Tužitelj ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom o promjenjivim kamatama odnosno njihovim stopama, tečajnim listama banke, kao ni drugim dokumentima (otplatni plan, knjigovodstvena kartica, specifikacija uplata) i podacima bez kojih nije moguće utvrditi visinu iznosa koji mu tuženik mora vratiti, a radi se o podacima koje je tuženik, prema sadržaju građanskopravnog odnosa, dužan dati tužitelju i to bez naknade. Budući da tužitelj ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što dođe do potrebnih podataka i prije nego što se provede odgovarajuće vještačenje, nakon čega će tužitelj odrediti visinu novčane tražbine čiju isplatu zahtijeva ovom tužbom, podnosi stupnjeviti tužbu, temeljem čl. 186 b st. 1 i 2 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, - nastavno ZPP). Tužitelj uz tužbu prilaže dokaz da je dopisom od 05. ožujka 2021. g., od istog zatražio dostavu navedenih podataka.
1.7. Tužitelj je tijekom razdoblja otplate kredita zbog jednostranog povećanja ugovorene kamatne stope i porasta tečaja švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu preplatio iznos kredita kako je to predviđeno prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Stoga tužitelj predlaže provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje kako bi se utvrdila visina pretplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Tužitelj također predlaže da se sudski vještak očituje o tome koliki iznos je tužitelj platio tuženiku kao jednokratnu naknadu (ulaznu) i kojeg datuma. Tužitelj zadržava pravo nakon provedenog vještačenja specificirati i postaviti konačni tužbeni zahtjev, sve sukladno čl. 186 b st 4. i 5 ZPP-a.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, pozivom na odredbe čl. 46. Zakona o parničnom postupku, temeljem koje je za suđenje nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, dok je sukladno odredbi čl. 48. istoga zakona, za suđenje u sporovima protiv pravne osobe općemjesno nadležan sud prema sjedištu tuženika, a sve to iz razloga jer su stranke sporazumno ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu i to temeljem odredbe čl. 11. toč. 3. Ugovora o kreditu. Nadalje, tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev ističući između ostalog da je potraživanje tužitelja u zastari. Tuženik ističe prigovor promašene aktivne legitimacije budući osporava primjenu Zakona o zaštiti potrošača na konkretan slučaj. Tuženik u cijelosti osporava tvrdnje tužitelja da bi bilo koja odredba predmetnog Ugovora bila nepoštena ili ništetna. Tuženik ističe kako sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Nadalje, ističe da se kamatna stopa mijenjala sukladno odlukama zakonodavca o promjeni visine stope PDV-a, a PDV nije prihod tuženika već je prihod države. Tuženik ukazuje na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) te istovjetnu odredbu u članku 52. trenutno važećeg ZZP-a, koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Navodi da sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama tako nema ništetnih odredbi Ugovora, niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati. Navodi kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba i da nakon što je valjano ugovorena, valutna klauzula ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu ističe da kamatna stopa jasno je regulirana u odnosu na promjenjivosti visine kamatne stope, a koja se može promijeniti ako dođe do promjena na koje niti jedna strana ne utječe samostalno, odnosno u skladu s određenim zakonskim izmjenama koje predstavljaju prisilne propise na koje tuženik ne utječe i mora ih poštivati, kako tuženik, tako i tužitelj. Slijedom navedenog pogrešna je tvrdnja tužitelja da promjena kamatne stope ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci samog tuženika, budući ugovor sadrži odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te točno definirane parametre na temelju kojih dolazi do promjena kamatne stope time da samo kretanje PDV-a i LIBOR-a tuženik nije mogao predvidjeti ni na koji način te je kamatna stopa ovisila o vanjskim čimbenicima na koje tuženik nije imao utjecaja. Osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe da je tuženik poslovao sukladno svim pravilima i u dobroj vjeri, te nije poslovao na štetu potrošača, ako i da se utvrđenja iz presuda u kolektivnom sporu ne mogu primijeniti na pravni odnos stranaka. Što se tiče visine tzv. ulazne naknade, istu tuženik ne spori.
3. Tužitelj se u cijelosti protivio svim navodima iz odgovora na tužbu tuženika i to prije svega istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti. Tužitelj se protivio i svim ostalim navodima iz odgovora na tužbu, kao i istaknutom prigovoru zastare.
4. Što se tiče prigovora mjesne nenadležnosti ovoga suda, tuženik se poziva na odredbe čl. 70. ZPP-a prema kojoj odredbi se stranke mogu u pisanom obliku sporazumjeti o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određen isključiva mjesna nadležnost određenog suda, a stranke su, što je i vidljivo iz čl. 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu izričito ugovorile da je za sve sporove proizašle iz predmetnog ugovora mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu, zbog čega je tuženik predlagao da se ovaj sud oglasi mjesno nenadležnim i predmet ustupi nadležnom sudu.
4.1. Tužitelj se u cijelosti protivio svim navodima iz odgovora na tužbu tuženika i to prije svega istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti navodeći kako odredbe ugovora o kreditu o ugovaranju mjesne nadležnosti nisu bile posebno ispregovarane i da tuženik nije mogao utjecati na njihov sadržaj i da takva odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tuženika kao potrošača.
4.2. Istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda od strane tuženika sud je odbio kao neosnovan.
4.3. Nesporno je da je čl. 11.3. Ugovora određeno da je za sve sporove iz istog ugovora nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu, odnosno da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost određenog suda sukladno odredbi čl. 70. st. 1. ZPP-a. Također je utvrđeno da je ista odredba u pogledu ugovaranja mjesne nadležnosti sastavni dio unaprijed formuliranog obrasca ugovora o kreditu, a iz čega onda proizlazi da tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj.
4.4. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.
4.5. Obzirom da po ocjeni ovog suda o odredbi čl. 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, stranke nisu posebno pregovarale, slijedom čega tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj takve odredbe, nesporno je da ta odredba dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on iz mjesta svog prebivališta u [adresa] radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu bio izvrgnut dodatnim troškovima, te potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika čije je sjedište u [adresa] (tako proizlazi i iz Zaključka Vrhovnog suda Republike Hrvatske usvojenog na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenog 2020., poslovni broj Su IV- 308/20).
5. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u Ugovor (list 6-10 spisa), zahtjev (list 11-12 spisa), izjavu (list 24-31 spisa), dokumentacija (list 62-73 spisa), dokumentacija (80-82 spisa), nalaz i mišljenje vještaka od 26.studenog 2025. (list 87- 96 spisa).
6. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio slijedeće:
6.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio, dana 17.1.2008.g., Ugovor o kreditu broj: 01453, na temelju ponude trgovca br. 00117-602/007 od 31.12.2007., a koji ugovor je potvrdio javni bilježnik Nikola Vulić, Vinkovci, Vladimira Nazora 13 18. siječnja 2008. pod brojem OV-813/08. Ugovor je zaključen s trajanjem od 84 mjeseca i to za financiranje troškova kupnje vozila Škoda Fabia Classic 1.2 broj šasije:
TMBAA15J383098735, godina proizvodnje 2007., a tužitelj se obvezao za to platiti naknadu u ukupnom iznosu od 24.357,48 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF važećem na dan plaćanja, a tužitelj je kredit otplatio.
7. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, aktivna legitimacija, te da li je u ovom postupku nužno provoditi "test poštenja" odnosno utvrđivati da li je konkretna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope, tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, te da li se o istim odredbama prethodno pregovaralo, odnosno pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.
7.1. Sud je ocijenio prigovor promašene aktivne legitimacije tužitelja kao neosnovan, te iako tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi da tužitelj nema svojstvo potrošača, za navedene tvrdnje ne prilaže nikakve dokaze.
7.2. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.
7.3. U tijeku postupka tuženik dostavlja Izjavu Maria M, time da svjedok nije neposredno sudjelovao u sklapanju ugovora s tužiteljem, pa nema neposrednih saznanja o tijeku pregovora i sklapanju konkretnog ugovora. Iz izjave proizlazi da je on zaposlenik tuženika od 2007.g., educirao je prodajne predstavnike koji su neposredno sudjelovali kod pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, kao i za informiranje klijenata, te je u cijelosti upoznat s politikom poslovanja tuženika prilikom sklapanja ugovora o financiranju vozila, završno u izjavi opisuje postupak sklapanja ugovora o financiranju vozila.
8. U odnosu na valutnu klauzulu koja je sadržana u Ugovoru o kreditu sud ističe kako je institut valutne klauzule uveden u Republici Hrvatskoj 1994. odredbom čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 33/94) te do danas institut valutne klauzule je u svakodnevnoj primjeni, pa se kod sklapanja pravnih poslova ugovorena cijena izračunava upravo na temelju tečaja kune u odnosu na određenu stranu valutu, dakle uz primjenu valutne klauzule. Odredba o valutnoj klauzuli može dovesti do toga da novčana obveza u hrvatskoj kuni bude veća ili manja za potrošača, ovdje tužitelja, ovisno o kretanju tečaja hrvatske kune u odnosu na stranu valutu. Pri tome sud ističe kako Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I-392-2011 navodi da članak 22. ZOO-a ima legitiman cilj: dopuštanjem ugovaranja valutne klauzule štiti se jednaka vrijednost činidaba sudionika ugovornog ili drugog obveznopravnog odnosa zbog moguće promjene vrijednosti novca u razdoblju između nastanka novčane obveze i njezina ispunjenja (dospijeća).….mogućnost ugovaranja valutne klauzule postoji jednako za sve subjekte ugovornog prava i primjenjuje se na sve ugovore, dakle, i one koje sklope dvije fizičke osobe bez svojstva trgovca (građanskopravni ugovori) i omogućuje svim ugovornim stranama pod jednakim uvjetima ugovaranje zaštitnih monetarnih i zlatnih klauzula. Valutna klauzula, dakle, dopuštena je prema odredbi čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, 156/22, 155/23, dalje: ZOO).
8.1. U odnosu na ništetnost ugovorne odredbe kojim je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz švicarski franak sud je utvrdio da ugovorne odredbe kojima se glavnica kredita i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive tužitelju jer tužitelj kao prosječni potrošač ne raspolaže stručnim znanjem pa mu nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute, a tuženik ga o tome ni na koji način nije informirao.
9. Sud je u konkretnom slučaju ispitivao jesu li konkretne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena glavnica i otplata mjesečnih anuiteta vezana uz CHF nepoštene, a slijedom toga i ništetne.
9.1. Za utvrđenje je li se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo potrebno je provesti test poštenja spornih ugovornih odredaba. Test poštenja se sastoji od dva dijela koja moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenim.
9.2. Prvi test sastoji se od procjene uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Drugi test koji logički slijedi, tek ako je prvi pozitivan sastoji se od utvrđenja uzrokuje li takva ugovorna odredba znatnu neravnotežu "suprotno načelu savjesnosti i poštenja" tek ako su oba podtesta poštenja zadovoljena određena ugovorna odredba se može utvrditi nepoštenom i stoga ništetnom.
9.3. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje dok prema čl. 324. ZOO-a ništetnost neke odredbe Ugovora ne povlači ništetnost Ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet Ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je Ugovor sklopljen.
9.4. Tužitelj je ugovoreni iznos prema Ugovoru o kreditu otplatio. Ugovoreni iznos koji je tužitelj bio u obvezi platiti bio je vezan za špekulativnu valutu CHF koju nije štitio HNB, tužitelj je s osnova aprecijacije CHF-a zbog promjene tečaja CHF-a platio znatno više iznose odnosno preplatio je ugovoreni iznos ukupne vrijednosti vozila i naknada po Ugovoru po osnovi valutne klauzule (tečajnih razlika), a koja je bila sadržana u anuitetnoj otplati. Da je riječ o špekulativnoj valuti proizlazi i iz činjenice da je MMF višekratno upozoravao sve banke na području Europske unije na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na valutu EUR, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. Naime, MMF je upozoravao banke na trostruki rizik i to: rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita, te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta. Rast tečaja CHF-a u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i skorog uvođenja Euro zone bio je gotovo potpuno izvjestan. CHF je valuta koja se u hrvatskom monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima, a pravi temelj za potrošačke kredite su depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama. Istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope donosi povećani rizik.
9.5. Iz naprijed navedenog je sasvim razvidno da ugovorne odredbe kojima se glavnica kredita i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive tužitelju jer tužitelj kao prosječni potrošač ne raspolaže stručnim znanjem pa mu nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute, a tuženik ga o tome ni na koji način nije informirao.
9.6. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i valutna klauzula vezana uz švicarski franak odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.
9.7. Odredbe ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).
9.8. Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti kreditoru, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice iz ugovora, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni kreditori ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci kreditora, dakle vjerovnika.
9.9. Time je sud utvrdio da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja čime je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
10. Nadalje iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužitelj je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. U Ugovoru se navodi kako se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti, a jedina valuta o kojoj su se tužitelj i tuženik dogovarali je jedino i uvijek bila kuna i ništa drugo. Troškovi obrade kredita naplaćeni su kunama kao i svi popratni troškovi koje je tužitelj snosio u vezi predmetnog kredita, a uostalom tuženik je procjenu kreditne sposobnosti tužitelja vršio u kunama, jer tužitelj prima plaću u kunama pa je i procjena visine mjesečne otplate vršena u hrvatskim kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužitelju (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao. Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužitelju niti to dokazuje. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužitelju istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu.
10.1. Sam mehanizam Ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužitelj plaćao znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla. Tužitelju se naime usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga. Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora je pritom odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO načelo savjesnosti i poštenja, iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava i iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba te iz čl. 7. ZOO-a, kao i načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP 03), odnosno čl. 96. ZPP/07 a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.
11. Druga nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam Ugovora je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba je upravo ta koja je dodatno omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao. Kada se ovaj mehanizam Ugovora sa nepoštenim odredbama (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, aprecijacija švicarskog franka i anuitetna otplata) stavio u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, tužitelj je suprotno čl. 6. ZOO-a (načelo jednake vrijednost činidaba) ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužitelja, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. ZZP/07 i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet pa je tužitelj plaćao anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih. Jednostrano i samovoljno povećanje same kamatne stope i povećanje glavnice zbog povišenja tečaja švicarskog franka je dovelo do dvostrukog povećanja kamata s dva osnova, a takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP07 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a.
12. Nesporno je da je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu tužitelju bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, budući je prema zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C 186/16, i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017., jasno navedeno da odredbu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, a koja odgovara čl. 84. ZZP/03, treba tumačiti na način da nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite i formirane odluke, te sa tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze.
13. Nadalje, provedenim dokaznim postupkom sud je utvrdio da tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi o ulaznim naknadama, budući da je i ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njezin sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te kroz to povredu odredaba Direktive Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Naime, ugovorna odredba po kojoj je predviđena ulazna naknada za obradu kredita je nepoštena jer se o njoj nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništetna u smislu odredbe članka 102. u svezi s člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz da je zaista imao administrativne troškove dokumentacije, troškove osoblja i sl. te je navedenom ugovornom odredbom tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, u smislu čl. 81 st. 4 Zakona o zaštiti potrošača. Odredba o ulaznoj naknadi nije ništetna sama po sebi, jer tako proizlazi i iz Direktive 2008/48/EEZ. Odnosno, ugovaranje naknade samo po sebi ne mora biti ništavo, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i uz uvjet da ugovorena naknada ne proizvodi neravnotežu između potrošača i trgovca.
14. U ovoj konkretnoj pravnoj stvari Ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu čl. 295. ZOO-a jer se radi o Ugovoru unaprijed sastavljenom za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi. Tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom Ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja, a što je utvrđeno iz iskaza tužitelja koji navodi da je djelatnik banke nudio samo ugovor koji je predmet ovog spora, dakle po principu "uzmi ili ostavi". Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog Ugovora.
14.1. Da je takvo postupanje kreditora nepošteno utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 C i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.
14.2. Sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji je sklopio s tuženikom u valuti švicarski franak, da kao potrošač nije o postojećem riziku obaviješten uredno i u razumnoj mjeri da bi mogao razumjeti sporne odredbe čime je povrijeđeno pravo tužitelja kao potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koja je vezana uz glavnicu u švicarskom franku i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.
14.3.Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) u tijeku postupka nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica
– švicarski franak i promjenjivoj kamatnoj stopi to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da bi ugovorne odredbe tužitelju kao potrošaču bila razumljive i jasne.
15. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da su bitne odredbe Ugovora o kreditu nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak i promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i ulaznoj naknadi ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene valjalo je utvrditi ništetnost kao u izreci ove presude.
16. U odnosu na istaknuti prigovor zastare sud je isti ocijenio kao neosnovan iz razloga što je sud u utvrdio ništetnost odredbe o kreditu u pogledu valutne klauzule i jednostrano promjenjive kamatne stope te naknade troškova kredita, pa slijedom toga na ovaj slučaj se i primjenjuje pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom na izneseni prigovor zastare u ovoj konkretnoj pravnoj stvari zastara nije nastupila jer uz primjenu zastarnog roka od pet godina, ista bi nastupila dana 06. studenog 2028. godine (tužba podnesena dana 06. studenog 2023. godine).
17. U ovoj konkretnoj pravnoj stvari iznos koji tužitelj potražuje od tuženika jeste iznos koji predstavlja razliku između iznosa s osnova valutne klauzule koji je tužitelj trebao platiti i iznosa koje pretplatio imajući u vidu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka sud je utvrdio da ukupno razlika u iznosu rata primjenom tečaja na dan računa u odnosu na iznose rata primjenom tečaja na dan sklapanja Ugovora iznosi 3.640,35 eura te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.
18. U pogledu utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule provedeno je vještačenje po vještaku Mati Ivanović iz Županje, koji u svom nalazu i mišljenu od 26. studenog 2025.g. navodi da su korisnik kredita, i tuženik ugovorili iznos kredita 19.849,09 CHF, s obvezom vraćanja u 84 mjesečna obroka u visini kunske protuvrijednosti iznosa od po 289,97 CHF prema prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. Tečaj Raiffeisenbank Austria d.d. korišten na dan početka ugovora, odnosno 21. siječnja 2008. godine iznosio je 4,592384 kuna za 1 CHF. Visina tečaja CHF u odnosu na kunu mijenjala se cijelo vrijeme otplate kredita.Tužitelj, odnosno korisnik kredita CT je na ime troškova obrade ugovora uplatio tuženiku, odnosno davatelju kredita Porsche Mobiliti d.o.o., dana 21. siječnja 2008. godine iznos od 3.082,50 kuna, odnosno 409,12 EUR.
19. Vještak nadalje navodi da je ukupna razlika u visini anuiteta (glavnice i kamate) u odnosu na povećanje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir prodajni tečaj Raiffeisenbank Austria d.d. na dan početka ugovora, odnosno početni tečaj CHF-a u i naknadna povećanja tečaja CHF-a, odnosno promjene na više od početnog tečaja i to u razdoblju otplate kredita predstavlja tzv. pozitivne razlike i iznosi 3.640,35 EUR. Ukupan iznos manje plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan zaključenja predmetnog ugovora o kreditu utvrđen je u visini od -17,32 EUR. Ukupan iznos razlike anuiteta nastalih uslijed promjena tečaja tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu utvrđen je u visini od 3.623,03 EUR. Tužitelj, odnosno korisnik kredita CT je na ime troškova obrade ugovora uplatio tuženiku, odnosno davatelju kredita Porsche Mobiliti d.o.o., dana 21. siječnja 2008. godine iznos od 3.082,50 kuna, odnosno 409,12 EUR.
19.1. Tužitelj je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, te svoj tužbeni zahtjev u pismenom podnesku od 22. prosinca 2025.g. uskladio sa nalazom vještaka.
19.2. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Mate Ivanović iz Županje od 26. studenog 2025 g. cijeneći isti stručnim i objektivnim, zasnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjenim prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima. Kako iz nalaza i mišljenja financijsko- knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli platio viši iznos od ukupno 3.640,35 eura, te na temelju ništetne odredbe o ulaznoj naknadi iznos od 409,12 eura, to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama a koje teku počev od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to temeljem odredbe čl. 1115. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, koja regulira vraćanje kod stečenog bez osnove, a koja se odgovarajuće primjenjuje i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba, budući se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, a kako je to odlučeno u izreci ove presude. Tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari glasi na isplatu, a tužitelj je kao dokaz da je preplatio iznose predložio vještačenje kojim je to i utvrđeno. Tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev niti je izjavio prijeboj tražbina, pa da bi sud uzeo u obzir i iznose kojima je tužitelj platio manje i za isto umanjio dosuđene iznose. Plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio, pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečega što nije primio. (Županijski sud u Vukovaru Gž- 205/2022-4 od 13. prosinca 2022. godine).
19.3. Na ročištu održanom kod ovog suda dana 22. prosinca 2025.g. tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva. Međutim, konačno postavljeni zahtjev sukladno odredbi članka 190. st, 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 - nastavno ZPP) u tehničkom smislu predstavlja preinaku tužbe, iako se u naravi zapravo radi o usklađivanju tužbenog zahtjeva sa nalazom vještaka. Svrha odredbe članka 190. st. 1. ZPP-a, usmjerena je na ubrzavanje postupka i sprečavanje procesnih zloupotreba, a dodavanje stavka 2. istog članka ima za cilj sprečavanje zloupotreba prava od strane tuženika i izbjegavanje prisiljavanja tužitelja da u trenutku podnošenja tužbe postavlja nerealno visoke zahtjeve zbog bojazni da će u daljnjem tijeku postupka biti onemogućen u usklađivanju svog zahtjeva sa stvarnim stanjem, pogotovo imajući u vidu da se tuženik jednako kao u slučaju preinake tužbe može protiviti i povlačenju tužbe. Onemogućavanjem preinake tužbe u slučaju da se radi o povećanju tužbenog zahtjeva nakon nalaza vještaka, tužitelj bi bio onemogućen u ostvarivanju svog prava na pravično suđenje što je u suprotnosti s odredbama članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članka 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske.(Županijski sud u Slavonskom Brodu posl. br. Gž-91/2022 od 24. veljače 2022. g.), pa je stoga sud odlučio kao u točki I izreke rješenja.
20. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste s obzirom da su kamatne stope određene po ugovornoj odredbi koja je suprotna zakonu i zbog nepoštene valutne klauzule vezane uz švicarski franak, dakle ništetne, tada je stjecatelj, u ovom slučaju tuženik, dužan stečeno s pripadajućim kamatama vratiti, temeljem čl. 215. ZOO, od dana stjecanja, a kako se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO (5 godina).
21. Tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi troška kredita te zahtjeva povrat iznosa od 409,12 eura.
21.1. Nije sporno da Ugovorom o kreditu koji su sklopili kao ugovorne strane tužitelj i tuženik ugovoreno je da je ugovorena naknadu za obradu kredita, a koja naknada je obuhvaćena iznosom kredita iz toč. II Ugovora (točka 3. Ugovora o kreditu).
21.2. Na temelju uvida u sam ugovor o kreditu koji prileži spisu, utvrđeno je da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru. Odredbom čl. 295. ZOO, važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Imajući u vidu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama ("Narodne novine broj 96/2003, dalje ZZP, kao lex specialis), koji odredbom čl. 81. stavak 1.propisujeda se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2 propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3.istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
21.3. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti tuženiku naknadu troškova kredita u visini od 409,12 eura, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedeni trošak kredita niti zašto je određena baš u tom iznosu.
21.4. U odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne, lako razumljive i lako uočljive, valja navesti da je tužitelj u smislu odredbe čl. 3. ZZP potrošač, odnosno, fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pristupio u okviru svoje djelatnosti. S obzirom da je tužitelju temeljem točke 3. predmetnog Ugovora naplaćen trošak kredita tako da je isti obuhvaćen iznosom kredita, u visini kako je to ranije navedeno, očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.
22. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.
23. O troškovima tužitelja odlučeno je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, 37/22 i 126/22; dalje u tekstu: OT), kao i to da je tužitelj uspio sa tužbenim zahtjevom, te su mu zbog toga na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznati kao potrebni i nužni i to trošak sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. OT u iznosu od 100 bodova, trošak zastupanja na sveukupno 2 ročišta za glavnu raspravu, na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, prema Tbr. 9. toč. 1. OT i to za svako ročište po 100 bodova odnosno ukupno 200 bodova, trošak zastupanja na ročištu za glavnu raspravu, održanom dana 05. studenog 2025.g., prema Tbr. 9. toč. 2. OT, u iznosu od 50 bodova, trošak sastava 4 obrazložena podneska prema Tbr. 8. toč. 1. OT u iznosu od 100 bodova svaki, trošak zastupanja na ročištu za objavu presude, prema Tbr. 9. toč. 3. OT, u iznosu od 50 bodova odnosno za sve poduzete radnje u postupku ukupno 800 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura, iznosi 1.600,00 eura.
23.1. Pored ovog iznosa tužitelju je još priznat trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 300,00 eura, i plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura, tako da ukupno priznati troškovi tužitelja iznose 1.926,55 eura.
23.2. Na dosuđeni iznos parničnog troška, sud je tužitelju priznao zateznu kamatu od dana donošenja ove presude po osnovi odredbe članka 30. stavak 2 Ovršnog zakona.
Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.
U Vinkovcima, 23.siječnja 2026. godine.
Sudac
Ivana Božić Pišćak
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.
Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.
Dostaviti:
1. tužitelj po punomoć. Ivani Jurčević, odvj. iz Vinkovaca
2. tuženik po punomoć., odvj. iz OD Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa, iz Zagreba
