REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-2019/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, u ime Republike Hrvatske, po sucu mr. sc. Ivani Koštarić Fegeš, u pravnoj stvari tužitelja JOLLY AUTO LINE d.o.o., Šibenik, Ante Šupuka 10, OIB: 17898328148, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Župan, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Listopadska ulica 2, OIB: 94472454976, kojeg zastupa punomoćnik Lidija Klepo, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate iznosa od 100,74 EUR, 23. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 100,74 EUR sa zateznim kamatama od 11. listopada 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu zakonskih zateznih kamatama na iznos od 100,74 EUR po stopi koja prelazi stopu određenu u točki I. izreke presude, kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove u iznosu od 82,41 EUR sa zateznim kamatama od 23. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 6,63 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 23. siječnja 2026. do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu radi isplate iznosa od 100,74 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

U tužbi u bitnome navodi kako je u prometnoj nezgodi koja se dogodila 1. lipnja 2024. nastala šteta na vozilu, marke i tipa SMART FORTWO, registarske oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika UNICREDIT LEASING CROATIA d.o.o., Zagreb, Samoborska cesta 145, OIB: 18736141210, koju štetu je u obvezi platiti tuženik kao odgovorni osiguratelj. Oštećenik je štetni događaj prijavio tuženiku te su djelatnici tuženika 4. lipnja 2024. pregledali vozilo, procijenili štetu i napravili zapisnik o izvidu štete broj 248210512461. Tužitelj je vozilo preuzeo i izvršio popravak prema pravilima struke te je za svoju uslugu ispostavio račun broj 5708/ZG1/1 na ukupan iznos od 2.399,00 EUR (PDV uključen). Osnovicu po navedenom računu u iznosu od 1.919,20 EUR je dužan podmiriti tuženik kako bi nadoknadio štetu oštećeniku. Tužitelj je račun popravka poslao na ovjeru i znanje tuženiku putem e-maila te je tuženik odgovorio i ovjerio odnosno likvidirao račun, ali samo na iznos od sveukupno 1.797,15 EUR. Tužitelj je omaškom prilikom fakturiranja duplo naznačio dijelove slijedom čega je 7. ožujka 2025. izdao knjižnu obavijest na iznos od 21,31 EUR. Razliku od 100,74 EUR po računu koji tuženik nije platio tuženik opravdava da je to cijena rada limara i lakirera koji oni priznaju. Upravo ta razlika o cijeni rada je predmet ovoga spora koji je dužan podmiriti tuženik. Dakle, tuženik sasvim neosnovano sebi uzima pravo da određuje cijenu sata rada/usluge drugog gospodarskog subjekta. Tuženik je platio iznos od sveukupno 1.797,15 EUR po računu, međutim nije platio iznos od 100,74 EUR te po tome nije u potpunosti nadoknadio štetu. Tužitelj ističe da je službena cijena sata rada njegove radionice 60,00 EUR / sat plus PDV. Prema načelima tržišnog natjecanja svaki poslovni subjekt ima pravo raditi po satnicama koje sam odredi u zakonski određenom poslovnom prostoru. Ustupitelj / oštećenik kao vlasnik popravljenog vozila te ovlaštena osoba tužitelja sklopili su 26. ožujka 2025. ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja kojim je ustupitelj prenio potraživanje u iznosu od 122,05 EUR na primatelja tj. tužitelja, o čemu je obaviješten tuženik.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije i promašene pasivne legitimacije, osporio je nastanak štetnog događaja, odgovornost i visinu tužbenog zahtjeva. U bitnome navodi kako tužitelj ne navodi niti dostavlja relevantnih podataka i dokaza o prometnoj nezgodi na koju se poziva, ne navodi niti dostavlja relevantne podatke i dokaze o vozilu štetnika niti o osiguranju tog vozila kod tuženika. Tužitelj u tužbi nije dostavio dokaze o prometnoj nezgodi od 1. lipnja 2024., nije naveo podatke o vozilu štetnika niti je dostavio dokaze o osiguranju tog vozila kod tuženika, nije opisao na koji način je došlo do štetnog događaja niti je opisao u čemu se sastoji krivnja vozača vozila štetnika, nije dostavio dokaze iz kojih bi to bilo razvidno niti je na tu okolnost predložio adekvatne dokaze. Tužbeni zahtjev je neosnovan i iz razloga što se svaka stranka prilikom ostvarenja svojih prava dužna pridržavati općih načela obveznih odnosa, kao što su načela propisana člancima 5.1 i 10.2. Zakona o obveznim odnosima, prema kojima je oštećenik bio dužan surađivati, te se bio dužan ponašati kao dobar domaćin i posebice suzdržati se od postupaka kojima se otežava ispunjenje obveze drugog sudionika. Oštećenik je mogao izvršiti popravak vozila u drugim servisima, u najmanju ruku jednake kvalitete kao i servis u kojem je isti izvršio popravak, ali za bitno manji iznos od onoga koji je isti u konačnici podmirio, a na što mu je i sam tuženik ukazivao u mirnom postupku. Tuženik je više puta obavijestio oštećenika na njegova prava, ali i obveze te ga je i obavijestio kako vozilo može popraviti u servisima u kojima bi cijena popravka bila manja od one navedene u tužbi. Vlasnik je mogao po svojem slobodnom izboru odvesti svoje vozilo i u radionicu/servis u kojem je cijena sata rada nekog servisa/radionice npr. 80 ili100 EUR plus PDV, kao i u kojem je cijena potrošnog materijala višestruko veća ali je sigurno da posljedice takvog izbora, koje se ogledaju u bitno većem novčanom iznosu popravka od iznosa za koji je vozilo bilo moguće popraviti na najkvalitetniji način, ne mogu stavljati na teret osobi koja bi bila odgovorna za naknadu štete. Tuženik stoga može biti dužan, u slučaju postojanja njegove odgovornosti i ovisno o njezinom omjeru, naknaditi onaj najmanji novčani iznos za koji je moguće ili za koji je bilo moguće izvršiti popravak vozila, tj. njegovo vraćanje u prvobitno stanje, a to je u ovom slučaju iznos koji je tuženik već isplatio. U slučaju kad oštećena stranka, vlasnik/vlasnica vozila neopravdano poveća iznos popravka, sam odgovara za posljedice takvog izbora i razliku u cijeni nastalu zbog toga što nije želio popraviti vozilo u radionicama/servisima u kojem bi cijena istog popravka bila niža. Tuženik osporava navodni Službeni cjenik radionice tužitelja kao i navode tužbe o službenoj cijeni sata rada u radionici tužitelja, u iznosu od 60,00 EUR plus PDV, kao i cijene potrošnog materijala. Tužitelj je cjenik izdao sam sebi pa prema tome on nije i ne može biti relevantan kao mjerodavan dokaz o cijeni sata niti se može ispitati na koji način je ona određena niti tužitelj dostavlja dokaza koji bi bili u skladu sa cjenikom. Predmetni račun nije dokaz jer je sporan i osporen. Budući da se tužitelj poziva na smjernice Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, ukazuje se da uvjete koji su tamo postavljeni tužitelj nije ničim dokazao. Stoga tuženik ustraje u navodima da je cijena sata proizvoljno određena i smatra da je cijena upravo ovakva jer se naknada štete pokušava ostvariti od osiguravajućeg društva. Vozilo nije popravljeno sukladno izvidu štete te je šteta na taj način preuveličana. Osporio je i zatraženi tijek i stopu kamata jer tuženik nije u nikakvom ugovornom odnosu s tužiteljem.

3. U nastavku postupka tužitelj je u podnesku od 24. listopada 2025. u cijelosti osporio tvrdnje iz odgovora na tužbu te je u cijelosti ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva.

4. Uvidom u e-spis i potvrdu o otpravku utvrđeno je kako je 11. studenoga 2025. tuženik uredno primio navedeni tužiteljev podnesak s ispravama po svom punomoćniku, ali tuženik nije osporio tužiteljeve tvrdnje iz tog podneska, niti isprave dostavljene uz taj podnesak.

5. Sud je u dokaznom postupku izveo dokaze čitanjem isprava u spisu, i to: tužiteljevog računa broj 5708/ZG1/1 od 10. rujna 2024. (str. 9. -10. spisa), knjižne obavijesti (str. 11. – 12. spisa), tuženikovog izvida štete broj 248210512461 (str. 13. spisa), tuženikove obrazložene ponude od 23. rujna 2024. (str. 14. spisa), narudžbe popravka (str. 15. spisa), ispisa prometne stavke – potvrde uplate (str. 16. spisa), tužiteljevog cjenika (str. 17. – 18. spisa), Ugovora o ustupanju tražbine od 26. ožujka 2025. (str. 19. – 21. spisa), notifikacije o ustupanje tražbine (str. 22. – 23. spisa), e- maila Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga (str. 43. – 44. spisa), dopisa Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja (str. 49. – 52. spisa), e-maila (str. 75. spisa), računa (str. 76. – 78. spisa).

6. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 144/22 i 155/23; dalje: ZPP), sud je utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim, osim u dijelu stope zateznih kamata.

7. Predmet spora je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 100,74 EUR po osnovi naknade štete u vidu razlike u cijeni rada (radnog sata) koju je obračunao tužitelj u računu broj 5708/ZG1/1 od 10. rujna 2024. i cijene rada (radnog sata) koju je tuženik priznao i platio u mirnom postupku.

8. S obzirom na to da se tužbeni zahtjev odnosi na novčanu tražbinu koja ne prelazi iznos od 6.630,00 EUR u konkretnom slučaju se radi o sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 502. stavka 1. ZPP-a za koji postupak su primarno mjerodavne odredbe Glave trinaest ZPP-a kao posebne odredbe, uključujući i odredbe članka 461.a ZPP-a. Odredbom članka 461.a stavka 2. ZPP-a je propisano da su u postupku u sporovima male vrijednosti stranke dužne najkasnije u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predloži ti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica. Odredbom članka 461a. stavka 3. ZPP-a propisano je da je postupak u sporovima male vrijednosti pisani postupak. Sud će u postupcima u sporovima male vrijednosti održati ročište ako to smatra potrebnim radi provođenja dokaznog postupka ili ako barem jedna od stranaka podnese takav obrazloženi prijedlog. Sud će rješenjem odbiti prijedlog stranke za održavanje ročišta ako smatra, s obzirom na okolnosti slučaja, da se pravično vođenje postupka može osigurati i bez održavanja ročišta. Protiv rješenja kojim se odbija prijedlog stranke za održavanje ročišta nije dopuštena posebna žalba (članak 461.a stavak 4. ZPP -a). Stranke mogu na pripremnom ročištu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu (članak 461.a stavak 9. ZPP). Nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile na pripremnom ročištu protivno stavku 6. toga članka sud neće uzeti u obzir (članak 461.a stavak 10. ZPP).

Na navedeno su, u skladu s odredbom članka 461.a stavka 8. ZPP, stranke upozorene u rješenju suda od 11. rujna 2025. koje je tužitelj uredno primio po svom punomoćniku 11. rujna 2025., a tuženik po svom punomoćniku 12. rujna 2025., što je sud utvrdio uvidom u e-spis i potvrde o otpravku.

9. Osim toga, u parničnom postupku svaka stranka je dužna iznijeti činjenice na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, te predložiti dokaze kojima se te činjenice utvrđuju (članak 7. stavka 1. i članak 219. stavak 1. ZPP-a).

10. Nije sporna činjenica da je u mirnom postupku tuženik isplatio iznos od 1.797,15 EUR po osnovi naknade štete na vozilu marke i tipa SMART FORTWO, registarske oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika UNICREDIT LEASING CROATIA d.o.o. nastale u prometnoj nesreći koja se dogodila 1. lipnja 2024.

11. Sporne su aktivna i pasivna legitimacija, nastanak štetnog događaja, odgovornost za štetu, osnova i visina sporne tražbine, tijek i stopa zateznih kamata. .

12. Uvidom u tužiteljev račun broj 5708/ZG1/1 od 10. rujna 2024. (str. 9. -10. spisa) utvrđeno je da je ispostavljen na UNICREDIT LEASING CROATIA d.o.o. kao kupca i da se, između ostalog, odnosi na uslugu limara osobnih automobila čija cijena po satu iznosi 60,00 EUR plus PDV, za osobno vozilo marke i tipa SMART FORTWO, registarske oznake [registarska oznaka].

13. Uvidom u tuženikov izvid štete broj 248210512461 (str. 13. spisa; dalje: tuženikov izvid) utvrđeno je da je u toj ispravi kao oštećenik naveden UNICREDIT LEASING CROATIA d.o.o., da je kao dan nezgode naveden 1. lipnja 2024. te da je kao oštećeno vozilo navedeno upravo vozilo marke i tipa SMART FORTWO, registarske oznake [registarska oznaka], dakle, isto vozilo koje je navedeno i u tužiteljevom računu. Nadalje je utvrđeno da su u toj ispravi, između ostalog, utvrđena oštećenja na navedenom vozilu, radno vrijeme popravka limara od 5,20h i radno vrijeme popravka lakirera od 3,50h, ali nije navedena cijena radnog sata limara niti lakirera. Dakle, u navedenoj ispravi koju je sastavio sam tuženik je sam tuženik već u mirnom postupku potvrdio da se 1. lipnja 2024. dogodila nezgoda u kojoj je oštećeno upravo vozilo marke i tipa SMART FORTWO, registarske oznake [registarska oznaka] u vlasništvu UNICREDIT LEASING CROATIA d.o.o. te je utvrdio nastala oštećenja na navedenom vozilu. UNICREDIT LEASING CROATIA d.o.o.

14. Uvidom u tuženikovu obrazloženu ponudu od 23. rujna 2024. (str. 14. spisa; dalje: tuženikova ponuda), koja je upućena UNICREDIT LEASING CROATIA d.o.o., utvrđeno je da se u toj ispravi sam tuženik poziva na prometnu nesreću - osigurani slučaj od 1. lipnja 2024. te tuženikov izvid štete broj 248210512461. Nadalje je utvrđeno da tom ispravom tuženik obavještava UNICREDIT LEASING CROATIA d.o.o. da njihova odgovornost za naknadu štete po predmetnoj prometnoj nesreći nije sporna, da je osnovanost zahtjeva utvrđena na temelju potvrde nadležne policije, da je time njihov odštetni zahtjev pravno osnovan i da su procijenili visinu štete kao cjelokupnu naknadu štete na iznos od 1.797,15 EUR, s time da je visina štete procijenjena na temelju izvida štete, fotografija oštećenog vozila, računa popravka oštećenog vozila koji je umanjen za netočnu satnicu i duplo fakturirane dijelove (pojačanje blatobrana i kopča obloge).

15. Dakle, iz isprava u spisu - tuženikovog izvida i tuženikove ponude proizlazi kako se, suprotno tuženikovim tvrdnjama, 1. lipnja 2024. dogodila prometna nezgoda u kojoj je oštećeno upravo vozilo marke i tipa SMART FORTWO, registarske oznake [registarska oznaka] u vlasništvu UNICREDIT LEASING CROATIA d.o.o. koje vozilo je u tom trenutku bilo osigurano kod tuženika te da je sam tuženik učinio nespornom odgovornost za štetu i procijenio je štetu na iznos od 1.797,15 EUR, koji iznos je nesporno i isplaćen, ali je osporio visinu štete u preostalom, u ovom postupku spornom iznosu od 100,74 EUR. Stoga je sud utvrdio neosnovanim tuženikove tvrdnje kojima osporava pasivnu legitimaciju, nastanak štetnog događaja i odgovornost za štetu . To tim više što je tuženik u mirnom postupku nesporno isplatio iznos od 1.797,15 EUR upravo po osnovi naknade štete za predmetni štetni događaj, dok je ostao sporan samo iznos od 100,74 EUR. Slijedom navedenog sud je utvrdio da je tuženik osiguratelj vozila čiji je vozač odgovoran za predmetni štetni događaj i tako uzrokovao štetu na predmetnom vozilu.

16. Nije osnovan niti prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Naime, uvidom u Ugovor o ustupanju tražbine od 26. ožujka 2025. (str. 19. – 21. spisa; dalje: Ugovor), utvrđeno je da je sklopljen između UNICREDIT LEASING CROATIA d.o.o., kao ustupitelja te tužitelja kao primatelja. U članku 1. Ugovora je suglasno utvrđeno da UNICREDIT LEASING CROATIA d.o.o kao ustupitelj ima novčano potraživanje prema tuženiku kao dužniku u iznosu od 122,05 EUR, sve prema računu popravka za štetu 5708/ZG1/1 u ukupnom iznosu od 2.399,00 EUR i temeljem izvida štete tuženika kao dužnika broj 248210512461, dakle, upravo prema računu koji je dostavljen u spis i koji se odnosi na predmetni štetni događaj i upravo prema tuženikovom izvidu štete koji je dostavljen u spis i koji se odnosi na predmetni štetni događaj. U članku 2. Ugovora je utvrđeno da UNICREDIT LEASING CROATIA d.o.o. kao ustupitelj ustupa tužitelju kao primatelju svoje potraživanje prema tuženiku kao dužniku u iznosu od 122,05 EUR, da se potpisom Ugovora tužitelj kao primatelj odriče bilo kakvog daljnjeg potraživanja prema ustupitelju po osnovi navedenog računa za popravak. Člankom 3. Ugovora je određeno da će tužitelj kao primatelj obavijestiti tuženika kao dužnika o tom ustupu. Iz navedenih ugovornih odredbi proizlazi da je UNICREDIT LEASING CROATIA d.o.o. kao ustupitelj prenio na tužitelja kao primatelja novčanu tražbinu prema tuženiku kao dužniku u iznosu od 122,05 EUR po računu broj 5708/ZG1/1, dakle, tražbinu u većem iznosu koja obuhvaća i spornu tražbinu u iznosu od 100,74 EUR koja je predmet spora u ovom postupku u skladu s odredbama članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO).

Osim toga, prema odredbi članka 81. stavka 1. ZOO-a, s tražbinom prelaze na primatelja sporedna prava, kao što su pravo prvenstvene naplate, hipoteka, založno pravo, prava iz ugovora s jamcem, prava na kamate, ugovornu kaznu i sl. Smatra se da su dospjele a neisplaćene kamate ustupljene s glavnom tražbinom (članak 81. stavak 3. ZOO-a).

Slijedom navedenog sud je utvrdio da su u konkretnom slučaju zajedno s glavnom tražbinom u iznosu od 100,74 EUR po računu broj 5708/ZG1/1 na tužitelja kao primatelja prenesene i dospjele, a neisplaćene kamate na iznos od 100,74 EUR. Uzevši u obzir navedeno sud je utvrdio da je Ugovorom UNICREDIT LEASING CROATIA d.o.o. kao ustupitelj prenio na tužitelja kao primatelja upravo spornu tražbinu u iznosu od 100,74 EUR po tužiteljevom računu broj 5708/ZG1/1 koji se odnosi upravo na tuženikov izvid štete nastale u predmetnom štetnom događaju zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na navedeni iznos glavnice. Zbog toga, u skladu s odredbom članka 84. stavka 1. ZOO-a, tužitelj kao primatelj ima prema tuženiku kao dužniku ista prava koja je UNICREDIT LEASING CROATIA d.o.o. kao ustupitelj imao prema tuženiku kao dužniku do ustupanja, o kojem ustupu je tuženik obaviješten kao što to proizlazi iz notifikacije o ustupanju (str. 22. – 23. spisa), koju činjenicu tuženik nije niti osporio.

17. Uvidom u tužiteljev račun broj 5708/ZG1/1 od 10. rujna 2024. (str. 9. -10. spisa) utvrđeno je da je tužitelj obavio popravak vozila marke i tipa SMART FORTWO, registarske oznake [registarska oznaka], prema tuženikovom izvidu štete broj 248210512461, a ta činjenica proizlazi i iz Ugovora. Nadalje je utvrđeno da je tim računom obračunata i usluga limara osobnih automobila, da je utrošeno 7 sati rada, koji broj odnosno obračun sati tuženik nije osporio, koji rad je obračunat po cijeni od 60,00 EUR po satu, uvećano za PDV. Uvidom u tužiteljev Cjenik (str. 17. – 18. spisa) utvrđeno je da vrijedi od 1. kolovoza 2024. i da cijena radnog sata limara i lakirera iznosi 60,00 EUR plus PDV. Uvidom u navedene isprave je dakle utvrđeno da je cijena radnog sata obračunata u tužiteljevom računu u konkretnom slučaju obračunata u skladu s tužiteljevim Cjenikom. Budući da je u konkretnom slučaju tužitelj u predmetnom računu obračunao cijene u skladu sa svojim Cjenikom za odluku o tužbenom zahtjevu pravno su irelevantne tuženikove tvrdnje kako je tuženik ponekad određivao cijene suprotno svom Cjeniku jer to konkretno nije slučaj.

18. U konkretnom slučaju se iznos od 100,74 EUR, čiju isplatu tužitelj zahtijeva u ovom postupku, odnosi na razliku u cijeni rada (radnog sata) koju je obračunao tužitelj u predmetnom računu i cijene rada koju je tuženik priznao i platio u mirnom postupku, koju razliku je tuženik odbio platiti u mirnom postupku iz razloga što, u bitnome, ne prihvaća veću cijenu rada koju je obračunao tužitelj, kod kojih tvrdnji je u bitnome ostao i u ovom postupku, a koje tvrdnje su, prema stajalištu suda, neosnovane.

19. Naime, prema stajalištu suda, oštećenik nije dužan popraviti vozilo u onom servisu kojeg mu preporuči osiguravajuće društvo, već je ovlašten popraviti vozilo u servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila, po cijeni koju taj servis naplaćuje svojim klijentima. Okolnost što postoje i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila jeftinija ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe članka 1092. ZOO-a (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-914/2024-2 od 18. ožujka 2024., Pž-387/2024-2 od 6. veljače 2024., Pž-3971/2023-2 od 29. veljače 2024. i Pž- 1422/2024-2 od 18. travnja 2024., Pž-3526/2023-2 od 12. ožujka 2024.). Prema stajalištu suda, tuženik nije taj koji može samostalno i neovisno nametati cijenu rada trećim osobama, niti može isplatu štete odnosno njezinu visinu uvjetovati izborom servisera (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-1749/2023-2 od 12. siječnja 2024.). Poduzetnici, pa i oni koji se bave popravcima vozila, slobodno djeluju na tržištu te ne postoje opravdani razlozi zbog kojih bi oštećenici mogli popravljati vozilo isključivo u servisu koji naplaćuje cijenu radnog sata koju priznaje tuženik, dok je u konkretnom slučaju tužitelj oštećeniku obračunao cijenu radnog sata u skladu sa svojim Cjenikom. Stoga nije odlučna činjenica je li tuženik ukazao oštećeniku na mogućnost popravka vozila kod više servisera po jeftinijoj cijeni na koju se neosnovano poziva tuženik. Osim toga, tuženik nije tvrdio niti dokazao da je u konkretnom slučaju ograničena tuženikova odgovornost prema oštećeniku glede iznosa (visine) satnice popravka, dok tuženik ne može samostalno i neovisno nametati cijenu rada trećim osobama (serviserima), a takvo ograničenje ne postoji niti u zakonu niti u bilo kojem drugom propisu (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-3749/12-3 od 30. srpnja 2015.).

20. Slijedom navedenog, a uzevši u obzir i činjenicu da je cijena sata rada u tužiteljevom računu ispostavljena u skladu s tužiteljevim Cjenikom, sud je utvrdio da, suprotno tuženikovoj tvrdnji, neplaćena razlika cijene sata u iznosu od 100,74 EUR u konkretnom slučaju predstavlja štetu u smislu odredbe članka 1046. ZOO-a koju je, na temelju odredaba članka 1085. stavaka 1. i 4. ZOO-a, tuženik kao osiguratelj osobe odgovorne za štetu dužan naknaditi tužitelju na kojeg je na temelju valjanog Ugovora, u skladu s odredbama članka 80. stavka 1. ZOO-a, prenesena navedena tražbina u iznosu od 100,74 EUR te zakonske zatezne kamate na navedeni iznos glavnice koje su, u skladu s odredbama članka 81. stavcima 1. i 3. ZOO-a, također prenesene na tužitelja.

21. Prema odredbi 12. stavka 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14; dalje: ZOOP) oštećena osoba ima pravo na zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Iz tuženikove obrazložene ponude od 23. rujna 2024. (str. 14. spisa) proizlazi kako je u toj ispravi navedeno da se odnosi na odštetni zahtjev od 3. lipnja 2024., dok tužitelj u konkretnom slučaju zahtijeva isplatu zateznih kamata od 11. listopada 2024., dakle, od kasnijeg datuma.

Zbog toga suprotno tuženikovoj paušalnoj tvrdnji iz odgovora na tužbu kojom samo paušalno osporava tijek zateznih kamata, ali tu tvrdnje ničim ne obrazlaže, niti iznosi razloge zbog kojih osporava tijek zateznih kamata, tužitelj ima pravo na zatezne kamate od 11. listopada 2024., kao što to tužitelj zahtijeva u tužbenom zahtjevu (članak 2. stavka 1. ZPP-a), do isplate, i to po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a za ostale odnose, a ne po stopi propisanoj tom odredbom za odnose iz trgovačkog ugovora, odnosno iz ugovora između trgovca i osobe javnog prava, kao što to neosnovano zahtijeva tužitelj. To iz razloga što se u konkretnom slučaju radi o naknadi štete, a ne o odnosu iz trgovačkog ugovora niti iz ugovora između trgovca i osobe javnog prava kao što to osnovano ističe tuženik.

22. Uzevši u obzir navedeno sud je u ovom sporu male vrijednosti utvrdio kako izvođenje dokaza saslušanjem tužiteljevog zastupnika po zakonu te svjedoka – zastupnika po zakonu vlasnika vozila UNICREDIT LEASING CROATIA d.o.o., korisnika leasinga i procjenitelja Tomislava Geljića, kao i provođenjem prometno tehničkog vještačenja i prometnog i/ili financijskog vještačenja nije potrebno radi utvrđivanja odlučnih spornih činjenica budući da je te činjenice bilo moguće utvrditi na temelju isprava u spisu.

23. Slijedom navedenog u ovom sporu male vrijednosti sud nije održao niti ročište iz razloga što to nije potrebno radi provođenja dokaznog postupka i što se, s obzirom na okolnosti slučaja, pravično vođenje postupka može osigurati i bez održavanja ročišta. Zbog toga je sud donio presudu u pisanom postupku na temelju citiranih odredaba članka 461.a ZPP-a.

24. Uzevši u obzir navedeno odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke presude (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-1854/2025-2 od 26. studenoga 2025. i Pž-1853/2025-2 od 17. lipnja 2025.).

25. Tužitelj je u cijelosti uspio u ovoj parnici u odnosu na odluku o glavnoj stvari zbog čega ima pravo na naknadu troškova u skladu s odredbom članka 154. stavka 1. ZPP-a.

Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 100,74 EUR, tužitelju su, kao potrebni (članak 155. stavak 1. ZPP), priznati troškovi sastavljanja tužbe u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 i 107/25; dalje: OT) što uvećano za PDV od 25% u iznosu od 12,50 EUR (Tbr. 46. OT), ukupno iznosi 62,50 EUR.

Tužitelj ima pravo i na naknadu troška sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 6,64 EUR i na presudu u iznosu od 13,27 EUR (Tar. broj 2. stavak 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 37/23; dalje: Uredba).

Stoga tužitelj ima pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 82,41 EUR. Na te troškove tužitelj ima pravo i na zatezne kamate od dana donošenja ove presude (članak 151. stavak 3. ZPP) do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO za ostale odnose jer se radi o troškovima postupka. Zbog toga je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

26. Tužitelj nema pravo na naknadu troškova sudske pristojbe za tužbu i za presudu u preostalom iznosu od 6,63 EUR jer je tužitelj platio sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 6,64 EUR, dok, prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 133,00 EUR, sudska pristojba za presudu iznosi 13,27 EUR.

Stoga je sud odbio kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u preostalom iznosu od 6,63 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Zbog toga je odlučeno kao u točki IV. izreke presude.

Zagreb, 23. siječnja 2026.

Sudac

mr. sc. Ivana Koštarić Fegeš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 dana od dostave presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku , a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Presuda u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a.