REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zadru
Borelli 9, Zadar
Poslovni broj P-1476/2021-40
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E US D A
I
R J EŠE N J E
Općinski sud u Zadru, po sutkinji tog suda Antei Barešić, na temelju prijedloga sudskog savjetnika Mateja Zurka u pravnoj stvari tužitelja ĆJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Anti Galešiću, odvjetniku u Zadru, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB:53056966535, zastupane po punomoćnicima - odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 12. prosinca 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja odvjetnika Ante Galešića i zamjenice zamjenika punomoćnika tuženika GJ, odvjetničke vježbenice u OD Marinović i partneri u Zadru, 23. siječnja 2026.,
p r e s u d i o je
I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, [adresa], da tužitelju NJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 2.399,32 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:
na iznos od 0,68 EUR od dana 12.08.2006. godine do isplate,
na iznos od 0,82 EUR od dana 13.09.2006. godine do isplate,
na iznos od 0,51 EUR od dana 13.10.2006. godine do isplate,
na iznos od 8,97 EUR od dana 16.10.2008. godine do isplate,
na iznos od 11,66 EUR od dana 16.12.2008. godine do isplate,
na iznos od 13,60 EUR od dana 13.01.2009. godine do isplate,
na iznos od 14,48 EUR od dana 12.02.2009. godine do isplate,
na iznos od 12,06 EUR od dana 01.04.2009. godine do isplate,
na iznos od 12,52 EUR od dana 15.04.2009. godine do isplate,
na iznos od 8,82 EUR od dana 11.05.2009. godine do isplate,
na iznos od 6,11 EUR od dana 13.06.2009. godine do isplate,
na iznos od 6,83 EUR od dana 15.07.2009. godine do isplate,
na iznos od 8,26 EUR od dana 14.08.2009. godine do isplate,
na iznos od 8,14 EUR od dana 20.09.2009. godine do isplate,
na iznos od 6,69 EUR od dana 14.09.2009. godine do isplate,
na iznos od 9,41 EUR od dana 13.11.2009. godine do isplate,
na iznos od 11,59 EUR od dana 15.12.2009. godine do isplate,
na iznos od 14,69 EUR od dana 13.01.2010. godine do isplate,
na iznos od 13,98 EUR od dana 12.02.2010. godine do isplate,
na iznos od 18,19 EUR od dana 13.03.2010. godine do isplate,
na iznos od 17,39 EUR od dana 16.04.2010. godine do isplate,
na iznos od 18,95 EUR od dana 13.05.2010. godine do isplate,
na iznos od 32,43 EUR od dana 15.06.2010. godine do isplate,
na iznos od 29,65 EUR od dana 20.07.2010. godine do isplate,
na iznos od 38,13 EUR od dana 18.08.2010. godine do isplate,
na iznos od 35,20 EUR od dana 17.09.2010. godine do isplate,
na iznos od 30,49 EUR od dana 12.11.2010. godine do isplate,
na iznos od 40,43 EUR od dana 12.11.2010. godine do isplate,
na iznos od 53,07 EUR od dana 14.12.2010. godine do isplate,
na iznos od 44,12 EUR od dana 13.01.2011. godine do isplate,
na iznos od 47,26 EUR od dana 17.02.2011. godine do isplate,
na iznos od 43,26 EUR od dana 16.03.2011. godine do isplate,
na iznos od 43,98 EUR od dana 15.04.2011. godine do isplate,
na iznos od 60,93 EUR od dana 13.05.2011. godine do isplate,
na iznos od 62,58 EUR od dana 12.06.2011. godine do isplate,
na iznos od 76,74 EUR od dana 13.07.2011. godine do isplate,
na iznos od 69,47 EUR od dana 17.08.2011. godine do isplate,
na iznos od 61,51 EUR od dana 13.09.2011. godine do isplate,
na iznos od 60,65 EUR od dana 18.10.2011. godine do isplate,
na iznos od 60,04 EUR od dana 15.11.2011. godine do isplate,
na iznos od 63,84 EUR od dana 13.12.2011. godine do isplate,
na iznos od 67,15 EUR od dana 16.01.2012. godine do isplate,
na iznos od 67,59 EUR od dana 21.02.2012. godine do isplate,
na iznos od 65,30 EUR od dana 16.03.2012. godine do isplate,
na iznos od 66,85 EUR od dana 13.04.2012. godine do isplate,
na iznos od 67,91 EUR od dana 15.05.2012. godine do isplate,
na iznos od 66,13 EUR od dana 17.06.2012. godine do isplate,
na iznos od 66,59 EUR od dana 18.07.2012. godine do isplate,
na iznos od 65,26 EUR od dana 17.09.2012. godine do isplate,
na iznos od 62,37 EUR od dana 12.09.2012. godine do isplate,
na iznos od 65,45 EUR od dana 18.11.2012. godine do isplate,
na iznos od 66,93 EUR od dana 27.11.2012. godine do isplate,
na iznos od 65,89 EUR od dana 20.12.2012. godine do isplate,
na iznos od 60,09 EUR od dana 12.01.2013. godine do isplate,
na iznos od 65,02 EUR od dana 14.03.2013. godine do isplate,
na iznos od 65,45 EUR od dana 16.04.2013. godine do isplate,
na iznos od 63,52 EUR od dana 12.05.2013. godine do isplate,
na iznos od 57,51 EUR od dana 18.06.2013. godine do isplate,
na iznos od 57,36 EUR od dana 18.07.2013. godine do isplate,
na iznos od 58,83 EUR od dana 13.08.2013. godine do isplate,
i to do 31.12.2007. po kamatnoj stopi od 15 % godišnje, od 01.01.2008 do 30.06.2011. godine po kamatnoj stopi od 14 % godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015 po kamatnoj stopi od 12 % godišnje, od 01.08.2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinacijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.siječnja 2023 po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinaciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
i
r ije š i o je
I. Utvrđuje se da je tužba u ovoj pravnoj stvari djelomično povučena u odnosu na iznos od 138,49 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.341,83 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinaciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa zahtjev tužitelja za naknadom troška odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 8. kolovoza 2021. navodi da je s tuženikom Raiffeisenbank Austria d.d. dana 04. srpnja 2006. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 138-50-3552735, potvrđen (solemniziran) od strane javnog bilježnika Pavice Mišković, iz Zadra, pod brojem OU-226-06 i to 05. srpnja 2006., temeljem kojeg je tužitelju odobren iznos kredita od 21.524,44CHF, te je ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseca, a da je predmetnim ugovorom o kreditu način otplate anuiteta vezan uz tečaj švicarskog franka. Poziva se na presudu posl.br. P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013.godine Trgovačkog suda u Zagrebu, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu vezanom uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, koja je u odnosu na potonje potvrđena i odlukom VSRH poslovni broj Rev-2221/18-11 od dana 03.09.2019.godine, utvrđeno je da je između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Navodi da su sukladno navedenim presudama odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koji se odnose na valutnu klauzulu utvrđene ništetnima, a sud je vezan navedenim pravnim shvaćanjima sukladno odredbi 502.c. Zakona o parničnom postupku. Navodi da se prethodne presude temelje se na direktivi Vijeća EU 93/13/EEZ od dana 05. travnja 1993. godine. Europski sud pravde je u svojoj Presudi broj: C-26/13, od dana 30. travnja 2014. godine, izrazio stajalište da prema odredbi čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ (Direktiva Vijeća o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima) propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima. Nadalje da je nesporno da tuženik i tužitelj nisu pojedinačno pregovarali o pojedinim odredbama pa tako ni o odredbi kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak. Zakon o zaštiti potrošača govori da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Kod predmetnog ugovora da se radilo o tipskom ugovoru kojeg je kao takvog sastavila Banka te tužitelju nije dana mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama. U konkretnom slučaju, potrošaču je trebalo jasno izložiti sve rizike vezane uz valutu švicarski franak i kriterije na temelju kojih bi potrošač bio u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje za njega iz toga proizlaze, a što tuženik nije učinio. S obzirom da prilikom sklapanja predmetnog ugovora tuženik nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, predmetne odredbe kojima se glavnica vezuje uz valutu švicarski franak, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja, slijedom čega su te odredbe nepoštene, odnosno ništetne. Predlaže da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.537,81 EUR / 19.121,10 kn s pripadajućim zateznim kamatama te da mu se naloži naknaditi tužitelju prouzrokovani parnični trošak uvećan za pripadajuće zatezne kamate.
1.2. Tužitelj je po zaprimanju nalaza i mišljenja vještaka uredio i precizirao tužbeni zahtjev na način da isti sada glasi kao i u točkama I. i II. izreke ove presude.
2. U odgovoru na tužbu podnesenom ovom sudu 27. rujna 2021. tuženik je uvodno istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti naslovljenog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017, od dana 14. lipnja 2018. godine, u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga. Navodi da je navedena presuda donesena je u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takva zaštita se pruža na općenitoj razini, te se njome štiti: „… kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obavještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku…“. Predmetnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnom postupku utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Navodi da bi sudovi to mogli učiniti, obveza je svakog potrošača, pa tako i tužitelja u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Sama činjenica da je Visoki trgovački sud donio gore navedenu presudu nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužitelja koji se može iščitati iz predmetne tužbe. U vezi s navedenim, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF) tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, da je potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Pavice Mišković, pod brojem OU-226/2006, koja je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnila strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerila da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Na navedene okolnosti, kao i na ostale okolnosti navedene, tuženik je predložio sudu saslušati zaposlenika tuženika (voditelja regije), gospodina ZJ, a koji je upoznat s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila, a o kojem kreditu se upravo i radi, te koji ima saznanja o konkretnom slučaju. Iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, proizlazi da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina, to nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, a iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF samim time nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu. Tuženik je opreza radi, u slučaju da bi sud iz kojeg razloga smatrao da tužitelj ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005) istakao i prigovor zastare predmetnog potraživanja te osporava u cijelosti visinu potraživanja tužitelja. Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika. Nastavno svemu iznesenom, tuženik iznova poriče i osporava sve navode iz tužbe, te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, te predlaže sudu odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove postupka zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
2.1. U odnosu na uređenje tužbe izvršeno podneskom od 4. rujna 2025., tuženik navodi da se u predmetnom slučaju ne radi o uređivanju tužbenog zahtjeva već o smanjenju tužbenog zahtjeva. Ističe da je suglasan s navedenim djelomičnim povlačenjem tužbenog zahtjeva te potražuje naknadu troškova postupka koji su neosnovano prouzročeni tuženiku zajedno s zakonskim zateznim kamatama, sve sukladno članku 158. st. 1 ZPP-a.
2.2. Tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti je odbijen raspravnim rješenjem Suda od 11. studenoga 2021., a koje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 24. svibnja 2023.
3. Radi donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari, sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu, broj ugovora 138-50-3552735 (list spisa 8-12), otplatni plan (list spisa 13-21), prijepis knjigovodstvene kartice (list spisa 22-27), obavijest o otplati (list spisa 28), izračun utjecaja promjene tečaja CHF na visinu anuiteta sukladno Ugovoru o kreditu (list spisa 29-34), zahtjev za kredit od 3. srpnja 2006. (list spisa 49), zadužnica (list spisa 50-51), ponuda br. 93 (list spisa 52), suglasnost (list spisa 53-54), izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije, bankarstvo i računovodstvo mr. sc. Martini Maté (154-161) i proveo dokaz saslušanjem parničnih stranaka, odnosno tužitelja koji je pristupio na ročište radi saslušanja (list 200-201 spisa).
4. Predmet ovog postupka je isplata iznosa od 2.537,81 EUR na ime preplaćenih anuiteta, a radi ništetnosti odredbi ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF.
5. Tužbeni zahtjev u cijelosti je osnovan.
6. Među strankama nije sporno da je između njih 4. srpnja 2006. godine sklopljen Ugovor o kreditu broj 138-50-3552735, nije sporno da je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 21,524,44 CHF odnosno da je tuženik vezao isplatu kredita za valutu švicarski franak, no, sporna je osnova tužbenog zahtjeva, odnosno, sporno je pravo tužitelja na isplatu iznosa u visini od 2.537,81 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, a koji iznos tužitelj potražuje kao preplatu koja je nastala uslijed promjene tečaja valute švicarskog franka uz koji je vezana glavnica predmetnog kredita u odnosu na tečaj važeći u trenutku korištenja kredita (tzv. početni tečaj). Sporno je je li tuženik kredit vezao uz valutu švicarskog franka (dalje: švicarski franak ili CHF) nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva, te je sporno je li za tužiteljevo potraživanje, ako se isto utvrdi osnovanim, nastupila zastara.
7. Odredbom članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo pri čemu 324. ZOO-a propisuje da ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.
7.1. Odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
7.2. Odredba članka 1111. stavka 1. ZOO-a propisuje da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu, a ako vraćanje nije moguće, naknaditi vrijednost ostvarene koristi.
8. U ovom postupku među strankama nije sporno da su tužitelj kao Korisnik kredita i tuženik kao Kreditor 5. srpnja 2006. u Zadru sklopili Ugovor o kreditu br. 138- 50-3552735. Ono što tužitelj tvrdi u ovom postupku je to da su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je glavnica kredita vezana za tečaj švicarskog franka, dakle odredbe o valutnoj klauzuli, nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, pa kako je tužitelj vršio plaćanja anuiteta obračunatih po ništetnim odredbama smatra da je tuženik dužan vratiti novčani iznos stečen temeljem ništetnih odredbi odnosno stečen bez osnove. Obzirom da tuženik osporava tužbene navode o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, kao sporno se u ovom sporu postavilo pitanje jesu li ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (odredbe o valutnoj klauzuli) sadržane u Ugovoru o kreditu nepoštene i ništetne.
9. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su Banke, među kojima i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
10. Predmetni Ugovor o kreditu je prema utvrđenju suda nedvojbeno potrošački ugovor o kreditu sklopljen među strankama 5. srpnja 2006. te isti sadrži odredbe kojom je glavnica kredita vezana za valutu švicarskog franka, iz čega proizlazi da ovaj Ugovor o kreditu spada upravo među one ugovore o kreditu za koje je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. utvrđeno da sadrže odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora Banke kao trgovci nisu Korisnike kredita kao potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i što takvu ugovornu odredbu čini ništetnom, kakva su utvrđenja i odluka o ništetnosti potvrđeni presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Činjenica potrošačkog karaktera predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi iz činjenice da je tužitelj kao Korisnik kredita potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 budući je predmetni Ugovor o kreditu sklopio na tržištu kao fizička osoba za potrebe kupnje osobnog vozila koji je koristio za osobne potrebe (što proizlazi iz samog ugovora o kreditu kao i iz iskaza tužitelja u kojem navodi da je predmetni ugovor o kreditu potpisao jer mu je zbog udaljenosti putovanja na radno mjesto u Jadroliniji u Zadru, a da stanuje u [adresa], isti je korišten isključivo u osobne svrhe, te da nije imao obrt ili udio u trgovačkom društvu.
11. Označene su sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, dalje: ZZP/07) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona i, radi navedenog, sukladno čl. 138.a. tog Zakona obvezujuće za druge sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dakle i za ovaj sud u predmetnom sporu. Činjenica da se ovaj spor vodi radi vraćanja stečenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, a ne radi naknade štete, nije od utjecaja na pitanje je li ovaj sud vezan odlukama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa. Naime, i kod povrata stečenog bez osnove, odnosno stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe, i kod naknade štete, naglasak je na umanjenju nečije imovine i zahtjevu za naknadu vrijednosti umanjenja odnosno restituciji plaćenog temeljem ništetne osnove. Ističe se da već iz samog sadržaja izreke označenih presuda proizlazi da je tuženik, time što je zaključivao ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, povrijedio, ne samo kolektivne interese, već i prava potrošača, dakle, nedvojbeno prava i ovdje tužitelja kao potrošača s kojom je tuženik upravo u razdoblju koje je predmet kolektivne tužbe nesporno sklopio Ugovor o kreditu koji sadrži odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Takvo utvrđenje obuhvaća sve potrošačke ugovore o kreditu koji su sklopljeni u utuženom razdoblju ugovaranjem odredbi o valutnoj klauzuli švicarskog franka upravo iz razloga što je u tom kolektivnom sporu nadležni sud utvrdio da se sa potrošačima poput ovdje tužitelja nije pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama, odnosno da potrošači nisu informirani o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o odabiru švicarskog franka kao ugovorne valute i koje su stoga ugovorne odredbe ocjenjene nepoštenim i ništetnim. Negirati i otkloniti pravni učinak odluka donesenih u predmetnom kolektivnom sporu značilo bi u cijelosti negirati svrhu i cilj tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava kojom je pokrenut taj kolektivni spor te postupiti protivno čl. 502.c ZPP kojim je izričito propisano da se fizičke osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja, a što tužitelj u sporu nedvojbeno čini u pogledu pitanja ništetnosti spornih ugovornih odredbi.
12. Iako tako, već iz označenih, i za ovaj sud obvezujućih presuda, proizlazi da su odredbe Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, nepoštene i ništetne, ističe se da utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi proizlazi i iz ocjene dokaza izvedenih u ovom postupku, ocjenom kojih dokaza sud kao nedvojbeno utvrđuje da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica kredita švicarski franak, tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru švicarskog franka utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.
13. Naime, odredba čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.
14. Tužitelj tvrdi da se o odredbama Ugovora o kreditu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka nije pojedinačno pregovaralo te da on nije utjecao na sadržaj istih. Tuženik, je prvotno predložio saslušanje svog zaposlenika ZJ, a od kojeg prijedloga je odustao na pripremnom ročištu održanom 20. siječnja 2024., a nije predložio niti jedan drugi dokazni prijedlog iz kojeg bi se moglo utvrditi suprotno. Naime, općepoznata je činjenica da su banke u Republici Hrvatskoj u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu klijentima nudile kredite u švicarskim francima po povoljnijim uvjetima od kredita u drugim valutama te je općepoznata činjenica da klijenti pri ishođenja kredita navedu iznos koji im je potreban te im zatim banka ponudi konkretne uvjete pod kojima mogu ostvariti kredit u traženom ili njemu najbližem ostvarivom iznosu, ponudom valute u kojoj im je taj kredit dostupan i ponudom kamatne stope pod kojom banka nudi takav kredit, pa nije sudu uvjerljiv navod tuženika da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o izboru švicarskog franka odnosno ugovaranju valutne klauzule u smislu da je tužitelj imao realnu mogućnost utjecaja na ugovornu odredbu kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak bez da pri tome promijeni i ostale uvjete ugovora te štoviše uopće mogućnost ostvarenja kredita. Ovo proizlazi i iz iskaza same tužitelja (list spisa 200-201) koji sudu u potpunosti uvjerljivo, životno i logično navodi kada iskazuje da je on 2006. potpisao predmetni ugovor o kreditu, koji je već unaprijed bio pripremljen i da je on samo potpisao ugovor bez ikakvih pregovora. S time da su mu u banci rekli da je kredit u valuti švicarski franak najpovoljniji, brži, jednostavniji i da je to najstabilnija valuta. Također da ga nitko prilikom potpisivanja ugovora nije upozorio na bilo kakve rizike koji bi mogli proizaći iz navedenog ugovora.
15. Nadalje, odredba čl. 84. ZZP/03 propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive s tim da ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, tumačena u duhu prakse Suda Europske unije, nalaže dati ocjenu da li su u trenutku sklapanja ugovora o kreditu potrošačima bila transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijalni korisnik kredita, može procijeniti rizik koji preuzima sklapanjem ugovora s određenim odredbama i može li znati ukupne ekonomske posljedice koje za njega kao individualnog potrošača mogu proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.
16. Čitanjem spornih odredbi Ugovora o kreditu, kojima je glavnica i posljedično tome i anuitet kredita vezan uz valutu švicarskog franka, sud utvrđuje da je iz sadržaja tih odredbi tužitelju kao prosječnom potrošaču kojem je poznat pojam valutne klauzule bila jasna odredba da se glavnica odnosno anuitet kredita vezuje uz valutu švicarskog franka. Takva odredba, koja je sadržana u predmetnim člancima Ugovora, ujedno je i lako uočljiva svakoj osobi koja čita Ugovor o kreditu pa time i tužitelju. Međutim, što se tiče činjenice da li su sporne ugovorne odredbe tužitelju kao prosječnom potrošaču lako razumljive, sud je utvrdio da nisu. Naime, čitanjem sadržaja Ugovora o kreditu sud kao nedvojbeno utvrđuje da u samom kreditu nisu sadržani razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječan potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a tuženik u tijeku dokaznog postupka nije dokazao da je tužitelja u fazi pregovora o sklapanju Ugovora o kreditu odnosno prethodno sklapanju Ugovora informirao o rizicima vezanim uz ugovaranje odredbe kojom se glavnica odnosno anuitet kredita vezuje upravo uz valutu švicarskog franka. Tužitelj koji od tuženika nije o riziku švicarskog franka bio dovoljno informiran, prema ocjeni ovog suda ni uz svu razumnu pažnju i oprez nije mogao razumjeti spornu ugovornu odredbu i što takva ugovorna odredba znači za njegovu obvezu te donijeti informiranu odluku o sklapanju Ugovora o kreditu koji sadrži takve odredbe.
17. Utvrdivši tako da sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva i imajući u vidu da ugovorne strane o istoj nisu pojedinačno pregovarale te da je Ugovor o kreditu sklopljen na standardiziranom obrascu sastavljenom od strane tuženika, sud je dalje ocjenjivao da li je propust informiranja tuženik učinio u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te jesu li ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak dovele do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.
17.1. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ni jedan pozitivni propis nije izričito propisivao obvezu davatelja kredita da u fazi oglašavanja informira potrošače o konkretnim činjenicama o kojima ovisi odluka o uzimanju kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima u vidu mogućnosti procjene ekonomskih posljedica sklapanja takvog ugovora, no izostanak zakonske regulative u tom pogledu ne znači da tuženik nije imao obvezu postupati sukladno načelu svjesnosti i poštenja kao temeljenom načelu obveznih odnosa odnosno učiniti sve potrebno da u cijelosti informira potrošača ovdje tužitelja o svim bitnim elementima Ugovora o kreditu uključivo i o riziku ugovaranja odredbi kojima se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarskog franka i za postojanje kojih rizika tuženik za razliku od tužitelja nedvojbeno zna (neovisno o pitanju zna li točan iznos za koji će tečaj valute CHF porasti), budući mu postojeći rizici ove valute kao financijskom stručnjaku kojem je djelatnost upravo financijskog i ekonomskog karaktera nisu mogli ostati nepoznati. Takvo je osnovno načelo postupanja sudionika u zasnivanju obveznih odnosa propisano upravo zbog nemogućnosti zakonodavca da unaprijed propiše regulativu za sve životne situacije te upravo u tom smislu čl. 4. ZOO propisuje da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, a što je tuženik propustio iako je kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebao voditi računa o interesima tužitelja kao nedvojbeno slabije strane u ovom ugovornom odnosu. Također, sama nerazumljivost odredbi kojima se glavnica vezuje uz švicarski franak, prema ocjeni suda, je uzrok neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem i koji stoga nedvojbeno zna koji rizik donosi odabir valute švicarskog franka, taj rizik transparentno ne prezentira tužitelju. Neravnoteža u pravima i obvezama koja proizlazi iz spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli je pri tome značajna, a što proizlazi iz nesporne činjenice o značajnom porastu tečaja švicarskog franka u utuženom razdoblju i posljedično tome značajnom porastu visine anuiteta po Ugovoru o kreditu (iskaz tužitelja, list spisa 200-201). Logično je i životno da je tužitelj, polazeći od načela povjerenja prema tuženiku kao financijskoj instituciji, prihvatio onaj kredit koji mu je tuženik ponudio kao najpovoljniji kredit, upravo predmetni Ugovor o kreditu, te je isključivo tužitelj, koji kredit otplaćuje u kunama kao valuti u kojoj nesporno zarađuje, a ne u švicarskim francima o čijoj vrijednosti ovisi glavnica i kamata koju otplaćuje kao anuitet kredita, spornom ugovorom odredbom preuzeo sav rizik promjene tečaja švicarskog franka. Kako je tuženik nedvojbeno znao za rizik koji nosi švicarski franak, a nije na adekvatan način o istom informirao tužitelja kojem su odredbe kojima je glavnica vezana uz valutu švicarskog franka nedvojbeno bile nerazumljive poradi čega isti nije mogao donijeti informiranu odluku hoće li preuzeti rizik koji nose sporne ugovorne odrede ili neće, ocjena je suda da tuženik nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao savjesno i pošteno te je kao posljedica tog propusta tuženika došlo do ugovaranja spornih odredbi o valutnoj klauzuli koje su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka upravo na štetu tužitelja.
18. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u točki I. izreke.
19. Tuženik je visinu anuiteta obračunavao temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa tužiteljica postavlja zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta kredita po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od ukupno 2.537,81 EUR sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose od trenutka uplate svakog pojedinog preplaćenog iznosa. Tuženik je osporavao i visinu tužbenog zahtjeva, pa je sud u ovom postupku proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje. Stalna sudska vještakinja za financije, bankarstvo i računovodstvo mr. sc. Martini Maté izradila je nalaz i mišljenje (154-161) objektivno, jasno i sukladno pravilima struke. Na matematički izračun tuženik nije imao nikakvih prigovora, već su njegovi prigovori bili pravne prirode (a koje je prigovore sud gore otklonio), dok tužitelj nije imao nikakvih prigovora. Stoga je sud utvrdio da razlika između iznosa anuiteta koje je tuženik naplatio tužitelju po predmetnom Ugovoru o kreditu i onih koje bi tužiteljica platila da je tuženik anuitet izračunavao prema tečaju valute CHF važećem na dan korištenja kredita odnosno da glavnica kredita nije vezana za promjenu tečaja švicarskog franka, iznosi 2.399,32 EUR.
20. Tužitelj je svoj tužbeni zahtjev uskladio s nalazom i mišljenjem vještakinje, međutim kako je time smanjio svoj tužbeni zahtjev s 2.537,81 EUR na 2.399,32 EUR, te je precizirao tijek kamate, i to na način da je naznačio točne iznose na koje kamate teku te dan dospijeća kamate na svaki pojedini određeni iznos, radi se o djelomičnom povlačenju tužbe nakon što se tuženik upustio u raspravljanje, na koje povlačenje je tuženik dao svoj pristanak.
21. U pogledu prigovora zastare, ističe se da je predmet spora klasificiran kao zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove, konkretno kao povrat stečenog temeljem ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega je zastaru prava tužitelja potraživati isplatu utuženog iznosa potrebno cijeniti primjenom općeg petogodišnjeg zastarnog roka. Iako tužitelj potražuje povrat dijela naplaćenih anuiteta kredita, iznosi povrat kojih potražuje nisu tražbine povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima niti naknada štete već upravo iznos za koji tužitelj ispravno tvrdi da ga je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, dakle, bez valjane pravne osnove, a radi čega je pravo tužitelja tražiti isplatu potrebno cijeniti primjenom petogodišnjeg zastarnog roka, koji zastarni rok vrijedi za povrat stečenog bez osnove odnosno za restitucijski zahtjev ugovorne stranke za povrat danog temeljem ništetne ugovorne odredbe. Sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020- 2 od 30. siječnja 2020. zauzima pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju kad ugovorna strana traži povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Cijeneći da je ništetnost spornih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu za tužitelja postala poznata onim trenutkom kad je pravomoćno utvrđena u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača te računajući petogodišnji zastarni rok od 14. lipnja 2018. kao dana donošenja odluke u pogledu ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, sud nedvojbeno utvrđuje da nije nastupila zastara predmetnog potraživanja tužitelja te da je prigovor zastare istaknut po tuženiku neosnovan. Ovo jer je predmetna tužba sa zahtjevom za isplatu plaćenog po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli podnesena 9. kolovoza 2021. i time unutar petogodišnjeg zastarnog roka računanog od 14. lipnja 2018.
22. Slijedom svega navedenog, utvrdivši tako da je prigovor zastare neosnovan, te da je, uslijed odredbi kojima su glavnica kredita i posljedično tome anuitet kredita vezani za švicarski franak, tužitelj platio iznos od ukupno 2.399,32 EUR više nego što bi platio da je tuženik za vrijeme utuženog razdoblja obračun obveze tužitelja na isplatu anuiteta kredita vršio primjenom tečaja CHF važećeg na dan korištenja kredita, odnosno da glavnica kredita nije vezana za promjenu tečaja švicarskog franka, sud je ovom presudom naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.399,32 EUR sa zatraženom i pripadajućom zateznom kamatom. Odluku o zateznoj kamati sud je utemeljio na čl. 1115. ZOO koji propisuje da se kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, visinu zakonske zatezne kamate odredivši sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11). Kao dan početka tijeka zakonske zatezne kamate sud je uzeo dane uplate svakog pojedinog anuiteta budući je tuženik koji je obračunao i tužiteljici naplatio taj iznos nepošten od dana stjecanja. Tuženik je, kao jača ugovorna strana, ugovor pripremio i u njega inkorporirao nepoštene ugovorne odredbe, te je takav ugovor, bez potrebnih razjašnjenja tužiteljici dan na potpis. Primijenivši u poslovanju nepoštenu poslovnu praksu na štetu tužiteljice, potrošača, tuženik je nepošten od dana primitka preplaćenih iznosa, pa upravo od dana primitka svakog pojedinog anuiteta (odnosno, preplaćenog iznosa), teku zatezne kamate (na svaki pojedini preplaćeni iznos). U preostalom dijelu, za iznos od 138,49 EUR s više zatraženim zateznim kamatama je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (dio tužbe koji je povučen uz pristanka tuženika), čime je odlučeno kao u rješenju.
23. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadu parničnog troška utemeljena je na odredbi članka 154. stavka 1. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77., 36/77., 36/80., 6/80., 69/82., 43/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91., "Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., dalje ZPP), koji propisuje da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Umješač na strani stranke koja je izgubila parnicu dužan je naknaditi troškove koje je uzrokovao svojim radnjama. Sud je tužitelju priznao pravo na naknadu troškova u visini odmjerenoj prema odredbama Odvjetničke tarife ("Narodne novine" broj: 138/2023, 107/2025, dalje: Tarifa) i vrijednosti predmeta spora. Tužitelju su prema ocjeni suda kao osnovani nastali troškovi po osnovi zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to troška sastava tužbe od 9. kolovoza 2021. (100 bodova x 2,00 EUR sukladno Tbr. 7. toč. 1. u vezi s Tbr. 54. Tarife), troška zastupanja na ročištima održanim 20. veljače 2024., 28. travnja 2025., 21. studenoga 2025. i 12. prosinca 2025. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari (4 x 100 bodova x 2,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. u vezi s Tbr. 54. Tarife), trošak sastava podnesaka od 26. listopada 2021. kojim se tužitelj očituje na tuženikov odgovor na tužbu, podneska od 17. studenog 2024. , sastav podneska od 4. rujna 2024. kojim se očituje na nalaz i mišljenje vještaka i uređuje tužbu i sastav podneska od 6. svibnja 2025. kojim se očituje na raspravno rješenje suda od 28. travnja 2025., (4 x 100 bodova x 2,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 1. u vezi s Tbr. 54. Tarife), materijalni trošak nastao za potrebe vještačenja u ovoj pravnoj stvari u visini od 398,17 EUR, sudska pristojba na tužbu u iznosu od 71,83 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 71,83 EUR, što ukupno iznosi 2.341,83 EUR. Tužitelj je odbijen za trošak izrade privatnog nalaza i mišljenja u iznosu od 132,72 EUR jer je u konkretnom pravnoj stvari određeno financijsko vještačenje od strane ovog suda po stalnom sudskom vještaku Martini Maté, a koji trošak je priznat kako je gore navedeno, te za trošak sudske pristojbe na tužbu za iznos od 13,27 EUR budući se ista pristojba odnosi na rješenje suda od 9. kolovoza 2021.
U Zadru, 23. siječnja 2026. godine
Sudski savjetnik
Sutkinja
Matej Zurak
Antea Barešić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovome sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivne stranke, u roku 15 dana od ročišta za objavu odluke, odnosno od primitka odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta određenih u članku 335. ZPP- a, a o njoj odlučuje županijski sud.
DNA:
Tužitelju po pun.
Tuženiku po pun.
