REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

P-4396/2022-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, u pravnoj stvari tužiteljice IKF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po pun. Sandri Wagner, odvjetnici u Metkoviću, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 11. prosinca 2025. godine u nazočnosti zamj. pun. tužiteljice i zamj. pun. tuženika, dana 23. siječnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu br. 3211114756, kojeg su tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 11.listopada 2007. god. i solemnizirali istog dana kod javnog bilježnika Tea Karabotića Milovca iz Splita, pod br. OV-8035/2007– u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF).

II.Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici iznos od 38.370,56 EUR sa zakonskim zateznim kamatama do 31.prosinca 2007.godine po stopi od 15% godišnje, od 1.siječnja 2008.godine do 31.srpnja 2015.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.kolovoza 2015.godine do 31.prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te od 1.siječnja 2023.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; a koje teku:

-na iznos od 5,10 EUR počevši od 1.prosinca 2007.g. do isplate,

-na iznos od 5,92 EUR počevši od 1.siječnja 2008.g. do isplate,

-na iznos od 19,65 EUR počevši od 1.veljače 2008.g. do isplate,

-na iznos od 34,13 EUR počevši od 1.ožujka 2008.g. do isplate,

-na iznos od 46,17 EUR počevši od 1.travnja 2008.g. do isplate,

-na iznos od 19,96 EUR počevši od 1.svibnja 2008.g. do isplate,

-na iznos od 11,20 EUR počevši od 1.lipnja 2008.g. do isplate,

-na iznos od 23,04 EUR počevši od 1.srpnja 2008.g. do isplate,

-na iznos od 4,15 EUR počevši od 1.kolovoza 2008.g. do isplate,

-na iznos od 6,94 EUR počevši od 1.rujna 2008.g. do isplate,

-na iznos od 19,68 EUR počevši od 1.listopada 2008.g. do isplate,

-na iznos od 94,95 EUR počevši od 1.studenog 2008.g. do isplate,

-na iznos od 39,70 EUR počevši od 1.prosinca 2008.g. do isplate,

-na iznos od 101,04 EUR počevši od 1.siječnja 2009.g. do isplate,

-na iznos od 109,36 EUR počevši od 1.veljače 2009.g. do isplate,

-na iznos od 113,55 EUR počevši od 1.ožujka 2009.g. do isplate,

-na iznos od 103,59 EUR počevši od 1.travnja 2009.g. do isplate,

-na iznos od 102,15 EUR počevši od 1.svibnja 2009.g. do isplate,

-na iznos od 86,53 EUR počevši od 1.lipnja 2009.g. do isplate,

-na iznos od 72,79 EUR počevši od 1.srpnja 2009.g. do isplate,

-na iznos od 81,17 EUR počevši od 1.kolovoza 2009.g. do isplate,

-na iznos od 91,83 EUR počevši od 1.rujna 2009.g. do isplate,

-na iznos od 85,75 EUR počevši od 1.listopada 2009.g. do isplate,

-na iznos od 79,83 EUR počevši od 1.studenog 2009.g. do isplate,

-na iznos od 93,43 EUR počevši od 1.prosinca 2009.g. do isplate,

-na iznos od 106,32 EUR počevši od 1.siječnja 2010.g. do isplate,

-na iznos od 119,88 EUR počevši od 1.veljače 2010.g. do isplate,

-na iznos od 116,32 EUR počevši od 1.ožujka 2010.g. do isplate,

-na iznos od 139,16 EUR počevši od 1.travnja 2010.g. do isplate,

-na iznos od 133,28 EUR počevši od 1.svibnja 2010.g. do isplate,

-na iznos od 142,18 EUR počevši od 1.lipnja 2010.g. do isplate,

-na iznos od 205,71 EUR počevši od 1.srpnja 2010.g. do isplate,

-na iznos od 191,25 EUR počevši od 1.kolovoza 2010.g. do isplate,

-na iznos od 245,49 EUR počevši od 1.rujna 2010.g. do isplate,

-na iznos od 216,88 EUR počevši od 1.listopada 2010.g. do isplate,

-na iznos od 195,36 EUR počevši od 1.studenog 2010.g. do isplate,

-na iznos od 250,76 EUR počevši od 1.prosinca 2010.g. do isplate,

-na iznos od 289,66 EUR počevši od 1.siječnja 2011.g. do isplate,

-na iznos od 261,46 EUR počevši od 1.veljače 2011.g. do isplate,

-na iznos od 265,59 EUR počevši od 1.ožujka 2011.g. do isplate,

-na iznos od 245,33 EUR počevši od 1.travnja 2011.g. do isplate,

-na iznos od 251,59 EUR počevši od 1.svibnja 2011.g. do isplate,

-na iznos od 320,46 EUR počevši od 1.lipnja 2011.g. do isplate,

-na iznos od 330,14 EUR počevši od 1.srpnja 2011.g. do isplate,

-na iznos od 399,32 EUR počevši od 1.kolovoza 2011.g. do isplate,

-na iznos od 372,13 EUR počevši od 1.rujna 2011.g. do isplate,

-na iznos od 329,76 EUR počevši od 1.listopada 2011.g. do isplate,

-na iznos od 328,65 EUR počevši od 1.studenog 2011.g. do isplate,

-na iznos od 324,02 EUR počevši od 1.prosinca 2011.g. do isplate,

-na iznos od 339,40 EUR počevši od 1.siječnja 2012.g. do isplate,

-na iznos od 356,34 EUR počevši od 1.veljače 2012.g. do isplate,

-na iznos od 356,85 EUR počevši od 1.ožujka 2012.g. do isplate,

-na iznos od 346,20 EUR počevši od 1.travnja 2012.g. do isplate,

-na iznos od 350,52 EUR počevši od 1.svibnja 2012.g. do isplate,

-na iznos od 356,88 EUR počevši od 1.lipnja 2012.g. do isplate,

-na iznos od 350,03 EUR počevši od 1.srpnja 2012.g. do isplate,

-na iznos od 350,62 EUR počevši od 1.kolovoza 2012.g. do isplate,

-na iznos od 344,30 EUR počevši od 1.rujna 2012.g. do isplate,

-na iznos od 332,62 EUR počevši od 1.listopada 2012.g. do isplate,

-na iznos od 346,86 EUR počevši od 1.studenog 2012.g. do isplate,

-na iznos od 325,04 EUR počevši od 1.prosinca 2012.g. do isplate,

-na iznos od 349,97 EUR počevši od 1.siječnja 2013.g. do isplate,

-na iznos od 329,17 EUR počevši od 1.veljače 2013.g. do isplate,

-na iznos od 1.420,99 EUR počevši od 25.veljače 2013.g. do isplate

-na iznos od 343,58 EUR počevši od 1.ožujka 2013.g. do isplate,

-na iznos od 12.180,16 EUR počevši od 8.ožujka 2013.g. do isplate

-na iznos od 346,89 EUR počevši od 1.travnja 2013.g. do isplate,

-na iznos od 340,41 EUR počevši od 1.svibnja 2013.g. do isplate,

-na iznos od 321,23 EUR počevši od 1.lipnja 2013.g. do isplate,

-na iznos od 309,33 EUR počevši od 1.srpnja 2013.g. do isplate,

-na iznos od 319,88 EUR počevši od 1.kolovoza 2013.g. do isplate,

-na iznos od 327,16 EUR počevši od 1.rujna 2013.g. do isplate,

-na iznos od 345,72 EUR počevši od 1.listopada 2013.g. do isplate,

-na iznos od 335,50 EUR počevši od 1.studenog 2013.g. do isplate,

-na iznos od 340,07 EUR počevši od 1.prosinca 2013.g. do isplate,

-na iznos od 343,82 EUR počevši od 1.siječnja 2014.g. do isplate,

-na iznos od 323,34 EUR počevši od 1.veljače 2014.g. do isplate,

-na iznos od 327,48 EUR počevši od 1.ožujka 2014.g. do isplate,

-na iznos od 326,70 EUR počevši od 1.travnja 2014.g. do isplate,

-na iznos od 319,82 EUR počevši od 1.svibnja 2014.g. do isplate,

-na iznos od 316,71 EUR počevši od 1.lipnja 2014.g. do isplate,

-na iznos od 318,07 EUR počevši od 1.srpnja 2014.g. do isplate,

-na iznos od 326,73 EUR počevši od 1.kolovoza 2014.g. do isplate,

-na iznos od 335,58 EUR počevši od 1.rujna 2014.g. do isplate,

-na iznos od 334,79 EUR počevši od 1.listopada 2014.g. do isplate,

-na iznos od 339,24 EUR počevši od 1.studenog 2014.g. do isplate,

-na iznos od 345,62 EUR počevši od 1.prosinca 2014.g. do isplate,

-na iznos od 343,02 EUR počevši od 1.siječnja 2015.g. do isplate,

-na iznos od 346,63 EUR počevši od 1.veljače 2015.g. do isplate,

-na iznos od 346,63 EUR počevši od 1.ožujka 2015.g. do isplate,

-na iznos od 346,63 EUR počevši od 1.travnja 2015.g. do isplate,

-na iznos od 346,63 EUR počevši od 1.svibnja 2015.g. do isplate,

-na iznos od 346,63 EUR počevši od 1.lipnja 2015.g. do isplate,

-na iznos od 346,63 EUR počevši od 1.srpnja 2015.g. do isplate,

-na iznos od 346,63 EUR počevši od 1.kolovoza 2015.g. do isplate,

-na iznos od 346,63 EUR počevši od 1.rujna 2015.g. do isplate,

-na iznos od 346,63 EUR počevši od 1.listopada 2015.g. do isplate,

-na iznos od 346,63 EUR počevši od 1.studenog 2015.g. do isplate,

-na iznos od 346,63 EUR počevši od 1.prosinca 2015.g. do isplate,

-na iznos od 346,63 EUR počevši od 1.siječnja 2016.g. do isplate,

-na iznos od 434,45 EUR počevši od 1.veljače 2016.g. do isplate,

-na iznos od 450,60 EUR počevši od 1.ožujka 2016.g. do isplate.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 6.247,77 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Dana 27.travnja 2021.godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tužiteljica sa tuženikom sklopila dana 11.listopada 2007. godine Ugovor o kreditu broj: 3211114756, koji je solemniziran istog dana kod javnog bilježnika Tea Karabotića Milovca iz Splita, pod br. OV-8035/2007, a temeljem kojeg Ugovora je tužiteljici odobren namjenski kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 209.570,00 CHF prema prodajnom tečaju za CHF Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Dana 10.ožujka 2016.g. da je sklopljen dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u EUR-e. U članku 2.Ugovora o kreditu da je navedeno da se na naprijed navedeni iznos kredita obračunava nominalna kamatna stopa 5,05 % promjenjiva. Odredbom čl. 1. predmetnog Ugovora da je određeno da Banka - tuženik odobrava Korisniku kredita - tužiteljici namjenski kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 209.570,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF HNB-a na dan isplate kredita. Odredbom čl. 3. da je određeno da se kredit otplaćuje u 240 mjesečnih rata, a čl. 7. da je određeno da mjesečni anuitet iznosi 1.388,87 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju za CHF HNB-a važećem na dan plaćanja. Međutim, u konkretnom slučaju tuženik (kao trgovac) da nije informirao tužiteljicu (kao potrošača) - niti prije sklapanja niti u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu - o karakteristikama i specifičnostima valute CHF i mogućim ekonomskim pojavama tijekom otplate kredita koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužiteljica da nije bila informirana, odnosno upozorena niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF. Tako da tuženik nije obavijestio/upozorio tužiteljicu na to da: valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR-ima, zbog čega da je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO; da se radi o vrlo rizičnoj valuti ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u istoj jer za vrijeme recesije ova valuta naglo jača; da je MMF višekratno upozoravao sve banke na području Europske unije na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite; da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu (u to vrijeme) skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan; da je CHF valuta koja se u hrvatskome monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima, odnosno da su pravi temelj za potrošačke kredite depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama te da istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope donosi povećani rizik. Dakle, da je jasno da utgovorne odredbe kojima se isplata (glavnica) kredita i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive tužiteljici - budući da tužiteljica, kao prosječni potrošač, ne raspolaže stručnim znanjem pa joj nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute, a tuženik (kao banka – trgovac) ga o tome ni na koji način nije informirao. Budući da nije informirana o karakteristikama i specifičnostima valute CHF, odnosno da nije upozorena na naprijed navedene rizike – tužiteljica da je Ugovor o kreditu sklopila s uvjerenjem da će tečaj tijekom razdoblja otplate samo neznatno oscilirati. Glede (ne)razumljivosti ugovornih odredbi potrošaču, da treba skrenuti pažnju na presudu Europskog suda u predmetu broj C-26/13, kao i na presudu istog suda u predmetu broj C-186/16, tužiteljica obrazlaže stavove u ovim presudama. Dodatno ističe kako se prema odredbi čl. 81. st. 2. ZZP/03 smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako da je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te da zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj - poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju da je upravo o tome riječ obzirom da je Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženika standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tužena sklopila s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužiteljica nije imala nikakav utjecaj niti joj je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga. Odredbom st. 1. istog članka da je određeno da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, da se ogleda prvenstveno u činjenici što je ugovaranjem ovakvih odredbi neizvjestan iznos glavnice kojeg je tužiteljica, kao potrošač, (bila) dužna vratiti tuženiku. Štoviše, zbog predmetnih odredbi (kao i zbog odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika) da je neizvjesna i cijena, budući da se i kamata plaća u kunskoj protuvrijednosti iste valute – CHF. Navodi da je ustaljeno stajalište Europskog suda da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (trgovce - u konkretnom slučaju Banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno u položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Tužiteljica se poziva i na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. god. - koja je potvrđena naprijed cit. presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u švicarskim francima (CHF) – pravomoćno da je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom da je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, budući da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Tužiteljica u ovom postupku predlaže utvrditi ništetnim ugovornu odredbu kojom je ugovoreno da se glavnica kredita i otplata anuiteta (dakle, i otplata redovne kamate) veže uz valutu CHF pa - temeljem odredbe čl. 323. ZOO/05 – od tuženika potražuje preplaćene iznose po tom osnovu. Prema mišljenju tužiteljice, da radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovoreni kupovni tečaj za CHF po srednjem tečaju HNB-a koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita. Tužiteljica drži da je preplatila najmanje 150.000,00 kuna, ali pridržava pravo urediti tužbeni zahtjev nakon provođenja financijskog vještačenja. Naposljetku, ističe da je odredbom čl. 21. Ugovora o kreditu za sve sporove iz istoga ugovorena je mjesna nadležnost suda u Splitu. Radi navedenog tužiteljica postavlja tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu br. 3211114756, kojeg su tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 11.listopada 2007. god. i solemnizirali istog dana kod javnog bilježnika Tea Karabotića Milovca iz Splita, pod br. OV-8035/2007– u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF).

2. Nalaže se tuženiku da na ime ukupnog iznosa preplate po predmetnom kreditu isplati tužiteljici iznos od 150.000,00 kuna uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu koje teku od uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate - a koje se do 31. prosinca 2007. god. određuju po stopi od 15% godišnje, od 1.siječnja 2008. god. do 31. srpnja 2015. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

3. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog postupka, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate - po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da su tužiteljica i tuženik sklopili su Ugovor o namjenskom kreditu 3211114756 od 11.10.2007. kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 209.570,00 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Tužitelj u tužbi da postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, te s osnove navodne ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od kn 150.000,00 (bez preciziranja mjesečnih iznosa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Prije svega, ističe se da potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno, kako to nalaže odredba članka 186. Zakona o parničnom postupku. Tuženik ističe kako je tužitelju tijekom trajanja njihovog ugovornog odnosa dostavio sve isprave koje se odnose na tužiteljev zahtjev iz ugovora o kreditu, te posljedice nemara tužitelja vezano za čuvanje dokumentacije da ne mogu teretiti tuženika. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu da se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac da je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa da se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 27.04.2021. godine, tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od pojedinih plaćanja koja je tužitelj vršio, pa da se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 27.04.2021. godine nastupila zastara. Nadalje, odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu da je ta da su tužitelj i tuženik dana 10. ožujka 2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Dodatkom da su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja da je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dodatkom da je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 da je propisano odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik se poziva na odredbu čl. 19.c kojom je određen način izračuna konverzije, istu obrazlaže te navodi da je zakonom bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR. Osim toga, odredbama ZIDZPK/15 da nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji. Banka da je za potrebe provjere izračuna konverzije bila dužna izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u članku 19.c ZIDZPK/15, te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, te da je dužna prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ovoga Zakona te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZIDZPK/15. Tuženik da je u cijelosti postupio u sukladno gore navedenim odredbama te pribavio mišljenje ovlaštenog revizora i to mišljenje objavio na mrežnim stranicama tuženika (dostupno na www.zaba.hr). Nadalje, tuženik da je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Potpisivanju Dodatka da je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Tuženik da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj da je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj da je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo da je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku, o kojoj se tuženik očituje u nastavku. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, eventualno, ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj da bi imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik da u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

3. Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu vezano za valutnu klauzulu u CHF odnosno valutu CHF i utvrđenje tih odredbi ugovora o kreditu ništetnima.

4. U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o namjenskom kreditu zaključenog između stranaka dana 11.listopada 2007.godine sa cjelokupnom pripadajućom dokumentacijom; Dodatka tom ugovoru zaključenog između stranaka dana 10.ožujka 2016.godine sa cjelokupnom pripadajućom dokumentacijom; vlasničkog lista za stan tužiteljice; financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl.oecc. Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o.Split) te saslušanjem tužiteljice u svojstvu parnične stranke.

5. Stranke su popisale parnični trošak.

6. Zahtjev tužiteljice je u cijelosti osnovan.

7. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je sa tuženikom zaključila ugovor o stambenom kreditu, tuženik da je tada, 2007. godine, bio njena matična banka preko koje je primala plaću, da je bila na specijalizaciji u KBC Split kao liječnica i imala potrebu kupnje stana, a za kupnju stana podizanje kredita. Navodi da se informirala preko svojih kolega u KBC Split, oni da su također dizali kredite vezane za valutu švicarski franak i tada da se smatralo da je to najpovoljniji kredit. Navodi da je našla stan u [adresa], taj stan da je kasnije i kupila baš od ovog kredita, u to vrijeme da nije bila, kao ni danas, vlasnica firme ili obrta, stan da je kupljen isključivo za njeno stanovanje, pa da je tako u prvo vrijeme i bilo. Službenicu banke da je pitala koji je najpovoljniji stambeni kredit, što ona misli da je za nju najbolje, da joj je ponuđen upravo ovaj kredit sa valutom u švicarskom franku, da je pitala je li dobar eurski ili kunski kredit, ovaj kredit vezano za CHF da je bio najpovoljniji, pa da je na to i pristala, da su bile najmanje kamate po tom kreditu, kredit da se činio zaista sigurnim i da nije bilo mjesta sumnji da se radi o pozitivnom i povoljnom kreditu niti da je uopće bilo naznaka da bi moglo doći do velikog rasta valute CHF. Taj tekst ugovora o kreditu na koji je pristala da je pročitala kod javnog bilježnika, tamo da joj je javni bilježnik na brzinu pročitao tekst sam, da nije bilo nekakve posebne priče o tome, da nije imala nekih pitanja niti službeniku niti javnom bilježniku, kredit da je podigla i početna rata da je bila nekih 4.000,00 kn, jedna trećina njene tadašnje plaće. Kroz vrijeme da je ovaj kredit došao po rati do čitave plaće, da je bila jako frustrirana, da je otišla u banku i ponudila ključeve stana, da sa stanom rade što god žele jer da nema od čega živjeti, da joj je rečeno da ima plaću i da ima obvezu plaćanja rate onolike kolika je u tom trenutku. Navodi nadalje da se jedan vremenski period vratila živjeti kod bake i stan iznajmila, kako bi mogla živjeti pored ovog kredita, a kada se ostvarila zakonska mogućnost konverzije kredita, da je dobila poruku banke, pristupila u banku radi dogovora o konverziji, dobila izračun banke i da osobno nije imala drugog izbora, osobnog, nego pristupiti konverziji, pa da je taj dodatak odnosno aneks i zaključila. Navodi da se ne sjeća kolika je rata bila po konvertiranom kreditu nakon konverzije, to da je bilo mnogo povoljnije od onoga što se događalo ranije. Navodi da je naknadno riješila nasljedstvo te otplatila kredit i time zatvorila to poglavlje. Na posebno pitanje zamj. pun. tuženika tužiteljica navodi da je ona u trenutku zaključenja ugovora o kreditu znala što je to valutna klauzula i da se mjesečna rata mijenja vezano za tečaj CHF, ali da nije bilo nikakvog govora o tome da bi moglo doći do ovolikog porasta tečaja švicarskog franka. Na daljnje pitanje zamj. pun. tuženika tužiteljica navodi da je prije kupnje stana u [adresa], živjela sa bakom u bakinom stanu, od ovog kredita da je kupila stan u [adresa], a kada je došlo do ovih problema sa ogromnom ratom, da se vratila živjeti sa bakom i da ne zna točno kada je to bilo, da bi trebala pogledati u svojoj dokumentaciji. Navodi da je taj stan iznajmljivala čitavo vrijeme dok nije u konačnici čitav kredit otplatila, navodi da se radilo o iznajmljivanju turistima na dnevnoj bazi, navodi da je bila prijavljena kao iznajmljivač smještaja – apartman u domaćinstvu, navodi da je još uvijek registriran smještaj kao apartman i da ga i danas ponekad zna iznajmljivati turistima, navodi da ona živi u [adresa], navodi da u [adresa] živi od 2016. godine, a da je u [adresa] negdje 2018. godine kupila stan u kojem živi, navodi da je u [adresa] prijavljena kod policije sa prebivalištem, vrši uvid u osobnu iskaznicu, te predaje istu sudu na uvid te se utvrđuje da je tužiteljica predala na uvid osobnu iskaznicu broj [broj osobne iskaznice] izdanu od strane PP Ploče na dan 2. studenog 2021. godine i kao prebivalište su navedene [adresa].

8. Svojim podneskom od 30.lipnja 2025.godine tužiteljica uređuje tč.II. svog tužbenog zahtjeva, potražuje isplatu iznosa od 38.370,56 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. Tuženik navodi da se protivi preinaci tužbe povećanjem zahtjeva, sud je ovu preinaku dopustio rješenjem od 11.prosinca 2025.godine jer je tužiteljica ovlaštena urediti i povećati tužbeni zahtjev nakon provedenog dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem, dakle, sud je odluku donio po zahtjevu postavljenom u vrijeme presuđenja.

9. Među strankama nije sporno, a to je utvrđeno i pregledom dokumentacije priložene spisu, da je između stranaka dana 11.listopada 2007.godine zaključen Ugovor o namjenskom kreditu, radi se o namjenskom kreditu za kupnju stana, stambenom kreditu, tuženik je kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos od 209.570,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB za CHF na dan korištenja kredita; utvrđena je početna kamatna stopa od 5,05 % godišnje, promjenjiva, kredit je odobren na rok otplate od 240 mjeseci. Stranke su dana 10.ožujka 2016.godine zaključile Dodatak predmetnog Ugovora o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), provedena je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, u skladu sa tuženikovim izračunom konverzije, a koji je tužiteljica prihvatila.

10. Među strankama je sporno je li odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa temeljem te ništetne odredbe, te je li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu sukladno ZIDZPK prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj potražuje u ovom postupku. Sporan je bio i status tužitelja kao potrošača u predmetnom pravnom poslu, istaknut je i prigovor zastare potraživanja. Tuženik nije podnio prigovor radi prebijanja.

11. Prvenstveno je, po pitanju zahtjeva na utvrđenje odredbi ugovora ništetnima, trebalo zauzeti stav, bez obzira na provedenu konverziju kredita, a do konverzije i po temeljnom ugovoru o kreditu vezano za odredbu o valuti CHF, a tek onda odlučiti o efektima konverzije vezano za tužiteljev zahtjev na utvrđenje i isplatu. Za navesti je da se treba osvrnuti na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je i ovaj tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

12. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

13. U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva. Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

14. Sud prihvaća iskaz tužiteljice kao uvjerljiv i logičan, u svjetlu svih izvedenih dokaza i navoda, sud drži da tužiteljica u ovom pravnom poslu ima status potrošača, tužiteljica je fizička osoba i potrošač, a radi se o namjenskom kreditu radi kupnje stana za stanovanje. Sud drži, temeljem svih izvedenih dokaza, iskaza same tužiteljice, da se sa njim, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, kao ni posebne okolnosti vezane za tzv.valutnu klauzulu baš u valuti CHF. Kako predmet ovog postupka nije utvrđenje ništetnom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i preplate temeljem te ništetne odredbe, to se sud samo osvrnuo na stav po pitanju ništetnosti i te odredbe.

15. Što se tiče odredbe predmetnog Ugovora koja se odnosi na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i ta odredba Ugovora je ništetna i nepoštena, pa je ovaj zahtjev tužitelja na utvrđenje valjalo prihvatiti kao osnovan i odlučiti kao u izreci ove presude. Tužiteljica se pravilno pozvala na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

16. Temeljem ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koja je nepoštena, a time i ništetna i bez pravnog učinka, tužiteljica je stekla pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF). Provedena konverzija nema utjecaja na ovlaštenje suda da utvrdi ništetnima predmetne odredbe iz temeljnog ugovora o kreditu, jer se upravo zahtjev tužiteljice za isplatu i temelji na preplati temeljem takvih odredbi prije provedene konverzije i u ovom dijelu konverzija nema učinaka i na to utjecaja. Predmet konverzije i učinak iste nije se ni bavio ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranju valutne klauzule u CHF, tek je vezano za kolektivni spor i presuđenje i utvrđenja iz istog, došlo do situacije da su ove dvije odredbe u takvim ugovorima utvrđene ništetnima, konverzija je provedena vezano za doneseni propis i po konverziji su ugovori sa valutnom klauzulom u CHF konvertirani u ugovore sa klauzulom u EUR, jer se radi o intervenciji države u jako problematičnu situaciju u kojoj se našao veliki broj građana, a upravo zbog ogromne aprecijacije tečaja u CHF u odnosu na kunu.

17. Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ovaj sud je stava da predmetni ugovor o kreditu iz 2007.godine može opstati i pored ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom banke i valutne klauzule u CHF, jer iste nisu bile uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

18. Potrošači po ugovorima sa valutnom klauzulom u CHF su po odlukama vezano za kolektivnu tužbu, a takvi ugovori su bili po iznosima neznatniji od npr.namjenskih, stambenih kredita i otplaćeni su mahom prije konverzije, namireni i obeštećeni vezano za ništetne odredbe svojih ugovora, promjenjivu kamatnu stopi i valutu CHF. Jedan dio potrošača, kao što je ovdje slučaj, bio je u tako lošoj situaciji da je pristupio konverziji kada se ostvarila ta zakonska mogućnosti, ali provedena konverzija, vezano za sadržaj iste, zaista ne može dovesti do drugačijeg položaja ovih potrošača u odnosu na one koji su kredite otplatili prije zakonske mogućnosti konverzije ili onih koji nisu konvertirali svoje kredita, odnosno, prema stavu ovog suda, potrošači koji nisu pristupili konverziji odnosno prihvatili izračun konverzije od strane banke-kreditora, ne mogu biti u povoljnijem položaju od potrošača koji su prihvatili zakonsku mogućnost konverzije i pokušali sebi olakšati situaciju, vezano za položaj potrošača. Dakle, sve ono što pripada prvoj skupini potrošača, prema stavu ovog suda, pripada i ovoj drugoj skupini, potrošača koji su pristupili konverziji kredita prema zakonskom propisu i izračunu kreditora, dakle, obeštećenje u punom iznosu do konverzije i upravo onako, kvalitativno i kvantitativno kako je to učinjeno, pravomoćnim presudama sudova, kod prve skupine potrošača. Svakako, nakon provedene konverzije, pretvaranja CHF kredita u eurske, kreditori i dalje ostvaruju zaradu i kod ovakvih, stambenih kredita, sa dugotrajnom otplatom, zaista nisu dovedeni u nepovoljniji položaj, nakon konverzije, prema potrošačima, od konverzije pa nadalje, u biti se radi o kreditima sa valutnom klauzulom u CHF i zaista je očito da se položaj kreditora nije toliko konverzijom promijenio da to predstavlja očitu neravnotežu položaja potrošača i kreditora. Za navesti je i to da su određeni potrošači pristupili konverziji i prihvatili izračun konverzije, konverzija je bila regulirana zakonom i činjenica jest da je konverzija provođena krajem 2015.godine, odnosno mnogo prije nego što je valutna klauzula u CHF, koja je uzrokovala tečajne razlike, pravomoćno u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom, dakle, potrošači koji su pristupili konverziji zaista nisu imali u vrijeme konverzije mogućnost predvidjeti što će se valutom u CHF po temeljnim ugovorima kasnije događati u smislu pravomoćne odluke suda, oni su konverziji pristupili kao da je ta odredba valjana i kredit sukladno zakonskom propisu konvertirali u eurski kredit, i radi toga takva konverzija nema utjecaja na utvrđenje te odredbe ništetnom i kondemnacioni zahtjev povodom toga. Za ponoviti je da na ništetnost dvije odredbe iz temeljnog ugovora konverzija nema utjecaja, vezano za prava tužitelja temeljem tog utvrđenja i isplatu preplaćenog sa tih osnova do konverzije, u ovom slučaju za isplatu preplaćenog s osnova valutne klauzule u CHF.

19. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije dipl.oecc Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o. Split). Sudski vještak u svom pisanom nalazu i mišljenju navodi:

" Ugovor o kreditu je sklopljen dana 11.listopada 2007.godine te je isplaćen dana 26.listopada 2007. godine. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 5,05% godišnje, te je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 240 mjeseci. Dospijeće prvog anuiteta prema otplatnom planu je bilo 1.prosinca 2007.godine u iz nosu od 1.388,87 CHF što je na dan isplate kredita iznosilo 6.105,84 kn, a slijedećih anuiteta svakog prvog dana u mjesecu. Ugovoreno je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja (čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu). Dana 10.ožujka 2016.godine sklopljen je Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, koji navodi da iznos preostale glavnice za otplatu na dan 30.rujna 2015.godine iznosi 44.639,94 EUR što primjenjivim tečajem na dan 30.rujna 2015.godine iznosi 340.695,50 kn. Dodatkom Ugovora o kreditu utvrđen je više uplaćeni iznos tužitelja na dan 30.rujna 2015.godine u iznosu od 19.051,74 EUR.

U razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita, tečaj CHF je oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Posljedično na promjenu tečaja tužitelj je plaćao veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju potraživanje korisnika kredita i iskazane su s pozitivnim predznakom dok su vrijednosti anuiteta i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili prilikom sklapanja ugovora i isplate kredita iskazani s negativnim predznakom. Sveukupna preplata po kreditu je zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja“.

20. Sudski vještak dipl.oecc Ines Lozić u svom nalazu daje izračun visine potraživanja, izračun razlika zbog promjene tečaja u odnosu na početno ugovoreni za vrijeme otplate kredita vezanog uz valutu CHF do provođenja konverzije, a posebno se, obrazloženo i stručno, osvrće na izračun konverzije, zakonski okvir konverzije i efekte konverzije.

21. Sudski vještak dipl.oecc Ines Lozić nakon iscrpnog nalaza daje i zaključno mišljenje te navodi:

„Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljeni zadatak:

Ad 1)

Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije kredita nije mogao mijenjati tečaj:

Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije kredita iznose 38.370,56 EUR.

Vještak napominje kako tečaj prilikom otplate kredita nije bio niži od tečaja prilikom isplate kredita te shodno navedenom nema ni negativnih razlika.

Ad 2)

Tuženik je izračunom konverzije utvrdio glavnicu u iznosu 41.456,76 EUR što je preračunato iznosilo 313.963,49 kn. Pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogao mijenjati tečaj u odnosu na početni tečaj preostala nedospjela glavnica tužitelja prema stvarnom otplatnom planu na dan 11.03.2016.g. bi iznosila 347.809,31 kn.

Iz prethodno navedenog razvidno je kako je glavnica po stvarnom otplatnom planu i početnom tečaju na dan isplate kredita veća nego glavnica koju je tuženik utvrdio izračunom konverzije, stoga po osnovi izračuna razlika u priznatoj glavnici po konverziji i glavnice po stvarnom otplatnom planu i početnom tečaju ne proizlazi potraživanje tužitelja.

Prilikom obračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c. Dodatkom Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija utvrđena je preplata tužitelja na dan 11.03.2016.g. u iznosu 162.511,29 kn.

Vještak napominje da utvrđenja ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate, u ovom nalazu u prethodnoj točki, za vrijeme otplate kredita u CHF pod pretpostavkom da se tužitelju nije mogla mijenjati kamata ni tečaj CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđena preplata u uplatama temeljem simuliranog otplatnog plana za EUR, polaze od istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužitelja i tuženika, što predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi.“

22. Sud u potpunosti prihvaća nalaz i mišljenje sudskog vještaka dipl.oecc Ines Lozić, ona je odgovorila na zadatak vještačenja, u potpunosti, vještvo je stručno, logično i obrazloženo, a za navesti je da je tuženik prilikom konverzije kredita tehnički postupio u cijelosti sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, to nije bilo niti sporno među strankama, to proizlazi i iz vještva sudskog vještaka, u ovom slučaju radi se o drugom problemu, vraćanju preplaćenih iznosa do konverzije vezano za ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

23. Za ponoviti je da je tužitelj sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka uredila svoj tužbeni zahtjev, tako da potražuje isplatu na ime ukupne preplate na ime valutne klauzule u CHF u iznosu od 38.370,56 EUR, sve sa zakonskim zateznim kamatama.

24. Što se tiče eventualne zastare potraživanja, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

25. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

26. Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.), to je jasno da je prigovor zastare (jer je tužba podnesena 27.travnja 2021.godine) neosnovan za isplatu preplaćenog po osnovi promjene tečaja valute CHF, dakle, primjenjuje se petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa prigovor zastare nije osnovan. Dakle, sud prihvaćajući vještvo vještaka Lozić po pitanju preplate s naslova primjene valutne klauzule u CHF, drži da valja obvezati tuženika da tužiteljici isplati ukupan iznos preplate od 38.370,56 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. Za ponoviti je da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije posebno pregovaralo, iste sud smatra nepoštenim jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, a provedenom konverzijom po izračunu konverzije se ovo nije otklonilo.

27. Nadalje, što se tiče tzv.negativnih razlika, sudski vještak Ines Lozić u svom vještvu navodi kako tečaj prilikom otplate kredita nije bio niži od tečaja prilikom isplate kredita te shodno navedenom da nema ni negativnih razlika.

28. Sudski vještak je u vještvu iskazao iznos koji je tuženik kod konverzije priznao tužitelju kao preplatu u iznosu od 19.051,74 EUR, ovaj iznos zaista tužiteljici ne bi pripadao dva puta, radilo bi se o obeštećenju (nepotpunom), za budućnost, svakako, tužiteljici je ovaj iznos obeštećenja priznat kod konverzije, iako tada još tužiteljici nije vraćen na račun, međutim, za navesti je da tuženik nije podnio protutužbu za ovaj iznos niti je izjavio prigovor radi prebijanja ovog iznosa sa iznosom koji na ime preplate pripada tužitelju, tako da sud ovaj iznos nije umanjio od dosuđenog iznosa tužitelju, jer bi trebalo primijeniti pravilo o djelomičnom ispunjenju odnosno uračunavanju u kojem se prvo plaćaju kamate, a zatim glavnica, kako dosuđenje preplate po zahtjevu tužitelja nije pravomoćno, onda se i ne zna do kada će teći kamate na preplaćeni iznos, dakle, za ponoviti je, kod okolnosti da nema protutužbe za priznati iznos preplate i nema prigovora radi prebijanja, sud nije umanjio na svoju ruku dosuđeni iznos preplate tužiteljici, a tuženik može svoja prava pokušati ostvariti u drugom postupku, ukoliko ova presuda postane pravomoćna po pitanju isplate tužitelju. Svakako, sudski vještak je utvrdio iznos priznate preplate od 19.051,74 EUR, za slučaju drugačijeg stava drugostupanjskog suda, pa ova presuda može biti preinačena i ovaj iznos umanjen od dosuđenog iznosa tužitelju, po stavu višeg suda.

29. Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče na svaki pojedini iznos preplate od dospijeća plaćanja tih iznosa do isplate, odnosno stjecanja preplaćenog na strani tuženika, prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, tužitelju bi kamate pripadale od dana stjecanja preplate do isplate.

30. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), sud je obistinio (s obzirom na v.p.s. od 19.908,42 EUR) tužiteljici trošak sastava tužbe od 250 bodova, sastava podneska od 9.svibnja 2024.godine od 250 bodova; zastupanja na ročištima održanim dana 20.travnja 2023.godine, 23.svibnja 2024.godine i 27.studenog 2024.godine trošak od 250 bodova za svako ročište; s obzirom na v.p.s. od 38.370,56 EUR trošak sastava podneska od 30.lipnja 2025.godine i trošak zastupanja na ročištu održanom dana 11.prosinca 2025.godine (za svaku radnju po 500 bodova); a što uz vrijednost boda od 2,00 EUR daje ukupan iznos od 4.500,00 EUR. Na ovaj iznos valjalo je dodati i 25% PDV-a u iznosu od 1.125,00 EUR; trošak vještačenja u iznosu od 500,00 EUR i već plaćeni trošak sudske pristojbe tužbe od 122,77 EUR (925,00 kn po fiksnom tečaju konverzije); što ukupno zbrojeno daje iznos od 6.247,77 EUR koliko je konačno na ime ukupnog troška postupka tuženik obvezan isplatiti tužiteljici zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Preostali trošak nije priznat tužiteljici jer nije bio potreban za vođenje postupka. Temeljem odredbe čl.11. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23), tužiteljica je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi po tom propisuje jer se radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, to je ovdje slučaj, tužitelj ima status potrošača i ovo je takva vrsta spora, pa trošak pristojbi nadalje (pristojbe presude) neće ni imati, pa tužiteljici trošak pristojbe presude nije niti priznat, ali joj je trebalo priznati već ranije plaćeni trošak pristojbe tužbe, tužiteljica je ovaj trošak platila odmah nakon podnošenja tužbe i priložila dokaz o tome.

U Splitu, 23. siječnja 2026. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika