REPUBLIKA HRVATSKA

P-498/2025

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja EA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Darijo Čajo odvj. u Kaštel Kambelovcu, protiv tuženika OTP BANKA d.d. [adresa], OIB: 52508873833, zastupan po pun. Boris Anić odvj. u Splitu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 26. studenog 2025. god., u prisustvu tužitelja sa zamj. pun. Pero Bikić odvj. vjež. u Kaštel Kambelovcu, i zamj. pun. tuženika Dražen Čuljak odvj. u Splitu, dana 23. siječnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e :

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, sadržana u čl. 10. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 80347/05 od 02.06.2005.g., zaključenog između tužitelja i tuženika i potvrđenog po javnom bilježniku Anti Barbiću iz Makarske pod brojem OU-199/05 dana 03.06.2005.g., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u 180 mjesečnih rata u kunskoj protuvrijednosti po korištenjem kreditorovog prodajnog tečaja vrijedećeg za CHF na dan ispunjenja obveze.

U preostalom dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 80347/05 od 02.06.2005.g., u dijelu u kojem je ugovoren iznos kredita od 99.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

II Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, sadržana u čl. 11. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 80347/05 od 02.06.2005.g., zaključenog između tužitelja i tuženika i potvrđenog po javnom bilježniku Anti Barbiću iz Makarske pod brojem OU-199/05 dana 03.06.2005.g., u dijelu u kojem je ugovorena redovna (nominalna) stopa koja je promjenjiva, a utvrđuje se aktom/odlukom kreditora.

III Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi;

"- Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska dioničko društvo sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833 da tužitelju EA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana po osnovi preplate razlike ugovorenih i plaćenih kamata isplati iznos od 2.770,43 EUR, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje na preplaćeni iznos svakog pojedinog anuiteta otplate teku od dana ugovaranja konverzije kredita, odnosno od 21.03.2016. god., pa do isplate."

"- Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska dioničko društvo sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833 da tužitelju EA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana po osnovi pretplate razlike tečaja na dan isplate i na dan uplate isplati iznos od 9.136,11 eura, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje na preplaćeni iznos svakog pojedinog anuiteta otplate teku od dana ugovaranja konverzije kredita, odnosno od 21.03.2016. god., pa do isplate."

"- Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska dioničko društvo sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833 da tužitelju EA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana po osnovi preplate razlike tečaja na dan isplate i na dan uplate isplati iznos od 1.438,92 EUR, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje na preplaćeni iznos svakog pojedinog anuiteta otplate teku od dana ugovaranja konverzije kredita, odnosno od 21.03.2016. god., pa do isplate."

IV Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska dioničko društvo sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833 da tužitelju EA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, po osnovi zakonskih zateznih kamata obračunatih na preplaćeni iznos svakog pojedinog anuiteta otplate početno ugovorenog predmetnog kredita od dana pojedinačnog plaćanja do dana ugovaranja konverzije kredita, odnosno do 21.03.2016. god., isplati iznos od 4.937,64 Eur sa zakonskom zateznom kamatom koja od 10. lipnja 2019. god., do 31. prosinca 2022. god., teče po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.siječnja. 2023. god., do 29. prosinca 2023. god., teče po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. god., pa do isplate, teče po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

V Svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

Obrazloženje

Tužiteljica je dana 10. lipnja 2019. god., podnijela ovom sudu tužbu protiv tuženika, u kojoj navodi da je dana 02.06.2005.g., kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom (tadašnje tvrtke HVB SPLIT SKA BANKA d.d. Split) zaključila Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 80347/05, i koji ugovor je potvrđen po javnom bilježniku Anti Barbiću iz Makarske pod brojem OU- 199/05 dana 03.06.2005.g.

Dana 21.03.2016.g. parnične stranke su zaključile dodatak br. 1. Ugovora o kreditu br. 80347/05, kojim je izvršena konverzija iz valute švicarskog franka u valutu euro kao valutnu klauzulu.

U predmetnom ugovoru iz točke 1. ove tužbe sadržane su ništetne odredbe o promjenjivosti stope ugovorene kamate jednostranim odlukama tuženika, te odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskom franku. Dodatkom ugovoru izvršena je konverzija valutne klauzule iz švicarskog franka u euro, ali istim dodatkom nisu otklonjene negativne posljedice po tužiteljicu, jer je ista i po izvršenoj konverziji tuženiku platila više no što je imala za platiti.

Tužiteljica je sa tuženikom potpisala tipski i unaprijed po tuženiku pripremljeni ugovor o kreditu, te se prilikom zaključenja ugovora nije posebno pregovaralo o pojedinim odredbama ugovora.

Tuženik je povrijedio interes i prava tužiteljice prilikom sklapanja predmetnog ugovora koristeći u istom ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i promjenjivost kamatne stope sukladno odlukama tuženika o kamatnim stopama, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora tuženik kao trgovac nije tužiteljicu u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. I to - u odnosu na ugovorenu redovnu kamatnu stopu

- na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac s tužiteljicom kao potrošačem nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

Nadalje, i to u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, tuženik kao financijska ustanova je znala, odnosno po redovnom tijeku stvari mogla odnosno morala znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule u smislu pitanja jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu kao i na gospodarstvu Republike Hrvatske, a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju.

Naime odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 i članka 96. stavka 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 81. stavka 2. ZZP/03 i odredbom članka 96. stavka 2. ZZP/07 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Citirane odredbe, prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju moraju se tumačiti u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, koja pitanje pojedinačnog pregovaranja određuje u članku 3. stavku 2. koji glasi: „Uvijek će se smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora."

Navedene (i ništetne) odredbe Ugovora iz točke 1. ove tužbe su tužiteljici kao prosječnom potrošaču nerazumljive, imajući u vidu i da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, ima mjesta ispitivanju njihove (ne)poštenosti, u smislu utvrđenja je li eventualni propust obavještavanja bio počinjen u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te je li sklapanjem ugovora čiji su sastavni dio odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima stvorena značajna neravnoteža između ugovornih strana na štetu potrošača.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 13. lipnja 2014. godine, postupajući po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/12 od 4. srpnja 2014. godine, u parnici tužitelja Udruge potrošač protiv ovdje tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa u točki II. izreke djelomično je odbio žalbe, među ostalim i ovdje tuženika, kao neosnovane i potvrdio navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je, među ostalim i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2009. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je dana 14.06.2018.g., u predmetu 43 Pž-6632/2017 potvrdio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/12 od 4. srpnja 2014. godine, kojom je u točci I. izreke potvrđen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i ovdje tuženik (potonji u periodu od 1. listopada 2004. godine do 31. prosinca 2009. godine) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik je bio strankom u navedenim postupcima.

U odnosu na ništetnost ugovaranja promjenjive stope zatezne kamate po jednostranoj odluci kreditora, tužiteljica ukazuje da je predmetno pravno stajalište citirano, pa time i sukladno stavovima Visokog trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu Pž-7129/13, te Vrhovnog suda RH u revizijskom postupku Revt-249/14 protiv prethodno navedene odluke VTS-a.

Pojašnjava se da je kolektivnom tužbom u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 pravomoćno utvrđeno da je jednostrana promjena stope zateznih kamata od strane tuženih banaka ništetna odredba, dok je u odnosu na valutnu klauzulu u švicarskom franku, po citiranoj odluci Ustavnog suda, odluka Vrhovnog suda RH u predmetu Revt-249/14 u dijelu koji se odnosu na valutnu klauzulu u švicarskim francima ukinuta, a što je u konačnici za posljedicu imalo donošenje presude VTS RH u predmetu 43 Pž-6632/2017. Cjeloviti tijek postupka pokrenutog predmetom Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu P-1401/12 opisan je na str. 30. i 31. predmetne presude VTS-a RH koja se citira.

Odredba čl. 1111. st. 1 ZOO-a, propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a st. 3. istog članka da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Kako je odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđeno da su predmetne ugovorne odredba ništetne, ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila budući za ono što je ništetno uzima se da nije ni nastalo. Ništetnost nastaje ex tunc, od samog zaključenja posla. Nadalje, čl. 1115. ZOO-a, propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Kroz cijelo vrijeme trajanja kredita, tuženik je kamatnu stopu određivao na temelju ugovorne odredbe koja je ocijenjena ništetnom. Svako povećanje kamatne stope na temelju ništetne odredbe prouzrokovalo je stjecanje bez osnove na strani tuženika, a po pravnoj osnovi koja je naknadno utvrđena ništetnom, dakle, otpala je. Također je tuženik s osnova ništetne valutne klauzule naplatio od tužiteljice iznos koji bi predstavljao stjecanje bez osnove na strani tuženika.

Kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se određuje jednostranim aktom/odlukom kreditora ništetna , to je za čitavo trajanje ugovornog odnosa po Ugovoru iz točke 1. tužbe na snazi ugovorena kamatna stopa od 4,69 %, a sukladno čI. 5. Ugovora, pa tužiteljica traži od tuženika da joj vrati stečeno bez osnove, tj. razliku stečenu primjenom kamatnih stopa viših od ugovorene. Tuženik je višekratno tijekom trajanja ugovornog odnosa mijenjao kamatnu stopu.

Također, kako je odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak također ništetna, to tužiteljica od tuženika potražuje i iznos više plaćenog po osnovi razlike anuiteta.

Predmetnim ugovorom tužiteljica je preplatila tuženiku s osnova kamata do dana 11. ožujka 2016.g., iznos od 36.747,74 kuna, a s osnova ništetne valutne klauzule tužiteljica je preplatila do dana 10. lipnja 2015.g., iznos od 57.610,96 kuna.

U vještvu vještaka Jurice Dobrinića iz travnja 2019.g., koje se prilaže uz ovu tužbu, iz obrazloženja istoga vidljivo je da je razlika više plaćenih kamata u kunama prikazana kao posebna vrijednost, dok su više plaćeni iznosi nastali uslijed promjene tečaja CHF u vrijeme isplate kredita i u vrijeme plaćanja svake pojedinačne rate kredita sadržane u zadnjem stupcu naslova "razl. anuit.", ali prikazani zajedno u ukupnom iznosu s preplaćenim kamatama. Dakle, preplaćeni iznos po osnovi razlike tečaja na dan isplate od dana svake pojedinačne uplate rate kredita čini razliku između ukupne razlike anuiteta i razlike kamata. Zbog različitih pravnih osnova potraživanja iznose koje potražuje po obje osnove tužiteljica je stoga i razdvojila.

Slijedom navedenog tužiteljica je predložila da sud donese odluku kojom se utvrđuje da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 80347/05 od 02.06.2005.g., zaključenog između tužiteljice i tuženika i potvrđenog po javnom bilježniku Anti Barbiću iz Makarske pod brojem OU-199/05, dana 03.06.2005.g., u dijelu u kojem je ugovoren iznos kredita od 99.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, sadržana u čl. 10. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u 180 mjesečnih rata u kunskoj protuvrijednosti po korištenjem kreditorovog prodajnog tečaja vrijedećeg za CHF na dan ispunjenja obveze.

Nadalje je predložila da se donese odluka kojom se utvrđuje da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, sadržana u čl. 11. predmetnog Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, u dijelu u kojem je ugovorena redovna (nominalna) stopa koja je promjenjiva, a utvrđuje se aktom/odlukom kreditora.

Tužiteljica je predložila sudu da donese i odluku kojom se nalaže tuženiku da joj po osnovi preplate razlike ugovorenih i plaćenih kamata, isplati iznos od 36.747,74 kuna zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog obroka do isplate.

Nadalje je predložila da se donese i odluka kojom se nalaže tuženiku da joj po osnovi preplate razlike tečaja na dan isplate i na dan uplate, isplati iznos od 57.610,96 kuna zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog obroka do isplate.

Tužiteljica u podnesku od 06. svibnja 2025. god., navodi da je u predmetu ovog suda pod poslovnim brojem P-3042/2023, između istih stranaka po istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi u tijeku parnica radi isplate kojom od tuženika potražuje isplate po osnovi preplate razlike tečaja od mjeseca srpnja 2015.g., do mjeseca ožujka 2019.g. S obzirom da je ovaj parnični postupak pokrenut četiri godine prije onog iz točke 1. ovog podneska, predlaže naslovnom sudu da tužbu s prilozima u ovom predmetu dostavi tuženiku na odgovor, te po zaprimanju istog donese rješenje kojim se ovom predmetu spaja predmet naslovnog suda P-3042/2023, radi zajedničkog raspravljanja i donošenja jedne zajedničke odluke.

U odgovoru na tužbu od 26. svibnja 2025. god., tuženik navodi da se protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužiteljice na snošenje troškova postupka.

Tuženik prije svega ističe da je između istih stranaka u tijeku postupak koji se pred Općinskim sudom u Splitu vodi pod posl. brojem: P-3042/23, radi isplate po osnovi navodno ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF temeljem istog Ugovora o kreditu koji je predmet i ovog postupka, samo za daljnje razdoblje.

Obzirom da je isplata po osnovi navodno ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli temeljem istog Ugovora o kreditu predmet ovog postupka, tuženik u cilju ekonomičnosti postupka, ubrzanja raspravljanja i smanjenja nepotrebnih troškova predlaže da sud u skladu s odredbom čl. 313. st. 1. ZPP-a ovom postupku spoji postupak koji se pred Općinskim sudom u Splitu vodi pod posl. brojem: P-3042/23.

Što se tiče merituma, tužbeni zahtjev je u cijelosti neosnovan jer tužiteljica nema pravne osnove za vođenje ove parnice budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) konvertiran u EUR kredit, slijedom čega su ugovorne stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor, i to s važenjem ex tunc.

Na okolnost postojanja pravnog interesa i eventualno pozivanje tužiteljice na odluku Vrhovnog suda RH, posl. broj: Rev-2868/18 od 12.02.2019., Vrhovni sud RH je ovom odlukom zauzeo stav samo glede procesne dopuštenosti tužbe, odnosno stav da takvu tužbu nije moguće odbaciti, već da sud treba meritorno suditi. Kako tuženik ne predlaže odbacivanje tužbe zbog toga što tužiteljica nema pravnog interesa za njeno podnošenje, nego predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva zato što tužiteljica nakon provedene konverzije nema pravnog osnova, pa time niti interesa za vođenje ove parnice, pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH izraženo u odluci, posl. broj: Rev- 2868/18 od 12.02.2019., irelevantno je u ovoj pravnoj stvari.

Tužiteljica tvrdi da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne, ignorirajući činjenicu da je provedenom konverzijom, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, i to na način kao da je od početka bio sklopljen u EUR.

Tuženik upućuje na odredbu čl. 19.a st. 1. alineja 3. ZID ZPK (NN 102/15), koja određuje da se ovim Zakonom uređuje odnos između vjerovnika i potrošača: „u postupku konverzije tražbine nastale zbog prestanka ugovora o kreditu“ denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, kada je tužiteljica prihvatila ponudu tuženika i konvertirala CHF kredit, Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF je pravno prestao postojati, i to kao da ga nikada nije ni bilo, a nastao je novi ugovorni odnos, tj. Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR s važenjem ex tunc, dakle kao da je takav bio od samog početka.

Slijedom navedenog, tužiteljica nema pravne osnove i interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) konvertiran u EUR kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor glede valutne klauzule i primijenjenih kamatnih stopa s važenjem ex tunc i načina promjene kamatne stope nakon provedene konverzije, tako da sporne ugovorne odredbe, suglasnom voljom ugovornih stranaka više nisu na snazi i ne proizvode nikakve pravne učinke, jer se radi o pravno nepostojećim ugovornim odredbama.

Naime, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15), u postupku provođenja konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tužiteljica je sukladno odredbi čl. 19.e st. 5., prihvatila konverziju kredita nakon čega je s tuženikom sklopila Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu (dalje: Dodatak br. 1.) kojim je provedena konverzija.

U skladu s odredbom čl. 19.b ZPK, konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, provodi se na način da se položaj potrošača ovdje tužitelja izjednači s položajem u kojem bi tužitelj bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Ovo dosljedno znači da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc.

Sklapanjem Dodatka br. 1. dosljedno je provedeno načelo konverzije iz odredbe čl. 19.b ZID ZPK, i upravo zato što konverzija djeluje ex tunc, u skladu s odredbom čl. 19.c ZPK došlo je do promjene, ali ne samo valutne klauzule na način da je iznos početno odobrene glavnice sada izračunat prema tečaju EUR, već je izmijenjena i početno ugovorena kamatna stopa, početno utvrđeni otplatni plan i sve njegove izmjene (dakle i kamatne stope) zamijenjeni su novim otplatnim planom, pa su dosljedno i svi iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka konvertirani u EUR po tečaju na dan uplate. Samo zato što konverzija kredita djeluje od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc, i samo zato što je sklapanjem Dodatka br. 1. konverzija kredita dosljedno provedena, kod tužiteljice je, kao rezultat ukupnosti svih ovih promjena, na dan zaključenja Dodatka br. 1. utvrđen dug po konverziji iznosu od 68,00 EUR koji je tužiteljica podmirila 15.04.2016., i to uplatom u poslovnici tuženika.

Nije sporno da je izračun konverzije u skladu s odredbom čl. 19.c st. 1. toč. 4. ZID ZPK (NN 102/15), podrazumijevao da se svi iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta po CHF kreditu (osim naplaćenih zateznih kamata i dr.) pretvore u EUR i da ti iznosi predstavljaju osnovu za namirenje obroka, odnosno anuiteta sada EUR kredita i po novom otplatnom planu, a u slučaju utvrđenja duga po konverziji, potrošač je nastali dug dužan namiriti vjerovniku.

Tuženik ističe da je glede učinaka konverzije kredita potpuno nebitno da li je izračunom konverzije utvrđena preplata u korist potrošača, ili dug potrošača prema vjerovniku, već je bitno to, da je izračun konverzije rezultat, ne samo promjene valute obveze, već i rezultat činjenice da su na tužiteljičin kredit u trenutku sklapanja Dodatka br. 1. primijenjene potpuno određene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR.

Također, u prilog tome da je tužiteljica bila dobro informirana o načinu na koji će se konverzija provesti, treba navesti činjenicu da je tuženik prije sklapanja Dodatka br. 1. svojim dopisom od 09.11.2015., predočio tužiteljici sve informacije i objašnjenja o tome što je konverzija i na koji način će se Ugovor o kreditu konvertirati, informativni izračun konverzije za potrebe provjere izračuna uz korisničko ime i lozinku putem koje tužiteljica može pristupiti na internetsku stranicu banke, kontakt broj telefona za sve dodatne informacije, te pregled uplata po originalnom CHF kreditu, te simulirani otplatni plan kredita u valuti EUR na dan 30.09.2015., iz kojeg je vidljivo kako se mijenjala kamatna stopa za vrijeme cijelog otplatnog razdoblja, odnosno na koji će se način mijenjati prihvaćanjem konverzije, i to sve u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK (NN 102/15) kojom je propisan postupak informiranja potrošača (korisnika kredita) prije konačnog prihvaćanja konverzije.

Tuženik posebno ističe da odredbe ZID ZPK (NN 102/15) o konverziji predstavljaju lex specialis, pa stoga imaju prednost pred drugim normama hrvatskog pravnog sustava, pa tako i općim odredbama ZOO-a o ništetnosti ugovora i bilo kojim drugim pravilima koja bi bila u izravnoj koliziji s pravilima ZPK o konverziji. Ovo stoga što je zakonodavac radi ostvarenja zaštite korisnika CHF kredita to mogao postići donošenjem ovog Zakona i s retroaktivnom primjenom, a što je zakonodavac detaljno obrazložio u konačnom prijedlogu Zakona broj: 899. od 10.09.2015.

Kako nije sporno da je između stranaka predmet Ugovora o kreditu sklapanjem Dodatka br. 1. ugovoren na drugačiji način nego što je ugovoren osnovnim ugovorom, i to s učincima od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, to Sporazum stranaka o konverziji kredita predstavlja novu pravnu osnovu kojom su stranke odredile svoja uzajamna prava i obveze, pa stoga tužitelj nema osnova, pa time niti prava potraživati bilo kakvu isplatu temeljem osnovnog ugovora, pa iz tog razloga niti presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu predstavljati pravni temelj za utuženo potraživanje.

Tuženik posebno ističe da u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa, sudionici u prometu slobodno odlučuju o sklapanju ugovora i preuzimanju prava i obveza koja proizlaze iz sklopljenih ugovora, pa tako slobodno odlučuju i o izmjeni već sklopljenih ugovora. Iznimka od ovog načela predviđena je odredbom čl. 248. st. 1. ZOO-a, koja propisuje obvezno sklapanje i obvezni sadržaj ugovora. U skladu s tom odredbom ako je netko po zakonu obvezan sklopiti ugovor, zainteresirana osoba može zahtijevati da se takav ugovor bez odgađanja sklopi.

U ovom konkretnom slučaju tuženik je u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) bio obvezan tužiteljici ponuditi sklapanje Sporazuma o konverziji, a u slučaju prihvata konverzije s tužiteljicom je bio dužan sklopiti ugovor. Tužiteljica u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa nije bila dužna prihvatiti izračun konverzije, niti je bila dužna sklopiti Dodatak br. 1. Da tužiteljica nije prihvatila izračun konverzije i da nije sklopila Dodatak br. 1., odredbe ZPK o konverziji ne bi imale nikakav učinak na sklopljeni Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i otplata tog kredita nastavila bi se prema važećim ugovorenim uvjetima (čl. 19.e st. 6. ZPK).

Međutim, kada je tužiteljica svojom slobodnom voljom prihvatila ponudu tuženika i sklopila sporazum kojim je konverzija dosljedno provedena, onda se prava i obveze ugovornih stranaka moraju prosuđivati isključivo i jedino u skladu sa sklopljenim Dodatkom br. 1. Ugovora o kreditu.

Prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem Dodatka br. 1., tužiteljica je postupila u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa iz odredbe čl. 2. ZOO-a, a sklopljeni Dodatak br. 1. izraz je njene autonomne volje, a sve izmjene ugovora su pravno valjane jer nisu u protivnosti s Ustavom RH i prisilnim propisima, odnosno sve izmjene ugovora su u skladu s imperativnim odredbama ZID ZPK (NN 102/15).

Nastavno na naprijed navedeno tuženik upućuje i na pravno shvaćanje koje je Vrhovni sud RH zauzeo u odluci, posl. broj: Rev-1172/18 od 19.03.2019. Naime, Vrhovni sud RH je u ovoj odluci zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: “2) U odnosu na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim: Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.”

Uostalom mogućnost izmjene ništetnih ugovornih odredbi voljom stranaka ili odlukom suda, izrijekom je predviđena i u ZOO-u npr. kod zelenaških ugovora, koji su također ništetni i na koje se primjenjuju odredbe ZOO-a o posljedicama ništetnosti i o djelomičnoj ništetnosti, ali sukladno odredbi čl. 329. st. 3., ukoliko oštećena strana zahtijeva da se njezina obveza smanji na pravičan iznos, sud će udovoljiti takvom zahtjevu ako je to moguće, a u kojem slučaju ugovor s odgovarajućom izmjenom ostaje na snazi, time da izmjena vrijedi od trenutka sklapanja ugovora.

Kako je u međuvremenu Ustavni sud RH donio rješenje, posl. broj: U-I-3685/15 i dr. od 04.04.2017., kojim nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti ZID ZPK (NN 102/15) s Ustavom RH, valja ukazati da je Ustavni sud RH ovom odlukom potvrdio shvaćanje tuženika da je osporenim Zakonom, a radi rješavanja problema korisnika kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, određen normativni okvir za konverziju kredita u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR, kako bi se korisnike kredita u CHF izjednačilo s položajem u kojem bi se oni nalazili da su od početka imali ugovorene takve kredite, i da se taj cilj mogao postići jedino na način da relevantne odredbe tog Zakona imaju retroaktivni učinak.

Kako su svi predlagatelji za ocjenu suglasnosti ZID ZPK (NN 102/15) s Ustavom RH prigovarali da zakoni sukladno odredbi čl. 90. st. 4. Ustava RH, ne mogu imati povratno (retroaktivno) djelovanje, to je Ustavni sud RH utvrdio “...da je ZIDZoPK u suglasnosti s člankom 90. Ustava” jer se u ovom slučaju radi o tzv. “prividnoj retroaktivnosti” budući se isti primjenjuje na odnose koji su nastali prije njegovog stupanja na snagu, ali nisu dovršeni, te da se cilj koji se donošenjem tog Zakona htio postići, nije mogao ostvariti na drugi način, te ističe “…da je takvo povratno djelovanje nove zakonske mjere na slučajeve nastale prije njegovog stupanja na snagu neophodno za postizanje željenog cilja.”

Ustavni sud RH je u naprijed citiranoj odluci također zauzeo shvaćanje da je postupak konverzije kredita bio dobrovoljan za korisnike CHF kredita, koji su imali mogućnost izbora konvertirati kredit u eure ili nastaviti s otplatom vezanom uz CHF “…dok je konverzija prisilna za vjerovnike (kreditne institucije) ukoliko se potrošači CHF kredita nakon zaprimljenih izračuna odluče za konverziju.” Dosljedno naprijed navedenom, Ustavni sud RH je zaključio da se konverzija kao zakonski mehanizam izmjene ranije sklopljenih kreditnih ugovora “…ne provodi po sili zakona – ex lege učinkom – nego tek u provedbi budućih (novih, odnosno izmijenjenih) ugovora o kreditu čije sklapanje ovisi o volji dužnika-potrošača…”

S obzirom na naprijed navedeno, na ovaj slučaj nije moguće primijeniti niti presudu Suda EU u predmetu E, posl. broj: C-118/17 od 14.03.2019., jer se radi o bitno različitoj situaciji, kako činjeničnoj tako i pravnoj. Naime, u predmetu E radilo se o primjeni različitog tečaja kod plasiranja i vraćanja kredita, a mađarski zakonodavac je donio zakon s ex lege učinkom za sve ugovorne stranke kojim je ugovoreni tečaj zamijenio službenim tečajem koji je za odgovarajuću stranu valutu odredila Mađarska narodna banka.

Isto je potvrdio i Vrhovni sud RH u obrazloženju rješenja, posl. broj: Gos-1/19 od 04.03.2020., navodeći kako: „..temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena presuda Europskog suda i učincima ZID ZPK je u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.”

Tuženik ističe da je postupak koji je prethodio sklapanju Dodatka br. 1. proveo u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15), te da je sklapanjem ovog sporazuma konverzija provedena u skladu sa Zakonom na način da je dosljedno provedeno načelo konverzije iz odredbe čl. 19.b, po kojem je položaj potrošača-ovdje tužiteljice kao korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bila da je od početka koristila kredit s valutnom klauzulom u EUR.

Tuženik ističe da nijednim zakonskim propisom tužiteljica nije bila ograničena u mogućnosti izmjene već sklopljenog ugovora, bilo da ta izmjena važi pro futuro, ili s retroaktivnim učinkom, kao što je ovdje slučaj, ali kada je na tu izmjenu dobrovoljno pristala ne može se više pozivati na eventualnu ništetnost spornih ugovornih odredbi, jer pravno one više niti ne postoje.

Konačno, a postupajući u oglednom postupku pokrenutom po prijedlogu Općinskog suda u Pazinu, Vrhovni sud RH je donio rješenje, posl. broj: Gos-1/19 od 04.03.2020., kojim je odgovorio na postavljeno pravno pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava na način da: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

Nakon donošenja ovog rješenja nema nikakve dvojbe da su Sporazumi o konverziji sklopljeni u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) pravno valjani sa svim pravnim učincima koji iz toga proizlaze, čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa stoga sporazum o konverziji, bez obzira u kojoj formi je sklopljen: „…predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“

Također, valja istaknuti da je Vrhovni sud RH na jasan i nedvosmislen način dao odgovor i na pitanje postojanja odnosno nepostojanja pravnog interesa glede zahtjeva koji se temelje na ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a bez obzira na sklopljeni Sporazum o konverziji, i pozivanje tužiteljice na ranije rješenje Vrhovnog suda RH, posl. broj: Rev-2868/18 od 12.02.2019.

Naime, u obrazloženju rješenja, posl. broj: Gos-1/19 od 04.03.2020., Vrhovni sud RH, imajući u vidu relevantne odredbe ZPP-a, jasno ističe da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva, ne može načelno isključiti. Vrhovni sud RH nadalje ističe da se pravni interes za takvo traženje ne bi mogao isključiti u slučaju postojanja onih razloga koji izviru iz općeg obveznog uređenja (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene u skladu sa strogim odredbama ZID ZPK (NN 102/15), kao što pravni interes za isticanje takvih zahtjeva postoji i u slučaju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF kod kojih voljom potrošača nije sklopljen Sporazum o konverziji (o čemu je Vrhovni sud RH zauzeo pravno shvaćanje u odluci, posl. broj: Rev-2221/18 od 03.09.2019.).

U vezi s prethodnim, a u odnosu na rješenje Vrhovnog suda RH, posl. broj: Rev- 18/18 od 26.05.2020., ističe se kako je ono doneseno u postupku koji glede činjeničnog i pravnog stanja nije istovjetan ovom sporu za rješenje kojeg je ovaj sud vezan pravnim shvaćanjem iz rješenja, posl. broj: Gos-1/19 od 04.03.2020., a koja odluka je donesena u oglednom postupku i u kojoj odluci je Vrhovni sud RH obrazložio smisao i svrhu instituta oglednog postupka, ali je dodatno pojasnio i svoju odluku, posl. broj: Rev- 2868/18 od 12.02.2019.

Slijedom navedenog, budući da za svaki postavljeni zahtjev tužiteljica, kako bi u konačnici uspjela u parnici mora imati pravni interes, utvrđivanje kojeg se kod kondemnatornih zahtjeva svodi na pravila o teretu dokazivanja, tuženik je osnovano istaknuo da je tužbeni zahtjev neosnovan jer tužiteljica nema pravnog osnova, a time niti pravnog interesa za vođenje ove parnice jer je tuženik predloženim dokazima potkrijepio svoje navode da je između stranaka sklopljen Sporazum o konverziji koji predstavlja novu pravnu osnovu u skladu s kojom treba razriješiti i ovaj spor.

Zaključno, tuženik ističe da je u obrazloženju rješenja Vrhovnog suda RH, posl. broj: Gos-1/19 od 04.03.2020., posebno istaknuta i svrha oglednog postupka i donošenja tog rješenja, a to je „…da se u većem broju istovrsnih parničnih sporova koji su već pokrenuti ili se njihovo pokretanje očekuje u kraćem razdoblju (...) donese jedinstvena odluka u kojoj Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima pravno shvaćanje o postavljenom pravnom pitanju“, a u skladu s odredbom čl. 502.n st. 1. ZPP-a, sudovi su vezani zauzetim pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda RH.

U vezi s prethodnim, tuženik ističe da se u postupcima koji se temelje na istovrsnom činjeničnom i pravnom osnovu (provedena konverzija kredita) donose presude kojima se pravomoćno odbijaju tužbeni zahtjevu i to upravo s izričitim upućivanjem na pravna shvaćanja zauzeta u rješenju Vrhovnog suda RH, posl. broj:

Gos-1/19 od 04.03.2020., pa ukazuje na neke od njih: Županijski sud u Puli, posl. broj:

Gž-925/17 od 20.03.2020.; Županijski sud u Karlovcu, posl. broj: Gž-73/19 od 28.04.2020.; Županijski sud u Splitu, posl. broj: Gž-2427/18 od 10.06.2020.; Županijski sud u Varaždinu, posl. broj: Gž-1658/18 od 07.12.2020.

Za ukazati je i na presudu Županijskog suda u Splitu, posl. broj: Gž-1487/22 od 06.10.2022., kojom je preinačena prvostupanjska presuda na način da je tužbeni zahtjev odbijen, i to pozivom na obvezujuća pravna shvaćanja Vrhovnog suda RH iz rješenja, posl. broj: Gos-1/19 od 04.03.2020. Također, presudom Županijskog suda u Varaždinu, posl. broj: Gž-244/19 od 14.06.2023., potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev zbog provedene konverzije. Isto tako, presudom Županijskog suda u Zagrebu, posl. broj: Gž-253/23 od 25.03.2025. odbijen je tužbeni zahtjev zbog provedene konverzije.

Za potvrdu svojih navoda tuženik upućuje i na presudu Suda EU, posl. broj: C- 452/18 od 09.07.2020., u kojoj odluci je sud u postupku, koji se doduše ne temelji na istovjetnom činjeničnom i pravnom stanju kao i ovaj spor, uzimajući u obzir pravo Europske unije (Direktivu 93/13/EEZ) i svoju dosadašnju praksu zauzeo stav:

-da pravo na djelotvornu zaštitu potrošača, a uzimajući u obzir njegovu volju, podrazumijeva i mogućnost potrošača da odustane od ostvarenja svojih prava i

-da Direktiva 93/13/EEZ ne ide tako daleko da sustav zaštite protiv korištenja prodavatelja robe ili pružatelja usluga nepoštenih odredaba koji je uspostavila u korist potrošača čini obvezatnim.

Polazeći od naprijed navedenih stavova, Sud EU je u ovoj presudi odgovorio na ključno postavljeno pitanje zauzevši pravno shvaćanje, da unatoč odredbi Španjolskog građanskog zakonika da je obnova ništava, ako je ništava i prvotna obveza, da i ugovor koji sadržava nepoštene ugovorne odredbe može valjano biti predmetom ugovora o obnovi, a što je na nacionalnom sudu da provjeri.

U vezi s prethodno navedenim, za istaknuti je da je u rješenju, posl. broj: Gos- 1/19 od 04.03.2020., Vrhovni sud RH, kao najviši nacionalni sud u RH, zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH, pa da u skladu s time valja riješiti nastali spor među strankama. Dakle, prema mišljenju tuženika ne bi trebale postojati dvojbe oko valjanosti sklopljenog Sporazuma o konverziji, kao niti oko njegovih pravnih učinaka, koje je tuženik prethodno detaljno razložio.

Nakon donošenja presude Suda EU, posl. broj: C-567/20 od 05.05.2022., da se Direktiva 93/13/EEZ ne primjenjuje na Sporazum o konverziji dodatno su osnažena pravna shvaćanja koja je Vrhovni sud RH zauzeo u rješenju, posl. broj: Gos-1/19 od 04.03.2020., da je ZID ZPK (NN 102/15) donesen u cilju uspostavljanja narušene ravnoteže u odnosima banaka i potrošača koji su sklopili ugovore o CHF kreditu, da su banke bile obvezne postupiti po tom zakonu, ali ne i potrošači, koji zakon je Ustavni sud RH ocijenio suglasnim s Ustavom RH, slijedom čega sklopljeni Sporazum o konverziji predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom popisu koji je u skladu s Ustavom RH.

Iako je s obzirom na sklopljeni Sporazum o konverziji bespredmetno raspravljati o visini tužbenog zahtjeva, tuženik ipak opreza radi ističe prigovor zastare i osporava visinu tužbenog zahtjeva, te ističe da nije jasno kojom je metodologijom tužitelj došao do utuženog iznosa. Međutim, ako sud ipak prihvati izvesti dokaz financijskim vještačenjem, iako ga tuženik drži suvišnim s obzirom na neosnovanost tužbenog zahtjeva zbog provedene konverzije iz svih prethodno navedenih razloga, za istaknuti je sljedeće.

S obzirom na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva – stjecanje bez osnove – i odredbe ZPP-a, ali i s obzirom da prava i obveze stranaka proizašle iz ugovora o kreditu treba prosuđivati kao jedinstvenu cjelinu, vještak bi trebao izračunati razliku između iznosa kojeg je banka imala pravo naplatiti po početnim parametrima (početnom otplatnom planu) i iznosa kojeg je stvarno naplatila po promijenjenim parametrima (provedenom otplatnom planu), a to onda znači da je vještak postupajući lege artis dužan u nalazu i mišljenju prikazati ne samo pozitivne već i tzv. negativne razlike, jer kada se radi o povratu stečenog bez osnove, a predmet stjecanja je novac, ne može se banka obvezati da na ime pretplate vrati glavnicu koja je nominalno veća od glavnice koju je eventualno neosnovano stekla.

Osim toga, odredba čl. 258. st. 1. ZPP-a, obvezuje vještaka da predmet vještačenja brižljivo razmotri i da točno navede sve što opazi i nađe i da svoje mišljenje iznese savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine. Vještak bi postupio suprotno prednjem kad u nalazu i mišljenju ne bi iskazao negativne razlike, odnosno kada bi stvarnu razliku s negativnim predznakom prikazao kao 0,00 EUR / 0,00 kn, jer bi to bilo matematički netočno, a matematička točnost je minimum koja se zahtijeva kod financijskih vještačenja.

Slijedom svega naprijed navedenog, tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužiteljice na snošenje troškova postupka sa zateznom kamatom po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a koja na taj iznos teče od presuđenja do isplate.

Tužiteljica u podnesku od 07. lipnja 2025. god., navodi da su u cijelosti netočni i neosnovani navodi tuženika iz predmetnog odgovora na tužbu.

Tužiteljica se ne protivi prijedlogu tuženika iz točke III. odgovora na tužbu za spajanjem predmetnog postupka sa postupkom koji se pred Općinskim sudom u Splitu vodi pod poslovnim brojem P-3042/23 između istih parničnih stranaka, te po istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, te se ujedno tom prijedlogu i pridružuje s napomenom da je ovaj predmet ranije pokrenut. U svakom slučaju, predlaže se da se spis navedenog predmeta pribavi te da se izvede dokaz njegovim čitanjem.

Točkom II. predmetnog odgovora na tužbu tuženik, između ostalog, ističe prigovor zastare. Ovaj prigovor tuženika je neosnovan i paušalan. Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-2245/17, a u odnosu na u njoj sadržan pravni stav da pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te da zastara počinje ponovno teći iz početka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, je posve jasna i nedvojbena.

Dakle, od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu 43 Pž-6632/2017, kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/12 od 4. srpnja 2014. godine, a koja je drugostupanjska odluka donesena dana 14. lipnja 2018. godine do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu, a koja je podnesena 24. lipnja 2022. godine, nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

Na ovo pitanje daje odgovor točka 16. obrazloženja presude i rješenja Županijskog suda u Varaždinu u predmetu broj 26 Gž-627/2022-2 od dana 19. svibnja 2022. godine.

Tužiteljica nadalje ističe da je u odnosu na prigovor zastare Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u shvaćanju od 31. siječnja 2022. Su-IV-33/2022- 2 na pitanje; “Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača, tužbu definiranu člankom 241. Zakona o obveznim odnosima odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka” odgovorio: “Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe “, a koje shvaćanje je obvezno po čl. 40. stavak 2. Zakona o sudovima.

Neosnovani su navodi tuženika da tužiteljica nema pravne osnove niti pravnog interesa za vođenje ove parnice jer da je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa ZID ZPK (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30.09.2015., konvertiran u EUR kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor, i to s važenjem ex tunc.

Općenito tuženik svoj odgovor na tužbu jako opširnog sadržaja temelji isključivo na navedenom prigovoru nepostojanja pravnog interesa, te nepostojanja pravne osnove za vođenje ovog parničnog postupka od strane tužitelja. Navedeni prigovor je u cijelosti neutemeljen.

U odnosu na navode tuženika da nakon provedene konverzije ugovora o kreditu prema odredbama ZIDZPK/15, tužiteljica nema nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos nastao osnovnim Ugovorom o kreditu, kao i da bi nakon provedene konverzije prestalo njeno pravo na potraživanje po bilo kojoj osnovi temeljem osnovnog Ugovora o kreditu, tužiteljica ističe da su isti navodi netočni i neosnovani.

Odredbom čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača izrijekom je normirano kako se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti njegova prava koja mu pripadaju temeljem zakona koji štite njegova prava. Navedena odredba bila je na snazi u trenutku provođenja predmetne konverzije, te je u cijelosti primjenjiva na predmetni ugovorni odnos proizašao iz iste.

Tužiteljica ne spori da je predmetna konverzija zakonita. Međutim unatoč tome tužitelj ističe da joj i nadalje pripada pravo na punu restituciju zajamčenu odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

Tužiteljica se pristankom na konverziju nikako nije odrekla prava na punu restituciju i povrat stečenog bez osnove. Potrebno je istaknuti kako se konverzijom kredita regulirao odnos tužiteljice i tuženika samo u odnosu na buduće anuitete, dok navedenom konverzijom nije riješeno pitanje restitucije potrošača u odnosu na preplaćene anuitete prije same konverzije, te svakako nije regulirano da bi se pristankom na konverziju tužiteljica odrekla prava na punu restituciju.

U slučaju da se pristankom na samu konverziju tužiteljica i odrekla prava na punu restituciju, a što zasigurno nije, takav eventualni čin odricanja bio bi ništetan i bez pravnih učinaka uslijed djelovanja naprijed citirane odredbe čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača. Stoga pravo tužiteljice kao potrošača u konkretnom slučaju na punu restituciju egzistira.

Da je tome tako tužiteljica ističe pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske istaknuto u presudi broj Rev- 2245/17 od dana 20.03.2018. g. u kojoj citirano stoji: “Dakle, na konkretni predmet spora s obzirom na vrijeme njegovog pokretanja, kao i razdoblje u odnosu na koje se traži zaštita, ima se primjenjivati nacionalni propis uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije.”

Međutim, upravo u presudi EAG i EAGR protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15, Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba.

Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo.

Drugo pravilo jest da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju, i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je njegova ugovorna odredba nepoštena.

Tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ.!”

Tužiteljica ističe da se predmnijeva postojanje njenog pravnog interesa kao potrošača u predmetnom kondemnatornom zahtjevu. Teret dokaza suprotnog je na tuženiku, a što tuženik nedvojbeno nije učinio. Naime, istaknuti prigovor tuženika isključivo je paušalne naravi.

Isto tako, jasno je da sklapanjem predmetnog Dodatka ugovora o kreditu tužiteljica nije ostvarila puno obeštećenje preplaćenog iznosa po osnovi nepoštenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu, te u tom dijelu nema govora o tome da bi ostvarila dvostruku korist na štetu tuženika usvajanjem ovog tužbenog zahtjeva. U tom smjeru navodi se kako utvrđeni iznos preplate određen člankom 3. i člankom 4 Dodatka ugovora o kreditu ne predstavlja iznos pune restitucije više plaćenih iznosa, te je i u tom dijelu jasno kako se radi o promašenom i paušalnom prigovoru tuženika.

Nadalje, neosnovani su navodi tuženika po kojem bi sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu u cijelosti “prestaje postojati” osnovni Ugovor o kreditu, te da temeljem toga ne može biti više nikakvog potraživanja ili zahtjeva tužitelja prema tuženiku.

Da je tome tako tužitelj upućuje na stav Županijskog suda u Zadru u presudi broj Gž- 390/2020-2 od dana 02. veljače 2022. godine, donesenoj u predmetu koji je nedvojbeno bitno iste činjenične osnove kao i konkretni predmet, u kojoj citirano stoji: “U odnosu na prigovor tuženika glede činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužiteljica pristala, pa tuženik nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, ukazuje se da takvo stajalište nije pravilno, te je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenom u okviru sudske prakse Europskog suda, Naime, navedeni sud je u predmetu C-118/17 E od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207 raspravljao ne istovjetnu, ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st.1 Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim, te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke)”

Kada se tuženik poziva na Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske br.:

Gos-1/2019-36 od dana 4. ožujka 2020.g., propušta citirati i preostali dio obrazloženja navedene odluke a koji glasi: “Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik.” Očigledno je da tuženik ničim nije dokazao da tužitelj ne bi imao pravni interes na postavljanje tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari.

Stav recentne sudske prakse je da tužiteljica i u slučaju konvertiranog kredita iz CHF valute u valutu EUR, ima i pravni interes na utvrđenje ništetnosti spornih odredbi i pravo na punu restituciju. Sve ukoliko se tijekom postupka utvrdi da konverzijom nije došlo do punog obeštećenja. (presuda Županijskog suda u Karlovcu Gž-534/2023-3 od 29. siječnja 2025.g., presuda Županijskog suda u Rijeci Gž-8/2024-3 od 17. siječnja 2024.g., presuda Županijskog suda u Osijeku Gž-547/2024-5 od 9. siječnja 2025.g., presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu Gž-897/2024-3 od 11. veljače 2025.g., presuda Županijskog suda u Splitu Gž-54/2025-3 od 29. siječnja 2025.g.).

Tužiteljica napominje da se prilažu tek neke od većeg broja istovjetnih presuda po istovjetnoj pravnoj i činjeničnoj osnovi, donesenih od različitih Županijskih sudova čime dodatno osnažuje svoje tužbene navode.

Nadalje navodi da cjelokupna argumentacija tuženika počiva na “rastezljivom” tumačenju raznih sudskih odluka od kojih nijedna ne predstavlja decidirani pravni stav o tome imaju li potrošači, u ovom slučaju tužiteljica, pravni interes i pravnu osnovu zahtijevati povrat preplaćenih iznosa povodom kredita u CHF i nakon sklopljenog sporazuma o konverziji.

S druge strane, tužiteljica ovim podneskom dostavlja pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u rješenju pod poslovnim brojem: Rev- 1096/2022-2 od 8. studenog 2022.g. U navedenoj odluci najvišeg tijela sudbene vlasti u RH pobijene su sve teze na kojima počiva predmetni odgovor na tužbu.

Kako predmetna odluka sadrži uistinu odgovore na sve prigovore tuženika, u ovom podnesku će citirati samo odgovor na postavljeno revizijsko pitanje: “Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15, ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.” Dakle, nesporno je da ovim rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske svi prigovori tuženika gube svaki svoj značaj i relevantnost.

U odnosu na provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja koje je tužiteljica u tužbi predložila izvesti u ovoj pravnoj stvari, predlaže se da sudski vještak svoj nalaz i mišljenje izradi sukladno nalogu tužitelja koji se precizira u nastavku.

Nalog vještaku treba biti izračunati pretplatu tužitelja u odnosu na predmetni kredit, a koja pretplata se odnosi na promjenu kamatne stope i tečaja švicarskog franka s tim da bi trebao računati da bi kroz sav period otplate kredita od njegovog ugovaranja pa nadalje trebala važiti početno ugovorena kamatna stopa, te tečaj švicarskog franka u odnosu na kunu važeći na dan sklapanja spornog ugovora o kreditu, s time da se od tako dobivenog iznosa odbije iznos nadoknađen prilikom sklapanja ugovora o konverziji. U ovom dijelu, a da bi tužiteljica bila u mogućnosti posebno urediti tužbeni zahtjev s osnova pretplate po ništetnoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nužno je da vještak u različitim tablicama prikaže svaku navedenu pretplatu.

Isto tako, tužiteljica se protivi u cijelosti prijedlogu tuženika da odabrani sudski vještak u ovoj pravnoj stvari u svom nalazu i mišljenju prikaže i tzv. negativne tečajne razlike kao neosnovanom.

U podnesku od 12. lipnja 2025. god., tuženik navodi da tužiteljica svojim navodima iz podneska od 07.06.2025. u potpunosti ignorira pravna shvaćanja iz oglednog postupka koji je završen donošenjem rješenja, posl. broj: Gos-1/19 od 04.03.2020., koja su obvezna za sve sudove, a kojim je Vrhovni sud RH jasno i nedvosmisleno obrazložio i učinio nespornim:

- svrhu i cilj donošenja ZID ZPK (NN 102/15) - „Zakon je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize tu svrhu nastojao postići na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije u odgovarajuće kredite sklopljene u EUR-ima na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u EUR-ima i kredite denominirane u kunama, s valutnom klauzulom u EUR-ima (čl. 19.a do čl. 19.e. ZID ZPK)“, te da „...ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera.“

- da su u skladu sa ZID ZPK (NN 102/15) banke bile obvezne postupiti, ali ne i potrošači od čije je dispozicije zavisilo hoće li se provesti konverzija kredita - „Iz navedenog se može zaključiti da su banke bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu, dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju ili zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF.“, te „…upravo banke kao kreditne institucije su bile obvezne po prisilnom propisu pozvati korisnike kredita i upoznati ih o izračunu konverzije, dok su potrošači imali dispoziciju u ostavljenom im roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz EUR ili zadržati važeće stare kredite vezane uz CHF.”

- da je ZID ZPK (NN 102/15) ocijenjen suglasnim s Ustavom RH - „....valja istaknuti da je ZID ZPK ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona...“

- da odredbe ZID ZPK (NN 102/15) predstavljaju lex specialis u odnosu na opća pravila obveznog prava, te da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno ex tunc -

„... imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.“

- da Sporazum o konverziji predstavlja novu pravnu osnovu u skladu s kojom treba riješiti nastali spor - „...taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka

– aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.”

- da o tumačenje rješenja Vrhovnog suda RH, posl. broj: Rev-2868/18 od 12.02.2019. - „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.“

- da tumačenje presude Suda EU, posl. broj: C-118/17 od 14.03.2019. - „U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Zauzeto je pravno shvaćanje da zakonska intervencija kojom se ostvaruje navedeni cilj nije zabranjena. Ali temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena presuda Europskog suda i učincima ZID ZPK je u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.“

- da je proveden postupak informiranja potrošača prije konačnog prihvaćanja konverzije Ugovora o kreditu - „Način izračuna konverzije propisan je čl. 19.c ZID ZPK, dok je odredbom čl. 19.d propisan postupak informiranja. Tako za potrebe provjere izračuna konverzije vjerovnik je dužan izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u čl. 19.c ZID ZPK te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču....“, „Suglasno čl. 19.e ZID ZPK kojim je propisana sama konverzija kredita, banka je kao vjerovnik bila dužna u roku od 45 dana po stupanju na snagu ZID ZPK preporučenom pošiljkom obavijestiti korisnike kredita – potrošače o izračunu konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. izračunatim u skladu sa čl. 19.c ZID ZPK, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu. Također, zajedno s izračunom konverzije kreditna institucija je bila dužna dostaviti i pregled stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, odnosno izvod otvorenih stavaka od potrošača na temelju ugovora o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji je predmet konverzije na dan 30. rujna 2015. preračunato u kune po tečaju one vrste koji je vjerovnik primijenio za izračun konverzije. Taj izračun je trebao sadržavati jasan pregled svih promjena, iz kojeg mora biti vidljivo na koji način je utvrđen iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR-ima i kunama s valutnom klauzulom u EUR-ima iz čl. 19.c st. 1. toč. 7. ZID ZPK, iznos preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZID ZPK ako je ona utvrđena…“

- da presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu predstavljati temelj za utuženo potraživanje - „Na osnovu svega izloženog treba u konačnici zaključiti da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.“

Dosljedno naprijed navedenom, valja zaključiti da u situaciji kada je tužiteljica prihvatila ponudu tuženika i sklopila Sporazum o konverziji ovog kredita, Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF je pravno prestao postojati i to kao da ga nikada nije ni bilo, a nastao je novi ugovorni odnos, tj. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR s važenjem ex tunc, dakle, kao da je takav bio od samog početka.

Isto tako, u odnosu na navode tužiteljice glede toga da je Sporazumom o konverziji uređeno isključivo pitanje određivanja kamatne stope i valutne klauzule nakon sklapanja istog, a da njime nije riješeno pitanje preplaćenih anuiteta po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, odnosno da konverzija ne djeluje retroaktivno, za istaknuti je sljedeće.

Temeljno načelo konverzije kredita iz odredbe čl. 19.b ZID ZPK (NN 102/15), dakle izjednačavanje položaja potrošača ovdje tužiteljice s položajem u kojem bi bila da je od početka koristila kredit s valutnom klauzulom u EUR, moglo se postići samo tako da se ugovorne strane suglase oko kamatnih stopa za cijelo razdoblje od sklapanja osnovnog ugovora do sklapanja sporazuma o konverziji i o zamjeni valute ugovora za isto to razdoblje, tj. tako da svi učinci konverzije, na temelju sporazuma ugovornih stranaka, djeluju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc.

Naime, ako konverzija ne djeluje ex tunc, i ako se njome ne rješava „sudbina“ spornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu, zašto bi se onda izrađivao simulirani plan u valuti EUR od trenutka sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu (?!), zašto bi se kamatne stope mijenjale retroaktivno (?!), i konačno zašto bi se i kako bi se utvrđivala preplata po kreditu (?!). Niti na jedno od ovih pitanja nije moguće ponuditi logičan i na materijalnom pravu utemeljen odgovor pođemo li od navoda tužiteljice da se sklapanjem Sporazuma o konverziji ne rješava sudbina svih spornih ugovornih odredbi.

Tuženik je ponudu za sklapanje sporazuma o konverziji od 09.11.2015. sa svim potrebnim izračunima dostavio uz odgovor na tužbu. Dakle, tužiteljica je bila dobro informirana o načinu na koji će se konverzija provesti jer joj je tuženik predočio sve informacije i objašnjenja o tome što je konverzija i na koji način će se Ugovor o kreditu konvertirati, dobila je informativni izračun konverzije za potrebe provjere izračuna uz korisničko ime i lozinku putem koje može pristupiti na internetsku stranicu banke, kontakt broj telefona za sve dodatne informacije, kao i pregled uplata po originalnom CHF kreditu, te simulirani otplatni plan kredita u valuti EUR na dan 30.09.2015. , iz kojeg je vidljivo kako se mijenjala kamatna stopa za vrijeme cijelog otplatnog razdoblja, odnosno na koji će se način mijenjati kamatna stopa za vrijeme cijelog otplatnog razdoblja prihvaćanjem konverzije, i to sve u skladu s relevantnom odredbom čl. 19.d ZID ZPK (NN 102/15) kojom je propisan postupak informiranja potrošača (korisnika kredita) prije konačnog prihvaćanja konverzije.

Upravo zato što konverzija djeluje ex tunc, u skladu s odredbom čl. 19.c ZID ZPK (NN 102/15), došlo je do promjene valute ugovora (valutne klauzule) i kamatnih stopa, ali ne samo od trenutka sklapanja Dodatka o konverziji, već od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu. Štoviše, iznos početno odobrene glavnice sada je izračunat prema tečaju EUR, a osim toga izmijenjena je početno ugovorena kamatna stopa, a početno utvrđeni otplatni plan i sve njegove izmjene (dakle i kamatne stope) zamijenjeni su novim otplatnim planom u valuti EUR, pa su dosljedno tome i svi iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka konvertirani u EUR po tečaju na dan uplate.

U odnosu na navode tužiteljice iz podneska od 07.06.2025., tuženik ističe da ma koliko se tužiteljica trudila prikazati kako je osnova njene tražbine samostalna izvanugovorna obveza, to ne utječe na apsolutnu promašenost tih navoda, stoga ukoliko tužiteljica smatra da je osnov njene tražbine samostalna izvanugovorna obveza tuženika temeljem ništetnih ugovornih odredbi CHF kredita koji je konvertiran u EUR kredit s važenjem ex tunc, onda tuženik mora istaknuti da se ovaj spor ne može razriješiti primjenom odredbi ZOO-a o izvanugovornim obveznim odnosima iz Glave IX. ZOO-a, u koje odnose između ostalih spadaju prouzročenje štete i stjecanje bez osnove, već eventualno primjenom odredbi Glave VIII. ZOO-a, koja regulira ugovorne obvezne odnose i to primjenom odredbi koje reguliraju nevaljanost ugovora tj. preciznije rečeno ništetnost ugovora iz članka 322. ZOO-a.

Dakle, predmet ove parnice nije ispunjenje bilo koje samostalne izvanugovorne obveze tuženika, već je predmet ove parnice eventualno pravo tužitelja na restituciju u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je obostrana restitucija osnovna posljedica ništetnosti ugovora.

Sve da je kojim slučajem predmet ove parnice odgovornost tuženika za naknadu štete u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO-a, a nije, opet bi za razrješenje tih odnosa trebalo primijeniti pravila ugovorne odgovornosti za štetu, a ne deliktne- izvanugovorne odgovornosti za štetu, jer kod izvanugovornih obveznih odnosa nastaje izvorna i samostalna obveza odgovornosti za štetu koja nije posljedica povrede preuzete ugovorne obveze. Kod izvanugovornih obveznih odnosa ne postoji ugovorni odnos, a u ovoj konkretnoj parnici spor je proizašao upravo iz ugovornog odnosa nastalog sklapanjem Ugovora o kreditu, a kasnije i sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu, i eventualne ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, pa se niti u kojem slučaju ne može raditi o bilo kojoj samostalnoj izvanugovornoj obvezi tuženika, kako to pogrešno smatra tužiteljica.

Tuženik stoga ističe da ukoliko sklapanjem Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu, izmjene osnovnog ugovora važe ex tunc, a važe, onda to dosljedno znači da su sklapanjem Dodatka br. 1. sporne odredbe osnovnog ugovora suglasnom voljom ugovornih stranaka stavljene izvan snage i da iste više ne proizvode nikakve obveze, niti ugovorne, a osobito ne izvanugovorne, kako to nastoji prikazati tužitelj.

Tuženik ističe i da se tužiteljica potpuno neosnovano poziva na Direktivu 93/13/EEZ od 05.04.1993., jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku ne može primijeniti. Naime, u skladu s odredbom čl. 267. Ugovora o funkcioniranju EU, tumačenje dvojbenih odredbi prava EU, uključivo i njegovu primjenu ratione temporis i ratione materiae, u isključivoj je nadležnosti Suda EU.

Sud EU je tumačenje o (ne)mogućnosti primjene Direktive 93/13/EEZ od 05.04.1993., dao u presudi, posl. broj: C-567/20 od 05.05.2022. To tumačenje je doneseno u skladu s praksom Suda EU koji je više puta ocjenjivao vremensku primjenjivost Direktive 93/13/EEZ od 05.04.1993., u državama članicama EU koje su baš poput RH, pristupile u EU nakon 31.12.1994., kad je istekao krajnji rok za njezino prenošenje. U skladu s tim tumačenjem Suda EU, Direktiva 93/13/EEZ od 05.04.1993., nije primjenjiva na potrošački ugovor o kreditu koji su ugovorne stranke zaključile prije pristupanja RH u EU, dakle nije primjenjiva na ugovore zaključene prije 01.07.2013.

Naime, tumačenje Suda EU iz presude, posl. broj: C-567/20 od 05.05.2022., djeluje erga omnes i obvezuje sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju norme prava EU koju je već istumačio Sud EU u svojoj presudi. To se prije svega odnosi na sve sudove one države članice kojoj pripada nacionalni sud koji je zahtjevom za prethodnu odluku ishodio tumačenje prava EU. Imajući na umu da je tumačenje u presudi, posl. broj: C-567/20 od 05.05.2022. ishodio Općinski građanski sud u Zagrebu, očito je da tumačenje iz te presude obvezuje i ovaj sud.

Identično shvaćanje o vremenskoj nemogućnosti primjene Direktive 93/13/EEZ od 05.04.1993. na ugovore o kreditu zaključene prije 01.07.2013., izraženo je u rješenju Vrhovnog suda RH, posl. broj: Revd-3149/20 od 03.11.2021.

U odnosu na već dostavljenu praksu drugostupanjskih sudova, tuženik ovim putem upućuje i na recentnu presudu Županijskog suda u Varaždinu, posl. broj: Gž- 1006/22 od 16.11.2023., kojom je odbijena kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan, i to upravo pozivom na obvezujuća pravna shvaćanja zauzeta u rješenju Vrhovnog suda RH, posl. broj: Gos-1/19 od 04.03.2020.

Zaključno, tuženik ponovo naglašava da je konverzija bila prisilna za tuženika i nije nastala ex lege učinkom nego tek prihvatom konverzije od strane potrošača - tužitelja, pa je stoga prema mišljenju tuženika sklapanjem Sporazuma o konverziji u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15), tužiteljica restituirana za nepoštene ugovorne odredbe, jer ga s jedne strane te ugovorne odredbe više ne obvezuju, a s druge strane sve isplate koje je na temelju tih ugovornih odredbi učinio vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun u ispunjenju valjane obveze preuzete sklopljenim Sporazumom o konverziji, čime je ujedno uspostavljena i narušena ravnoteža u ugovornim odnosima između stranaka.

Za potvrdu svojih navoda da je Sporazum o konverziji od odlučnog značaja glede osnovanosti, bolje reći neosnovanosti tužbenog zahtjeva, tuženik upućuje na konačne meritorne odluke Vrhovnog suda RH, posl. broj: Rev-1359/19 od 17.09.2024., Rev-586/19 od 21.12.2022. i Rev-637/19 od 15.11.2022., u kojima je Vrhovni sud RH pozivom na rješenje, posl. broj: O1/2019 od 04.03.2020., zauzeo stav da je sklapanjem Sporazuma o konverziji u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 105/15), kojim sporazumom je izvršena zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama, a koji sporazum djeluje ex tunc, uspostavljena stvarna ravnoteža u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer je do sklapanja Sporazuma o konverziji došlo slobodno i uz prethodnu potpunu informiranost potrošača.

Tako Vrhovni sud RH u presudi, posl. broj: Rev-637/19 od 15.11.2022. navodi: „(23) Imajući na umu sve naprijed navedeno, revizijski sud ocjenjuje da je sklapanjem predmetnog Dodatka ugovora o kreditu na način propisan odredbom članka 19.c ZID ZPK/15, osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u Eur koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.

(24) Kada su, dakle, iznosi koje je tužitelj platio više na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženice, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO …“

Zaključno, Vrhovni sud RH je u ovoj presudi dao sljedeći odgovor na postavljeno materijalnopravno pitanje, koji odgovor glasi: „Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka ugovora o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovu ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19. c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.“

Glede pozivanja tužiteljice na rješenje Vrhovnog suda RH, posl. broj: Rev- 1096/22 od 08.11.2022., u kojem je zauzeto suprotno pravno shvaćanje, tuženik ističe da to shvaćanje nije u skladu s pravnim shvaćanjem koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 13.12.2022. i 20.12.2022., a osim toga ovo je ukidno rješenje, a ne konačna meritorna odluka, kao što su to prethodno tri citirane odluke.

Slijedom svega navedenog, tuženik ustraje u prijedlogu da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužiteljice na snošenje troškova postupka sa zateznom kamatom po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a koja na taj iznos teče od presuđenja do isplate.

Tužiteljica u podnesku od 02. srpnja 2025. god., navodi da tuženik u svom podnesku od 12. lipnja 2025.g., većinom obrazlaže ustavnost ZID ZPK (NN102/15) i to pozivom na rješenje Vrhovnog suda RH, broj: Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020.g. iako tužiteljica niti ne osporava da je navedeni zakon u skladu sa Ustavom RH kako je i zauzeto citirano pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH.

Slijedom navedenog, tuženik na dvije stranice teksta raščlanjuje gore navedenu odluku Vrhovnog suda RH navodeći netočne, nepotpune i u većem dijelu i irelevantne činjenice za ovaj postupak, a sve ovo ne navodeći najvažniju činjenicu, a to jest ima li tužiteljica pravni interes potraživati punu restituciju novčanog iznosa uplaćenog temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, a odgovor je potvrdan, tužiteljica ima pravo na punu restituciju jer provedenom konverzijom isti nije u cijelosti namirena u svom potraživanju.

Tuženik navodi kako tužiteljica navedeno pravno shvaćanje u potpunosti ignorira iako bi isto trebalo biti obvezatno za sve sudove. Tužiteljica ističe kako navedeno pravno shvaćanje ne ignorira nego navodi kako istim nije izveden nikakav konačan zaključak o osnovanosti tužbenih zahtjeva kod tzv. konvertiranih kredita u CHF-u, a s čime je uostalom upoznat i sam sud, a i tuženik.

Ako bi ustrajanje na usvajanju tužbenog zahtjeva tužitelja značilo ignoriranje pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH, onda tužiteljica ističe kako i sam Vrhovni sud u brojnim odluka ignorira sam sebe, a koje odluke tužiteljica dodatno dostavlja u nastavku ovog podneska.

Tužiteljica ističe i ponavlja kako provedenom konverzijom nije uspostavljena nikakva ravnoteža između tuženika i tužitelja u pogledu njihovog vjerovničko- dužničkog odnosa, te da nije u cijelosti obeštećena. Takvo stajalište potvrđuje i Izračun razlika kamata i anuiteta po kreditu sačinjen od Jurice Dobrinića, stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo, koji je utvrdio da tužiteljica nije u potpunosti obeštećena po osnovi ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi, a koji iznos ovdje i potražuje. Isto tako, tužiteljica ističe da će navedeno biti i utvrđeno provođenjem i financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovom postupku.

Nesporno je, i sudu i parničnim strankama, da su korisnici kredita prilikom sklapanja Sporazuma o konverziji diljem Republike Hrvatske, sklapali sporazume o konverziji kako bi umanjili u tom trenutku svoje mjesečne anuitete po kreditima u švicarskim francima, a koji anuiteti su uslijed divljanja tečaja CHF-a dovodili u pitanje i osobnu egzistenciju korisnika kredita.

Sklapanjem konverzije kako bi trenutačno ublažili svoj položaj uslijed nepoštenih i ništetnih odredaba ugovora o kreditu korisnici kredita, pa tako i tužiteljica, se nisu odrekli prava na punu restituciju.

Nije sporno da je konverzija bila prisilna za tuženika, međutim ista je bila maltene prisilna i za korisnike kredita, osobito one lošijeg imovnog stanja, koji su na taj način u tom trenutku umanjili vlastite kreditne obveze i na taj način sebi olakšali svakodnevno funkcioniranje i vlastito uzdržavanje.

To što su odredbe ZID ZPK (NN 102/15) zakonite ne znači samo po sebi da je u ovom konkretnom predmetu tužiteljica obeštećena u cijelosti, a to će se utvrditi po provedenom vještačenju.

Tužiteljica ističe kako su u cijelosti neutemeljeni, a u dijelu i nerazumljivi navodi tuženika iz njegovog podneska u kojem tvrdi kako osnova tražbine tužitelja ne može biti izvanugovorna obveza, već bi na istu trebalo primijeniti Glavu VIII. Zakona o obveznim odnosima.

Naime, tužiteljica je jasno koncipirala svoju tužbu na institutu stjecanja bez osnove, iz razloga jer je njena imovina temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, bez pravne osnove prešla u imovinu tuženika. Stjecanje bez osnove, uređeno je odredbom članka 1111. ZOO-a, a koji se nalazi upravo u Glavi IX. ZOO-a, a koja glava se naziva izvanugovorni obvezni odnosi.

Tumačenje tuženika po kojem bi sklapanjem Dodatka br. 1. sporne odredbe osnovnog ugovora bile stavljene izvan snage, te ne bi proizvodile nikakve obaveze je u cijelosti proizvoljno tumačenje bez utemeljenja u zakonskom tekstu, a i u aktualnoj sudskoj praksi, što će tužiteljica dokazati prilaganjem sudske prakse u nastavku ovog podneska.

U odnosu na priložena pravna shvaćanja Vrhovnog suda RH, osobito na odluku broj: Rev-637/19 od 15. 11. 2022.g., tužiteljicca navodi kako isto ne predstavlja unisono stajalište Vrhovnog suda RH, štoviše navedena odluka sama sadrži izdvojeno mišljenje sutkinje Viktorije Lovrić, inače predsjednice vijeća u konkretnom postupku od 21. veljače 2023.g.

Tužiteljica s ciljem izbjegavanja citiranja teksta Izdvojenog mišljenja naslovljeni sud upućuje na sam sadržaj istog, a koje izdvojeno mišljenje ide apsolutno u pravcu usvajanja tužbenih zahtjeva u tom, i svim istovrsnim predmetima pune restitucije potrošača.

U pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva, te osnovanosti postojanja pravnog interesa za utvrđivanjem ništetnosti pojedinih odredbi ugovora bez obzira na sklopljenu konverziju tužiteljica prilaže odluku Vrhovnog suda RH, broj: Rev-5288/2019-2 od 8. svibnja 2024.g.

U navedenom rješenju stoji: “Tužitelj, stoga, ima pravni interes i može, suprotno pravnom shvaćanju nižestupanjskih sudova, tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju, pa je pogrešna ocjena da tužitelj nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti samim time što je sklopio dodatak ugovoru kojim su izmijenjene odredbe pobijanog ugovora, neovisno o tome hoće li se u nastavku postupka utvrditi pripadaju li tužitelju po osnovi tražene ništetnosti kakva druga prava ili ne.” U odnosu na pokušaj tuženika da umanji relevantnost rješenja Vrhovnog suda RH, broj: Rev-1096/2022 od 08. 11. 2022.g., navođenjem kako se ne radi o meritornoj odluci već o ukidnom rješenju tuženik ističe slijedeće.

Navedeno rješenje je ukidno isključivo iz razloga jer je sukladno uputi suda potrebno provesti novo financijsko-knjigovodstveno vještačenje, a što je razvidno iz samog sadržaja odluke, dok navedena činjenica ni u jednom dijelu ne utječe na uvaženo pravno stajalište Vrhovnog suda RH, već je isto jasno i nedvosmisleno.

Isto tako, činjenica da se radi o ukidnoj odluci nema nikakvog značaja u pogledu samog sadržaja navedene odluke. Vrhovni sud RH je svoje pravno shvaćanje zauzeo, te će se u navedenom postupku nakon provedenog vještačenja provesti postupak upravo sukladno zauzetom stajalištu, a što će biti u prilog i na korist tužitelja kao korisnika kredita u tom postupku.

U odnosu na provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja koje je u tužbi predložila izvesti u ovoj pravnoj stvari, a koje je precizirala podneskom od 6. svibnja 2025.g., tužiteljica navodi da se nalog vještaku dodatno precizira, te konačno postavlja na slijedeći način.

Nalog, vještaku treba biti izračunati preplatu tužiteljice u odnosu na predmetni kredit, a koja pretplata se odnosi na promjenu kamatne stope i tečaja švicarskog franka s tim da bi trebao računati da bi kroz sav period otplate kredita od njegovog ugovaranja, pa nadalje trebala važiti početno ugovorena kamatna stopa, te tečaj švicarskog franka u odnosu na kunu važeći na dan sklapanja spornog ugovora o kreditu, s time da se od tako dobivenog iznosa odbije iznos nadoknađen prilikom sklapanja ugovora o konverziji. U ovom dijelu, a da bi bila u mogućnosti posebno urediti tužbeni zahtjev s osnova preplate po ništetnoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nužno je da vještak u različitim tablicama prikaže svaku navedenu pretplatu po navedenim osnovama.

Raspravnim rješenjem od 25. srpnja 2025. god., odlučeno je pripojiti spis predmeta ovog suda posl. br. P-3042/2023 radi zajedničkog raspravljanja i donošenja zajedničke odluke.

Stalni sudski vještak za financije Marijan Jović dipl. oec. u vještvu od 03. listopada 2025. god., navodi da je na temelju Rješenja Općinskog suda u Splitu od 25. srpnja 2025. god. Izrađen nalaz i mišljenje u pravnoj stvari između tužitelja EA iz [adresa], protiv tuženika OTP banka d.d. (u daljnjem tekstu Banka), radi isplate.

Zadaća vještaka je posebno iskazati preplaćene iznose anuiteta po osnovu ugovorene promjenjive kamatne stope, a posebno iznose preplaćene po osnovu ugovorene valutne klauzule. Pritom je vještak po nalogu Suda prikazao dvije opcije: prvu koja ne uključuje manje plaćene iznose na ime nižeg tečaja od početnog i drugu koja osim pozitivne prikazuje i negativnu razliku kada je u vrijeme otplate kredita bilo razdoblja da je tečaj CHF bio niži od tečaja isplate kredita. Također se treba očitovati na pitanje je li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu dana 21.03.2016.g. , tužiteljica obeštećena s naslova zakonskih zateznih kamata na obračunate preplaćene anuitete od dana plaćanja do dana sklapanja dodatka ugovoru, te u slučaju da nije obeštećena treba izraditi izračun zatezne kamate do 21.03.2016. godine.

Dana 10.06.2019., tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti dijela Ugovora o kreditu koji se odnosi na odredbe o promjeni kamatne stope i tečaja švicarskog franka od strane kreditora.

Kredit pod brojem 80347/05 je ugovoren dana 02.06.2005. godine, između tužitelja kao korisnika i Banke kao davatelja kredita na iznos od CHF=99.000,00 na rok od 180 mjeseci. Iskorišten je u iznosu od CHF=99.000,00. Isplaćen je u kunama 15.06.2005.g., prema prodajnom tečaju kreditora 1CHF=4,7998 Kn, te je naplata mjesečnih anuiteta vršena po prodajnom tečaju kreditora na dan dospijeća/plaćanja.

Početna je ugovorena promjenljiva kamatna stopa iznosila 4,94% postotnih poena godišnje, a početni anuitet 770,00 CHF plativo u kunama po prodajnom tečaju kreditora na dan dospijeća/plaćanja. Prvi anuitet je dospio 08.07.2005. godine. Banka je od 12.02.2007. godine povisila kamatnu stopu, te ju je kroz otplatu višekratno mijenjala i kroz cijelo je razdoblje bila veće stope od početno ugovorene. Zakonski je kamatna stopa od 01.01.2014. određena na 3,23%, nakon kojeg je datuma anuitet u valuti CHF bio niži od početnog.

Tužitelj i tuženik su sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju konvertirali kredit u kredit s valutnom klauzulom EUR, te je stoga izračun rađen do anuiteta pred sklapanje dodatka ugovoru br. 1, odnosno 10.03.2016. Tužitelj je po izračunu konverzije dugovao tuženiku dodatnih 68,17 Eur sa saldom od 21.03.2016., a za koji je iznos povećana glavnica konvertiranog kredita kroz daljnju otplatu. Kredit u valuti CHF je konverzijom prestao postojati, a jedina poveznica s kreditom u valuti EUR je plasirani kunski iznos i rok otplate.

Dokumentacija u spisu koja prileži tužbi je bila dostatna za točan izračun anuiteta koji su bili ugovoreni, kao i anuiteta koji su naknadno mijenjani. Zbog mijenjanja kamatne stope je došlo do povećanja mjesečnog anuiteta kojeg je tužitelj uredno plaćao, a na osnovi ukupne dokumentacije bilo je moguće precizno utvrditi razliku između anuiteta po mijenjanom otplatnom planu i anuiteta ugovorenih po početnoj kamatnoj stopi. Tijekom cijelog razdoblja otplate su se anuiteti u kunskoj protuvrijednosti mijenjali i sukladno promjeni tečaja švicarskog franka.

U tablicama koje prileže ovom nalazu je prikazan obračun plaćanja kredita usporedbom primjene početne i stvarno korištene mijenjane kamatne stope. Priložene su dvije verzije tablice, jedna s uključenim negativnim razlikama za vrijeme nižeg tečaja i jedna bez uključenih negativnih razlika. Povećanje iznosa anuiteta zbog promjene kamatne stope su prikazani u CHF u stupcu br. 5, a kunska je protuvrijednost dobivena umnoškom razlike anuiteta s tečajem na dan plaćanja u stupcu 9. Različito plaćeni mjesečni anuiteti zbog promjene tečaja CHF/KN su prikazani u stupcu br. 10, a dobiveni su razlikom umnoška početnog anuiteta uz primjenu tečaja važećeg na dan plaćanja i umnoška početnog anuiteta uz primjenu tečaja važećeg na dan korištenja kredita, te je dodatno u tablici bez negativnih razlika umjesto početnog anuiteta u izračun uvršten stvarno plaćeni anuitet. Pojedini su anuiteti dijelom i manje naplaćeni zbog nižeg tečaja CHF/Kn od tečaja korištenog pri isplati kredita. Tečaj po kojem sam obračunavao pojedinačne kunske protuvrijednosti na ime podmirenja anuiteta je primijenjeni tečaj važeći na dan dospijeća/plaćanja kako je i ugovoreno u Ugovoru o kreditu.

Dodatno je u tablici br. 3. izračunata zakonska zatezna kamata na preplaćene iznose anuiteta od datuma plaćanja do 21.03.2016. godine.

Vještvo je napravljeno sukladno Rješenju Općinskog suda u Splitu od 25. srpnja 2025. godine, u predmetu koji se vodi pod brojem P-498/2025. Prilikom izrade vještva izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu. Izračun je napravljen u valuti Eur po fiksnom tečaju konverzije.

Na osnovi podataka i izvršenog obračuna mišljenja je: Tužitelj (kao korisnik) i Tuženik (kao kreditor) su sklopili ugovor o kreditu broj 80347/05. U razdoblju od 12.02.2007. do 31.12.2013., tuženik je mijenjao kamatnu stopu na više u odnosu na ugovorenu, nakon tada na niže, te je za plaćanje anuiteta korišten prodajni tečaj CHF/KN kreditora važeći na dan dospijeća/plaćanja. Kredit je dodatkom ugovora o kreditu konvertiran sukladno zakonu o potrošačkom kreditiranju u kredit s euro valutnom klauzulom, te je tužitelj po konverziji dugovao dodatan iznos od 68,17 Eur, dakle nije postojalo obeštećenje s osnove preplate zbog mijenjanja kamatne stope i tečaja početno ugovorenog kredita.

Opcija 1: u izračun su uključeni iznosi manje plaćenih anuiteta za vrijeme nižeg tečaja i kamate (negativne razlike): Tužitelj je kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope u razdoblju otplate platio veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjena početno ugovorena kamatna stopa u ukupnom iznosu od 2.770,43 Eur. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu, uključujući i manje plaćene iznose za vrijeme nižeg tečaja, u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu od 9.893,86 Eur. Isključivo negativne tečajne razlike iznose 681,17 Eur. Zbirni iznos preplate anuiteta iznosi 12.664,29 Eur. Navedeni iznosi su kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa je predočen tablično u nastavku.

Opcija 2: u izračun nisu uključene negativne razlike: Tužitelj je kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope u razdoblju od 12.03.2007. do 10.01.2014. platio veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjena početno ugovorena kamatna stopa u ukupnom iznosu od 2.770,43 Eur. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen u ukupnom iznosu od 10.575,03 Eur. Zbirni iznos preplate anuiteta iznosi 13.345,46 Eur. Navedeni iznosi su kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa je predočen tablično u nastavku.

U tablici br. 3 u prilogu je izvršen obračun zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose anuiteta početno ugovorenog kredita od dana pojedinačnog plaćanja do dana ugovaranja konverzije kredita, odnosno do 21.03.2016.godine. Na dan 21.03.2016., ukupna zakonska zatezna kamata iznosi 4.937,64 Eur.

Tužitelj u podnesku od 20. listopada 2025. god., navodi da na vještvo stalnog sudskog vještaka za financije Marijana Jovića od 3. listopada 2025.g., nema primjedbi. Iz predmetnog Vještva potpuno je razvidno da izvršenom konverzijom tužitelji nije u cijelosti obeštećen u svojim potraživanjima pa da su stoga tužbeni zahtjevi tužitelja osnovani.

Navodi da sukladno utvrđenjima iz navedenog vještva uređuje svoj tužbeni zahtjev u postupku pod brojem: P-498/2025, te u postupku pod brojem: P-3042/2023, a o kojima se zajednički raspravlja (toč. III, IV i V tužbenog zahtjeva), pa je predložio sudu da donese odluku kojom će tuženika po osnovu preplate razlike ugovorenih i plaćenih kamata obvezati na isplatu iznosa od ukupno 2.770,43 Eur sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog obroka otplate predmetnog kredita do isplate (toč. III tužbenog zahtjeva), po osnovu preplate razlike tečaja CHF na dan isplate kredita i uplate svakog pojedinog obroka obvezati na isplatu iznosa od ukupno 9.136,11 Eur sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog obroka otplate predmetnog kredita do isplate (toč. IV tužbenog zahtjeva), i po osnovu preplate razlike tečaja CHF na dan isplate kredita i uplate svakog pojedinog obroka obvezati na isplatu iznosa od ukupno 1.438,92 Eur sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog obroka otplate predmetnog kredita do isplate za razdoblje od mjeseca srpnja 2015. god., do ožujka 2016. god., (tužbeni zahtjev u pripojenom postupku posl. br. P-3042/2023).

U podnesku od 24. listopada 2025. godine, tuženik navodi da je podneskom od 20.10.2025., tužitelj povukao tužbu za iznos od 4.273,41 EUR sa zateznim kamatama (17.618,87 EUR – 13.345,46 EUR = 4.273,41 EUR), te ističe da se tom povlačenju tužbe protivi.

Glede djelomičnog povlačenja tužbe, ne bi trebalo biti sporno da je tužitelj tužbom u predmetu P-3042/23, potraživao iznos od 5.095,32 EUR sa zateznim kamatama, a u predmetu P-498/25, potraživao iznos od 12.523,55 EUR sa zateznim kamatama, što zbrojeno daje 17.618,89 EUR sa zateznim kamatama, kao i da podneskom od 20.10.2025., potražuje iznos od ukupno 13.345,46 EUR sa zateznim kamatama.

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanoj 26.04.2021., zauzeto je pravno shvaćanje da: „Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz čl. 193. ZPP, za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika.“

Stoga se tuženik protivi djelomičnom povlačenju tužbe, te ističe da u takvoj situaciji primjenom odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a, treba uzeti da je tužba podnesena, da ona postoji, da parnica i u tom dijelu i dalje teče, pa je sud dužan u skladu s odredbom čl. 2. ZPP-a donijeti meritornu odluku ne uvažavajući pritom nedopuštenu parničnu radnju tužitelja – njegovu izjavu o djelomičnom povlačenju tužbe. Slijedom navedenog, tuženik prvenstveno ističe da sud treba odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev radi isplate za iznos od 4.273,41 EUR sa zateznim kamatama, makar zato što tužitelj nije dokazao visinu svog potraživanja u tom dijelu.

Ako zanemarimo ključnu činjenicu da je tužbeni zahtjev zbog sklopljenog Sporazuma o konverziji u cijelosti neosnovan, predmet ovog postupka je isplata iznosa kojeg je banka navodno neosnovano stekla na temelju navodno ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, pa je stoga po mišljenju tuženika radi pravilne primjene instituta stjecanja bez osnova bitno pitanje i tzv. negativnih razlika. Tuženik smatra da ne može preplata koju tužitelj potražuje primjenom pravila o stjecanju bez osnove, biti veća od iznosa kojeg je tuženik eventualno neosnovano stekao, osporavajući pritom da je tuženik zbog provedene konverzije bilo što neosnovano stekao.

Dosljedno tome, tuženik ističe da za pravilnu primjenu instituta stjecanja bez osnove, tuženik u odnosu na tzv. negativne razlike ne treba postavljati nikakav zahtjev npr. podnijeti protutužbu ili istaknuti prigovor radi prijeboja, ili prebijanja, ili bilo što slično, već je ključno to da on nije dužan vratiti više nego što je neosnovano stekao, odnosno iznos veći od onog za koji se eventualno neosnovano obogatio. Ovo je potvrđeno odlukama Vrhovnog suda RH, posl. broj: Rev-1277/22 od 08.03.2023. i Revd-4393/21 od 13.10.2021.

Pravna shvaćanja iz ovih oduka Vrhovnog suda RH potpuno su logična, jasna i što je najvažnije utemeljena na pravilnoj primjeni materijalnog prava, jer definicija stjecanja bez osnove uvijek pretpostavlja povećanje imovine na jednoj strani, a umanjenje imovine na drugoj strani, pa se nitko ne može obogatiti za veći iznos od onog za koji je netko osiromašen. Ova pravna shvaćanja u skladu su s elementarnom financijskom, ali i pravnom logikom da preplata po kreditu predstavlja zbroj više i manje plaćenog u otplati kredita.

Zaključno, tuženik ponovo naglašava da je konverzija bila prisilna za tuženika i nije nastala ex lege učinkom nego tek prihvatom konverzije od strane potrošača - tužitelja, pa je stoga prema mišljenju tuženika sklapanjem Sporazuma o konverziji u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15), tužitelj restituiran za nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, jer ga s jedne strane te ugovorne odredbe više ne obvezuju, a s druge strane sve isplate koje je na temelju tih ugovornih odredbi učinio vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun u ispunjenju valjane obveze preuzete sklopljenim Sporazumom o konverziji, čime je ujedno uspostavljena i narušena ravnoteža u ugovornim odnosima između ugovornih stranaka.

Za potvrdu svojih navoda da je Sporazum o konverziji od odlučnog značaja glede osnovanosti, bolje reći neosnovanosti tužbenog zahtjeva, tuženik upućuje na konačne meritorne odluke Vrhovnog suda RH, posl. broj: Rev-1359/19 od 17.09.2024., Rev-586/19 od 21.12.2022., Rev-637/19 od 15.11.2022. i Rev-925/23 od 08.04.2025. u kojima je Vrhovni sud RH pozivom na rješenje, posl. broj: O1/2019 od 04.03.2020. zauzeo stav da je sklapanjem Sporazuma o konverziji u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 105/15), kojim sporazumom je izvršena zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama, a koji sporazum djeluje ex tunc, uspostavljena stvarna ravnoteža u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer je do sklapanja Sporazuma o konverziji došlo slobodno i uz prethodnu potpunu informiranost potrošača.

Tako Vrhovni sud RH u presudi, posl. broj: Rev-637/19 od 15.11.2022. navodi: „(23) Imajući na umu sve naprijed navedeno, revizijski sud ocjenjuje da je sklapanjem predmetnog Dodatka ugovora o kreditu na način propisan odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u Eur koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.

(24) Kada su, dakle, iznosi koje je tužitelj platio više na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženice, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO…“

Zaključno, Vrhovni sud RH je u ovoj presudi dao sljedeći odgovor na postavljeno materijalnopravno pitanje, koji odgovor glasi: „Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka ugovora o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovu ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19. c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.“

Za slučaj da se tužitelj pozove na rješenje Vrhovnog suda RH, posl. broj: Rev- 1096/22 od 08.11.2022., u kojem je zauzeto suprotno pravno shvaćanje, tuženik ističe da to shvaćanje nije u skladu s pravnim shvaćanjem koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 13.12.2022. i 20.12.2022., a osim toga ovo je ukidno rješenje, a ne konačna meritorna odluka, kao što su to prethodno četiri citirane odluke.

Slijedom svega dosad navedenog, tuženik ustraje u prijedlogu da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na snošenje troškova postupka sa zateznom kamatom po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a koja na taj iznos teče od presuđenja do isplate.

Tužiteljica u podnesku od 06. studenog 2025. god., navodi da specifikacijom tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja nije djelomično povukao tužbene zahtjeve već je sukladno provedenom vještačenju tužbene zahtjeve uredio.

Tužiteljica nije u tužbi mogao konačno postaviti tužbeni zahtjev prije nego je od tuženika dobio svu potrebnu dokumentaciju dostavljenu u spis po odgovoru na tužbu. Stoga se tuženik pogrešno poziva na djelomično povlačenje tužbe, te njegov pristanak ili ne pristanak na uređeni tužbeni zahtjev nije relevantan.

U tom pravcu ide i odluka Vrhovnog suda RH broj: Revt-64/15-2 od 29. studenog 2016.g. u obrazloženju koje stoji: "Ovaj revizijski sud je u presudi broj Rev-662/08-2 od 8. travnja 2009., o predmetnom pravnom pitanju zauzeo shvaćanje da kod smanjenja tužbenog zahtjeva, a koje se u smislu odredbe čl. 191. st. 3. ZPP ne smatra preinakom tužbe kojem bi se tužena mogla protiviti, a niti se radi o povlačenju tužbe iz čl. 193. ZPP za koje se traži pristanak, sud nije ovlašten raspravljati, a niti odlučivati o dijelu tužbenog zahtjeva za koji je smanjen tužbeni zahtjev.

Ovaj revizijski sud ostaje kod pravnog shvaćanja izraženog u prije navedenoj presudi ovog suda. Dakle, izjava o smanjenju tužbenog zahtjeva ima konstitutivni učinak jer za smanjenje tužbenog zahtjeva (koje ima značaj povlačenja dijela tužbe) nije potreban pristanak tuženika."

Tužiteljica u cijelosti opovrgava navode tuženika o tome da tuženik nije dužan podnijeti protutužbu, ili podnijeti materijalnopravni prigovor prijeboja, odnosno procesnopravni prigovor radi prebijanja - da bi sud uzeo u obzir eventualne negativne tečajne razlike. Takva argumentacija nije točna te je Vrhovni sud RH o ovom pravnom pitanju već zauzeo stajalište, te je isto u potpunosti u opreci sa stajalištem tuženika iz pobijanog podneska.

Tužiteljica neće ovim podneskom dostaviti sve rješidbe Vrhovnog suda RH koji jasno govore da sudovi nisu dužni umanjivati tražbine tužitelja tražbinama tuženika zbog postojanja tzv. Negativnih tečajnih razlika ako tuženik nije podnio protutužbu, materijalnopravni prigovor prijeboja ili procesnopravni prigovor radi prebijanja.

Pa tako Vrhovni sud RH u rješenju broj: Rev-544/2023-4 od 22. svibnja 2024.g. jasno navodi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita."

Isto stajalište Vrhovni sud RH zauzima i u rješenju broj: Rev-649/2023-2 od 05. ožujka 2024.g. te u brojnim drugim postupcima koje tužitelj ne dostavlja zbog izbjegavanja nepotrebnog gomilanja ovih parničnih spisa.

Tužiteljica sklapanjem sporazuma o konverziji nije restituirana za nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, a što se jasno vidi iz provedenog vještačenja u kojem je utvrđena pretplata tužitelja u iznosu višem od 13.000,00 EUR.

Nikakva ravnoteža sklapanjem sporazuma o konverziji između tužitelja i tuženika nije uspostavljena. Pravna shvaćanja koja tuženik prilaže uz svoj podnesak nisu nikakav ustaljeni stav sudske prakse te tuženik to zna. Uostalom tuženik se opetovano poziva i citira rješenje Vrhovnog suda RH broj: 637/19 od 15. studenog 2022.g., iako je to već u postupku priložio.

Tužitelj je već tijekom postupka u spis predmeta dostavio dokaz da predmetna odluka sadrži Izdvojeno mišljenje sutkinje Viktorije Lovrić, što znači ne da nema ustaljenog pravnog shvaćanja o konkretnom pravnom pitanju, već ustaljeni stav nije postojao čak ni u konkretnom sudskom vijeću.

Uostalom, a imajući u vidu točku 24. obrazloženja citirane presude Vrhovnog suda RH na koju se poziva tuženik treba utvrditi kako tuženik u ovom postupku od sudskog vještaka nije zatražio da izračuna i utvrdi jesu li iznosi koje je tužitelj platio više na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka utvrđenih novim otplatnim planom, niti je stalni sudski vještak takvo namirenje utvrdio.

Naravno, takvog namirenja nije niti bilo, a sve i da jest tuženik to u postupku nije dokazao, a za što je bio teret dokazivanja na njegovoj strani. Stalni sudski vještak je utvrdio pretplatu tužitelja za u tužbenim zahtjevima naznačenim iznosima te takav iznos predstavlja ono što je tuženik od tužitelja stekao bez osnove.

Navodi tuženika po kojem ne bi bilo relevantno pozivanje tužitelja na rješenje Vrhovnog suda RH broj: 1096/2022 od 08. studenog 2022.g., jer da se radi o ukidnoj odluci je promašeno.

Naime, pravno shvaćanje u tom rješenju jest da potrošači u CHF sa konvertiranim kreditima imaju pravni interes potraživati preplaćene razlike temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, te promjenjivoj kamatnoj stopi unatoč sklapanju sporazuma o konverziji.

Takva odluka bila je ukidnog karaktera isključivo uslijed pogreške u financijsko- knjigovodstvenom vještačenju u postupku koji je prethodio citiranoj revizijskom rješenju, a što se jasno u citiranom rješenju i može utvrditi pošto ga je tužitelj već u postupku i priložio.

Uostalom iz provedenog vještačenja jasno je vidljivo da konverzijom tužiteljica nije namirena u svom potraživanju prema tuženiku.

Tužiteljica u iskazu od 26. studenog 2025. god., navodi da je predmetni ugovor po kreditu od 2. lipnja 2025., sklopila u svrhu kupnje stana na adresi u [adresa] u kojem i danas živi. Koliko se može sjetiti tom prigodom se obratila kod tuženika gdje joj je od ovlaštenog službenika u svrhu sklapanja stambenog kredita ponuđen upravo ovakav ugovor koji je bio vezan za švicarski franak i za koji joj je rečeno da je najpovoljniji. Kako joj je rečeno da je švicarski franak najstabilnija valuta nije nakon toga ulazila dublje u razgovor sa ovlaštenim službenikom tuženika, tako da se nakon proteka vremena doista ne može sjetiti detalja njihovog razgovora, pa tako ni onih vezanih za ugovorenu promjenjive kamatnu stopu i otplatu kredita vezanu za tečaj švicarskog franka, ali može kazati da ne vjeruje da bi potpisala i sklopila predmetni ugovor o kreditu da se o tome nije prethodno raspitala.

Na poseban upit navodi da su sve odredbe ugovora bile prethodno definirane od strane tuženika i ona na njih prilikom ovog razgovora sa ovlaštenim razgovorom tužitelja nije mogla nikako utjecati.

Na poseban upit navodi da je predmetni dodatak Ugovora o kreditu od 21. ožujka 2016., sklopila obzirom da njena plaća više nije mogla pokrivati otplatu predmetnog kredita, pa je iskoristila mogućnost konverzije kredita, a za koju mogućnost je u to vrijeme saznala iz medija. Izračun konverzije je od tuženika zaprimila nakon što su već sklopili priloženi dodatak ugovoru od 21. ožujka 2016. godine. Na daljnji upit navodi da prilikom sklapanja dodatka ugovoru o kreditu nije bilo riječi o obeštećenju, a niti da bi se ona kao korisnik kredita trebala odreći od punog obeštećenja uslijed porasta tečaja švicarskog franka i ugovorene kamatne stope.

Stranke su zatražile parnični trošak.

U dokazne svrhe sud je pregledao Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br. 80347/05 od 02. lipnja 2005. god., Izvadak iz knjige položenih ugovora ovog suda od 14.04.2005. god., Preris katastarskog plana, Ureda za katastarsko-geodetske poslove Split, od 19.05.1995. god., Rješenje ovog suda posl. br. Zs-619/97/ML od 24. ožujka 2005. god., Elaborat o procjeni vrijednosti nekretnine sb-nekretnine Split, Ur. br. 688/05 od 23. svibnja 2005. god., Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu br. 80347/05 od 21.03.2016. god., Obavijesti o promjeni kamatne stope od 13.02.2007. god., 16.01.2009. god., 15.12.2009. god., 07.01.2011. god., 20.12.2013. god., 04.07.2016. god., 16.01.2017. god., 03.07.2017. god., Izračun EKS- a i otplatni plan za Ugovor br. 260797 za razdoblje od 24.03.2016. god., do 10.06.2020. god., Pregled povijesnih vrijednosti EURIBOR-a i ogledni primjer kredita s indeksiranom kamatnom stopom u razdoblju 2006. -2016. god., Otplatni plan od 08.05.2019. god., Izvadak sa računa br. 40153062009 Splitska banka d.d. za razdoblje od 01.06.2005. god., do 30.11.2018. god., Izračun razlika kamata i anuiteta po kreditu Jurica Dobrinić dipl. oec., Stalni sudski vještak za financije i računovodstvo-Travanj 2019. god., Obavijest od 09.11.2015. god., Otplatni plan za razdoblje od 15.06.2005. god. do 10.06.2020. god., Pregled uplata za razdoblje od 08.07.2005. god., do 11.09.2015. god., Presudu Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-1487/2022-3 od 06. listopada 2022. god., Presudu Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-244/2019-5 od 14. lipnja 2023. god., Presudu i Rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž- 253/2023-2 od 25. ožujka 2025. god., Presudu i rješenje Vrhovnog suda RH br. Rev- 2245/17-2 od 20.03.2018. god., Presudu i rješenje Županijskog suda u Varaždinu posl. br. 26 Gž-627/2022-2 od 19. svibnja 2022. god., Izvod iz zapisnika Vrhovnog suda RH br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. god., Presudu Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž-390/2020-2 od 02.02.2022. god., Presudu Županijskog suda u Karlovcu posl. br. Gž-534/2023-3 od 29. siječnja 2025. god., Presudu i rješenje Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-8/2024 od 17. siječnja 2024. god., Presudu i rješenje Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-547/2024-5 od 09. siječnja 2025. god., Presudu Županijskog suda u Slavonskom Brodu posl. br. 15 Gž-897/2024-3 od 11. veljače 2025. god., Presudu Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-54/2025-3 od 29. siječnja 2025. god., Rješenje Vrhovnog suda RH br. Rev-1096/2022-2 od 08.11.2022. god, Presudu Vrhovnog suda RH br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. god., Rješenje Vrhovnog suda RH br. Rev-5288/2019-2 od 08. svibnja 2024. god., Vještvo Stalnog sudskog vještaka za financije Marijan Jović dipl. oec., od 03. listopada 2025. god., te izveo dokaz saslušanjem tužiteljice u svojstvu parnične stranke na raspravnom ročištu dana 26. studenog 2025. godine.

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbama čl. 296, da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela (st.1). Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana (st.2). Odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pri tom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive (st. 3).

U odredbi čl. 322 st.1 ZOO-a, propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

U odredbama čl. 323 ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (st. 1). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2).

Nadalje je u odredbama čl. 324 ZOO-a, propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (st. 1). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

Ovaj sud cijeni da je u konkretnom slučaju protivljenje tuženika djelomičnom povlačenju tužbe bespredmetno, budući da su djelomično povlačenje tužbe i smanjenje tužbenog zahtjeva dvije odvojene parnične radnje.

Naime, djelomično povlačenje tužbe egzistira u procesnoj situaciji kada tužitelj povlači jedan ili više od nekoliko kumuliranih tužbenih zahtjeva, dok u konkretnom slučaju tužitelj iz istih pravnih osnova sada od tuženika potražuje manji novčani iznos, pa se dakle, u konkretnom slučaju radi o smanjenju tužbenih zahtjeva radi isplate, kojem se tuženik ne može s uspjehom protiviti, a nikako o djelomičnom povlačenju tužbe. Ovo tim više što se tužbeni zahtjev u smanjenom dijelu svakako ne može smatrati samostalnim tužbenih zahtjevom, i što je tužiteljica u ovom dijelu smanjila tužbeni zahtjev nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja od strane ovlaštenog sudskog vještaka odgovarajuće specijalizacije.

Među parničnim strankama nisu sporni sklapanje i sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br.80347/05 od 02. lipnja 2005. god., i Dodatka br. 1 Ugovoru o kreditu br. 80347/05 od 21. ožujka 2016. godine.

Među parničnim strankama nije sporno da je Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor u kolektivnom postupku koji je Savez udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlašteni tužitelj temeljem tužbe od 04.04.2012. god., pokrenuo i vodio protiv osam banaka, između ostalih i prednika ovdje tuženika, na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., i to na način da je između ostalog, pravomoćno presuđeno da je prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god. (kao i ostalih šest banaka u drugim razdobljima) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te se nalaže predniku tuženika prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

Među strankama je nesporno i to da je povodom podnesenih revizija stranaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. god., odbio revizije stranaka izjavljene protiv Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., uz obrazloženje da kada je u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa pravomoćno odlučeno da je ništetna odredba koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope u ugovorima koje je sklapao tuženik, to se ne može tuženik u toj parnici predloženim dokazima (saslušanje svjedoka – svojih djelatnika) "obraniti" od pravnih učinaka citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu.

Nadalje je nesporno da je Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, a kojima se utvrđuje da je između ostalih banaka, i prednik tuženika u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. , te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

Predmet ovog parničnog postupka svakako ne može biti preispitivanje zakonitosti i pravilnosti donijete pravomoćne Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a kojima je pravomoćno presuđeno da je prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te mu se nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće, kao i to da je u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

U odredbama čl. 502 a st. 1 i st. 2 Zakona o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19, u daljnjem tekstu ZPP), propisano je da Udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđenog i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (st. 1). Interesi iz stavka 1 ovoga članka mogu biti interesi koji se tiču čovjekova okoliša i životne sredine, zatim moralnih, etnički, potrošački, antidiskriminacijski i drugi interesi, koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću, odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi (st. 2).

U odredbi čl. 502 c ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st. 1 ovoga zakona da su određeni postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Ovaj sud je stoga sukladno odredbi čl. 502 c ZPP-a, u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja u parnici u kolektivnom sporu vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, između Saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlaštenog tužitelja i osam banaka kao tuženika, a između ostalih i pravnog prednika tuženika.

Osim toga, nema nikakve dvojbe da predmetni Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br.80347/05 od 02. lipnja 2005. god., može opstati bez ništetnih spornih dijelova odredbi članka 10, i članka 11, predmetnog Ugovora o kreditu, te da je unatoč ništetnosti spornih dijelova predmetnog Ugovora o kreditu, predmetni Ugovor o kreditu, sukladno odredbama čl. 324 ZOO-a, pravno valjan u svom preostalom dijelu, a sve iz razloga što ništetni sporni dijelovi predmetnog ugovora o kreditu nisu bitni sastojci predmetnog Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br.80347/05 od 02. lipnja 2005. godine.

U odredbi čl. 225 ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. (čl. 223 ZOO-a).

Ovaj sud cijeni da je neosnovan istaknuti prigovor zastare potraživanja, a kako to proizlazi iz ranije odluke Vrhovnog suda RH, broj Rev – 2245/2017 od 20. ožujka 2018. god., kao i iz novog Pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. god., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323., stavak 1. ZOO/05 (članak 104., stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koje pravno shvaćanje je potvrđeno i pravomoćnom Presudom Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž – 1200/21, od 02. lipnja 2021. godine.

Tužiteljica je po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju doznala za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene kamatne stope, pravomoćnošću donijete Presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., odnosno donošenjem Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., dok je za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, doznala donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a predmetnu tužbu je podnijela dana 10. lipnja 2019. god., dakle sve tijekom općeg zastarnog roka od pet godina od donošenja Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., i Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., pa je istaknuti prigovor zastare potraživanja odbijen kao neosnovan.

Međutim, tužiteljica i tuženik su dana 21. ožujka 2016. godine sklopili Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu br. 80347/05 kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15).

Naime, cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15, propisano je odredbom čl. 19.b, koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Dodatkom br. 1 Ugovora o kreditu br. 80347/05, parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljičin kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF, konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno da je tim Dodatkom položaj tužiteljice izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a obzirom da je Dodatkom promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora, čime je tužiteljica prihvatila i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora.

Tuženik s pravom ističe da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužiteljici sklapanje Dodatka ugovora, a tužiteljica je ta koja je odlučivala o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom, odnosno da je tužiteljica imala pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, te da je upravo tužiteljica slobodnim očitovanjem volje odlučila urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka).

Nadalje, iz zakonskog okvira određenog ZIDZPK/15, pravnih stajališta VSRH izraženih u odlukama posl.br. Gos 1/2019, Rev 1014/18, Revd 2021/2020, te iz odluke Suda EU C-567/20, proizlaze sljedeće okolnosti primjenjive na ovaj konkretni slučaj:

-Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je;

-Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužiteljice kao potrošača i tuženika kao trgovca;

-Tužiteljica je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristala biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa.

Konačno, tužiteljica uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15, a niti iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 koje bi utjecala n pravnu valjanost sklopljenog Dodatka ugovora o kreditu.

Dakle, predmetni kredit s valutnom klauzulom u CHF, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30.09.2015., konvertiran je u EUR kredit, slijedom čega su ugovorne stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor, i to s važenjem ex tunc.

Naime, odredba čl. 19.a st. 1. alineja 3. ZID ZPK (NN 102/15), propisuje da se ovim Zakonom uređuje odnos između vjerovnika i potrošača: „u postupku konverzije tražbine nastale zbog prestanka ugovora o kreditu“ denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa dakle, kada je tužiteljica prihvatila ponudu tuženika i konvertirala CHF kredit, predmetni Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF pravno je prestao postojati, i to kao da ga nikada nije ni bilo, a nastao je novi ugovorni odnos, tj. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR s važenjem ex tunc, dakle kao da je takav bio od samog početka.

Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor glede valutne klauzule i primijenjenih kamatnih stopa s važenjem ex tunc i načina promjene kamatne stope nakon provedene konverzije, tako da sporne ugovorne odredbe, suglasnom voljom ugovornih stranaka više nisu na snazi i ne proizvode nikakve pravne učinke, jer se radi o pravno nepostojećim ugovornim odredbama.

U skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15), u postupku provođenja konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tužiteljica je sukladno odredbi čl. 19.e st. 5., prihvatila konverziju kredita nakon čega je s tuženikom sklopila Dodatak Ugovora o kreditu broj 80347/5 od 21. ožujka 2016. god., kojim je provedena konverzija, a sukladno odredbi čl. 19.b ZID ZPK, konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, provodi se na način da se položaj potrošača, ovdje tužiteljice, izjednači s položajem u kojem bi tužiteljica bila da je od početka koristila kredit s valutnom klauzulom u EUR, a što dosljedno znači da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc.

Sklapanjem Dodatka predmetnog Ugovora o kreditu, dosljedno je provedeno načelo konverzije kredita iz odredbe čl. 19.b ZID ZPK, te je stoga što konverzija djeluje ex tunc, u skladu s odredbom čl. 19.c ZPK, došlo do promjene, i to ne samo valutne klauzule na način da je iznos početno odobrene glavnice sada izračunat prema tečaju EUR, već je izmijenjena i početno ugovorena kamatna stopa, početno utvrđeni otplatni plan i sve njegove izmjene (dakle i kamatne stope), koje su zamijenjene novim otplatnim planom, pa su dosljedno i svi iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka konvertirani u EUR po tečaju na dan uplate.

Među strankama nije niti sporno da je predmet ugovora o kreditu sklapanjem Dodatka ugovoru, ugovoren na drugačiji način nego što je ugovoren osnovnim ugovorom, i to s učincima od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, pa da stoga sporazum stranaka o konverziji kredita predstavlja novu pravnu osnovu kojom su stranke odredile svoja uzajamna prava i obveze.

Tužiteljica je dakle, svojom slobodnom voljom prihvatila ponudu tuženika, što nije bila obvezana, i sklopila sporazum kojim je konverzija kredita dosljedno provedena, pa se onda prava i obveze ugovornih stranaka moraju prosuđivati isključivo i jedino u skladu sa sklopljenim Dodatkom Ugovora o kreditu, a isto tako tužiteljica niti jednim zakonskim propisom nije bila ograničena u mogućnosti izmjene već sklopljenog ugovora, bilo da ta izmjena važi ubuduće ili s retroaktivnim učinkom, kao što je ovdje slučaj.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu broj Gos-1/2019, je rješenjem od 04. ožujka 2020. god., odgovorio na pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava, da li je Sporazum o konverziji sklopljen osnovom Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15), nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15), ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Nadalje, ovaj sud cijeni da Sud EU kroz svoje odluke, a sada u konačnici i kroz odluku C-567/20, jasno izražava svoje pravno stajalište da su iz primjene Direktive 93/13/EZ isključene sve one odredbe potrošačkih ugovora koje su posljedica tj. odraz zakonskih odredbi pojedine države članice EU, a iz čega jasno proizlazi da je konverzija kredita tužiteljice iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZID ZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti / nepoštenosti.

Tužiteljica dakle, nema pravnog osnova za vođenje ove parnice u dijelu kondemnatornog tužbenog zahtjeva radi isplate iz osnova povrata preplaćenog iz osnova ugovorene promjenjive kamatne stope i tzv. valutne klauzule, kao i preplaćenog po osnovi zakonskih zateznih kamata obračunatih na preplaćeni iznos svakog pojedinog anuiteta otplate predmetnog kredita od dana ugovaranja konverzije kredita, odnosno od 21.03.2016. god., pa do isplate, budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15), koji je stupio na snagu dana 30.09.2015.g., konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor i to s važenjem ex tunc.

Radi navedenog, kondemnatorni tužbeni zahtjev u naprijed navedenom dijelu, odbijen je kao neosnovan, te je donijeta odluka u toč. III izreke presude, a sve neovisno o tome da li bi tužbeni zahtjev iz ovog osnova valjalo umanjiti ili ne za tzv. negativne razlike u tečaju CHF tijekom otplate predmetnog kredita.

Ovaj sud nadalje cijeni da intencija donošenja Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju, svakako nije bila isključivo konverzija kredita, odnosno da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR, već je intencija svakako bila i obeštećenje korisnika kredita u valuti CHF.

Međutim, i sam tuženik u odgovor na tužbu navodi kako nije sporno da je izračun konverzije u skladu s odredbom čl. 19.c st. 1. toč. 4. ZID ZPK (NN 102/15), podrazumijevao da se svi iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta po CHF kreditu (osim naplaćenih zateznih kamata i dr.) pretvore u EUR i da ti iznosi predstavljaju osnovu za namirenje obroka, odnosno anuiteta sada EUR kredita i po novom otplatnom planu, a u slučaju utvrđenja duga po konverziji, potrošač je nastali dug dužan namiriti vjerovniku.

Naime, ovaj sud u potpunosti prihvaća pravno stajalište sadržano u obrazloženju Rješenja Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-3501/2022-5 od 01. travnja 2025. god., u kojem se između ostalog, navodi da je glede materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK, zaključenjem aneksa Ugovora o kreditu prestala obveza tuženika na povrat više plaćenih svota po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz ugovora o kreditu sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZID ZPK, odnosno da je na taj način valjano prestala obveza tuženika sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO za povrat više plaćenih iznosa, kako s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata, tako i valutne klauzule, a koje su proizlazile iz čl. 1111. st. 1. ZOO, i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika, ali je ostala obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne svote obračunate od dana dospijeća svake pojedine svote do dana prestanka obveze, odnosno izvršene konverzije, a koja obveza proizlazi iz odredbe čl. 1115. ZOO.

Nadalje se navodi i to da je naprijed navedeno pravno stajalište u skladu sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 7. lipnja 2023., prema kojemu potrošač koji je s bankom sklopio dodatak, kojim je provedena konverzija u skladu sa ZID ZPK, nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredbi o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog Ugovora o kreditu.

Slijedom navedenog, tužiteljica osnovano ističe da se pristankom na konverziju nikako nije odrekla prava na punu restituciju i povrat stečenog bez osnove, te se osnovano poziva i na stajališta sudske prakse da se postojanje pravnog interesa na utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu, a posebice kod kondemnatornih zahtjeva, ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebao dokazivati tuženik, te da tužiteljica i u slučaju konvertiranog kredita iz CHF valute u valutu EUR, ima i pravni interes na utvrđenje ništetnosti spornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, i to sve ukoliko se tijekom postupka utvrdi da konverzijom nije došlo do punog obeštećenja.

Osnovano se tužiteljica poziva i na odluku Vrhovnog suda RH, broj: Rev- 5288/2019-2 od 8. svibnja 2024.g., u obrazloženju koje se navodi da tužitelj u tom sporu, stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju, pa je pogrešna ocjena da tužitelj nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti samim time što je sklopio dodatak ugovoru kojim su izmijenjene odredbe pobijanog ugovora, neovisno o tome hoće li se u nastavku postupka utvrditi pripadaju li tužitelju po osnovi tražene ništetnosti kakva druga prava ili ne.

Tužiteljica, međutim za razliku od spornih dijelova odredbi čl. 10 (valutna klauzula) i 11 (promjenjiva kamatna stopa) predmetnog Ugovora o kreditu, neosnovano traži utvrđenje ništetnosti sporne odredbe čl. 2 predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovoren iznos kredita od 99.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, a budući da navedena ugovorna odredba nije ništetna, a niti je bila predmetom odlučivanja u kolektivnom sporu vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12. Štoviše, tužitelj u ovom dijelu deklaratornog tužbenog zahtjeva traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe na kojoj temelji svoj kondemnatorni tužbeni zahtjev radi isplate na ime povrata preplate uslijed razlike tečaja CHF.

Radi navedenog, deklaratorni tužbeni zahtjev je prihvaćen u dijelu koji se odnosi na sporne dijelove odredbi čl. 10 i 11 predmetnog Ugovora o kreditu, a odbijen kao neosnovan u dijelu koji se odnosi na odredbu čl. 2 predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovoren iznos kredita od 99.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, te je donijeta odluka u toč. I i II izreke presude.

Prema izračunu stalnog sudskog vještaka za financije Marijan Jović dipl. oec., navodi da je u tablici br. 3 u prilogu vještva izvršen obračun zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose anuiteta početno ugovorenog kredita od dana pojedinačnog plaćanja do dana ugovaranja konverzije kredita, odnosno do 21.03.2016. godine, te da na dan 21.03.2016., ukupna zakonska zatezna kamata iznosi 4.937,64 Eur.

Tuženik je stoga obvezan da po osnovi zakonskih zateznih kamata obračunatih na preplaćeni iznos svakog pojedinog anuiteta otplate početno ugovorenog predmetnog kredita od dana pojedinačnog plaćanja do dana ugovaranja konverzije kredita, odnosno do 21.03.2016. god., isplati iznos od 4.937,64 Eur, sa zakonskom zateznom kamatom od dana kada je postavljan zahtjev iz ovog osnovsa tj. podnošenja tužbe dana 10. lipnja 2019. god., pa do isplate.

Radi navedenog, prihvaćen je kondemnatorni tužbeni zahtjev u naprijed navedenom dijelu kao osnovan, te je donijeta odluka u toč. IV izreke presude.

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154. st. 2 ZPP-a. Pregledom spisa predmeta je utvrđeno da je tužiteljica imala veće parnične troškove tj. izdatke učinjene u tijeku i u povodu postupka, a imajući u vidu zastupanje po punomoćniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, troškove sudskih pristojbi sukladno važećoj Uredbi o tarifi sudskih pristojbi i troškove knjigovodstveno-financijskog vještačenja. Obzirom na veći uspjeh tuženika u parnici, a imajući u vidu pravni osnov i visinu kumuliranog (deklaratornog i kondemnatornog) tužbenog zahtjeva, valjalo je donijeti odluku da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

U Splitu, 09. siječnja 2025. godine

S U D A C

Živomir Topić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude se može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

DNA: -pun. tužitelja

-pun. tuženika