REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 15, 35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-499/2023-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji Marini Smaić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ZA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Krešimiru Kmetu, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko & Partneri d.o.o., sa sjedištem u [adresa], radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 9. prosinca 2025., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Tomislava Džepine, odvjetnika u Slavonskom Brodu te zamjenika punomoćnika tuženika AA, odvjetničkog vježbenika, nakon javne objave presude 23. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužiteljici ZA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos od 1.945,84 eura (slovima: tisuću devet stotina četrdeset pet eura osamdeset četiri centi) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pojedine uplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:

- na iznos od 2,66 EUR od 19.10.2008.

- na iznos od 3,59 EUR od 18.11.2008.

- na iznos od 16,51 EUR od 20.1.2009.

- na iznos od 20,16 EUR od 19.2.2009.

- na iznos od 11,89 EUR od 24.3.2009.

- na iznos od 10,65 EUR od 21.4.2009.

- na iznos od 13,50 EUR od 19.5.2009.

- na iznos od 8,73 EUR od 18.6.2009.

- na iznos od 9,40 EUR od 21.7.2009.

- na iznos od 7,36 EUR od 18.8.2009.

- na iznos od 8,59 EUR od 18.9.2009.

- na iznos od 6,27 EUR od 17.10.2009.

- na iznos od 9,61 EUR od 17.11.2009.

- na iznos od 11,18 EUR od 20.12.2009.

- na iznos od 14,82 EUR od 19.1.2010.

- na iznos od 16,89 EUR od 19.2.2010.

- na iznos od 21,21 EUR od 24.3.2010.

- na iznos od 21,82 EUR od 20.4.2010.

- na iznos od 27,57 EUR od 16.5.2010.

- na iznos od 30,79 EUR od 20.6.2010.

- na iznos od 37,77 EUR od 3.8.2010.

- na iznos od 45,84 EUR od 23.8.2010.

- na iznos od 47,12 EUR od 18.9.2010.

- na iznos od 41,83 EUR od 19.10.2010.

- na iznos od 45,17 EUR od 16.11.2010.

- na iznos od 60,24 EUR od 22.12.2010.

- na iznos od 66,92 EUR od 1.1.2011.

- na iznos od 55,77 EUR od 1.2.2011.

- na iznos od 59,81 EUR od 1.3.2011.

- na iznos od 54,38 EUR od 1.4.2011.

- na iznos od 57,45 EUR od 1.5.2011.

- na iznos od 76,82 EUR od 1.6.2011.

- na iznos od 78,27 EUR od 1.7.2011.

- na iznos od 107,30 EUR od 1.8.2011.

- na iznos od 87,88 EUR od 1.9.2011.

- na iznos od 77,91 EUR od 1.10.2011.

- na iznos od 78,78 EUR od 1.11.2011.

- na iznos od 593,38 EUR od 26.11.2011.

u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, naknaditi tužiteljici ZA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 2.108,23 eura (slovima: dvije tisuće stotinu osam eura dvadeset tri centi) u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 5. lipnja 2023. tužiteljica ZA, ranije Z (dalje: tužiteljica) navodi da su ona i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb (dalje: tuženik) sklopili ugovor o kreditu dana 6. lipnja 2006., broj: 9011491181 na iznos od 23.909,34 CHF radi kupnje automobila. Navedeni kredit je isplaćen u cijelosti.

1.1. U ugovoru je navedeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća i otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Valutna klauzula je instrument kojim je banka iznos ugovorene veličine vezala uz tečaj strane valute, što znači da je u ugovoru primljeni iznos sredstava tijekom ugovornog odnosa korigiran za promjenu vrijednosti tečaja strane valute u odnosu na domaću valutu. Valutna klauzula u ugovoru o kreditu može znatno utjecati na promjenu iznosa obveze koju korisnik plaća, u odnosu na ono što je ugovoreno. O navedenom članku ugovora nije se posebno pregovaralo, niti je za tužitelja postojala takva

mogućnost, te se nisu utvrdili egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji bi utjecali na odluku tuženika o promjeni ugovorene kamatne stope. Tužiteljica je neuka osoba i u tom trenutku nije niti mogla znati što znači valutna klauzula, posebno nije mogla predvidjeti da će joj se rata višestruko povećati nakon nekog vremena primjenom ovakve ugovorne odredbe.

1.2. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10.rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovora o kreditima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13-4 od 13.lipnja 2014..

1.3. Tužiteljica navodi da će konačni tužbeni zahtjev postaviti nakon financijskog vještačenja kojim na ime naknade štete u tužbi potražuje iznos od 2.000 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, koja teče na svaki pojedini mjesečni plaćeni iznos.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo.

2.1. Ističe kako postavljeni tužbeni zahtjev glasi na isplatu bez prethodno postavljenog tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti, čime je tako postavljeni tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti. Naime u historijatu tužbe tužitelj pojašnjava kako smatra nepoštenom odredbu ugovora o kreditu o obvezi povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku, te se u tom smislu poziva na presudu VTS-a broj Pž-6632/17, međutim u konkretnoj situaciji nije moguće postaviti tužbeni zahtjev za isplatu bez prethodnog deklaratornog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, stoga tužba sadrži nedostatke uslijed kojih je istu potrebno odbaciti, obzirom da je tužbeni zahtjev nejasan i nepotpun. Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete, a budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-6632-17 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a ZZP i 502.c. ZPP-a, da se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima.

2.2. Dalje navodi da se u ugovoru o kreditu, ne navodi da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Nadalje, da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima te da je smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati.

2.3. Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta pa obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego da je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, pa da je zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora neosnovan.

2.4. Dalje navodi da je tužiteljica poslovno sposobna osoba te da prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojila niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, da se tužiteljica svjesno odlučila za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, da se iz takvog ponašanja tužiteljice može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora.

2.5. U odnosu na zahtjev za isplatom, ističe da iz navoda tužiteljice proizlazi da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude presude VTS Pž- 6632/17, te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena.

2.6. Zaključno, tuženik ističe kako je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje kredita s valutnom klauzulom te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka te nije ni na koji način počinio povrede navedene u tužbi niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom promjene tečaja.

2.7. Zaključno ističe prigovor zastare te predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

3. Tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev podneskom od 12. lipnja 2025., nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja kojim potražuje iznos od 1.945,84 eura. S obzirom da je tužitelj tužbom potraživao iznos od 2.000,00 eura, a nakon provedenog vještačenja uskladio je tužbeni zahtjev sa nalazom vještaka tako da potražuje iznos od 1.945,84 eura, to je tužitelj smanjio prvotno postavljeni tužbeni zahtjev za iznos od 54,16 eura, koje smanjenje ima značaj djelomičnog povlačenja tužbe. Navedeno ne predstavlja preinaku tužbe jer se ne radi o promjeni istovjetnosti, povećanju postojećega zahtjeva niti isticanju drugo zahtjeva uz postojeći.

3.1. Nadalje, tuženik se podneskom od 26. studenog 2025. protivio djelomičnom povlačenju tužbe pozivajući se pritom na odredbu članka 193. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP).

3.2. Obzirom da se u konkretnom slučaju radi o specifičnom području zaštite potrošača, postoji obveza nacionalnog suda tumačiti sporne odredbe nacionalnog prava in favorem potrošača u skladu s načelom djelotvornosti i zaštite potrošača od nepoštenih odredaba iz potrošačkih Ugovora. To u predmetnom slučaju znači, po potrebi i isključiti iz primjene odredbu članka 193. ZPP-a ukoliko bi njezina primjena kako ju tumači Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) otežala položaj potrošača i izložila ga nesrazmjernim troškovima glede ostvarivanja njegovog restitucijskog zahtjeva pa izostanak pristanka tuženika, treba tumačiti u korist potrošača, ovdje tužitelja.

3.3. O isključenju / o izuzimanju nacionalnih propisa u takvim situacijama svoje tumačene dao je Sud EU u presudi C-441/14 kako slijedi: "Kada primjenjuju unutarnje pravo, nacionalni sudovi koji to pravo moraju tumačiti obvezni su uzeti u obzir pravila tog prava i primijeniti metode tumačenja koje ono priznaje da bi ga protumačili u najvećoj mogućoj mjeri u svjetlu teksta i svrhe Direktive o kojoj je riječ kako bi se ostvario njome propisani cilj i time ispunili Zahtjevi iz čl. 288. trećeg stavka UFEU-A ( vidjeti osobito presude PFEFER i dr., C-397/01 do C-403/01, EU: C: 2004: 584, toč. 113. i 114., kao i A, C-555/07, EU: C: 2010: 21, toč. 48.".

4. Činjenicu postojanja predmetnog ugovora i ispunjenje ništetnih obveza tužitelj je predložio utvrditi uvidom u predmetni Ugovor i inicijalni otplatni plan, a tuženiku naložiti da dostavi pregled kamatnih stopa koje su se obračunavale na kredit, uz navođenje iznosa kamatne stope i razdoblja obračuna, otplatni plan s iskazanim promjenama anuiteta i prijepis knjigovodstvene kartice kredita.

4.1. Visinu kondikcijskog zahtjeva tužitelj je predložio utvrditi provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Nakon što je financijski vještak dostavio svoj nalaz i mišljenje tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev podneskom od. na način da potražuje od tuženika, na ime razlike plaćenog zbog primjene valutne klauzule, ukupan iznos od eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

4.2. U provedenom dokaznom postupku, radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva u skladu sa odredbom članka 220. ZPP, sud je izvršio uvid u sve materijalne dokaze koji prileže spisu te su isti pročitani: ugovor o kreditu od 6. lipnja 2006., plan otplate, knjigovodstvena kartica (str. 54-83 spisa), pročitan je nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka ekonomsko-financijske struke Mirne Tot Nužda, dipl. oecc. od 15. svibnja 2025. (str. 93-101), a vještakinja je svoj nalaz iznijela i obrazložila usmeno na glavnoj raspravi 20. studenog 2025. (str.118-119). U postupku je saslušana tužiteljica ZA kao stranka u svrhu dokazivanja 20. studenog 2025.(str.118-119) .

4.3. Druge dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., dalje: ZPP), kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.

4.4. Ocjenom svakog provedenog dokaza zasebno te svih zajedno u smislu odredbe članka 8. ZPP sud je utvrdio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za povrat preplaćenih iznosa s osnova primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u ugovoru o kreditu broj: 9011491181 koji su stranke sklopile 6. lipnja 2006. godine.

5.1. Imajući na umu navode tužbe i odgovora na tužbu, kako su gore navedeni, sud je utvrdio kako među parničnim strankama nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 6. lipnja 2006., sklopili ugovor o kreditu broj: broj: 9011491181 s ugovorenom namjenom za kupnju vozila,

- da je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.909,34 CHF obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke, s rokom vraćanja od 84 mjeseca,

- kredit je isplaćen tužitelju u cijelosti 17. ožujka 2006.,

- da je člankom 7. Ugovora da je rok otplate kredita 72 mjeseca te da se kredit otplaćuje u 72 jednaka mjesečna anuiteta plativa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora,

- da se radi o potrošačkom ugovoru sklopljenim s tuženikom kao fizičkom osobom

- potrošačem - te da je isti sklopljen u obliku unaprijed formuliranoga standardnog ugovora (tipskog ugovora) sastavljenog od strane tuženika,

- da je ugovorena klauzula CHF, da je tečaj CHF tijekom otplate kredita znatno porastao te da su se kamatne stope povećavale sukladno odlukama tuženika.

5.2. Između parničnih stranaka sporna je osnovanost i visina tužiteljeva kondikcijskog zahtjeva. Sporno je ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koji je tuženiku platio po osnovu porasta tečaja valute CHF te pitanje zastare potraživanja.

6. Tužitelj ima pravni interes za podnošenje ove tužbe jer činjenica da je kredit zatvoren nije zapreka za odlučivanje o tome jesu li pojedine njegove odredbe ništetne kao niti za odučivanje o povratu stečenog bez osnova ako se utvrde ništetnima.

6.1. O ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača.

6.2. Iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012, potvrđene Presudom Visokog trgovačkog suda broj: Pž -7129/13 proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i protiv ovdje tuženika, kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., protivno čl. 81., 82. i 90. ("Narodne novine" broj: 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i članka 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

6.3. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske potvrđeni su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

6.4. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

6.5. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ broj: 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalima i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je u praksi sudova bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ broj: 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti, jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i ovaj sud. I prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14., 110/15.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

6.6. Kako se u konkretnom slučaju tužiteljica poziva upravo na pravna utvrđenja iz navedene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužiteljice kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o klauzuli CHF, nepotrebno je analizirati tvrdnje tuženika o tome da su te ugovorne osobe jasne i dovoljno uočljive te da su potrošači pa tako i tužitelj bili u dovoljnoj mjeri informirani o promjeni kamatne stope o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu te o rizicima sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, kao i tvrdnje da tim odredbama nije uspostavljena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te o činjenici da tuženik glede toga nije bio u zabludi, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu utvrdio ništetnima.

7. Uvidom u ugovor o kreditu od 6. lipnja 2006. utvrđeno je da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, s ugovorenom namjenom za kupnju vozila, da su člankom 1. Ugovora tužitelj i tuženik ugovorili kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.909,34 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, člankom 7. Ugovora da je rok otplate kredita 72 mjeseca te da se kredit otplaćuje u 72 jednaka mjesečna anuiteta plativa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora.

7.1. Dakle, iz Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora je razvidno da se radi o potrošačkom ugovoru sklopljenim s tužiteljicom kao fizičkom osobom - potrošačem - te da je isti sklopljen u obliku unaprijed formuliranoga standardnog ugovora (tipskog ugovora) sastavljenog od strane tuženika na koji tužiteljica nije mogla utjecati. Iz tog ugovora je razvidno da je ugovorena klauzula CHF, a iz nalaza i mišljenja vještaka je razvidno da je tečaj CHF tijekom otplate kredita znatno porastao slijedom čega su se povećavale rate kredita.

7.2. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit podigla 2006. godine za kupovinu osobnog automobila. U auto-kući u [adresa] joj je rečeno da obiđe banke i provjerim uvjete kreditiranja. Kredit je podignula u PBZ d.d. jer joj je u toj banci bila najpovoljnija rata kredita. U banci je tražila kredit koji je za nju najpovoljniji, a u banci su joj ponudili kredit u CHF. Nije mogla pregovarati o ugovornim odredbama, u banci su joj samo uručili otplatni plan na kojem je vidljivo kolika je visina mjesečne rate kredita. Nakon određenog vremena rata kredita se povećala za 50%. Prilikom potpisivanja ugovora nitko joj nije rekao da će tečaj valute uz koji je vezan kredit biti nepromijenjen. U vrijeme podizanja kredita nije bila vlasnica obrta niti trgovačkog društva, te da je bila zaposlena u kladionici Germania sport, gdje radi i danas. Sud je iskaz tužiteljice prihvatio u cijelosti jer je iskazivala uvjerljivo, životno i logično.

7.3. S obzirom da je već iz samog Ugovora o kreditu razvidno da se radi o potrošačkom ugovoru kojim je ugovorena klauzula CHF zbog koje je došlo do znatnog povećanja anuiteta kredita, a pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012, potvrđene Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž -7129/13, kojima je ovaj sud vezan je već utvrđeno da je osam banaka pa i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa, u ovom postupku osim onih koje je sud proveo, nije potrebno provoditi i druge dokaze na okolnost jesu li ugovorne odredbe o klauzuli CHF tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, je li se o istima pojedinačno pregovaralo te uzrokuje li znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti poštenja, odnosno na okolnost jesu li iste nepoštene i kao takve ništetne, jer je o tome već odlučeno navedenim pravomoćnim presudama kojima je sud vezan. S obzirom na to da je zbog primjenom spornih ugovornih odredaba o klauzuli CHF o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo došlo do znatnog porasta anuiteta i glavnice kredita, osobito nakon što je tečaj CHF, koji Hrvatska narodna banka za razliku od tečaj EUR-a ne drži pod kontrolom, što potrošači, korisnici kredita bez da su na to bili upozoreni, a iz provedenih dokaza proizlazi da nisu, znatno porastao i skoro se izjednačio s tečajem EUR-a, time je, protivno stavu tuženika iznesenom u odgovoru na tužbu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga i ovaj sud kao i prethodno navedeni sudovi koji su sudili u kolektivnom sporu po tužbi potrošača, čijim odlukama je vezan, zaključuje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u ovom slučaju ništetne.

8. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu koji su 6. lipnja 2006. zaključili tuženik kao davatelj kredita i tužiteljica kao korisnik kredita za kupnju vozila pa je tužiteljica u tom pravnom poslu potrošač te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Prema članku 81. stavku 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. toga članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

8.1. Odredbom članka 83. ZZP-a propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba članka 87. ZZP-a propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

8.2. Prema članku 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, a prema članku 324. stavku 1. tog zakona, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

8.3. Prema članku 323. stavku 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

9. U odluci Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.“

9.1. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019 izraženo je pravno shvaćanje da sudovi nisu dužni radi utvrđenja poštenosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi isplate, kao što je i u konkretnom slučaju.

9.2. U pogledu valutne klauzule, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., točkom I njezine izreke, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da su banke u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima.

9.3. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Ista osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, sve kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa - načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, ali kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnog anuiteta u kojima se kredit vraća. Kao takva valutna klauzula sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovorenog tečaja CHF nasuprot kune na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Visina novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

9.4. Obveza tuženika kao profesionalca bila je da prilikom pregovaranja upozori tužiteljicu na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, objasniti joj sve parametre o kojima ovisi njegova odluka - stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute.

9.5. Ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već potrošaču moraju biti na transparentan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos sa drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja, koja se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz dotične odredbe ili odredaba za njega proizlaze. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije bila upozorena na valutnu klauzulu i njezinu rizičnost.

9.6. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. To znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog ugovora za njega proizlaze. Pitanje obaviještenosti klijenata o uvjetima ugovaranja kredita u valuti CHF razjašnjeno je u kolektivnom sporu.

9.7. Tuženik nije dokazao da je u predugovornoj fazi/oglašavanje, prvi kontakti i pružanje informacija putem osobnih bankara te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, osim izričitim porukama, da je kredit povoljan zbog niže kamatne stope, zbog toga što se ne traže jamci, zbog toga što je CHF stabilna valuta itd., dakle, nije dokazao da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru.

9.8. Dužnost tuženika prilikom pregovaranja je pružiti potrebne informacije potrošaču, a ne prepustiti tužitelju da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojim ipak ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule.

9.9. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak ozbiljan je uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika kao i iskustva u poslovanju, zna za taj rizik ali ga prešućuje.

10. Odredbom članka 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10.1. Člankom 138.a Zakona o zaštiti potrošača „(Narodne novine“ br. 79/07, 125/07 i 79/09), odnosno člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14 i 110/15), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. S obzirom da su pravomoćnim presudama utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., kao i ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. godine, to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, u vezi i s člankom 1111., člankom 1115. te člankom 1046. istog Zakona, dužan vratiti tužiteljici sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

10.2. S obzirom na sadržaj odredbe članka 502.c ZPP-a i gore izloženo pravno shvaćanje, neupitni su pravni učinci pravomoćnih presuda donesenih u vođenom kolektivnom sporu na pojedinačne parnične postupke u kojima potrošači nastoje ostvariti svoja prava pa tako i na postupak u predmetnoj pravnoj stvari. U protivnom, vođenje kolektivnih sporova u bitnom bi izgubilo svoj smisao.

11. Pravna priroda spora jest stjecanje bez osnove s obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi. Što se tiče opsega vraćanja u obzir dolazi primjena čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima u kojem je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

11.1. U smislu odredbe članka 225. ZOO tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok.

11.2. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 – u nastavku: ZOO/05) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P-1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude tog suda 13. lipnja 2014. pod poslovnim brojem Pž-7129/13. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredba temeljem promjenjive kamatne stope), odnosno Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014. (kamatne stope) odnosno od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula).

11.3. S obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05), to je izvjesno da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja, budući je tužba podnesena 5. lipnja 2023., a tužiteljica tužbom potražuje razliku plaćenog zbog primjene valutne klauzule odnosno promjene tečaja valute CHF za koji zastarni rok od pet godina teče od 14. lipnja 2018. pa je neosnovan tuženikov prigovor zastare.

11.4. Osim toga, valja ukazati na presudu Suda Europske unije broj C-485/19 u kojoj je navedeno "…kako se ugovori o kreditu općenito izvršavaju tijekom dugih razdoblja i stoga, ako je događaj koji pokreće rok zastare plaćanje koje izvrši zajmoprimac, ne može se isključiti da je, barem za dio izvršenih uplata, zastara nastupila čak i prije nego što se predmetni ugovor završio, tako da takav sustav zastare potrošačima može uskraćivati mogućnost da traže povrat plaćanja izvršenih na temelju ugovornih odredaba protivnih navedenim direktivama. Stoga valja smatrati da postupovna pravila time što od potrošača zahtijevaju da podnese tužbu u roku propisanom nacionalnim pravom od dana stjecanja bez osnove čak i ako potrošač ne može sam ocijeniti je li ugovorna odredba nepoštena ili nije znao za nepoštenost predmetne ugovorne odredbe i s obzirom na to da do takvog stjecanja može doći tijekom izvršenja dugotrajnog ugovora, mogu pretjerano otežati ostvarivanje prava koja mu dodjeljuje Direktiva 93/13 ili Direktiva 2008/48 i zbog toga takva pravila povređuju načelo djelotvornosti. Zbog navedenog, načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove. Obzirom na protumačeno načelo djelotvornosti kroz presudu Suda Europske unije broj C-485/19, uključujući i Objedinjeno pravno shvaćanje od 31. siječnja 2022. proizlazi zaključak da za utužena potraživanja nije nastupila zastara.

11.5. Naime, i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

12. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi stavka 2. istoga članka ZOO navodi da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

12.1. Prema odredbi članka 1111. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

12.2. U smislu odredbe članka 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

13. Tužiteljica potražuje razliku više plaćenog po kreditu uslijed valutne klauzule odnosno promjene tečaja za utuženo razdoblje.

13.1. Kako bi utvrdio visinu tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Mirni Tot Nužda dipl.oec iz Slavonskog Broda.

13.2. Stalni sudski vještak Mirna Mrđa u nalazu i mišljenju navodi da je vještačenje provedeno za ukupno razdoblje otplate kredita, odnosno od lipnja 2006. godine do studenog 2011. godine. Kredit je odobren s rokom otplate od 72 mjeseca, no korisnik kredita je dospijećem 65. anuiteta, dana 25. studenog 2011. godine prijevremeno otplatio kredit u cijelosti. U stupcima od 2 do 5 prikazan je inicijalni (početni) otplatni plan sukladno Ugovoru o kreditu. U stupcima od 6 do 10 prikazan je realizirani otplatni plan, odnosno otplatni plan po kojem se je stvarno otplaćivao kredit. U stupcu 13 prikazan je srednji tečaj Kreditora za CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, a u stupcu 12 srednji tečaj Kreditora za CHF koji je vrijedio na dan plaćanja anuiteta. Razlika između stvarno plaćenih anuiteta po primijenjenim redovnim kamatnim stopama i srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja (stupac 16) i anuiteta prema početno ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi i srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita (stupac 15) iznosi 18.362,00 kn (148.801,97 kn – 130.439,97 kn). Navedeno je izračunato u stupcu 17 Tablice 1. U navedenom iznosu od 18.362,00 kn sadržana je razlika po osnovi promjene kamatne stope i razlika po osnovi valutne klauzule (promjene tečaja CHF). Rješenjem suda zadano utvrditi preplaćeni iznos s osnova valutne klauzule. Stoga se dalje u Nalazu vještačenja prikazuje utjecaj promjene tečaja na glavnicu i kamatu u tijeku otplate kredita. Kredit je isplaćen dana 7. lipnja 2006.. Srednji tečaj Kreditora za CHF na dan korištenja iznosio je 4,646393.

13.3. U mišljenju vještakinja zaključuje da je između kreditora (tuženik) i korisnika kredita (tužitelj) sklopljen je Ugovor o kreditu dana 5. lipnja 2006. u iznosu od 23.909,34 CHF, ugovorena kamatna stopa iznosi 5,50% godišnje. Razlika plaćenog zbog primjene „valutne klauzule“, odnosno zbog promjene tečaja iznosi 1.763,16 eura, s tim da više plaćeno zbog promjene tečaja iznosi 1.945,84 eura, a manje plaćeno zbog promjene tečaja iznosi 182,68 eura.

13.4. Tuženik je prigovarao nalazu i mišljenju vještaka, ali nije predlagao novo vještačenje niti je tražio dopunu nalaza i mišljenja. Također, prilikom saslušanja vještaka na glavnoj raspravi održanoj 20. studenog 2025. tuženik nije imao pitanja za vještaka niti primjedbi pa su njegovi prigovori ocijenjeni neosnovanima.

14. Tužiteljica je konačno uredila tužbeni zahtjev nakon što je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje, podneskom od 12. lipnja 2025. Tužiteljica u trenutku podnošenja tužbe nema stručna znanja da sama postavi tužbeni zahtjev za koji je potrebno stručno znanje vještaka za područje financija. Tužiteljica ne mijenja pravnu osnovu i ne postavlja novi zahtjev, nego samo usklađuje visinu tužbenog zahtjeva sa nalazom i mišljenjem vještaka (istovjetno odlučeno u odluci Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba Požega broj Gž-31/21-3 od 17.3.2021.) zbog čega nisu nastali posebni troškovi. Tužiteljica nakon provedenog vještačenja potražuje iznos od 1.945,84 eura po osnovu razlike plaćenog zbog primjene „valutne klauzule“, odnosno zbog promjene tečaja umjesto prvotno potraživanih 2.000,00 eura čime je smanjio tužbeni zahtjev kako je obrazloženo pod točkom 3. Obrazloženja ove odluke.

14.1. S obzirom na to da je zbog primjene spornih ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo došlo do znatnog porasta anuiteta i glavnice kredita, osobito nakon što je tečaj CHF, koji Hrvatska narodna banka za razliku od tečaj EUR- a ne drži pod kontrolom, što potrošači, korisnici kredita bez da su na to bili upozoreni, a iz provedenih dokaza proizlazi da nisu, znatno porastao i skoro se izjednačio s tečajem EUR-a, time je, protivno stavu tuženika iznesenom u odgovoru na tužbu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga ovaj sud kao i prethodno navedeni sudovi koji su sudili u kolektivnom sporu po tužbi potrošača, čijim odlukama je vezan, zaključuje da su ugovorne odredbe Ugovora o kreditu iz točke I. izreke ove odluke, ništetne te da tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne odredbe naplatio i primio od tužiteljice, ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a.

15. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP, prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove parničnog postupka. U odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelj je uspio u cijelosti, stoga mu u cijelosti pripada pravo na naknadu troškova postupka stoga je slijedom navedene zakonske odredbe, zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška, kao stranke koja nije uspjela u ovom sporu, ocijenio neosnovanim i donio je odluku kao u točki IV. izreke presude.

15.1. Kako je tužiteljica nakon provedenog vještačenja smanjila tužbeni zahtjev , a sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o specifičnom području zaštite potrošača, postoji obveza nacionalnog suda tumačiti sporne odredbe nacionalnog prava in favorem potrošača u skladu s načelom djelotvornosti i zaštite potrošača od nepoštenih odredaba iz potrošačkih Ugovora. To u predmetnom slučaju znači, po potrebi i isključiti iz primjene odredbu članka 193. ZPP-a ukoliko bi njezina primjena kako ju tumači Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) otežala položaj potrošača i izložila ga nesrazmjernim troškovima glede ostvarivanja njegovog restitucijskog zahtjeva pa izostanak pristanka tuženika, treba tumačiti u korist potrošača, ovdje tužitelja osobito ako se uzme u obzir da je razlika u visini tužbenog zahtjeva 54,16 eura zbog čega za tuženika nisu mogli nastati nikakvi posebni niti povećani troškovi. U odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljica je uspjela u cijelosti u sporu.

15.2. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. st.1. ZPP. Trošak postupka je odmjeren u skladu sa vrijednosti predmeta spora i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023. dalje: Tarifa) u skladu sa odredbom Tbr. 52. toč. 3. Tarife vodeći računa o odredbi članka 155. ZPP. Vrijednost boda utvrđena je primjenom odredbe Tbr. 54. Tarife (1bod=2eura).

16. Prilikom odlučivanja o troškovima postupka iste treba ocjenjivati ne samo kvantitativno nego i kvalitativno te imati u vidu u koju svrhu su bili nužni troškovi postupka, odnosno što je u postupku bilo sporno. Ukoliko je najveći dio ili veći dio istih ostvaren radi protivljenja osnovi tužbe, onda visina tih troškova nije u svezi sa uspjehom jer bi oni morali biti ostvareni bez obzira na visinu tužbenog zahtjeva s kojim je tužitelj uspio.

16.1. Vrijednost predmeta spora je od podnošenja tužbe do 12. lipnja 2025. iznosila 2.000,00 eura, a od 12. lipnja 2025. do presuđenja 1.945,84 eura. Promjena vrijednosti predmeta spora nije utjecala na promjenu tarifnog razreda.

16.2. Obje parnične stranke su postavile zahtjev za naknadu troškova postupka (str.122/126).

16.3. Tužitelj zastupan po punomoćniku, odvjetniku, je sukladno odredbi članka 164. stavka 3. ZPP popisao trošak u ukupnom iznosu od 2.108,23 eura.

16.4. Tužitelju je uz primjenu odredbi članaka 151. i 155. te članka 2. stavka 1. ZPP- a dosuđena naknada za sastav tužbe u iznosu 200,00 eura (Tbr. 7. toč. 1 Tarife, 100 bodova), za sastav obrazloženih podnesaka od 12. lipnja 2025., 10. studenog 2025. i 2. prosinca 2025. za svaki u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8 toč. 1 Tarife, 100 bodova), zastupanja po punomoćniku, odvjetniku na pripremnom ročištu održanom 16. siječnja 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9 toč. 1 Tarife 100 bodova), zastupanja na ročištu za glavnu raspravu 20. studenog 2025. i 9. prosinca2025. u iznosu 200,00 eura za svako (Tbr. 9 toč. 1 Tarife, 100 bodova), pristup ročištu za objavu presude 23. siječnja 2026. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9 toč. 3. Tarife, 50% nagrade), što ukupno iznosi 1.500,00 eura.

16.5. Navedenom iznosu od 1.500,00 eura treba pribrojiti pripadajući PDV (Tbr. 46 Tarife, 25% iznosa 1.500,00 eura) u iznosu 375,00 eura te trošak plaćenog predujma za financijsko-knjigovodstveno vještačenje u iznosu 200,00 eura (str.85 spisa) i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,23 eura (str.6) pa je tužiteljici ukupno dosuđen trošak postupka u iznosu 2.108,23 eura.

16.6 Tuženik također zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika popisao je trošak postupka u iznosu od 1.908,78 eura, a kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu to je o zahtjevu tuženika primjenom odredbe čl. 154. stavka 1. ZPP odlučeno kao u točki III. izreke presude.

20. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 23. siječnja 2026.

Sutkinja

Marina Smaić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka, putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. Tužitelj po punomoćniku Krešimiru Kmetu, odvjetnik u Slavonskom Brodu neposredno,

2. Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva § Leko & Partneri d.o.o., Zagreb, e-komunikacija.