Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-954/2022-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužiteljice IČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Ivanu Jukiću, odvjetniku Zajedničkom odvjetničkom uredu Darko Šuper, Iva Kovačev Radić, Ivan Jukić, Dino Vukušić i Ena Petrović iz Osijeka, protiv tuženice Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, zastupana po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 15. prosinca 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice FČ, odvjetničlke vježbenice, te u odsutnosti uredno pozvane punomoćnice tuženika, uz javnu objavu dana 23. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 9011189710 od 25.04.2006. godine, sklopljen između tužiteljice IČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, OIB:02535697732,

u čl. 6., a koji glasi:

„kredit u iznosu od 15.077,84 CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 72…mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja“,

te u djelu koji glasi:

„u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta banka će pisano obavijestiti korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je banka putem pošte uputila korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog ugovora ili na adresu koju je korisnik kredita pisano dostavio banci.“;

te je ništetna i ugovorena valuta u CHF iz čl. 1. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak.

II. Nalaže se tuženici Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, da tužiteljici IČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos pretplaćenog kredita u visini od 1.073,33 eura

(tisućusedamdesettrieuratridesettricenta) uslijed nezakonitog povećanja visine kredita po osnovi povećanja tečaja CHF prema kuni sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi od 14% godišnje, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015., pa do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom na iznos kako slijedi:

-iznos od 1,81 EUR od 12.05.2006. pa do isplate,

-iznos od 1,36 EUR od 08.06.2006. pa do isplate,

-iznos od 1,43 EUR od 10.07.2006. pa do isplate,

-iznos od 0,31 EUR od 04.08.2006. pa do isplate,

-iznos od 1,18 EUR od 07.09.2006. pa do isplate,

-iznos od 1,69 EUR od 09.10.2006. pa do isplate,

-iznos od 0,59 EUR od 06.12.2006. pa do isplate,

-iznos od 0,02 EUR od 10.10.2008. pa do isplate,

-iznos od 4,98 EUR od 07.11.2008. pa do isplate,

-iznos od 0,17 EUR od 09.12.2008. pa do isplate,

-iznos od 9,34 EUR od 12.01.2009. pa do isplate,

-iznos od 10,69 EUR od 10.02.2009. pa do isplate,

-iznos od 15,78 EUR od 10.03.2009. pa do isplate,

-iznos od 10,16 EUR od 09.04.2009. pa do isplate,

-iznos od 10,01 EUR od 07.05.2009. pa do isplate,

-iznos od 8,43 EUR od 08.06.2009. pa do isplate,

-iznos od 7,96 EUR od 09.07.2009. pa do isplate,

-iznos od 6,90 EUR od 13.08.2009. pa do isplate,

-iznos od 7,38 EUR od 07.09.2009. pa do isplate,

-iznos od 14,13 EUR od 09.10.2009. pa do isplate,

-iznos od 7,18 EUR od 10.11.2009. pa do isplate,

-iznos od 8,84 EUR od 08.12.2009. pa do isplate,

-iznos od 11,72 EUR od 11.01.2010. pa do isplate,

-iznos od 12,52 EUR od 09.03.2010. pa do isplate,

-iznos od 14,33 EUR od 09.04.2010. pa do isplate,

-iznos od 16,56 EUR od 07.05.2010. pa do isplate,

-iznos od 20,01 EUR od 09.06.2010. pa do isplate,

-iznos od 25,22 EUR od 08.07.2010. pa do isplate,

-iznos od 23,20 EUR od 09.08.2010. pa do isplate,

-iznos od 31,75 EUR od 09.09.2010. pa do isplate,

-iznos od 31,51 EUR od 07.10.2010. pa do isplate,

-iznos od 29,47 EUR od 09.11.2010. pa do isplate,

-iznos od 34,53 EUR od 10.12.2010. pa do isplate,

-iznos od 43,43 EUR od 11.01.2011. pa do isplate,

-iznos od 37,48 EUR od 10.02.2011. pa do isplate,

-iznos od 36,86 EUR od 08.03.2011. pa do isplate,

-iznos od 35,97 EUR od 07.04.2011. pa do isplate,

-iznos od 538,43 EUR od 21.06.2011. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan, koji glasi:

„II/ Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, OIB: 02535697732 da tužitelju IČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos pretplaćenog kredita u visini od 386,48 EUR uslijed nezakonitog povećanja visine kredita po osnovi promijenjene povećane kamatne stope sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi od 14% godišnje, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015., pa do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom na iznos kako slijedi:

-iznos od 6,27 EUR od 10.08. 2007. pa do isplate,

-iznos od 6,18 EUR od 11.09. 2007. pa do isplate,

-iznos od 12,12 EUR od 10.10. 2007. pa do isplate,

-iznos od 5,93 EUR od 08.11.2007. pa do isplate,

-iznos od 5,85 EUR od 06.12.2007. pa do isplate,

-iznos od 13,04 EUR od 09.01. 2008. pa do isplate,

-iznos od 12,85 EUR od 08.02. 2008. pa do isplate,

-iznos od 12,65 EUR od 07.03. 2008. pa do isplate,

-iznos od 12,45 EUR od 08.04. 2008. pa do isplate,

-iznos od 12,25 EUR od 08.05. 2008. pa do isplate,

-iznos od 12,05 EUR od 10.06. 2008. pa do isplate,

-iznos od 11,85 EUR od 08.07. 2008. pa do isplate,

-iznos od 11,64 EUR od 08.08. 2008. pa do isplate,

-iznos od 11,43 EUR od 08.09. 2008. pa do isplate,

-iznos od 11,22 EUR od 10.10. 2008. pa do isplate,

-iznos od 11,01 EUR od 07.11. 2008. pa do isplate,

-iznos od 10,79 EUR od 09.12. 2008. pa do isplate,

-iznos od 10,57 EUR od 12.01. 2009. pa do isplate,

-iznos od 10,35 EUR od 10.02. 2009. pa do isplate,

-iznos od 10,13 EUR od 10.03. 2009. pa do isplate,

-iznos od 9,90 EUR od 09.04. 2009. pa do isplate,

-iznos od 9,68 EUR od 07.05. 2009. pa do isplate,

-iznos od 9,45 EUR od 08.06. 2009. pa do isplate,

-iznos od 9,22 EUR od 09.07. 2009. pa do isplate,

-iznos od 8,98 EUR od 13.08. 2009. pa do isplate,

-iznos od 8,74 EUR od 07.09. 2009. pa do isplate,

-iznos od 16,76 EUR od 09.10. 2009. pa do isplate,

-iznos od 8,02 EUR od 10.11. 2009. pa do isplate,

-iznos od 7,76 EUR od 08.12. 2009. pa do isplate,

-iznos od 7,51 EUR od 11.01. 2010. pa do isplate,

-iznos od 7,26 EUR od 09.03. 2010. pa do isplate,

-iznos od 7,00 EUR od 09.04. 2010. pa do isplate,

-iznos od 6,74 EUR od 07.05. 2010. pa do isplate,

-iznos od 6,48 EUR od 09.06. 2010. pa do isplate,

-iznos od 6,22 EUR od 08.07. 2010. pa do isplate,

-iznos od 5,96 EUR od 09.08. 2010. pa do isplate,

-iznos od 5,68 EUR od 09.09. 2010. pa do isplate,

-iznos od 5,41 EUR od 07.10. 2010. pa do isplate,

-iznos od 5,13 EUR od 09.11. 2010. pa do isplate,

-iznos od 4,86 EUR od 10.12. 2010. pa do isplate,

-iznos od 4,57 EUR od 11.01. 2011. pa do isplate,

-iznos od 4,29 EUR od 10.02.2011. pa do isplate,

-iznos od 4,01 EUR od 08.03. 2011. pa do isplate,

-iznos od 3,71 EUR od 07.04. 2011. pa do isplate,

-iznos od 2,51 EUR od 21.06. 2011. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.“

IV. Nalaže se tuženici Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, da tužiteljici IČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], podmiri parnični trošak u iznosu od 698,37 eura (šestodevedesetosameuratridesetsedamcenti) sa zateznom kamatom tekućom od dana 23. siječnja 2026. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se preostali zahtjev tužiteljice za naknadu troška od 1.132,81 eura

(tisućustotridesetdvaeuraosamdesetjedaneuro) s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužiteljica povukla tužbu radi isplate iznosa od 0,23 eura (dvadesettricenta).

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 29. prosinca 2022. podnijela stupnjevitu tužbu protiv tuženice radi utvrđenja ništetnosti odredbi vezanih za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu Ugovora o kreditu, te isplate po osnovi promjenjive kamatne stope i po osnovi valutne klauzule u iznosu od 1.460,00 eura, sukladno odredbi čl. 186.b. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.), navodeći da joj tuženik nije dostavio potrebne podatke (list 16. -17. spisa) te da će nakon što tuženik priloži potrebne podatke i provedenog financijskog vještačenja postaviti konačan zahtjev za isplatu, a što je učinila podneskom od dana 5. studenog 2025. kojim na ime preplate po osnovi promijenjive kamatne stope zahtijeva iznos od 386,48 eura, a po osnovi valutne klauzule iznos od 1.073,33 eura, sve s pripadajućim zateznim kamatama, odnosno djelomično je povukla tužbu za iznos od 0,23 eura.

1.1. Tužiteljica tužbu obrazlaže navodeći da je dana 25. travnja 2006. sklopila sa tuženicom Ugovor o kreditu broj 9011189710, kojim joj se tužena kao Banka obvezala staviti na raspolaganje iznos u kunama u protuvrijednosti 15.077,84 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, a kamata na kredit na dan sklapanja ugovora je ugovorena kao promijenjiva i iznosila je 5,17% godišnje, koja se obračunava u CHF i sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. U čl. 6. bilo je ugovoreno da se kredit i kamata iz točke 4. ugovora otplaćuje u 72 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koa je sastavni dio Ugovora. Ugovoreno je da u slučaju promjene kamatne stope korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezje plaćati tako izmijenjene anuitete, o čemu će ju banka izvijestiti. Odredba čl. 1. ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula, te čl. 4. kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno odluci banke o kreditiranju građana, je temeljem čl. 322. Zakona o obveznim odnosima, ništetna. Navedena ugovorna odredba kojom se ugovara valutna klauzula i odredba da se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, dakle isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a bez da se istovremeno precizno stranku obavijesti o značaju vezivanja iznosa kredita isplaćenog u kunama uz promjenu tečaja CHF i odrede uvjeti promjenjivosti i referentna kamatna stopa za koju se promjena veže, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Ništetnost ugovornih odredbi proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), a odredbom čl. 81. istoga zakona je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelo savjesnosti i poštenja, uzrokuje značaju neravnotežu po pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirano od strane trgovca, pa zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranu standardnog ugovora trgovca. Činjenica promjenjivosti obveze tužitelja kao potrošača u odnosu na kamatu koju banka kao tuženik određuje jednostrano, protivna je načelu savjesnosti i poštenja, na način kako je to propisano čl. 4. Zakona o obveznim odnosima, dakle da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Povreda toga načela postoji zbog povreda čl. 247. Zakona o obveznim odnosima kojim je propisano da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a koji su bitni sastojci ugovora o kreditu predmet i cijena, a cijena podrazumijeva visinu iste vezanu uz promjenu tečaja i kamatu. S obzirom da je ugovor tuženika standardni ugovor banke na koji on kao potrošač nije mogao utjecati, a u ugovoru tuženi nije izričito utvrdio parametre promjene tečaja, niti promjene kamatne stope, niti metodu izračunu tih parametara, protivno prisilnim propisima, takvim ugovornim odredbama tuženik je prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu kao potrošača, protivno načelu savjesnosti i poštenja, a slijedom čega su takve odredbe ništetne. Budući da kamata spada u cijenu, a cijena podrazumijeva činidbu koju je on u obvezi plaćati tuženiku, promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika protivna je odredbi čl. 269. Zakona o obveznim odnosima, kojim je propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Odredbom čl. 270. Zakona o obveznim odnosima propisano je kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Tuženik je mijenjao visini anuiteta i kamatne stope, sukladno svojoj odluci, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, već mu je o toj promjeni samo dostavio pisanu obavijest bez traženja bilo kakve njegove suglasnosti. Napominje kako je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem N-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u odnosu na tuženika, a temeljem tužbe tužitelja POTROŠAČ- HRVATSKI SAVEZ UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA, presudio odredbe ugovora koje su na identičan način sadržane i u ugovoru o kreditu broj 136-180/2005 od 20. lipnja 2005. između nje i tužene u odnosu na promjenu kamatne stope sukladno odluci banke, ništetnim. Ističe da je kamatna stopa na dan sklapanja ugovora o kreditu bila ugovorena u iznosu od 5,17% godišnje, a tuženik je protivno načelu savjesnosti i poštenja sukladno odluci banke mijenjao kamatu stopu, kao i visinu iznosa kredita, po osnovi promjeni tečaja CHF prema kuni u kojoj je valuti kredit isplaćen, čime je došlo do promjene i visine mjesečnih anuiteta u odnosu na prvi otplatni plan kredita. Tuženik osim što je mijenjao kamatnu stopu sukladno svojoj odluci i na taj način nije postupao po načelu savjesnosti i poštenja, u odnosu na njega kao potrošača, u ugovoru o kreditu je ugovorio i nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorio valutu uz koji je rezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac njega kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljenje na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to čl. 81. i čl. 84. toga zakona. Napominje da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovorima o kreditu, konkretno tko je sklapao i tuženik, ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o svima potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke u temeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđena ništetnosti promjene kamatne stope sukladno odluci banke, a presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa smatra da je tuženik svojim postupanjem od njega stekao na osnovi ništetnih ugovornih odredbi značajan novčani iznos koji predstavlja razliku između onoga što je tuženik zakonito mogao ugovoriti bez povrede prava potrošača i naplatiti i onoga što je ništetnim odredbama naplatio.

2. U odgovoru na tužbu od dana 22. srpnja 2024. tužena osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti, te ističe prigovor zastare. Navodi da tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Naime, cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite je preventivne prirode, a što je vidljivo iz samih zakonskih formulacija, a ne ostvarivanje individualnih parnica u kojima se zahtjeva isplata. Ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Isto proizlazi i iz stava VTSRH-a izraženog u presudi poslovni broj Pž-6632/17 (Presuda Pž-6632/17). Presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Sukladno tome, u kolektivnom sporu utvrđivana je apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom se potrošaču, kao apstraktnoj osobi raspravljalo u kolektivnom sporu. Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu, tako se tužitelj ne može pozivati na tu presudu, slijedom čega su presuda Pž-6632/17 i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 (Presuda P-1401/12) irelevantne za postupanje u ovom predmetu. Odredbom članka 22. ZOO-a propisano je da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Odredba o valutnoj klauzuli unesena je u ugovor o kreditu temeljem odredbe članka 22. ZOO-a, stoga, primjenjujući stav Suda EU izražen u presudi C-81/19, odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli je isključena iz primjene Direktive 93/13 jer se pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja i tuženika. Sud EU je u odluci broj C-173/09 naveo da nacionalni sud mora zanemariti presude višeg suda ako smatra da, uzimajući u obzir tumačenje odredbi na pitanje koje je dao Sud EU, presude višeg nacionalnog suda nisu u skladu s pravom Europske unije. Ističe da su odluka VSRH poslovni broj Rev- 2221/18 i Presuda Pž-6632/17 nepravilne i potpuno nekonzistentne s pravom Europske unije. Nesporno je da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno sukladno odredbama ZOO-a. Navedene odredbe su nedvojbeno jasne te unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu. U odnosu na razumljivost značaja valutne klauzule i konkretno valutne klauzule u CHF, tuženik ukazuje da je tužitelj poslovno sposobna osoba, pa je bio upoznat s time da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak te je nelogično i neživotno da tužitelj nije znao za rizik. Također, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja životno prilično značajnu obvezu, primarno novčanu, te se takva odluka ne može donijeti bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke, ovdje tuženika, tako i iz ostalih sredstava informiranja o kreditnoj zaduženosti, valutama i ostalim stavkama bitnima za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu. Također, prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Osim od strane zaposlenika tuženika prije samog zaključenja ugovora o kreditu, tužitelj je s mogućim oscilacijama tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke. Naime, tužitelju prije svega nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Tuženik ističe da takva općepoznata činjenica nije mogla ostati nepoznata tužitelju. Dapače, Hrvatska narodna banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju HRK prema tečaju CHF još 2006., pa je tužitelj ima saznanja o postojanju mogućnosti jačanja tečaja CHF u odnosu na HRK. Odredbom članka 84. ZZP-a iz 2003. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. S obzirom da je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, ocjena poštenosti odredaba o valutnoj klauzuli nije dopuštena. Osim toga, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Tuženik ističe da je tužitelju bilo razumljivo da isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Tužitelj je mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Tužitelj je imao mogućnost ugovoriti kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje te je dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu; naime, valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula da bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije tečaja CHF, a da ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije tečaja CHF. Nesporno je i utvrđeno u kolektivnom sporu da tuženik ne ostvaruje extra profit temeljem valutne klauzule u CHF, s obzirom da je i sam zadužen u predmetnoj valuti. Dakle, nesporno je utvrđeno da ostale banke i tuženik nisu znali i nisu mogli znati i predvidjeti iznimno nagli i visoki rast vrijednosti valute CHF, stoga se takva vrsta neravnoteže ne može sanirati kroz propise o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge odgovarajuće i primjenjive institute, kao što su, primjerice, pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. Zaključno, ističe da je valutna klauzula izričito dopuštena zakonom te je tuženik tužitelja informirao o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužiteljicu, izvršio uvid i pročitao Ugovor o kreditu (list 7. -15. spisa), priopćenje HNB – Pojašnjenje „analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promijenjivom kamatnom stopom – primjer kredita vezanog uz švicarski franaka“ od 25.08.2006. (list 38.), proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje i pročitao nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka vještaka Ivando konta d.o.o. Osijek od 17.09.2025. (list 49. -73.).

3.1. Iako se tužena u odgovoru na tužbu pozvala na Opće uvjete poslovanja koji su bili na snazi od 1.11.2004. -14.07.2009., te navela da iste prilaže uz odgovor na tužbu, taj dokument nije priložila spisu.

4. Svi izvedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku.

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan. Prigovor zastare je djelomično osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj CHF, kao i zahtjev tužiteljice za povrat preplaćenih iznosa toga kredita po osnovi stečenog bez osnove temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli po Ugovoru o kreditu broj 9011189710 od dana 25.04.2006. koji je tužiteljica kao korisnik kredita sklopila s tuženom kao Bankom.

7. Među strankama nije sporno:

- da su tužiteljica kao Korisnik kredita i tuženica kao Banka dana 25.04.2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 9011189710 za kupnju vozila;

- da je tuženica stavila tužiteljici na raspolaganje iznos od 15.077,84 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita;

- da je rok otplate kredita 72 mjeseca;

- da je otplata kredita vezana uz valutu CHF;

- da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je početna iznosila 5,17% godišnje;

- da se mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu za vrijeme otplate kredita;

- da je kredit prijevremeno otplaćen u cijelosti 22.06.2011.;

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14 od 9. travnja 2015.,

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno i ista glasi da je ovdje tužena u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima; te da je ovdje tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8. Među strankama je sporna osnova i visina zahtjeva, valjanost (poštenost) odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz tečaj švicarski franak (CHF), vezuje li ovaj sud u ovom postupku utvrđenja o povredi kolektivnih prava i interesa iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., ima li tužiteljica status potrošača, te je li nastupila zastara potraživanja u konkretnom slučaju.

9. Čitanjem Ugovora o kreditu broj 9011189710, utvrđeno je da su Ugovor zaključili tužiteljica kao Korisnik kredita i tuženica kao Banka dana 25. travnja 2006. radi kupovine vozila, da je tuženica stavila tužiteljici na raspolaganje iznos od 15.077,84 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita na rok otplate 72 mjeseca, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je početna iznosila 5,17% godišnje i valutna klauzula vezana uz CHF, da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno zadnjeg dana u kalebnarskom mjesecu počev od dana diospijeća prvog anuiteta. Iz Ugovora nije vidljivo koji parametri utječu na promjenu kamatne stope i tečaja švicarski franak (CHF).

9.1. Ostalu dokumentaciju vezano za predmetni Ugovor o kreditu sud nije posebno obrazlagao, jer je ista bila predmetom financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, dok Priopćenje Hrvatske narodne banke od 25.08.2006. sud nije posebno cijenio, jer isto nije relevantno za utvrđenje spornih činjenica u ovom sporu.

10. Na okolnosti pojedinačnog pregovaranja saslušana je tužiteljica, koja je iskazala da je zaključila predmetni Ugovor o kreditu 2006. radi kupnje osobnog vozila kojeg je koristila za osobne potrebe i potrebe obitelji, nije bila vlasnica tvrtke niti obrta, te je Ugovor zaključila kao fizička osoba. Moguće da je u to vrijeme bila klijent tuženice radi čega je baš tamo realizirala kredit, a koji joj je u Banci bio ponuđen u valuti CHF kao najpovoljniji i rečeno joj je da je tečaj CHF siguran i da je upravo ta valuta najstabilnija, te ju nitko nije upozorio da može doći do promjene tečaja CHF u odnosu na valutnu klauzulu, niti objasnio koji parametri utječu na promjenjivu kamatnu stopu i tečaj, a niti da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, kao što to čini u odnosu na euro. Kako joj je rata drastično porasla, kredit je jedva uspjela otolatiti u cijelosti, te da je to znala i da su je upozorili na takav mogući drastični rast anuiteta, sigurno ne bi realizirala taj kredit. Po zanimanju je pravnica i Ugovor je prije potpisa pročitala i relativno ga je i mogla razumjeti, ali ne u potpunosti, jer nije bankarske struke, međutim nitko joj nije posebno pojasnio ugovorne odredbe. Ugovor joj je ponuđen na potpis po principu "uzmi ili ostavi", odnosno bio je unaprijed sačinjen od strane Banke po čijoj su volji unesene ugovorne odredbe, te da nije pristala na koju ugovornu odredbu, vjerojatno ne bi mogla realizirati kredit.

11. Prije svega treba napomenuti da je neosnovan prigovor tužene da tužiteljica ne pripada kategoriji „prosječnog potrošača“ u konkretnom slučaju.

11.1. Naime, tužiteljica svoj individualni zahtjev temelji na Zakonu o zaštiti potrošača, odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku i presudi donesenoj u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, pa je stoga teret dokazivanja suprotnog na tuženici, kao i da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.) koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, te da ista nema svojstvo potrošača, a niti da predmetni Ugovor nema svojstvo potrošačkog ugovora, u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

11.2. Iz iskaza tužiteljice, te iz samog Ugovora o kreditu, proizlazi da je kredit odobren namjenski, ugovor je zaključila tužiteljica kao fizička osoba radi kupovine vozila za vlastite potrebe, nije bila vlasnica tvrtke, niti obrta. Iz navedenog proizlazi da tužiteljica ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu u smislu čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, jer je s tuženicom kao trgovcem sklopila predmetni Ugovor o kreditu, u svrhe koje nisu namijenjene njenom zanimanju, niti njenoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a niti je bila vlasnica obrta ili tvrtke. S druge strane, kako je tuženica banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavila, to je predmetni Ugovor potrošački i tužiteljica u konkretnom slučaju nesporno u tom ugovornom odnosu ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.

11.3. Naime, radi se o predmetnom Ugovoru kao potrošačkom ugovoru, prema kojem se utvrđenju odnosi između parničnih stranaka prosuđuju prema Zakonu o zaštiti potrošača, kao glavnom pravnom izvoru zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi, budući da je Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, prenesena u naš pravni sustav ne samo kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača, već djelomično i kroz odredbe Zakona o obveznim odnosima u čl. 295. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima. Dakle, odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, bilo je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Treba i navesti da su nacionalni sudovi država članica Europske unije, dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu sa pravom Europske unije, pa time i sudskom praksom Suda Europske unije koja je obvezujuća za sve nacionalne sudove država članica a koja pod pojam "potrošač" definira kao svaku fizičku osobu koja u ugovorima je obuhvaćena Direktivom 93/13 EEZ, nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Posebno se i naglašava da je svojstvo potrošača dužan dokazati tužitelj, a ukoliko tuženik tvrdi suprotno, isto je dužan dokazati.

12. Unatoč tome što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer tako proizlazi iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005.), odredba u Ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, jer valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako je to smatrao i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I/392/2011. od 13. prosinca 2016. Osim toga nepoštenost navedenih ugovornih odredbi utvrđena je već u kolektivnom sporu.

13. Nije osnovan prigovor tužene da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ne obvezuje stranke u ovom postupku. U smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., 14/19.) koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13.1. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) navedenih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.).

13.2. Pored navedenog, valja istaći da je i odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14.1. Naime, odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, potrebno je tumačiti teleološki, a ne strogo gramatički. Uzimajući u obzir svrhu unošenja u Zakon o parničnom postupku, čitave glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) te vodeći računa o tome da su "stjecanje bez osnove“ i "naknada štete" kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvanugovorne obveze i pravne osnove za isplatu), kao i činjenicu da je u glavi 32., zakonskom izmjenom izmijenjena samo odredba čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, dodavanjem iza riječi "naknada štete" riječi "ili isplata", ovaj sud smatra da bi strogo formalističko tumačenje navedene odredbe bilo neprihvatljivo (ni u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3142/18, a ni odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2233/19, koje se također tiču primjene ove zakonske odredbe, nisu zauzeti stavovi koji bi dovodili u pitanje ovakav stav).

15. Stoga se subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) navedenih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019.).

16. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

16.1. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim Ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, kao i ugovornu odredbu o promijenjivoj kamatnoj stopi, te stoga ništetnom, sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., 14/19.), te čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

16.2. Dakle, citirane odredbe Zakona o parničnom postupku, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, pa su i utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između prednika ugovornih stranaka u konkretnom slučaju.

16.3. Pored navedenog, ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokazivanja takve činjenice na banci kao kreditoru u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Međutim, tuženica u ovom postupku nije iznosila, pa ni dokazala nikakve posebne okolnost.

17. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena valuta u CHF nisu nepoštene, jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

17.1. Drugim riječima, u konkretnom slučaju, na tuženici je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama, odnosno da je prilikom pregovaranja tužena s tužiteljicom o sklapanju Ugovora o kreditu istu informirala o rizicima kredita, a što ista nije dokazala u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku i čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača. Saslušana tužiteljica je pak iskazala da joj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije pojašnjeno da postoje mogući rizici vezano za promjenu tečaja CHF u odnosu na kunu, a niti koji parametri utječu na promjenu kamatne stope i tečaja vezanog za CHF, a niti da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, kao što to čini u odnosu na eur, već joj je samo ponuđen kredit u CHF valuti kao najpovoljniji i pri tom joj je rečeno da je tečaj CHF siguran i da je ta valuta najstabilnija. Dakle, nitko ju nije upozorio na rizičnost valute CHF, niti objasnio što utječe na promjenu kamatne stope, a nije imala mogućnost stvarno utjecati na pojedine odredbe Ugovora o kreditu, jer je Ugovor bio unaprijed pripremljen po principu „uzmi ili ostavi“. Da su je upozorili na mogućnost da će joj rata kredita drastično porasti, ne bi realizirala taj kredit, koji je jedva uspjela otplatiti zbog navedenog. Ugovor je pročitala, ali nije bankarske struke pa je isti relativno mogla razumjeti, a nitko joj nije pojasnio ugovorne odredbe.

17.2. U konkretnom slučaju, uzimajući u obzir iskaz tužiteljice, Ugovor o kreditu je očito bio unaprijed formuliran od strane tuženice, pa se u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, smatra da se o prijepornim odredbama Ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo, radi čega su iste nepoštene. Pri tom nije od utjecaja to što je tužiteljici očito bilo poznato kako je ugovorena valutna klauzula i promjenljiva kamatna stopa, jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za Odluku tuženice. Naime, tužiteljici je na temelju takve ugovorne odredbe bila poznata obveza, no nije bila i upoznata s osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdoblju, tako da predmetna obveza u Ugovoru nije bila određena, niti odrediva.

17.3. S obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženicom, a tuženica tužiteljici nije na valjan i razumljiv način objasnila promjene kamatne stope, te postupak formiranja vrijednosti tečaja CHF u odnosu na kunu, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi ona kao potrošač mogla spoznati učinke koji će za nju u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi, a tužiteljica prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, kao potrošač, nije raspolagala osnovnim parametrima o kojima je ovisila promjena kamatne stope ili kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženica je tužiteljici trebala na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe Ugovora, kako bi ona mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe Ugovora o kojima tužiteljica zasigurno nije bila u poziciji pregovaranja. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači kako su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa sukladno čl. 2., čl. 3., čl. 4., čl. 6. Zakona o obveznim odnosima. .

17.4. Naime sporna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, među strankama zaključenog Ugovora nije lako razumljiva, jer u odnosu, na u vrijeme sklapanje ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 5,17% ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar, niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužiteljica kao potrošač bila informirana u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovoreni bilo kakvi parametri, te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 5,17%, a o kojima bi tužiteljica kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bila informirana, već se takvom odredbom ugovora tuženici kao drugoj, jačoj ugovornoj strani, ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužiteljici kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženicom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Također, sporni dijelovi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u odnosu na vrijeme sklapanje ugovora, ne sadrže bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene tečaja CHF i kamate o kojem bi također tužiteljica kao potrošač bila informirana u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora.

17.5. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive, iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope kao i valutne klauzule vezane za CHF, tako da je tužiteljica kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora, mogla jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze, a cijeneći sadržaj sporni odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu od 25. travnja 2006. isto konkretno nije slučaj, jer tužiteljica na temelju sadržaja spornih odredbi Ugovora, po ocjeni ovoga suda, nije ni mogla, niti je bila u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koje za nju proizlaze ugovaranjem navedenih odredbi Ugovora o kreditu od 25. travnja 2006. obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope i valutne klauzule, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena ugovorne kamatne stope, te promjena tečaja CHF, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženice kao banke, te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donošene nakon sklapanja ugovora od 25. travnja 2006. u donošenju kojih tužiteljica nije sudjelovala, niti je o istima imala mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da su te odredbe, ugovorne odredbe koje nisu lako razumljive, te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega su iste nedopuštene.

17.6. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kako je obrazloženo.

17.7. Naime, odredba o promjeni ugovorene kamatne stope, te odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, jedne su od temeljnih ugovornih odredbi, a iste su u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj spornih odredbi, među strankama zaključenog ugovora, ovisne isključivo o odluci tuženice kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti ugovorne kamatne stope i valutne klauzule te kriteriji za koje se veže promjena, pa takve ugovorne odredbe u svakom slučaju uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužiteljice. Ovo iz razloga jer takve ugovorne odredbe vjerovniku, konkretno banci, kao jačoj ugovornoj strani, daju mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženica upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u Ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivala način i uvjete promjene kamatne stope.

17.8. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženice kao banke, mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

17.9. Ugovorne odredbe kakve su odredbe čl. 6. i odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu od 25. travnja 2006. su ugovorne odredbe koje u svakom slučaju stvaraju neravnotežu u odnosima između stranaka, te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu, jer takve ugovorne obveze daju mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope.

17.10. Stoga su odredbe Ugovora o kreditu od 25. travnja 2006. u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, sukladno odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, nepoštene, te ništetne u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, odnosno čl. 322. Zakona o obveznim odnosima. Nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

18. Pri tome, pozivom na odredbu čl. 324. Zakona o obveznim odnosima, ništetnost spornih odredbi Ugovora ne povlači ništetnost čitavog ugovora, jer on može opstati i bez takvih odredbi.

18.1. Prema odredbi čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (stavak 1.); ali ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati (stavak 2.), a koji posebni uvjeti u ovom slučaju nisu ispunjeni

19. Slijedom navedenog, osnovan je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnima odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te je odlučeno kao u izreci presude pod I.

20. Ovdje treba napomenuti da odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu nisu utvrđene ništetnim, jer valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa ne bi bile dopuštene, već su utvrđene ništetnim iz razloga što ugovorne stranke nisu o istima pojedinačno pregovarale.

21. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva, sukladno čl. 258.-260. Zakona o parničnom postupku, provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Ivando konta d.o.o. Osijek, a zadatak vještaka je bio utvrditi visinu preplaćenih mjesečnih anuiteta po osnovu povećanja kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i na okolnost povećanja tečaja u odnosu na tečaj početka korištenja, u EUR-ima, svakomjesečno, odvojeno i zbirno.

21.1. Vještak u svom nalazu i mišljenju od dana 17. rujna 2025. navodi da je preplaćeno kamate zbog povećanja promjenjive kamatne stope, više od početno ugovorene kamatne stope 5,17%, u 47 anuiteta (uključivo i prijevremenu konačnu otplatu kredita) u iznosu od 386,48 eura, a preplaćeno je tečaja uslijed CHF valutne klauzule u 39 anuiteta u kojima je srednji tečaj PBZ za CHF na dan plaćanja anuiteta bio viši od srednjeg tečaja PBZ za CHF na dan početka korištenja kredita u iznosu od 1.073,33 eura, ukupno je preplaćeno anuiteta u iznosu od 1.459,81 eura.

21.2. Na nalaz i mišljenje vještaka, tužiteljica nije imala primjedbi, te nije predlagala da se vještak pozove na ročište radi iznošenja nalaza i mišljenja.

21.3. Podneskom od dana 23. listopada 2025. tuženica nema primjedbi na matematički izračun vještaka, ali navodi da nije bilo potrebe za provođenjem vještačenja, ističe primjedbe pravne naravi, odnosno prigovara metodi kojom je izvršen izračun sporne razlike i provedenom izračunu, navodeći da je izračun sačinjen kao da su stranke ugovorile kunski kredit sa fiksnom kamatnom stopom, te ponavlja prijašnje navode da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno. Navodi i da eventualnu preplatu čine i pozitivni i negativni iznosi, odnosno i razdoblja kada je tečaj CHF bio manji od početno ugovorenog. Ne predlaže da sud pozove vještaka na ročište radi usmenog iznošenja nalaza i mišljenja.

21.4. U odnosu na prigovore tuženice pravne naravi, sud napominje da je vještak sačinio nalaz i mišljenje sukladno rješenju suda i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud i koji mu je odredio zadatak vještačenja. U odnosu na prigovore tužene da vještak nije uzeo u obzir i razdoblja kada je tečaj CHF bio manji od početno ugovorenog, sud napominje da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalno pravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten, niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 549/2023 od 18.12.2023., Rev 753/2023 od 20.02.2024., Rev 457/2024 od 26.03.2024.).

21.5. Vezano za prigovor tuženice da je vještak pri vještačenju uzeo u obzir početnu kamatnu stopu kao da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu, isti se ukazuju neosnovanim, jer tužiteljica svojim zahtjevom ne ide u smjeru namjere ugovaranja fiksne kamatne stope i fiksnog tečaja, već se promjenjiva kamatna stopa koja mora biti jasno određena vezuje za navod "promjenjiva" samo u odnosu na odluku Banke, ali ne i time da se radi o ugovorenoj fiksnoj kamatnoj stopi, dok je jedino početni tečaj bio poznat tužiteljici u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.

22. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužiteljica usklađuje tužbeni zahtjev za isplatu s nalazom vještaka na način da djelomično povlači tužbu za iznos od 0,23 eura, budući je u tužbi zahtijevala isplatu iznosa od ukupno 1.460,04 eura, a sada ukupno 1.459,81 eura (1.073,33 + 386,48). Tuženoj je podnesak tužiteljice od dana 5. studenog 2025. kojim djelomično povlači tužbu, dostavljen dana 11. studenog 2025., te se ista u roku od 15 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe nije izjasnila o o navedenom, slijedom čega se smatra da je pristala na povlačenje, radi čega je odlučeno kao u izreci rješenja, sukladno odredbi čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

23. Slijedom navedenog, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka od 17. rujna 2025., ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda, s time da je tužiteljica uskladila svoj konačni zahtjev za isplatu upravo sukladno izračunu vještaka, a tuženica nije prigovarala matematičkom izračunu vještaka.

24. Nije osnovan prigovor zastare u odnosu na potraživanje s osnova valutne klauzule. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite (tako u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2245/17-2 od 20.03.2018., Rev 3142/2018-2 od 19.03.2019. i Rev 1404/2018-3 od 17.04.2019.).

24.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći 15. lipnja 2018., a nastupa 15. lipnja 2023. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 29. prosinca 2022., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima, za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule.

25. Na temelju odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. Zakona o obveznim odnosima. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka, jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu, pa tužiteljica osnovano potražuje zatezne kamate počev od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, u visini stope zatezne kamate propisane čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

26. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude pod II.

27. Prigovor zastare u odnosu na potraživanje s osnova promjenjive kamatne stope je osnovan.

27.1. Naime, odredbom čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima je propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

27.2. Budući je presuda za kolektivnu zaštitu u odnosu na ništetnost promjenjive kamatne stope Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014. (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-7129/2013 od 13.06.2014.), to je rok zastare počeo teći 14. lipnja 2014., a zbog čega je sukladno odredbi čl. 112. st. 3. Zakona o parničnom postupku, posljednji dan roka za podnošenje tužbe bio 14. lipnja 2019. (jednako stajalište je izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1046/24-2 od 17.09.2024. i Revd-124/2025-2 od 28.01.2025.).

27.3. Kako je tužba u ovoj parnici podnesena dana 29. prosinca 2022., a posljednji dan roka za podnošenje tužbe za isplatu – povrata s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj je bio 14. lipnja 2019., to je potraživanje po navedenoj osnovi zastarjelo, pa je stoga u tom dijelu prigovor zastare tuženice osnovan, radi čega je odlučeno kao pod III. izreke.

28. Nadalje, deklaratorni zahtjev u točki I. tužbe, a postavljeni su uz činidbu, ne uzimaju se u obzir prilikom obračuna vrijednosti predmeta spora (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 412/2021 od 28.03.2023., Revr 475/08 od 27.10.2008., Revr 774/05 od 13.12.2005.) pa time i kod obračuna troškova postupka.

29. Prije daljnjeg obrazlaganja ovdje je potrebno napomenuti da je zbog osnovanog prigovora zastare, tužiteljica odbijena s tužbenim zahtjevom radi isplate iznosa na ime promjenjive kamatne stope. Prigovor zastare potraživanja je materijalno pravni prigovor, a usvajanje tog prigovora u materijalnopravnom smislu znači da je vjerovnik zbog proteka određenog zakonom previđenog vremena (zastarni rok) izgubio pravo zahtijevati ispunjenje obveze (nakon proteka zastarnog roka potraživanje postaje neutuživo). Stoga usvajanje prigovora zastare u procesnopravnom smislu rezultira zaključkom o neosnovanosti osnove tužbenog zahtjeva (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 1826/1991 od 14.11.1991.). U prilog ovom shvaćanju ide i činjenica da je tužiteljica tijekom postupka visinu (na ime povrata s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi) dokazala vještačenjem, a neovisno o tome sud je ocijenio isti zahtjev u tom dijelu neosnovanim zbog istaknutog prigovora zastare.

30. Stoga se odluka o parničnom trošku temelji na odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

30.1. Troškovi postupka određuju se sukladno vrijednosti predmeta spora koja je vrijedila u trenutku poduzimanja pojedine parnične radnje, a uspjeh stranaka u postupku utvrđuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

30.2. Tužiteljica je konačno postavila zahtjev na iznos od ukupno 1.459,81 eura.

30.3. Sud je tužiteljici ukupno dosudio iznos od 1.073,33 eura.

30.4. Dakle, prema konačnom postavljenom tužbenom zahtjevu o kojem je sud odlučivao, tužiteljica je u postupku s osnovom uspjela 50% (uspjela je s valutnom klauzulom, dok s promjenjivom kamatnom stopom nije), a s visinom je uspjela 73,52 % (od ukupno traženih 1.459,81 eura uspjela je s 1.073,33 eura), odnosno u smislu čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku, ukupni omjer uspjeha tužiteljice u parnici ocijenjen je sa 61,76% (73,52% + 50% = 123,52% : 2 = 61,76%) a tuženice sa 38,24%, pa kad se jedno s drugim oduzme, dobije se konačni uspjeh tužiteljice od 23,52%, u kojem postotku je odmjerena naknada priznatih troškova tužiteljici, sukladno odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine'' broj 138/2023. i 107/2025.).

30.5. Naime, sud smatra da se ovdje ne može primijeniti shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1014/18 od 20. listopada 2021., ni odluke suda EU C-224/19 i C-259/19, prema kojima bi potrošač imao pravo na puni trošak čak i ako potrošač dobije parnicu djelomično. Naime, u trenutku podnošenja tužbe 29. prosinca 2022. domaća sudska praksa u pogledu pitanja početka računanja roka zastare za zahtjeve za povrat preplaćenih iznosa zbog nepoštene/ništetne promjenjive kamatne stope, već je bila ustaljena. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. jasno izrazio to shvaćanje. U predmetima kao što je ovaj, ako je predmetno pravno sredstvo rezultat tumačenja od strane sudova, u pravilu je potrebno šest mjeseci da takav razvoj sudske prakse dosegne dovoljan stupanj pravne sigurnosti prije nego što se može smatrati da je javnost zaista postala svjesna domaće odluke kojom je utvrđeno to pravno sredstvo i prije nego što dotične osobe imaju mogućnost i obvezu iskoristiti ga (primjerice, Kirinčić i drugi protiv Hrvatske, br. 31386/17, stavak 115., 30. srpnja 2020. i odluka USRH U-III-3482/2021 od 3. listopada 2023.).

30.6. Prema tome, četiri godine prije podnošenja tužbe, tužiteljica je mogla/trebala biti svjesna da potražuje iznos koji je zastario, te očito po prigovoru tuženice da bi bio ocijenjen kao neosnovan. Dakle, tužiteljica se vlastitom dispozicijom u postupku dovela u situaciju da joj se prizna manji trošak postupka. Propust tužiteljice da pravovremeno pokrene parnični postupak ne može ići na teret i štetu tuženice, jer bi time tuženici bio nametnut prekomjerni teret.

30.7. Tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu od 1.831,18 eura.

30.8. Zahtjev tužiteljice je osnovan za naknadu troška na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava tužbe od 200,00 eura (Tbr. 7.t.1.), obrazloženog podneska od dana 5.11.2025. od 200,00 eura (Tbr. 8.t.1.), zastupanja na ročištu od dana 15.05.2025., 10.11.2025. i 15.12.2025. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 9.t.1.), te na ročištu za objavu presude od 23.01.2026. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.t.3.), obračunatog PDV-a na te iznose od 275,00 eura (Tbr. 46.), a što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, te sudske pristojbe na tužbu i na presudu od po 53,09 eura, a što od priznatog troška prema uspjehu tužiteljice od 23,52% iznosi ukupno 348,37 eura, te uvećan za plaćeni predujam za knjigovodstveno vještačenje od 350,00 eura, koji je kao nužan trošak priznat tužiteljici u cijelosti sukladno čl. 155. Zakona o parničnom postupku, dakle ukupno iznosi 698,37 eura, sukladno čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku i koji iznos pripada tužiteljici sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, sukladno čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku, u visini stope zatezne kamate sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, kako je odlučeno kao pod IV. izreke.

30.9. Sukladno čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku, tuženica nema pravo na naknadu troškova.

31. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Osijeku, 23. siječnja 2026.

Sutkinja

Kamelija Matijašević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda nadležnom županijskom sudu. Stranci koja nije uredno obaviještena o datumu objave presude, rok za izjavljivanje žalbe teče od dana primitka presude.

Dostaviti:

1.Punomoćniku tužiteljice

2.Punomoćnici tuženice