REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3685/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice TE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 13. siječnja 2026., u nazočnosti tužiteljice i zamjenice njenog punomoćnika te zamjenice punomoćnika tuženika, dana 23. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o brzom gotovinskom kreditu broj 9014697008, sklopljenog dana 30. studenoga 2009. između tuženika Privredne banke zagreb d.d., kao Banke, i tužiteljice TE, kao Korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužiteljice da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, koje odredbe su sadržane u članku 1. tog Ugovora kojim je određeno: "Korisnik kredita obvezuje se istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci jednokratnu naknadu u visini od 2,00% od iznosa kredita".

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 981,18 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 23. siječnja 2026. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je u svojstvu korisnika kredita s tuženikom, kao bankom, dana 30. studenoga 2009. sklopila Ugovor o brzom gotovinskom kreditu broj 9014697008, kojim je tuženik tužiteljici odobrio potrošački kredit u iznosu od 13.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti. Člankom 1. Ugovora određeno je da se korisnik kredita obvezuje istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci jednokratnu naknadu u visini od 2,00% od iznosa kredita te je tuženik tužiteljici dana 30. studenog 2009., prilikom isplate kredita, naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 1.904,50 kn. Tužiteljica tvrdi da su navedeni ugovor o kreditu parnične stranke sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, u kojem se položaju nalazio zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tuženik je, smatra tužiteljica, na taj način postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tužbi se navodi i kako je odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Navodi se i kako tuženik prije sklapanja, i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao, već je ista bila stavljena u poziciju "uzmi ili ostavi", pri čemu joj nije prezentirao koje to točno on ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita, pa da bi iste tužiteljica morala naknaditi, niti joj je objasnio strukturu tih troškova i zašto iznos te naknade izravno ovisi o visini iznosa kredita koji se traži. Nadalje, tužiteljica tvrdi da se radi o odredbama koje su sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od strane tuženika, na sadržaj kojih tužiteljica nije imala utjecaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici nametnuta prekomjerna i potpuno neopravdana obveza te takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita kao potrošača, u odnosu na banku kao trgovca, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo, i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Slijedom navedenog, predložila je da sud spornu ugovornu odredbu o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita utvrdi ništetnom te naloži tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, priznajući da je dana 30. studenog 2009. s tužiteljicom sklopio Ugovor o kreditu broj 9014697008 te da je tužiteljici naplaćena jednokratna naknada u iznosu naznačenom u tužbi. Međutim, tvrdi da je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u visini od 2,00% od iznosa kredita, stoga smatra da sporna odredba sadržana u čl. 1. ne podliježe testu nepoštenosti iz članka 99. Zakona o zaštiti potrošača. Predmetna odredba, smatra tuženik, ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužiteljici da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz sporne odredbe. Dodao je i da je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koji omogućuje tužiteljici da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge te da tuženik, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu, pa tako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita, jer tuženik pruža uslugu kreditiranja, za koju je cijena određena ugovornom kamatom, kao i uslugu obrade tog kredita, za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita. Smatra i kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža te da činjenica što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje niti spornu odredbu čini ništetnom. Istaknuo je i da se tuženik financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima, čiji je opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva te smatra da se o primjerenosti cijene te usluge ne može raspravljati u kontekstu poštenosti. Priznao je da se u predmetnom slučaju radi o tipskom ugovoru, što samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati te je istaknuo da se pregovaračka moć potrošača ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu. Navodi da je tužiteljica prilikom sklapanja Ugovora ovisila jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogla sama odlučiti odgovara li joj ta odredba. Riječ je o naknadi koja se naplaćuje odmah prilikom puštanja kredita u tečaj i tužiteljica je bila upoznata s tom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita. Smatra da sporna naknada, koja je naplaćena u visini od 2,00%, ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Istaknuo je i prigovor zastare na tužiteljičino eventualno potraživanje povrata sporne naknade, s obzirom kako se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove, pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja. Slijedom navedenog, tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troškove postupka tuženiku.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor o brzom gotovinskom kreditu broj 9014697008 od 30. studenoga 2009. (dalje: Ugovor) i otplatnu tablicu te je saslušana tužiteljica.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Tuženik je prigovorio i naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.400,00 EUR, jer smatra da bi ista trebala iznositi 252,77 EUR, koliko je naplaćena sporna naknada, međutim, sud je odbio taj prigovor. Naime, u tužbi je istaknut samo tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, pa vrijednost predmeta spora ne mora biti nužno vezana za visinu naknade koja je tužitelju temeljem te odredbe naplaćena, tako da, po ocjeni suda, vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.400,00 EUR nije previsoko naznačena, imajući u vidu i odredbu čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/18 i 51/23), prema kojoj se u parnicama radi utvrđenja kao vrijednost predmeta spora radi naplate pristojbe uzima iznos koji je naznačen u tužbi, ali ne manji od 1.327,22 EUR.

6. Među strankama nije sporno da su 30. studenoga 2009. sklopile Ugovor, temeljem kojeg je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje kredit u iznosu od 13.000,00 EUR i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a nije sporno niti da se radi o potrošačkom ugovoru, u smislu čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07, dalje: ZZP/07), prema kojoj odredbi je potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, imajući u vidu da je tužiteljica sklopila Ugovor kao fizička osoba te da tuženik nije dokazao da su sredstva ostvarena kreditom korištena u poslovne svrhe. Nije sporno ni da je odredbom čl. 1. tog Ugovora ugovorena obveza korisnika kredita platiti tuženiku, istovremeno s korištenjem kredita, jednokratnu naknadu u visini od 2,00% od iznosa kredita, što i proizlazi iz sadržaja te odredbe

7. Nije sporno niti da je tužiteljica platila ugovorenu naknadu u iznosu od 1.904,50 kn, odnosno preračunato u važeću valutu u iznosu od 252,77 EUR i to dana 30. studenoga 2009.

8. Sporno je je li navedena ugovorna odredba nepoštena i kao takva ništetna.

9. Iz iskaza tužiteljice, koji je sud prihvatio kao logičan i neposredno uvjerljiv, proizlazi da je ona prilikom potpisivanja ugovora pročitala ugovor, ali nije uočila odredbu za obradu kredita, niti joj je od strane djelatnika ista spomenuta i pojašnjena, odnosno nije joj rečeno zašto se ta naknada naplaćuje i na koje se eventualne troškove odnosi, a niti joj je bilo jasno da mora nešto platiti i u kojem iznosu. Misli da taj iznos nije platila, već joj je oduzet od kredita koji joj je stavljen na raspolaganje. Dodala je i da nije bilo pregovaranja o pojedinim ugovornim odredbama, već je dobila pripremljen ugovor o kreditu na potpis, a nacrt ugovora je pripremljen od strane tuženika.

10. Dakle, u postupku je utvrđeno da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu, kao i da prije i u vrijeme sklapanja Ugovora tužiteljica nije bila upoznata s obvezom plaćanja jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, niti joj je objašnjeno zašto mora platiti tu naknadu i u kojem konkretnom iznosu, kao i zašto baš u toj visini. Utvrđeno je i da prilikom sklapanja Ugovora nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, odnosno da tužiteljica nije mogla utjecati na odredbu o naknadi za obradu kredita.

11. Zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe nije zastario, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

12. Glede pak osnovanosti ovog zahtjeva, za istaknuti je da je odredbom čl. 96. st. 1. ZZP/07, koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu. Sukladno čl. 97. ZZP/07, uz ispunjenje navedenih pretpostavki, mogle bi se smatrati nepoštenima, primjerice, i odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, a sukladno čl. 98. ZZP/07, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, pri čemu, sukladno čl. 99. ZZP/07, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, sukladno čl. 102. ZZP/07, nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe.

13. Sporna ugovorna odredba o obvezi korisnika kredita platiti jednokratnu naknadu ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, pa se na nju ne odnosi odredba čl. 99. ZZP/07. Nadalje, tužiteljica s tom odredbom nije bila upoznata tijekom dogovaranja kredita niti prilikom njegovog potpisivanja, a iako je navedena odredba naizgled jasna i razumljiva, u smislu obveze tužiteljice na plaćanje naknade, ta odredba nije do kraja određena u pogledu visine (naveden je samo postotak od određenog iznosa), a niti je jasno određena u odnosu na troškove na koje se ta naknada odnosi i zašto se naplaćuje baš u ugovorenom postotku. Utvrđeno je i da tužiteljici ne samo da nije objašnjena ta odredba prilikom dogovaranja, odnosno sklapanja Ugovora, već joj nije ni spomenuta, pa se, po ocjeni suda, radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Ovo stoga što se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je tužiteljici nametnuta obveza plaćanja naknade u relativno visokom iznosu od 252,77 EUR, pa je stoga istom prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. Pritom je za istaknuti i da je nelogično da bi ti troškovi odgovarali izvršenoj usluzi, prvenstveno s obzirom da je ista naplaćena u postotku od iznosa kredita, pa je nejasno kako bi upravo taj postotak (2,00%), odnosno naplaćeni iznos od 252,77 EUR, mogao korespondirati s visinom eventualnih troškova, a naplata istih je neosnovana i imajući u vidu, osim toga, i da se može raditi jedino o redovnim troškovima poslovanja banke koji se istom naplaćuju, kao što su plaće djelatnika, režijski troškovi, porezi i sl., te da je cijena kredita sadržana u ugovornoj kamati, pa tuženik ne može osnovano još i redovne troškove svog poslovanja prebaciti na korisnika kredita-potrošača. Za dodati je da mogućnost odabira između više kreditnih proizvoda tuženika (pri čemu tuženik niti ne tvrdi da je neki od njih bio bez odredbe o tzv. ulaznoj naknadi i da je s takvom mogućnošću upoznao tužiteljicu), ne znači mogućnost pregovaranja o ugovornim odredbama, kako to pogrešno smatra tuženik.

14. Slijedom navedenog, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula obvezu tužiteljici kao potrošaču plaćanja neobrazložene naknade, u smislu troškova na koje se odnosi, u iznosu koji svakako ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, koja odredba je, imajući u vidu i visinu naplaćene naknade, kao i način ugovaranja, po ocjeni suda, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a imajući sve navedeno u vidu, ne radi se o zabrani manjeg značaja, pa okolnost ispunjenja Ugovora nema za posljedicu nemogućnost isticanja ništetnosti, u smislu čl. 326. ZOO. Stoga je ista, sukladno čl. 102. ZZP/07, ništetna, s tim da ništetnost te odredbe ne povlači ništetnost samog ugovora, budući da on može opstati bez te odredbe, slijedom čega je sud prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio ništetnost sporne ugovorne odredbe.

15. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

16. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (100 bodova), sastav podneska od 2. listopada 2025. po Tbr. 8. toč. 1. (100 bodova), zatim trošak zastupanja na ročištu od 13. siječnja 2026. po Tbr. 9. toč. 1. (100 bodova), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude po Tbr. 9. toč. 3. (50 bodova), trošak PDV-a u iznosu od 175,00 EUR, kao i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR i presudu u iznosu od 53,09 EUR.

17. Slijedom navedenog, tužiteljici je dosuđena naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 981,18 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

18. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu, 23. siječnja 2026.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika