REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 15, 35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-635/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji toga suda Marini Smaić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja EC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Andrijani Bošnjak Milić, odvjetnici u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Addiko Bank d.d, OIB:14036333877, sa sjedištem u [adresa], zastupanog po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić & partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 9. prosinca 2025. u nazočnosti punomoćnice tužitelja, u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, nakon javne objave presude 23. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnom odredba članka 7 Ugovora o kreditu 5140030250- 26000077177/2008 od 7. travnja 2008. godine sklopljenog između pravnog prednika tuženika Slavonska banka d.d. kao kreditora i tužitelja EC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u dijelu u kojem je ugovorena obveza plaćanja naknade prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga u visini od 1,50 % (jedan posto) jednokratno, unaprijed.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d, [adresa], OIB 14036333877 da tužitelju EC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 628,92 eura (slovima: šest stotina dvadeset osam eura devedeset dva centi) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 19. travnja 2008. do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. obračunava u visini eskontne stope HNB-e koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5% poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi zatezne kamate koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta u iznosu od 2,5% godišnje uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta u iznosu od 4% godišnje uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi zatezne kamate koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta u iznosu od 4,5% uvećanoj za 3 postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d, [adresa], OIB 14036333877, naknaditi tužitelju EC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 509,72 eura (slovima: pet stotina devet eura sedamdeset dva centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude 23. siječnja 2026. do isplate, po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Addiko Bank d.d, Zagreb, za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom dana 2. travnja 2008. godine Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, broj 5140030250- 26000077177/2008 koji je solemniziran (potvrđen) po javnom bilježniku Nadi Kemec dana 7. travnja 2008. godine pod brojem OV-4892/2008, a kojim Ugovorom se tuženik kao Kreditor obvezao staviti na raspolaganje tužitelju kao Korisniku kredita iznos od 69.500,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita.

1.1. Odredbom članka 7. Ugovora tužitelj se obvezao platiti Banci naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga u visini od 1,50 % (jedan posto) jednokratno, unaprijed. Na dan isplate kredita godine tuženik je tužitelju isplatio iznos od 69.500,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita te mu je tom prilikom naplaćena tzv. ulazna naknada u visini od 1,50% u iznosu od 1.042,50 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita koja je iznosila 4.738,58 kuna.

1.2. Tužitelj navodi da s tuženikom nije imao prilike niti je pregovarao o odredbi članka 7. Ugovora o kreditu niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na ništetnu odredbu ugovora jer mu je ponuđen na potpis ugovor koji je tuženik unaprijed sastavio na tzv. tipskom obrascu.

1.3. Nadalje, da odredba čl.7. Ugovora ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim bankarskim uslugama, a kada se uzme u obzir da je tužitelju iznos odobrenog kredita umanjen za tzv. ulaznu naknadu, odnosno ista je naplaćena prilikom isplate kredita, ne može se očekivati da bi tužitelj pristao na takvu odredbu da je mogla o njoj pregovarati.

1.4. Tužitelj navodi da se prema odredbi članka 81. st.2. ZZP-a/2003 smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odrebu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuiliranog standardnog ugovora trgovca, da je trgovac dužan dokazati da se o konkretnoj odredbi, unaprijed formuliranoj, pojedinačno pregovaralo ako to tvrdi (čl. 81. St. 4. ZZP-a/2003) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava (čl. 87. St. 1. ZZP-a/2003). Zbog naprijed opisanoga smatra da postoji znatna neravnoteža u odnosima tužitelja i tuženika jer je tužitelju, zbog postojanja ništetne odredbe o obvezi plaćanja naknade u određenom postotku, kao stranci odnosno potrošaču u predmetnom ugovoru nametnuta dodatna obveza koja nije predviđena niti jednom pozitivnom zakonskom odredbom.

1.5. Nadalje, da odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije predviđena niti Zakonom o bankama, odnosno Zakonom o kreditnim institucijama. Europski sud je u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 rješavajući prethodno postavljena pitanja presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima. U odnosu na sve naknade, a kako je to navedeno u čl.7. Ugovora nije se pojedinačno pregovaralo. Ugovorena obveza plaćanja, a bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi bez naznake bilo kakvog kriterija za visinu iste naknade i troškova prouzročilo je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

1.6. Slijedom navedenoga, tužitelj traži od suda da utvrditi ništetnom odredbu članka 7. Ugovora o kreditu koji se odnosi na sve naknade za obavljanje bankarskih usluga te da naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 628,92 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja do isplate te da naloži tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka sa pripadajućim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovu tužbe i tužbenog zahtjeva. Tuženik ne spori da je naknada za obradu kredita naplaćena 18. travnja 2008. u iznosu od 4,738.58 kn.

2.1. Tuženik osporava naznačenu vrijednost predmeta spora jer za to mjerodavan može biti isključivo kondemnatorni tužbeni zahtjev (628,92 EUR). U tom smislu tuženik se poziva na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž 566/2025-2 od 21. srpnja 2025. u kojoj se obrazlaže: „Budući da zahtjev za činidbu u ovoj pravnoj stvari glasi na novčanu svotu, tužitelj nije ni mogao odrediti vrijednost predmeta spora drukčije od te vrijednosti, pa se ni njegovo označavanje vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.791,76 eura ne treba uzeti u obzir prilikom odlučivanja o naknadi troškova.“

2.2. Tuženik ističe prigovor zastare utuženog iznosa iz tužbenog zahtjeva. Naime, sporna naknada naplaćena je 18. travnja 2008., a tužitelj je tužbu podnio 13. listopada 2025., dakle 17 godina nakon plaćanja utuženog iznosa tuženiku. Razvidno je da je nastupila zastara potraživanja prema općem zastarom roku od pet godina iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, ZOO). Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev zbog zastare.

2.3. Tuženik ističe da tužitelj nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, već da se tužba temelji na paušalnim tvrdnjama i pozivanjem na sudsku praksu koja nije primjenjiva u ovom predmetu.

2.4. Tuženik osporava status potrošača tužitelja te smatra da tužitelj taj status nije dokazao te se u pogledu činjenice na kome je teret dokazivanja poziva na odluku Županijskog suda u Zagrebu od 5. listopada 2021., posl. broj: Gž-1562/2021 u kojoj je utvrdio da tužitelj treba dokazati status potrošača na koji se poziva. Tuženik ističe da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu imao registriran obrt [obrt] za knjigovodstvene i informatičke usluge, vlasnik EC, [adresa] te da je sredstva dobivena Ugovorom o kreditu iskoristio za uređenje prostora u kojemu je imao obrt, stoga da je neosnovano tužiteljevo pozivanje na odredbe potrošačkog zakonodavstva.

2.5. Tuženik priznaje činjenicu da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu i da je odredbom čl. 7. Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kredita. Sporno je između tužitelja i tuženika je li navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna i sporno je ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koji su navodno naplaćeni na temelju odredbe o naknadi za obradu kredita. Tuženik osporava navode tužbe te ističe da ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,50 % iznosa kredita nikako nije narušeno načelo savjesnosti i poštenja, niti je tužitelj priložio ijedan dokaz kojim bi dokazao svoje navode. Nadalje, tuženik ističe da ugovaranjem jednokratnih troškova obrada kredita u iznosu od 1,50 % iznosa kredita nije narušeno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz odredbe članka 3. ZOO-a odnosno navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03.

2.6. Tuženik navodi da ima troškove obrade kredita te da su troškovi obavljanja bankarskih usluga navedeni u točno određenom iznosu u odredbi članka 7. Ugovora o kreditu, kao i način na koji će tuženik naplatiti navedene troškove. Također se ističe da su troškovi obrade kredita propisani u tarifnom stavku 8.1. Odluke o naknadama koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.

2.7. Nadalje, da je odredba članka 7. Ugovora o kreditu u potpunosti jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te da je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu samim čitanjem navedene odredbe bio upoznat s obvezom i novčanim iznosom obveze koju preuzima. Slijedom navedenoga, da pravilnom primjenom odredbe čl. 84. ZZP/03 koja propisuje kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, da je jasno kako navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03 odnosno ništetna.

2.8. Tuženik navodi da stranke pojedinačno pregovarale prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, da su tužitelju dani i stavljeni na uvid svi podaci te uvjeti kreditiranja, a tekst odredbe članka 7. Ugovora o kreditu je jasan, uočljiv i nedvosmislen. Tuženik je prilikom pregovora radi sklapanja Ugovora o kreditu i prilikom samog sklapanja Ugovora o kreditu postupao prema zakonu, sukladno prisilnim propisima. Uostalom, djelatnost tuženika je pod kontrolom regulatora Hrvatske narodne banke te sukladno tome, ni nema mjesta postupanju protivno propisima koji reguliraju obvezne odnose kako to paušalno navodi tužitelj. Također se naglašava da je Ugovor o kreditu na temelju odredbe članka 59. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 78/93, 29/94 i 162/98) solemniziran kod javnog bilježnika, slijedom čega se, sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, smatra da je tužitelj potpisom Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju.

2.9. Tuženik navodi da je trošak obrade kredita naplaćen kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS) koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit i ostale izravno povezane troškove kredita te predlaže sudu da na temelju članka 12. stavka 2. Zakona o sudovima (Narodne novine 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22.) zatraži očitovanje (pomoć) Hrvatske narodne banke o tome što je efektivna kamatna stopa i jesu li troškovi obrade kredita njome obuhvaćeni. Tuženik se poziva i na odredbu članka ZZP-a 03 kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Budući da se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu, tuženik ističe da sukladno odredbi članka 84. ZPP-a 03 nije dopušteno ocjenjivati poštenost te odredbe jer je odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Tuženik ovdje upućuje i na odredbu članka 296. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima te navodi da ima valjani pravi temelj za naplatu jednokratne naknade radi obrade kredita. Odredbom čl. 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik je navedenu obvezu ispunio, donio je Odluke o naknadama kako je naprijed opisano, te je posljedično odredbom čl. 7. Ugovora o kreditu s tužiteljem suglasno utvrdio uvjete kredita (iz članka 1022. stavka 2. ZOO-a), koji iznos se novčano iskazuje kao efektivna kamatna stopa.

2.10. Poziva se na odluke suda EU te navodi da prema ustaljenoj praksi Suda Europske unije, ako je odredba kojom je ugovorena naknada radi obrade kredita jasno predočena korisniku kredita i ako je on shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja, ona je valjana i proizvodi sve pravne učinke. Strukturu te naknade tuženik nije dužan obrazložiti potrošaču.

2.11. Konačno, s obzirom na to da je Ugovorom o kreditu tužitelj dobio na raspolaganje 69.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjev traži isplatu u iznosu od 628,92 EUR, tuženik ističe da je u slučaju ništetnosti sporne odredbe (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu članka 326. ZOO-a.

2.12. Tuženik osporava osnovanost i tijek zakonskih zateznih kamata kako je to tužitelj naznačio u tužbi te navodi da je Građanski odjel Vrhovnog suda RH zauzeo pravno shvaćanje da u slučaju ništetnosti ugovora o zajmu, zatezne kamate teku od dana podnošenja odgovarajućeg zahtjeva. U Izvodu iz zapisnika Građanskog odjela VSRH poslovni broj Su-IV-222/04 od dana 5. ožujka 2004 godine je navedeno: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Također je obrazloženo presudom Vrhovnog suda RH Rev-2781/2011 od 16. lipnja 2015.: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl. 214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“

2.13. Zaključno, predlaže sudu da odbije u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja te da tužitelja obveže na naknadu parničnog troška tuženiku sa pripadajućim zateznim kamatama tekućima od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. Činjenicu postojanja predmetnog ugovora, ispunjenje ništetnih obveza i njihovu visinu tužitelj je predložio utvrditi uvidom u predmetni Ugovor i njemu priložene isprave (otplatni plan, korespondenciju parničnih stranaka i obračun banke, odluku o naknadama banke) i saslušanjem tužitelja kao parnične stranke u svrhu dokazivanja, a po potrebi i provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

4. U provedenom dokaznom postupku, a radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva u skladu sa odredbom članka 220. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP) sud je izvršio uvid i pročitao je Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, broj 5140030250-26000077177/2008 od 2. travnja 2008. (str. 6-20 spisa), otplatni plan (str. 16-20 spisa), korespondencija stranaka vezano za dostavu podataka o naplaćenoj naknadi (str.21-23), obračun (str.24), Aneks uz ugovor o kreditu (str.61-65), Izvadak iz obrtnog registra za tužitelja (str.44), odluke o naknadama banke (str. 46-51) te je saslušan tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja (str.70-73). S obzirom da je je tuženik u odgovoru na tužbu priznao visinu tužbenog zahtjeva to je punomoćnica tužitelja na pripremnom ročištu odustala od dokaznog prijedloga za provođenjem vještačenja.

4.1. Daljnje dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. ZPP, kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.

4.2. Pročitanu materijalnu dokumentaciju priloženu uz tužbu, odgovor na tužbu i podneske parničnih stranaka dostavljenu do pripremnog ročišta sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Istima se dokazuju isključivo (među strankama spora) nesporne činjenice pa ju nije potrebno posebno ocjenjivati.

4.3. Ocjenom svakog provedenog dokaza zasebno te svih zajedno u smislu odredbe članka 8. ZPP sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 7. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, broj 5140030250-26000077177/2008 od 2. travnja 2008. u dijelu u kojem je ugovorena obveza plaćanja naknade prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga u visini od 1,50 % (jedan posto) jednokratno, unaprijed.

6. Imajući na umu navode tužbe i odgovora na tužbu, kako su gore navedeni, sud je utvrdio kako među parničnim strankama nije sporno da je tužitelj dana 2. travnja 2008. s pravnim prednikom tuženika, sklopio gore navedeni i pobliže označeni Ugovor o kreditu kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje novčani iznos od 69.500,00 CHF (švicarski franak) u kunskoj protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita, a uz ugovoreni rok otplate od 15 godina te da je dana 1. veljače 2016. tužitelj s pravnim prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria Bank d.d., Zagreb, sklopio Aneks Ugovora o kreditu, temeljem kojeg je provedena konverzija kredita u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

6.1. Nije sporno da se radi o tipskom ugovoru niti da je člankom 7. Ugovora o kreditu ugovoreno da je tužitelj obvezan platiti tuženiku tzv. "ulaznu naknadu" prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga u iznosu od 1,50% ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje jednokratno unaprijed. Nije sporno niti da je tužitelj tuženiku predmetnu naknadu platio.

6.2. Nije sporno niti pravno sljedništvo tuženika i njegovih pravnih prednika (Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb).

6.3. Tuženik je osporavao tužitelju status potrošača.

6.4. Prema odredbi članka 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 09/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje u tekstu: ZPK) potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu, u smislu toga Zakona, ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka.

6.5. Iz članka 2. Ugovora je vidljivo da se radi stambenom kreditu namijenjenom za adaptaciju kuće tužitelja i zatvaranje kredita što znači da se radi o potrošačkom ugovoru, odnosno da tužitelj ima svojstvo potrošača. Za istaknuti je da je tuženik sa tužiteljem sklopio i Aneks ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Iz Ugovora je jasno vidljivo da se radi o tipskom Ugovoru što nije bilo sporno. Sve navedene činjenice nedvojbeno proizlaze i iz materijalnih dokaza priloženih u spisu.

7. Između parničnih stranka nije bila sporna visina tužbenog zahtjeva. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara utuženog potraživanja. Sporno je ima li tužitelj status potrošača.

7.1. Između parničnih stranaka bila je sporna i vrijednost predmeta spora (dalje: vps) budući da je tužitelj u tužbi naznačio vps u iznosu 1.956,14 eura, a koji iznos predstavlja zbroj zahtjeva, deklaratornog kojim traži utvrđenje ništetnosti u visini 1.327,22 eura i kondemnatornog kojim traži isplatu iznosa 628,92 eura, sve sukladno odredbi članka 19. Zakona o sudskim pristojbama ("narodne novine" broj: 118/2018., 51/2023., dalje: ZSP).

7.2. Rješenjem od 9. prosinca 2025. sud je utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu 628,92 eura u skladu sa odredbom članka 40. stavka 3. ZPP jer deklaratorni zahtjev koji je u ovom predmetu istaknut uz zahtjev za činidbu služi isključivo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu pa se ne uzima u vrijednost prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora.

7.3. Vrijednost predmeta spora računa se samo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu, koja u ovome predmetu iznosi 628,92 eura (jednako i VSRH Revr 475/08-2 od 27.10.2008., VSRH Rev-1625/01-2 od 6. veljače 2002., VSRH Rev-1264/07-2 od 29. listopada 2008., Županijski sud u Varaždinu, Gž-286/2024-2 od 15. svibnja 2024., Županijski sud Zagrebu, Gž-4623/2023-2 od 16. travnja 2024. te Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, Gž-1123/2025-3 od 16. siječnja 2026).

8. Prigovor zastare potraživanja nije osnovan.

8.1. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi niti može zastarjeti (članak 328. ZOO). Neosnovan je tuženikov prigovor zastare i u odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva jer potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi članka 371. ZOO-a a kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe članka 104. stavka 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom utvrđena ništetnost dijela ugovorne odredbe članka 7. Ugovora o kreditu i tuženik obavezan na isplatu kako je to zatraženo i kao nesavjesni stjecatelj uz obvezu plaćanja zakonskih zateznih kamata od stjecanja do isplate.

8.2. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao 2008. godine u Addiko bank d.d., kojim kreditom je zatvorio raniji kredit od 2006. godine. Kredit je podigao za obnovu obiteljske kuće u [adresa] i zatvaranje ranijeg kredita. Nije mogao pregovarati o ugovornim odredbama jer je ugovor u cijelosti sastavila banka te mu je isti dan na potpis po principu "uzmi ili ostavi". Koliko se mogao sjetiti nitko ga nije upozorio na to da će mu biti naplaćena bilo kakva naknada niti u kojem iznosu. Nitko mu nije rekao niti mu je dan danas jasno na što se ista odnosi i kakvi su to troškovi. Koliko mu je poznato za navedeni iznos naknade umanjena je isplata po kreditu. Sa tuženikom je sklopio ugovor o konverziji Ugovora o kreditu. Vezano za obrt koji je imao registriran na adresi [adresa], tužitelj je iskazao da je na navedenoj adresi stan u kojem živi s obitelji, a obrt je otvoren 2002. godine dok je stan kupljen 2006. godine. Obrt je od 2003. do 2012. godine imao registrirano sjedište na adresi [adresa], gdje se nalazila trgovina računalima. Nakon zatvaranja trgovine i obrta te izlaska iz najma prostora u [adresa] morao je promijeniti adresu sjedišta na svoju privatnu, kućnu adresu. Proces zatvaranja obrta traje nekoliko mjeseci pa je zbog toga i došlo do promjene adrese obrta na njegovu kućnu adresu. Stan u kojem živi s obitelji na adresi [adresa] kupljen je sredstvima ostvarenim iz kredita 2006. godine. Kreditom podignutim 2008. godine dijelom je zatvorio taj stambeni kredit iz 2006. godine, a ostatak je iskoristio za obnovu obiteljske kuće. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.

9.1. Povezujući iskaz tužitelja sa ispravama u spisu (Ugovor o kreditu i Aneks ugovoru o kreditu) dakle nedvojbeno proizlazi da je tužitelj potrošač u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju. Iz odredbe članka 2. Ugovora je vidljivo da se radi stambenom kreditu namijenjenom za adaptaciju kuće tužitelja i zatvaranje kredita što znači da se radi o potrošačkom ugovoru odnosno da tužitelj ima svojstvo potrošača.

9.2. Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužitelj bio u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu odredbe članka 3. točka ZZP, jer je sklopio pravni posao s tuženikom, u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

9.3. Teret dokazivanja činjenice da se o odredbi članka 7. Ugovora pregovaralo je na tuženiku prema odredbi članka 81. stavka. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03. u daljnjem tekstu: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, koji propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9.4. Između stranaka nije bilo sporno da je ulazna naknada od tužitelja doista naplaćena temeljem odredbe članka 7. Ugovora, kao niti iznos naplaćene naknade.

9.5. Ocjenom izvedenih dokaza, povezujući iskaz tužitelja (u kojem navodi da ga nitko nije upozorio na to da će mu biti naplaćena bilo kakva naknada niti u kojem iznosu, da mu nitko nije rekao niti mu je dan danas jasno na što se ista odnosi i kakvi su to troškovi) sa sadržajem članka 7. Ugovora o kreditu prema kojem se tužitelj obvezuje platiti naknadu tuženiku, sud je utvrdio da tužitelj od strane tuženika nije bio informiran o obvezi plaćanja ove naknade kao niti o iznosima navedene naknade.

9.6. Tužitelj nije bio informiran niti o krajnjoj svrsi navedene naknade, a tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini ovu naknadu, odnosno na čemu tuženik temelji osnovanost potraživanja ugovorne naknade u naznačenoj visini te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedene odredbe i da je bilo pojedinačnih pregovora.

10. Prema mišljenju ovoga suda sporni dio odredbe članka 7. Ugovora ništetan je u smislu odredbi članka 81. i članka 87. stavka 1. ZZP i pozivom na odredbe članka 4. i članka 296. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

10.1. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi stavka 2. istoga članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

10.2. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o naknadi. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu činjenicu da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude, ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je u postupcima vođenim u predmetima zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o ulaznoj naknadi niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10.3. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

10.4. Pojedine odredbe direktive se ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

10.5. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

10.6. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

10.7. Kako se o odredbi o plaćanju ulazne naknade nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade) te obzirom da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade), sud je odlučio kao pod točkom I. izreke presude.

11. Prema odredbi članka 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01.) koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

11.1. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO), važećeg u vrijeme kada se vraćanje traži. Tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od dana kada su izvršena plaćanja temeljem nepoštenih ugovornih odredaba temeljem čl. 1115. ZOO-a po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a.

11.2. Kako je odredba o ulaznoj naknadi nepoštena, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja primjenom članka 1115. ZOO-a, s obzirom da se tuženik koji je stekao navedene novčane iznose temeljem ništetnih odredaba koje je unio u sadržaj Ugovora mora smatrati nepoštenim stjecateljem. Dan stjecanja vidljiv je iz Otplatnog plana (str.16 spisa) jednako kao i visina naplaćene naknade. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

11.3. Kako je ranije navedeno, zastara restitucijskog zahtjeva s osnova nepoštene odredbe o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi teče od pravomoćnosti ove presude kojom je utvrđena njezina ništetnost pa je istaknuti prigovor zastare neosnovan.

12. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP u vezi sa odredbom članka 155 ZPP. Trošak postupka je odmjeren u skladu sa vrijednosti predmeta spora koja iznosi 628,92 eura i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023. dalje: Tarifa) u skladu sa odredbom Tbr. 52. toč. 3. Tarife vodeći računa o odredbi članka 155. ZPP. Vrijednost boda utvrđena je primjenom odredbe Tbr. 54. Tarife (1bod=2eura).

12.1. Tužitelj zastupan po punomoćniku, odvjetniku je sukladno odredbi članka 164. stavka 3. ZPP na ročištu za glavnu raspravu održanom 9. prosinca 2025. popisao trošak u ukupnom iznosu od 509,72 eura. Tuženik je naveo da potražuje trošak popisan u podnescima u sudskom spisu.

12.2. Tužitelju je uz primjenu odredbi članaka 151. i 155. ZPP-a dosuđena naknada za sastav tužbe u iznosu 100,00 eura (Tbr. 7. toč. 1 Tarife, 50 bodova), za sastav obrazloženih podnesaka od 27. studenog 2025. i 2. prosinca 2025. u iznosu 100,00 eura za svaki (Tbr. 8 toč. 1 Tarife, 50 bodova), zastupanja po punomoćniku, odvjetniku na pripremnom ročištu i ročištu za glavnu raspravu održanom 9. prosinca 2025. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9 toč. 1 Tarife, 50 bodova), te pristup ročištu za objavu presude 23. siječnja 2026. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9 toč. 3. Tarife), što ukupno iznosi 450,00 eura.

12.3. Navedenom iznosu od 450,00 eura treba dodati trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 33,18 eura i za presudu u iznosu 26,54 eura pa je tužitelju ukupno dosuđen trošak postupka u iznosu 509,72 eura.

13. S obzirom da je tužitelj uspio u cijelosti i sa osnovom i sa visinom tužbenog zahtjeva to je tuženiku primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP u točki III. izreke presude naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu 509,72 eura, dok je zahtjev tuženika kao stranke koja nije uspjela u ovom sporu, sud ocijenio neosnovanim i donio je odluku kao u točki IV. izreke presude.

Slavonski Brod, 23. siječnja 2026.

Sutkinja

Marina Smaić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka, putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku). Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354 stavka 2. Zakona o parničnom postupku, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. Zakona o parničnom postupku (članak 467. stavak 1. Zakona o parničnom postupku). Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. Tužitelj po punomoćniku Andrijani Bošnjak Milić, odvjetnici u [adresa]

[adresa], neposredno,

2. Tuženik po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić & partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], e-oglasna ploča suda.