Poslovni broj: P-1341/2023-28

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sucu Barbari Čuček kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LN, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Kristina Baričević, odvjetnica iz Sesveta, protiv tuženice Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877 sa sjedištem u [adresa], koju zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Knezović i Partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 3. prosinca 2025. u prisutnosti tužitelja i punomoćnice tužitelja Kristine Baričević, odvjetnice iz Sesveta i punomoćnika tuženika Karla Golubića, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Knezović i Partneri j.t.d., sa sjedištem u [adresa], 23. siječnja 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj: 166-082/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 24. svibnja 2006., i to; članak 2. u dijelu koji glasi: ”Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit kunskoj protuvrijednosti iznosa od 56.000,00 CHF (slovima: pedesetšesttisuća švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita...” i članak 4. u dijelu koji glasi: ”Kredit se otplaćuje u 240 (dvjestočetrdeset) mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 357,31 CHF (tristopedesetsedam švicarskih franaka i 31/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.”

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877 sa sjedištem u [adresa], da tužitelju LN, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 4.738,44 EUR (slovima: četiri tisuće sedamsto trideset osam eura i četrdeset četiri centa) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. pa do isplate po stopi koja od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. teče u visini prosječne kamatne stope određene za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877 sa sjedištem u [adresa], da tužitelju LN, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 90,90

EUR (slovima: devedeset eura i devedeset centi), u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovor o kreditu broj: 166-082/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine dana 24. svibnja 2006. godine, i to; članak 6. "Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke.“

V. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.452,26 eura (slovima: tisuću četiristo pedeset dva eura i dvadeset šest centi) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

VI. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877 sa sjedištem u [adresa], naknaditi tužitelju LN, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak vođenja ovog postupka u iznosu od 1.603,20 eura (slovima: tisuću šesto tri eura i dvadeset centi) sa zateznim kamatama tekućim od 23. siječnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VII. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška

kao neosnovan.

VIII. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu koji glasi: "Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj: 166-082/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 24. svibnja 2006., i to; članak 8. u dijelu koji glasi: "U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.”

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 24. svibnja 2006. sklopio ugovor o kreditu broj: 166-082/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje: ugovor o kreditu). Tužitelj navodi da navedeni ugovor o kreditu predstavlja unaprijed formulirani standardni ugovor koji je bio unaprijed formuliran i sastavljen od strane tuženika (kreditora), kojim ugovorom je tuženik, kao kreditor, odobrio tužitelju, kao korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 56.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećemu na dan korištenja kredita. Tužitelj navodi da je namjena podizanja kredita bila izgradnja kuće, da je rok otplate kredita iznosio 20 godina, da je prvotni mjesečni anuitet iznosio 357,31 CHF te da je ugovorena redovna kamata od 4,60% godišnje, koja je sukladno članku 6. ugovora ugovorena kao promjenjiva temeljem odluke banke. Tužitelj navodi da se o promijeni kamatne stope nije posebno pregovaralo, niti je za tužitelja postojala takva mogućnost. Tužitelj ističe kako je takav način promjene kamatne stope ništetan. obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez pregovaranja o istome. Tužitelj navodi da mu je tuženik dao na potpis standardizirani, unaprijed sastavljeni, ugovor o kreditu te s tužiteljem nije pregovarao niti o jednoj ugovornoj odredbi, a ponajmanje o načinu promjene kamatne stope. Tužitelj ističe da mu je tuženik propustio na transparentan način objasniti razloge i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, zbog čega mu nije bilo omogućeno da na temelju jasnih i razumljivih kriterija predvidi ekonomske posljedice koje za njega iz toga proizlaze. Tužitelj ističe kako tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelju nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule švicarski franak. Tužitelj navodi da je navedeno utvrđeno presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. kojima je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrdio kako je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Navedeno je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9.4.2015. Isto tako, tužitelj smatra kako su i odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je glavnica kredita vezana uz švicarski franak ništetne i nepoštene jer tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tužitelju nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule švicarskog franka. Naime, tužitelj ističe da ga tuženik nije u dovoljnoj mjeri upoznao sa rizicima vezivanja kredita uz valutu švicarskog franka. Tužitelj navodi da ga tuženik nije informirao o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu EUR. Tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. kojom je u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6.1 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zasititi potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj navodi da je naprijed opisano postupanje tuženika protivno načelu savjesnosti i poštenja koje je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, posebice jer tužitelj nije mogao pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., čl. 82., čl. 83., čl. 85., čl. 86. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" broj: 96/03.) te Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj navodi da sukladno odredbama ZID ZPK/15 nisu poštovani zahtjevi koji proizlaze iz članka 6. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima jer zakonodavac odredbama ZID ZPK/15 nije omogućio ponovnu uspostavu, kako pravno tako i činjenično, situacije u kojoj bi se tužitelj nalazio da gore citirane nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskom franku nisu postojale. Tužitelj se poziva na presudu Suda Europske unije, broj C-188/17 od 14. ožujka 2019. Tužitelj navodi da se utvrđenja iz pravomoćnih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u gore citiranim predmetima posl. broj: P-7129/13 i posl. broj: Pž-6632/2017 donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene od strane Potrošača — Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, imaju primijeniti na ovaj konkretan spor na temelju odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, a posljedica koju navedene odluke imaju na ovaj konkretan predmet jest da se ima uzeti kao da je od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu ugovoren kunski kredit sa fiksnom kamatnom stopom. Tužitelj navodi da je sukladno odredbama članka 502.c ZPP-a i članka 118. Zakona o zaštita potrošača sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je utvrđenjem da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Tužitelj tvrdi da ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta, i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatim prema početnoj stopi za redovnu kamatu te kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Imajući u vidu sve gore navedeno, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pretpostavlja njegovo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa odnosno zakonski određena kamatna stopa na temelju odredbi čl. 1111. st. 4. ZOO-a i čl. 1115. ZOO-a. Isto tako, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli predstavlja njegovo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u valutu euro za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. Tužitelj navodi da je tuženik tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju povećavao kamatnu stopu, kao i što je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u CHF obračunavao kunsku navezanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, kao i što je tužitelju obračunao izlaznu naknadu kod prijevremenog zatvaranja kredita. Tužitelj navodi da je predmetni kredit otplatio. Slijedom navedenog, tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, u dijelu koji se odnosi na promjenjivu stopu ugovorne kamate te u dijelu koji se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita te s osnove ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj stopi ugovorne kamate postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 6.281,60 EUR/ 47.328,70 kn sa zateznom kamatom na pojedine iznose od njihovog plaćanja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva. Osporava i postojanje pravog interesa za podnošenje kondemnatorne tužbe pozivajući sa na odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju i tvrdeći da je tužitelj po njemu u potpunosti ostvario svoju pravu zaštitu. Tuženik navodi da je tužitelj provedenom konverzijom već obeštećen za iznose koje potražuje tužbom jer navedeni iznos odgovara iznosu preplate utvrđenom u članku 2. Aneksa. Ističe prigovor zastare te tvrdi da nakon izvršene konverzije tužitelj nema pravo zahtijevati od tuženika vraćanje bilo kakvih iznosa koje je platio po osnovnom ugovoru. Osporava da bi odredbe o valutnoj klauzuli, o promjenjivoj kamatnoj stopi i naknadi za prijevremenu otplatu kredita u osnovnom ugovoru bile ništetne. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor prijeboja u pogledu tzv. negativnih tečajnih razlika. Osporava i visinu tužbenog zahtjeva te predlaže da se tužba odbaci, a podredno da se tužbeni zahtjev odbije.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 30. lipnja 2025. precizirao tužbeni zahtjev tako da potražuje iznos od 4.738,44 eura po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli zajedno sa zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni mjesečni više uplaćeni iznos te je povukao tužbu u odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjev u dijelu koji se odnosi na promjenjivu stopu ugovorne kamate, sa zateznom kamatom na pojedine iznose od njihovog plaćanja.

4. Budući da smanjenje tužbenog zahtjeva sukladno odredbi čl. 191. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., proč. tekst 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., dalje: ZPP) ne predstavlja preinaku tužbu već djelomično povlačenje tužbe, za to je, prema odredbi čl. 193. st. 2. ZPP-a nužan pristanak tuženika koji se je upustio u raspravljanje. Kako se tuženik u podnesku od 15. srpnja 2025. izričito protivio djelomičnom povlačenju tužbe, u ovoj je parnici potrebno odlučiti o tužbenom zahtjevu u granicama kako je postavljen u tužbi.

5. Na glavnoj raspravi od 17. rujna 2025. tužitelj je povukao deklaratorni dio tužbenog zahtjeva pod točkom I. u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita iz čl. 8. ugovora, što se smatra djelomičnim povlačenjem tužbe, prema pravnom shvaćanju Sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. travnja 2021. u kojem se navodi da je smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP-a. Budući da je tužitelj povukao tužbu nakon što se je tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, za povlačenje tužbe potreban je njegov pristanak na temelju odredbe iz čl. 193. st. 2. ZPP-a. Tuženik se na glavnoj raspravi od 17. rujna 2025. upustio u raspravljanje pa se smatra da je pristao na naprijed opisano djelomično povlačenje tužbe pri čemu nije zatražio trošak, zbog čega je valjalo odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

6. Tužitelj je podneskom od 7. studenog 2025. precizirao tužbeni zahtjev tako da nakon obračuna zateznih kamata na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja do konverzije, kao i nakon uračunavanja preplate utvrđene konverzijom, potražuje iznos od 4.828,44 eura (kojeg je očitom omaškom pogrešno zbrojio jer 4.738,44+1.483,73-1.392,83=4.829,34 koji zbroj predstavlja iznos glavnice u iznosu od 4.738,44 eura i dospjelih nepodmirenih zateznih kamata u iznosu od 90,90 eura) zajedno sa zateznom kamatom na svaki pojedinačni mjesečni više uplaćeni iznos tekućom od 1. listopada 2015. pa do isplate, dok je na iznos dospjelih nepodmirenih zateznih kamata u iznosu od 90,90 eura tužitelj zatražio zatezne kamate od podnošenja tužbe.

7. Tuženik se u podnesku od 19. studenog 2025. u odnosu na tako precizirani tužbeni zahtjev protivio preinaci tužbenog zahtjeva jer je isti povećan, međutim kako se tuženik izričito protivio djelomičnom povlačenju tužbe u podnesku od 15. srpnja 2025., u ovoj je parnici potrebno odlučiti o tužbenom zahtjevu u granicama kako je postavljen u tužbi pa u tom smislu nije došlo do povećanja tužbenog zahtjeva.

8. U dokaznom postupku sud je pročitao obavijest o provedenoj konverziji (list 13-14 spisa), aneks uz ugovor o kreditu, broj: 166-082/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 22. veljače 2016. (list 15-18 spisa), simulirani otplatni plan u EUR (list 19-23 spisa), obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima za razdoblje od 1.6.2006. do 30.09.2015., zatim od 1.10.2015. do 31.12.2022. te od 1.1.2023. do 31.5.2023. (list 25-27 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (list 28-29 spisa), popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.09.2015. (list 30- 33 spisa), otplatni plan (list 34-44 spisa), pročitao je ugovor o kreditu, broj: 166- 082/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 24. svibnja 2006. (list 46- 51 spisa), pregled prometa za klijenta (list 52-73), specifikacije uplata (list 74-79 spisa), izjavu svjedoka LNJ od 24. kolovoza 2020. (list 554-558 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire AN iz društva Darfin d.o.o. iz Zagreba od 26. svibnja 2025. (list 567-590 spisa) te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

9. Sud je na pripremnom ročištu od 9. travnja 2025. odbio prijedlog tuženika da se kao svjedok sasluša javni bilježnik Ignac Vuger jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao tužitelju objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao.

10. Tuženik je na glavnoj raspravi od 3. prosinca 2025. odustao od saslušanja svjedoka CN.

11. Izjava svjedoka LNJ od 24. kolovoza 2020., ovjerena od javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba, pod brojem: Ov-5477/2020 (list 554-558 spisa) nije bitna za ishod ovog postupka jer u toj izjavi ista govori općenito o proizvodima koje su nudili strankama, kretanju valute CHF, proceduri sklapanja ugovora u kreditu, edukaciji zaposlenika banke, a ne o načinu na koji je ugovor sklopljen u konkretnom slučaju s tužiteljem.

12. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

13. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

14. Iz isprava u spisu je vidljivo, a nije ni sporno:

- da je tužitelj kao korisnik kredita s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria- bankom d.d. sklopio ugovor o kreditu broj: 166-082/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 24. svibnja 2006. (list 46-51 spisa), kojim mu je odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 56.000,00 CHF, prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, a u svrhu izgradnje kuće (čl. 2. ugovora);

- da se prema članku 3. st. 1. ugovora na kredit obračunavaju kamate od 4,60 % dekurzivno godišnje;

- da se prema čl. 4. ugovora o kreditu kredit otplaćuje u 240 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti od 357,31 EUR, obračunatim po srednjem tečaju za CHF

Hypo Alpe-Adria-Bank d.d na dan plaćanja;

- da je prema čl. 6. ugovora o kreditu banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke;

- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti;

- da su stranke 22. veljače 2016. zaključile Aneks uz ugovor o kreditu broj 166- 082/2006, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/2015,) kojim je provedena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR i to u skladu s odredbama tog Zakona;

- da je konverzija i izračun iste proveden sukladno ZID ZPK/15.;

- da preplata tužitelja prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. iznosi 10.494,30 kn odnosno 1.392,83 EUR na dan 30. rujna 2015.

15. Sporno je:

- jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke trgovačkih sudova na koje se tužitelj poziva,

- ima li tužitelj svojstvo potrošača po navedenom ugovoru o kreditu,

- visina tužbenog zahtjeva za isplatu te

- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama.

16. Osim toga, sporna su, u bitnome, prvenstveno pravna pitanja, odnosno jesu li ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli te kakvi su učinci sklopljenog dodatak ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, neovisno o eventualnoj ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

17. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljem sklopio konverziju sukladno odredbama ZID ZPK/15. tužitelj više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci, poslovni broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula jer, tužitelj kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.

18. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03.) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a prema 2. točki, trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili djelatnosti.

19. Na temelju iskaza tužitelja sud je utvrdio da je ugovor o kreditu zaključio s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria bank jer je u to vrijeme navedena banka imala najpovoljniju kamatnu stopu. Ugovor o kreditu zaključio je radi izgradnje kuće. U banci su mu objasnili pojam kamatne stope i valutne klauzule prilikom zaključenja ugovora o kreditu. Također su mu prilikom objašnjavanja pojma valutne klauzule rekli da se radi o sigurnoj valuti i najpovoljnijem kreditu, međutim mjesečna rata kredita od početnih oko 1.560,00 kn, narasla je preko 2.200,00 kn. Prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije mogao pregovarati o pojedinim odredbama ugovora, službenica u banci predala mu je ugovor o kreditu i on je istog zaključio jer se je slagao s odredbama ugovora. Sredstvima koja su mu odobrena ugovorom o kreditu izgradio je kuću u kojoj danas stanuje s obitelji. Navedenu kuću nije koristio radi iznajmljivanja niti je u istoj obavljao gospodarsku djelatnost.

20. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

21. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22. i 59/23., dalje: ZZP), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice.

22. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a što je tužitelj u ovoj parnici i učinio pa su takvi prigovori tuženika neosnovani.

23. Iskaz tužitelja, sud ocjenjuje neposredno uvjerljivim i nema ga razloga ne prihvatiti. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je ugovor sklopio u svojstvu potrošača, a da je tome tako sasvim je jasno i iz samog teksta ugovora o kreditu. Naime, u njemu je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja nekakve njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita člankom 2. određena je „u svrhu gradnje kuće“, pa je očito neosnovano tuženikovo dovođenje u pitanje dokazivanja je li tužitelj sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Zbog toga su i tužitelj i tuženik vezani pravnim shvaćanjima iz navedene parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

24. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača. Stoga sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, utvrdio da su nepoštene i ništetne odredbe konkretnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula. Navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

25. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužitelja, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

26. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

27. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, radi čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

28. Tuženikov prigovor zastare djelomično je osnovan. Naime, ZZP/07. (kao ni onaj raniji, a ni sada važeći ZZP) odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO-a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 225. ZOO-a. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/07., pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22. i 59/23., dalje: ZZP/22.), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice. No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju, poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrha koje je upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi." Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare.

29. Prema odredbi čl. 245. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe … zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4.

30. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, zastara glede zahtjeva zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13. pa bi zastarni rok istekao 14. lipnja 2019., a glede zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/1017. kojom je o tome pravomoćno završen kolektivni spor, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. tako da zastara u ovom slučaju nije nastupila u odnosu na ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli jer je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023. čime je zastara ponovno prekinuta, dok je zastara nastupila u odnosu na ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je točkom IV. i V. izreke sud odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu stopu ugovorne kamate te u dijelu u kojem s osnove ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 1.452,26 eura uvećano za zakonsku zateznu kamatu, na svaki pojedini mjesečni iznos (za koji iznos je tužitelj povukao tužbu (smanjio tužbeni zahtjev), a tuženik nije pristao na povlačenje tužbe). Sud je odbio deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu stopu ugovorne kamate jer tužitelj više nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti navedenog dijela s obzirom da je u zastari kondemnatorni tužbeni zahtjev s osnove promjenjive stope ugovorne kamate.

31. Obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom.

32. Naime, sklapanje dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi. Pri čemu se ukazuje na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

33. Prema ocjeni ovog suda svrha koja se želi postići primjenom odredbi ZID ZPK/15. je da se u primjeni odredbe članka 19.b položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Ovdje treba imati u vidu i pravilo po kojima se vrši konverzija kredita, a sadržana su u odredbi članka 19.c tog Zakona pri čemu treba reći da niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog Zakona, te niti jednom odredbom Dodatka ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog Zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i činjenicu da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF, a odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći prava koja ima na temelju tog Zakona i drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti. Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu 2006. pa do sklapanja Dodatka vrijedio više od devet godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF na temelju ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni sud je još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu na temelju tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

34. Ovome valja dodati da iako se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje neposredno, i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (dalje: SSP), koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a stupio je na snagu 1. veljače 2005., dakle i prije sklapanja spornog ugovora o kreditu. Odredbom članka 74. stavka 2. alineje 1. SSP-a Republika Hrvatska obvezala se osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

35. Pravno shvaćanje iz ove odluke o pravnim učincima konverzije u skladu je sa shvaćanjem Suda Europske unije zauzetim u presudi od **.**.2019., ON protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem zakonodavna intervencija u odnosu na zahtjeve koje postavlja Direktiva 93/13/EEZ nije zabranjena no ona mora ispuniti uvjet potpune restitucije u smislu obeštećenja potrošača, kakvo bi obeštećenje potrošač dobio da nepoštene odredbe ugovora nema, jer zakon ne smije imati za učinak smanjenje takve zaštite zajamčene potrošačima. Sud Europske unije je obrazložio kako se u pogledu zakona kojim se provodi konverzija kredita potrošač mora nalaziti u pravnoj i činjeničnoj situaciji kao da nikada nije postojala ništetna odredba, odnosno ugovor, i to s posljedicom prije svega povrata sve koristi koje je trgovac neopravdano stekao. Iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

36. Osim toga, Sud Europske unije je u presudi od 29. travnja 2021., I. W., R. W. protiv Bank BPH S. A., C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, zauzeo shvaćanje da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da utvrdi nepoštenost odredbe ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, čak i ako su je te stranke ugovorno izmijenile. Takvo utvrđenje dovodi do ponovne uspostave situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nije postojala odredba čija je nepoštenost utvrđena, osim ako je potonji na temelju slobodnog i informiranog pristanka putem izmjene nepoštene odredbe odustao od takve ponovne uspostave, što je dužan provjeriti nacionalni sud. Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem nacionalnog zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

37. I Europski sud za ljudska prava je u odluci u predmetu L protiv Republike Hrvatske (zahtjev broj 69108/17) od 1. rujna 2022., između ostalog naveo „da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu“, kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

38. Pravno shvaćanje iz ove odluke u skladu je i sa shvaćanjem Vrhovnog suda koje je zauzeto u rješenju broj: Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022.: „Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“

39. Dakle, tužitelj kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe o vezanju otplate uz valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime preplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

40. Tek takvim pristupom dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti. U razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

41. Međutim, korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ako ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem.

42. Navedeno pravo tužitelja kao potrošača u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, uzima se kao da nikada nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se tužitelj mogao odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se mogao odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinio na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, imajući u vidu sadržaj predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile, jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužitelj odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za njega.

43. Sukladno tome, tužitelj je činjenično i obrazložio svoj zahtjev te je na taj način dat i zadatak sudskom vještaku za financije.

44. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire, AN iz tvrtke Darfin d.o.o. iz Zagreba od 26. svibnja 2025. (list 567-590 spisa), od bitnih činjenica sud je utvrdio da je ukupna razlika s osnove valutne klauzule, za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 35.701,27 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 4.738,44 EUR. Ukupno zatezne kamate na razlike između anuiteta zbog promjene tečaja do 30.09.2015. iznose 1.483,73 EUR. Preplata utvrđena konverzijom iznosi 1.392,83 EUR. Manje plaćene razlike s osnove promjene tečaja iznose 177,38 EUR.

45. Tužitelj nije imao prigovora na nalaz i mišljenje vještaka.

46. Tuženik je podneskom od 8. rujna 2025. iznio prigovore pravne prirode u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka, dok je na glavnoj raspravi 17. rujna 2025. naveo da ne traži da vještak usmeno iznese svoj nalaz i mišljenje na raspravi. Tuženik je na glavnoj raspravi 17. rujna 2025. istaknuo prigovor radi prijeboja u odnosu na manje plaćene razlike s osnova valutne klauzule u iznosu od 177,38 EUR.

47. Sud je nalaz i mišljenje ocijenio stručnim i objektivnim te ga prihvaća u cijelosti.

48. U pogledu tzv. negativnih razlika treba reći da prema pravnom shvaćanju izraženom u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-549/2023-4. od 18. prosinca 2023.: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita". Kod toga prošireno vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske ističe da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor radi prebijanja s osnove tzv. negativnih tečajnih razlika. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tuženik je u podnesku od 8. rujna 2025., dakle nakon zaključenja prethodnog postupka koji je zaključen 9. travnja 2025., istaknuo određeni prigovor radi prebijanja za tzv. negativne tečajne razlike u iznosu od 177,38 EUR. Budući da je tuženik postavio određen prigovor prijeboja nakon zaključenja prethodnog postupka za tzv. negativnu tečajnu razliku, osnovan je zahtjev tužitelja postavljen upravo prema varijanti kada se promatraju samo više plaćeni iznosi.

49. Sud je odbio se dokazni prijedlog tuženika kojim je predložio provođenje dopunskog financijskog vještačenja na način da vještak usporedi stvarni otplatni plan s izračunom u kojemu bi primijenio kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite s obzirom da isto nije bitno radi utvrđenja odlučnih činjenica u ovom postupku jer je isto protivno zauzetom pravnom stavu ovog suda obrazloženom u ovoj presudi.

50. Dakle, provedenom konverzijom, nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužitelj nije obeštećen, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi i to na ime preplate zbog promjene valute.

51. Prema odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., dalje: ZOO), koji se, s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora (24. svibnja 2006.) u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbi iz čl. 1163. st. 1. i čl. 1165. tog Zakona, u slučaju ništavosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništavost neke odredbe ne povlači ništavost ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen pa stoga nije odlučna ni činjenica da tužitelj nije tražio raskid ugovora zbog promjene kamatnih stopa od strane tuženika. Posljedica ništavosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a, prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženik bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala otplata bez valutne klauzule.

52. Prema tome, na temelju naprijed citiranih zakonskih odredbi, utvrđeno je da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim od tuženika potražuje razliku preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Sud je utvrdio da preplata tužitelja na ime valute iznosi 4.829,34 eura (4.738,44 eura glavnice i 90,90 eura dospjelih nepodmirenih zateznih kamata, list 589 spisa), budući se od više plaćene razlike anuiteta s osnove valutne klauzule u iznosu 4.738,44 eura i zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do konverzije u iznosu 1.483,73 eura, oduzima iznos preplate utvrđene konverzijom u iznosu od 1.392,83 eura, zbog čega je odlučeno kao pod točkom II. i III. izreke ove presude. Točkom V. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.452,26 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (za koji iznos je tužitelj povukao tužbu (smanjio tužbeni zahtjev), a tuženik nije pristao na povlačenje tužbe) budući da, s obzirom na nalaz i mišljenje vještaka, za taj dio nije utvrđena razlika koju bi tužitelj prepatio po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

53. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tuženik je nesavjestan (nepošten) te tužitelj ima pravo na zateznu kamatu koja teče na iznos glavnice u iznosu od 4.738,44 eura po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli od 1. listopada 2015., a kako je to navedeno pod točkom II. izreke presude.

54. Zatezne kamate na iznos dospjelih zateznih kamata mogu se zahtijevati kada prestane glavno potraživanje, iz čega proizlazi da se kamate obračunate za određeno vremensko razdoblje mogu utužiti u apsolutnom iznosu i na njih se tražiti procesne kamate samo ukoliko je prestalo glavno novčano potraživanje iz kojeg proizlaze te kamate pa tužitelju ne pripada zatezna kamata na iznos obračunatih zateznih kamata u iznosu od 90,90 eura, zbog čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

55. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, budući da su stranke djelomično uspjele u parnici.

56. Sa zahtjevima za isplatu tužitelj je uspio s 76,88 %, a u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva tužitelj je uspio s 90% (s obzirom da je odbijen deklaratorni dio tužbenog zahtjeva s osnove promjenjive stope ugovorne kamate) pa tako prosječni uspjeh tužitelja u parnici ukupno iznosi 83,44 %, a tuženikov 16,56 %. Sukladno tome, tužitelju je priznato 66,88% (83,44%-16,56%) troškova zastupanja potrebnih za vođenje parnice, a zahtjev tuženika za naknadu troškova je odbijen u cijelosti. Tužitelju su, kao potrebni priznati troškovi: sastava tužbe prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23.), koja se primjenjuje temeljem odredbe Tbr. 52. st. 3. ove Tarife, u iznosu od 100 bodova, sastava podnesaka od 6. kolovoza 2024. i 30. lipnja 2025., prema Tbr. 8/1 u iznosu od po 100 bodova za svaku od navedenih radnji, zastupanja na ročištima od 9. travnja 2025., 17. rujna 2025. i 3. prosinca 2025. prema Tbr. 9/1 u iznosu od 100 bodova za svaku od navedenih radnji, što zajedno iznosi 600 bodova, odnosno, prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz Tbr. 54. iznosi 1.200,00 eura. Navedeni troškovi priznati su mu razmjerno uspjehu od 66,88 %, odnosno u iznosu od 802,56 eura, čemu valja dodati PDV u iznosu od 200,64 eura. Osim troškova zastupanja, tužitelju su priznati troškovi vještačenja u iznosu od 600,00 eura jer je navedeni trošak bio nužan za donošenje odluke u ovom predmetu. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podnesaka od 16. travnja 2025. i 26. lipnja 2025. uz koje dostavlja potvrde o uplati predujma za vještačenje jer nisu bio potrebni za vođenje ovog postupka, budući da sud ima uvid u izvršena plaćanja. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 7. studenog 2025. kojim ponovno precizira tužbeni zahtjev jer nije bio potreban za vođenje ovog postupka, budući da je sud priznao tužitelju trošak za sastav podneska od 30. lipnja 2025., kojim je nakon provedenog financijskog vještačenja precizirao tužbeni zahtjev, odnosno tužitelj je mogao već u podnesku od 30. lipnja 2025. ispravno precizirati tužbeni zahtjev. Budući da je tužitelj oslobođen plaćanja pristojbi na temelju odredbe čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18. i 51/23., dalje: ZSP), tužitelju nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu. Tuženiku je naloženo da tužitelju na ime naknade troškova ukupno plati 1.603,20 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom sukladno odredbi iz čl. 29. ZOO-a., zbog čega je odlučeno kao pod točkom VI. izreke ove presude, dok je tužitelj odbijen s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan, zbog čega je odlučeno kao pod točkom VII. izreke ove presude.

57. Na trošak je tužitelju dosuđena i zatezna kamata od presuđenja na cjelokupni iznos troškova, na temelju odredbe iz čl. 151. st. 3. ZPP-a, zbog čega odlučeno kao pod točkom VI. izreke ove presude.

U Krapini 23. siječnja 2026.

S u d a c:

Barbara Čuček

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove je presude dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog.

DOSTAVITI:

1. Kristina Baričević, odvjetnica iz Sesveta, Ninska 9a, putem e-Oglasne ploče

2. Zlatko Knezović, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Knezović i Partneri j.t.d. sa sjedištem u Zagrebu, Radnička cesta 54, putem e-Oglasne ploče