Poslovni broj P-1097/2021-34

Republika Hrvatska

Općinski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Larisi Smiljan Pervan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ML, čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 19. udarne divizije 9, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog ureda Vučinić iz Rijeke, protiv tuženice čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d., sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane i zaključene 08. prosinca 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika stranaka, 23. siječnja 2026. godine, javno objavivši

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 8. Ugovora o kreditu, koji je 07. veljače 2008. godine, pod brojem 2402006-1031262160/51400607-5103827140, sklopljen između tužitelja ML, kao korisnika kredita, te tuženice čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d., kao kreditora, na temelju koje je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, u dijelu koji glasi:

„Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.“

pa, stoga, ta odredba ne proizvodi pravne učinke za ugovorne stranke te tužitelj ML od 01. travnja 2009. godine do 01. prosinca 2015. godine nije dužan plaćati mjesečnu kamatu po promjenama kamatnih stopa tuženice Erste & Steiermärkische Bank d.d.

II. Nalaže se tuženici čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. da tužitelju ML isplati iznos od 1.335,45 eura (slovima: tisuću tristo trideset pet eura i četrdeset pet centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 15. travnja 2009. godine do 30. lipnja 2011. godine teku po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 17,97 eura od 15. travnja 2009. do isplate

- na iznos od 17,86 eura od 15. svibnja 2009. do isplate

- na iznos od 17,62 eura od 16. lipnja 2009. do isplate

- na iznos od 17,79 eura od 15. srpnja 2009. do isplate

- na iznos od 17,76 eura od 15. kolovoza 2009. do isplate

- na iznos od 17,76 eura od 15. rujna 2009. do isplate

- na iznos od 17,55 eura od 15. listopada 2009. do isplate

- na iznos od 17,66 eura od 14. studenog 2009. do isplate

- na iznos od 17,61 euro od 15. prosinca 2009. do isplate

- na iznos od 17,63 eura od 15. siječnja 2010. do isplate

- na iznos od 17,64 eura od 16. veljače 2010. do isplate

- na iznos od 17,51 euro od 16. ožujka 2010. do isplate

- na iznos od 17,52 eura od 15. travnja 2010. do isplate

- na iznos od 17,49 eura od 15. svibnja 2010. do isplate

- na iznos od 17,41 euro od 15. lipnja 2010. do isplate

- na iznos od 17,30 eura od 15. srpnja 2010. do isplate

- na iznos od 17,38 eura od 14. kolovoza 2010. do isplate

- na iznos od 17,48 eura od 15. rujna 2010. do isplate

- na iznos od 17,57 eura od 16. listopada 2010. do isplate

- na iznos od 17,68 eura od 16. studenog 2010. do isplate

- na iznos od 17,72 eura od 16. prosinca 2010. do isplate

- na iznos od 17,71 euro od 18. siječnja 2011. do isplate

- na iznos od 17,70 eura od 16. veljače 2011. do isplate

- na iznos od 17,65 eura od 16. ožujka 2011. do isplate

- na iznos od 17,55 eura od 16. travnja 2011. do isplate

- na iznos od 17,57 eura od 17. svibnja 2011. do isplate

- na iznos od 17,61 euro od 16. lipnja 2011. do isplate

- na iznos od 17,68 eura od 15. srpnja 2011. do isplate

- na iznos od 17,69 eura od 17. kolovoza 2011. do isplate

- na iznos od 17,73 eura od 27. rujna 2011. do isplate

- na iznos od 17,71 euro od 28. listopada 2011. do isplate

- na iznos od 17,69 eura od 16. studenog 2011. do isplate

- na iznos od 17,71 euro od 16. prosinca 2011. do isplate

- na iznos od 17,79 eura od 17. siječnja 2012. do isplate

- na iznos od 17,86 eura od 18. veljače 2012. do isplate

- na iznos od 17,70 eura od 24. ožujka 2012. do isplate

- na iznos od 17,69 eura od 28. travnja 2012. do isplate

- na iznos od 17,72 eura od 12. lipnja 2012. do isplate

- na iznos od 17,68 eura od 12. lipnja 2012. do isplate

- na iznos od 17,65 eura od 13. lipnja 2012. do isplate

- na iznos od 17,43 eura od 21. kolovoza 2012. do isplate

- na iznos od 17,26 eura od 21. rujna 2012. do isplate

- na iznos od 17,57 eura od 21. listopada 2012. do isplate

- na iznos od 17,53 eura od 21. studenog 2012. do isplate

- na iznos od 17,49 eura od 21. prosinca 2012. do isplate

- na iznos od 17,55 eura od 22. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 17,55 eura od 21. veljače 2013. do isplate

- na iznos od 17,52 eura od 21. ožujka 2013. do isplate

- na iznos od 17,53 eura od 21. travnja 2013. do isplate

- na iznos od 17,43 eura od 21. svibnja 2013. do isplate

- na iznos od 17,19 euro od 21. lipnja 2013. do isplate

- na iznos od 17,21 euro od 21. srpnja 2013. do isplate

- na iznos od 17,24 eura od 21. kolovoza 2013. do isplate

- na iznos od 17,39 eura od 21. rujna 2013. do isplate

- na iznos od 17,38 eura od 22. listopada 2013. do isplate

- na iznos od 17,40 eura od 17. prosinca 2013. do isplate

- na iznos od 17,33 eura od 09. siječnja 2014. do isplate

- na iznos od 17,36 eura od 05. veljače 2014. do isplate

- na iznos od 17,32 eura od 05. veljače 2014. do isplate

- na iznos od 17,29 eura od 21. ožujka 2014. do isplate

- na iznos od 17,18 eura od 23. travnja 2014. do isplate

- na. iznos od 17,06 eura od 11. lipnja 2014. do isplate

- na iznos od 17,05 eura od 11. srpnja 2014. do isplate

- na iznos od 19,22 eura od 09. kolovoza 2014. do isplate

- na iznos od 19,13 eura od 11. rujna 2014. do isplate

- na iznos od 19,16 eura od 12. listopada 2014. do isplate

- na iznos od 19,17 eura od 18. studenog 2014. do isplate

- na iznos od 19,13 eura od 16. prosinca 2014. do isplate

- na iznos od 19,10 eura od 10. siječnja 2015. do isplate

- na iznos od 12,56 eura od 10. veljače 2015. do isplate

- na iznos od 12,43 eura od 10. ožujka 2015. do isplate

- na iznos od 12,38 eura od 04. travnja 2015. do isplate

- na iznos od 12,23 eura od 07. svibnja 2015. do isplate

- na iznos od 12,22 eura od 02. lipnja 2015. do isplate

- na iznos od 12,18 eura od 09. srpnja 2015. do isplate

- na iznos od 8,29 eura od 05. kolovoza 2015. do isplate

- na iznos od 8,23 eura od 04. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 8,29 eura od 08. listopada 2015. do isplate

- na iznos od 8,21 euro od 06. studenog 2015. do isplate te

- na iznos od 8,24 eura od 03. prosinca 2015. do isplate,

u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženici čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. da tužitelju ML naknadi troškove postupka, u iznosu od 2.663,77 eura (slovima: dvije tisuće šesto šezdeset tri eura i sedamdeset sedam centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 23. siječnja 2026. godine do isplate teku po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. III., a do zatraženog iznosa od 2.726,27 eura, s kamatama koje su zahtijevane od presuđivanja do isplate, zahtjev tužitelja ML za naknadu troškova postupka odbija se.

V. Odbija se zahtjev tuženice čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. za naknadu troškova postupka, u zatraženom iznosu od 2.250,00 eura.

r i j e š i o  j e

I. Smatra se da je tužba povučena za iznos od 60,12 eura, s pripadajućim kamatama, koji iznos predstavlja razliku između iznosa od 1.395,57 eura (10.514,90 HRK), zatraženog u tužbi, te iznosa od 1.335,45 eura, zahtijevanog u podnesku koji je tužitelj ML dostavio sudu 08. srpnja 2024. godine.

II. Nalaže se tužitelju ML da, za pristup na glavnu raspravu, održanu 08. prosinca 2025. godine, stalnom sudskom vještaku Darku Haniku isplati nagradu u iznosu od 58,39 eura (slovima: pedeset osam eura i trideset devet centa), i to u roku od 8 dana, na žiro račun imenovanog vještaka, otvoren kod Erste & Steiermärkische Bank d.d. pod brojem HR 3924020063100421578, pozivom na broj 00 49-12-2025.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj ovome sudu 24. lipnja 2021. godine, navodi se da je 07. veljače 2008. godine tužitelj ML (u daljnjem tekstu: tužitelj) s tuženicom čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. (u daljnjem tekstu: tuženica) sklopio Ugovor o kreditu, na temelju kojega mu je tuženica odobrila kredit u iznosu od 45.340,00 eura, s tim da je tim pravnim poslom ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu od 07. veljače 2008. godine iznosila 6,050% godišnje. Tvrdi se da je odredba navedenog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna te se tužbenim zahtjevom traži da se to utvrdi i da se tuženici naloži da tužitelju vrati sve one iznose koje joj je isplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe, i to u visini od 1.395,57 eura (10.514,90 HRK), s pripadajućim kamata i s troškovima postupka.

2. Tijekom postupka, kroz sadržaj podneska koji je tužitelj dostavio sudu 08. srpnja 2024. godine, tužbeni zahtjev je smanjen te je, umjesto iznosa od 1.395,57 eura, zatražena isplata iznosa od 1.335,45 eura, s kamatama i s troškovima postupka.

3. Smanjenje tužbenog zahtjeva formalno-pravno predstavlja djelomično povlačenje tužbe. Budući da je do takve procesne dispozicije aktivno legitimirane strane u sporu došlo nakon što se, podnošenjem odgovora na tužbu od 17. siječnja 2022. godine, tuženica upustila u raspravljanje o glavnoj stvari, za odluku o djelomičnom povlačenju tužbe bio je relevantan pristanak tuženice. Zato joj je sud dostavio podnesak tužitelja od 08. srpnja 2024. godine, za koji je ocijenio da, u smislu pravila iz odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; u daljnjem tekstu: ZPP), predstavlja obavijest o djelomičnom povlačenju tužbe. Taj je podnesak tuženica uredno primila 12. srpnja 2024. godine (prema potvrdi o preuzimanju elektroničkog sudskog pismena, s poleđine lista 242. sudskog spisa), nakon čega se, u 15-dnevnom roku iz citirane procesne odredbe, nije izjasnila o djelomičnom povlačenju tužbe.

4. Zbog svega upravo objašnjenog sud je zaključio da treba smatrati da je tuženica pristala na djelomično povlačenje tužbe pa je, posljedično, pozivom na odredbu čl. 193. st. 2. ZPP-a, odlučio kao u t. I. dispozitiva rješenja.

5. U odgovoru na tužbu osporen je tužbeni zahtjev, uz isticanje prigovora zastare, uz upiranje na to da u okolnostima konkretnog slučaja tužitelj nije dokazao da je potrošač, uz ukazivanje na to da je sve promjene kamatnih stopa tuženica obavljala u skladu s pozitivnim propisima i da ne može niti biti govora o postojanju znatne neravnoteže između stranaka predmetnog Ugovora o kreditu, s tim da je tužitelju zaštita pružena i kroz novelu Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 01. siječnja 2014. godine (Narodne novine broj 143/13; u daljnjem tekstu: ZID ZPK) i na temelju kojega je za tuženicu postojala obveza donošenja nove Metodologije, koju je ona i donijela, a kojom je, počevši od 01. siječnja 2014. godine, bila strukturirana kamata i u predmetnom ugovornom odnosu. Uz sve prigovore kojima se tuženica protivila istaknutom tužbenom zahtjevu, ustvrđeno je i da je deklaratorna zaštita koju tužitelj traži usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa budući da se time ugovorena promjenjiva kamatna stopa više niti ne može smatrati promjenjivom, dok na strani tužitelja nije niti nastala bilo kakva šteta koju bi svojim postupanjem prouzročila tuženica. Osporen je tijek kamata na utuženi iznos isplate te je predloženo da se o ovoj sporednoj tražbini odluči na temelju regulacije iz odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO), dakle da se tuženicu smatra savjesnim stjecateljem. Osporeno je pravo tužitelja da se poziva na odluke donesene u predmetu koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem P-1401/2012.

6. U dokaznom postupku sud je obavio uvid u isprave priložene spisu.

7. Također, provedeni su dokazi: saslušanjem svjedokinje EL, saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke te financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijsko-računovodstvene struke Darku Haniku.

8. Uz izvedene dokaze, niti jedna od stranaka nije predlagala provođenje daljnjih dokaza do onog stadija parnice do kojega je to bila u mogućnosti učiniti na temelju načela iz odredaba čl. 292. st. 1. i 2. ZPP-a, u svezi s regulacijom iz odredbe čl. 292. st. 7. ZPP-a, s tim da je potrebno istaknuti da je u predmetnom sporu prethodni postupak zaključen na (drugom) pripremnom ročištu koje je održano 22. svibnja 2023. godine, o čemu je sud donio odgovarajuće procesno rješenje (list 182. sudskog spisa).

9. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ovaj sud smatra osnovanim konačno postavljeni, smanjeni tužbeni zahtjev, iz podneska tužitelja od 08. srpnja 2024. godine.

10. Među strankama nije sporno da su 07. veljače 2008. godine sklopile Ugovor o kreditu, na temelju kojega je tuženica tužitelju stavila na raspolaganje protuvrijednost iznosa od 45.340,00 eura, koji joj se on obvezao otplatiti kroz period od 20 godina. Također, nije sporno da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja je u trenutku sklapanja tog pravnog posla iznosila 6,050% godišnje.

11. Međutim, sporne su sljedeće okolnosti:

- status potrošača u odnosu na tužitelja

- je li ništetna odredba Ugovora o kreditu od 07. veljače 2008. godine, kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, i to posebno u kontekstu zalaganja tuženice za to da je tužitelju zaštita već pružena donošenjem ZID ZPK i „nove“ Metodologije kojom je za period nakon 01. siječnja 2014. godine tuženica strukturirala kamatu i u predmetnom ugovornom odnosu

- pripada li tužitelju pravo na isplatu onog iznosa koji je posljedica promjene kamatne stope

- je li u odnosu na (novčano) potraživanje tužitelja u konkretnom slučaju nastupila zastara

- je li deklaratorna zaštita, koju tužitelj traži u ovom sporu, usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa

- je li na strani tužitelja nastala kakva šteta koju bi svojim postupanjem prouzročila tuženica te

- tijek kamata na utuženi iznos isplate, odnosno mogućnost da se o ovoj sporednoj tražbini odluči na temelju regulacije iz odredbe čl. 1115. ZOO-a, dakle da se tuženicu smatra savjesnim stjecateljem.

12. Po mišljenju suda prvog stupnja, opisana sporna pitanja isključivo su pravne naravi, ali se prilikom njihova razrješenja sud rukovodio činjenicama utvrđenima provedenim dokaznim postupkom, smatrajući da dokazi materijalno- pravne prirode (isprave) i dokazi personalnog karaktera (iskaz svjedokinje, iskaz tužitelja te nalaz i mišljenje vještaka financijske struke) predstavljaju valjanu podlogu za presuđivanje.

13. Naime, isprave podnesene sudu tijekom predmetne parnice u međusobnom su skladu pa djeluju uvjerljivo, iskazi svjedokinje i tužitelja su dosljedni, logični i životni, dok su nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Darka Hanika izrađeni savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine te, kao takvi, ne ostavljaju mjesta nejasnoćama, nepotpunosti niti proturječnosti kako sami sa sobom, tako niti s izviđenim okolnostima u predmetu.

14. Iz povijesnog dijela tužbe, kao i iz svih očitovanja tužitelja iz cjelokupnog postupka, jasno je i nedvosmisleno razvidno da je osnova na kojoj počiva postavljeni tužbeni zahtjev radi isplate, u biti, ništetnost odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi pa se, stoga, da bi uopće došao do ispravnog odgovora na pitanje vezano uz osnovanost zahtjeva radi isplate, sud nužno morao baviti i pitanjem koje se tiče ništetnosti odredaba konkretnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi.

15. Kod takvog stanja stvari, prije svega, valja ukazati na to da pravni odnos tužitelja i tuženice treba sagledati u okviru odredaba Zakona o zaštiti potrošača od 30. srpnja 2007. godine (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09., 79/09., 89/09., 133/09, 78/12 I 56/13; u daljnjem tekstu: ZZP). Pravni odnos stranaka konkretnog spora nastao je u momentu sklapanja Ugovora o kreditu od 07. veljače 2008. godine, pa to, posljedično, znači da taj pravni odnos tangiraju pravila ZZP-a. To je u skladu s pravilom o vremenskom važenju zakona (locus regit actum).

16. Također, treba navesti da se na pravni odnos tužitelja i tuženice primjenjuju odredbe ZOO-a, i to pozivom na njegovu odredbu čl. 1163. st. 1.

17. ZOO je, naime, po njegovoj odredbi čl. 1165., na snagu stupio 01. siječnja 2006. godine, dakle prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu od 07. veljače 2008. godine pa to znači da se na pitanje valjanosti tog Ugovora i isplate po pravilima o restituciji primjenjuju odredbe onog propisa koji je bio na snazi u doba kada je taj pravni posao sklopljen, dakle odredbe ZOO-a.

18. Odredbama čl. 96. st. 1. i st. 4. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

19. Uzimajući u obzir da tuženica niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti nije dokazala da se o odredbama Ugovora o kreditu od 07. veljače 2008. godine, pa tako niti o odredbi čl. 8. tog pravnog posla, kojom je predviđena promjenjiva kamatna stopa, pojedinačno pregovaralo, unatoč tome što je, u skladu s načelom stranačke istine, proklamiranim u odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te u odredbi čl. 96. st. 4. ZZP-a, upravo za tuženicu bio pridržan teret dokaza u tom pravcu, a cijeneći i to da je odredbom Ugovora o kreditu od 07. veljače 2008. godine tuženici omogućeno da promjene kamatnih stopa obavlja u skladu s odlukama koje ona sama donosi (čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu od 07. veljače 2008. godine; list 29. do 35. sudskog spisa) te da je upravo to, u konačnici, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, i to takvu koja se ogleda u tome da je anuitet kredita za tužitelja rastao tijekom utuženog perioda (što se vidi iz izračuna razlike koji je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka Darka Hanika), zaključak je suda prvog stupnja da je odredba čl. 8. Ugovora o kreditu od 07. veljače 2008. godine, kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukama tužene banke, ništetna te da na temelju upravo te pravne osnove tužitelju pripada pravo potraživati od tuženice isplatu, i to po pravilima o restituciji koja su sadržana u odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

20. Iz čitavog sadržaja Ugovora o kreditu od 07. veljače 2008. godine uopće nije uočljivo koji bi to, zapravo, bio razlog uslijed kojega bi moglo doći do promjene ugovorene kamatne stope, a posebno nije vidljivo da bi se takve promjene temeljile na valjanom razlogu, predviđenom tim Ugovorom, kako to zahtijeva odredba čl. 97. st. 1. al. 11. ZZP-a, pa to znači da su odredbe Ugovora o kreditu od 07. veljače 2008. godine ostavljale na procjenu isključivo tuženici da jednostrano mijenja odredbe o visini kamatne stope (kroz donošenje internih akata na koje tužitelj nije mogao utjecati ni na koji način, a kamo li, pak, o njima pregovarati).

21. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu za pojasniti je još i da sama okolnost koja se odnosi na to je tuženica u Ugovor o kreditu od 07. veljače 2008. godine uvrstila odredbu o vlastitom pravu na izmjenu kamatne stope, dakle o pravu da, bez pregovora i dogovora s tužiteljem te čak i bez sklapanja bilo kakvog dodatka (aneksa) Ugovora od 07. veljače 2008. godine izmijeni kamatnu stopu, ovome se sudu doima nepoštenim, jer takvo postupanje tuženice, zasigurno, samo po sebi uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to posebno zato jer je u konkretnoj situaciji došlo do toga da je, uslijed porasta kamatne stope, porasla i mjesečna obveza plaćanja anuiteta, što znači da je odredba čl. 8. Ugovora o kreditu od 07. veljače 2008. godine stipulirana na štetu tužitelja, kao potrošača.

22. Ocjena je prvostupanjskog suda da zaključak o nepoštenosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s odlukama tuženice ne mogu izmijeniti niti okolnosti koje se tiču toga da je u pravnom odnosu stranaka spora tek u jednom navratu došlo do promjene kamatne stope, odnosno da je tuženica naknadno, nakon stupanja na snagu ZID ZPK, izmijenila i svoju Metodologiju kojom je strukturirala kamatnu stopu.

23. Naime, u situaciji kada je došlo do promjene kamatne stope (pa čak i kada je do toga došlo tek jednom u periodu otplate kredita, a prije no što je Aneksom od 01. prosinca 2015. godine kamatna stopa ugovorena kao fiksna), ta je kamatna stopa porasla (s one od 6,050% godišnje iz čl. 8. st. 1. Ugovora o kreditu od 07. veljače 2008. godine na onu od 6,55%), s tim da iz samog sadržaja Ugovora o kreditu od 07. veljače 2008. godine tužitelj nije mogao razabrati u čemu se točno očituju razlozi takvog porasta, iz jednostavnog razloga jer je to bilo determinirano odlukom tužene banke koja njemu niti je bila poznata niti mu je dana mogućnost bilo kakvog pregovora o tome.

24. Takvo postupanje tuženice protivno je načelima obveznog prava, sadržanima u odredbama čl. 3. i 4. ZOO-a, dakle načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i načelu savjesnosti i poštenja.

25. Kada je, pak, nešto protivno prisilnim propisima, tada je to, po odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a, ništetno.

26. Zato je odredba čl. 8. Ugovora o kreditu od 07. veljače 2008. godine, o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s važećim odlukama tuženice, ništetna i s aspekta ZOO-a (a ne samo u okviru ZZP-a).

27. Stajalište je ovoga suda da ugovaranje uvjeta u kojima promjena kamatne stope ovisi o odlukama tuženice (čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu od 07. veljače 2008. godine), koje ona donosi autonomno i jednostrano, bez bilo kakvog upliva bilo kojeg potrošača, pa tako i tužitelja, kao stranke konkretnog Ugovora o kreditu od 07. veljače 2008. godine, ne odgovara načelima obveznog prava koja slijede iz citiranih odredaba ZOO-a.

28. Naprotiv, iskorištavanjem svoje pozicije „jače“ stranke ugovornice, koja je u Ugovoru o kreditu od 07. veljače 2008. godine za sebe prispodobila mogućnost izmjene kamatnih stopa rukovodeći se svojim vlastitim općim aktima, na koje tužitelj nije mogao utjecati ni na koji način, što znači da s njima i s razlozima kojima se tuženica rukovodila prilikom njihova donošenja tužitelj nije mogao biti čak niti upoznat, tuženica je postupila potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što, ponavlja se, u sadržaj Ugovora od 07. veljače 2008. godine tuženica nije unijela podatak o tome kakav je to valjani i unaprijed predviđeni razlog zbog kojega bi mogla jednostrano mijenjati ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopila s tužiteljem.

29. Zbog svega navedenog, sud prvog stupnja smatra da je odredba Ugovora o kreditu od 07. veljače 2008. godine o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s važećim odlukama tuženice ništetna, i to zato jer predstavlja nepoštenu odredbu po prethodno spomenutim pravilima iz odredaba ZZP-a, te da je, posljedično, zahtjev tužitelja za isplatu po osnovi promjene kamatnih stopa na temelju jednostranih odluka tuženice pravno utemeljen (po pitanju njegove pravne osnove, a o visini tog zahtjeva sud će svoje pravno uvjerenje iznijeti naknadno).

30. Kad se već spominje status potrošača na strani tužitelja, nije naodmet istaknuti da je teret dokaza o statusu potrošača na tužitelju u svakom pojedinačnom slučaju. To je tuženica potpuno ispravno primijetila u sadržaju odgovora na tužbu.

31. Međutim, tužitelj je u ovom predmetu takvo svoje svojstvo bezrezervno dokazao, i to kako dokazima materijalno-pravnog karaktera (ispravama), tako i dokazima personalno-pravne naravi (svjedočenjem EL i stranačkim iskazom tužitelja).

32. Iz sadržaja Ugovora o kreditu od 07. veljače 2008. godine slijedi da se radilo stambenom kreditu građana, pa to znači da iz tog pravnog posla ne proizlazi da je kredit odobren u svrhe namijenjene zanimanju tužitelja ili njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a).

33. Iz iskaza tužitelja vidljivo je da je kredit realizirao za kupnju stana u [adresa] u kojemu su živjeli on i članovi njegove obitelji.

34. Time je, po ocjeni ovog suda prvog stupnja, status potrošača u odnosu na tužitelja nedvojbeno dokazan.

35. Sud je imao u vidu dio stranačkog iskaza tužitelja u kojemu je naveo da je u periodu od 2 ili 3 mjeseca neposredno po kupnji stana u [adresa] u tom stanu boravio njegov prijatelj koji mu je, iz solidarnosti, platio određenu naknadu, međutim ujedno je sud stava da takvi navodi ne dovode u sumnju status potrošača na strani tužitelja jer ne ukazuju na to da je tužitelj kredit realizirao kako bi njime kupio stan koji će služiti njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

36. Potpuno drugačija bi bila situacija da je tužitelj kupio stan u [adresa] i da je taj stan neprekidno iznajmljivao tijekom perioda otplate kredita jer bi takva okolnost mogla ukazivati na postojanje okolnosti iz odredbe čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a, dakle na to da je tužitelj i sam kredit realizirao u svrhe namijenjene njegovoj poslovnoj aktivnosti.

37. No, takva okolnost u konkretnom slučaju nije nastupila. Na nju ne upućuje niti jedan dokaz izveden za potrebe ove parnice.

38. Osim toga, činjenicu da je tužitelj Ugovor o kreditu od 07. veljače 2008. godine, možebitno, sklopio u svrhe namijenjene njegovom zanimanju ili njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a), tuženica nije dokazala niti s najnižim stupnjem izvjesnosti pa je, stoga, njezin prigovor o tome da tužitelj nije potrošač sud otklonio kao pravno neutemeljen.

39. Uz sve pojašnjeno, dodatno treba istaknuti da iz iskaza tužitelja te iz iskaza saslušane svjedokinje EL, nepobitno slijedi da je Ugovor o kreditu, koji je između tužitelja i tuženice sklopljen 07. veljače 2008. godine, zaključen kao tzv. adhezijski ugovor (i svjedokinja i tužitelj kazuju o tome da je ugovor sastavljen u banci) pa to znači da je njegova odredba, kojom je stipulirana promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukama tuženice, nepoštena po odredbi čl. 96. st. 2. ZZP-a, a time i ništetna po odredbi čl. 102. st. 1. ZZP-a.

40. Ponavlja se da tuženica nije dokazala da se o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu od 07. veljače 2008. godine pojedinačno pregovaralo, a time i da nije postupila u skladu s obvezom iz odredbe čl. 96. st. 4. ZZP-a.

41. Netom izneseni zaključak suda prvog stupnja ne može promijeniti niti pozivanje tuženice na to da je tužitelju, kao osobi koja je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu od 07. veljače 2008. godine imala status radnika Brodogradilišta Kraljevica, upravo zbog takvog njegovog svojstva odobren kredit uz povoljniju kamatnu stopu u odnosu na onu koja je u to vrijeme bila aktualna za sve ostale građane koji nisu imali svojstvo radnika imenovanog Brodogradilišta.

42. To, naime, ne znači da je tužitelj o kamatnoj stopi pregovarao s tuženicom, a posebno ne znači da mu je tuženica predočila one okolnosti koje mu je bila u obvezi predočiti u skladu s utanačenjem iz odredbe čl. 97. st. 1. t. 11. ZZP-a, a koje se očituju u valjanim razlozima koji bi bili ugovorom predviđeni kao razlozi za promjenu kamatne stope.

43. Tuženica se tijekom čitavog spora pozivala na prestanak prava tužitelja da od nje zahtijeva ispunjenje obveze (na zastaru), no ovaj sud prvog stupnja takvo njezino motrište ne može prihvatiti iz više razloga.

44. U prethodnom dijelu obrazloženja ove presude već je navedeno da je predmetom odlučivanja u konkretnom sporu bio zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu od 07. veljače 2008. godine, a, uz to, i zahtjev radi isplate onih iznosa koje je tužitelj tuženici više platio upravo zbog posljedica takve ništetnosti (restitucija).

45. Kada se krene od toga da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, kako to izrijekom slijedi iz odredbe čl. 328. ZOO-a, tada je jedini mogući i pravno prihvatljiv zaključak onaj prema kojemu se ne gasi niti pravo koje za stranku sudionicu ništetnog pravnog posla proizlazi iz posljedica ništetnosti, a koje je proklamirano u odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

46. Cijeneći, naime, da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a), a da je pravo na restituciju posljedica ništetnosti, po čvrstom i nepokolebljivom pravnom razmišljanju ovog suda prvog stupnja, to znači da se ne gasi niti pravo na pozivanje na posljedice ništetnosti po odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, a time i da je isticanje prigovora zastare, zapravo, iluzorno i materijalnopravno neodrživo u parnici u kojoj, uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti pojedinih dijelova pravnog posla, aktivno legitimirana strana ističe i zahtjev za isplatu koji temelji na posljedicama te i takve ništetnosti.

47. Zbog toga sud prvog stupnja nalazi da kod traženja isplate po pravilima o restituciji (vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništetnog pravnog posla ili njegova dijela) ne može niti biti govora o bilo kakvom nastupanju zastare, ali niti općenito o zastari kao institutu koji bi na bilo koji razuman i opravdan način bilo moguće dovesti u vezu s ništetnošću.

48. Ako se ne gasi pravo na isticanje ništetnosti (čl. 328. ZOO-a) i ako je restitucija posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 1. ZOO-a), onda je, na osnovi ove dvije premise iz logičkog silogizma, jedini ispravan zaključak (conclusio) onaj prema kojemu kod odlučivanja o ništetnosti i o restituciji nema mjesta niti primjeni instituta zastare.

49. Stoga je prigovor zastare, koji je tuženica istaknula još u odgovoru na tužbu, a koji je ponavljala i u nastavku ove parnice, ocijenjen pravno neprihvatljivim.

50. Uostalom, čak i kada bi se kod odlučivanja o prigovoru zastare prihvatilo recentno stajalište sudske prakse, zastupljeno u pravnom shvaćanju s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održane 30. siječnja 2020. godine (prema zapisniku s te sjednice, poslovnog broja Su-IV-47/2020-2, objavljenom na službenim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske), prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, niti tada ne bi moglo biti govora o nastupanju zastare u konkretnom sporu.

51. Ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu koji je 07. veljače 2008. godine sklopljen između tužitelja i tuženice utvrđuje se tek ovom odlukom pa, uz primjenu navedenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, to znači da bi zastara počela teći tek u trenutku kada odluka o prihvaćanju zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnosti te ugovorne odredbe stekne svojstvo pravomoćnosti. Kako tome nije tako (jer se o zahtjevu tužitelja, upravljenom na ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi donosi tek prvostupanjska presuda, koja će svojstvo pravomoćnosti steći ili u žalbenom postupku, donošenjem drugostupanjske odluke, ili protekom roka za žalbu unutar kojega niti jedna od stranaka spora ne bude iskoristila mogućnost podnošenja pravnog lijeka), tako se, i uz prihvaćanje opisanog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prigovor zastare, istaknut po tuženici u odgovoru na tužbu, ukazuje pravno neutemeljenim.

52. U prethodnom dijelu obrazloženja konkretne presude već je pisano, a sada to treba i ponoviti, da se odluka o obvezi tuženice da tužitelju isplati novčane iznose koji su mu dosuđeni ovom presudom temelji na odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, dakle da se radi o isplati zbog posljedica ništetnosti, o restituciji, a ne, kako to tuženica smatra, o isplati koja svoje uporište ima u institutu stjecanja bez osnove.

53. Iako na prvi pogled distinkcija između ta dva instituta – restitucije i stjecanja bez osnove, izgleda kao akademska rasprava, to uopće nije tako jer ispravna primjena instituta obveznog prava ima za posljedicu i način na koji je sud zauzeo stav prema prigovoru zastare te prema prigovoru vezanom uz tijek kamata. Takve je prigovore tuženica iznijela već u odgovoru na tužbu. O tijeku kamata bit će pisano (i) nastavno.

54. U slučaju ništetnosti ugovora ili neke ugovorne odredbe svaka je strana, naime, dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Kako je, pak, na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu od 07. veljače 2008. godine, tuženica od tužitelja primila isplatu mjesečnih anuiteta koji su veći od onih anuiteta koji su ugovoreni tim Ugovorom i za koje je tužitelj dobio od tuženice otplatni plan, tako je, u vidu posljedica ništetnosti, za tuženicu predviđena obveza da tužitelju vrati sve one iznose koje je od njega primila po osnovi ništetne ugovorne odredbe, i to s kamatama od dana kada joj je tužitelj te isplate obavio, odnosno upravo na način na koji je tužitelj to i zahtijevao u ovom sporu.

55. Rezultati provedenog dokaznog postupka, prije svega onog koji se očituje u financijskom vještačenju, a čije je rezultate tužitelj prihvatio i u skladu s njima postavio konačan tužbeni zahtjev u podnesku od 08. srpnja 2024. godine, ukazuju na utemeljenost tog tužbenog zahtjeva.

56. O tome je donesena odluka iz t. II. izreke presude.

57. Da tužitelju pravo na kamate, glede njihova tijeka, pripada baš onako kako je to i zahtijevao tužbenim zahtjevom, slijedi i iz vladajuće sudske prakse (VS, Rev- 999/92, od 07. srpnja 1993. godine), nastale u primjeni odredbe obveznog prava kojom je regulirana posljedica ništetnosti.

58. Upravo zbog instituta na kojemu u konkretnom sporu počiva kondemnatorni dio presude (iz t. II. izreke presude), sud nije mogao uvažiti razmišljanje tuženice o tome da u odnosu na tužitelja kamate mogu početi teći tek od dana podnošenja tužbe sudu. Kondemnatorni dio izreke presude nije utemeljen na institutu stjecanja bez osnove, nego na institutu restitucije po odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a pa zato niti o tijeku kamata nije moguće odlučiti uz primjenu one odredbe na koju se tuženica pozvala u odgovoru na tužbu, dakle uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO-a.

59. Iz istih razloga, točnije zbog toga što tužbeni zahtjev počiva na institutu restitucije iz odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, nije relevantno niti pozivanje tuženice na to da svojim postupanjem ona tužitelju nije prouzročila štetu.

60. Ponovno se naglašava da se tužbeni zahtjev u ovom sporu temelji na restituciji iz čl. 323. st. 1. ZOO-a (a ne na naknadi štete) pa utoliko nastanak ili izostanak štete nisu bitni za presuđivanje.

61. U svezi stope zakonskih zateznih kamata na iznose dosuđene u t. II. izreke presude, za naglasiti je da je 01. siječnja 2008. godine na snagu stupila odredba čl. 29. ZOO-a, koja stopu zakonskih zateznih kamata čini ovisnom o eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke (HNB), tj. konkretno o uvećanju eskontne stope HNB za pet postotnih poena kada se radi o odnosima izvan trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava.

62. Odredbom čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 17. srpnja 2015. godine (Narodne novine broj 78/15; u daljnjem tekstu: ZID ZOO/15), kao i odredbom čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 03. listopada 2022. godine (Narodne novine broj 114/22; u daljnjem tekstu: ZID ZOO/22) te Uredbom o izmjeni ZOO-a od 30. prosinca 2022. godine (Narodne novine broj 156/22; u daljnjem tekstu Uredba) izmijenjena je odredba čl. 29. st. 2. ZOO-a.

63. Stoga je sud respektirao ovu okolnost, s tim da je odluku o visini kamatne stope donio kako na temelju izvorne odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, tako i prema izmjenama iste odredbe iz ZID ZOO-a/15, odnosno iz ZID ZOO-a/22 te iz Uredbe.

64. U sadržaj t. II. izreke presude sintagma iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, prema ZID ZOO-u/22 i prema Uredbi ZOO/22, unijeta je zbog moguće promjene stope kamata nakon 01. srpnja 2026. godine, i to kako na više, tako i na niže, a sve radi olakšavanja eventualnog ovršnog postupka u povodu ove presude.

65. Iako je tuženica tvrdila da se uvažavanjem onoga što tužitelj traži u ovom sporu, zapravo, mijenja i sam sadržaj Ugovora o kreditu od 07. veljače 2008. godine, u takvom svom razmišljanju tuženica nije u pravu.

66. Svođenjem svih parametara na one koji su postojali u trenutku kada je između tužitelja i tuženice nastao pravni odnos, dakle na period sklapanja Ugovora o kreditu od 07. veljače 2008. godine, postupa se u skladu s regulacijom iz odredbe čl. 96. st. 1. ZZP-a budući da je ono o čemu se pojedinačno pregovaralo vezano uz kamatnu stopu utanačenu u visini od 6,050% (čl. 8. st. 1. Ugovora o kreditu od 07. veljače 2008. godine).

67. Stoga niti sudu nije preostalo drugo do li obveze procjenjivati upravo rukovodeći se takvim ugovornim proklamacijama jer su jedino one bile poznate i tužitelju, kao korisniku kredita, i tuženici pa, kao takve, predstavljaju konstantu u odnosu na koju je i moguće utvrditi bitne okolnosti za one zaključke koje je sud izveo u ovom sporu.

68. Sve ostalo što se naknadno zbilo, a što je i dovelo do povrede prava tužitelja, kao potrošača, nije bilo u skladu niti s pravilom iz odredbe čl. 96. st. 1. ZZP- a niti s načelima obveznog prava iz čl. 3. i čl. 4. ZOO-a.

69. Pozivanje tuženice na izmjenu Metodologije, po kojoj je, nakon 01. siječnja 2014. godine, tuženica strukturirala kamate u ugovornim odnosima, nije bitno za pravni odnos nje i tužitelja. Metodologija je interni akt tuženice i o njemu tužitelju nije dana mogućnost bilo kakvog pregovaranja, a posebno ne takvog koje bi dovelo do toga da bi činjenice iz Metodologije bile uvrštene u ugovor i/ili u njegovu dopunu (aneks).

70. Iako je tuženica u pravu kada tvrdi da se odluke iz predmeta koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem P-1401/2012 ne mogu izravno primijeniti na zaštitu prava koja u ovom sporu traži tužitelj, to još uvijek ne znači da se tužitelj na odluke iz tog predmeta ne može pozivati, upravo jednako kao i na bilo koju odluku bilo kojeg drugog suda za koju nalazi da konvenira njegovim probicima u parnici.

71. Unatoč tome što nije krucijalno, nije zgorega napisati da je nakon 01. siječnja 2024. godine prestala obveza suda da u svojim odlukama dvojno iskazuje novčane obveze, koja je prethodno postojala po odredbama čl. 48. st. 1., 2. i 6. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22 – Ispravak; u daljnjem tekstu: Zakon) i po čl. II. st. 4. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 85/22; u daljnjem tekstu: Odluka), a to je onda značilo da je i u ovoj odluci, koja se donosi 23. siječnja 2026. godine, sud novčane obveze bio u obvezi izraziti samo u onoj valuti koja je Odlukom i Zakonom uvedena kao službena valuta u Republici Hrvatskoj, dakle u eurima (izuzetak se odnosi samo na izreku rješenja, u kojoj je naveden iznos u kunama budući da je upravo u toj valuti tužitelj i postavio tužbeni zahtjev u tužbi, no taj je iznos preračunat u eure, i to po fiksnom tečaju konverzije prema kojemu 1 euro iznosi 7,54350 HRK).

72. Odluka o naknadi troškova postupka iz točke III. dispozitiva presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

73. Troškovi tužitelja sastoje se od nagrade odvjetniku za sastavljanje tužbe, u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 7. st. 1. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (iz Narodnih novina broj 138/23; u daljnjem tekstu: Tarifa/23), te za sastavljanje tri podneska, od 27. veljače 2023. godine, od 09. svibnja 2023. godine i od 08. srpnja 2024. godine, koji su bili obrazloženi pa nagrada za svaki od njih iznosi po 200,00 eura, sukladno Tbr. 8. st. 1. Tarife/23.

74. Tužitelju je dosuđena i nagrada za zastupanje na šest ročišta, od kojih je ono od 13. studenog 2025. godine odgođeno prije početka raspravljanja pa nagrada za to ročište iznosi 50,00 eura, sukladno Tbr. 9. st. 5. Tarife/23, dok se na svim ostalim ročištima, i to onima od 14. travnja 2023. godine, od 22. svibnja 2023. godine, od 13. srpnja 2023. godine, od 20. prosinca 2024. godine i od 08. prosinca 2025. godine, raspravljalo o glavnoj stvari, odnosno izvodili su se dokazi pa nagrada za svako od njih iznosi po 200,00 eura, sukladno Tbr. 9. st. 1. Tarife/23.

75. Na naznačene radnje tužitelju je priznat zatraženi trošak PDV-a, u iznosu od 462,50 eura, sukladno Tbr. 46. Tarife/23.

76. Tužitelju je dosuđen i trošak sudskih pristojbi; za tužbu, u iznosu od 33,18 eura, te za presudu, u iznosu od 53,09 eura, a priznat mu je i trošak vještačenja, u iznosu od 265,00 eura.

77. U pogledu troškova postupka tužitelj je zatražio zakonske zatezne kamate, i to počevši od dana donošenja prvostupanjske presude, s tim da ovaj sud prvog stupnja smatra da mu takvo pravo pripada, i to pozivom na odredbu čl. 31. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-2881/2014 i dr. od 01. lipnja 2016. godine, 73/17 i 131/20), kao i pozivom na odredbu čl. 151. st. 3. ZPP-a, koja je novelirana kroz čl. 27. ZID ZPP-a/22.

78. Stoga je glede tijeka kamata za iznos troškova postupka odlučeno kao u t. III. dispozitiva presude.

79. Nužno je navesti da se Tarifa/23 primjenjuje pozivom na njezin Tbr. 52. st. 3. jer sud o troškovima postupka odluku donosi u trenutku objave predmetnih presude i rješenja, točnije 23. siječnja 2026. godine, a to je, pak, nakon što je, u smislu dijela XIX. st. 1. Tarife/23, ta Tarifa stupila na snagu.

80. Budući da je tuženica u cijelosti izgubila ovu parnicu, zaključivanjem o suprotnom pravilu iz odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a (argumentum a contrario), ne pripada joj niti pravo na nadoknadu troškova postupka na teret tužitelja, pa tako niti u zatraženoj visini od 2.250,00 eura, zbog čega je odlučeno kao u t. V. dispozitiva presude.

81. Rješenjem koje je sud prvog stupnja donio 10. lipnja 2024. godine određeno je izvođenje dokaza financijskim vještačenjem. Istim rješenjem za vještaka je određen stalni sudski vještak financijske struke Darko Hanik.

82. Pisane nalaz i mišljenje imenovani vještak dostavio je sudu 17. lipnja 2024. godine, dok je svoje mišljenje obrazložio na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 08. prosinca 2025. godine. Pritom je vještak odmah zatražio i troškove po osnovi pristupa na navedenu glavnu raspravu, dostavljajući u tom pravcu račun

49/XII/2025 od 08. prosinca 2025. godine.

83. Mišljenje je suda prvog stupnja da vještaku po osnovi troškova pristupa na ročište za glavnu raspravu, pozivom na pravila iz Cbr. 2. t. 1., odnosno iz Cbr. 1. t. 1. Cjenika stalnih sudskih vještaka (u daljnjem tekstu: Cjenik), koji je, u kontekstu odredbe čl. 24. st. 1. Pravilnika o stalnim sudskim vještacima (Narodne novine broj 38/14, 123/15, 29/16 i 61/2019; u daljnjem tekstu: Pravilnik), sastavni dio toga Pravilnika, pripada pravo na isplatu zatraženog iznosa.

84. U Cbr. 1. t. 1. Cjenika propisano je, naime, da za korištenje vlastitog vozila vještaku pripada 2,00 kn po prijeđenom km pa kako je udaljenost od [adresa] do Rijeke notorno 35 km, tako to znači da je za dolazak na ročište od 08. prosinca 2025. godine i za povratak iz mjesta sjedišta Općinskog suda u Rijeci do mjesta prebivališta vještaka (u [adresa]) vještak prevalio ukupno 70 km i da mu, posljedično, po osnovi putnih troškova pripada pravo na isplatu iznosa od 140,00 kn/18,58 eura.

85. U situaciji u kojoj vještak pristupa na glavnu raspravu izvan sjedišta vještaka do 50 km u jednom smjeru, a takva je i situacija u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir prethodno navedenu udaljenost između sjedišta Općinskog suda u Rijeci (u Rijeci) i sjedišta vještaka Darka Hanika (u [adresa]), po Cbr. 2. t. 2. Cjenika vještaku pripada nagrada od 150 bodova, što, uz primjenu odredbe čl. 24. st. 2. Pravilnika, prema kojoj je vrijednost boda 2,00 kune bruto bez PDV-a, iznosi 300,00 kn/39,82 eura.

86. No, kako je vještak Darko Hanik po osnovi putnih troškova zatražio iznos koji je neznatno manji od iznosa koji mu ukupno pripada po osnovi troškova dolaska na spomenuto ročište, tako mu je, uz pravilo iz odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a, po osnovi troškova dolaska na ročište od 08. prosinca 2025. godine dosuđen iznos koji je sam zahtijevao, dakle iznos od 58,39 eura.

87. Vještačenje je provedeno na temelju dokaznog prijedloga tužitelja, a budući da predujam za pristup vještaka Darka Hanika ročištu za glavnu raspravu od 08. prosinca 2025. godine nije bio položen, u skladu s odredbom čl. 153. st. 4. ZPP-a trebalo je tužitelju naložiti da trošak pristupa imenovanog vještaka spomenutom ročištu za glavnu raspravu isplati (direktno) vještaku, i to u roku od 8 dana, na žiro račun vještaka, u pogledu kojega je vještak tijekom spora sudu predočio podatke.

88. Slijedom iznijetoga odlučeno je kao u t. II. dispozitiva rješenja.

U Rijeci 23. siječnja 2026.

S u t k i nj a

Larisa Smiljan Pervan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude i rješenja, donesenih u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude i rješenja (čl. 348. st. 1. ZPP-a).

Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu i rješenje, u dovoljnom broju primjeraka za sud i za protivnu stranku (čl. 357. ZPP-a).

Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda i rješenje postanu pravomoćni u dijelu koji se pobijaju žalbom (čl. 348. st. 2. ZPP-a).

O žalbi protiv presude i rješenja odlučuje drugostupanjski sud (čl. 348. st. 3. ZPP- a).

Žalba protiv odluke iz t. II. izreke rješenja ne odgađa ovrhu (čl. 153. st. 4. ZPP- a).