Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-281/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zvonimiru Rogić, kao sucu pojedincu u građansko-pravnoj stvari tužitelja ĐŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po pun. Saši Pufler, odvjetnici iz Osijeka uz umješača na strani tužitelja UŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po pun. Tomislavu Bogdanu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po pun. Krešimiru Ćurković, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 16. prosinca 2025., na osnovi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), a objavljene 23. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 5140230452- 20010424098/2007. sklopljenog 04.07.2007. između tužitelja OŽ i Slavonske banke d.d. Osijek, pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, koji je pod poslovnim brojem Ov-15.316/07 potvrđen kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić- Musa dana 12.07.2007., a koja u čl. 2. glasi:,...u kunskoj protuvrijednosti iznosa od....CHF..., po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.“; u čl. 3. toč. 2. glasi:,..u kunskoj protuvrijednosti...CHF“, u čl.3. toč. 4.:"Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja."; u čl.4. glasi: „Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom Ugovoru."; u čl. 19. glasi: „Ako nakon sklapanja ovog Ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, ugovorne strane se odriču prava prigovora promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus).“; a u čl. 24. glasi: „Potpisom ovog Ugovora stranke potvrđuju da su ga pročitale, razumjele, te da on predstavlja njihovu pravu i ozbiljnu volju, te prihvaćaju sva prava i obveze koji iz njega proistječu, kao i pravne posljedice koje za njih proistječu iz ovog Ugovora, te se odriču prava na pobijanje iz razloga nerazumijevanja Ugovora. Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita-Fiducijarni dužnik u cijelosti prihvaća odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune.".

II. N a l a ž e s e tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužitelju AŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 4.172,40 € (četiritisućestosedamdesetidvaeuraičetrdesetcenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa isplaćenog obroka kredita do 31.07.2008. po stopi od 15 %, a od 01.08.2008. do 31.07.2015. po stopi u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 31.12. 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01.01.2024. sve do isplate po stopi koju određuje Europska središnja banka, a koja je istu primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, koja na iznos od:

- 0,16 € teče od 02.10.2007. pa do isplate,

- 193,71 € teče od 29.12.2007. pa do isplate,

- 16,54 € teče od 09.04.2009. pa do isplate,

- 19,15 € teče od 26.05.2009. pa do isplate,

- 16,84 € teče od 30.06.2009. pa do isplate,

- 19,57 € teče od 24.07.2009. pa do isplate,

- 18,10 € teče od 29.08.2009. pa do isplate,

- 19,24 € teče od 01.10.2009. pa do isplate,

- 17,12 € teče od 31.10.2009. pa do isplate,

- 20,75 € teče od 01.12.2009. pa do isplate,

- 21,98 € teče od 29.12.2009. pa do isplate,

- 25,28 € teče od 29.01.2010. pa do isplate,

- 26,23 € teče od 27.02.2010. pa do isplate,

- 30,84 € teče od 30.03.2010. pa do isplate,

- 29,53 € teče od 29.04.2010. pa do isplate,

- 30,13 € teče od 25.05.2010. pa do isplate,

- 41,32 € teče od 25.06.2010. pa do isplate,

- 41,81 € teče od 22.07.2010. pa do isplate,

- 54,67 € teče od 27.08.2010. pa do isplate,

- 50,77 € teče od 29.09.2010. pa do isplate,

- 46,99 € teče od 28.10.2010. pa do isplate,

- 56,83 € teče od 01.12.2010. pa do isplate,

- 69,64 € teče od 24.12.2010. pa do isplate,

- 61,99 € teče od 28.01.2011. pa do isplate,

- 65,13 € teče od 01.03.2011. pa do isplate,

- 61,32 € teče od 30.03.2011. pa do isplate,

- 60,81 € teče od 27.04.2011. pa do isplate,

- 67,15 € teče od 11.05.2011. pa do isplate,

- 84,74 € teče od 29.06.2011. pa do isplate,

- 94,62 € teče od 29.07.2011. pa do isplate,

- 99,28 € teče od 30.08.2011. pa do isplate,

- 78,87 € teče od 24.09.2011. pa do isplate,

- 79,30 € teče od 29.10.2011. pa do isplate,

- 77,91 € teče od 01.12.2011. pa do isplate,

- 81,62 € teče od 24.12.2011. pa do isplate,

- 86,87 € teče od 27.01.2012. pa do isplate,

- 88,47 € teče od 01.03.2012. pa do isplate,

- 85,21 € teče od 29.03.2012. pa do isplate,

- 86,54 € teče od 26.04.2012. pa do isplate,

- 86,39 € teče od 30.05.2012. pa do isplate,

- 88,85 € teče od 29.06.2012. pa do isplate,

- 87,10 € teče od 31.07.2012. pa do isplate,

- 85,32 € teče od 30.08.2012. pa do isplate,

- 103,28 € teče od 27.09.2012. pa do isplate,

- 86,27 € teče od 27.10.2012. pa do isplate,

- 88,13 € teče od 01.12.2012. pa do isplate,

- 85,92 € teče od 22.12.2012. pa do isplate,

- 79,91 € teče od 31.01.2013. pa do isplate,

- 85,74 € teče od 28.02.2013. pa do isplate,

- 84,81 € teče od 23.03.2013. pa do isplate,

- 85,42 € teče od 25.04.2013. pa do isplate,

- 83,62 € teče od 21.05.2013. pa do isplate,

- 77,78 € teče od 21.06.2013. pa do isplate,

- 77,90 € teče od 30.07.2013. pa do isplate,

- 77,38 € teče od 17.08.2013. pa do isplate,

- 80,72 € teče od 17.09.2013. pa do isplate,

- 83,09 € teče od 30.10.2013. pa do isplate,

- 83,32 € teče od 15.11.2013. pa do isplate,

- 86,63 € teče od 14.12.2013. pa do isplate,

- 83,42 € teče od 24.01.2014. pa do isplate,

- 88,00 € teče od 28.02.2014. pa do isplate,

- 87,96 € teče od 27.03.2014. pa do isplate,

- 86,63 € teče od 30.04.2014. pa do isplate,

- 1,77 € teče od 30.05.2014. pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.

III. N a l a ž e s e tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.009,05 € (dvijetisućedeveteuraipetcenti) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj.23. siječnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.

IV. N a l a ž e s e tuženiku da umješaču na strani tužitelja naknadi parnični trošak u iznosu od 1.000,00 € (tisućueura) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. 23. siječnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, a sve u roku od 15, dok se umješač na strani tužitelja s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 62,50 € o d b i j a .

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. Osijek 4. srpnja 2007. zaključio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007, ovjeren kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić Musa 12.07.2007. pod brojem Ov-15.316/07. Temeljem navedenog ugovora tuženik mu je kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje iznos u kunskoj protuvrijednosti od 24.500,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća na rok otplate od 7 godina. Tijekom otplate kredita anuiteti su se zbog promjene tečaja CHF i kamata povećavali naspram početno ugovorenog otplatnog plana, a sve na njegovu štetu.

1.1. Poziva se na presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4.7.2013. i Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje su banke primjenjivale na korisnike kredita, a koje se odnose na promjenjivu valutnu klauzulu pa mu je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, dalje ZOO) dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., 1115. te 1046. ZOO-a.

1.2. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tuženik ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Navodi da slično određuje i Zakon o zaštiti potrošača (dalje ZZP), koji u odredbi čl. 138. a navodi da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača... obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

1.3. Ističe da je laik koji ne raspolaže ekonomskim znanjem da bi mogao precizno izračunati razliku tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita te će nakon financijsko-knjigovodstvenog vještačenja specificirati tužbeni zahtjev uvažavajući i poštujući načelo "ravnopravnosti oružja" odn. davanja mogućnosti i tuženiku da se očituje na predloženi dokaz provođenja vještačenja, a ujedno poštivanja načela ekonomičnosti, efikasnosti i svrsishodnosti postupka.

1.4. Navodi da je posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi kao i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF (i u spomenutim presudama VTS-a povodom kolektivnih tužbi, a i u ovom predmetu) de facto anuliranje izmjena anuiteta bilo po osnovi dizanja kamate, bilo po osnovi dizanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je početno ugovoreni anuitet plaćen u kunama nepromjenjiva stavka otplatnoga plana, odnosno da je početno ugovoren anuitet plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita pomnožen s brojem plaćenih anuiteta upravo onaj iznos kojeg je tužitelj bio dužan platiti banci, a razlika koju je platio je preplata i kamatne stope i tečajne razlike te mu je upravo taj iznos banka dužna vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Stoga predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

1.5. Nakon obavljenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja podneskom od 12.09.2025. (list spisa 345-349) specificirao je tužbeni zahtjev opisan kao u izreci presude predlažući da tako postavljeni tužbeni zahtjev sud usvoji u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te ističe prigovor zastare. Ističe da pravni prednik tuženika, Slavonska banka d.d. s kojim je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu, banka koja nije bila obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi potrošača, što znači da se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja i pravna tumačenja iz tih presuda, obzirom da za Slavonsku banku d.d. nije utvrđeno da bi u ugovorima o kreditu koristila nepoštenu praksu ugovaranja ništetnih odredbi vezano za promjene kamatne stope i za ugovaranje u valuti CHF.

2.1. Smatra da tužitelj nema pravni interes da se utvrđuje ništetnost pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Navodi da su sporne ugovorene odredbe jasne, lako uočljive i razumljive.

2.2. Osporava tužitelju status potrošača. Sukladno odredbi čl. 2. st. 1. toč. (b) Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) potrošač znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije koja je prenesena u odredbi čl. 3. st. 1. toč. 9. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007 i 125/2007: dalje: ZZP-2007) koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, koja odredba odgovara odredbi čl. 4. st. 1. toč. 21. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22; dalje: ZZP-2022). Bitna pretpostavka da bi se ugovor smatrao potrošačkim je dakle da je jedna ugovorna stranka potrošač, odnosno da jedna ugovorna stranka sklapa ugovor za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poslovne djelatnosti i profesije. Iz odredbi samog predmetnog ugovora i činjenica dostupnim u javnim registrima proizlazi da tužitelj nije sklopio predmetni ugovor kao potrošač, već kao u sklopu svog obrta u cilju obavljanja svoje poslovne djelatnosti. Tužitelj je u vrijeme sklapanja ugovora bio vlasnik obrta čija je primarna djelatnost bila pružanje jednostavnih ugostiteljskih usluga i to obrta „ [obrt]“, [adresa], MBO: [matični broj osiguranika]. Budući da je odredbom čl. 2. st. 3. Ugovora određeno da se kredit odobrava za kupnju novog motornog vozila, a glavna djelatnost tužitelja bila je pružanje jednostavnih ugostiteljskih usluga, životno je i logično da je tužitelj sklopio predmetni ugovor kako bi nabavio osobno vozilo koje će koristiti u okviru svoje poslovne djelatnosti. Nebitno je za predmet ovog spora ako je isto vozilo koristio i u osobne svrhe jer iz činjenica dostupnih u spisu proizlazi da nije imao namjeru sklapati ugovor kao potrošač. Stoga predlaže da sud tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom kao neosnovanim odbije.

3. Tužitelj se u podnesku od 08. ožujka 2024. usprotivio svim navodima tuženika iz odgovora na tužbu. Između ostalog ističe da tuženik ni na koji način ne dokazuje navode da se u konkretnom slučaju radi o nekom drugom pravnom odnosu, a ne potrošačkom kreditnom odnosu kako to navodi u tužbi. Ugovor o kreditu sklopio je kao fizička osoba, potrošač, a izvadak iz obrtnog registra na koji se tuženik poziva i u kojem stoji da je imao obrt ni na koji način ne dokazuje suprotno.

4. Umješač na strani tužitelja UŽ kao sudužnik po navedenom kreditu u podnesku od 29. ožujka 2024. i tijekom postupka pridružio se tužitelju navodeći da ima pravni interes da tužitelj uspije u sporu, a sve sukladno čl. 206. ZPP- a. Ističe kako se u cijelosti pridružuje svim navodima tužitelja iz tužbe kao i iz svih daljnjih navoda tijekom postupka.

5. Sud među strankama smatra neprijepornim i utvrđenim i to:

- da su tužitelj, UŽ kao sudužnik i Slavonska banka d.d. sklopili 04.07.2007. Ugovor o namjenskom kreditu uz depozita br. [broj depozita]/2007, koji je potvrđen 12.07.2007. od strane javnog bilježnika Zdenke Pavelić Musa iz Osijeka pod brojem OV-15.316/07;

- da je tuženik tužitelju odobrio namjenski kredit za kupovinu osobnog vozila i plaćanje premije osiguranja u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 24.500,00 CHF prema srednjem tečaju za Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita;

- da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja;

- da je kredit otplaćen.

6. Među strankama je prijeporno i to:

- da li su ništetne navedene odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli;

- da li tužitelj ima pravo na restituciju temeljem navodno ništetnih predmetnih odredbi ugovora;

- da li je osnovan tuženikov istaknuti prigovor zastare potraživanja i promašene pasivne legitimacije tuženika.

7. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju priloženu spisu dok nije saslušavao umješača na strani tužitelja UŽ od čijeg saslušanja je odustao tuženik na ročištu održanom 16. prosinca 2025. te svjedoka ŽŽ jer ga je sud pozivao u dva navrata, a dostava poziva vraćena je oba puta s naznakom dostavljača "obaviješten, nije podigao", a njegovo saslušanje nije bilo ni nužno za pravilno i potpuno utvrđenje činjeničnog stanja.

8. Tužitelj OŽ, ostajući u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva, iskazao je da je 2007. bio zaposlen u privatnom poduzeću Kalma d.o.o. i htio je kupiti osobni automobil kojeg je pronašao u Auto kući PSC Osijek. U auto kući su mu savjetovali da podigne kredit u CHF u tadašnjoj Slavonskoj banci s kojom su surađivali pa je otišao u bivšu Slavonsku banku u poslovnici u Valpovu koju je naslijedila Hypo Alpe Adria Bank a tu sadašnja Addiko Bank. Djelatnik banke mu je ponudio kredit u CHF kao najpovoljniji za kupnju osobnog automobila. Popunio je zahtjev za kredit i pribavio podatke o plaći, a banka je sačinila ugovore isključivo po svojim uvjetima i nije mogao utjecati niti na jednu odredbu iz ugovora. Djelatnik banke mu nije objašnjavao da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF kao što to čini u odnosu na euro. Pročitao je ugovor i nije tražio od djelatnika banke da mu pojašnjava pojedine odredbe ugovora te mu djelatnik banke nije pojašnjavao pojedine odredbe iz ugovora. Ugovore je odnio kod javnog bilježnika na ovjeru i nakon ovjere ih je vratio u banku te je kredit odobren i isplaćen auto kući, ali ne zna u kojoj valuti. Preuzeo je automobil na kojem je upisana zabrana otuđenja jer je knjižica vozila bila u banci. Početne rate kredita su bile oko 1.400,00 kn da bi se povećale do 2.300,00 kn. Ne bi ispunjavao uvjete za kredit da mu je početna rata iznosila kao ova povećana. Dobivao je pismene obavijesti o povećanju rata kredita, ali nije išao tražiti pojašnjenje razloga povećanja rata. Plaćao je povećane rate kredita i kredit uredno isplatio pa mu je banka dala brisovno očitovanje i predala knjižicu vozila. S obzirom na njegova primanja, njegov otac UŽ mu je morao biti sudužnik, a koji se u ovom postupku pojavljuje kao umješač. Ne bi podizao kredit u CHF da su mu bili pojašnjeni uvjeti i rizici uz takvu vrstu kredita. Automobil je kupio isključivo kao fizička osoba i u to vrijeme nije imao otvoren obrt ili bilo kakvu tvrtku s poslovanjem s drugim pravnim osobama. Automobil nikome nije iznajmljivao.

10. Iz uvida u pismeni nalaz i mišljenje i to zaključka vještakinje Dajane Vuković zasnovanog na financijsko-knjigovodstvenoj dokumentaciji priloženoj spisu, razvidno je da razlika koja je nastala jednostranom odlukom o promjeni visine kamatne stope iznosi 1.274,33 € dok tečajna razlika iznosi 4.172,40 € kao razlika između više i manje plaćenih iznosa.

11. Tužitelj nije imao primjedbi na pismeni nalaz i mišljenje vještakinje dok tuženik ne prigovora samom matematičkom izračunu vještaka te ne traži saslušanje vještaka, ali i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja.

12. Sud je u cijelosti prihvatio pismeni nalaz i mišljenje vještaka jer je dan po pravilima struke i na osnovi knjigovodstvene dokumentacije priložene spisu.

20. Analizirajući navode tužbe i odgovora na tužbu tuženika, iskaz tužitelja, materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sud smatra osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja opisan kao u izreci presude.

21. Po ocijeni suda, nije prijeporno da su stranke ugovorile valutu uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, te da je tužitelj dobrovoljno pristao na ugovaranje valutne klauzule, no po stavu suda tuženik prije i u vrijeme zaključenja citiranog ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je postupio suprotno odredbama čl. 5. u vezi sa čl.62.st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03.).

22. Sporno pitanje predvidivosti određenih ekonomskih kretanja za tužitelja, kao potrošača i za tuženika, kao banku odnosno gospodarstvenika-trgovca. O valutnoj klauzuli tužitelj kao obični građanin ne može znati puno, u odnosu na tuženika koji je banka i gospodarstvenik-trgovac. Naime, banke su po definiciji trgovačka društva koja se bave kreditiranjem, pa sve što se tiče valutne klauzule, tečajeva valuta, a u konkretnom slučaju kamatnih stopa banci je poznato u najvišem stupnju, pa stoga nije moguće njeno neznanje o kretanjima tečajeva i kamatnih stopa, kao što je to slučaj kod tužitelja koji je obični građanin-potrošač.

22.1. Tuženik je znao, odnosno mogao je predvidjeti kretanje tečaja švicarskih franaka, ali i kretanje kamatnih stopa na svjetskim tržištima za tečaj švicarskog franka, pa je za banku kretanje tečajeva valuta i referentnih kamata predvidivo, u odnosu na tužitelja koji je neuk po tom pitanju.

23. Stav je suda da je materija rizika i kamatnih stopa predmet poslovanja banke, a pravni standard Zakona o obveznim odnosima prema kojem se to neznanje i nepredvidivost procjenjuje, nije jednak za građane i za banke, jer je banka kao profesionalac u ovom području dužna postupati uz povećanu pažnju prema pravilima struke i običajima, a što je nepošteno i u suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja propisano čl.4. ZOO-a.

23.1. Navedeno isto tako uzrokuje i značajnu neravnotežu, odnosno neravnopravnost u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima propisanom čl.3. ZOO-a.

24. O ugovornoj odredbi vezanoj za rast tečaja švicarskog franka trebalo se posebno pregovarati sa tužiteljem, a kako to nije učinjeno ovo se smatra nepoštenim ponašanjem tuženika i u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja, te ravnopravnosti u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja. Dakle, tužitelj prilikom zaključenja ugovora kao neuka strana nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što je tuženik kao bankarska organizacija svakako mogao predvidjeti, budući da je znao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, onako kako to čini u odnosu prema EUR, čime je rizik uzimanja kredita u CHF veći, pa je sklapanjem citiranog ugovora tužitelj doveden u izrazito nepovoljan položaj.

24.1. Sud smatra da tužitelj prigodom ponude i ugovaranja kredita nije bio adekvatno informiran o svim uvjetima kredita, pa tako niti o rastu tečaja švicarskog franka.

25. Sadržaj Ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika nije prijeporan, prijeporna je odredba čl. 2. i 3. Ugovora kojim je ugovorena valutna klauzula CHF – švicarski franak i odredba čl. 4. kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 3,21 %. Upravo taj dio gdje se promjenjiva redovna kamatna stopa određuje u skladu s važećom odlukom o kamatnim stopama kreditora sud nalazi nepoštenom i nejasnom i stoga ništetnom.

26. Nepoštenost sud nalazi iz razloga što je predmetni ugovor tipizirani ugovor prema kojem korisnik kredita nema nikakvog utjecaja osim prihvatiti ga ili ne, tj. bio je ovisan o novcu potrebnom za kupovinu osobnog vozila pa je banka u konkretnom slučaju jača strana koja određuje pravila igre tako i promjenjivu kamatnu stopu sukladno vlastitoj odluci na koju korisnik kredita nema nikakvog utjecaja. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da ugovor o kreditu precizno utvrde, način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope, ne daju bankama ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po svom nahođenju i time jednostrano mijenjaju visinu obveze potrošača. Uz to ta promjenjivost je izrazito nepoštena, bez jasnih parametara jer je nejasna prosječnom potrošaču odnosno korisniku kredita obzirom da nije naznačeno jasno kako je to naznačeno za visinu kamate koja je određena na dan sklapanja ugovora 3,21 % godišnje, dekurzivno, pa je tako banka mogla jasno naznačiti do kojih granica može ići promjenjiva kamatna stopa, a ne koristiti se visokom stručnom terminologijom nerazumljivom prosječnom građaninu, korisniku kredita, bez stručnih uputstava što to znači i kakve su posljedice za iste. Jedina zaštićena strana u predmetnom ugovoru je banka, ovdje tuženik jer kamatna stopa ovisi o njezinom poslovanju, tržištu što je također moglo biti naznačeno s gornjom granicom kamata, iako je nelogično da banka kao institucija koja posluje s novcem i svoje poslovanje bazira na zaradi, i to nije prijeporno, no prijeporan je rizik koji prebacuje na teret klijenta.

27. Nije prijeporno da naša pravna regulativa poznaje i priznaje promjenjivu kamatnu stopu no ista mora biti razumljiva i određena parametrima, kvalitativno i kvantitativno razrađena uzročno posljedična veza kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope, kao i određenje razdoblja za donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope, koji će biti razumljivi korisnicima kredita kako ne bi došli u poziciju da samo mogu primiti obavijest o Odluci banke bez da na nju mogu reagirati i o istom pregovarati.

28. Prema odredbi čl. 96. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

Isto propisuje odredba čl. 49. ZZP-a/2014.

28.1. Tuženik tu činjenicu nije uopće dokazivao.

29. Ni odredbe ZZP-a ni ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja.

30. U čl. 4. ZOO-a samo je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

31. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese druge strane, vodeći pri tome računa u smislu i svrsi obveznog odnosa. Kao mjerilo ponašanja uzima se u obzir kako bi se ponašao prosječan čovjek, s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik, s druge strane.

32. Samo nepostojanje propisa, koji nalažu bankama da se u ugovor o kreditu precizno utvrde uvjeti promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju, ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze dužnika. Upravo u tome se i ogleda primijena načela savjesnosti i poštenja sklapanja dvostranih ugovora. Koristeći tu činjenicu banka je nametnula tužitelju ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

33. Odredbom čl. 138.a ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

34. Prema odredbi direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, u čl. 5. u slučaju ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelj usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom.

35. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

36. Osim toga, čl. 322. ZOO-a propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

37. Prema odredbama čl. 81. ZZP/2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standarnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

38. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Revt. 249/14-2 od 09.04.2015. je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati u smislu sadržaja odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, skrenuti pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa, budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju, zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom čl. 11. Zakona o potrošačkom kreditiranju i formalno propisano sve što treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

39. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. između ostalog utvrđeno je u odnosu na ovdje tuženika da je tamo "petotužena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze o ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom petotužene Hypo Alpe-Adria Bank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora petotužena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom predvidjeli egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku petotužene Hypo Alpe-Adria Bank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time petotužena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to čl. 81., 82. 90., a od 07.08. 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07, 75,09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakonu o obveznim odnosima.".

40. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014 od 9. travnja 2015.

41. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018.g. u toč. 1., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012, od 04. srpnja 2013.g. u dijelu točke 1-7 izrijeke kojom se utvrđuje da je između ostalih V-tuženik Addiko bank d.d. (ranije Hypo Alpe Adria bank d.d. Zagreb pravni prednik tuženika i pravni sljednik Slavonske banke d.d.), u razdoblju od 01. lipnja 2004.g. do 01. srpnja 2008.g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

42. Odlukom Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH od 14. lipnja 2018. godine br. Pž-6632/2017, u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

43. Stoga se po ocjeni suda tužitelj s pravom poziva na presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13.06.2014.g., Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015.g. te odluku Rev-2245/17 od 20.03.2018.g., kojim je utvrđena ništetnost odredbe promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom tuženih banaka, a od koje pravomoćnosti, po mišljenju tužiteljice, i teče rok za postavljanje kondemnatornog zahtjeva u posebnim parnicama.

44. Osim toga tužitelj se poziva i na odluku VTS RH Pž-6632/17 kojom su odbijene žalbe banaka i kojom je potvrđena prvostupanjska presuda da je nepoštena odredba potrošačkog ugovora o kreditu u kojem je glavnica vezana za švicarski franak (valutna klauzula) i to iz razloga što potrošači nisu u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima suprotno načelu savjesti i poštenja, a što je izazvalo upravo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama.

45. Sud je dopustio preinaku tužbe sukladno čl. 190.st.3. ZPP-a jer je to svrsishodno za konačno rješenje cjelokupnog odnosa među strankama. Osim toga, tužitelj je naveo da zadržava pravo specificiranja tužbenog zahtjeva nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

46. Sud smatra da nije osnovan prigovor tuženika da tužitelj nema svojstvo potrošača, jer upravo suprotno proizlazi iz dokaza koji je sam tuženik ponudio – Izvatka iz obrtnog registra na listu spisa 55 iz kojeg nedvojbeno slijedi da je datum osnivanja i početka obavljanja obrta 16. studeni 2007., a datum prestanka 17. studeni 2008., dok je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 4. srpnja 2007. Također, iz samog predmetnog ugovora o namjenskom kreditu bez depozita nedvojbeno slijedi zaključak da je predmetni ugovor o kreditu tužitelj sklopio kao fizička osoba, a ne kao vlasnik obrta (koji u to vrijeme nije niti postojao) te je člankom 2. istog ugovora određeno da je tužitelju odobren namjenski kredit za kupovinu osobnog vozila i plaćanje premije osiguranja. I sam tužitelj iskazivao je da je automobil kupio isključivo kao fizička osoba i u to vrijeme nije imao otvoren obrt ili bilo kakvu tvrtku s poslovanjem s drugim pravnim osobama. Iz odredaba Ugovora ne može se zaključiti da tužitelj nije potrošač, a tuženik, na kojemu je teret da dokaže da tužitelj nije potrošač, nije priložio adekvatne dokaze kojima je osporio tužiteljeve navode da je potrošač.

47. Sud ne prihvaća prigovor tuženika da je ugovor zaključila Slavonska banka a ne tuženik jer iako je ugovor zaključila Slavonska banka a ne tuženik, Slavonska banka d.d. Osijek je pripojena Hypo Alpe Adria bank temeljem Ugovora o pripajanju (rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu br. Tt-09/1533-3 od 27.02.2009.), a društvo Hypo Alpe Adria Bank d.d. Zagreb upisala je promjenu tvrtke pod nazivom Addiko banka d.d. Zagreb rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu br. Tt-16/22619-2 od 11.07.2016. Tzv. kolektivnom presudom obuhvaćeno je razdoblje u kojem je zaista Slavonska banka d.d. postojala kao pravni subjekt, no u vrijeme podnošenja tzv. kolektivne tužbe i kasnije presuđenja Slavonska banka d.d. ne postoji jer se fuzirala s tuženikom te je tuženik u predmetu po kolektivnoj tužbi mogao isticati da ugovori koje je zaključila Slavonska banka nisu ništetni, no prema citiranim presudama to nije tako. Stoga se zaista učinak citiranih presuda proteže na tuženika neovisno je li ugovor zaključila Hypo Alpe Adria Bank ili Slavonska banka s obzirom na pravnu osobnost koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi.

47.1. Isto tako i Hrvatska narodna banka 9. prosinca 2008. donijela je rješenje kojim se ocjenjuje dopuštenom provedba koncentracije koja će nastati pripajanjem Slavonske banke d.d. Osijek banci Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb (NN 15/2009 od 4.2.2009).

48. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika u odnosu na valutnu klauzulu, jer isti drži neosnovanim budući je tuženik, s pravnog stajališta, stekao utuženi iznos po osnovi koja je kasnije otpala, i to tek pravomoćnošću presude CHF (14.06.2018.) kojom je utvrđena ništetnost odredbe o ugovaranju valutne klauzule vezivanjem glavnice uz valutu CHF. Od pravomoćnosti te presude teče zastarni rok za isticanje kondemnatornog zahtjeva radi povrata tečajne razlike, a navršava se dana 14.06.2023. Naime, u konkretnom slučaju isprepliću se instituti ništetnosti i stjecanja bez osnove. Onog trenutka kada je presuda u predmetu Franak postala pravomoćna u dijelu koji se tiče konkretnog spora, sve ono što je tuženik stekao od tužitelja ugovaranjem sporne odredbe, ujedno je za tuženika postala „osnova koja je kasnije otpala“. Prema stavu suda zastarni rok od 5 godina, sukladno čl. 220 ZPP-a u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama, teče od 14. lipnja 2018. te su potrošači ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. U svezi s tim tužitelj se s pravom poziva na odluku Vrhovnost suda RH br. Rev- 2245/2017 iz čijeg stajališta nedvojbeno proizlazi da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara njegovog potraživanja.

49. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude temeljem čl. 3., 4., 6., 29., 296., 322., 323., 1111. u svezi čl.115. ZOO-a i čl. 49., 54., 81., 82., 87., 90., 96., 97., 117. i 138.a Zakona o zaštiti potrošača.

50. Odluka o kamatama zasniva se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

51. Odluka o parničnom trošku zasniva se na odredbi čl. 154 st. 2. i čl. 155. ZPP-a.

52. Tužitelju su priznati zahtijevani troškovi postupka u iznosu od 2.009,05 € koji se sastoje i to: iznosa od 200,00 € na ime sastava tužbe po Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“, br. 142/12, 103/14, 118/14., 138/23 dalje: Tarife), dva iznosa od po 200,00 € na ime sastava obrazloženih podnesaka po punomoćniku od 08.03.2024. i 12.09.2025. sve po Tbr.8/1. Tarife, tri iznosa od po 200,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročišta održana 22.03.2024., 21.05.2025. i 16.12.2025. sve po Tbr. 9/1. Tarife, iznosa od 100,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude po Tbr. 9/3. Tarife, iznosa od 325,00 € na ime 25 % PDV-a na iznos od 1.300,00 €, iznosa od 331,81 € na ime predujma za vještačenje te iznosa od 52,24 € na ime plaćene pristojbe na tužbu, a sve u skladu s važećom Tarifom.

53. Umješač na strani tužitelja zahtijeva troškove postupka u iznosu od 1.062,50 €, a priznati su mu troškovi u iznosu od 1.000,00 € koji se sastoje i to: tri iznosa od po 200,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročišta održana 22.03.2024., 21.05.2025. i 16.12.2025. sve po Tbr. 9/1. Tarife, iznosa od 200,00 € na ime sastava podneska po punomoćniku od 29.03.2024. te iznosa od 200,00 € na ime 25 % PDV-a na iznos od 800,00 €.

54. Sud je odbio umješača sa zahtjevom za naknadom troškova postupka u iznosu od 62,50 € na ime sastava podneska od 12.06.2025. po Tbr. 8/4. Tarife kojim dostavlja punomoć za zastupanje smatrajući ga nepotrebnim jer je punomoć mogao dostaviti uz podnesak od 29.03.2024.

55. Slijedom svega iznijetog, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

U Valpovu 23. siječnja 2026.

Sudac

Zvonimir Rogić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana, od dana objave presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika

3. Pun. umješaču na strani tužitelja