REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-3404/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Anti Drezgi te Vesni Stanić, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja: Vitapur d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 39, OIB: 44546541376, kojeg zastupa opunomoćenik Hrvoje Radić, odvjetnik u Zagrebu, Dalmatinska 10, protiv tuženika: Državni inspektorat, Sektor za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Šubićeva 29, OIB: 33706439962, radi zabrane nepoštene i zavaravajuće prakse, 23. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Državni inspektorat, Sektor za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-336-02/21-01/8, URBROJ: 443-01-17-01-21-2 od 22. ožujka 2021.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-336-02/21-01/8, URBROJ: 443-01-17-01-21-2 od 22. ožujka 2021., odbijena je tužiteljeva žalba izjavljena protiv rješenja Državnog inspektorata, Područnog ureda Zagreb, Službe za nadzor trgovine, usluga i zaštite potrošača, KLASA: UP/I-336-02/20-01/73, URBROJ: 443- 02-05-01/2-20-1 od 23. prosinca 2020., kojim je tužitelju zabranjena nepoštena odnosno zavaravajuća poslovna praksa koju koristi prije, u vrijeme i nakon sklapanja ugovora na daljinu s potrošačima, putem Interneta na adresi https://www.vitapur.hr, na način da: a) navodi zavaravajuće informacije o pogodnosti u odnosu na cijenu pojedinih proizvoda tako da za pojedine proizvode oglašava posebni oblik prodaje te pri tom navodi netočne informacije o cijenama tih proizvoda u redovnoj prodaji i b) navodi zavaravajuće informacije o osnovnim obilježjima proizvoda u odnosu na njegovu korist te rezultat njegove upotrebe tako da za madrace „XITEX“ (u rješenju pogrešno napisano jer iz spisa proizlazi da se radi o madracima „HITEX“) oglašava tvrdnje da 54% ispitanika ima manje otkucaje srca prilikom korištenja navedenih madraca, iako navedenu tvrdnju ničim nije dokazao (točka I. izreke) te je određeno da žalba ne odgađa izvršenje rješenja (točka II. izreke).

2. Tužitelj u tužbi u bitnom navodi da je izreka prvostupanjskog rješenja, potvrđena pobijanim rješenjem, neodređena jer u točki I. a) ne navodi koje konkretne proizvode obuhvaća zabrana, pa smatra da iz izreke nije razvidno koje točno postupanje tužitelj mora izmijeniti i da je time povrijeđeno načelo pravne sigurnosti i izvršivosti rješenja. Smatra da tuženik u pobijanom rješenju ne daje razloge zbog kojih smatra da je izreka dovoljno određena, već to tvrdi paušalno. Tužitelj ističe da uopće ne prodaje proizvod pod nazivom „XITEX”, već madrace „HITEX”, zbog čega je zabrana iz točke I.b) usmjerena na nepostojeći proizvod, čime je pogrešno utvrđeno činjenično stanje te je predmet zabrane učinjen neodređenim. Tužitelj navodi da tvrdnja o manjem broju otkucaja srca nije bila oglašavana kao osnovno obilježje proizvoda, a čak i da jest, bila je transparentno objašnjena (naveden izvor, metoda istraživanja, provedba mjerenja i poveznica na rezultate), a tuženik pogrešno zahtijeva „dokaz ovlaštenog tijela”, iako za to ne postoji zakonska osnova, niti tužitelj tvrdi da je proizvod odobren od ovlaštenog tijela. Smatra da tuženik nije obrazložio zašto dostavljeno istraživanje nije vjerodostojno, koji bi dokaz bio dostatan niti kako je konkretna tvrdnja sposobna zavarati prosječnog potrošača. Tužitelj ističe da tuženik ne osporava da su redovne cijene postojale, već im osporava trajanje, da Zakon ne propisuje minimalno trajanje prodaje po redovnoj cijeni, pa tuženik time uvodi nepropisani kriterij za ocjenu istinitosti cijena, a okolnosti 2020. godine (pandemija, pad prodaje) opravdavaju učestalije sniženje cijena. Smatra da se zaključak o zavaravajućoj poslovnoj praksi temelji na paušalnoj procjeni, bez analize „prosječnog potrošača” i bez dokazivanja utjecaja na njegovu odluku o kupnji. Tužitelj predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev, poništi pobijano rješenje i vrati predmet tuženiku na ponovni postupak te naloži tuženiku naknadu troškova upravnog spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom smatra da izreka ne mora nabrajati proizvode, jer se mjerom štiti kolektivni interes potrošača i zabranjuje se poslovna praksa s određenim obilježjima, a ne uklanjanje nepravilnosti za pojedine artikle. Navodi da je obrazloženje utuženog rješenja dovoljno i detaljno te da su u njemu razlozi za mjeru objašnjeni (npr. na primjeru Proizvoda 1–5 iz „Crnog petka“). Tuženik navodi da, iako je broj posebnih oblika prodaje i trajanje cijena formalno slobodno, trgovac mora postupati s profesionalnom pažnjom i isticati istinite informacije. Tuženik tvrdi da je nadzorom utvrđeno da je tužitelj svjesno neposredno prije akcije „Crni petak“ isticao više „redovne“ cijene (od stvarno primjenjivanih) kako bi prikazao veći popust i stvorio privid veće pogodnosti. Poziva se na evidencije kretanja cijena tijekom 2020. i navodi konkretno: Proizvod 1: „redovna“ 2.599,00 kn nije bila u primjeni u relevantnom razdoblju prije akcije; Proizvod 2 i 3: „redovne“ cijene bile su u primjeni samo jedan dan (30. lipnja 2020.), dok su neposredno prije akcije bile niže; Proizvodi 4 i 5: cijena 149,90 kn bila je zadužena, ali odmah snižena istog dana te nije realno bila u primjeni do nadzora. Smatra da se radi o zavaravajućoj praksi (nepoštenoj) jer je vjerojatno utjecala na odluku prosječnog potrošača. Tuženik smatra da tvrdnja koja se odnosi na učinak na zdravlje/san jest bitna informacija o obilježjima proizvoda i može utjecati na odluku o kupnji. Poziva se na teret dokaza na trgovcu (čl. 38.a ZZP): tužitelj nije dokazao istinitost tvrdnji o „dokazano boljem spavanju“ i „54% manje otkucaja srca“, pa su navodi tužitelja o transparentnosti, izostanku prigovora potrošača i sl. irelevantni. Tuženik prihvaća da je u izreci (i zapisniku) vjerojatno omaškom navedeno „XITEX“ umjesto „HITEX“, ali drži da to ne utječe na zakonitost ni izvršivost mjere jer je iz spisa jasno da je tužitelj oglašavao samo HITEX te nije moglo doći do zabune. Dodatno ističe da je tužitelj zapisnik potpisao bez primjedbi, iako je omaška bila vidljiva. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbu kao neosnovanu, iz razloga navedenih u odgovoru i u obrazloženju utuženog rješenja.

4. Ocjenjujući zakonitost osporavane odluke Sud je pregledao sudski spis i spis tuženika te je 20. siječnja 2026. održao raspravu.

4.1. Sud je odbio dokazni prijedlog za saslušanje stranaka kao nepotreban, jer se odlučne činjenice odnose na sadržaj oglašavanja i kretanje cijena, a one su u ovom predmetu utvrđene ispravama iz upravnog spisa, dok se predloženim dokazom ne bi dobila nova odlučna saznanja.

4.2. Sud je odbio dokazne prijedloge za saslušanje ŠS i odgovorne osobe Ad Vita d.o.o. kao nepotrebne, jer su odlučne činjenice u ovom postupku: što je tužitelj oglašavao potrošačima prilikom prodaje (sadržaj poruke) i je li tužitelj raspolagao vjerodostojnom, provjerljivom dokumentacijom koja potkrepljuje oglašene činjenične tvrdnje. Te se činjenice u okolnostima ovog predmeta prvenstveno utvrđuju ispravama (izvješća, metodologija, sirovi podaci, parametri mjerenja, način obrade rezultata), a tužitelj takvu dokumentaciju u upravnom postupku nije predočio u mjeri koja bi omogućila provjeru oglašenih tvrdnji. Stoga bi saslušanja mogla poslužiti tek za opisivanje okolnosti, ali ne i kao zamjena za provjerljivu dokumentaciju koja omogućuje naknadnu kontrolu tvrdnji.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. U postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja utvrđeno je:

- da tužitelj obavlja trgovinu na malo na daljinu putem web-stranice https://www.vitapur.hr;

- da je dana 27. studenoga 2020. tužitelj obavljao posebni oblik prodaje za 227 proizvoda pod nazivom „CRNI PETAK u Vitapuru“ uz oznaku „do -75%“;

- da je tužitelj istaknuo cijene za sljedeće proizvode: Proizvod 1: Hitex Comfort Spring Air 22, 90×200, redovna cijena 2.599,00 kn, snižena cijena 1.429,95 kn, oznaka „-45%“; Proizvod 2: Hitex City Wave 20, 90×190, redovna cijena 2.119,90 kn, snižena cijena 953,96 kn, oznaka „-55%“; Proizvod 3: Hitex Latex Royal 33, 90×200, redovna cijena 7.419,89 kn, snižena cijena 3.709,95 kn, oznaka „-50%“; Proizvod 4 i 5: Vita2Go Magnet i Vita2Go Magnet Air Vent, redovna cijena 149,90 kn, snižena cijena 37,48 kn, oznaka „-75%“;

- da tužitelj uz madrace Hitex oglašava tvrdnje tipa: „dokazano bolje spavanje“, te rezultate istraživanja (npr. 85% bolje spava, 72% manje smetnji, 60% se budi svježe itd.), a da je klikom na poveznicu „Svi rezultati istraživanja ovdje“ bila je dostupna dodatna tvrdnja, između ostalog: „54% ispitanika ima manje otkucaje srca“ te da je „izmjereno satovima Polar“ i da je rezultate „potvrdio fizioterapeut“;

- da je tužitelj pozvan dostaviti dokumentaciju kojom dokazuje vjerodostojnost tvrdnji o karakteristikama proizvoda i vjerodostojnost istaknutih cijena (redovna/snižena);

- da je tužitelj dostavio očitovanje, odnosno opisao je istraživanje koje je provelo Ad Vita d.o.o. (Slovenija): online anketa na uzorku 985 samoprijavljenih ispitanika i dodatno testiranje na 26 ispitanika koji su isprobali madrac;

- da su na temelju evidencije kretanja cijena za razdoblje 27. prosinca 2019. – 07. prosinca 2020. utvrđene cijene proizvoda: Proizvod 1 – u dužem razdoblju 1.199,00 kn, zatim 30. lipnja 2020. na 2.599,00 kn, a potom varira 1.429,94 / 1.559,94 / 1.299,95 kn; Proizvod 2: u dužem razdoblju 999,95 kn, zatim 30. lipnja 2020. 2.119,90 kn, a potom većinom 1.059,95 kn (i kratko 953,95 kn); Proizvod 3: u dužem razdoblju 3.499,95 kn, zatim 30. lipnja 2020. 7.419,89 kn, a potom većinom 3.709,94 kn i povremeno 4.451,93 kn; Proizvod 4 i 5: evidentirani 02.03.2020. po “redovnoj” 149,90 kn, ali istog dana cijena se mijenja na 52,46 kn (popust -65%) i kasnije varira (npr. 74,95 / 52,46 / 37,47 / 59,96 kn);

- da su na temelju evidencije kretanja cijena za razdoblje 2. ožujka 2020. – 27. studenoga 2020. utvrđene cijene proizvoda: Proizvod 4 i 5 – cijena varira 52,46 / 74,95 / 37,47 kn.

7. Prvostupanjsko tijelo je primjenom Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP) tužitelju zabranilo nepoštena odnosno zavaravajuća poslovna praksa koju koristi prije, u vrijeme i nakon sklapanja ugovora na daljinu s potrošačima, putem Interneta na adresi https://www.vitapur.hr, na način da: a) navodi zavaravajuće informacije o pogodnosti u odnosu na cijenu pojedinih proizvoda tako da za pojedine proizvode oglašava posebni oblik prodaje te pri tom navodi netočne informacije o cijenama tih proizvoda u redovnoj prodaji i b) navodi zavaravajuće informacije o osnovnim obilježjima proizvoda u odnosu na njegovu korist te rezultat njegove upotrebe tako da za madrace „HITEX“ oglašava tvrdnje da 54% ispitanika ima manje otkucaje srca prilikom korištenja navedenih madraca, iako navedenu tvrdnju ničim nije dokazao.

7.1. Drugostupanjsko tijelo je prihvatilo zaključak prvostupanjskog tijela da ponašanje tužitelja ispunjava obilježja nepoštene poslovne prakse (čl. 32. ZZP), konkretno zavaravajuće poslovne prakse (čl. 33. ZZP), jer se navode netočne informacije o cijeni / pogodnosti u odnosu na cijenu, i/ili navode tvrdnje o svojstvima i rezultatima uporabe proizvoda bez dokaza, a to je sposobno utjecati na ekonomsku odluku prosječnog potrošača. Kako je utvrđeno da se radi o nepoštenoj/zavaravajućoj poslovnoj praksi, tržišni inspektor je ovlašten rješenjem zabraniti takvu praksu pozivanjem na čl. 137. st. 2. ZZP.

8. Ova presuda je donesena u izvršenju presude Visokog upravnog suda poslovni broj Usž-1877/2025-2 od 6. kolovoza 2025., kojem je poništena presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-1369/21-6 od 10. ožujka 2025. i predmet vraćen na ponovno suđenje. Presuda Visokog upravnog suda u bitnom je utemeljena na ocjeni da prvostupanjska presuda nije na dostatan način identificirala dokaze iz upravnog spisa (osobito sadržaj oglašavanja na internetskim stranicama i podatke o kretanju cijena), niti je obrazloženo može li takvo oglašavanje biti prikladno utjecati na ekonomsku odluku prosječnog potrošača. U ponovnom suđenju Sud je uzeo u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporavanog rješenja jer odgovaraju stanju spisa odnosno ispravama u spisu, imajući u vidu i članke 18. i 19. ZZP-a te razgraničenje u odnosu na članak 35. stavak 1. točku 4. ZZP-a.

9. Sud je sukladno članku 49. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24., dalje ZUS) uzeo u obzir te činjenice utvrđene u postupku donošenja osporavanog rješenja jer to proizlazi iz spisa predmeta upravnog postupka koji je dostavljen uz odgovor na tužbu, i to Zapisnika (KLASA: 336-02/20-01/1477, URBROJ: 443-02-05-01/2-20-5 od 2. prosinca 2020.; u Zapisniku od 16. prosinca 2020. ispravljen je ranije pogrešno naveden broj tog Zapisnika KLASA: 336-02/20-01/807, URBROJ: 443-02-05-01/2-20-3) i Zapisnika (KLASA: 336-02/20-01/1477, URBROJ: 443-02-05-01/2-20-7 od 16. prosinca 2020.) te podnesaka i isprava koje tužitelj dostavio 7. i 15. prosinca 2020., pa tako, između ostalog, Zapisnik sadrži tzv. printscreenove tužiteljeve internetske stranice, a podnesak tužitelja isprave o evidenciji kretanja cijena.

10. Prema članku 33. ZZP-a, zavaravajuća je poslovna praksa ona koja sadrži netočnu informaciju ili na bilo koji način, uključujući cjelokupno predstavljanje, dovodi ili je vjerojatno da će dovesti prosječnog potrošača u zabludu, i to u odnosu na, među ostalim, osnovna obilježja proizvoda (uključivo rezultate i bitne pokazatelje testova/provjera) te pogodnosti u odnosu na cijenu, te koja je prikladna navesti prosječnog potrošača na donošenje odluke o kupnji koju inače ne bi donio. Teret dokaza o točnosti činjeničnih tvrdnji u vezi s poslovnom praksom je na trgovcu (čl. 38.a ZZP-a). Utvrđena zavaravajuća praksa jedan je od oblika nepoštene poslovne prakse te je zabranjena, a tržišni inspektor je ovlašten narediti njezinu zabranu (čl. 137. st. 2. ZZP-a).

11. Suprotno tvrdnjama tužitelja, izreka prvostupanjskog rješenja, potvrđena drugostupanjskim rješenjem, dovoljno određena u smislu članka 98. stavka 3. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09., dalje ZUP), odnosno nije neodređena time što ne navodi konkretne proizvode na koje se zabrana odnosi. Naime, izrekom rješenja tužitelju je zabranjena određena poslovna praksa, i to praksa oglašavanja posebnih oblika prodaje uz isticanje netočnih informacija o redovnim cijenama proizvoda te oglašavanje nedokazanih tvrdnji o učincima proizvoda na zdravlje potrošača. Riječ je o zabrani postupanja s određenim obilježjima, a ne o zabrani prodaje pojedinačnih proizvoda. Stoga izreka nije morala sadržavati popis konkretnih proizvoda na koje se zabrana odnosi, jer je mjerodavan opis zabranjenog postupanja, a svrha mjere je zaštita kolektivnih interesa potrošača i sprječavanje ponavljanja opisane prakse.

11.1. U izreci prvostupanjskog rješenja pogrešno je naveden naziv proizvoda „Xitex“ umjesto „Hitex“. Radi se o očitoj pogrešci u pisanju koja nije odlučna za zakonitost i izvršivost mjere, budući da iz obrazloženja rješenja, zapisnika i priloženih isprava jasno proizlazi na koje se proizvode i koje oglašene tvrdnje zabrana odnosi. Predmetna se pogreška može ispraviti u skladu s pravilima o ispravku očitih pogrešaka, a u svakom slučaju ne dovodi u dvojbu sadržaj i opseg zabranjene prakse.

12. Sud prihvaća zaključak tuženika iz utvrđenih činjenica da je tužitelj prilikom oglašavanja posebnog oblika prodaje pod nazivom „Crni petak u Vitapuru“ isticao redovne cijene proizvoda kao referentnu osnovu popusta, a koje nisu imale stvarno tržišno značenje u razdoblju neposredno prije sniženja. Naime, iz priložene evidencije kretanja cijena proizlazi da cijene koje su u oglašavanju prikazane kao „redovne“ nisu bile cijene koje su pretežito bile na snazi u razdoblju koje je prethodilo posebnom obliku prodaje, dok su niže cijene (označene kao snižene) bile u primjeni znatno dulje i činile su prevladavajući režim cijene u tom prethodnom razdoblju. Stoga je tuženik, na temelju istih isprava, pravilno zaključio da je potrošačima bila prezentirana netočna informacija o pogodnosti jer je postotak popusta bio izveden iz referentne cijene koja ne odražava stvarnu cijenu prije sniženja. Takvo postupanje dovodi do stvaranja privida znatnog sniženja cijene, iako stvarna pogodnost za potrošača ne odgovara oglašenom postotku popusta.

12.1. Okolnost da Zakonom o zaštiti potrošača nije propisano minimalno trajanje redovne cijene ne isključuje obvezu trgovca da pri oglašavanju cijena potrošačima pruži istinite informacije o pogodnostima u odnosu na redovnu cijenu proizvoda.

12.2. Sud smatra da je pravilno utvrđeno da se u konkretnom slučaju radilo o redovnim cijenama koje nisu imale stvarno tržišno značenje jer evidencije pokazuju da je neposredno prije akcije cijena predmetnih proizvoda bila niža od cijene istaknute kao „redovna“, odnosno da je „redovna“ cijena bila u primjeni iznimno kratko ili nije bila prevladavajuća u razdoblju koje prethodi sniženju. Visina popusta izravno ovisi o redovnoj cijeni, pa je za potrošača bitno radi li se o stvarnoj prethodnoj redovnoj cijeni koja je potrošaču razumljiva kao realna referentna osnova za izračun uštede i oglašenog postotka popusta.

12.3. Sud ne prihvaća navod tužitelja da su okolnosti pandemije odlučno utjecale na isticanje spornih „redovnih“ cijena i prikazanih popusta, jer je iz evidencije kretanja cijena razvidno da je tužitelj i u razdoblju prije izbijanja pandemije primjenjivao niže prodajne cijene od onih koje je isticao kao redovne u okviru posebnih oblika prodaje. Stoga se pandemijske okolnosti same po sebi ne mogu smatrati opravdanjem za isticanje cijena na način koji prosječnom potrošaču može stvoriti zavaravajući dojam o stvarnoj pogodnosti kupnje.

12.4. Članci 18. i 19. Zakona o zaštiti potrošača ne ograničavaju trajanje akcijske prodaje niti propisuju minimalno trajanje redovne cijene proizvoda. Međutim, navedene odredbe treba tumačiti u vezi s općom zabranom zavaravajuće poslovne prakse propisanom člankom 33. Zakona. Dakle, odlučna je istinitost predstavljanja pogodnosti u odnosu na cijenu u smislu članka 33. ZZP-a. Sud pritom ne određuje minimalno trajanje redovne ni akcijske cijene, već ocjenjuje istinitost i zavaravajući karakter predstavljanja pogodnosti u odnosu na cijenu.

12.5. Sloboda trgovca u određivanju cijena ne uključuje pravo da se potrošačima prezentiraju informacije koje stvaraju neistinit ili zavaravajući dojam o stvarnoj pogodnosti kupnje. Kada je postotak popusta izveden iz cijene koja ne odgovara stvarnoj cijeni prije sniženja, tada se potrošaču daje netočna informacija o pogodnosti u odnosu na cijenu, što može dovesti prosječnog potrošača u zabludu u pogledu stvarne uštede i vjerojatno utjecati na njegovu odluku o kupnji.

13. Sud prihvaća ocjenu tuženika da tvrdnje o fiziološkim učincima proizvoda, osobito kada se prezentiraju kao „dokazane“ i potkrijepljene brojčanim rezultatima mjerenja, predstavljaju informaciju o osnovnim obilježjima proizvoda u smislu članka 33. stavka 2. ZZP-a, jer se odnose na rezultat uporabe proizvoda i na rezultate testova/provjera koji se potrošačima prezentiraju kao relevantni za procjenu svojstava proizvoda.

13.1. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj spornu tvrdnju („54% ispitanika ima manje otkucaje srca“) prezentirao potrošačima kao rezultat mjerenja (uz navođenje uređaja) i kao dio paketa „dokazanih“ rezultata, što kod prosječnog potrošača stvara dojam objektivno utvrđenog svojstva proizvoda. U takvoj situaciji, s obzirom na čl. 38.a ZZP-a, tužitelj je bio dužan raspolagati i na zahtjev nadzora predočiti provjerljive i vjerodostojne dokaze o točnosti tvrdnje.

13.2. Međutim, dokumentacija koju je tužitelj dostavio u upravnom postupku (opis ankete i testiranja ograničenog broja osoba, uz opće navode o korištenim uređajima i osobama uključenima u ispitivanje) ne omogućuje provjeru istinitosti oglašene tvrdnje: ne sadrži metodologiju mjerenja, uvjete, podatke o uzorku i kriterijima uključivanja/isključivanja, način bilježenja i obrade podataka te prikaz rezultata u obliku koji bi omogućio provjeru vjerodostojnosti oglašene tvrdnje o navedenom učinku korištenja madraca („54% ispitanika ima manje otkucaje srca“). Stoga je pravilno ocijenjeno da tužitelj nije dokazao točnost činjenične tvrdnje koju je oglašavao kao „dokazanu“, pa takvo oglašavanje ima obilježja zavaravajuće poslovne prakse.

13.3. Za ocjenu zavaravajuće poslovne prakse nije potrebno dokazati da je konkretan potrošač doista kupio madrac upravo zbog sporne tvrdnje. S obzirom na sadržaj poruke i kontekst („dokazano“, brojčani postotci smanjenja broja otkucaja srca, „mjereno“), riječ je o informaciji koja je objektivno prikladna utjecati na ekonomsku odluku prosječnog potrošača, osobito jer se odnosi na kvalitetu spavanja i fiziološke učinke koji se uobičajeno percipiraju kao relevantni pri odabiru madraca. Dakle, nije odlučno želi li prosječni potrošač „snižene otkucaje srca“ kao cilj, već je odlučno da tvrdnja o fiziološkom učinku prezentirana kao dokazani rezultat mjerenja stvara dojam objektivno provjerene koristi, što je tipično relevantno u kupnji madraca (kvaliteta sna, dobrobit), pa je po naravi prikladna utjecati na odluku o kupnji. Pri tome Sud polazi od objektivnog standarda prosječnog potrošača i sadržaja poruke u konkretnom kontekstu oglašavanja, a ne od subjektivnih preferencija pojedinog potrošača.

13.4. Osporena mjera nije donesena zbog povrede članka 35. stavka 1. točke 4. ZZP-a, nego zbog zavaravajućih informacija u smislu članka 33. ZZP-a i tereta dokazivanja iz članka 38.a ZZP-a. Stoga pitanje postojanja formalnog “odobrenja nadležnog tijela” nije odlučno za zakonitost osporenih rješenja, već je odlučno da trgovac nije dokazao točnost činjenične tvrdnje koju je potrošačima prezentirao kao „dokazanu“. Dakle, ne traži se odobrenje, već se traže provjerljivi dokazi za činjeničnu tvrdnju koju je trgovac prezentirao kao dokazanu, pri čemu pozivanje na fizioterapeuta/Ad Vita je samo izvor tvrdnje, ali ne zamjenjuje dokumentaciju. Pozivanje na izvor tvrdnje ne zamjenjuje provjerljivu dokumentaciju koja omogućuje naknadnu kontrolu činjeničnih navoda.

14. S obzirom na navedeno, Sud nalazi da je u upravnom postupku pravilno i na ispravama utemeljeno utvrđeno da je tužitelj oglašavao činjenične tvrdnje o „dokazanim“ fiziološkim učincima proizvoda bez provjerljivih dokaza te prikazivao pogodnost u odnosu na cijenu uz referentne „redovne“ cijene koje ne odražavaju stvarnu cijenu prije sniženja, čime je ostvareno obilježje zavaravajuće poslovne prakse iz članka 33. ZZP-a, koju je javnopravno tijelo ovlašteno i dužno zabraniti.

15. Slijedom navedenog, ovaj Sud je utvrdio da je osporavano rješenje zakonito.

16. S obzirom na sve naprijed navedeno odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude primjenom odredbe članka 116. stavak 1. ZUS-a.

17. O troškovima upravnog spora, Sud je odlučio na temelju odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njegovom zahtjevu za nadoknadu troškova upravnog spora. Stoga je Sud odlučio kao u točki II. izreke.

U Zagrebu, 23. siječnja 2026.

Sudac:

Ante Drezga

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Odvjetnik Hrvoje Radić – elektroničkim putem

2. Državni inspektorat – elektroničkim putem

3. U spis