Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu - Stalna služba u Našicama

Trg dr. F. Tuđmana 14

31500 Našice

Posl. broj: P-291/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, Stalna služba u Našicama, po sucu Dariu Ručeviću, u pravnoj stvari tužiteljice NUD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćniku Marinu Brajku, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Mađarić & Lui sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 11. prosinca 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice odvjetnika Marina Brajka i zamjeničkog punomoćnika tuženika odvjetnika Matka Mamilovića, dana 23. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 528-50-4428007, sklopljenog dana 27. rujna 2007.g između tužiteljice NUD i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., a koja glasi: „NAKNADA 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita …..“

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužiteljici VUD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 262,08 EUR na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 04. listopada 2007. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011.g. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 9. Ugovora o kreditu broj 528-50-4428007, sklopljenog dana 27. rujna 2007.g između tužiteljice NUD i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., a koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, da tužiteljici VUD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 165,40 EUR na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 29. prosinca 2012. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 559,72 EUR zajedno sa zateznim tekućim od 23. siječnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 23. kolovoza 2024. podnijela ovome sudu tužbu u kojoj navodi da je dana 27. rujna 2007. godine s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 528-50-4428007 na iznos od 13.639,24 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita sa svrhom kupovine osobnog automobila s rokom otplate na 7 godina (84 mjeseci), a koji kredit je u prijevremeno otplaćen 2012. godine. U čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena je odredba prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kredita u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratno, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tužiteljica ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova obrade kredita te tužiteljica niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom, jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično je snosila sama tužiteljica mimo toga. U nijednom dijelu predmetnog ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora. Navodi da prema odredbi članka 96. Zakona o zaštiti potrošač iz 2007. (dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje je propisano da se nepoštena ugovorna odredba posljedično smatra ništetnom. Nadalje, u članku 9. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor. Obzirom da je tužiteljica kao korisnik kredita odlučila prijevremeno u cijelosti otplatiti kredit tuženik je dana 19. siječnja 2011. godine tužiteljici naplatio naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 1.246,19 HRK, odnosno 165,40 eura prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR= 7.53450 HRK. Tužiteljica se poziva na praksu domaćih sudova te tako navodi da je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela dana 05. studenog 2020.g. donio zaključak pod brojem Su IV-308/2020 u kojem navodi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ Nakon toga Vrhovni sud RH donosi presudu poslovni broj Rev-112/2018 od 09. ožujka 2022.g. kojom prihvaća reviziju tužitelja, preinačava presudu drugostupanjskog suda i potvrđuje prvostupanjsku presudu kojom je ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu utvrđena ništetnom, a kreditor obvezan da isplati nazad naplaćenu naknadu zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama. Nakon toga Vrhovni sud RH u presudi poslovni broj Rev-43/2022 izražava identičan stav. Navodi da uzimajući u obzir odredbe članka 96. i članka 102. ZZP-a, te povrh svega odredbu članka 3., 4. i 10. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Vrhovnog suda RH, jasno se da zaključiti da je tuženik ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita i odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita postupao nepošteno i time tužiteljicu, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj. Smatra da uvažavajući stav sudske prakse Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda RH i VTSRH-a kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH dana 30. siječnja 2020. o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, tužiteljica smatra da je tuženik dužan vratiti tužiteljici sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove, s time da zastara restitucije nije ni počela teći. Tužiteljica postavljenim tužbenim zahtjevom traži da sud utvrdi ništetnim odredbe ugovora iz čl. 3. i 9. te predmetne iznose potražuje ovom tužbom zajedno sa zateznim kamatama od dana uplate pa do isplate sve uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti te ističe prigovor zastare. Navodi da je nesporno da su tužitelj i tuženik dana 27.rujna 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 528-50-4428007 kojim je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti a da je ugovorena redovna kamata 5,75 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U odnosu na navode tužitelja da su odredbe koje se odnose na jednokratnu naknadu i prijevremenu otplatu kredita ništetne smatra da je ugovorena naknada za obradu kredita u čl. 3. Ugovora o kreditu jednokratna, jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika. Tuženik se protivi tvrdnjama tužitelja da je ništetna odredba čl. 9. Ugovora jer je tuženik kao kreditor i vjerovnik svoje pravo na obračun jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita crpio iz Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite, a tužitelj je potpisom Ugovora pristao na sve odredbe i uvjete Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorenih odnosno naplaćenih naknada. Navodi da tužiteljica neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Tuženik ističe prigovor zastare obzirom da je tužiteljica podnijela tužbu 23.kolovoza 2024. Smatra da nisu osnovani navodi tužiteljice da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja obzirom da je tužiteljica, nakon što joj je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisala razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva.

3. Tužiteljica se svojim podneskom od 9. listopada 2025. u odnosu na odgovor na tužbu tuženika protivila svim navodima iz odgovora na tužbu smatrajući ih u cijelosti neosnovanima, te se poziva na sudsku praksu, prije svega Vrhovnog suda Republike Hrvatske i utvrđenja iz odluka broj Rev-673/2023, broj Rev- 112/18-2. i Revd- 1601/2024.

4. Tuženik se na ročištu za glavnu raspravu protivio visini predmeta spora u visini 1.754,71 EUR, stoga je isti utvrđen rješenjem od 11. prosinca 2025. u visini od 427,48 EUR.

5. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu, broj ugovora: 528-50-4428007 ( list 7-11) potvrdu Raiffeisenbank Austria d.d. ( list 13), prijepis knjigovodstvene kartice za sud za razdoblje od 31.10.2007. do 18.10.2021. (list 14 – 17) te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice (list 35-36).

6. Radi ekonomičnosti postupka nije izveden dokaz knjigovodstveno- financijskim vještačenjem, koje je dokaze predložio izvesti tužitelj, jer je sud pravno odlučnu činjenicu iz koje proizlazi visina potraživanja utvrdio na temelju sadržaja isprava koje se nalaze u spisu i to iz: Ugovora o kreditu, broj ugovora: 528-50-4428007 ( list 7-11) i potvrde Raiffeisenbank Austria d.d. ( list 13).

7. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03, 84/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22. i 114/22., 155/23, dalje u tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da sud utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka dio članka 3. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 528-50-4428007 u dijelu u kojem je tužiteljica dužna platiti naknadu za obradu kredita u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita kao i dio članka 9. Ugovora kojim je ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor uz zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati naplaćeni iznos naknade za obradu kredita u iznosu od 262,08 EUR zajedno za zakonskim zateznim kamatama od kad je izvršeno plaćanje na temelju ništetne ugovorne odredbe do isplate kao i 165,40 EUR na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita zajedno za zakonskim zateznim kamatama od kad je izvršeno plaćanje na temelju ništetne ugovorne odredbe do isplate.

9. Među strankama nije sporno da je tužiteljica s tuženikom dana 27. rujna 2007. godine sklopila Ugovor o kreditu broj ugovora: 528-50-4428007 na iznos od 13.639,24 CHV u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, sa svrhom kupovine osobnog automobila s rokom otplate na 7 godina (84 mjeseca) a koji kredit je prijevremeno otplaćen 2012. Nesporno je da je u čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i da je u čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor. Također nije sporno da je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 262,08 EUR/1.974,61HRK (3,30% od iznosa kredita) dana 3. listopada 2007., kao i da je tužitelju prilikom prijevremene otplate kredita naplaćena naknada u iznosu od 165,40 EUR/1.246,19HRK sukladno tada važećim Općim aktima Banke.

10. Sporno je osnova i visina tužbenog zahtjeva te osnovanost tuženikovog prigovora zastare.

11. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potrebno je naglasiti da je isti u cijelosti neosnovan. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog sud Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela broj Su-IV-33/2022- 6 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa prema navedenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove presude.

12. U odnosu na okolnosti informiranja tužiteljice i pregovaranja oko naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita saslušana je tužiteljica koja u svom iskazu navodi da je 2007. godine sklopila Ugovor o kreditu s tuženikom s namjerom kupnje osobnog automobila. Pri pregovaranju o kreditu i uvjetima kreditiranja navodi da nije bila posebno upozoravana na dodatne troškove u svezi kredita, a koji bi se odnosili na njenu obvezu plaćanja naknade za obradu kredita kao i za prijevremenu otplatu. Navodi da ju je dočekao gotov unaprijed pripremljen ugovor na koji sadržaj nije imala utjecaj te da ugovorena naknada o kreditu je bila uvjet za sklapanje ugovora i dobivanje kredita. Navodi da je pročitala odredbe Ugovora o kreditu, ali kako je zbog posla bio nužan auto čiju je kupnju ishodila kreditom nije previše obraćala pažnju na navedenu odredbu u ugovoru. Navodi da je djelomično razumjela pojam ulazne naknade radi obrade kredita te da nije mogla tražiti kredit u kojem je bila izuzeta naknada radi obrade kredita. Nadalje, navodi da pri pregovaranju s bankom o prijevremenoj otplati kredita nisu bile takve okolnosti po kojima bi mogla predvidjeti da bi takav kredit mogla prijevremeno otplatiti, stoga se nije obazirala na takvu ugovorenu naknadu. Ne sjeća se kada je došla prijevremeno isplatiti kredit da li su ju upozorili na dužnost plaćanja naknade prijevremene otplate kredita. Sud prihvaća iskaz tužiteljice jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim te niti tuženik nije sadržaj iskaza ničim doveo u sumnju.

13. Uvidom u Ugovor o kreditu, broj ugovora: 528-50-4428007 ( list 7-11) utvrđeno je da je tužiteljica sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu na iznos od 13.639,24 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita sa svrhom kupovine osobnog automobila s rokom otplate na 7 godina (84 mjeseci). Uvidom u čl. 3. Ugovora utvrđeno je da je ugovorena odredba prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kredita u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratno, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita kao i da je u članku 9. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.

14. Iz Potvrde Raiffeisenbank Austria d.d. ( list 13) koja se prilaže uz tužbu proizlazi da je tuženik tužiteljici naplatio naknada za obradu kredita u iznosu od 262,08 EUR/1.974,61HRK (3,30% od iznosa kredita) dana 3. listopada 2007., kao i da je tužiteljici prilikom prijevremene otplate kredita naplaćena naknada u iznosu od 165,40 EUR/1.246,19HRK sukladno tada važećim Općim aktima Banke.

15. Iz Prijepis knjigovodstvene kartice za sud za razdoblje od 31.10.2007. do 18.10.2021. (list 14 – 17) vidljive su anuitetne uplate s tada uračunatim zbrojem glavnice i redovne kamate kredita broj: 528-50-4428007 koji je prijevremeno otplaćen 16. Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi budući njihova vjerodostojnost nije dovedena u pitanje po parničnim strankama pri čemu je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima.

17. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 27. rujna 2007. bio je na snazi Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g. (dalje: ZZP) te sukladno odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. istog čl. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca. Ističe se da takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba članka 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) koji je kao takav usklađen sa Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva). Odredbom čl. 96. st. 4. propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno čl. 102. st. 1. i 2. ZZP, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe. Također, čl. 99. ZZP-a propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

18. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da je odredba o naknadi za obradu kredita iz čl. 3. Ugovora o kreditu kao i odredba ugovora o naknadi za prijevremenu otplatu kredita iz čl. 9. Ugovora o kreditu ništetne.

19. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je isti kredit utrošila za kupnju osobnog automobila koji joj je bio neophodan za posao iz čega proizlazi da isti ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužiteljica je u smislu čl. 3. ZZP s tuženikom kao trgovcem sklopila predmetni Ugovor izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti dok s druge strane tuženik u tom ugovornom odnosu djelovao je u okviru svoje djelatnosti pa stoga sud izvodi zaključak da je predmetni Ugovor potrošački. Nadalje, tužiteljica je izjavila da pri pregovaranju o kreditu i uvjetima kreditiranja nije bila posebno upozoravana na dodatne troškove u svezi kredita, a koji bi se odnosili na njenu obvezu plaćanja naknade za obradu kredita kao i za prijevremenu otplatu te da ju je dočekao gotov unaprijed pripremljen ugovor na koji sadržaj nije imala utjecaj te da ugovorena naknada o kreditu je bila uvjet za sklapanje ugovora i dobivanje kredita. Uz to, navela je da je djelomično razumjela pojam ulazne naknade radi obrade kredita te da nije mogla tražiti kredit u kojem je bila izuzeta naknada radi obrade kredita. Na taj način je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega je odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetna u smislu tada u vrijeme sklapanja Ugovora važeće odredbe čl. 96. st. 1. ZZP-a. Nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 96. st. 1. ZZP-a posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe čl. 3. Ugovora, koji se odnosi na jednokratnu naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva pa je stoga odlučeno kao u točki I. izreke. Tuženik je, dakle, iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita u postotku od ukupnog iznosa kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Osim toga, tuženik u sadržaj Ugovora nije unio, a niti je objasnio tužitelju koji je to opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje iste naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Stoga tužitelj kao potrošač nedvojbeno nije imao utjecaja na sadržaj predmetne odredbe. Stoga, netočna je tvrdnja tuženika kojom smatra da nisu osnovani navodi tužiteljice da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja obzirom da je tužiteljica, nakon što joj je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisala razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja jer je s obzirom poslovnog odnosa djelovao na način da je on definirao uvjete dobivanja kredita a koji su među ostalim i uvjet naplate ovih naknada. Spornom ugovornom odredbom u biti je tuženik sam odredio visinu naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi ZZP-a.

20. Posljedice ništetnosti proizlaze i iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO), kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 102. st. 1. i 2. ZZP. Štoviše iz čl. 324. st.2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

21. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, na temelju čl. 9. Ugovora o kreditu među ostalim odredbama članka ugovoreno je i da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor. Nadalje, uvidom u potvrdu tuženika od 2. kolovoza 2023. (list 13 spisa) utvrđeno je da je tužitelju prilikom prijevremene otplate kredita naplaćena naknada u iznosu od 165,40 EUR na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita.

22. Kao što je navedeno u odlomku broj 16. i 18. ove Presude, sukladno odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a proizlazi da odredba sadržana u čl. 9. Ugovora o kreditu kojom je propisano da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor je ništetna, jer predstavlja ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U svojem saslušanju tužiteljica u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita navodi da pri pregovaranju s bankom o prijevremenoj otplati kredita nisu bile takve okolnosti po kojima bi mogla predvidjeti da bi takav kredit mogla prijevremeno otplatiti, stoga se nije obazirala na takvu ugovorenu naknadu te da se ne sjeća se kada je došla prijevremeno isplatiti kredit da li su ju upozorili na dužnost plaćanja naknade prijevremene otplate kredita. Nadalje, odredba čl. 9. Ugovora o kreditu, koja visinu naknade čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez istovremeno preciziranog označavanja na što se ista naknada odnosi, odnosno bez informacija o načinu određivanja te naknade, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti.

23. Tužiteljici je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge ugovaranje takvih naknada i objasniti na što se ista točno odnosi, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način tužitelju kao potrošaču omogućiti da pristane na takvu odredbu. Tuženik nikakvim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, već je utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, čime je nedvojbeno utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj, kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj odredbi Ugovora o kreditu koje se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita i visinu tih naknada. Slijedom svega navedenog, utvrđeno je također da je ugovorna odredba sadržana u čl. 9. Ugovora o kreditu ništetna, te je stoga odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

24. Po stavu suda navedene odredbe čl. 3. i čl. 9. Ugovora o kreditu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama s obzirom da je cjelokupan rizik prebačen samo na jednu stranu odnosno na tužiteljicu, jer na odluku tuženika tužiteljica apsolutno nije imala mogućnosti utjecaja. Na tuženiku je temeljem citiranog čl. 96. st. 4. ZZP bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Međutim, tuženik u provedenom postupku nije dokazao tu činjenicu, kao niti činjenicu da tužitelj nema svojstvo potrošača. Naprotiv, ne može se niti prihvatiti tvrdnja tuženika da pravnu osnovu za naplatu naknade za obradu kredita predstavljaju upravo odredba čl. 3. i opći akti tuženika kao niti tvrdnja tuženika da nije ništetna odredba čl. 9. Ugovora jer je tuženik kao kreditor i vjerovnik svoje pravo na obračun jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita crpio iz Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite, a tužiteljica je potpisom Ugovora pristao na sve odredbe i uvjete Ugovora.

25. Prema čl.323. st.1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a.

26. Budući da je nesporan utuženi iznos, tuženik je dužan isplatiti tužitelju utužene iznose sa zateznom kamatom koja teče na pojedinačne iznose od izvršenih uplata do isplate primjenom čl. 1115. ZOO-a, obzirom da se tuženik koji je stekao navedene novčane iznose temeljem ništetnih odredaba koje je unio u sadržaj ugovora smatra nepoštenim stjecateljem stoga je sud iz navedenih razloga prihvatio tužbeni zahtjev za povratom novčanog iznosa od 262,08 EUR na ime naplaćene naknade za obradu kredita kao i iznosa od 165,40 EUR na ime naplaćene naknade prilikom prijevremene otplate kredita naplaćena naknada zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana izvršenih plaćanja pa do isplate. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate, kao i na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom toga, odlučeno je kao u točki II. i IV. izreke presude.

27. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj:

53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/200 8, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/ 2023, dalje u tekstu: ZPP) jer je tuženik u cijelosti izgubio spor i dužan je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Visina tužiteljičinih parničnih troškova određena je s obzirom na utvrđenu vrijednost predmeta spora u iznosu od 427,48 EUR i tužiteljičin troškovnik primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23 - dalje: OT), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18 i 51/23), Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj: 37/23). Tužiteljičini parnični troškovi sastoje se od troška sastava tužbe u iznosu od 100,00 EUR uvećanog za iznos PDV-a (Tbr. 7.1. OT), troška sastava podnesaka od 9. listopada 2024. u iznosu od 100,00 EUR uvećanog za iznos PDV-a (Tbr. 8.1. OT), troška zastupanja na ročištima 17. travnja 2025. i dana 11. prosinca 2025., za svako u iznosu od 100,00 EUR uvećanog za iznos PDV-a (Tbr. 9.1. OT), troška plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR sukladno čl. 14. st. 1. i 2. Zakona o sudskim pristojbama. Stoga, ukupan trošak tužitelju pripada u iznosu od 559,72 EUR dok je u preostalom zatraženom iznosu od 797,47 EUR odbijen kao neosnovan. Na tako utvrđeni trošak tužitelju pripada zatezna kamata od dana donošenja odluke po stopi iz čl. 29. ZOO-a. Stoga je odlučeno kao u točki V. izreke presude.

Našice, dana 23. siječnja 2026.

SUDAC

Dario Ručević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležan županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika