Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Zadar, Plemića Borelli 9

Poslovni broj: 163 P-1824/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Zadru, po sutkinji toga suda Jadranki Nižić-Peroš, u pravnoj stvari tužitelja BJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Miranu Zorici, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika OTP banka Hrvatska d. d. Zadar, Ulica Domovinskog rata broj 3, Zadar, OIB: 52508873833, zastupana po punomoćniku Borisu Aniću, odvjetniku u Splitu, radi isplate, nakon održene glavne i javne rasprave 15. prosinca 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja te objave od dana 22. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbacuje se tužba tužitelja u dijelu koji glasi:

"I Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 060315291904-SP, Oznake UK-2k od 15.03.2006.g. zaključenog između tužitelja i tuženika koje glase:

1.1. “Banka odobrava korisniku kredita stambeni kredit za adaptaciju kuće u iznosu od 15.605,00 CHF u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju HNB- a na dan isplate.”

1.2. “Ugovorne strane su suglasne da iznos kredita utvrđen i obračunat u stranoj valuti predstavlja obvezu Korisnika kredita iz ovog Ugovora.”

1.3. “Ugovorne strane su suglasne da se iznosi isplata i otplata (obveze) kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule.”

1.4. “Svaki će se povrat, izvršen u kunama, obračunavati u CHF po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan uplate anuiteta.”

II Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 3.3. Ugovora o kreditu broj 060315291904-SP, Oznake UK-2k od 15.03.2006.g. zaključenog između tužitelja i tuženika i koja glasi:

3.3. “Promjena kamatnih stopa vrši se izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju promjenu korisnik bezuvjetno pristaje.”"

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.425,74 EUR sa zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 0,52 eur od 20.10.2008.g. do isplate,

- na iznos od 0,03 eur od 20.11.2008.g. do isplate,

- na iznos od 8,13 eur od 20.01.2009.g. do isplate,

- na iznos od 9,16 eur od 20.02.2009.g. do isplate,

- na iznos od 4,71 eur od 20.03.2009.g. do isplate,

- na iznos od 4,97 eur od 20.04.2009.g. do isplate,

- na iznos od 5,64 eur od 20.05.2009.g. do isplate,

- na iznos od 4,06 eur od 20.06.2009.g. do isplate,

- na iznos od 4,35 eur od 20.07.2009.g. do isplate,

- na iznos od 3,86 eur od 20.08.2009.g. do isplate,

- na iznos od 3,98 eur od 20.09.2009.g. do isplate,

- na iznos od 3,12 eur od 20.10.2009.g. do isplate,

- na iznos od 4,57 eur od 20.11.2009.g. do isplate,

- na iznos od 5,38 eur od 20.12.2009.g. do isplate,

- na iznos od 7,61 eur od 20.01.2010.g. do isplate,

- na iznos od 8,72 eur od 20.02.2010.g. do isplate,

- na iznos od 11,30 eur od 20.03.2010.g. do isplate,

- na iznos od 11,17 eur od 20.04.2010.g. do isplate,

- na iznos od 14,70 eur od 20.05.2010.g. do isplate,

- na iznos od 16,68 eur od 20.06.2010.g. do isplate,

- na iznos od 18,14 eur od 20.07.2010.g. do isplate,

- na iznos od 22,42 eur od 20.08.2010.g. do isplate,

- na iznos od 22,87 eur od 20.09.2010.g. do isplate,

- na iznos od 23,86 eur od 20.10.2010.g. do isplate,

- na iznos od 22,66 eur od 20.11.2010.g. do isplate,

- na iznos od 32,26 eur od 20.12.2010.g. do isplate,

- na iznos od 30,46 eur od 20.01.2011.g. do isplate,

- na iznos od 31,02 eur od 20.02.2011.g. do isplate,

- na iznos od 32,69 eur od 20.03.2011.g. do isplate,

- na iznos od 30,66 eur od 20.04.2011.g. do isplate,

- na iznos od 35,58 eur od 20.05.2011.g. do isplate,

- na iznos od 42,88 eur od 20.06.2011.g. do isplate,

- na iznos od 50,07 eur od 20.07.2011.g. do isplate,

- na iznos od 55,99 eur od 20.08.2011.g. do isplate,

- na iznos od 45,10 eur od 20.09.2011.g. do isplate,

- na iznos od 38,83 eur od 20.10.2011.g. do isplate,

- na iznos od 40,31 eur od 20.11.2011.g. do isplate,

- na iznos od 43,31 eur od 20.12.2011.g. do isplate,

- na iznos od 46,14 eur od 20.01.2012.g. do isplate,

- na iznos od 46,66 eur od 20.02.2012.g. do isplate,

- na iznos od 45,57 eur od 20.03.2012.g. do isplate,

- na iznos od 45,36 eur od 20.04.2012.g. do isplate,

- na iznos od 46,91 eur od 20.05.2012.g. do isplate,

- na iznos od 46,75 eur od 20.06.2012.g. do isplate,

- na iznos od 45,21 eur od 20.07.2012.g. do isplate,

- na iznos od 44,49 eur od 20.08.2012.g. do isplate,

- na iznos od 42,06 eur od 20.09.2012.g. do isplate,

- na iznos od 45,47 eur od 20.10.2012.g. do isplate,

- na iznos od 45,97 eur od 20.11.2012.g. do isplate,

- na iznos od 45,48 eur od 20.12.2012.g. do isplate,

- na iznos od 40,41 eur od 20.01.2013.g. do isplate,

- na iznos od 42,94 eur od 20.02.2013.g. do isplate,

- na iznos od 44,55 eur od 20.03.2011.g. do isplate,

i to po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od dospijeća svakog gore navedenog iznosa do 30.06.2011.g., od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g. po stopi od 12 % godišnje, od 01.08.2015.g. do 31.12.2015.g. po stopi od 8,14 % godišnje, od 01.01.2016. do 30.06.2016. po stopi od 8,05 % godišnje, od 01.07.2016. do 31.12.2016. po stopi od 7,88 % godišnje, od 01.01.2017.g. do 30.06.2017.g. po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017. g. do 31.12.2017.g. po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018.g. do 30.06.2018. po stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018.g. do 31.12.2018.g. po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019.g. do 30.06.2019. po stopi od 6,54% godišnje, od 01.07.2019.g. do 31.12.2019.g. po stopi od 6,3% godišnje, od 01.01.2020.g. do 17.04.2020. po stopi od 6,11% godišnje, od 18.04.2020.g. do 18.10.2020.g. po stopi od 0% godišnje, od 19.10.2020.g. do 31.12.2020.g. po stopi od 5,89% godišnje, od 01.01.2021.g. do 30.06.2021.g. po stopi od 5,75% godišnje, od 01.07.2021.g. do 31.12.2021.g. po stopi od 5,61% godišnje, od 01.01.2022.g. do 30.06.2022. po stopi od 5,49% godišnje, od 01.07.2022.g. do 31.12.2022.g. po stopi od 5,31% godišnje, od 01.01.2023.g. do 30.06.2023. po stopi od 5,5% godišnje, od 01.07.2023.g. do 31.12.2023.g. po stopi od 7% godišnje, od 01.01.2024.g. do 30.06.2024. po stopi od 7,5% godišnje, od 01.07.2024.g. do 31.12.2024.g. po stopi od 7,25% godišnje, od 01.01.2025.g. do 30.06.2025. po stopi od 6,15% godišnje, a za razdoblje od 01.07.2025. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe od dana 21. studenog 2025.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove postupka su iznosu od iznosi 2.947,71 EUR sa zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi propisanoj čl. 29. ZOO-a i to uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve to u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zatraženom u iznosu većem od dosuđenog zahtjev za naknadom troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj tužbi od dana 28. svibnja 2021. navodi da je dana 15. ožujka 2006. u Zadru tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 060315291904-SP, Oznake UK-2k (dalje: Ugovor), kojim mu je tuženik odobrio kredit za adaptaciju kuće u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.605,00 CHF, uz rok otplate od 7 godina, odnosno 84 jednakih mjesečnih anuiteta te redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 4,89% godišnje. Mjesečni anuitet je iznosio 219,75 CHF i dospijevao je svakog 20. u mjesecu. Tužitelju je kredit isplaćen dana 16. ožujka 2006. te je u cijelosti otplaćen dana 04. lipnja 2013. Tijekom otplatnog razdoblja tuženik je temeljem Odluke o kamatama banke, odnosno članka 3.1. i 3.3. Ugovora povećavao stopu redovne kamate i mjesečne anuitete te je isplatu kredita i naplatu mjesečnih anuiteta vršio u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja za CHF, a sve sukladno čl. 1.1., 1.2., 1.3. i 1.4. ugovora. Odredbe ugovora naznačene u toč. II. ove tužbe su nepoštena, a time i ništetne, što je utvrđeno pravomoćnom i ovršnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u predmetu u kojem je jedan od tuženika bio i tuženik u ovom predmetu. Na temelju odredbe članka 138.aZakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/09, 79/09 – dalje: ZZP/07) predmetna presuda u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene, dakle obvezuje i Naslovni sud u ovom postupku. Nadalje, obzirom na ništetnost odredbi Ugovora, tuženik je dužan tužitelju vratiti sve ono što je stekao temeljem navedenih odredaba i to za cijelo vrijeme otplate kredita.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu od dana 30. lipnja 2021. naveo da ističe prigovor mjesne nadležnosti, protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava pravnu osnovu i visinu, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snašanje troškova postupka. Što se ove pravne stvari tiče, u vrijeme podnošenja tužbe sjedište tuženika bilo je u Splitu, kako je to i označeno u tužbi, pa je u skladu s odredbom članka 48. st. 1. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP) za suđenje u ovom sporu mjesno nadležan Općinski sud u Splitu. Tuženik ističe da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući je kredit u cijelosti otplaćen 04.06.2013. Bez obzira na prethodno tužitelju svakako nedostaje pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3.Ugovora o kreditu (način promjene kamatne stope) u dijelu kako je to zatraženo toč. II. tužbenog zahtjeva s obzirom na to da je nastupila zastara na eventualni povrat po ovoj osnovi. Što se merituma spora tiče, tuženik ističe kako je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, tužitelj je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja ove valutne klauzule. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006., tuženik je u ponudi kredita, kakav je i ovaj odobren tužitelju, imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u eurima, američkim dolarima i švicarskim francima, kao i kredite bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali je tužitelj želio sklopiti ugovor o kreditu, upravo s valutnom klauzulom u CHF, koja ugovorna odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Tužitelj je potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima pod kojima je ovaj ugovor sklopljen, pa je stoga tužitelj samostalno i dobrovoljno kao valutu obveze izabrao švicarski franak, a tuženik ga je prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu upoznao sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima. Prema tome tužitelj je taj koji je svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora, pa je dosljedno ponudi kredita kod tuženika, izabrana valutna klauzula po tužitelju rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i sa istima se suglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora o kreditu, pa tako i valutne klauzule, koja nije u suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, a ova ugovorna odredba je potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva. Tuženik ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora, a potpisom i solemnizacijom ugovora potvrdio je upoznatost sa značenjem valutne klauzule. Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo preko deset godina od sklapanja Ugovora, tvrdi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u Parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem zasnovanim ugovorom iz 2006. nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: - nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; - a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja – potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su za to ispunjene sve zakonskepretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Tuženik u odnosu na tužbeni zahtjev na isplatu ističe prigovor zastare, poglavito u dijelu u kome se isti temelji na navodno ništetnim odredbama o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Naime, predmetni Ugovor o kreditu otplaćen je 04.06.2013., dok je ova tužba podnesena 28.05.2021., a glede vraćanja uzajamnih davanja na temelju ništetnih odredbi ugovora primjenjuju se pravila ZOO o stjecanju bez osnove, pa između ostaloga i zastarni rok za stjecanje bez osnove od 5 godina. Slijednom navedenoga, očito je kako je zastara nastupila za sve navodne preplate anuiteta po ovom osnovu. Nadalje, važno je istaknuti kako je prekid zastare koji je nastupio donošenjem presude u predmetu VTS posl. br. Pž-7129/19 od 13.06.2014 godine (slučaj Franak) irelevantan, zato što je zastarni rok od 5 godine (nakon prekida zastare) protekao s 13.06.2019. pa taj prekid ne može eventualnu tražbinu tužitelja po ovom osnovu „sačuvati“ od nastupa zastare zato što je tužbu podnio tek 28.05.2021., dakle nakon nastupa zastare (13.06.2019). Na posljetku, za slučaj da se tužitelj glede zastare pozove na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020-2, od 30.01.2020., a prema kojem shvaćanju zastarni rok kod restitucijskih zahtjeva “počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora”, tuženik ukazuje na to kako se glede zastare ima smatrati da je ništetnost odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenu kamatne stope jednostranom odlukom banke utvrđena odlukom VTS posl. br. Pž-7129/19 od 13.06.2014 godine, odnosno na to da ta odluka VTS-a predstavlja „drugi način ustanovljenja ništetnosti“ u kontekstu pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020-2, od 30.01.2020.

3. U dokaznom postupku ovaj je sud izvršio uvid i pročitao Ugovor o kreditu broj 060315291904, zaključen između OTP banka Hrvatska d. d. Zadar i korisnika kredita Jerak Božo 16. ožujka 2006. sa otplatnim planom i prometu po računu (list 6-27 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Petra Bajlo sa dopunom (list 119 do 124, 304-311 spisa), te je saslušan vještak Petar Bajlo.

4. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl. br. Rev-214/2024-2 od 27. kolovoza 2025. ukinute su presuda i rješenje Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-693/2022-3 od 12. siječnja 2023. u dijelu kojima su njime potvrđeni presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1028/2021 od 7. lipnja 2022. u točki III. izreke i rješenje toga suda poslovni broj P-1028/2021 od 7. lipnja 2022. u točki II. izreke i presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1028/2021 od 7. lipnja 2022. u točki III. izreke i rješenje toga suda poslovni broj P-1028/2021 od 7. lipnja 2022. u točki II. izreke i u tome dijelu je predmet vraćen prvostupanjskome sudu na ponovno suđenje.

5. Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

5.1. Odredbom čl. 333. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 112/22, 155/23 i 146/25 dalje: ZPP), propisano je da prvostupanjski sud tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravomoćno presuđena i ako utvrdi da je parnica među istim strankama pokrenuta o zahtjevu o kojemu je već pravomoćno odlučeno, odbacit će tužbu.

5.2. Obzirom da je presudom i rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-693/2022-3 od 12. siječnja 2023. odbijena žalba tuženika podnesena protiv toč. I. i II. presude i rješenja ovoga suda poslovni broj P-1028/2021 od 7. lipnja 2022., a u odnosu na koje točke nije podnesena revizija od strane tuženika, to je o točkama I. i II. postavljenog tužbenog zahtjeva od dana 21. studenog 2025. već pravomoćno odlučeno, pa je iz toga razloga valjalo odbaciti dio tužbe, a kako je navedeno pod toč. I. izreke ove presude.

6. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Petra Bajlo od 13. ožujka 2022. proizlazi da obzirom na nepoštenost odnosno ništetnost odredaba o jednostranoj promjeni kamatne stope i valutne klauzule, potraživanje tužitelja prema tuženiku na ime preplaćenih anuiteta po ugovoru o kreditu iznosu 14.738,80 kuna.

7. Iz dopune nalaza i mišljenja od dana 6. studenog 2025. proizlazi da ukoliko se zbroje samo pozitivne razlike anuiteta, tužitelj je zbog promjene kamatne stope i tečaja za CHF od početka otplate kredita do kraja otplate kredita preplatio tuženiku slijedeće iznose: a) Iznos od 4.245,71 HRK, odnosno 563,50 EUR odnosi na razliku anuiteta uslijed promjene kamatne stope; b) Iznos od 10.742,17 HRK, odnosno 1.425,74 EUR odnosi na razliku anuiteta uslijed promjene tečaja za CHF. Ukoliko se zbroje sve razlike anuiteta, i pozitivne i negativne, tužitelj je zbog promjene kamatne stope i tečaja za CHF od početka otplate kredita do kraja otplate kredita preplatio tuženiku slijedeće iznose: a) Iznos od 4.245,17 HRK, odnosno 563,43 EUR odnosi na razliku anuiteta uslijed promjene kamatne stope; b) Iznos od 9.772,93 HRK, odnosno 1.297,08 EUR odnosi na razliku anuiteta uslijed promjene tečaja za CHF.

7.1. Ovaj sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje sa dopunom stalnog sudskog vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim. Naime, sud nalazi da u navedenom nalazu i mišljenju vještaka nisu utvrđene nikakve proturječnosti, niti nedostaci u izraženom mišljenju, niti pak postoje osnovane sumnje u njegovu pravilnost. Vještak je u svome iskazu otklonio sve prigovore na nalaz i mišljenje istaknute od strane tuženika.

8. Tužitelj je podneskom od dana 21. studenog 2025. smanjio tužbeni zahtjev te je tuženik u podnesku od 1. prosinca 2025. naveo da se protivi smanjenju tužbenog zahtjeva odnosno djelomičnom povlačenju tužbe pa je stoga ovaj sud, obzirom da tuženik nije pristao na smanjenje tužbenog zahtjeva nakon što je ušao u raspravljanje, postupao prema punom tužbenom zahtjevu odnosno nije prihvatio smanjenje bez pristanka tuženika.

8.1. Međutim, ovaj sud je dopustio preinaku tužbe od dana 21. studenog 2025. (kojoj preinaci se tuženik protivio) u kojoj je tužitelj, nakon odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl. br. Rev-214/2024-2 od 27. kolovoza 2025. (prema kojoj je utvrđeno da je u odnosu na dio zatražene isplate koji se odnosi na razliku anuiteta uslijed promjene kamatne stope nastupila zastara) dana 21. studenog 2025. preinačio tužbu na način da je pod toč. III. zatražio isplatu samo dijela koji se odnosi na razliku anuiteta uslijed promjene tečaja za CHF u iznosu od 1.425,74 EUR, a sve smatrajući da je isto svrsishodno radi konačnog razriješanja odnosa između stranaka.

9. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu, broj: broj 060315291904-SP, Oznake UK-2k (dalje: Ugovor), kojim mu je tuženik odobrio kredit za adaptaciju kuće u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.605,00 CHF, uz rok otplate od 7 godina, odnosno 84 jednakih mjesečnih anuiteta te redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 4,89% godišnje. Mjesečni anuitet je iznosio 219,75 CHF i dospijevao je svakog 20. u mjesecu. Tužitelju je kredit isplaćen dana 16. ožujka 2006. te je u cijelosti otplaćen dana 04. lipnja 2013.

7. Odredbom članka 21. Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci ("Narodne novine" broj 75/08) proizlazi da je kuna (jedino) zakonsko sredstvo plaćanja i ona se (osim kada je zakonom dopušteno da se za plaćanja u zemlji može dopustiti korištenje druge valute) mora koristiti za sva plaćanja na teritoriju Republike Hrvatske. Plaćanje u kunama, valuti Republike Hrvatske, mora se obavljati i u slučaju kada je ugovorena valutna klauzula, odnosno kada je novčana obveza vezana uz tečaj valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Ta obveza postoji i kada obveza plaćanja protivno zakonu glasi na plaćanje u stranoj valuti. Suprotno postupanje sankcionirano je propisima Republike Hrvatske kao kažnjivo djelo. Članak 22. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018; dalje: ZOO), po svojoj je pravnoj naravi iznimka od načela monetarnog nominalizma propisanog člankom 21. ZOO-a. Prema tom načelu dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koje obveza glasi, neovisno o tome je li vrijednost novca u međuvremenu pala ili porasla. Načelo monetarnog nominalizma isključuje odgovornost dužnika za gubitak vrijednosti novca. Prema suprotnom načelu, načelu valorizma, promjena vrijednosti novca zahtijeva promjenu visine novčanog iznosa koji je objekt novčane obveze. Svrha valorizacije je osiguranje jednake vrijednosti činidaba određenog ugovornog odnosno drugog obveznopravnog odnosa. Ako vrijednost novca padne, broj novčanih jedinica treba povećati, a ako poraste, njihov broj treba smanjiti. Članak 22. ZOO-a, to jest ugovaranje valutne klauzule jedan je od načina zaštite jednake vrijednosti međusobnih davanja (činidaba), uz indeksnu klauzulu (članak 23. ZOO-a) i kliznu skalu (članak 24. ZOO-a). Ugovorne strane, i vjerovnička i dužnička, ugovaraju valutnu klauzulu kako bi vrijednost uzajamnih davanja koja su, u pravilu vremenski razdvojena, zadržala punu jednakost s obzirom na ugovoreno mjerilo - vrijednost ugovorene strane valute ili cijene zlata. Članak 22. ZOO-a ne ograničava svoju primjenu samo na neke poduzetnike, već se on jednako odnosi na sve poduzetnike, neovisno o tome koju djelatnost obavljaju.

9.1. Prema tome, mogućnost ugovaranja valutne klauzule propisane člankom 22. ZOO-a jednaka je za sve subjekte ugovornog prava i primjenjuje se na sve ugovore, dakle, i one koje sklope dvije fizičke osobe bez svojstva trgovca (građanskopravni ugovori) i omogućuje svim ugovornim stranama pod jednakim uvjetima ugovaranje te zaštitne klauzule. Hoće li ona biti ugovorena ovisi o slobodnoj volji obiju ugovornih strana (vjerovnika i dužnika). U pravnom smislu njome se osigurava (štiti) jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

9.2. Iz predmetnog Ugovora je vidljivo da su stranke glavnicu kredita vezali za valutu švicarski franak. Dakle, jasno je da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti određenog iznosa u švicarskim francima prema određenom tečaju važećem na dan korištenja kredita i da se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u švicarskim francima po određenom tečaju na dan plaćanja i jasno je da je na taj način ugovorena zaštitna klauzula prema kojoj je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak i da se radi o valutnoj klauzuli. Imajući u vidu iznijeto, kao i činjenicu da je prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj pojam valutne klauzule poznat, tužitelj neosnovano smatra da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak nejasne. One su jasne, iako ne sadrže sintagmu „valutna klauzula u švicarskim francima“.

10. Tuženik je to sve u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati, a tužitelj nije znao. Ako prosječni korisnik kredita nije u razumnoj mjeri dobro obaviješten, ni uz razumnu pažnju i oprez ne može razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće. Prosječni korisnik kredita pa tako i tužitelj u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom korisniku kredita odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive.

11. U članku 4. ZOO/05 izričito je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Prema ocjeni suda, već sama činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate, o kojima ovisi visina obveze korisnika kredita, uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni korisnik kredita ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom korisniku kredita koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, korisnik kredita ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak, prema ocjeni ovog suda ozbiljan je uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za tužitelja ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava tužiteljicu da je švicarski franak sigurna valuta, a u odnosu na koji dio iskaza tužitelja mu je sud u cijelosti poklonio vjeru.

12. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu tužitelja i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima korisnik kredita, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče tužitelja na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu tužiteljice protivna načelu savjesnosti i poštenja.

13. Poslovna aktivnost banke je sklapati ugovore o kreditu sa korisnicima radi ostvarenja profita, te ima financijska znanja koja prosječan korisnik kredita nema. Korisnik kredita nema drugog načina, jer ono što mu treba, pokušava ostvariti sklapanjem ugovora s bankom. Banka, koja je u tom odnosu jača strana, iako joj je prvenstveni poslovni cilj ostvariti profit, sklapanjem ugovora čiji je cilj da korisnik kredita dobije novac za rješavanje potrebe, mora biti obzirna prema korisniku i njegovom interesu i u razumnoj mjeri informirati ga o sadržaju i posljedicama namjeravanog pravnog posla, a naročito ako se radi o standardiziranom ugovoru kojeg je sastavila ona sama bez pojedinačnog pregovaranja s drugom ugovornom stranom.

14. Iz navedenog proizlazi da odredbe kojima se glavnica veže za švicarski franak već samim njihovim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret korisnika kredita. Banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok korisnik kredita prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta, sve to dugoročno, dok traje ugovor, uz činjenicu da banka navedene odredbe i njihove posljedice razumije, a korisnik kredita ih ne razumije i nije ni svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne, pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule.

15. Standardni ugovori tuženika koji sadrže ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak ne sadrže odredbe kojima bi korisnicima kredita bila dana prava kojima bi bio kompenziran rizik švicarskog franka kao valute utočišta. Činjenicom da je uz valutu švicarski franak vezana početna niža stopa ugovorne kamate, po ocjeni ovog suda, tuženik nije dokazao da postoji ravnoteža između stranaka. Naime i ugovorna kamata je vezana za valutu švicarski franak, pa isti rizik koji postoji u odnosu na glavnicu postoji i u odnosu na ugovorne kamate. Uz to, stopa ugovorne kamate je niža samo u početnoj fazi, dakle na prvi pogled, s obzirom da su promjenjive prema odluci banke. Tako je iznos ugovorne kamate korisniku nerazumljiv iz dva razloga: jer je vezan za tečaj švicarskog franka i jer je vezan za odluku banke. Kako je tuženik znao za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nije na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da korisnik kredita to ne zna i da mu je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, ovaj sud ocjenjuje da u opisanim okolnostima tuženik nije u odnosu na tužitelja postupao obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

16. Neravnoteža između prava i obaveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika, niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja švicarskog franka, nego nastaje već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je pojedini korisnik kredita taj rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer ga o tome banka nije informirala. I da tečaj švicarskog franka stvarno nije narastao, neravnoteža koja je prouzročena predmetnim ugovornim odredbama u tipskim formularnim ugovorima koje su banke sastavile same, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja, postojala bi. Neravnotežu nisu prouzročile ni promjena tečaja valute švicarski franak ni promjena kamatne stope, nego ugovorne odredbe.

17. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio presudu broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U bitnome, utvrđeno je da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Pored toga, utvrđeno je i da je osmotužena Sberbanka d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača time što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene. Visoki trgovački sud RH je ovom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno i prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Što se tiče valutne klauzule, treba razjasniti da je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca) također došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju dramatično porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama. Zaključno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev 2221/2018-11 dana 3. rujna 2019. kojom je u bitnome odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi.

18. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi P. - H. S. U. Z. Z. P., protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr., među ostalim, i tuženikom iz ove parnice), podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. No, pokretanje ili vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

19. Nadalje, prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO proizlazi da je Ugovor, koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO proizlazi da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Prema odredbi čl. 295. st. 2. ZOO proizlazi da opći uvjeti Ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO proizlazi da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi, dok iz stavka 2. te odredbe proizlazi da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništetan. Prema odredbi članka 295. ZOO opći uvjeti su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva; opći uvjeti ugovora posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora.

20. Stoga, obzirom da je utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnog ugovora nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, to je valjalo usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja, a kako je navedeno pod toč. II. izreke ove presude.

21. U odnosu na navode tuženika da je tužitelj, pa onda i sud, bio dužan uračunati tzv. negativne razlike, ističe se da je tečaj CHF rezultat jednostrane odluke tuženika, u odnosu na kojega tužitelj nije bio stjecatelj bez osnove jer tužitelj tuženiku nije platio manje novčanih sredstava, već upravo onoliko koliko je tuženik od njega zahtijevao, a niži tečaj je također rezultat jednostrane odluke tuženika, te kao potrošač u poziciju potpunog obeštećenja ne bi bio doveden na drugi način, osim potpunom isplatom stvarno uplaćenih i preplaćenih iznosa, sa zateznom kamatom od stvarno izvršenog plaćanja. Tužitelj je i platio tuženiku sve što je ovaj od njega tražio tijekom razdoblja otplate kredita te iznos koji „bi bio niži od početno ugovorenog iznosa, a zbog promjene u valuti“ ne predstavlja iznos za koji je umanjena imovina tuženika, a uvećana imovina tužitelja, odnosno iznos koji bi tužitelj stekao bez pravne osnove, kao što je to slučaj sa iznosom koji je tužitelj nesporno uplatio tuženoj temeljem ništetne odredbe o valuti. Stoga tuženik nema nikakvu osnovu za potraživanje tog iznosa od ovdje tužitelja.

22. Što se tiče prigovora zastare u odnosu na tužbeni zahtjev od 21. studenog 2025, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci broj Rev 2245/2017 te pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. - "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." - znači da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a kako je presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/14 i Revt 2221/2018, te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2105, U-III-2922/2018 i U-III-4150/2019 i dr.) utvrđeno da ugovor o kreditu ništetan glede kamatnog i tečajnog rizika te da je tužba podnesena 28. svibnja 2021. pa nije nastupila zastara ni po shvaćanju iz odluke Vrhovnog suda Republika Hrvatske broj Rev 2245/2017 i po citiranom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske i ovog suda.

23. Slijedom iznijetog ovaj sud je odlučio kao u izreci ove presude.

24. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP- a te Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/23,) te su tužitelju prema ukupnoj vrijednosti predmeta spora, a koja vrijednost nije promijenjena nakon preinake tužbe, priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.7.1.Tarife), zastupanja na raspravi od 7. listopada 2021., 19. travnja 2021., 4. svibnja 2022., 31. listopada 2025. i 15. prosinca 2025. sve po 200,00 (Tbr.br. 9.1. Tarife), za sastav podneska od 15. rujna 2021., 18. ožujka 2022., 21. studenog 2025. u iznosu od po 200,00 EUR (Tbr.br. 8.1. Tarife), uvećano za iznos PDV-a od 25%, te trošak vještačenja od 664,53 EUR i sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR, sveukupno iznosi 2.947,71 EUR.

24.1. Ovaj sud je odbio zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava podneska u iznosu od po 200,00 EUR od 2. svibnja 2022. jer podnesk nije dostavljen u spis, kao i od 8. lipnja 2022., kada je samo zatraženo da se u presudi ispravi sjedište tuženika te se ne radi o podnesku prema Tbr.8.1. tarife, a kako je zatraženo.

U Zadru, 22. siječnja 2026.

Sutkinja

Jadranka Nižić – Peroš, univ. spec. iur.

PRAVNA POUKA:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda u 3 primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. Tužitelju po pun.,

2. Tuženiku po pun.