REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-496/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Eli Mišuri Stopfer, u pravnoj stvari tužitelja AF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Hrvoje Kalauz, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koga zastupa punomoćnica Marija Vujasin, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 20. studenoga 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenice njegova punomoćnika RF, odvjetničku vježbenicu i zamjenika punomoćnika tuženika Maria Puškara, odvjetnika, dana 22. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu broj 016- 1655/2006 sklopljen 4. srpnja 2006. između tužitelja i tuženika, u dijelu kojim se navodi: ”Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,75% (dvacijelasedamdesetpet posto) iznosa kredita.”

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužitelju AF iznos od 1.325,99 eura sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 20. srpnja 2006. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 28. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 29. prosinca 2023. do isplate stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. naknaditi tužitelju AF troškove postupka u iznosu od 1.017,14 eura sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 22. siječnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi kako je s tuženikom 4. srpnja 2006. u Zagrebu sklopio ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj 016-1655/2006, solemniziran kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba, pod brojem OU-1576/2006. Navodi kako je tim Ugovorom o kreditu tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu od 78.500, CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika vrijedećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 20 godina od dana stavljanja kredit u otplatu, odnosno u 240 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti za 470,75 CHF obračunatih po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja te kako je člankom 5. st. 2. predmetnog ugovora o kreditu određeno kako se prije isplate kredita odbijaju od iznosa jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,75 % iznosa kredita. Navodi kako je tuženik tužitelju za tu naknadu obrade kredita umanjio iznos kredita tj. naplatio 19. srpnja 2006. iznos od 2.158,75 CHF odnosno prema tečaju 4,663049 HRK za 1 CHF, iznos od 10.066,36 HRK (1.336,04 EUR). Ističe kako tuženik, koji je sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za troškove obrade kreditnog zahtjeva i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i u kojem konačnom jasno određenom iznosu, a što je stvorilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. S obzirom na to da se o odredbi vezanoj uz naknadu za obradu kredita tzv. ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo, to smatra istu odredbu nepoštenom, jer je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, budući da je uzrokovala znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga tužbenim zahtjevom tužitelj traži od suda utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe, a postavlja i kondikcijski zahtjev na povrat stečenog bez osnove u iznosu od 1.336,04 eura, koji iznos na pripremnom ročištu ispravlja u iznos od 1.325,99 eura, sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 20. srpnja 2006. do isplate, sve uz naknadu troškova postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov tužbenog zahtjeva, dok na pripremnom ročištu priznaje visinu plaćene ulazne naknade u iznosu 1.325,99 eura, koji tužitelj potražuje ispravljenom tužbom. Ne spori da je 4. srpnja 2006. s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj 016-1655/2006 (dalje: ugovor o kreditu) te da je prilikom isplate kredita tužitelju naplaćena jednokratna naknada u iznosu 1.325,99 eura, no tvrdi kako je u ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,75% iznosa kredita, stoga sporni čl. 5. ne podliježe testu nepoštenosti. Navodi i da je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti te smatra kako ne postoji niti jedan opravdani razlog na temelju kojeg bi odredba čl. 5. ugovora bila ništetna, niti tužitelj ima pravo na isplatu predmetnog iznosa, a prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana plaćanja predmetne naknade pa do isplate. Osprava tužitelju svojstvo potrošača, a ističe i prigovor zastare. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka.

3. Tijekom postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 016-1655/2006 od 4. srpnja 2006. (list 4-11 spisa) te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja (list 74-75 spisa).

4. Osim navedenih, niti jedna od stranaka nije imala drugih dokaznih prijedloga, tako da su u ovome postupku izvedeni svi po strankama predloženi dokazi.

5. Sud je, temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje u tekstu: ZPP) i provedenog dokaznog postupka, a cijeneći izvedene dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 016-1655/2006 od 4. srpnja 2006. Nije sporno niti da taj Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom se tužitelj obvezao platiti naknadu za obradu zahtjeva u visini od 2,75% iznosa kredita. Nije sporno niti da je on predmetnu naknadu platio u iznosu od 1.325,99 eura dana 19. srpnja 2006. Sporno je, da li je ta ugovorna odredba ništetna te je li tuženik dužan izvršiti povrat plaćene naknade za obradu kredita tužitelju, kao i je li i s kojim tijekom dužan platiti mu i zateznu kamatu na taj iznos, a sporno je i ima li tužitelj svojstvo potrošača u ovome postupku.

7. Iz iskaza tužitelja u bitnome proizlazi kako je predmetni kredit digao jer su mu bila potrebna sredstva za adaptaciju kuće za život njega i njegove obitelji te ta kuća nije nikada korištena za obavljanje ikakve profesionalne djelatnosti. On nije imao nikakve mogućnosti pregovarati o spornoj odredbi niti je imao utjecaja na sadržaj ugovora. Ugovor mu je predočen na unaprijed sastavljenom obrascu od banke, a za iznos naknade umanjen mu je isplaćeni iznos kredita. Pročitao je ugovor prije potpisivanja i bila mu je poznata visina naknade za obradu kredita, ali mu nitko nije objasnio na što se odnose ti troškovi i od čega se oni sastoje.

8. Sud je prihvatio iskaz tužitelja, jer je uvjerljiv, logičan i u skladu je s ispravama koje prileže spisu. Na temelju iskaza tužitelja, sud je utvrdio da se u vezi sporne odredbe Ugovora o kreditu u vezi jednokratnih troškova za obradu kredita nije moglo posebno pregovarati, a sporna odredba kojom mu se nameće obveza plaćanja navedenih troškova (tzv. ulazne naknade) bila je sastavni dio tipskog ugovora kojeg je tuženik sklapao s potrošačima.

9. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: „Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

9.1. Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu, već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

10. U pogledu navedenoga Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je u odluci Rev 673/2023 od 13. veljače 2024. sljedeći zaključak: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP“.

10.1. U konkretnom slučaju utvrđeno je da tužitelju kao korisniku kredita ugovorna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita nije bila niti jasna niti lako razumljiva, a o istoj nije bilo mogućnosti pregovaranja.

11. Naime, na temelju uvida u sam ugovor koji prileži spisu, utvrđeno je da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, dalje: ZOO) propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru.

11.1. Također, odredbom čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03, dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Primjerice su navedene ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje prethodno navedenih pretpostavki, mogle smatrati nepoštenima pa tako i odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja karakteristike proizvoda ili usluge koji su predmet ugovora, bez valjanog razloga. Kao posljedica nepoštenosti pojedine ugovorne odredbe čl. 102. ZZP propisana je ništetnost.

12. Odredbom čl. 59. ZZP propisano je i da obavijest o financijskoj usluzi koja je predmet ugovora sadrži, među ostalim, opis osnovnih obilježja financijske usluge, ukupnu cijenu koju je potrošač dužan platiti za tu uslugu, uključujući sve poreze, pristojbe, naknade i ostale troškove, odnosno, kad točan iznos ukupne cijene nije moguće utvrditi, elemente za izračun ukupne cijene koji omogućavaju potrošaču da sam utvrdi cijenu.

13. Na temelju iskaza tužitelja, utvrđeno je kako su mu sredstva iz kredita bila potrebna za privatne svrhe. Odredbom čl. 3. st. 1. ZZP potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

14. U odnosu na navod tuženika da se radi o odredbi koja je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, valja navesti da je tužitelj u smislu odredbe čl. 3. ZZP potrošač, odnosno, fizička osoba koja je navedeni Ugovor o kreditu sklopila u privatne svrhe, odnosno, u svrhu koja nije namijenjena njezinom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravna znanja koja su potrebna da bi joj takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pristupio u okviru svoje djelatnosti.

15. Primjenom citiranih propisa, predmetna ugovorna odredba utvrđena je ništetnom, a tužbeni zahtjev ocijenjen je osnovanim u dijelu koji glasi na utvrđenje ništetnosti odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita.

16. Tuženik u ovome postupku ne spori visinu plaćene ulazne naknade predmetnog Ugovora o kreditu, kao ni datum plaćanja. S obzirom na odredbu čl. 221. st. 1. ZPP-a, kojom je propisano kako ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice, to navedene činjenice nisu bile predmetom dokazivanja u ovome postupku.

17. S obzirom da je odredbom čl. 323. ZOO propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a prethodno je obrazloženo kako su stranke suglasno nespornom učinile činjenicu da je tužitelj tuženiku platio tzv. ulaznu naknadu u visini 1.325,99 eura, to je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju upravo taj iznos.

18. Što se tiče zahtjeva za isplatom zatezne kamate, valja navesti kako zatezna kamata, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO teče od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu protivne svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od dana stjecanja. Kako među strankama nije sporan datum plaćanja predmetne naknade, to je osnovan zahtjev za isplatom zatezne kamate na iznos od 1.325,99 eura s tijekom od 20. srpnja 2006., jer je tada tuženik taj iznos stekao kao nepošten stjecatelj, u skladu s čl. 1115. ZOO-a.

19. Neosnovan je i prigovor zastare, kojega tuženik ističe u odgovoru na tužbu i tijekom postupka. Naime, tužiteljica u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe kojom je ugovoreno da će u slučaju prijevremene otplate biti dužna isplatiti tuženiku naknadu u skladu s odlukom tuženika, dok je pravnim shvaćanjem posl br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

20. Na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP odlučeno je o troškovima postupka, a s obzirom da je tužitelj u sporu uspio u cijelosti.

21. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u visini od 75 bodova (Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - Narodne novine broj 138/23, dalje: Tarifa), trošak sastava podnesaka od 19.3.2025. i 12.6.2025. u visini 75 bodova za svaki (Tbr. 8/1 Tarife) te trošak zastupanja na ročištima 18.6.2025. i 20.11.2025. u visini od 75 bodova za svako (Tbr. 9/1 Tarife), dok mu nije dosuđen trošak pristupa na ročište 9.10.2025., koje je odgođeno zbog nepristupa tužitelja, što ukupno čini 375 bodova, što, uvećano za vrijednost boda od 2,00 Eur (Tbr. 50. Tarife) i za porez na dodanu vrijednost, iznosi 937,50 Eur, kojem iznosu je nadodan trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 Eur i na presudu 53,09 Eur, tako da sveukupno trošak tužitelja koji je bio potreban za vođenje ovoga postupka u smislu čl. 155. ZPP- a iznosi 1.017,14 Eur, kako je i dosuđeno točkom III izreke ove presude, a na koji iznos teku zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu 22. siječnja 2026.

Sutkinja:

Ela Mišura Stopfer

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja, uz rj o pristojbi na presudu 53,09 Eur i rj kojim se poziva dostaviti dokaz o plaćenoj sudskoj pristojbi na tužbu

2. Punomoćniku tuženika