REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U METKOVIĆU
Andrije Hebranga 9, Metković
Poslovni broj: P-269/2025-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u u Metkoviću, po sutkinji Rajki Ćubela, u pravnoj stvari tužitelja SZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Marijo Vrnoga, odvjetnik u Metkoviću, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, OIB: 53056966535, koju zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, Zelinska 4, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne rasprave 18. prosinca 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, dana 22. siječnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu br. 819-50-3980294 zaključenog dana 20. ožujka 2007. god. između tužitelja kao korisnika kredita s jedne strane i tuženika kao kreditora s druge strane, a solemniziranog kod javnog bilježnika Mihe Plećaša u Metkoviću, br. OV- 2105/07 - u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF).
II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju novčani iznos od 3.838,79 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate – koje se od 1. siječnja 2008. god. do 31. srpnja 2015. god. određuju po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. god. do 31. prosinca 2022. god. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. god. do 29. prosinca 2023. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. god. do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), a koje kamate teku:
− na iznos od 5,57 eur od 1. travnja 2009. god. pa do isplate
− na iznos od 19,57 eur od 1. svibnja 2009. god. pa do isplate
− na iznos od 14,78 eur od 1. lipnja 2009. god. pa do isplate
− na iznos od 11,26 eur od 1. srpnja 2009. god. pa do isplate
− na iznos od 12,20 eur od 1. kolovoza 2009. god. pa do isplate
− na iznos od 14,06 eur od 15. rujna 2009. god. pa do isplate
− na iznos od 13,89 eur od 13. listopada 2009. god. pa do isplate
− na iznos od 12,02 eur od 13. studenog 2009. god. pa do isplate
− na iznos od 15,54 eur od 15. prosinca 2009. god. pa do isplate
− na iznos od 18,36 eur od 13. siječnja 2010. god. pa do isplate
− na iznos od 22,38 eur od 13. veljače 2010. god. pa do isplate
− na iznos od 21,46 eur od 13. ožujka 2010. god. pa do isplate
− na iznos od 26,91 eur od 13. travnja 2010. god. pa do isplate
− na iznos od 25,88 eur od 13. svibnja 2010. god. pa do isplate
− na iznos od 27,9 eur od 15. lipnja 2010. god. pa do isplate
− na iznos od 45,35 eur od 13. srpnja 2010. god. pa do isplate
− na iznos od 41,76 eur od 13. kolovoza 2010. god. pa do isplate
− na iznos od 52,73 eur od 14. rujna 2010. god. pa do isplate
− na iznos od 48,94 eur od 13. listopada 2010. god. pa do isplate
− na iznos od 42,84 eur od 13. studenog 2010. god. pa do isplate
− na iznos od 55,71 eur od 14. prosinca 2010. god. pa do isplate
− na iznos od 72,08 eur od 12. siječnja 2011. god. pa do isplate
− na iznos od 60,49 eur od 12. veljače 2011. god. pa do isplate
− na iznos od 64,56 eur od 12. ožujka 2011. god. pa do isplate
− na iznos od 59,38 eur od 12. travnja 2011. god. pa do isplate
− na iznos od 60,31 eur od 12. svibnja 2011. god. pa do isplate
− na iznos od 82,26 eur od 14. lipnja 2011. god. pa do isplate
− na iznos od 84,4 eur od 12. srpnja 2011. god. pa do isplate
− na iznos od 102,39 eur od 12. kolovoza 2011. god. pa do isplate
− na iznos od 93,00 eur od 13. rujna 2011. god. pa do isplate
− na iznos od 82,73 eur od 12. listopada 2011. god. pa do isplate
− na iznos od 80,86 eur od 12. studenog 2011. god. pa do isplate
− na iznos od 80,08 eur od 13. prosinca 2011. god. pa do isplate
− na iznos od 84,94 eur od 12. siječnja 2012. god. pa do isplate
− na iznos od 89,17 eur od 14. veljače 2012. god. pa do isplate
− na iznos od 89,74 eur od 13. ožujka 2012. god. pa do isplate
− na iznos od 86,81 eur od 12. travnja 2012. god. pa do isplate
− na iznos od 88,79 eur od 12. svibnja 2012. god. pa do isplate
− na iznos od 90,14 eur od 12. lipnja 2012. god. pa do isplate
− na iznos od 87,86 eur od 12. srpnja 2012. god. pa do isplate
− na iznos od 88,46 eur od 14. kolovoza 2012. god. pa do isplate
− na iznos od 86,76 eur od 12. rujna 2012. god. pa do isplate
− na iznos od 83,07 eur od 12. listopada 2012. god. pa do isplate
− na iznos od 1.491,40 eur od 23. listopada 2012. god. pa do isplate
sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu o 1.900,00 EUR, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate - uvećanjem kamatne stope po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. U tužbi se navodi da su tužitelj i tuženik zaključili dana 20. ožujka 2007. Ugovor o kreditu broj 819-50-3980294, temeljem kojeg je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.991,87 CHF prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita. Otplata kredita vezana je uz valutnu klauzulu u CHF i to na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu (369,81 CHF). Tužitelj je 2014. u cijelosti otplatio kredit. Tuženik je u čl. 2. Ugovora o kreditu naveo visinu kamatne stope koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20 %. Međutim, istim člankom predmetnog ugovora određeno je da se kamatna stopa mijenja na temelju jednostrane odluke o kamatnim stopama tuženika, a bez ugovaranja jasnih i provjerljivih parametara na temelju kojih bi se ista mijenjala. Dakle, visina kamatne stope ovisila je isključivo o odluci banke, bez da su pritom precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa, a što takvu veoma važnu ugovornu odredbu čini nerazumljivom. Odredbe kojima se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta veže za valutu CHF - valutna klauzula. Predmetnim Ugovorom određeno je da tuženik odobrava tužitelju kredit za kupnju novog vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.991,87 CHF prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita. Odredbom čl. 4. i čl. 7. određeno je da se kredit otplaćuje uz rok otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu (369,81 CHF). Odredbom čl. 2. predmetnog Ugovora određeno je da je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu sukladno svojoj jednostranoj odluci a samim tim i visinu anuiteta. Tužitelj nije bio informiran, odnosno upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF. Tako tuženik nije obavijestio/upozorio tužitelja na sljedeće činjenice: da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR- ima, zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. Zbog toga se može reći da je tečaj CHF-a u odnosu na kunu potpuno slobodan te može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a, dok s EUROM nije tako, nego dapače HNB reagira i kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom; da je CHF valuta u koju „bježi“ kapital u vrijeme gospodarske krize, odnosno tzv. valuta utočišta. To znači da za vrijeme recesije ova valuta naglo jača, jer bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF-a ne bi li tako zaštitili vrijednost svoje imovine, pa zbog toga vrijednost CHF-a u odnosu na ostale valute može naglo narasti. Dakle, da CHF nije valuta koja bi bila dobra za dužnike kod ugovaranja kredita (posebice na dugi vremenski period), odnosno da je ona vrlo rizična valuta, ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u istoj; da je MMF višekratno upozoravao sve banke na području Europske unije na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. Naime, MMF je upozoravao banke na trostruki rizik, rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta; da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu (u to vrijeme) skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan; da je CHF valuta koja se u hrvatskome monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima, odnosno da su pravi temelj za potrošačke kredite depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama; te, na koncu, da istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope donosi povećani rizik. Dakle, iz naprijed navedenog je sasvim razvidno da ugovorne odredbe kojima se isplata (glavnica) kredita i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive tužitelju- budući da tužitelj, kao prosječni potrošač, ne raspolaže stručnim znanjem pa mu nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute, a tuženik (kao banka – trgovac) ju o tome ni na koji način nije informirao. Presudom Europskog suda od dana 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 utvrđeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Presudom Europskog suda od dana 20. rujna 2017. godine u predmetu broj C-186/16 utvrđeno je da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da, u slučajevima ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu prema kojoj se zajam mora vratiti u istoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već može i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Prethodno izneseno u točki 3. historijata tužbe a vezano uz pregovaranje o pojedinoj ugovornoj odredbi, sklapanje tipiziranog ugovora, neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe te nedostatka savjesnosti i poštenja na strani tuženika odnosi se te primjenjuje i na odredbe Ugovora kojima se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vezala za valutu CHF - valutna klauzula. Sukladno presudi Visokog trgovačkog sud RH pod posl. br. Pž-6632/17 utvrđeno je da banka (pa tako i ovaj tuženik) po logici stvari ovakve odredbe i njihove posljedice razumije, a tužiteljica (kao potrošač) ih ne razumije te čak i nije svjesna da ih ne razumije, jer su joj na prvi pogled jasne pa misli da je preuzela samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule. Za istaknuti je i stajalište Europskog suda da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (trgovce - u konkretnom slučaju Banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno u položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. god. - koja je potvrđena naprijed cit. presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u švicarskim francima (CHF) – pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, budući da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Također, Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III/4150/2019 od 03. veljače 2021. godine odbijaju se ustavne tužbe od strane banaka podnesene u povodu presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018- 11 od 3. rujna 2019 te se odbacuju ustavne tužbe podnesene u povodu presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine. Tom odlukom Ustavni sud konačno je potvrdio ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i i promjenjivoj kamatnoj stopi u CHF kreditima. Tužitelj u ovom postupku predlaže, dakle, utvrditi ništetnim dijelove ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta (dakle, i otplata redovne kamate) veže uz valutu CHF pa - temeljem odredbe čl. 104. ZOO/91 – od tuženika potražuje novčani iznos koji je po tim osnovama preplatio uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Na kraju, ističemo da je čl. 13. Ugovora o kreditu u slučaju spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika. Međutim, odredba o mjesnoj nadležnosti iz Ugovora je nepoštena jer se protivi načelu savjesnosti i poštenja. U konkretnom slučaju radi se o ugovornoj klauzuli koja nije bila posebno pregovarana već je sastavni dio tipskog ugovora tuženika i na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, budući da bi radi ostvarenja svojih prava i obveza tužitelj bio u obvezi putovati u Zagreb što bi mu, budući da on živi u gradu [adresa] koji teritorijalno i administrativno pripada Dubrovačko- neretvanskoj županiji, uzrokovalo značajnu neravnotežu, obzirom na cijenu putovanja tužitelja u Zagreb i nazad, kao i obzirom na za to potrebno vrijeme. Navodi tužitelja su dakle u skladu s pitanjem tumačenja Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima: (...) Proizlazi da se klauzula o nadležnosti koja je uključena u ugovor između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluga u smislu Direktive, a da se o njoj nisu vodili pojedinačni pregovori te kojom se isključiva nadležnost prenosi na sud u čijoj je mjesnoj nadležnosti glavno mjesto poslovanja prodavatelja robe ili pružatelja usluga mora smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive utoliko što, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora“ (C-240/98) te Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima mora se tumačiti tako da ako je nacionalni sud, koji rješava žalbu koja se odnosi na valjanost odredbi ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača na temelju obrasca koji je unaprijed pripremio prodavatelj robe ili pružatelj usluga, na temelju svojih internih postupovnih pravila ovlašten preispitivati bilo koje razloge za ništetnost koji su jasno vidljivi iz elemenata podnesenih u prvostupanjskom postupku i, ako je potrebno, ovisno o utvrđenim činjenicama redefinirati pravnu osnovu na kojoj se zasniva zaključak da su te odredbe nevažeće, onda sud mora na vlastitu inicijativu ili redefinirajući pravnu osnovu zahtjeva ocijeniti jesu li te odredbe nepoštene u smislu kriterija te Direktive.“ (C-397/11). Po pitanju mjesne nadležnosti također je doneseno niz sudskih presuda na sudovima Republike Hrvatske koje na jednak način kao i tužitelj tumače i obrazlažu odredbu o mjesnoj nadležnosti iz Ugovora o kreditu kao nepoštenu. Stoga je tužitelj podnio ovu tužbu i predložio da sud prihvati tužbeni zahtjev.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako nije sporno da su tužitelj i tuženik 20.03.2007. g. zaključili Ugovor o kreditu broj 819-50-3980294 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 25.991,87 a da je ugovorena redovna kamata 5,20 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene promjenjive kamatne stope navodi kako je nesporno da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Općim uvjetima, kojima se uređuju osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i Banke, a koji su tužitelju uručeni prilikom sklapanja Ugovora, propisan je način određivanja visine kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamate pa je iz istih vidljivo da se kamatna stopa utvrđuje ugovorom o kreditu, ugovara se u postotku u odnosu na glavnicu i izražava na godišnjoj razini, a može se ugovoriti kao fiksna ili promjenljiva. Tužitelj nije obrazložio koliko bi prema njegovom mišljenju trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa, a čak i da je takva promjenjiva kamatna stopa ništetna, utuženi iznos bi se mogao računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju. Pravnu osnovu za promjenu kamatne stope predstavljaju upravo odredbe Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, već je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva, razumljiva, a iz navoda tužitelja u tužbi proizlazi da bi kamatna stopa trebala biti fiksna jer mu fiksna kamatna stopa trenutno odgovara te ignorira činjenicu da prije zaključenja Ugovora nije zahtijevao fiksnu kamatnu stopu, već je pristao na odredbu Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, proizlazi i iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž 2462/2003. Tuženik ističe i prigovor zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom posl.br. Rev-2245/17 od 20.3.2018.g. povodom izvanredne revizije izrazio pravno shvaćanje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-7129/13 od 13.6.2014.g. postala pravomoćna u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu danom kada je donesena, a upravo ta presuda je potvrdila presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 na koju se tužitelj poziva. Time je zastarni rok za restitucijske zahtjeve s osnova promjenjive kamatne stope počeo teći dana 13.6.2014.g. i na konkretnu tražbinu se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 12.06.2023. g., razvidno je da je od pravomoćnosti gore navedene sudske odluke proteklo više od 5 godina, odnosno da je protekao opći zastarni rok od 5 godina slijedom čega se predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. Kako se svaki anuitet sastoji od kamate i glavnice pa je nastup zastare za isplatu razlike anuiteta za više isplaćene iznose različit, ovisno o tome odnosi li se po osnovi kamate ili po osnovu tečajne razlike pa se na tu okolnost upućuje na Rješenje Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici posl.br. Gž 1252/2021 od 20.10.2021.g. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule navodi kako tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.
3. Rješenjem Županijskog suda u Osijeku ukinuta je presuda ovog suda poslovni broj P-197/2023-16 od 2. listopada 2025. i predmet vraćen na ponovno suđenje.
4. Tužitelj je u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka podneskom od 23. lipnja 2025. (list 51-53 spisa) uredio toč. II. i III. tužbenog zahtjeva, kao u izreci ove presude, uzimajući u obzir i negativne tečajne razlike.
5. Tuženik se, u odnosu na uređeni tužbeni zahtjev, očitovao kako nema prigovor na matematički izračun vještaka.
6 Tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev na ročištu održanom 18. prosinca 2025. na način da je iz točke I. tužbenog zahtjeva, iz retka 1., povukao "čl. 1".
7. Tuženik se usprotivio povlačenju tužbenog zahtjeva u odnosu na čl. 1.
8. Izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu, broj 819-50-3980294 od 20. ožujka 2007. godine sa svim priloženim ispravama, uvidom u nalaz i mišljenje sudskog vještaka Stefani Gardašanić od 28. svibnja 2025. te saslušanjem tužitelja.
9. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnima odredbi sadržanih u čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu br. 819-50-3980294 zaključenog dana 20. ožujka 2007. u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF), kao i zahtjev da mu tuženik na ime iznosa preplaćenih po tom osnovu isplati 3.838,79 EUR-a, uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate počevši od dospijeća svakog pojedinog anuiteta.
10. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 20.03.2007. g. zaključili Ugovor o kreditu broj 819-50-3980294 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 25.991,87, a da je ugovorena redovna kamata 5,20 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva, da je otplata kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF i to na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu (369,81 CHF). Nije sporno ni da je tužitelj 2014. u cijelosti otplatio kredit.
11. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, primjenjivost odluka u postupku kolektivne zaštite potrošača na odnos stranaka, je li tužiteljeva tražbina zastarjela, ima li tužitelj pravni interes za podnošenje ove tužbe, je li se o predmetnim ugovornim odredbama iz Ugovora koje se odnose na vezanje otplate mjesečnih anuiteta uz valutu švicarskog franka pojedinačno pregovaralo, odnosno jesu li te odredbe i/ili nejasne, i /ili teško razumljive i/ili teško uočljive te na posljetku jesu li su suprotne načelu savjesnosti i poštenja, što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja), sve u smislu odredbe čl. 81, čl. 82, 84, 87 st. 1 i 2 i čl. 90 Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03), tj. odredbe čl. 96 i čl. 97 ZZP/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, je li postupanjem tuženika tužitelju pričinjena šteta, ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženik bio dužan platiti da se od početka do otplate za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule.
12. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: SL SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22– dalje: ZPP) sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan.
13. Općepoznata je činjenica da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka (među njima i protiv pravnog prednika tuženika iz predmetne parnice) radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača te da je dana 04. srpnja 2013. godine donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine te posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine i Rev-2221/18 od 17. rujna 2019. godine.
13.1. Predmet navedenih postupaka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Navedenim pravomoćnim odlukama utvrđeno je, između ostalog, da su banke, a među njima i tuženik povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U presudi VTS br. Pž-6632/17 izrijekom se navodi: „Kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće, ovaj sud, kao i prvostupanjski sud, ocjenjuje da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Neravnoteža između prava i obaveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika, niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja švicarskog franka, nego nastaje već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je pojedini potrošač taj rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer ga o tome banka nije informirala. I da tečaj švicarskog franka stvarno nije narastao, neravnoteža koja je prouzročena predmetnim ugovornim odredbama u tipskim formularnim ugovorima koje su banke sastavile same, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja, postojala bi. Neravnotežu nisu prouzročile ni promjena tečaja valute švicarski franak ni promjena kamatne stope, nego ugovorne odredbe.“
14. Iz sadržaja Ugovora o kreditu broj 819-50-3980294, vremena sklapanja (2007. god.) i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom zahtjevu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjena kamatne stope isključivo temeljem odluke banke te u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF. Nije sporno da je tuženik obuhvaćen odlukom u kolektivnom sporu, pa je sud na temelju čl. 502 c ZPP-a i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/2014., 110/2015.) koji je bio na snazi i u vrijeme pokretanja ovog postupka (istovjetno članak 138. a Zakona o zaštiti potrošača, Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP/2007) i Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno članak 138. a u vezi s člankom 131. stavkom 1. ZZP-a/2007). Dakle, sud je vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. naprijed citiranog Zakona, a slijedom toga i obvezan primijeniti utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, tj. sukladno čl. 502 c ZPP-a tužitelj ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u tom postupku po kojem su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovoreno pravo banke da jednostranom odlukom, bez objektivnih parametara, primjeni na ovaj način ugovorenu valutnu klauzulu u CHF-a. Tvrdnja tuženika da tužitelj nema ovo pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin "parnicama radi naknade štete", kako to propisuje čl. 502 c ZPP-a, treba tumačiti ekstenzivno i teleološki kao parnica u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je biti ove parnice u kojoj tužitelj zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi valutne klauzule i da mu se isplati šteta koja mu je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne valutne klauzule. Odredbe čl. 502 c st. 1 ZPP-a i čl. 118 ZZP-a govore o postupcima naknade štete pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046 ZOO-a i umanjenje nečije imovine. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni. U odlukama VSRH br. Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019. god. i Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. god, je VSRH iznio jasno i nedvojbeno shvaćanje o direktnom učinku kolektivnih presuda. Stoga nisu od značaja tuženikovi navodi da tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe.
15. U smislu tih zakonskih odredbi ali i odredbe članka 502.c ZPP-a koja određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tuženik ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a. Dakle, u odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda Trgovačkog i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, vrijedi odredba čl. 502. c ZPP-a radi čega je taj prigovor neosnovan.
16. Tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi kako tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna te da ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Nadalje navodi kako nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
17. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine br. 9/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41-723/2014 u daljnjem ZZP) prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima i obveza svake strane da vrati ono što je primila po osnovi takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
18. Tuženik je dakle ugovaranjem valutne klauzule u predmetnom Ugovoru o kreditu postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja jer tužitelja osobno nikada nije upozorio na rizike vezane upravo za CHF valutu, a za koje rizike je tuženik – kao „stručna osoba“ – znao, odnosno morao znati. Nije sporno da tuženik nije mogao predvidjeti (točno) kretanje tečaja kune prema švicarskom franku. Međutim, činjenica je da je tuženik - kao trgovac odnosno “stručna osoba“ - znao da je švicarski franak tzv. valuta utočišta (sigurna valuta), dok tužitelj - kao potrošač - to nije znao niti je bio dužan znati. Stoga je tuženik (kao banka - trgovac) u vrijeme zaključenja Ugovora prihvatio samo opći rizik koji se veže uz bilo koju valutnu klauzulu, dok je tužitelj (kao potrošač) sklapanjem predmetnog ugovora preuzeo i taj opći rizik i dodatni veliki rizik koji je specifičan za CHF kao valutu utočišta – a za što ista naprosto nije znao jer mu je tuženik, postupajući suprotno (upravo) načelu savjesnosti i poštenja, takvo što prešutio.
19. Tuženik ističe da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenjem ove tužbe jer je obvezno pravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući da je kredit u cijelosti isplaćen u listopadu 2012. godine, što nije sporno. Međutim, takva tvrdnja je protivna svim zakonskim normama koje uređuju pitanje ništetnosti (dijela) ugovora i povrat svega onoga što je primljeno temeljem ništetnog ugovora, odnosno ugovornih odredbi. Naime, Zakon o obveznim odnosima, kojim je uređeno pitanje ništetnosti ugovora (čl. 322. – 329.), ne poznaje razliku između „ispunjenih“ i „neispunjenih“ ugovora pa tako niti između otplaćenih i neotplaćenih ugovora o kreditu. Osim toga, takav navod tuženika je suprotan i utvrđenjima iz pravomoćnih odluka Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 i Pž-6632/17 - donesenih u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača – koje u niti jednom svom dijelu ne čine razliku između otplaćenih i neotplaćenih kredita. Upravo suprotno, navedene presude se odnose na sve potrošačke kredite sklopljene u točno određenom vremenskom razdoblju, u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu. Dakle, činjenica prestanka obvezno pravnog odnosa (u konkretnom slučaju ispunjenjem) nije niti može biti od ikakvog utjecaja na tužiteljev pravni interes za utvrđenjem ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, kao i na njegovo pravo na obeštećenje (restituciju).
20. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo je na sjednici od 30. siječnja 2020. god. pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, dok je na sjednici održanoj 31. siječnja 2022. donio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF u kojem je povodom dvojbi i nedoumica koje se učestalo pojavljuju u praksi izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. U tom smislu VSRH je ustanovio da, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
20.1. Slijedom navedenog u konkretnom slučaju zastara tužiteljevog potraživanja počela je teći tek pravomoćnošću naprijed citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu 14. lipnja 2018. donesene povodom kolektivne tužbe potrošača, pa do podnošenja predmetne tužbe 12. lipnja 2023. nije protekao opći rok zastare od pet godina, jer za stjecanje bez osnove nije određen drugi rok zastare (članak 225. ZOO/05).
21. S obzirom na utvrđenja spornih odredbi ugovora ništetnim, iznos koji je sukladno tim odredbama naplaćen od tužitelja, tuženik je stekao bez osnove, pa je sukladno čl. 323. u vezi s čl. 1111. i 1115. ZOO- a stjecatelj dužan te iznose vratiti zbog čega je odlučeno kao u toč. II. izreke.
22. Na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo knjigovodstveno financijsko vještačenje te je sudskoj vještakinji Stefani Gardašanić dan zadatak da izračuna razliku između iznosa koji je tužitelj stvarno uplatio s primjenom promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF-u i iznosa koji bi bio dužan platiti da je kamatna stopa ostala u visini početno ugovorene stope, a tečaj CHF-a u odnosu na tada HRK ostao isti kao na dan isplate kredita, s time da specificira datume uplata i iznosa svakog pojedinog anuiteta, odnosno preplate po svakom pojedinom anuitetu, uzimajući u obzir i pozitivne i negativne razlike i obavijesti o promjeni kamatnih stopa.
23. Iz nalaza i mišljenja vještaka Stefani Gardašanić od 28. svibnja 2025. (list 36 – 48 spisa) proizlazi kako pozitivne tečajne razlike, kada je tečaj bio veći od početnog, iznose 29.622,23 kuna ili 3.931,53 eura. Negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog, su 698,76 kuna, odnosno 92,74 eura. Neto preplata tečaja, kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika, iznosi 28.923,47 kuna ili 3.838,79 eura.
24. Vještakinja je jasno i precizno, prema pravilima struke, znanosti i iskustva na temelju Ugovora o kreditu i dokumentacije u spisu izradila svoj nalaz i mišljenje na koji stranke nisu imale prigovora, pa je sud isti nalaz i mišljenje prihvatio u cijelosti.
25. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je, kao što je naveo u tužbi, s tuženikom imao ugovor o kreditu sklopljen dana 20. ožujka 2007. kojeg je podigao za kupnju automobila pošto se tada više godina bolnički liječio. Tada nije bilo moguće podići kredit u kunama, već su mu u banci ponudili kredit u CHF. Nitko mu tada nije objašnjavao, niti je on kao laik znao što su promjenjive kamatne stope, a vjerovao je da je to tada bila najpovoljnija kamata. Njega je u banci čekao već pripremljeni ugovor i on kao laik nije mogao razumjeti sadržaj ugovora niti ugovorne odredbe, a i prilikom ovjere ugovora kod javnog bilježnika ugovor mu također nije bio pročitan niti protumačen. Ponovno je istaknuo da je imao puno povjerenje u banku te da mu nitko ništa nije objašnjavao niti upozoravao iako su mu ugovor dali da pročita, ali ponavlja da se on u to ne razumije. Nije mu poznat pojam valutne klauzule niti značenje tog pojma. Već je kazao da je imao mogućnost ugovor pročitati, ali ništa nije razumio što stoji u ugovoru, niti danas zna što znači fiksna, a što promjenjiva kamata. Nije pregovarao o ugovornim odredbama niti je imao mogućnost dizanja kredita u eurima, nego su mu nudili isključivo kredit u CHF.
26. Slijedom navedenog, uvažavajući činjenicu da je tužitelj podnio tužbu pozivajući se ne presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, koja obvezuje i ovaj sud te budući je i tuženik u spornom periodu bio stranka potrošačkog ugovora o kreditima te da je tuženik kao trgovac koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovoreno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF), o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a koje su ništetne, trebalo je tužbeni zahtjev prihvatiti kao osnovan i naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.838,79 eura na ime iznosa preplaćenih po tom osnovu sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, počevši od dospijeća svakog pojedinog anuiteta pa do isplate. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi stoga tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je primio na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u ovom slučaju, a sve sukladno odredbi čl. 323. u vezi s čl. 1111 ZOO.
27. Naime, čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a st. 3. istog članka da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nadalje, čl. 1115. ZOO-a propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju uzimajući u obzir da je upravo tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te je bio svjestan sadržaja predmetnog ugovora, njegovih odredbi kao i što svaka od njih propisuje, sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja time i trenutka uplate anuiteta koje je sam obračunao primjenom ništetnog dijela odredbi Ugovora. Naime tužena kao banka i trgovac je bila svjesna rizika po korisnika kredita kao potrošača zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF, te nije upozorila potrošača tj. tužitelja zbog čega je postupila nepošteno (tako Vrhovni sud RH pod posl. br. Rev-2221/18 od 3. rujna 2018.) Ovaj sud stoga smatra da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj i da je od trenutka stjecanja, time i trenutka uplate anuiteta koje je sam obračunao primjenom ništetnog dijela odredbe Ugovora znao ili morao znati da nema pravo na isplatu istih, pa je na temelju čl. 29. st. 1. i. 2. ZOO-a dužan platiti zatezne kamate na svaki pojedinačno preplaćeni iznos od idućeg dana od dana kada je iste primio. Zatezne kamate su sporedno potraživanje koje svoju osnovu i visinu temelji na činjenici da je određen iznos uplaćen bez osnove i to određenog datuma, pa tužitelj ima pravo na iste kako je navedeno u izreci presude.
28. Ističe se da tuženik, nakon što je zaprimio podnesak tužitelja kojim je uredio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, više i nije osporio visinu, odnosno matematički izračun istog.
29. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/ 2022, 126/22 – dalje: Tarifa). Tužitelju, koji je u ovom postupku zastupan po odvjetniku je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, trošak sastava jednog obrazloženog podneska od 23. lipnja 2025. u iznosu od 200,00 eura, trošak zastupanja na ročištima od 25.09.2024., 26.06.2025., 16.09.2025. i 18.12.2025 u iznosu od po 200,00 eura, uvećano za 25 % PDV-a, trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura, odnosno ukupan iznos od 1.900,00 eura.
30. Zbog svega izloženog, odlučeno je kao u izreci ove presude.
Metković, 22. siječnja 2026.
S u t k i n j a:
Rajka Ćubela
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku petnaest (15) dana. Žalba se podnosi u tri (3) istovjetna primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda uručuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda uručuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istog dana (čl. 335. ZPP-a).
DNA:
1. Marijo Vrnoga, odvjetnik, Metković – e oglasna ploča
2. OD Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, Zelinska 4 – e oglasna ploča
