REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-125/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud, u Zagrebu po sutkinji toga suda Katarini Jukić, u pravnoj stvari tužiteljice GŽV OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Matko Novinc, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, 22. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I./ Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu 718-50- 3129543 koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 07.11.2005. godine, a koja glasi:

„3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II./ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb OIB 53056966535 isplatiti tužiteljici GŽV OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 355,94 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. studenog 2005. godine pa do isplate s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

III./ Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 9. Ugovora o kreditu 718-50- 3129543 koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 07.11.2005. godine, a koja glasi:

"Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor", i to u dijelu u kojem je određeno da može prijevremeno otplatiti kredit samo uz uvjete koje odredi Kreditor.

IV./ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb OIB 53056966535 isplatiti tužiteljici GŽV OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 25,04 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 8. kolovoza 2012. pa do isplate, s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.07.2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

V./ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb OIB 53056966535 naknaditi tužiteljici GŽV OIB [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 1.092,91 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 22. siječnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VI./ Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Nesporno je između stranka da je Ugovorom o kreditu zaključenom između tužiteljice GŽV (ranije GŽ) kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora, tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kunske protuvrijednosti od 17.000,00 CHF, obračunat prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja.

1.2 Nije sporno nadalje niti da je tužiteljica tuženiku isplatila:

- 9. studenog 2005. iznos od 355,94 EUR po osnovi jednokratne naknade koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, na temelju odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, koju ugovornu odredbu tužiteljica tužbenim zahtjevom predlaže utvrditi ništetnom (točka I./ izreke ove presude) te

- 7. kolovoza 2012. iznos od 25,04 EUR po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita, koju naknadu je tuženik tužiteljici naplatio na temelju odredbe čl.9. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, koju ugovornu odredbu tužiteljica tužbenim zahtjevom predlaže utvrditi ništetnom (točka III./ izreke ove presude).

1.3 Uz tužbene zahtjeve navedene pod točkom 1.2 ovog obrazloženja, tužiteljica postavlja i tužbene zahtjeve citirane pod točkom II./ i IV./ izreke ove presude, kojima tužiteljica potražuje od tuženika vraćanje danoga na temelju odredbi ugovora zaključenog između stranaka za koje tvrdi da su ništetne, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od jednog dana iza dana kada je iznose vraćanje kojih potražuje od tuženika tuženiku isplatila pa do isplate. Naposljetku tužiteljica potražuje naknadu troška parničnog postupka.

1.4 Tužiteljica navodi da je je predmetni ugovor o kreditu sklopila kao potrošač te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu (ugovoru o potrošačkom zajmu) sukladno čl. 3. toč. 1. u svezi s čl. 56. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003- dalje u tekstu ZZP/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora, budući da kredit nije namijenjen njezinoj poslovnoj aktivnosti ni poduzetničkoj djelatnosti.

1.5 Tužiteljica tvrdi da je odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, na temelju koje joj je tuženik naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva ništetna. Tužiteljica ističe da je u vrijeme zaključenja Ugovora na snazi bio ZZP/03, koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u st. 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 87. st. 1. ZZP propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Tužiteljica napominje da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne, odnosno po principu –uzmi ili ostavi. Prema odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu, korisnik kredita obvezuje se prilikom isplate kredita platiti kreditoru naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3,30 % od iznosa odobrenog kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u tom iznosu. Tužiteljica ističe da je potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP, odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njezinom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi joj takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koja je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupio u okviru svoje djelatnosti.

1.6 Tužiteljica nadalje ističe da je odredba čl. 9. predmetnog ugovora o kreditu isto tako ništetna u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, budući da se radi o tipiziranom ugovoru kojeg je sastavio tuženik i o tipiziranoj odredbi u takvom ugovoru o kojoj se nije posebno pregovaralo te je tuženik ostavio sebi na dispoziciju određivanje visine naknade u slučaju prijevremene otplate kredita. Nadalje tužiteljica ističe kako je ugovorena odredba iz čl. 9. predmetnog ugovora suprotna prisilnim propisima sukladno čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima i to konkretno čl. 1024. st. 4. i čl. 6. istog zakona. Tužiteljica navodi da se u odredbi čl. 9. ugovora o kreditu i u izračunu prijevremene otplate kredita ne radi o „šteti“ koju bi tuženik eventualno trpio prijevremenom otplatom kredita. Slijedom navedenog, nije jasno na koji bi način tuženik u trenutku zaključenja ugovora mogao znati kolika će mu biti "šteta" pa da bi istu mogao propisati Odlukom Banke o naknadama za usluge koja se primjenjuje na sve korisnike kredita. Tužiteljica ističe da tuženik navedenom naknadom nije pokrio niti troškove likvidnosti, a niti nemogućnost plasiranja kredita na tržište, niti da je pretrpio štetu, već tužiteljica smatra da se u konkretnom slučaju radi o uračunavanju kamata protivno čl. 1024. st. 4. ZOO-a. Tužiteljica nadalje ističe kako je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik budući da isti ugovor ima njegovu brojčanu oznaku, te stranke o spornim odredbama nisu posebno pregovarale, a tome u prilog ide i okolnost što je tuženik sam sebi ostavio na dispoziciju i slobodu određivanje visine naknada bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Predmetnim ugovorom o kreditu u čl. 9. regulirano je pravo tužiteljice, kao korisnika kredita, na prijevremenu konačnu otplatu kredita koja se može izvršiti, i to samo uz suglasnost i uz uvjete koje jednostrano odredi Kreditor. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03), koji je u svojoj glavi 8. regulirao "Potrošački zajam", te je istim zakonom u čl. 64. st. 1. propisano da potrošač može vratiti zajam i prije roka određenog za vraćanje, a i u važećem Zakonu o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018) u čl. 1024. st. 2. propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, iz čega je razvidno da je tužiteljica, kao korisnik kredita, imala pravo iskoristiti svoje ovlaštenje koje joj je dano zakonom te izvršiti prijevremenu otplatu kredita, a što je i učinila dana 04.04.2007. godine. Također, člankom 1024. st.3. ZOO-a je propisano da je u slučaju vraćanja kredita i prije roka određenog za vraćanje korisnik kredita dužan davatelju kredita naknaditi štetu, ako je davatelj kredita istu pretrpio, a stavkom 4. toga članka je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Iako je odredba čl. 9. ugovora o kreditu lako uočljiva jer je ista pisana istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe, ta odredba nije jasna jer se izričito ne navodi o kojim uvjetima se radi već se paušalno poziva na uvjete koje odredi Kreditor, a koji su to uvjeti i odluka tuženik nikada nije dostavio niti prezenitirao tužiteljici, te samim time ista odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču, a to iz razloga jer iznos visine naknade nije naznačen u samom ugovoru. Slijedom navedenog tužiteljica ističe da joj visina predmetne naknade nije mogla biti poznata kao potrošaču, jer u ugovoru nisu objašnjeni razlozi ni kriteriji izračuna naknade za prijevremenu otplatu, tako da tužiteljica ne zna točno što i zašto mora platiti u slučaju prijevremene otplate i na koji način se izračun vrši. Tužiteljica smatra da je sporna odredba Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka suprotna odredbi članka 1024. stavku 4. ZOO-a, a glede pravnih posljedica vraćanja kredita prije roka, odnosno da se ne radi o odgovornosti za štetu prouzročenu povredom neke obveze iz ugovora zbog prijevremene otplate kredita, tj. o ugovornoj odgovornosti i postojanju uzročno-posljedične veze između prijevremene otplate kredita od strane korisnika kredita, ovdje tužitelja, i nastale štete davatelju kredita, već u svojoj suštini da naplaćena naknada predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja, a na što banka nema pravo jer se radi o kogentnoj zakonskoj odredbi i svaka suprotna ugovorna odredba je ništetna.

1.7 Tužiteljica ističe da ništetnost spornih odredaba članka 3. i članka 9. ugovora o kreditu proizlazi iz činjenice da tuženik u vezi istih nije pojedinačno pregovarao s tužiteljicom, što je suprotno odredbi članka 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava. Tužiteljica smatra da su sporne ugovorne odredbe čl. 3. i čl. 9. ugovora o kreditu prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača te su zbog toga sporne odredbe ništave u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a. Tužiteljica ukazuje i na točku 8. zaključka VSRH od 5. studenog 2020.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbene navode na kojima tužiteljica temelji tužbene zahtjeve, koje osporava u cijelosti.

2.1 Tuženik osporava tužbene navode da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, koja obuhvaća trošak obrade kredita. Tuženik ističe da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza tužiteljice koja iz iste odredbe proizlazi je određena. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Tužiteljica je iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogla shvatiti financijske obveze koje za nju proizlaze i procijeniti je li joj takva odredba prihvatljiva ili nije. Plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužiteljica je potpisom ugovora izjavila da je s istima upoznata i pristala na njihovu primjenu. Međutim, sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, a što tuženik osporava, tužiteljica ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Tuženik ukazuje i na presudu Suda EU posl. br. C-621/17 od 3.10.2019. te zaključuje da su neosnovani tužbeni navodi da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužiteljica svakako mogla utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu.

2.2 U pogledu zahtjeva za utvrđenje djelomočne ništetnosti odredbe čl. 9. predmetnog ugovora o kreditu, na temelju koje je tuženik naplatio tužiteljici naknadu za prijevremenu otplatu kredita, tuženik navodi da je tužiteljica potpisom ugovora pristala na primjenu općih akata tuženika čija je primjena ugovorena u čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu, uključujući plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao što je izjavila da je upoznata sa sadržajem općih akata tuženika. Naknada koju je tužiteljica platila propisana je općim aktom tuženika, a koji akt podliježe kontroli HNB-a. Zakonitost tog općeg akta nije dovedena u pitanje, pa tuženik zaključuje da je tužiteljici zakonito naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Nadalje tuženik navodi da je smjernicama HNB-a propisano da ako je potrošački kredit ugovoren prije 2010. godine, a u ovom slučaju ugovor je zaključen 07.11.2005. godine, naknada za prijevremenu otplatu, odnosno ispunjenje obveze iz kredita, se naplaćuje sukladno važećim tarifama naknada banke s kojom je konkretan kredit ugovoren.

2.3 Tuženik ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Tužiteljica je obje naknade platila i na iste nije imala prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Stoga, kada bi sporna odredba i bila ništetna, a što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja.

2.4 Tuženik ističe prigovor zastare.

2.5 Naposljetku tuženik navodi da sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, a što tuženik osporava, da se tuženika ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO.

2.6. Tuženik slijedom svega izloženoga predlaže tužbene zahtjeve odbiti te potražuje naknadu troška parničnog postupka.

3. Tijekom postupka pročitane su sve isprave u spisu te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

4. Po ovako provedenom postupku, primjenjujući materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je zaključio da su tužbeni zahtjevi u cijelosti osnovani.

5. Između stranaka je sporno je li ništetne ugovorne odredbe citirane pod točkom I./ i III./ izreke ove presude. Pod pretpostavkom da su navedene odredbe ništetne, sporno je između stranaka je li kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva zastario te je naposljetku sporan i zatraženi tijek zakonske zatezne kamate.

6. Čitanjem Ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka 7. studenog 2005. utvrđeno je, a što između stranaka nije niti sporno, da je odredbom čl. 3. toga Ugovora određeno da se naknada od 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Nadalje, odredbom čl. 9. istoga Ugovora određeno je da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.

7. Tužiteljica je iskazala da je željela kupiti automobil marke Citroen C3 te da su joj u autokući rekli da oni surađuju s tuženikom, od kojega može dobiti kredit. Sve isprave vezano uz kreditnu sposobnost nosila je u autokuću te su je iz banke (poslovnice tuženika) nazvali da dođe potpisati ugovor, koji je bio unaprijed sastavljen te je ona s tako unaprijed sastavljenim ugovorom, kojega je dobila u banci, dakle od tuženika, otišla javnom bilježniku. Prema daljnjem iskazu tužiteljice, nije bilo pregovora niti o jednoj odredbi ugovora o kreditu, autokuća je uvjete bila dogovorila s bankom, a na tužiteljici je kao na kupcu automobila bilo da na takve uvjete pristane ili da od kupnje automobila odustane. Plaćanje naknada bilo je dio ugovora, koji je ona mogla (u sadržaju koji joj je bio ponuđen) zaključiti ili od zaključenja takvog ugovora odustati; nitko u autokući niti u banci nije joj objasnio koje troškove tim ugovorenim naknadama pokriva te je sporne naknade platila jer su joj rekli da ih platiti mora. Tužiteljica je iskazala nadalje da je kredit iznosio 17.000,00 CHF te da joj je početna rata iznosila između 700,00kn i 800,00 kn, da bi potom narasla na 1.400,00 kn, da joj je stalno povećanje rate toga kredita stvaralo strahoviti stres, pa je zato kredit ''zatvorila'', na način da je dio novca ''posudila'' (ustvari pozajmila), a uz to je ''dala sve što je imala''.

7.1 Tužiteljica je nadalje iskazala da je auto koristila isključivo za svoje osobne potrebe, da je zaposlena kao medicinska sestra u domu za stare i nemoćne u [adresa], da ne zna ništa o financijama te da se nikada nije bavila nikakvim obrtništvom niti poduzetništvom.

8. Ovaj sud nalazi da je tužiteljica iskazivala jasno i logično te potpuno suglasno sadržaju pregledanog Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, pa stoga ovaj sud tužiteljičin iskaz ocjenjuje u cijelosti istinitim. Naime, iz ugovora o kreditu proizlazi da je kredit iznosio 17.000 CHF u kunskoj protuvrijednosti (čl. 1.Ugovora), radi osiguranja naplate ugovoren je prijenos prava vlasništva na vozilu marke Citroen C3 (čl. 8.st.1. Ugovora) te se tužiteljica obvezala tuženiku dostaviti izvornik knjižice vozila u roku od 15 dana od dana isporuke vozila, pod prijetnjom otkaza ugovora o kreditu (čl. 8. st. 3. Ugovora). Isto tako, iskaz tužiteljice da je ugovor o kreditu sklopila radi kupnje automobila marke Citroen C3 te da su uvjeti ugovora o kreditu dogovoreni između prodavatelja automobila (autokuće) i tuženika, dok je na njoj bila samo odluka da na ponuđene joj uvjete ugovora o kreditu pristane ili da od kupnje automobila odustane, potvrđuje i napomena na ponudi za kupnju vozila koju je tužiteljici dao Auto centar Krivak d.o.o. (list 16 spisa), u kojoj stoji ''kredit RBA banke na 7 godine'', a na koji rok je tužiteljica i zaključila ugovor o kreditu s tuženikom (čl. 4. Ugovora, kojim je ugovoren rok otplate od 84 mjeseca) te u kojoj nadalje stoji da je sveukupni iznos kredita, s naknadama banke, iznosi 17.125,07 CHF.

9. Prihvaćanjem tužiteljičinog gore izloženoga uvjerljivog i logičnog iskaza utvrđeno je da tužiteljici nije bilo omogućeno s tuženikom pregovarati niti o jednoj odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, pa tako niti o ovdje spornim odredbama čl. 3. toga Ugovora (kojom je ugovoreno plaćanje naknade prilikom korištenja kredita; dakle, prilikom isplate iznosa kredita tužiteljici kao korisniku kredita) i čl. 9. toga Ugovora (na temelju koje je tuženik naplatio tužiteljici naknadu za prijevremenu otplatu kredita). Naime, čitanjem, odnosno pregledavanjem predmetnog Ugovora o kreditu, kao i saslušanjem tužiteljice, utvrđeno je da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor sastavljen i otisnut od strane banke, tj. tuženika. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st.2. ZZP), a što tuženik i ne osporava.

10. Odredbom čl. 3. st. 1. al. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, 46/2007 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj djelatnosti ili poduzetničkoj aktivnosti. Iz sadržaja Ugovora o kreditu ne proizlazi da je tužiteljica bila kreditirana kao trgovac. Naime, u tom Ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužiteljice, kao niti za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužiteljica bila kreditirana, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužiteljica kreditirana kao trgovac. Nadalje, saslušanjem tužiteljice te prihvaćanjem njezinog logičnog, uvjerljivog, spontanog i iskrenog iskaza utvrđeno je da je tužiteljica po zanimanju medicinska sestra, da je zaposlenica Doma za stare i nemoćne u [adresa], da se nikada nije bavila nikakvim obrtništvom niti poduzetništvom te da je automobil koji je kupljen predmetnim kreditom koristila isključivo za svoje osobne potvrde. Nadalje je utvrđeno da tužiteljica ne raspolaže znanjem o financijama koje bi je prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu dovelo u ravnopravnu poziciju s tuženikom (tužiteljica je iskazala da o financijama ne zna ništa). Ovaj sud slijedom izloženoga zaključuje da tužiteljica ugovor o kreditu s tuženikom nije zaključila u svrhe koje su bile namijenjene njezinom zanimanju, poslovnoj aktivnosti niti poduzetničkoj djelatnosti, što znači da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. al. 1. ZZP te da kao potrošač uživa zaštitu prema odredbama ZZP.

11. Prema odredbi čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Budući da je sporne odredbe Ugovora o kreditu na temelju kojih je tuženik tužiteljici naplatio naknade (naknadu prilikom isplate kredita na temelju odredbe čl. 3. Ugovora te naknadu prilikom prijevremene otplate kredita na temelju odredbe čl. 9. Ugovora), a plaćanje naknada nije predmet ugovora o kreditu niti cijena, već je predmet ugovora o kreditu obveza banke staviti korisniku na raspolaganje određeni iznos sredstava te obveza korisnika iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, dok je cijena kredita ugovorena kamata (čl. 2021. u svezi sa čl. 247. ZOO), proizlazi da nije osnovan prigovor tuženika da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene sporne odredbe Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka (s tim da navedeno proizlazi i iz t. 8. Zaključka VSRH od 5. studenog 2020. posl.br. Su IV – 308/2020). Stoga netočno navodi tuženik da činjenica da je odredbom čl. 3. predmetnog Ugovora točno navedena visina, odnosno parametar izračuna jednokratne naknade prilikom isplate znači da valjanost te odredbe nije dopušteno ispitivati.

12. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. st.1. ZZP).

13. Imajući u vidu da je dopušteno ocjenjivati valjanost odredbi o naknadama (točka 11 ovog obrazloženja), kao i utvrđene činjenice da je tužiteljica ugovor o kreditu s tuženikom zaključila kao potrošač (točka 10. ovog obrazloženja) te da tužiteljici nije bilo omogućeno s tuženikom pregovarati niti o jednoj odredbi predmetnog Ugovora o kreditu (točka 9. ovog obrazloženja), slijedom citirane odredbe čl. 81.st.1. ZZP potrebno je ocijeniti uzrokuje li ta odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13.1 Nije sporno da je tužiteljica 9. studenog 2005. na temelju odredbe čl. 3 Ugovora o kreditu tuženiku isplatila iznos od 355,94 EUR. Pregledavanjem otplatnog plana (list 18-20 spisa) utvrđeno je da je prvi kreditni anuitet tužiteljice iznosio kunsku protuvrijednost iznosa od 244,29 CHF. Budući da tuženik ničim niti tijekom ovog postupka ne navodi radi podmirenja kojih troškova prouzročenih jednostavnom bankarskom operacijom isplate kreditnog iznosa tužiteljici je tužiteljici naplatio iznos od 355,94 EUR, niti takve svoje tvrdnje dokazuje te imajući u vidu da je tužiteljici za isplatu kredita tuženik naplatio iznos koji predstavlja čak 3,3% od ukupnog iznosa toga kredita, ovaj sud zaključuje da odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, kojom je tuženik bez mogućnosti pregovaranja tužiteljici nametnuo plaćanje iznosa od 355,94 EUR, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Stoga je ta odredba čl. 3 Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st.1. ZZP te stoga ništetna na temelju odredbe čl. 87. st.1. ZZP, pa je odlučeno kao pod točkom I./ izreke ove presude.

14. Nadalje, načelo transparentnosti, kao načelo prava EU kojim se uređuje zaštita potrošača, nalaže da potrošaču u trenutku sklapanja nekog pravnog posla odredbe tog ugovora moraju biti jasne ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već potrošaču treba biti pruženo dovoljno informacija na temelju kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene obveze, odnosno trgovac je dužan omogućiti potrošaču da odluka o sklapanju određenog pravnog posla bude posljedica informiranog izbora potrošača. Odredba čl. 9. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka glasi: ''Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi Kreditor'' te je ta odredba sporna u dijelu ''samo uz uvjete koje odredi Kreditor''. Kao što je navedeno u točki 2.2 ovoga obrazloženja, tuženik navodi da je tužiteljica potpisom ugovora pristala na primjenu općih akata tuženika, čija je primjena ugovorena u čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu, uključujući plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao što je izjavila i da je upoznata sa sadržajem općih akata. Međutim, osim što tuženik tijekom postupka nije dokazao da je svoje opće akte predao tužiteljici na uvid prilikom zaključenja Ugovora o kreditu, tuženik nije dokazao niti da bilo koji opći akt tuženika uopće predstavlja sastavni dio Ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka. Naime, u predmetnom Ugovoru o kreditu nije navedeno kada su doneseni ili koji je poslovni broj općih akata tuženika koji se primjenjuju upravo na ovaj ugovorni odnos. Stoga je ovaj sud, primjenom odredbi čl. 221.a ZPP i čl. 290. st. 1. u vezi s čl. 1022. st. 1 i čl. 247. ZOO zaključio da opći akti tuženika, na koje se tuženik poziva, ne predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, te stoga nemaju nikakav pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu. Uostalom, ugovorna strana (ovdje tužiteljica) ne može valjano unaprijed pristati na neki budući sadržaj ugovora, koji bi jednostrano odredio tuženik te koji u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu možebitno nije poznat ni samom tuženiku, jer banke svoje opće uvjete poslovanja mijenjaju.

14.1 Nadalje, čak i da je tužiteljica prilikom zaključenja ugovora bila informirana da u slučaju prijevremene otplate kredita postoji njezina obveza platiti naknadu, a što se ne navodi izrijekom u spornoj odredbi čl. 9. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, budući da se u citiranoj odredbi čl. 9. Ugovora o kreditu nigdje ne navodi iznos naknade koji je tužiteljica prema tom ugovoru dužan platiti, niti se navode parametri za izračun takve naknade, proizlazi da je obveza tužiteljice platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita neodređena te da je visina te naknade njoj neodrediva. Prema tome, radi se o odredbi kojom se tužiteljici kao potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač pritom nije bio u mogućnosti upoznati se s odredbom kojom se određuje visina obveze koja se potrošaču nameće (čl. 82. st.1. al. 10. ZZP). Nadalje, spornom odredbom tuženiku je dano pravo da naplati naknadu u visini koju je odredio sam tuženik. Tuženik nije dao tužiteljici informacije o načinu određivanja visine naknade, niti je obrazložio zašto je naknada izračunata te od tužiteljice naplaćena upravo u iznosu u kojem ju je ona platila.

14.2 Slijedom svega izloženoga, sporna odredba 9. Ugovora o kreditu u pobijanom dijelu neodređena je i neodrediva za tužiteljicu, o njoj se nije pojedinačno pregovaralo te predstavlja odredbu koja je kao primjer pojedine ugovorne odredbe koja se može smatrati nepoštenom navedena u odredbi čl. 82. st.1. al. 10. ZZP. Slijedom činjenice da tužiteljica na temelju pisanog ugovora o kreditu uopće nije znala da će joj prilikom prijevremene otplate kredita biti naplaćen bilo koji iznos te uvažavajući cjelokupni kontekst prijevremene otplate kredita utvrđen saslušanjem tužiteljice, odnosno utvrđene okolnosti da je tužiteljica predmetni kredit odlučila tuženiku vratiti prijevremeno jer joj je stalni porast anuiteta koji se izračunavao vezano uz tečaj CHF stvarao ogroman stres te da je iznos potreban za vraćanje kredita tuženiku pozajmila, ovaj sud smatra da je odredba čl. 9. Ugovora o kreditu, uslijed koje je tužiteljica i prilikom vraćanja kredita tuženiku opet imala nepredviđen trošak, u svojem pobijanom dijelu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice kao potrošača. Naime, prilikom ocjenjivanja ravnoteže prava i obveza parničnih stranaka kao ugovornih strana, ovaj sud ima u vidu kupovnu moć, odnosno financijsku situaciju tužiteljice te činjenicu da je druga ugovorna strana (ovdje tuženik) bankarska institucija, koja ničim nije obrazložila na koji su način naplatom ove naknade prava i obveze ugovornih stranaka u ravnoteži te7ostaje nejasno koji svoj bilo operativni, bilo trošak koje druge vrste je na taj način tuženik podmirio.

14.3 Slijedom izloženoga, ovaj sud zaključuje da je sporna odredba čl. 9. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka u njezinom pobijanom dijelu nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st.1. ZZP. Naime, o toj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. st.1. ZZP), pa je stoga odlučeno kao pod točkom III./ izreke ove presude.

15. U odnosu na navode tuženika da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen, treba reći da u ovom postupku nije potrebno ocjenjivati značaj zabrane u smislu odredbe čl. 326. st.2. ZOO jer se radi ocjenjivanja valjanosti potrošačkih ugovora primjenjuje ZZP, kao lex specialis.

16. Nije sporno da je tužiteljica na temelju ništetne odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu od 7. studenog 2005. tuženiku isplatila iznos od 355,94 EUR te da je tužiteljica na temelju ništetnog dijela odredbe čl. 9. Ugovora o kreditu 7. kolovoza 2012. tuženiku isplatila iznos od 25,04 EUR, pa je stoga na temelju odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO odlučeno kao pod točkama II./ i IV./ izreke ove presude. Pritom se odluka o početku tijeka zatezne kamate temelji na odredbi čl. 1115. ZOO, jer je tuženik nesavjestan stjecatelj. Naime, tuženiku je od zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bilo poznato da je u taj Ugovor ugradio ništetnu odredbu čl. 3. toga Ugovora te djelomično (u dijelu na temelju kojega je tužiteljici za prijevremenu otplatu kredita naplaćena naknada) ništetnu odredbu čl. 9. toga Ugovora.

17. Prethodno je neosnovanim ocijenjen prigovor zastare. Osim što je odredbom čl. 328. ZOO određeno da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2) glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je tek ovom presudom, koja još nije ni pravomoćna, utvrđena ništetnost odredbi Ugovora o kreditu kao što je to navedeno pod točkama I./ i III./ izreke ove presude, proizlazi da je tužba u ovom predmetu podnesena prije isteka petogodišnjeg roka zastare za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. odredbe 225. ZOO.

18. O trošku parničnog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st.1. i čl. 155 ZPP. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, i to za sastavljanje tužbe 100 bodova prema Tbr. /1 OT te za sastavljanje podneska od 27.05.2025. - 100 bodova prema Tbr. 8/1 OT ; za zastupanje na ročištima 15.07.2025. i 02.10.2025. – po 100 bodova prema Tbr 9/1 OT, što iznosi ukupno 400 bodova, odnosno 800,00 EUR te uvećano za PDV 1.000,00 EUR. Nadalje joj je priznat trošak sudskih pristojbi na tužbu i na presudu u iznosu od ukupno 92,91 EUR, pa je stoga rješenjem sadržanim pod točkom V./ izreke ove presude tužiteljici dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od ukupno 1.092,91 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja ove presude pa do isplate.

19. Tužiteljici nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude jer taj trošak od uvođenja e-komunikacije, odnosno e-oglasne ploče, više nije trošak potreban radi vođenja parnice. Naime, nije potrebno da punomoćnik tužiteljice pristupi sudu kako bi na ročištu na kojem se presuda objavljuje saznao za sadržaj presude, jer mu se ta presude odmah dostavlja i odmah mu je vidljiva.

20. Budući da je u cijelosti izgubio parnicu, rješenjem sadržanim pod točkom VI./ izreke ove presude odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

U Zagrebu, 22. siječnja 2026.

Sutkinja

Katarina Jukić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana. Žalba se podnosi pisano, županijskom sudu, putem ovoga suda.

DNA:

1. Tužitelju po pun. uz rješenje za sudsku pristojbu na presudu, prema osnovici od

1.710,98 EUR (pristojba iznosi 66,36 EUR)

2. Tuženiku po pun.