REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4223/2023-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Ani Santini Gazilj, u pravnoj stvari tužitelja AR iz Novi [adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Kardum, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kardum i Partneri j.t.d. u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Marija Radelja, odvjetnica i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu KOŽUL I PETRINOVIĆ d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 17. prosinca 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Hrvoja Karduma - odvjetnika i zamjenice punomoćnice tuženika Anđele Varnice - odvjetnice, dana 22. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku, Addiko banka d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju DR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 6.359,82 eur-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

0,82 eur od 01.05.2008. godine pa do isplate

29,97 eur od 08.11.2008. godine pa do isplate

35,59 eur od 29.01.2009. godine pa do isplate

46,17 eur od 06.03.2009. godine pa do isplate

49,10 eur od 5.03.2009. godine pa do isplate

36,37 eur od 06.04.2009. godine pa do isplate

41,59 eur od 02.05.2009. godine pa do isplate

29,10 eur od 25.06.2009. godine pa do isplate

20,26 eur od 03.07.2009. godine pa do isplate

26,64 eur od 02.08.2009. godine pa do isplate

24,93 eur od 23.09.2009. godine pa do isplate

24,38 eur od 06.10.2009. godine pa do isplate

22,53 eur od 03.11.2009. godine pa do isplate

29,86 eur od 05.12.2009. godine pa do isplate

38,55 eur od 02.01.2010. godine pa do isplate

47,00 eur od 26.03.2010. godine pa do isplate

47,45 eur od 26.03.2010. godine pa do isplate

60,12 eur od 13.04.2010. godine pa do isplate

58,78 eur od 14.05.2010. godine pa do isplate

66,46 eur od 22.06.2010. godine pa do isplate

103,12 eur od 9.07.2010. godine pa do isplate

99,85 eur od 29.08.2010. godine pa do isplate

129,06 eur od 25.09.2010. godine pa do isplate

107,34 eur od 28.10.2010. godine pa do isplate

102,65 eur od 30.12.2010. godine pa do isplate

147,18 eur od 30.12.2010. godine pa do isplate

148,75 eur od 08.02.2011. godine pa do isplate

148,84 eur od 08.02.2011. godine pa do isplate

139,80 eur od 30.04.2011. godine pa do isplate

139,87 eur od 30.04.2011. godine pa do isplate

147,77 eur od 28.05.2011. godine pa do isplate

196,51 eur od 20.07.2011. godine pa do isplate

203,36 eur od 23.07.2011. godine pa do isplate

198,95 eur od 28.09.2011. godine pa do isplate

199,06 eur od 28.09.2011. godine pa do isplate

194,94 eur od 26.10.2011. godine pa do isplate

186,08 eur od 19.11.2011. godine pa do isplate

192,30 eur od 10.12.2011. godine pa do isplate

218,11 eur od 22.01.2012. godine pa do isplate

222,39 eur od 07.03.2012. godine pa do isplate

219,65 eur od 07.03.2012. godine pa do isplate

219,09 eur od 01.05.2012. godine pa do isplate

222,20 eur od 29.05.2012. godine pa do isplate

214,57 eur od 17.07.2012. godine pa do isplate

202,60 eur od 05.10.2012. godine pa do isplate

202,59 eur od 05.10.2012. godine pa do isplate

202,62 eur od 28.02.2013. godine pa do isplate

209,30 eur od 20.03.2013. godine pa do isplate

209,61 eur od 27.05.2013. godine pa do isplate

190,93 eur od 01.09.2015. godine pa do isplate

po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj: 5140430417- 69700016781/2006 od dana 24.11.2006. godine sklopljenog između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem su ugovoreni jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,00% iznosa kredita.

III Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju AR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 294,27 eur sa zateznom kamatom od 30. studenog 2006. do isplate, za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV Djelomično se odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu radi isplate iznosa od 66,29 eur te radi isplate zatezne kamate na svaki pojedinačni iznos preko pojedinačnog iznosa dosuđenog točkom I izreke presude i za razdoblje ranije od razdoblja dosuđenog točkom I izreke presude.

V Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 naknaditi tužitelju AR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 2.250,00 eur sa zateznom kamatom koja na teče od 22. siječnja 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbe prema podnesku tužitelja od 17. kolovoza 2023. i prema podnesku tužitelja od 15. svibnja 2025.

II Tužba je djelomično povučena u dijelu glavnog tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 17. kolovoza 2023. koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke Ugovor o kreditu broj: 5140430417-69700016781/2006 od dana 24.11.2006. godine, godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita."

III Tužba je djelomično povučena u dijelu eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 17. kolovoza 2023. koji glasi:

"Utvrđuju ništetnim odredbe čl.2., čl.3. i čl.14. Ugovora o kreditu broj: 5140430417- 69700016781/2006 od dana 24.11.2006. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je ugovorena primjena valute CHF."

"Utvrđuje ništetnom odredba čl. 4. Ugovora o kreditu broj: 5140430417- 69700016781/2006 od dana 24.11.2006. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika."

"Utvrđuje ništetnom odredba čl. 3.5 Ugovora o kreditu broj: 5140430417- 69700016781/2006 od dana 24.11.2006. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovorena interkalarna kamata u visini redovne kamatne stope."

"Utvrđuje ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 5140430417- 69700016781/2006 od dana 24.11.2006. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovorena primjena zateznih kamata sukladno odluci tuženika."

"Utvrđuje ništetnom odredba čl. 5. treća i četvrta alineja Ugovora o kreditu broj: 5140430417-69700016781/2006 od dana 24.11.2006. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita."

"Utvrđuje ništetnom odredba čl. 8. Ugovora o kreditu broj: 5140430417- 69700016781/2006 od dana 24.11.2006. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovorena primjena naknade za prijevremenu otplatu u visini sukladno odluci tuženika."

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su tužitelj i tuženik zaključili dana 24.11.2006. godine Ugovor o kreditu br.: 5140430417-69700016781/2006 prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit od 48.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu na način da je tuženik predočio tužitelju šprancu ugovora o kojoj se nije moglo pregovarati niti se pregovaralo pa da se, dakle, radilo o ponudi tuženika (i ostalih banaka uostalom) za davanje kredita po principu „uzmi ili ostavi“, da ni jedna odredba Ugovora o kreditu dakle nije bila predmet pregovora između tužitelja i tuženika već je šprancirani tekst ugovora pripremljen od strane tuženika s ubačenim generalijama tužitelja ponuđen tužitelju koji je na to pristao jer izbora nije imao. Tužitelj navodi da je pravomoćnom kolektivnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4.7.2013. utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli CHF, da je tuženik temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF iz Ugovora o kreditu naplatio od tužitelja te stekao bez pravne osnove iznos od 6.243,20 EUR-a na osnovu preplaćenih anuiteta, da je temeljem odredbe Ugovora o kreditu iz čl. 6. tuženik prilikom isplate kredita naplatio od tužitelja iznos od 480,00 CHF dana 24.11.2006. godine s osnove troška obrade kredita („Ulazna naknada“), na način da je tužitelju isplatio kredit u kunama ali ne u ugovorenom iznosu od 48.000,00 CHF već umanjeno za protuvrijednost od 480,00 CHF, a tužitelj je onda kroz otplatni plan vraćao protuvrijednost od 48.000,00 CHF uvećano za kamate. Tužitelj navodi da iznos ulazne naknade od 480,00 CHF po tečaju HNB-a na dan 24.11.2006. godine iznosio je 2.229,87 kn, što po fiksnom tečaju konverzije od 7,5345 kn/eur iznosi 295,95 eura, da nigdje u Ugovoru o kreditu nije navedeno od čega se sastoji Ulazna naknada niti koji je razlog da ulazna naknada iznosi baš 1,00% od iznosa kredita, da je ulazna naknada iz Ugovora o kreditu ugovorena po principu „uzmi ili ostavi“ i tužitelj nije mogao utjecati na tu odredbu odnosno o njoj se nije pregovaralo, da tužitelj ne bi mogao ugovoriti kredit da nije pristao na tu unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi. Slijedom navedenog tužitelj tužbenim zahtjevom predlaže naložiti tuženiku isplatiti tužitelju po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli iznos od 6.243,20 eur sa zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos od dospijeća do isplate, utvrditi ništetnom odredbu čl. 6. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem su ugovoreni jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,00% iznosa kredita, naložiti tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 295,95 eur sa zateznom kamatom od 24. studenog 2006. do isplate uz naknadu troška parničnog postupka sa zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate.

1.1. Podneskom od 17. kolovoza 2023. tužitelj je preinačio tužbu ističući još jedan tužbeni zahtjev kojim predlaže utvrditi ništetnim predmetni ugovor o kreditu te ističući i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim predlaže utvrditi ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu.

1.2. Podneskom od 15. svibnja 2025. tužitelj je djelomično povukao tužbu u odnosu na tužbeni zahtjev br. I, V, VI, VIII, IX, X i XI iz podneska tužitelja od 17. kolovoza 2023. te predlaže donošenje presude kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 6.426,11 eur sa zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos od dospijeća do isplate, kojom se utvrđuje da je ništetna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem su ugovoreni jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,00% iznosa kredita i kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 294,27 eur sa zateznom kamatom tekućom od 30. studenog 2006. do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbe, osporava potrošačko svojstvo ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006 te tužitelju osporava svojstvo potrošača navodeći da je iz kreditnog zahtjeva i prijedloga vidljivo kako je tužitelj koristio kredit za dovršenje gospodarskih objekata i kupovinu poljoprivredne mehanizacije u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 48.000,00 CHF pri čemu se tuženik poziva na stav Suda Europske unije izražen u presudi u predmetu C-630/17 te navodi da budući su postupci za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojima su donesene presude na koje se tužitelj poziva u pogledu osnovanosti svog zahtjeva pokrenuti na temelju članka 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014), te da se te presude odnose na potrošačke kredite, da se tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz citiranih presuda jer predmetni kredit nije potrošački kredit te ističe da se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/17 te presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/2018. Tužitelj navodi da se kolektivnom zaštitom osigurava preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača pa da u individualnom sporu kakav je ovaj, tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri se primjenjuje načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja. Tuženik navodi da je sporni Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i Slavonske Banke d.d. Osijek, a točkom 5. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., povreda kolektivnih interesa i prava potrošača glede ništetnosti spornih ugovornih odredbi utvrđena je u odnosu na Hypo Alpe – Adria – Bank d.d. Zagreb i na ugovore o kreditu koje je ta banka sklapala u razdoblju od 1. lipnja 2004., odnosno od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. Tuženik ističe kako tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbenog zahtjeva usmjerenog na utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope. Tuženik navodi da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a s obzirom da se u predmetnom sporu primjenjuje opći zastarni rok, zastara je nastupila 14. lipnja 2019., pa budući da je tužitelj u rubriciranom sporu podnio tužbu tek 25. svibnja 2023., da je razvidno kako je tražbina s osnove promjenjive kamatne stope po svim tumačenjima zastarjela. Tuženik ističe kako sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, da ono što je bitno jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora, da je upravo tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti, a tuženik je isti samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja pa da shodno tome Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor o kreditu te je teret dokaza u smislu nepoštenosti na tužitelju. Tuženik ističe da je radnik banke maksimalno odgovorno pristupio tužitelju te je tužitelja ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope, a osim toga, tuženik ističe da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj. Tuženik ističe kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva, te stoga sukladno članku 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) odnosno članku 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007), nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Tuženik navodi da je tužitelju još jednom, prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu, javni bilježnik potvrdio da odredbe Ugovora o kreditu, pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, predstavljaju njegovu pravu volju i da prihvaća pravne posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze u cijelosti postupao sukladno odredbama čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača te kasnijeg čl. 74. Zakona o zaštiti potrošača, čl. 172., čl. 173. i čl. 175. Zakona o bankama te čl. 308. st. 3. Zakona o kreditnim institucijama. Tuženik navodi da je izradio i javno, na svojim internetskim stranicama, 1.1.2011.g. objavio „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.“, da tuženik do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013.g., a koje su izmjene stupile na snagu 1.1.2014.g., nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope. Tuženik navodi da u cijelosti osporava da bi predmetna odredba iz Ugovora o kreditu bila ništetna, a u odnosu na odredbu o valutnoj klauzuli u CHF tuženik u odnosu na test poštenosti, upućuje na prethodno izneseno kod odredbe o načinu promjene kamatne stope, navodi da je tuženik ozbiljno i potpuno informirao tužitelja o smislu i sadržaju odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF. Tuženik ističe da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, da u pogledu predmetne odredbe Ugovora o kreditu ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa stoga niti ne može biti riječi o znatnoj neravnoteži kao idućem zahtjevu, u smislu nepoštenosti odredbe, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da je upravo ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena ravnoteža. Tuženik navodi da prvenstveno banka preuzima kreditni rizik dužnika koji se očituje u riziku gubitka do kojeg dolazi uslijed neispunjavanja dužnikove obveze prema banci, vjerovniku, da uslijed plasiranja kredita i posljedičnog kreditnog rizika, banke preuzimaju i rizik likvidnosti koji pred banke stavlja zahtjev upravljanja imovinom i obvezama tako da je banka sposobna ispuniti sve svoje dospjele obveze, da je tužitelj u svakom trenutku imao mogućnost napraviti konverziju u neku drugu valutu, zakonsku mogućnost prijevremeno djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit ili se poslužiti pravnim institutom pravične izmjene ugovora o kreditu radi promijenjenih okolnosti, da tuženik kao niti druge banke, nakon što plasira kredit u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu i njezine posljedice nije imao na raspolaganju mehanizme kojima bi na bilo koji način mogao izravno jednostrano utjecati (intervenirati) u predmetni ugovorni odnos te navodi da ugovaranje navedene odredbe nije u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu (ne)poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu, da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena jer nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik, da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora, da je tužitelju, pod pretpostavkom da je postupao s pažnjom koja se zahtjeva od prosječnog potrošača, bilo i moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, konkretno CHF-u. Tuženik navodi da su u kolektivnom postupku utvrđivane samo činjenice relevantne za kolektivni interes, te se ne može automatizmom zaključiti o nepoštenosti, a time i ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u svakom pojedinom ugovoru o kreditu, već da je prije toga potrebno provesti test poštenosti i utvrditi mogu li se okolnosti pojedinog slučaja podvesti pod pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka. Tuženik ističe i kako je razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli potrebno promatrati u kontekstu njezine učestale primjene u Republici Hrvatskoj. Tuženik ističe kako je na primjeren način, javno, objavljivao relevantne informacije o valutnoj klauzuli u CHF na temelju kojih je svaki potrošač mogao donijeti informiranu odluku te je na taj način razumljivost same odredbe dodatno naglašena, ističe da bi utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stopi i valutnoj klauzuli na način kako to traži tužitelj dovela do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u kunama, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u švicarskim francima. Tuženik navodi da ugovorna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu na temelju koje je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita jasno je i razumljivo sastavljena te je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne ugovorne odredbe za njega proizlaze, da se spornom odredbom na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti takve troškove u iznosu od 1,00%, a tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, kako ne spori ni samom tužbom i kako je uostalom potvrdio potpisom na Ugovoru o kreditu, da je uostalom, sporna naknada i prije sklapanja Ugovora o kreditu bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika te je upravo ta naknada sadržana u Ugovoru o kreditu, da zahtjev transparentnosti iz Direktive 93/13 EEZ samo zahtijeva da potrošači budu informirani o posljedicama ugovornih odredbi, a ne o njihovu smislu; drugim riječima, važno je da prije sklapanja ugovora potrošaču nisu zatajeni nikakvi troškovi. Nadalje, tuženik navodi da zahtjev transparentnosti propisan Direktivom 93/13 EEZ vodi računa o tome da taj zahtjev ne prekoračuje ono što se razumno može očekivati od tuženika, da je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva, a Zakonom o zaštiti potrošača kao ni Zakonom o potrošačkom kreditiranju u koji su implementirane odredbe navedene direktive nisu propisane obveze informiranja različite od onih navedenih u citiranim odredbama Direktive 2008/48. Tuženik ističe da naplata naknade za obradu kredita, a kako to ne spori ni sam tužitelj, nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama, da sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom u smislu odredbi čl. Zakona o obveznim odnosima niti kojeg drugog zakona. Štoviše da je sporna ugovorna odredba uobičajena u bankarskom poslovanju i ista je obuhvaćena pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača“ u smislu čl. 3. Direktive 2008/48 EZ, a koja ne sadržava nikakvo ograničenje u pogledu vrste ili opravdanja troškova na koje se potrošače može obvezati u okviru ugovora o kreditu, da Direktiva 2008/48 EZ ne sadržava ni odredbe koje uređuju ograničenje troškova kredita ili njihovu raspodjelu na trgovca i potrošača. Tuženik navodi da se odredbom čl. 8. Ugovora o kreditu na temelju koje je tuženik imao pravo naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti troškove prijevremene otplate kredita, a tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, kako je uostalom potvrdio potpisom na Ugovoru o kreditu, te da je sporna naknada i prije sklapanja Ugovora o kreditu bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika te je upravo ta naknada sadržana u Ugovoru o kreditu, da zahtjev jasno i razumljivo sastavljene ugovorne odredbe koji predviđa Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a na koju se tužitelj poziva, tužitelj neosnovano tumači na način da je trebao biti informiran o radnjama koje je tuženik na temelju Ugovora o kreditu trebao obaviti i za koje je naplaćena sporna naknada, odnosno da je spornom ugovornom odredbom trebala biti detaljno predviđena struktura navedenih troškova, a ovo najprije stoga što i u skladu sa sudskom praksom Suda EU-a21, zahtjev transparentnosti iz Direktive 93/13 EEZ samo zahtijeva da potrošači budu informirani o posljedicama ugovornih odredbi, a ne o njihovu smislu, da je važno da prije sklapanja ugovora potrošaču nisu zatajeni nikakvi troškovi, da zahtjev transparentnosti propisan Direktivom 93/13 EEZ vodi računa o tome da taj zahtjev ne prekoračuje ono što se razumno može očekivati od tuženika, da je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva, da je tužitelj razumno morao shvatiti prirodu usluge prijevremene otplate kredita, a osim toga razumjeti da ne postoji preklapanje ove naknade s drugim naknadama ili uslugama koje se u okviru Ugovora o kreditu naplaćuju. Tuženik navodi da Zakonom o zaštiti potrošača kao ni Zakonom o potrošačkom kreditiranju u koji su implementirane odredbe navedene direktive nisu propisane obveze informiranja različite od onih navedenih u citiranim odredbama Direktive 2008/48; da se odredbom čl. 5. st. 1. točka (i) Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje da informacije koje pravodobno treba pružiti potrošaču sadrže, cit. „…sve druge naknade koje proizlaze iz ugovora o kreditu te uvjete prema kojima se te naknade smiju mijenjati.“, da čl. 16. važećeg Zakona o potrošačkom kreditiranju, izrijekom je omogućeno pravo vjerovnika da naplati naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita. Tuženik navodi da naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita, a kako to ne spori ni sam tužitelj, nije bila zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama, štoviše, da je sporna ugovorna odredba uobičajena u bankarskom poslovanju i ista je obuhvaćena pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača“ u smislu čl. 3. Direktive 2008/48 EZ. Tuženik navodi da sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom, da je odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita u skladu s odredbom čl. 1024./1068. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da tuženik ima pravo na naknadu štete koja mu je nastala uslijed prijevremene otplate kredita, da je odredbom čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, kreditoru jedino zabranjeno u tu naknadu uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na spornu ugovornu odredbu, imao stvarnu mogućnost utjecati, odnosno pregovarati o njezinom sadržaju, a radnik tuženika pojasnio je tužitelju značenje sporne ugovorne odredbe. Uzimajući u obzir definiciju prosječnog potrošača, tuženik navodi da je za naglasiti i da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Tuženik navodi da tužitelj u tužbi traži utvrđenje ništetnosti čl. 3.5, čl. 7., čl. 5. treće i četvrte alineje i čl. 8. Ugovora o kreditu, kojima se ugovara primjena interkalarne kamate u visini redovne kamatne stope, primjena zateznih kamata sukladno odluci tuženika, odnosno tuženikovo pridržavanje prava na raskid ugovora, a s obzirom da je riječ o deklaratornom zahtjevu, tužitelj u predmetnom sporu mora dokazati postojanje pravnog interesa radi utvrđenja ništetnosti navedenih odredbi pa da kako tužitelj u svojoj tužbe ne navodi osnovu s koje su iste odredbe ništetne, a kamoli da dokazuje pravni interes za utvrđenje ništetnosti istih, potpuno je razvidno kako pravni interes ne postoji te bi iz tog razloga valjalo tako postavljene zahtjeve odbaciti. Tuženik ističe i prigovor zastare. Zaključno, tuženik ističe da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan, što tuženik u cijelosti osporava. Tuženik navodi da predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate.

3. U odnosu na preinaku tužbe podneskom tužitelja od 17. kolovoza 2023. valja istaknuti da je tužitelj tim podneskom preinačio tužbu isticanjem drugog tužbenog zahtjeva uz postojeći, u tijeku prethodnog postupka sukladno odredbi čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje u tekstu ZPP), kojoj preinaci se tuženik nije protivio već se upustio u raspravljanje po istoj, te obzirom je isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama sud je preinaku dopustio.

3.1. U odnosu na preinaku tužbe podneskom tužitelja od 15. svibnja 2025. i protivljenje tuženika preinaci valja istaknuti da je tužitelj tim podneskom preinačio tužbu povećanjem iznosa kojeg zahtjeva isplatu nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem pa se radi o situaciji koja je propisana odredbom čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 114/22, dalje u tekstu ZPP) i stoga je preinaka tužbe dopuštena.

3.2. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom I izreke rješenja.

4. Podneskom od 15. svibnja 2025. tužitelj je djelomično povukao tužbeni zahtjev u dijelu radi utvrđenja ništetnim ugovora o kreditu (tč. I. tužbenog zahtjeva), u dijelu radi utvrđenja ništetnom odredbe čl. 2., čl. 3. i čl. 14. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena primjena valute CHF (tč. V. tužbenog zahtjeva), u dijelu radi utvrđenja ništetnom odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika (tč. VI tužbenog zahtjeva), u dijelu radi utvrđenja ništetnom odredbe čl. 3.5. ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena interkalarna kamata u visini redovne kamatne stope (tč. VIII tužbenog zahtjeva), u dijelu radi utvrđenja ništetnom odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena primjena zateznih kamata sukladno odluci tuženika (tč. IX tužbenog zahtjeva), u dijelu radi utvrđenja ništetnom odredbe čl. 5., treća i četvrta alineja ugovora o kreditu (tč. X tužbenog zahtjeva) i u dijelu kojim se utvrđuje ništetnom odredba čl. 8. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena primjena naknade za prijevremenu otplatu u visini sukladno odluci tuženika.

4.1. U odnosu na protivljenje tuženika djelomičnom povlačenju tužbe iz podneska tužitelja od 15. svibnja 2025. valja istaknuti da je tim podneskom tužitelj djelomično povukao tužbu, međutim, kako se tuženik navedenom povlačenju usprotivio podneskom od 11. lipnja 2025., a podnesak tužitelja od 15. svibnja 2025. je dostavljen tuženiku 25. svibnja 2025., to se tuženik djelomičnom povlačenju tužbe usprotivio protekom roka od 15 dana propisanog odredbom čl. 193. st. 2. ZPP-a, pa sud navedeno protivljenje nije uzeo u obzir već se primjenom odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a smatra da je tuženik pristao na djelomično povlačenje tužbe.

4.2. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II i III izreke rješenja.

5. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u: ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006 (list 8-15 spisa), otplatni plan (list 16-17 spisa), specifikaciju uplata (list 18-19 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (list 20 spisa), Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (list 570-571 spisa), Bilten XII/05, brošure i letke, izveo dokaz saslušanjem tužitelja te izveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o.

6. Preostalu dokumentaciju dostavljenu u spis sud nije posebno razmatrao i cijenio jer istu ne nalazi odlučnom za predmet spora.

6.1. Tuženik je u tijeku postupka odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje djelatnika banke i javnog bilježnika.

7. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

8. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao bitno proizlazi kako slijedi:

- iz ugovora o kreditu proizlazi da je isti zaključen između Slavonske banke d.d. i tužitelja kao korisnika kredita dana 24. studenog 2006. s namjenom za dovršenje gospodarskih objekata i kupovinu poljoprivredne mehanizacije u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 48.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita (čl.2.), uz rok vraćanja šest godina u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća (čl. 3), uz kamatu od 6,50 % dekurzivna godišnje, da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja (čl.3), da se visina kamatne stope mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama banke (čl.4.), da se korisnik kredita obvezuje platiti naknade, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1% jednokratno, unaprijed (čl. 6.).

- da su u otplatnom planu i specifikaciji uplata navedeni anuiteti, datum dospijeća istih i datum uplate istih uz prikaz kamate i iznosa u kunama,

- da je u obavijesti o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 8. prosinca 2015. za predmetni ugovor o kreditu dan pregled promjena kamatnih stopa te da je stopa zateznih kamata od 23.11.2006. do 1.3.2012. bila 7,50%, a od 1.3.2012. do 2.12.2012. da je bila 8,00%,

- da je u Metodologiji promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama navedeno da se istom definiraju parametri koji formiraju kamatnu stopu te se utvrđuju pretpostavke pod kojima se mogu mijenjati kamatne stope na kredite i depozite u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama te da je ista donesena temeljem Odluke o kamatnim stopama banke te da se njome dodatno utvrđuju i definiraju pretpostavke za promjenu kamatnih stopa u odnosu na klijente fizičke osobe,

- da je u Biltenu banke iz 2005. objavljen članak glede kretanja tečaja CHF i EUR, da je objavljena ponuda kredita uz valutnu klauzulu CHF uz najnižu kamatnu stopu te da je objavljen članak glede odabira kredita uz valutnu klauzulu EUR ili CHF.

9. Tužitelj je u svojem iskazu naveo da mu je kredit trebao za postavljanje novog krova na obiteljsku kuću gdje živi sa svojom obitelji i koju nikada nije koristio za poslovne svrhe te za traktor koji koristi za osobne potrebe, da u vrijeme uzimanja kredita i tijekom otplate nije imao firmu ni obrt, da su mu u banci ponudili kredit u CHF kao jedinu mogućnost iako je pitao je li moguće kredit u kunama ili eur, da mu u banci nisu ništa posebno objašnjavali vezano za kredit, a posebno ne za CHF, da bi mogao toliko puno porasti. Tužitelj je iskazao da misli da je plaćena nekakva naknada banci iz iznosa kredita, da je pitao objašnjenje za te troškove, ali da mu nisu ništa posebno u banci objasnili već da su mu rekli da je to naknada koju svi moraju platiti. Tužitelj je iskazao da je provjerio za mogućnost konverzije u eur, ali da mu je bankar rekao da mu je ovo neisplatljivo jer je ostalo još 19 rata do kraja i da je trebao raditi novu procjenu kuće i platiti ponovno troškove za konverziju pa konverzija nije napravljena. Tužitelj je iskazao da nije prijevremeno otplatio kredit, da ga je otplatio do kraja, ali ne prijevremeno, da mu nitko u banci nije objasnio glede naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita, niti je znao u trenutku sklapanja ugovora o kreditu da je dužan platiti takvu naknadu, da mu vezano za kamatu u banci nije ništa posebno objašnjavano, da nikakvu obavijest o povećanju kamate nije primio, kamata je narasla sa 6,5% na 7,5% i to dan prije potpisa kredita i o tome da ga nitko ništa nije obavijestio. Tužitelj je iskazao da je pročitao ugovor prije potpisivanja i da nije imao nikakvih nejasnoća.

10. U odnosu na svojstva potrošača valja istaknuti kako iz Ugovora o namjenskom kreditu proizlazi da je tužitelj kao fizička osoba korisnik kredita dok iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj poljoprivrednik, da mu je kredit trebao za postavljanje novog krova na obiteljsku kuću te za traktor koji koristi za osobne potrebe. Slijedom navedenog iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao i iz iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj kao korisnik kredita ima status potrošača u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP), a obzirom je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu kao fizička osoba u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

11. Sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 14/14, 110/15, 14/19) sud je vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Dakle, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen je postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pod posl. brojem P- 1401/12. Iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i posl. broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. proizlazi da je utvrđeno da je ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača-korisnika kredita, koristeći u Ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF te na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva, a tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali o odredbi odnosno parametrima koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamatne stope što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača. Dakle, iz istih u bitnome proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.

12. Odredbom čl. 269. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, dalje: ZOO) propisano je da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, ne činjenju ili trpljenju, dok je st. 2. navedenog čl. propisano da ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Odredbom čl. 270. ZOO propisano je da, kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv da je ugovor ništav.

12.1. Odredbom čl. 272. st. 2. ZOO-a propisano je da ako treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu da je ugovor ništetan.

12.2. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a, važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

Odredbom čl. 84. ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

13. U odnosu na prigovor tuženika da je ugovor solemniziran valja istaknuti da je navedeni prigovor neosnovan obzirom da tužitelj unatoč navedenim okolnostima ima pravo tražiti pravnu zaštitu sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. i odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO) u vezi s odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a. Valja nadodati i da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao tužitelju objasniti ugovorene troškove, naknadu za prijevremenu otplatu kredita, rizik promjene kamatne stope i rizik promjene tečaja švicarskog franka koji nije bio naveden u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takve zakonske ovlasti.

14. Vezano za navode tuženika glede informacija o kreditima u švicarskim francima koje su objavljivane u dokumentima banke valja istaknuti da na temelju istih tužitelj kao potrošač nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovornih odredbi kojima se glavnica i otplata kredita veže uz valutu švicarski franak.

15. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da se prilikom sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo o spornim odredbama. Štoviše, iz iskaza tužitelja proizlazi da se o odredbama ugovora o kreditu nije pregovaralo dok iz samog ugovora o kreditu proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa po prirodi stvari se o odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati.

16. U odnosu na prigovor tuženika da je sporni ugovor zaključen između tužitelja i Slavonske banke d.d., a da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. povreda kolektivnih interesa i prava potrošača glede ništetnosti spornih ugovornih odredbi utvrđena u odnosu na Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. i na ugovore o kreditu koje je ta banka sklapala, a ne Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. valja istaknuti da među strankama nije sporno da je tuženik pravni slijednik Slavonske banke d.d., koja banka je prema podacima iz sudskog registra koji je javno dostupan pripojena Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. na temelju odluke Glavne skupštine Slavonske banke d.d. iz 2008., pa Slavonska banka d.d. niti nije mogla biti tužena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji je pokrenut dana 4. travnja 2012. već upravo Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d.

16.1. Stoga se utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjuju u ovoj pravnoj stvari. Obzirom je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, kako je naprijed navedeno, to nisu osnovani prigovori tuženika da se tužitelj u ovom postupku ne može pozvati na utvrđenja iz presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, da se o odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula pojedinačno pregovaralo te da je ista jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora.

17. Iz sporne odredbe čl. 6. ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena jednokratna naknada od 1 %, a koja odredba je sama po sebi lako uočljiva i jasna.

No valja istaknuti da je ugovorena naknada u Ugovoru o kreditu naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. i čl. 272. ZOO-a naknada kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

17.1. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je odredba čl. 6. predmetnog ugovora u dijelu kojim je ugovorena jednokratna naknada određena odnosno odrediva, a isto tako nije niti dokazao da se prilikom sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo o toj spornoj odredbi. Iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je bilo onemogućeno pregovarati o naknadi. Nadalje valja istaknuti da i iz samog Ugovora o kreditu kao i iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa po prirodi stvari se o odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati. Vezano za navode tuženika da je plaćanje jednokratne naknade za korištenje kredita propisano u Tarifi naknada tuženika valja istaknuti da iz ugovora o kreditu ne proizlazi da bi tužitelju prilikom sklapanja istog bili uručeni opći akti tuženika ali i da na temelju istih tužitelj kao potrošač nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje naknade.

17.2. Sud nalazi da općenita formulacija glede naknade iz sporne odredbe čl. 6. predmetnog ugovora o kreditu nije u skladu s načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj, kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, s obzirom da je na temelju takve formulacije tužitelj mogao znati samo kolika je naknada u postotku ali nije mogao ocijeniti zašto, kako i temeljem čega je dužan naknadu platiti.

17.3. Iz sadržaja sporne ugovorne odredbe i nedostatka jasno definiranih parametara za naknadu, koji bi pritom bili razumljivi tužitelju kao prosječnom potrošaču, proizlazi da naknada nije bila određena, a niti odrediva, slijedom čega sud nalazi utvrđenim da sadržaj takve ugovorne odredbe nije jasan niti razumljiv bilo kojem prosječnom potrošaču, pa tako niti tužitelju.

17.4. S obzirom na utvrđeno očito je da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljem u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi i da ga je upoznao s parametrima o kojima ovisi iznos naknade te o posljedicama istog. Naime, banka je dužna upoznati klijente s elementima koji utječu na određivanje naknade kao i s posljedicama koje bi isto moglo imati na visinu njihove obveze jer je znanje i iskustvo banke u kreditnom poslovanju superiorno u odnosu na znanje prosječnog potrošača što u konkretnom slučaju nije učinjeno s obzirom na općenitu i nedorečenu formulaciju o naknadama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, koja formulacija je tužitelju nerazumljiva. Dakle, tužitelju su u samom ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni razlozi i pojedinosti glede naknade kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje za njega iz ugovora mogu proizaći, pri čemu nije dovoljno da je tužitelj samo općenito znao da je dužan platiti naknadu. Kako je odredba ugovora o naknadama od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti plaćanja istih, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

18. Slijedom navedenog kako je u ovom postupku utvrđeno da sporna odredba u dijelu nije određena niti odrediva to je ista u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a ništava. Nadalje utvrđeno je da je sporna odredba u dijelu prouzročila i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača te je kao takva nepoštena, a time i ništava i u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a.

18.1. Slijedom navedenog tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti odredbe iz čl. 6. Ugovora o kreditu u dijelu kako je to navedeno u točki II izreke presude valjalo je prihvatiti kao osnovan i temeljem odredbe čl. 81. i čl. 87. st. 1. ZZP-a, čl. 3-4., čl. 269., čl. 272. ZOO-a te Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) odlučiti kao u točki II izreke presude.

19. Na okolnost visine potraživanja izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o.

19.1. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka proizlazi da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan dospijeća, odnosno plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 48.417,69 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 6.426,11 EUR pri čemu su pojedinačni iznosi navedeni u točki 1. Zaključka nalaza i mišljenja. Iz nalaza i mišljenja proizlazi da je iznos jednokratne naknade za obradu kredita odbijen od iznosa kredita prilikom isplate kredita na dan 29.11.2006. godine i iznosi 480,00 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 2.217,19 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 294,27 EUR te da je datum isplate kredita 29. studenog 2006.

19.2. U očitovanju od 25. kolovoza 2025., a vezano za prigovore tuženika iz podneska od 26. lipnja 2025., stalni sudski vještak je naveo kako u vrijeme izrade nalaza i mišljenja nije imao saznanja da je tužitelju već dosuđen iznos preplate po osnovi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i to u okviru predmeta koji je vođen pred Općinskim sudom u Požegi pod posl. br. P-51/2017, te da u nastavku očitovanja dostavlja dopunu nalaza i mišljenja ukoliko bi uzeli u obzir već dosuđene iznose preplate po osnovi promjenjive kamatne stope uzimajući u obzir priznate datume plaćanja dostavljene u simulaciji uz podnesak tuženika od 26. lipnja 2025. Slijedom navedenog stalni sudski vještak je u očitovanju naveo da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke umanjena za razliku kamata, uspoređena po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan dospijeća, odnosno plaćanja i po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 47.918,13 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 6.359,82 EUR pri čemu su pojedinačni iznosi i datum uplate istih naznačeni u točki 1. Zaključka Očitovanja.

19.3. Tužitelj nije imala prigovora na nalaz i mišljenje vještaka kako je to ispravljeno u pisanom očitovanju vještaka, a tuženik je istaknuo da nema financijskih prigovora na nalaz i mišljenje ali da ostaje kod pravnih prigovora.

19.4. U odnosu na prigovore tuženika kako je izračun vještaka iz Nalaza i mišljenja pogrešno uzeti kao dokaz visine tražbine tužitelja iz razloga što se istim zanemaruje činjenica da je, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u HRK bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF, kako bi usvajanje tužbenog zahtjeva prema izračunu vještaka iz Nalaza i mišljenja dovelo tužitelja u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF valja istaknuti da se radi o prigovorima pravne naravi te da je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, kako je naprijed obrazloženo, kao i da je vještak nalaz i mišljenje izradio prema zadatku u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije. Ovdje valja napomenuti da su u nalazu iskazane i pozitivne i negativne razlike, a tuženik tijekom postupka nije isticao zahtjev za isplatu eventualne razlike koja bi proizlazila iz primjene nižeg tečaja ali i da je sud je stava da ovaj zahtjev tuženika ne ispunjava zakonske pretpostavke iz članka 323. ZOO-a, a to stoga što plaćanjem anuiteta kada je tečaj bio niži od početnog tečaja tužitelj nije primio, odnosno stekao bez osnove, pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Slijedom navedenog, navedeni prigovori tuženika koje je istaknuo na nalaz i mišljenje vještaka nisu relevantni.

19.5. Stoga je sud nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka s očitovanjem u cijelosti prihvatio jer je izrađen nepristrano, u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, a vještak je istaknute prigovore otklonio pisanim očitovanjem.

20. U odnosu na prigovor zastare valja istaknuti da sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

20.1. Obzirom u ovoj pravnoj stvari najstarija tražbina po osnovi valutne klauzule dospijeva 1. travnja 2008., da je dana 4. travnja 2012. podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, čime je prekinuta zastara u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, a odluka donesena u tom postupku je postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. po pitanju valutne klauzule, a tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena 26. svibnja 2023. to prigovor zastare u tom dijelu nije osnovan u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a.

21. U odnosu na prigovor zastare glede isplate iznosa po osnovi odredbe ugovora o kreditu o naknadi valja istaknuti da sukladno pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva u svakom slučaju počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

21.1. Obzirom je u ovoj pravnoj stvari točkom II izreke presude utvrđena ništetnost odredbe o naknadi, kada je zastara ponovno počela teći po pitanju naknade, to prigovor zastare nije osnovan u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a.

22. Slijedom navedenog, tuženik je sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a dužan vratiti tužitelju što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim odnosno bez osnove sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem. Osnovanost visine tužbenog zahtjeva kao i dani kada su učinjene uplate od kojeg teku zatezne kamate na iznos svakog pojedinog preplaćenog iznosa, kako je to navedeno u točki I izreke presude, odnosno visina plaćene naknade i datum uplate iste kako je to navedeno u točki III izreke presude, proizlazi iz nalaza i mišljenja te očitovanja stalnog sudskog vještaka, kako je naprijed obrazloženo, pa je valjalo na temelju odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a odlučiti kao pod točkom I i III izreke presude.

23. Kako iz nalaza i mišljenja te očitovanja stalnog sudskog vještaka, koje je sud u cijelosti prihvatio, proizlazi iznos koji je tužitelj platio po osnovi odredbe o valutnoj klauzuli te pojedinačni iznosi i datum uplate istih to je djelomično neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 66,29 eur te za isplate zatezne kamate na svaki pojedinačni iznos preko pojedinačnog iznosa dosuđenog točkom I izreke presude i za razdoblje ranije od razdoblja dosuđenog točkom I izreke presude radi čega je tužbeni zahtjev u tom dijelu valjalo odbiti kao neosnovan i odlučiti kao pod točkom IV izreke presude.

24. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje ZPP), a obzirom tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva radi kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi i na odredbi čl. 155. ZPP-a. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je u skladu sa stavom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-1014/18 od 20. listopada 2021. u vezi odluke suda EU broj C-224/19, C-259/19) s obzirom na to da se u ovom predmetu radi o potrošačkom ugovoru pa bi stoga uračunavanje odbijenog dijela tužbenog zahtjeva, kao prema uspjehu u sporu, narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku postala neravnomjerni teret za tužitelja koji nije dao povod za parnicu i rezultirala bi ograničavanjem prava na pristup sudu što bi dovelo do toga da bi se tužitelj mogao odvratiti (kao potrošač) od ostvarivanja svog prava na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi.

24.1. Tužitelju je trošak postupka odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje u tekstu OT) i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (Tbr.7.tč.1.OT), za sastav podneska od 24. siječnja 2024. u iznosu od 200,00 eur (Tbr.8.tč.1.OT), za sastav podneska od 15. svibnja 2025. u iznosu od 200,00 eur (Tbr.8.tč.1.OT), za zastupanje na ročištima 9. srpnja 2024., 12. rujna 2024., 10. prosinca 2024., 1. srpnja 2025. i 17. prosinca 2025. u iznosu od po 200,00 eur za svako (Tbr.9.tč.1.OT), sve uvećano za 25% PDV-a što ukupno iznosi 2.000,00 eur. Tužitelju je dosuđen i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 250,00 eur. Slijedom navedenog tužitelju je dosuđen trošak postupka u ukupnom iznosu od 2.250,00 eur.

24.2. Tužitelju u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a nije dosuđen trošak sastava podneska od 17. kolovoza 2023. i sastava podneska od 9. srpnja 2024. obzirom isti nisu bili potrebni za vođenje parnice. Tužitelju u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a nije dosuđen trošak preliminarnog vještačenja jer isto nije bilo potrebno za parnicu obzirom je u tijeku postupka izveden dokaz financijskim vještačenjem.

24.3. Odluka o kamati na dosuđeni trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a i na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

24.4. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom V izreke presude.

U Zagrebu, dana 22. siječnja 2026.

Sudac:

Ana Santini Gazilj

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja stranke mogu podnijeti žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.

3. spis