REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI U METKOVIĆU

Posl.br. Ovr-212/2025

Ul. Andrije Hebranga 9, Metković

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

i

Z A K L J U Č A K

Općinski sud u Metkoviću, po sucu tog suda Anti Šprlji, u pravnoj stvari ovrhovoditelja: B2 KAPITAL d.o.o., Radnička cesta 41, Zagreb, OIB: 57509775367, zastupano po punomoćniku Tihomiru Zecu, odvjetniku u Zagrebu, protiv ovršenika:

LA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetnici Andrei Dominkuš iz Zagreba, odlučujući o prijedlogu ovršenika radi odgode izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava i radi proglašenja pljenidbe i prijenosa sredstava nedopuštenim u postupku izravne naplate, te po žalbi ovršenika, dana 22. siječnja 2026. g.

r i j e š i o  j e

1. Odbija se prijedlog ovršenika da se naloži Agenciji odgoda izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava temeljem rješenja javnog bilježnika Tea Karabotić-Milovca iz Splita posl. br. Ovrv-112/2011 od 18.3.2011.godine.

2. Odbija se prijedlog ovršenika da se u ovom ovršnom postupku proglasi nedopuštenim pljenidba i prijenos zaplijenjenih sredstava temeljem javnog bilježnika Tea Karabotić-Milovca iz Splita posl. br. Ovrv-112/2011 od 18.3.2011.godine.

3. Nalaže se ovršeniku platiti ovrhovoditelju trošak ovog postupka u iznosu od 250,00 EUR u roku od 8 dana.

z a k l j u č i o j e

1. Upućuje se ovršenik da u roku od 15 dana od dostave ovog zaključka pokrene parnicu radi utvrđenja da je ovrha koja se provodi putem FINA-e izravnom naplatom na temelju rješenja javnog bilježnika Tea Karabotić-Milovca iz Splita posl. br. Ovrv- 112/2011 od 18.3.2011.godine nedopuštena niz razloga navedenih u čl. 50 st.1. toč. 7., 9. 10. i 11. Ovršnog zakona, odnosno jer je ovršna tražbina ovrhovoditelja zastarjela i jer je prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kada je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg je proizašla ovršna isprava, te jer je ispunjenje ovršne tražbine zabranjeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka.

2. Pokretanje parnice ne sprječava provedbu ovrhe i ostvarenje ovrhovoditeljeve tražbine

3. Tužbu kojom pokreće parnicu na koju je upućen ovršenik može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u pravnom lijeku u povodu kojeg je upućen na parnicu.

Obrazloženje

1. Ovršenik je ovom sudu dostavio podneska od 23. prosinca 2025. godine koeg je nazvao „žalba“, a u naravi se radi o prijedlogu da sud proglasi nedopuštenim pljenidbu i prijenos zaplijenjenih sredstava temeljem javnog bilježnika Tea Karabotić- Milovca iz Splita posl. br. Ovrv-112/2011 od 18.3.2011.godine, te da odgodi pljednibu i prijenost, odnosno u naravi da odgodi provedbu ovrhe, te da obustavi ovrhu je ovršna tražbina ovrhovoditelja zastarjela obzirom da datira iz 2011. godine i jer je ispunjenje ovršne tražbine zabranjeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka, odnosno da se radi o tražbini koja je obuhvaćena rješenjem o prihvaćanju plana ispunjenja obveza potrošača posl. br. Sp-156/2021 od 24.svibnja 2023. godine, odnosno da je tražbina bila predmet i rješenja Ovrv-2183/2018 od 20.12.2018.godine (dakle da je ista tražbina bila predmet dva pravomoćna rješenja o ovrsi).

2. Ovršenik predlaže u bitnom i da se ovrha odgodi (izda nalog Agenciji da se odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava temeljem rješenja javnog bilježnika Tea Karabotić-Milovca iz Splita posl. br. Ovrv-112/2011 od 18.3.2011.godine) jer se nalazi u teškoj financijskoj situaciji, da živi isključivo od svoje plaće te njegova egzistencija, kao i egzistencija njegove obitelji, trpi teško nadoknadivu štetu ovakvim samovoljnim, proizvoljnim i protuzakonitim postupanjem ovrhovoditelja.

3. Na dostavljeni mu zahtjev ovršenika, ovrhovoditelj je odgovorio se dostavljenim prijedlozima u cijelosti protivi kao neosnovanima. Ističe da ovršenik (kojeg u podnesku pogrešno naziva tuženikom) u svojoj žalbi navodi kako je tražbina iz rješenja o ovrsi Ovrv-112/2011 bila predmet i rješenja o ovrsi Ovrv-2183/2018. Nadalje, navodi kako je predmetna tražbina obuhvaćena rješenjem o prihvaćanju plana ispunjenja obveza potrošača Naslovnog suda posl.br. Sp-156/2021 od 24. svibnja 2023. godine. Ovrhovoditelj ističe kako je riječ o dvjema zasebnim, samostalnim i međusobno neovisnim ovršnim ispravama u smislu Ovršnog zakona. Navodi da ovrhovoditelj (kojeg naziva pogrešno tužiteljem u podnesku) ne spori da je ovršna isprava poslovni broj Ovrv-2183/2018 bila obuhvaćena planom ispunjenja u postupku stečaja potrošača. Međutim, druga ovršna isprava, poslovni broj Ovrv- 112/2011, nije obuhvaćena tim planom, niti je na bilo koji način zahvaćena učincima stečaja potrošača. Predmetna osnova koja je u ovom postupku dostavljena na provedbu proizlazi iz ovršne isprave Ovrv-112/2011, a ne iz ovršne isprave Ovrv- 2183/2018, slijedom čega su navodi ovršenika o nedopuštenosti ovrhe zbog stečaja potrošača u cijelosti neosnovani. Ističe kako prigovor ovršenika da već postoji ovršna isprava za istu tražbinu predstavlja prigovor koji je mogao i morao biti istaknut u ovršnom postupku u kojem je donesena pojedina ovršna isprava. Budući da ovršenik takav prigovor nije pravodobno istaknuo, isti je sukladno Ovršnom zakonu prekludiran, te se više ne može s uspjehom isticati u ovom postupku. U odnosu na navode ovršenika kako je nastupila zastara potraživanja iz ovršne isprave – Rješenja o ovrsi Ovrv-112/2011 izdanog od strane javnog bilježnika Teo Karabotić-Milovca iz Splita , a koje je pravomoćno i ovršno dana 13. 4. 2011. godine, ovrhovoditelj ističe kako je nesporno da tražbine utvrđene javnobilježničkim aktom zastarijevaju za deset godina, a sukladno odredbama članka 233. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: „ZOO“). No, u konkretnom slučaju, tijek zastarnog roka od deset godina, računajući od dana pravomoćnosti cit. rješenja o ovrsi, prekinut je radnjom vjerovnika poduzetom radi ostvarenja tražbine u smislu odredbi članka 241. ZOO-a. Kada dođe do prekida zastare prema odredbi čl. 245. st. 1. ZOO-a zastara počinje ponovno teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Naime, za cit. rješenje o ovrsi, ovrhovoditelj je Financijskoj agenciji dana 24. 02. 2012. godine podnio zahtjev za prisilnu naplatu te je predmetno rješenje o ovrsi evidentirano u Očevidnik redoslijeda osnova za plaćanje. Dakle, tijek desetogodišnjeg zastarnog roka prekinut je radnjom vjerovnika pred nadležnim tijelom (Financijskom agencijom) te zastarni rok za vrijeme postupka izravne naplate nije niti tekao s obzirom da zastara počinje teći iznova tek kada je sukladno odredbi čl. 245. st. 3. ZOO-a kada je spor okončan ili završio na neki drugi način. Stupanjem na snagu Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (Narodne novine, broj: 68/18) i to na temelju odredbe čl. 12. t. 1. navedenoga zakona, ovrhovoditelj izgubio prednosni red naplate putem Financijske agencije. Naime, navedenom zakonskom odredbom propisano je kako Agencija prestaje s izvršavanjem osnove za plaćanje za ovršenika ako se tražbina iz osnove za plaćanje ne naplati od ovršenika fizičke osobe u cijelosti u roku od tri godine od primitka u Agenciju, nakon što po toj osnovi za plaćanje nije bilo nikakvih naplata posljednjih šest mjeseci uzastopno s računa tog ovršenika. Dakle, dana 4. 8. 2018. godine, kada je na snagu stupila navedena zakonska odredba, ovrhovoditelj je izgubio prednosni red te je postupak izravne naplate okončan i zastarni rok počeo iznova teći. U prilog svim gore navedenim tvrdnjama ovrhovoditelja govori i sudska praksa. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci posl. br. Rev-946/08 od 27. 10. 2010. godine je zauzeo stajalište kako se podnošenjem zadužnice na naplatu prekida zastara i ista za vrijeme naplate ne počinje iznova teći. Odnosno, ako naplata tražbine vjerovnika na taj način nije mogla biti ostvarena zbog nedostataka novčanih sredstava na računu, zastara počinje teći sljedećeg dana od dana utvrđenja nemogućnosti izvršenja osnove za plaćanje zbog nedostatnih novčanih sredstava ovršenika. Obzirom na naprijed istaknuto, ovrhovoditelj napominje kako je zastarni rok od deset godina ponovno počeo teći onoga trenutka kada je ovrhovoditelj izgubio prednosni red naplate u Očevidniku osnova neizvršenih naloga Financijske agencije, odnosno dana 5. 8. 2018. godine, dakle dan nakon što je Financijska agencija prestala s provedbom osnove za plaćanje. Slijedom navedenog, zastara nastupa dana 5.8.2028. godine, što znači da predmetna ovršna isprava nije u zastari. U odnosu na prijedlog ovršenika radi odgode ovrhe, ovrhovoditelj ističe kako odredba čl. 65. OZ-a propisuje slučajeve u kojima sud može odgoditi ovrhu na prijedlog ovršenika. Kumulativno moraju biti ispunjena dva uvjeta – 1.) ovršenik mora učiniti vjerojatnim da bi provedbom ovrhe nastala teško nadoknadiva šteta te 2.) jedan od taksativno navedenih razloga iz čl. 65. st. 1. toč. 1. – 11. Ovršnog zakona. Ovršenik u svom podnesku/prijedlogu nije učinio vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, ili da je odgoda potrebna da bi se spriječilo nasilje, iz kojeg nije ispunjen već prvi razlog iz naprijed navedene odredbe za odgodom predmetne ovrhe. U odnosu na navode ovršenika kako bi pretrpio nenadoknadivu štetu, ovrhovoditelj ističe da takav zaključak nije utemeljen ni na činjeničnim tvrdnjama ni na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Nije ispravno prihvatiti paušalni iskaz ovršenika bez provođenja ikakve provjere njegovog imovinskog stanja, visine prihoda ili realnih mogućnosti podmirivanju obveza. Po prirodi stvari svaka provedba ovrhe predstavlja određeno umanjenje imovine ovršenika, dakle svojevrsnu štetu, međutim ta šteta ne može se podvesti po pravni standard nenadoknadive ili teško nadoknadive štete imajući u vidu da na strani ovrhovoditelja postoji opravdani, zakoniti interes za namirenje tražbine temeljem ovršne isprave, a ovršenik odbija dobrovoljno ispuniti tražbinu. Ovrhovoditelj također ističe kako ovršenik nije pružio niti jedan dokaz na okolnost da bi, u slučaju da se ovrha proglasi nedopuštenom, bio u nemogućnosti namiriti se od ovrhovoditelja. Ovrhovoditelj je pravna osoba koja se bavi pružanjem financijskih usluga i posluje sa višemilijunskom dobiti, pa se može pretpostaviti kako bi, u situaciji, kada bi tražbina ovrhovoditelja bila namirena u visini kako je to navedeno u Rješenju o ovrsi, a naknadno ta ista ovrha u određenom dijelu bude pravomoćno proglašena nedopuštenom, ovršenik bi od ovrhovoditelja mogao protuovrhom vratiti prekomjerno naplaćeni iznos. Iz kojeg razloga je trpljenje nenadoknadive ili teško nadoknadive štete za ovršenika gotovo isključeno. Slijedom navedenoga, ovrhovoditelj predlaže prijedlog za odgodu ovrhe odbiti kao neosnovan. Slijedom svega naprijed navedenog, a obzirom na to kako potraživanje ovrhovoditelja nije namireno te kako ovrhovoditeljevo potraživanje utvrđeno ovršnom ispravom nije u zastari i kako ovrhovoditelj raspolaže valjanom ovršnom ispravom, ovrhovoditelj predlaže naslovnom sudu odbiti prijedlog ovršenika za odgodu i prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa novčane tražbine nedopuštenim u postupku naplate pred Financijskom agencijom temeljem ovršne isprave – pravomoćne i ovršne isprave Ovrv-112/2011 kao neosnovan.

4. Prijedlozi ovršenika su u cijelosti neosnovani glede zahtjeva za odgodom i obustavom u ovom ovršnom postupku, dok su ovrhovoditeljevi navodi samo djelomično neosnovani, a iz razloga kakio slijedi.

5. Sukladno čl. 210. Ovršnog zakona „NN“br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24 (dalje: „OZ“) nakon što primi obavijest o tome da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine na temelju isprave iz članka 209. stavka 1. OZ, ili nakon što na drugi način sazna za to da je zatražena takva naplata protiv njega, ovršenik može predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti Agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava odnosno rješenje kojim će pljenidba i prijenos proglasiti nedopuštenim. Na taj prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim iz na odgovarajući se način primjenjuju odredbe OZ o žalbi protiv rješenja o ovrsi (članci 50. i 53.OZ).

6. Sukladno čl. 210. st.2. OZ na prijedlog za odgodu prijenosa na odgovarajući se način primjenjuju odredbe OZ o odgodi ovrhe.

7. Sukladno čl.65.st.1. OZ na prijedlog ovršenika sud može, ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje, u potpunosti ili djelomice odgoditi ovrhu. Međutim ovršenik osim paušalnih navoda da je u teškoj financijskoj situaciji, da živi isključivo od svoje plaće te da je zbog toga njegova egzistencija, kao i egzistencija njegove obitelji, u teško nadoknadivoj šteti, ničim ne dokazuje svoje navode. Ovrha je zasigurno neugodan životni događaj, ali nužan za ostvarenje pravnog poretka, ekonomske održivosti, legitimnih prava vjerovnika i stoga odgađanje iste mora biti utemeljeno u dokazivanju teško nadoknadive štete kvalitetnim dokazima, a ovdje ih nema ni u najnižoj razini vjerojatnosti. Štoviše, ovršenik nije podnio nikakve podatke o svojoj imovini, imovini (pa ni primanjima) ostalih članova svoje obitelji (nije čak uopće priložio dokaze da uopće ima obitelj, da uzdržava istu), da su mu primanja takva da mu je ugrožena egzistencija), itd…, pa je prijedlog za odgodu (prijenosa/provedbe ovrhe) neosnovan .

8. Sukladno čl. 284.st.5. OZ tijekom izvansudske ovrhe ovršenik može nadležnom sudu protiv rješenja o ovrsi podnijeti žalbu nakon proteka roka, zatražiti od toga suda da odgodi ovrhu, odnosno pred njime poduzimati druge radnje na koje bi inače bio ovlašten tijekom sudske ovrhe, pa je stoga neosnovan stav ovrhovoditelja da je nedopušten prijedlog ovršenika za odgodom i proglašenjem nedopuštenim prijenos sredstava, odnosno prijedlog za obustavom ovrhe (s osnove pozivanja ovrhovoditelja na čl.209. i 210. OZ, jer je to pravo ovršenika zagarantirano čl. 284.st.5. OZ. Takvo nomotehničko rješenje OZ glede razdvojenosti propisanih lokacije procedure pravnih lijekova koji su propisani praktički za istovrsnu situaciju, možda i nije najbolje riješeno za kvalitetno uočavanje, ali to ne oslobađa stranke i punomoćnike glede obveze poznavanja propisa/OZ.

9. U odnosu na zahtjev ovršenika da se ovrha proglasi nedopuštenom sud s osnove da je ovršna tražbina obuhvaćena rješenje Sp-156/2021 od 24.5.2023., su ne nalazi da postoji javna isprava koja to dokazuje, već suprotno – ovršna isprava je rješenje Ovrv-112/2011 od 18.3.2011, a rješenje Ovrv-2183/2018 od 20.12.2018. je obuhvaćeno rješenjem Sp-156/2021 od 24.5.2023., pa ako se radi o istoj tražbini koja je dva puta „osnažena“ pravomoćnom odlukom – rješenjima o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, onda je ovršenik bio dužan to isticati u postupku Ovrv- 2183/2018.

10. U odnosu na prigovor zastare, radi se o prigovoru za kojeg je OZ predvidio da se raspravlja u parnici u koju ga je dužan uputiti ovršni sud po prigovoru (u roku ili izvan roka), a sudu na temelju dostavljenih dokaza – isprava, nije dokazano da postoji javna ili javno ovjerovljena isprava koja bi ukazala na zastaru. Ovdje se, a radi kvalitetnog sagledavanja pravne situacije ovršenika, ukazuje da se smatra da ovrha traje (dakle zastara je u prekidu) za vrijeme dok traje „blokada“ računa ovršenika po rješenju o ovrsi Ovrv-112/2011, a za koju „blokadu“ (izvršavanje osnove za plaćanje) ovrhovoditelj navodiu da je prestala tek 4.8.2018. godine zbog nepostojanja sredstava na računu ovršenika, što nije razlog za obustavu krivnjom ovrhovoditelja, pa se tumači u sudskom postupanju da zastara teče teći prvog idućeg dana nakon obustave (dakle 5.8.2018.g.) nanovo.

11. Dakle ovaj ovršni postupak izravnom naplatom putem FINA-e se vodi radi ovrhe Ovrv-112/2011 kojoj je zastara počela ponovno teći 5.8.2018. godine i to iznova te se ukazuje ovršeniku na 10-godišnji rok zastare od tog datuma za tu ovršnu ispravu.

12. Kako je dakle čl. 52. st.3. OZ određeno da će sud, ukoliko ovrhovoditelj ospori postojanje razloga iz članka 50. stavka 1. toč. 7.,9.,10. i 11. OZ, ili se ne očituje u roku od osam dana, sud prvoga stupnja donijeti bez odgode zaključak kojim će ovršenika uputiti da u roku od petnaest dana od dostave zaključka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz 50. stavka 1. toč. 7.,9.,10. i 11. OZ , a zbog kojih je razloga zastare ovršenik i podnio pravno sredstvo, to je i odlučeno kao u zaključku iz izreke.

13. Obzirom da je ovršenik svojim zahtjevom/žalbom izvan roka uzrokovao troškove postupka ovrhovoditelju, to je ovrhovoditelju valjalo priznati iste kako ih je zatražio i naložiti ovršeniku plaćanje troška u iznosu od 250,00 EUR, a što se odnosi na očitovanje sukladno Tbr. 11. toč.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u svezi Tbr. 7.toč.1., a u koji iznos je uključen PDV 25% sukladno Tbr. 46. u svezi čl. 38..st.1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (»Narodne novine«, br. 73/13., 99/13. – Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 148/13., 153/13. – Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/14., 115/16., 106/18., 121/19., 138/20., 39/22., 113/22., 33/23., 114/23., 35/24., 152/24. i 52/25 i 151/25).

Metković, 22. siječnja 2026. godine

S u d a c :

Ante Šprlje

Pouka o pravnom lijeku: Protiv rješenja iz izreke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 8 dana od dostave prijepisa istog. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Odvjetnik Tihomir Zec

2. Odvjetnica Andrea Dominkuš