Republika Hrvatska
Županijski sud u Šibeniku
Kžzd-3/2023-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Šibeniku, u vijeću sastavljenom od suca Branka Ivića, kao predsjednika vijeća, suca za mladež Nives Nikolac i sutkinje Dijane Jakoliš, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Vlatke Horvat kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. GJ, zbog kaznenih djela iz čl. 172. st. 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18 i 126/19 – dalje u tekstu: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbi optuženog podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku br. Kzd-8/2021-37 od dana 13. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 22. siječnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba opt. GJ kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Općinski sud u Dubrovniku opt. GJ proglasio je krivim zbog šest u stjecaju počinjena kaznena djela, tri kaznena djela povrede dužnosti uzdržavanja iz čl. 172. st. 1. i 2. KZ/11 i tri kaznena djela protiv braka, obitelji i djece, neprovođenja odluke za zaštitu dobrobiti djeteta iz čl. 173. st. 1. KZ/11, te je, nakon što je optuženom utvrdio pojedinačne kazne zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci za svako od kaznenih djela iz čl. 172. st. 1. i 2. KZ/11, i u trajanju od 4 (četiri) mjeseca za svako od kaznenih djela iz čl. 173. st. 1. KZ/11, optuženog osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, i primjenom čl. 56. st. 1. KZ/11 optuženom izrekao uvjetnu osudu i odredio da se izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine neće izvršiti ukoliko optuženi u roku od 4 (četiri) godine ne počini novo kazneno djelo.
1.1. Temeljem čl. 62. st. 1. toč. 1. KZ/11 optuženom je izrečena posebna obveza popravljanja štete počinjene kaznenim djelom, odnosno da u roku od jedne godine podmiri dospjele a neisplaćene obroke zakonskog uzdržavanja za svoje tri malodobne kćeri u ukupnom iznosu od 111.000,00 kuna.
1.2. Temeljem čl. 58. st. 5. KZ/11 optuženi je upozoren da će se izrečena mu uvjetna osuda opozvati ukoliko u roku od godinu dana po pravomoćnosti presude ne izvrši izrečenu posebnu obvezu iz čl. 62. st. 1. toč 1. KZ/11.
1.3. Temeljem čl. 158. st. 2. ZKP/08 malodobnim oštećenicama ŽJ, G i FJ djelomično je dosuđen imovinskopravni zahtjev u iznosu od 111.000,00 kuna, dok su s preostalim djelom imovinskopravnog zahtjeva oštećenice upućene u parnicu.
1.4. Temeljem čl. 62. st. 2. toč. 10. KZ/11 optuženom je izrečena i posebna obveza ispunjavanja obveze uzdržavanja malodobnih kćeri po presudi Općinskog suda u Dubrovniku stalne službe u Korčuli P Ob-12/2018 od 7. svibnja 2018.
1.5. Temeljem čl. 148. st.1. ZKP/08 optuženi je obvezan na naknadu troška kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 1.604,40 kuna, troška paušalne svote od 900,00 kuna i troška svjedoka od 704,40 kuna.
2. Protiv presude žalbu je izjavio opt. GJ, po svojoj braniteljici Jani Volanec Pećina, odvjetnici u Odvjetničkom uredu Volanec Pećina, iz Zagreba, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, zbog odluke o posebnim obvezama i odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Spis je sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08 dostavljen ŽDO-u Šibenik.
5. Žalba optuženog nije osnovana.
6. U odnosu na kaznena djela neprovođenja odluke za zaštitu dobrobiti djeteta iz čl. 173. st.1. KZ/11 optuženi prvostupanjsku presudu pobija zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede kaznenog zakona.
6.1. Pobijajući prvostupanjsku presudu u odnosu na kaznena djela iz čl. 173. st. 1. KZ/11 zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženi u bitnom navodi kako je majka njihovih malodobnih kćeri ŽJ, Ž i FJ prema djeci počinila kazneno djelo tjelesne ozlijede iz čl. 117. st. 2. KZ/11 za koje je proglašena krivom presudom Općinskog suda u Dubrovniku broj Kzd-15/2021 od dana 22. ožujka 2022., zbog čega da je on pokrenuo parnični postupak radi promjene odluke s kojim će roditeljem živjeti djeca koji da se vodio pred Općinskim sudom u Dubrovniku pod br. P Ob-23/2022 (raniji br. P Ob-5/2021), a o svemu optuženik da je obavijestio Centar za socijalnu skrb koji da je njegove informacije zanemario, tako da su prema preporuci Centra danoj u navedenom postupku djeca ostala živjeti s majkom, a ista odluka da je naknadno rješenjem Županijskog suda u Zagrebu Gž Ob-53/2022 od 31. siječnja 2022. ukinuta a majka njihovih malodobnih kćeri da je u međuvremenu dana 29. prosinca 2021. ponovila nasilje prema djeci, a on da je nadležnom Ministarstvu prijavio Centar za socijalnu skrb radi provođenja upravnog nadzora, kojim nadzorom da su utvrđeni propusti Centra kako to da je razvidno iz obavijesti samostalnog Sektora za upravni i inspekcijski nadzor u socijalnoj skrbi Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike od 10. lipnja 2022. godine koju je optuženi, uz obavijest Općinskog državnog odvjetništvu u Dubrovniku od 22. travnja 2022., presudu Županijskog suda u Zagrebu br. Gž Ob-53/2022, rješenje Općinskog suda u Dubrovniku stalne službe u Korčuli P Ob-5/2021 s potvrdom pravomoćnosti i rješenje Centra za socijalnu skrb Korčula od 21. lipnja 2022., dostavio uz podnesenu žalbu.
6.2. U odnosu na ovakve žalbene navode treba istaknuti da je optuženi prvostupanjskom presudom proglašen krivim za tri kaznena djela neprovođenja odluke za zaštitu djeteta iz čl. 173. st. 1. KZ/11 i to da u periodu da od 27. studenog 2018. do 15. studenog 2019. godine nije provodio odluku za zaštitu dobrobiti djeteta donesenu od strane Centra za socijalnu skrb u Korčuli, ..., ... dana 27. studenog 2018. za vremenski period od 12 mjeseci, odnosno optuženi se tereti da nije postupao po uputama voditeljice mjere i da je odbijao suradnju s istom, dok su se događaji, na koje se optuženi poziva u žalbi, nanošenja tjelesne ozljede od strane majke malodobnim kćerima i ponovljeno nasilje u obitelji od strane majke, dogodili nakon utuženog vremenskog razdoblja, kazneno djelo tjelesne ozljede iz čl. 117. st. 2. KZ/11 dana 18. prosinca 2020., za koje je majka djece proglašena krivom presudom Općinskog suda u Dubrovniku broj Kzd-15/2021 dana 22. ožujka 2022. godine, a ponovljeno nasilje u obitelji dana 29. prosinca 2021. godine, kako je to razvidno iz samih žalbenih navoda ali i iz obavijesti Općinskog državnog odvjetništva u Dubrovniku koju je optuženi priložio uz žalbu, a zbog čega je naknadno odlukom Županijskog suda u Dubrovniku Gž Ob-53/2022 od 31. siječnja 2022. godine i ukinuta presuda Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli broj P Ob-5/2021 kojom je, između ostalog, bilo određeno da će malodobna djeca ŽJ, F i FJ i nadalje stanovati s majkom.
6.3. Prema tome prvostupanjski sud je sasvim osnovano, pozitivno vrednujući iskaz svjedokinje TJ, voditeljice mjere stručne pomoći i potpore u ostvarivanju roditeljske skrbi, iz čijeg iskaza proizlazi da je optuženi odbijao bilo kakve kontakte i suradnju s njom, a što proizlazi iz samih izvješća Centra o provođenju iste mjere, te poziva i potvrda o dostavi istih optuženiku radi dolaska u Centar u cilju provođenja mjere, utvrdio da optuženi nije postupao po uputama voditeljice mjere stručne pomoći i potpore u ostvarivanju skrbi za djecu ŽJ, T i FJ koju je Centar za socijalnu skrb u Korčuli donio za zaštitu dobrobiti djece, već je u nakani da osujeti provođenje mjere odbijao bilo kakvu suradnju s voditeljicom mjere i Centrom za socijalnu skrb i na taj način počinio tri kaznena djela neprovođenja odluke za zaštitu dobrobiti djeteta iz čl. 173. st. 1. KZ/11 na štetu svojih malodobnih kćeri.
6.4. I sam optuženik je potvrdio da je odbijao suradnju s Centrom za socijalnu skrb i voditeljicom mjere stručne pomoči i potpore u ostvarivanju skrbi za djecu pojašnjavajući to njegovim nezadovoljstvom radom Centra, dok iz iskaza voditeljice mjere, svjedokinje TJ, proizlazi da je optuženi s njom uvijek neprijateljski razgovarao, napadajući majku njegove djece, svjedokinju CJ, i izražavajući nezadovoljstvo radom Centra, a nakon jednog takvog razgovora da više nije odgovarao na njezine pozive, a koje ponašanje optuženika ova svjedokinja povezuje s donošenjem odluke suda kojom je određeno da će optuženikove tri malodobne kćerke živjeti s majkom, a radi se o odluci Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli broj P Ob-12/2018 od 7. svibnja 2018., koja je postala pravomoćna 17. srpnja 2018. godine, a jedan od razloga za donošenje takve odluke, u kojem pravcu je išao i zaključak stručnog tima Centra, kako je to razvidno iz iste, je bila i okolnost što je otac, optuženi HJ, pronašao zaposlenje u inozemstvu gdje je u pravilu boravio i po 6. mjeseci, tako da je ispravan zaključak prvostupanjskog suda da osobno nezadovoljstvo optuženika postupanjem Centra za socijalnu skrb nikako ne može biti razlogom njegovog ne postupanja po odlukama Centra, u konkretnom slučaju po odluci ..., ... od 27. studenog 2018. kojom mu je određena mjera stručne pomoći i potpore u ostvarivanju skrbi za djecu ŽJ, T i ŠJ.
6.5. Prvostupanjsku presudu, a u odnosu na kaznena djela neprovođenja odluke za zaštitu dobrobiti djeteta, optuženi pobija i zbog povrede kaznenog zakona navodeći kako je prvostupanjski sud povrijedio odredbu kaznenog zakona o pitanju postojanja krivnje optuženika, budući da nije uzeo u obzir okolnosti koje isključuju njegovu krivnju, jer optuženi da je uvijek postupao u najboljem interesu djece i surađivao s Centrom za socijalnu skrb sve do trenutka počinjenja kaznenog djela od strane majke prema djeci, a nakon čega da više nije postupao u skladu s uputama Centra jer da bi to bilo protuzakonito.
6.6. Obrazlažući žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona koja bi se, prema navodima žalbe, sastojala u povredi zakona glede pitanja ima li okolnosti koje isključuju krivnju optuženika, žalitelj ne upire na niti jednu konkretnu zakonsku okolnost koja bi u konkretnom slučaju isključivala krivnju optuženika, već tu povredu obrazlaže isključivo tvrdnjama činjenične naravi, tako da se u konkretnom slučaju niti ne radi o žalbenoj osnovi povrede kaznenog zakona već o žalbenoj osnovi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pozivajući se pri tom na događaj odnosno počinjenje kaznenog djela od strane majke prema djeci, kao prelomni moment od kada on više nije postupao u skladu s uputama Centra, međutim, kako je to već naprijed istaknuto i obrazloženo, taj događaj, zbog kojeg je majka djece, CJ, proglašena krivom za kazneno djelo tjelesne ozlijede presudom Općinskog suda u Dubrovniku broj Kzd-15/2021 od 22. ožujka 2022. zbio se 18. prosinca 2020., dakle više od godinu dana nakon isteka utuženog vremenskog razdoblja u kojem se optuženi tereti da nije provodio predmetnu odluku za zaštitu dobrobiti djeteta koju je donio Centar za socijalnu skrb u Korčuli.
6.7. Neosnovano optuženi, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjsku presudu pobija i u dijelu koji se odnosi na kaznena djela povrede dužnosti uzdržavanja.
6.8. Pogrešno utvrđeno činjenično stanje žalitelj vidi u tome što je prvostupanjski sud utvrdio da u vremenskom periodu od 20. prosinca 2019. do kraja rujna 2020., njegova obveza uzdržavanja nije postojala samo u odnosu na dijete ŽJ, što da nije točno budući da su u tom periodu i druge dvije kćerke F i FJ također stanovale kod njega, tako da u vremenskom periodu od 20. prosinca 2019. do rujna 2020. nije postojala njegova obveza uzdržavanja u odnosu na niti jednu od njegove tri malodobne kćeri.
6.9. Suprotno ovim žalbenim navodima optuženika, s pravom je prvostupanjski sud, iz iskaza majke optuženikovih kćeri, svjedokinje CJ, koja u svom iskazu jasno navodi da je njihova kćer ŽJ u vremenskom periodu od siječnja 2019. do 13. svibnja 2022. u kojem se optuženi tereti da nije plaćao uzdržavanje za svoje malodobne kćeri, od 20. prosinca 2019. do kraja rujna 2020., živjela kod oca, a sve tri kćeri da su kod oca boravile samo u mjesecu ožujku 2019., utvrdio da su to razdoblja u kojima optuženi nije bio dužan plaćati uzdržavanje za kćer ŽJ, odnosno za sve tri kćeri, ŽJ, T i FJ, po pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli br. P Ob-12/18 od 7. svibnja 2018., a to posebno kod činjenice što se njegova majka, svjedokinja EJ o toj okolnosti nije mogla u svom iskazu precizno izjasniti, već je samo navela kako je bio neki period kada je svo troje djece živjelo kod optuženika, ali da se ne sjeća kada je to bilo, dok je svjedokinja UJ, optuženikova izvanbračna supruga, u svom iskazu navela kako su sve tri kćerke živjele s njom i optuženikom negdje od 20. prosinca 2020., ali ne zna do kada, a što bi bilo suprotno i samim žalbenim navodima optuženika da su sve tri kćerke kod njega boravile u razdoblju od 20. prosinca 2019. do kraja rujna 2020.
6.10. Žalitelj smatra da je prvostupanjski sud i nepotpuno utvrdio činjenično stanje u odnosu na kaznena djela povrede dužnosti uzdržavanja, budući da on u utuženom vremenskom periodu nije cijelo vrijeme bio zaposlen i primao plaču od 15.000,00 kn jer da je upravo radi sudskih postupaka morao biti u Hrvatskoj, a ne u inozemstvu gdje je radio.
6.11. Suprotno istaknutim žalbenim navodima, kod činjenice da je optuženi osoba dobrog imovinskog stanja, što je sud osnovano utvrdio na temelju podataka koje je dao sam optuženik, da je zaposlen u [adresa] u ..." i da ostvaruje mjesečna primanja tada u iznosu od 15.000,00 kn, da je vlasnik kuće na adresi prebivališta, suvlasnik poljoprivrednog zemljišta površine od oko 22000 m[2,] vlasnik broda duljine 7 m, a uz navedeno mlada, zdrava i radno sposobna osoba, u takvoj situaciji privremena nezaposlenost u utuženom vremenskom periodu, na koju se optuženi poziva da sud nije utvrdio, ne bi bila nikakav opravdani razlog zbog kojeg optuženi ne bi bio u mogućnosti plaćati uzdržavanje za svoje tri malodobne kćeri, a koja obveza optuženika ima prioritet u odnosu na sve druge obveze i probitke optuženika.
7. Slijedom iznijetog nije osnovana niti žalba optuženika zbog prvostupanjskom presudom izrečenih mu posebnih obveza popravljanja štete počinjene kaznenim djelom i ispunjavanja, za ubuduće, obveze uzdržavanja po presudi Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli br. P Ob-12/18 od 7. svibnja 2018.
8. U odnosu na izrečene mu posebne obveze, optuženik ističe prigovor kako mu izrečena posebna obveza plaćanja dužnih a neisplaćenih obveza uzdržavanja u iznosu od 111.000,00 kn u roku od godinu dana po pravomoćnosti presude predstavlja, uz izrečenu obvezu ispunjavanja obveze uzdržavanja po naprijed navedenoj presudi, veliko financijsko opterećenje koje da neće biti u mogućnosti izvršiti, međutim optuženik zaboravlja da je njegova obveza uzdržavanja određena presudom još iz mjeseca svibnja 2018. koja je postala pravomoćna u mjesecu srpnju iste godine i koju obvezu nije ispunjavao, bez opravdanog razloga, u periodu od siječnja 2019. do 13. svibnja 2022., više od tri godine, a isti istovremeno, osim da mu je to preveliko financijsko opterećenje, za koje je sam kriv, ne iznosi nikakav valjani razlog zbog kojeg nije bilo osnove za izricanjem mu uz uvjetnu osudu i navedenih posebnih obveza.
9. Žaleći se zbog odluke o troškovima kaznenog postupka žalitelj samo navodi kako ovu žalbenu osnovu ističe jer smatra da je neosnovano osuđen, pa da stoga nije trebao biti obvezan na naknadu troškova kaznenog postupka, međutim pravilno je prvostupanjski sud temeljem odredbe čl. 148. st. 1. ZKP/08, obzirom da je op. GJ proglašen krivim, imajući u vidu optuženikovo imovinsko stanje, a kod određivanja visine paušalne svote imajući u vidu i složenost i duljinu trajanja postupka, optuženog obvezao na plaćanje troškova kaznenog postupka, i to troška paušala u iznosu od 900,00 kn, te troška svjedoka u iznosu od 704,40 kn, odnosno na sveukupni trošak postupka u iznosu od 1.604,00 kn.
10. Kako žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja podnesena u korist optuženika sukladno čl. 478. ZKP/08 u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o uvjetnoj osudi, to je prvostupanjska presuda ispitana i u tom dijelu i utvrđeno da je prvostupanjski sud, nakon što je ispravno na strani optuženog utvrdio i cijenio olakotne i otegotne okolnosti, te nakon što je utvrdio pojedinačne kazne za svako od počinjenih kaznenih djela, pravilno optuženog, uzevši u obzir stupanj krivnje optuženog i težinu počinjenih kaznenih djela, osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i optuženom izrekao uvjetnu osudu odredivši da se izrečena kazna neće izvršiti ukoliko optuženi u roku od 4 godine ne počini novo kazneno djelo, kojom uvjetnom osudom će se u konkretnom slučaju i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda u cijelosti ostvariti cilj i svrha kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11.
11. Slijedom iznijetog, kako nije utvrđena osnovanost žalbenih navoda optuženog, niti su ispitivanjem pobijane presude nađene povrede na koje ovaj drugostupanjski sud u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08 pazi po službenoj dužnosti, to je primjenom čl. 482. ZKP/08 žalbu optuženog trebalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.
U Šibeniku, 22. siječnja 2026.
PREDSJEDNIK VIJEĆA
Branko Ivić
