Poslovni broj: P-6845/2024-52

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ani Ćurković Dražić, temeljem prijedloga višeg sudskog savjetnika - specijalista Verice Brebrić Ćosić, u pravnoj stvari tužitelja LL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćeniku Mireli Hajdarević, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po opunomoćeniku Branku Bulatu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šavorić & partneri d.o.o., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 16. prosinca 2025., u prisutnosti tužitelja osobno uz zamjenicu punomoćnika ĐL i zamjenika punomoćnika tuženika KL, dana 22. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.367,09 EUR sa zateznom kamatom tekućom i to:

- na iznos od 7,31 EUR od 30.11.2007 .,

- na iznos od 7,27 EUR od 31.12.2007 .,

- na iznos od 7,41 EUR od 31.1.2008 .,

- na iznos od 7,48 EUR od 29.2.2008 .,

- na iznos od 7,60 EUR od 31.3.2008 .,

- na iznos od 7,42 EUR od 30.4.2008 .,

- na iznos od 9,51 EUR od 31.5.2008 .,

- na iznos od 9,63 EUR od 30.6.2008 .,

- na iznos od 9,46 EUR od 31.7.2008 .,

- na iznos od 9,46 EUR od 31.8.2008 .,

- na iznos od 9,57 EUR od 30.9.2008 .,

- na iznos od 10,35 EUR od 31.10.2008 .,

- na iznos od 9,82 EUR od 30.11.2008 .,

- na iznos od 10,49 EUR od 31.12.2008 .,

- na iznos od 10,59 EUR od 31.1.2009 .,

- na iznos od 10,64 EUR od 28.2.2009 .,

- na iznos od 17,63 EUR od 31.3.2009 .,

- na iznos od 17,67 EUR od 30.4.2009 .,

- na iznos od 17,35 EUR od 31.5.2009 .,

- na iznos od 17,11 EUR od 30.6.2009 .,

- na iznos od 17,17 EUR od 31.7.2009 .,

- na iznos od 17,30 EUR od 31.8.2009 .,

- na iznos od 17,29 EUR od 30.9.2009 .,

- na iznos od 17,16 EUR od 31.10.2009 .,

- na iznos od 17,40 EUR od 30.11.2009 .,

- na iznos od 17,59 EUR od 31.12.2009 .,

- na iznos od 17,87 EUR od 31.1.2010 .,

- na iznos od 17,80 EUR od 28.2.2010 .,

- na iznos od 18,18 EUR od 31.3.2010 .,

- na iznos od 18,10 EUR od 30.4.2010 .,

- na iznos od 18,24 EUR od 31.5.2010 .,

- na iznos od 19,43 EUR od 30.6.2010 .,

- na iznos od 19,19 EUR od 31.7.2010 .,

- na iznos od 19,93 EUR od 31.8.2010 .,

- na iznos od 19,67 EUR od 30.9.2010 .,

- na iznos od 19,26 EUR od 31.10.2010 .,

- na iznos od 20,14 EUR od 30.11.2010 .,

- na iznos od 21,25 EUR od 31.12.2010 .,

- na iznos od 20,46 EUR od 31.1.2011 .,

- na iznos od 20,74 EUR od 28.2.2011 .,

- na iznos od 20,39 EUR od 31.3.2011 .,

- na iznos od 20,45 EUR od 30.4.2011 .,

- na iznos od 21,94 EUR od 31.5.2011 .,

- na iznos od 22,09 EUR od 30.6.2011 .,

- na iznos od 21,88 EUR od 31.7.2011 .,

- na iznos od 21,28 EUR od 31.8.2011 .,

- na iznos od 20,63 EUR od 30.9.2011 .,

- na iznos od 16,76 EUR od 31.10.2011 .,

- na iznos od 16,72 EUR od 30.11.2011 .,

- na iznos od 16,98 EUR od 31.12.2011 .,

- na iznos od 17,20 EUR od 31.1.2012 .,

- na iznos od 17,23 EUR od 29.2.2012 .,

- na iznos od 17,08 EUR od 31.3.2012 .,

- na iznos od 17,18 EUR od 30.4.2012 .,

- na iznos od 17,25 EUR od 31.5.2012 .,

- na iznos od 17,13 EUR od 30.6.2012 .,

- na iznos od 17,16 EUR od 31.7.2012 .,

- na iznos od 17,07 EUR od 31.8.2012 .,

- na iznos od 16,88 EUR od 30.9.2012 .,

- na iznos od 17,09 EUR od 31.10.2012 .,

- na iznos od 17,19 EUR od 30.11.2012 .,

- na iznos od 17,12 EUR od 31.12.2012 .,

- na iznos od 16,73 EUR od 31.1.2013 .,

- na iznos od 17,06 EUR od 28.2.2013 .,

- na iznos od 17,09 EUR od 31.3.2013 .,

- na iznos od 16,96 EUR od 30.4.2013 .,

- na iznos od 16,55 EUR od 31.5.2013 .,

- na iznos od 16,54 EUR od 30.6.2013 .,

- na iznos od 16,64 EUR od 31.7.2013 .,

- na iznos od 16,80 EUR od 31.8.2013 .,

- na iznos od 17,02 EUR od 30.9.2013 .,

- na iznos od 16,91 EUR od 31.10.2013 .,

- na iznos od 16,99 EUR od 30.11.2013 .,

- na iznos od 17,08 EUR od 31.12.2013 .,

- na iznos od 17,14 EUR od 31.1.2014 .,

- na iznos od 17,26 EUR od 28.2.2014 .,

- na iznos od 17,22 EUR od 31.3.2014 .,

- na iznos od 17,08 EUR od 30.4.2014 .,

- na iznos od 17,04 EUR od 31.5.2014 .,

- na iznos od 17,06 EUR od 30.6.2014 .,

.-na iznos od 17,21 EUR od 31.7.2014 .,

- na iznos od 17,34 EUR od 31.8.2014 .,

- na iznos od 17,31 EUR od 30.9.2014 .,

- na iznos od 17,42 EUR od 31.10.2014. do isplate i to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.226,27 EUR sa zateznom kamatom tekućom i to:

- na iznos od 9,14 EUR od 31.12.2007.,

- na iznos od 40,26 EUR od 31.1.2008.,

- na iznos od 57,37 EUR od 29.2.2008.,

- na iznos od 86,68 EUR od 31.3.2008.,

- na iznos od 42,63 EUR od 30.4.2008.,

- na iznos od 25,20 EUR od 31.5.2008.,

- na iznos od 46,66 EUR od 30.6.2008.,

- na iznos od 15,15 EUR od 31.7.2008.,

- na iznos od 16,71 EUR od 31.8.2008.,

- na iznos od 35,39 EUR od 30.9.2008.,

- na iznos od 176,86 EUR od 31.10.2008.,

- na iznos od 82,08 EUR od 30.11.2008.,

- na iznos od 202,56 EUR od 31.12.2008.,

- na iznos od 221,08 EUR od 31.1.2009.,

- na iznos od 229,45 EUR od 28.2.2009.,

- na iznos od 206,39 EUR od 31.3.2009.,

- na iznos od 210,79 EUR od 30.4.2009.,

- na iznos od 175,52 EUR od 31.5.2009.,

- na iznos od 149,56 EUR od 30.6.2009.,

- na iznos od 156,47 EUR od 31.7.2009.,

- na iznos od 170,15 EUR od 31.8.2009.,

- na iznos od 168,96 EUR od 30.9.2009.,

- na iznos od 155,12 EUR od 31.10.2009.,

- na iznos od 181,09 EUR od 30.11.2009.,

- na iznos od 201,91 EUR od 31.12.2009.,

- na iznos od 231,52 EUR od 31.1.2010.,

- na iznos od 224,73 EUR od 28.2.2010.,

- na iznos od 264,91 EUR od 31.3.2010.,

- na iznos od 257,29 EUR od 30.4.2010.,

- na iznos od 272,15 EUR od 31.5.2010.,

- na iznos od 400,76 EUR od 30.6.2010.,

- na iznos od 374,28 EUR od 31.7.2010.,

- na iznos od 455,17 EUR od 31.8.2010.,

- na iznos od 427,22 EUR od 30.9.2010.,

- na iznos od 382,27 EUR od 31.10.2010.,

- na iznos od 477,12 EUR od 30.11.2010.,

- na iznos od 597,78 EUR od 31.12.2010.,

- na iznos od 512,34 EUR od 31.1.2011.,

- na iznos od 542,30 EUR od 28.2.2011.,

- na iznos od 504,19 EUR od 31.3.2011.,

- na iznos od 511,04 EUR od 30.4.2011.,

- na iznos od 672,79 EUR od 31.5.2011.,

- na iznos od 688,54 EUR od 30.6.2011.,

- na iznos od 823,68 EUR od 31.7.2011.,

- na iznos od 754,26 EUR od - 31.8.2011.,

- na iznos od 678,27 EUR od 30.9.2011.,

- na iznos od 670,12 EUR od 31.10.2011.,

- na iznos od 664,27 EUR od 30.11.2011.,

- na iznos od 700,51 EUR od 31.12.2011.,

- na iznos od 732,11 EUR od 31.1.2012.,

- na iznos od 736,35 EUR od 29.2.2012.,

- na iznos od 714,49 EUR od 31.3.2012.,

- na iznos od 729,24 EUR od 30.4.2012.,

- na iznos od 739,34 EUR od 31.5.2012.,

- na iznos od 722,35 EUR od 30.6.2012.,

- na iznos od 726,82 EUR od 31.7.2012.,

- na iznos od 714,09 EUR od 31.8.2012.,

- na iznos od 686,56 EUR od 30.9.2012.,

- na iznos od 715,90 EUR od 31.10.2012.,

- na iznos od 729,98 EUR od 30.11.2012.,

- na iznos od 720,11 EUR od 31.12.2012.,

- na iznos od 664,77 EUR od 31.1.2013.,

- na iznos od 711,79 EUR od 28.2.2013.,

- na iznos od 715,89 EUR od 31.3.2013.,

- na iznos od 697,46 EUR od 30.4.2013.,

- na iznos od 640,14 EUR od 31.5.2013.,

- na iznos od 638,69 EUR od 30.6.2013.,

- na iznos od 652,76 EUR od 31.7.2013.,

- na iznos od 675,34 EUR od 31.8.2013.,

- na iznos od 706,60 EUR od 30.9.2013.,

- na iznos od 690,47 EUR od 31.10.2013.,

- na iznos od 701,89 EUR od 30.11.2013.,

- na iznos od 714,84 EUR od 31.12.2013.,

- na iznos od 722,88 EUR od 31.1.2014.,

- na iznos od 739,90 EUR od 28.2.2014.,

- na iznos od 734,33 EUR od 31.3.2014.,

- na iznos od 715,50 EUR od 30.4.2014.,

- na iznos od 709,46 EUR od 31.5.2014.,

- na iznos od 712,19 EUR od 30.6.2014.,

- na iznos od 733,56 EUR od 31.7.2014.,

- na iznos od 751,56 EUR od 31.8.2014.,

- na iznos od 747,83 EUR od 30.9.2014.,

- na iznos od 763,39 EUR od 31.10.2014. do isplate i to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.684,13 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 22. siječnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da su stranke 26. rujna 2007. sklopile Ugovor o kreditu br. 056-50- 4426856, na temelju kojeg je tuženik isplatio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti 27.002,40 CHF po srednjem tečaju tuženika, na dan korištenja. Tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 1401/12 od 4. srpnja 2013, te predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 9.738,54 kn/1.292,53 EUR zbog promjene kamatne stope zajedno s pripadajućom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka. U nastavku postupka tužitelj je smatrao svrsishodnim i ekonomičnim utužiti i pretplatu u tečajnoj razlici uslijed ništetnosti valutne klauzule iz Ugovora o kreditu s tuženikom, te podneskom od 20. rujna 2019. potražuje i isplatu po navedenoj osnovi u iznosu od 39.359,29 kn/5.223,88 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbeni zahtjev kao neosnovan u pogledu pravne osnove i visine, kao i razloge kojima je tužitelj obrazložio tužbu u ovom sporu. Tuženik ističe prigovor zastare te suprotno naprijed navedenom tuženik ističe kako naslovni sud nije vezan za utvrđenja iz presude Trgovačkog suda i presude Visokog trgovačkog suda, budući smatra da tužitelj potražuje povrat stečenog bez osnove, a ne naknadu štetu. Nadalje, tuženik navodi da odredba čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP) i odredba čl. 138.a ZZP jasno propisuju kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

3.Nadalje, navodi da nije sporno da je tuženik tijekom trajanja Ugovora o kreditu, mijenjao kamatnu stopu, međutim potrebno je u ovom postupku utvrditi jesu li promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno, je li tužitelju nastala šteta. Tuženik tvrdi da se u postupku kolektivne zaštite potrošača na općenit i apstraktan način ispitivalo je li određeno postupanje trgovaca protivno odredbama o zaštiti potrošača ne ulazeći u konkretno ispitivanje pojedinačnih slučajeva. Promjena kamatne stope tijekom trajanja ugovora o kreditu koja je učinjena po tuženiku nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, sukladno svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima. Prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik nije niti imao obvezu ugovarati egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjene ugovorne kamate. Nije sporno da je tuženik koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava.

4.Konačno navodi da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom, a što je među strankama neprijeporno, pa stoga tužitelju ne pripada zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopio ugovor s fiksnom kamatnom stopom. Nadalje tuženik osporava da je valutna klauzula kao ugovorna odredba ništetna. Poziva se na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03 koja odredba propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

5.U prilog svom shvaćanju poziva se na presudu VSRH Revt-249/14 od 09. travnja 2015. i na presudu Suda Europske unije u predmetu C-186/16 od 20. rujna 2017.. Tuženik drži da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnim ugovorima o kreditu bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva i stoga ista ne može biti podvrgnuta testu poštenja.

6.Tuženik drži da se procjena razumljivosti, uočljivosti i jasnoće pojedine odredbe Ugovora ima ocjenjivati od slučaja do slučaja pa je tako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tužitelj raspolagao s dovoljno informacija da može procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba o valutnoj klauzuli mogla imati za njegove financijske obveze

7.Tuženik predlaže da sud odbije u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja te tužitelja obveže na naknadu parničnog troška tuženiku sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske odluke.

8.U tijeku postupka izvođenja dokaza sud je izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu i to: Ugovor o kreditu br. 056-50-4426856 (list 5 do 8 spisa), otplatni plan (list 9 do 12 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 13 do 18 spisa), primjere sudske prakse, znanstvenih i stručnih radova (list 32 do 42, 46 do 49, 63 do 77, 107 do 226), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. u Zagrebu te je saslušan tužitelj.

9.Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

10. Tužitelj nakon provedenog financijskog vještačenja, prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u podnesku od 5. rujna 2021. potražuje iznos od 10.300,35 kn/1.367,09 EUR zbog promjene kamatne stope, te iznos od 39.377,34 kn/5.226,27 EUR zbog promjene tečaja sa pripadajućim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka, kojoj preinaci tužbenog zahtjeva se tuženik protivi.

11.Odredbom članka 190. stavka 1. ZPP, u svezi s odredbom članka 191. stavka 1. istog zakona, određeno je da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Kako je u konkretnom predmetu prethodi postupak zaključan dana 7. srpnja 2021., što je vidljivo iz zapisnika koji prileži listovima 227 i 228 spisa, to tužitelj ne bi mogao podneskom od 5. rujna 2021. preinačiti tužbeni zahtjev. Međutim odredbom članka 191. stavak 2. ZPP- a predviđena je iznimka takvog pravila prema kojoj bi se tužbeni zahtjev mogao preinačiti ukoliko bi tužitelj zahtijevao iz iste činjenične osnove drugu novčanu svotu zbog okolnosti nastalih nakon podnošenja tužbe, slijedom čega bi preinaka iznimno bila dopuštena ukoliko bi se nakon zaključenja prethodnog postupka ustanovilo postojanje činjenica koje opravdavaju takvu preinaku, a za koje stranke nisu mogle znati ranije bez svoje krivnje, primjerice da je vještak u nalazu i mišljenju ustanovio visinu potraživanja koja se nije mogla utvrditi temeljem same dokumentacije ili uz navedenu dokumentaciju, ali nikako bez stručnog znanja vještaka. I u takvoj situaciji preinaka ne bi automatizmom bila dopuštena već bi valjalo provesti test razmjernosti, odnosno korisnosti pravne norme o nedopuštanju objektivne preinake tužbe u javnom interesu, kako ne bi došlo do povrede 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10.). Kako je u konkretnom slučaju u odnosu na naknadno utvrđenu visinu predmetnog potraživanja, a koja je utvrđena provedenim vještačenjem stručne osobe, ovdje financijsko-knjigovodstvenog vještaka, došlo do takvog odstupanja, time su utvrđene nove činjenice gdje tužitelj preinaku nije mogao učiniti prije zaključenja prethodnog postupka, pa sud smatra kako je riječ o dopuštenoj iznimci koja bi bila opravdana po provedenom testu razmjernosti, slijedom čega je preinaka tužbenog zahtjeva dopuštena, a budući je evidentno kako stranka za točnu visinu predmetnog potraživanja nije mogla znati ranije bez svoje krivnje, odnosno vidljivo je kako je bilo potrebno provesti dokaz navedenim vještačenjem, sve budući sama stranka niti sud nemaju stručna znanja za isto, a kako to stoji u odredbi čl. 250. ZPP-a, čime je odlučeno da je preinaka tužbenog zahtjeva od 5. rujna 2021. dopuštena, te slijedom čega je sud i odlučivao o tako uređenom tužbenom zahtjevu.

12.Među strankama je neprijeporno da je sklopljen Ugovor o kreditu između stranaka pod brojem 056-50-4426856 dana 26. rujna 2007. kojim Ugovorom o kreditu je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 27.002,40 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF tuženika na dan korištenja, a kamatna stopa je ugovorena 5,49% godišnje, a rok otplate kredita iznosi 84 mjeseca te da je kredit otplaćen.

13.Nije sporno niti da se kamatna stopa tijekom ugovora mijenjala jednostranom odlukom banke, nije sporno da se mijenjao tečaj CHF u odnosu na početni tečaj koji je postojao u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.

14.Prijeporno je, je li tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja, prijeporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva tužitelja, je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine unatoč pravnom shvaćanju VRSH u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., te odnosi li se pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača i na tužitelja, jer tužitelj nije bio stranka u toj kolektivnoj tužbi, neovisno od toga što je tuženik bio stranka te kolektivne tužbe.

15.Prijeporno je, je li odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku upotrijebljena suprotno njenoj svrsi.

16.U odnosu na prijeporne činjenice između stranaka valja navesti da je izričitom odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a pri tome odredba čl. 502.c. ZPP-a, a niti aktualne direktive Europske unije ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora.

17.Tužitelj se u ovoj parnici poziva na presude Trgovačkog suda RH, Visokog trgovačkog suda RH i presudu Vrhovnog suda RH, a kojim presudama je utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom koje je potvrđeno u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, (među kojima je i tuženik), pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014..

18.Zaključak o razlozima ništetnosti jednostrano promjenjivih kamata nalazi se na 62 stranici navedene presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. "U svakom slučaju, s obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koriste predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženici nisu odredili referentnu stopu za koju se veže promjena početne kamatne stope, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja ugovora koji sadrže tu odredbu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banke su kao savjesni gospodarstvenici, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja po ocjeni ovog suda, u interesu obje ugovorne strane, trebali odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu, neuvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa kojim to nalaže, banke su potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koji uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja…."

19.Presuda i rješenje VTSRH potvrđeni su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pod brojem Revt-249/14. od 09. travnja 2015. .

20.Jednostrano promjenjiva kamatna stopa je utvrđena nepoštenom i ništetnom presudama Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., u presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014., presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015., te presudom Ustavnog suda RH oznake U-III- 2521/2015 od 13. prosinca 2016.. Time je jednostrano promjenjiva kamatna stopa utvrđena ništetnom po svim instancama sudova Republike Hrvatske.

21.Valutna klauzula je nezakonitom i ništetnom pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012. od 04. srpnja 2013., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018., a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/18. od 03. rujna 2019..

22.Prema odredbi članka 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., u daljnjem tekstu: ZOO) opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavka 3. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.

23.Nesporno je da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio tj. i savjesno i nesavjesno.

24.Po ocjeni ovog suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz Općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno.

25.Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

26.U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

27.Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

28.Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14., 110/15. i 14/19.), niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano u odredbi članka 4. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

29.Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

30.Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

31.Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

32.Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja“.

33.Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja.

34.S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

35.Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

36.Nadalje iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužitelj je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. U Ugovoru se u čl. 1. navodi kako se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti, a jedina valuta o kojoj su se tužitelj i tuženik dogovarali je jedino i uvijek bila kuna i ništa drugo. Troškovi obrade kredita naplaćeni su kunama kao i svi popratni troškovi koje je tužitelj snosio u vezi predmetnog kredita, a uostalom tuženik je procjenu kreditne sposobnosti tužitelja vršio u kunama, jer tužitelj prima plaću u kunama pa je i procjena visine mjesečne otplate vršena u hrvatskim kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužitelju (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao.

37.Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužitelju. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužitelju istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu.

38.Sam mehanizam Ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužitelj plaćao znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla. Tužitelju se naime usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga.

39.Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora je pritom odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak.

40.Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO- a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP 03), a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.

41.Druga nepoštena odredba je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. Time je tuženik ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO-a čini bitan sastojak Ugovora o kreditu mijenja samovoljno bez ikakve suglasnosti tužitelja ignorirajući ga pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Ugovorna kamata i obveza tužitelja prilikom primjene jednostrano promjenjive kamatne stope može se od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko, a ta jednostrana promjenjiva kamatna stopa je ugovorena u čl. 2. Ugovora o kreditu.

42.Treća nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam Ugovora je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba je upravo ta koja je dodatno omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao.

43.Kada se ovaj mehanizam Ugovora od nepoštenim odredbama (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, aprecijacija švicarskog franka i anuitetna otplata) stavio u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, tužitelj je suprotno čl. 7. ZOO-a (načelo jednake vrijednost činidaba) ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužitelja, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP/ 03 i čl. 96. st. 1. ZZP/07 i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet pa je tužitelj plaćao anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih.

44.Jednostrano i samovoljno povećanje same kamatne stope i povećanje glavnice zbog povišenja tečaja švicarskog franka je dovelo do dvostrukog povećanja kamata s dva osnova, a takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a.

45.Predmetni Ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora o kreditu kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a, jer se radi o Ugovoru unaprijed sastavljenom za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi.

46.Stoga tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom Ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

47.Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 L i dr. protiv Banca Romaneasca OD, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

48.Istaknuti prigovor po tuženiku da je nastupila zastara tražbine je neosnovan iz razloga što je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-2245/17. od 20. ožujka 2018. jasno navedeno da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekida zastara na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

49.Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 04. srpnja 2013. postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014. donošenjem presude VTS-a Pž-7129/13., počeo je toga dana teći zastarni rok od 5 godina, a kako je tužba u ovom predmetu podnesena dana 5. lipnja 2019. to nije nastupila zastara tražbine tužitelja u odnosu na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu, a u odnosu na valutnu klauzulu zastara je nastupila 14. lipnja 2023..

50.Pri tome nije zastario niti jedan pojedinačni iznos, jer su zahtjevi za preplatu po anuitetima dakle i za kamatu i za valutu cjeloviti restitucijski zahtjevi i zastara je prekinuta dana 4. travnja 2012., podnošenjem tužbe u predmetu "Potrošač", jer je odredbom čl. 323. ZOO- a, propisana posljedica ništetnosti pa je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

51.U odnosu na takvo stajalište valja ukazati kako je Građanski odjel Vrhovnog suda RH na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje koje glasi:

" Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1.ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ." Vrhovni sud od zauzetog stajališta nije odstupio te je isto potvrdio i shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela održanoj 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2."

52.Stoga iz zauzetog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH proizlazi da zastarni rok u postupku poput ovoga počinje teći tek od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, pa pravilnim tumačenjem takvog shvaćanja koje je obvezujuće za ovaj prvostupanjski sud proizlazi da potraživanja tužitelja nisu obuhvaćena zastarom.

53.Sud je izveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke. Tužitelj u svom iskazu navodi da je 2007. godine kupovao auto za osobne svrhe. U to vrijeme nije imao niti obrt niti trgovačko društvo registrirano na svoje ime. Otišao je u auto kuću TM VOZILA te je tamo odabrao automobil, a djelatnici auto kuće su mu ponudili kredit u RBA banci te su mu rekli da je to najpovoljnija opcija za njega za kupnju automobila. U RBA banku nikada nije niti otišao te je kod javnog bilježnika potpisao Ugovor o kreditu. Navod da se nije dalje interesirao kod drugih banaka budući su mu djelatnici auto kuće predložili upravo RBA banku. Djelatnik auto kuće rekao mu je da je kredit u RBA banci najbolji za njega, da je tamo najpovoljnija kamata te se odlučio upravo na taj kredit. O pojedinim stavkama Ugovora navodi da nije pregovarao niti sa djelatnikom auto kuće. Kad je Ugovor bio gotov zvali su ga iz auto kuće da ga dođe potpisati kod javnog bilježnika te je kod javnog bilježnika pročitao i potpisao obrazac Ugovora o kreditu te niti kod javnog bilježnika nije imao mogućnost mijenjati pojedine stavke u Ugovoru, niti mu je javni bilježnik posebno obrazlagao stavke Ugovora o kreditu. Nadalje navodi da mu u auto kući nisu spominjali nikakve potencijalne rizike valutne klauzule samo su mu rekli da je taj Ugovor najbolji za njega. Također mu nisu spominjali niti nikakve promjene kamatne stope, a rate kredita je osobno otplaćivao.

54.Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao životan, logičan te u suglasju sa priloženom dokumentacijom u spisu. Naime, iz samog iskaza proizlazi kako je predmetni kredit podignut u osobne svrhe, radi kupovine automobila. U konačnici u čl. 6. predmetnog Ugovora stoji kako je namjena kredita kupnja novog vozila.

55.Ocjenom iskaza tužitelja sud je utvrdio da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

56.Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

57.Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom.

58.Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

59.Radi utvrđivanja visine tražbine tužitelja sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. u Zagrebu.

60.Zadaća vještaka je bila utvrditi koliko je tužitelj preplatio temeljem jednostrano promjenjive kamatne stope u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu od 5,49%, te koliko je platio zbog promjene tečaja u odnosu na početni tečaj.

61.Vještak u svom nalazu i mišljenju navodi da je pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj na štetu tužitelja, ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana otplate kredita iznosi ukupno 10.300,35 kn/1.367,09 EUR, dok ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća anuiteta) i početnog tečaja za CHF, uzevši u obzir rast tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do konačne otplate kredita iznosi ukupno 39.377,34 kn/5.226,27 EUR.

62.Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok tuženik ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, a ističe već ranije iznesene prigovore. Sud je prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka smatrajući da je jasno i obrazloženo te sukladno članku 258. ZPP-a. Prigovori koje iznosi tuženik su pravne naravi, ocjenu o istome daje sud te isti ne dovode u sumnju vjerodostojnost nalaza i mišljenja.

63.U odnosu na prigovore tuženika na tzv. negativne razlike ovaj sud ukazuje da je riječ o potraživanju koje tužitelj nije utužio, a tuženik ih nije postavio u formalnom obliku (u formi protutužbenog zahtjeva ili prigovora radi prijeboja).

64.Sud u parničnom postupku sukladno načelu dispozicije odlučuje u granicama zahtjeva čl. 2. st. 1. ZPP-a. Predmetno načelo znači da sud u parničnom postupku ima ovlaštenje odlučivati samo o onome što su stranke obuhvatile svojim zahtjevima, a suprotno postupanje (ako sud presudom prekorači tužbeni zahtjev) dovodi do bitne povrede postupka u smislu čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a.

65.Tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje isplatu preplata za one mjesece gdje je platio više, pa stoga tužitelj ima pravo tražiti ono što je preplatio i ima pravo postaviti tužbeni zahtjev o kojem će sud odlučiti, pa slijedom toga sud odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva i ne može, niti smije dosuditi stranci više od onoga što je zatražila.

66.U ovom postupku je sporno da li sud po službenoj dužnosti treba uzeti u obzir i ona potraživanja (tzv. negativna) koja tužitelj nije utužio, a tuženik je na njih ukazao bez isticanja protutužbenog zahtjeva ili prigovora prijeboja. Ovaj prvostupanjski sud drži da bi se uzimanjem u obzir iznosa koje niti jedna od stranaka nije utužila, po službenoj dužnosti, postupilo suprotno načelu dispozicije, suprotno činjenici da sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka, te bi prekoračio tužbeni zahtjev što dovodi do bitne povrede postupka. Još važnije, takvim postupanjem u sklopu kojeg bi sud djelovao po službenoj dužnosti (u korist banci odnosno van okvira zaštite potrošača) bi u bitnom bilo narušeno pravo tužitelja kao potrošača na raspravljanje i korištenje pravnih sredstava. Ovo stoga jer stranke u odnosu na sva potraživanja i postavljene zahtjeve moraju imati mogućnost očitovanja i ulaganja prigovora, poput prigovora zastare.

67.Stoga u situaciji u kojoj tužitelj nije tužbenim zahtjevom obuhvatio potraživanje tzv. negativnih razlika, a niti ih je tuženik obuhvatio prigovorom radi prijeboja ili protutužbenim zahtjevom, da je ovaj sud takve iznose obuhvatio izrekom tada ne bi samo sudio preko tužbenog zahtjeva već bi tužitelju uskratio mogućnost da istakne prigovor, poput prigovora zastare koji bi mogao utjecati na osnovanost potraživanja.

68.Ovo posljednje iz razloga jer se na banku i njezino potraživanje primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina pa nije moguće primijeniti tijek rokova zastare koji vrijede za potrošače sukladno činjenici pokretanja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa. Stoga bi se zastarni rok na potraživanje "negativnih razlika" računa od dana kada je tuženik postavio formalni zahtjev, a tekao bi za svaki mjesec od trenutka dospijeća i kraja mjeseca u kojem je takvo potraživanje postojalo.

69.Kako se na tuženika tj. banku ne primjenjuju zastarni rokovi koji proizlaze iz kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, (jer se isti odnose isključivo na potrošače), to proizlazi da bi potraživanja "negativne razlike" bila obuhvaćena zastarom pod uvjetom da su istaknuta u obliku prigovora radi prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, a stoga jer su nastala u periodu unazad više od 5 godina.

70.Sukladno navedenom, uzimajući u obzir izračun vještaka sud je utvrdio da je tužitelj u tijeku otplate kredita zbog činjenice što se mijenjala kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika i zbog promjene tečaja CHF-a preplatio kredit i to s osnova kamata u iznosu od 10.300,35 kn/1.367,09 EUR, a s osnova preplate zbog promjene tečaja iznos od 39.377,34 kn/5.226,27 EUR.

71.S obzirom na sve navedeno sud je tužitelju dosudio na ime preplate temeljem jednostrano promjenjive kamatne stope iznos glavnice od 1.367,09 EUR, a na ime preplate temeljem promjene tečaja iznos od 5.226,27 EUR, a temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a. Dospijeće svakog pojedinog iznosa određeno je prema datumu plaćanja svakog pojedinog iznosa, a sve sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

72.Slijedom navedenoga odlučeno je kao u točki I. i II. izreke presude.

73.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. uvezi s čl. 155. ZPP. Trošak se sastoji od troškova zastupanja tužitelja po opunomoćeniku, odvjetniku, a odmjeren je u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/18., 107/15., 37/22. i 138/23., u daljnjem tekstu: Tarifa), uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora. Kao potreban tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, sastava podneska od 13. rujna 2019., 5. rujna 2021. i 24. srpnja 2025. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife) 100 bodova za svako, sastav zahtjeva za ispravak presude (Tbr. 8. toč. 4. Tarife) 25 bodova, zastupanja na ročištu dana 3. svibnja 2021. (Tbr. 9. toč. 2. Tarife) 50 bodova, zastupanja na ročištu dana 25. travnja 2022. (Tbr. 9. toč. 3. Tarife) 50 bodova, te zastupanja na ročištima dana 7. srpnja 2021., 8. ožujka 2022., 3. srpnja 2025. i 16. prosinca 2025. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife) 100 bodova za svako, odnosno ukupno 925 bodova što uz vrijednost jednog boda od 2,00 EUR, uvećano za trošak PDV-a iznosi 2.312,50 EUR. Tužitelju je također priznat trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 106,18 EUR, te trošak financijskog vještačenja u iznosu 265,45 EUR, pa je tužitelju ukupno dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 2.684,13 EUR.

74.Odluka o zateznim kamatama na trošak temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a i čl. 151. st. 3. ZPP-a, te su tužitelju na dosuđeni trošak parničnog postupka zatezne kamate dosuđene od donošenja presude do isplate.

75.Kako tuženik nije uspio u sporu, to isti nema pravo na naknadu troškova postupka sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

76.Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude pod točkom III. i IV..

U Zagrebu, 22. siječnja 2026.

Sudac:

Ana Ćurković Dražić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest dana od dana dostave presude.

Žalba se podnosi ovom sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.