Republika Hrvatska
Općinski sud u Zadru
Stalna služba u Biogradu na Moru
Kralja Tomislava 2 A, Biograd na Moru
Poslovni broj: P-2593/2023-18
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru, po sucu Ivici Marinoviću, u pravnoj stvari tužiteljice ĆB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vukušić Bokan i partneri d.o.o. u Zadru, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Knezović i partneri j.t.d., odvjetnicima u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 15. prosinca 2025. u nazočnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice Šime Taraša odvjetnika iz Odvjetničkog društva Vukušić Bokan i partneri d.o.o. u Zadru, te nakon objave presude dana 22. siječnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se Tuženiku: ADDIKO BANK d.d. (prije: HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.), Slavonska avenija 6, 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877 da Tužiteljici: ĆB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 20.320,98 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na dio tog iznosa, i to:
- 1,32 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 29.02.2008. do isplate,
- 10,27 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.03.2008 do isplate,
- 83,00 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.10.2008. do isplate,
- 18,11 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.11.2008. do isplate,
- 97,05 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.12.2008. do isplate,
- 106,41 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.01.2009. do isplate,
- 112,67 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 28.02.2009. do isplate,
- 98,35 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.03.2009. do isplate,
- 95,02 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.04.2009. do isplate,
- 72,34 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.05.2009. do isplate,
- 52,14 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.06.2009. do isplate,
- 59,97 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.07.2009. do isplate,
- 73,15 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.08.2009. do isplate,
- 59,10 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.09.2009. do isplate,
- 57,07 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.10.2009. do isplate,
- 75,32 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.11.2009. do isplate,
- 95,02 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.12.2009. do isplate,
- 107,19 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.01.2010. do isplate,
- 109,14 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 28.02.2010. do isplate,
- 150,64 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.03.2010. do isplate,
- 133,84 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.04.2010. do isplate,
- 155,85 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.05.2010. do isplate,
- 254,93 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.06.2010. do isplate,
- 205,68 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.07.2010. do isplate,
- 294,04 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.08.2010. do isplate,
- 257,83 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.09.2010. do isplate,
- 227,00 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.10.2010. do isplate,
- 304,18 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.11.2010. do isplate,
- 373,70 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.12.2010. do isplate,
- 330,41 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.01.2011. do isplate,
- 338,95 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 28.02.2011. do isplate,
- 304,77 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.03.2011. do isplate,
- 319,62 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.04.2011. do isplate,
- 432,97 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.05.2011. do isplate,
- 406,53 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.06.2011. do isplate,
- 593,14 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.07.2011. do isplate,
- 498,69 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.08.2011. do isplate,
- 442,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.09.2011. do isplate,
- 431,45 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.10.2011. do isplate,
- 421,39 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.11.2011. do isplate,
- 440,04 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.12.2011. do isplate,
- 467,13 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.01.2012. do isplate,
- 467,87 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 29.02.2012. do isplate,
- 454,36 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.03.2012. do isplate,
- 458,63 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.04.2012. do isplate,
- 467,91 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.05.2012. do isplate,
- 459,95 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.06.2012. do isplate,
- 458,77 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.07.2012. do isplate,
- 454,08 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.08.2012. do isplate,
- 434,79 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.09.2012. do isplate,
- 452,45 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.10.2012. do isplate,
- 460,84 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.11.2012. do isplate,
- 457,82 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.12.2012. do isplate,
- 419,03 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.01.2013. do isplate,
- 447,67 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 28.02.2013. do isplate,
- 455,36 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.03.2013. do isplate,
- 442,27 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.04.2013. do isplate,
- 415,84 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.05.2013. do isplate,
- 399,87 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.06.2013. do isplate,
- 411,76 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.07.2013. do isplate,
- 424,86 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.08.2013. do isplate,
- 451,62 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.09.2013. do isplate,
- 437,30 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.10.2013. do isplate,
- 445,41 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.11.2013. do isplate,
- 448,84 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.12.2013. do isplate,
- 402,76 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.01.2014. do isplate,
- 411,62 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 28.02.2014. do isplate,
- 407,43 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.03.2014. do isplate,
- 397,13 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.04.2014. do isplate,
- 390,79 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.05.2014. do isplate,
- 395,43 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.06.2014. do isplate,
- 410,35 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.07.2014. do isplate,
- 421,57 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.08.2014. do isplate,
- 418,68 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.09.2014. do isplate,
- 425,30 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.10.2014. do isplate,
- 431,43 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.11.2014. do isplate,
- 429,49 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.12.2014. do isplate,
- 670,56 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.01.2015. do isplate,
- 634,31 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 28.02.2015 do isplate,
- 657,99 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.03.2015. do isplate,
- 644,10 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.04.2015. do isplate,
- 664,48 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.05.2015. do isplate,
- 652,09 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.06.2015. do isplate,
- 626,07 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.07.2015. do isplate,
- 571,13 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.08.2015. do isplate,
po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se Tuženiku da Tužiteljici naknadi trošak postupka od 3.634,90 EUR s pripadajućim zateznim kamatama po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
1.1. Tužiteljica ĆB u tužbi zaprimljenoj kod ovog suda 24. listopada 2018. i zavedenoj pod poslovnim brojem P-1995/2018 navodi da je s tuženikom zaključila Ugovor o kreditu broj: 236-329/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine s nadnevkom 13. prosinca 2006. (dalje: Ugovor) koji sadrži ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta vezana za glavnicu švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga je, po tužiteljici, valutna klauzula ništetna, a opisanim postupanjem tuženik je tužiteljici pričinio štetu, a sebi stekao korist bez osnove, pa je tuženik, koji je sastavio Ugovor, dužan tužiteljici vratiti stečeno bez osnove zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja.
1.2. Tužiteljica je u podnesku predanom u spis 15. siječnja 2019., a u kojem se očituje na navode tuženika iz odgovora na tužbu, između ostalog isticala da konverzija nije od značaja za odluku u ovoj pravnoj stvari jer se ista prema Zakona o potrošačkom kreditiranju odnosi isključivo na ugovorne obveze, dok se tužbom traži ispunjenje samostalne izvanugovorne obveze tuženika prema tužiteljici proistekle iz tuženikova stjecanja bez osnove. Tužiteljica nadalje ukazuje da konverzija u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju nije od utjecaja na ovu pravnu stvar ni uslijed stajališta općepoznate sudske prakse prema kojoj je valutna klauzula ništetna, dakle, kako u CHF tako i u EUR. Tužiteljica opreza radi ističe i da na ništetnost Ugovora ili neke njegove odredbe sud pazi po službenoj dužnosti, tužiteljica je ništetnost istaknula, a teret suprotnog dokaza leži na tuženiku.
1.3. Tužiteljica je na pripremnom ročištu 22. svibnja 2019. isticala svoje protivljenje navodima tuženika iz podneska od 21. ožujka 2019. u pogledu postojanja dvostruke litispedencije u ovoj pravnoj stvari jer da je iz same presude koju je tuženik dostavio uz navedeni podnesak razvidno da je predmet toga spora bio postupak radi povrata više stečenih iznosa uslijed primjene nezakonite kamatne klauzule od strane tuženika, dočim je predmet ovog spora usmjeren na povrat više stečenih iznosa uslijed primjene valutne klauzule u CHF. Na istom se ročištu tužiteljica protivila provođenju personalnih dokaza predloženih od tuženika u vidu saslušanja svjedoka i to BB, bivšeg radnika tuženika, te javnog bilježnika Ilinke Lisonek koji je sloemnizirao Ugovor, kao i predloženih svjedoka FB, ĆBI, HB i ŽB.
1.4. Tužiteljica je nakon zaprimanja financijskog vještačenja stalne sudske vještakinje za računovodstvo i financije Majde Korljan u spis dana 6. prosinca 2019. dostavila podnesak u kojem je navela da sukladno nalazu i mišljenju uređuje tužbeni zahtjev i to na ukupan iznos od 153.108,42 kune (napomena suda: primjenom službenog tečaja konverzije kune u valutu EUR-o od 7,53450 sada bi se radilo o ukupnom iznosu od 20.320,98 EUR).
2.1. Tuženik Addiko bank d.d. se u odgovoru na tužbu zaprimljenom 20. prosinca 2018. u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, u bitnome ističući da se tužiteljica u tužbi jedino poziva na presude donesene u postupku povodom kolektivne tužbe. Tuženik ističe prigovor nedostatka pravnog interesa tužiteljice za vođenje ovog postupka jer da je ista prihvatila ponudu za provedbu konverzije predmetnog Ugovora te su tužiteljica i tuženik 4. ožujka 2016. sklopili Aneks na Ugovor sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, s tim da je tuženik ponudu za sklapanje Aneksa uputio tužiteljici u skladu sa zakonskom obvezom iz Zakona o potrošačkom kreditiranju i uvjetima iz toga Zakona određenim u čl. 19.a-19.i, pa se zbog retroaktivnog učinka konverzije ima smatrati da je 13. prosinca 2006. sklopljen Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR-ima, odnosno uzima se da nikada nije ni bio sklopljen Ugovor s valutnom klauzulom u CHF-u. U odnosu na navod tužiteljice da bi bila ništetna ugovorna odredba Ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, tuženik osporava sve takve navode tužiteljice kao paušalne i nedokazane, pritom tvrdeći da je konkretna ugovorna odredba u skladu sa prisilnim propisom iz čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima te je ista bila ugovorena i sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003 i dr.). Tuženik osporava navod tužiteljice da prilikom ugovaranja kredita nije upozoravana na valutni rizik, pritom ističući kako je kreditni referent tuženika prilikom sklapanja Ugovora objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule te je i javni bilježnik prilikom solemnizacije protumačio značenje svih ugovornih odredbi, a osim toga sklapanje upravo predmetnog Ugovora s valutnom klauzulom u CHF je bio izbor tužiteljice, odnosno tuženik je u trenutku sklapanja Ugovora nudio i druge kreditne proizvode. Tuženik nadalje ističe kako ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer tuženik u trenutku sklapanja Ugovora nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF niti je mogao predvidjeti kretanje toga tečaja, a također je potrebno uzeti u obzir da nije bilo značajnih fluktuacija tečaja CHF sve do 2009. Nadalje tuženik tvrdi da je ugovorna odredba iz čl. 2. Ugovora koja se odnosi na valutnu klauzulu jasna i lako uočljiva odredba koja je i razumljiva jer je tužiteljici bilo potpuno jasno da će se tijekom otplate kredita glavnica obračunavati primjenom tečaja CHF u odnosu na kunu.
2.2. Tuženik je u podnesku zaprimljenom u spis 21. ožujka 2019. isticao kao se između tužiteljice i tuženika kod ovog suda pod poslovnim brojem P-2500/2015 vodi parnični postupak u kojem je donesena presuda 21. svibnja 2018. koja nije pravomoćna i u kojem postupku je tužiteljici dosuđen iznos stečenog na temelju ugovorne odredbe kojom je tuženik bio ovlašten u Ugovoru mijenjati kamatnu stopu svojom odlukom. U slučaju da tužiteljica u ovom postupku potražuje razliku koja je nastala zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na glavnicu, ali i u odnosu na kamatu koja je mijenjana odlukama tuženika, tuženik ističe kako u navedenom dijelu već teče parnica među istim strankama pod prije navedenim poslovnim brojem, pa se predlaže sudu sukladno čl. 288. st. 2. Zakona o parničnom postupku donijeti rješenje o odbacivanju tužbe u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na isplatu stečenog na temelju porasta tečaja CHF u odnosu na kamatu koja je mijenjana odlukama tuženika.
2.3. Tuženik je nakon zaprimanja financijskog vještačenja stalne sudske vještakinje za računovodstvo i financije Majde Korljan od dana 19. studenog 2019. dostavio u spis 16. prosinca 2019. podnesak u kojem je između ostalog istaknuo da u cijelosti osporava nalaz i mišljenje obzirom je isti izrađen zanemarujući odlučnu činjenicu da je između stranaka ovog spora sklopljen Aneks uz Ugovor kojim je provedena konverzija. Stoga tuženik predlaže sudu naložiti vještaku da dopuni vještačenje na način da odgovori je li tuženik sve uplate u kunama koje je tužiteljica izvršila na ime otplate glavnice i kamate po kreditu, s valutnom klauzulom u CHF, uključujući i ona plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF, a isplatu kojih iznosa tužiteljica traži kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva, sporazumom ugovornih, ovdje parničnih stranaka, iskoristio za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR, sve sukladno Aneksu uz Ugovor i metodu određenoj Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, čime da je ispunjena tražbina tužiteljice.
2.4. Tuženik je u podnesku zaprimljenom u spis 4. ožujka 2020., a nakon zaprimanja podneska tužiteljice od 6. prosinca 2019., isticao da se prije upuštanja u raspravljanje protivi preinaci tužbe učinjenoj u prije navedenom podnesku tužiteljice, jer da se radi od takvoj procesnoj radnji tužiteljice koja u ovoj fazi postupka više nije dopuštena.
3.1. Rješenjem suda pod poslovnim brojem P-1995/18 od 28. ožujka 2022. određen je prekid postupka u ovoj pravnoj stvari, a koji postupak da će se nastaviti kada završi postupak pred sudom Europske unije o zahtjevu Općinskog građanskog suda u Zagrebu za prethodnu odluku koji se vodio pod brojem C-567/2020 ili kada sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka za njegov završetak.
3.2. Rješenjem suda od 10. listopada 2023. određeno je da se nastavlja postupak u ovoj pravnoj stvari, s tim da je nakon pravomoćnosti toga rješenja predmetni spis kod ovog suda zaveden pod novim poslovnim brojem P-2593/2023.
4.1. Tužiteljica je na ročištu održanom 29. studenog 2023. isticala da ostaje kod tužbe i preciziranog tužbenog zahtjeva te svih dokaznih prijedloga uključujući i prijedloga za stranačkim saslušanjem tužiteljice, dok je u odnosu na prijedlog tuženika za dopunom financijskog vještačenja tužiteljica isticala kako takva dopuna nije u skladu sa tužbenim zahtjevima u ovoj pravnoj stvari, a u odnosu na navode tuženika glede navodne preinake tužbe, tužiteljica je isticala da je tužbene zahtjeve uredila sukladno nalazu i mišljenju vještaka, a što je u sudskoj praksu i po zakonu dopušteno i ne smatra se preinakom tužbe.
4.2. Tužiteljica je na ročištu održanom 15. prosinca 2025. ponovila svoje protivljenje predloženom financijskom vještačenju od strane tuženika smatrajući da se radi o novom dokaznom prijedlogu koji nije bio predložen u fazi prethodnog postupka, pa je tuženik prekludiran u predlaganju istog.
5. Tuženik je u podnesku zaprimljenom u spis 11. prosinca 2025. naveo da i dalje u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev te ostaje kod svih prijedloga iznesenih u tijeku postupka, uključujući i kod protivljenja preinaci tužbenog zahtjeva, te kod predloženog prijedloga dopune financijsko-knjigovodstveno vještačenje. Tuženik je u spomenutom podnesku istaknuo i prigovor zastare navodeći da za tražbinu po osnovi povrata stečenog bez osnove nije propisan poseban zastarni rok, pa se primjenjuje opći petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, a zastara počinje teći prvog slijedećeg dana nakon izvršenog plaćanja bez osnove (čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima), prekida se podnošenjem tužbe i navršava protekom zakonom određenog vremena, pa je stoga za iznose koji su dospijevali od rujna 2005. do 13. lipnja 2014. protekao petogodišnji zastarni rok do podnošenja tužbe.
6. Sud je u dokaznom postupku pročitao Ugovor o kreditu broj 236-329/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 13. prosinca 2006. (ls 5-14), obrtnicu broj [broj obrtnice] na ime ĆB (ls 16-17), otplati plan s datumom izrade 28. rujna 2015. (ls 18-22), specifikaciju uplata na ime ĆB (ls 23-25), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 28. rujna 2015. (ls 26), Aneks uz Ugovor o kreditu broj 236-329/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zaključen 4. ožujka 2016. (ls 60-67), specifikaciju uplata na ime ĆB s datumom izrade 5. prosinca 2018. (ls 166-168), kreditni prijedlog i zapisnik (ls 169-178), zahtjev za kredit na ime ĆB od 5. prosinca 2006. (ls 179), financijsko vještačenje stalne sudske vještakinje za računovodstvo i financije Majde Korljan od 19. studenog 2019. (ls 265-269) te je proveden dokaz stranačkim saslušanjem tužiteljice ĆB (ls 401).
7. Najprije, a glede tuženikova protivljenja preinaci tužbenog zahtjeva tužiteljice kojeg je tuženik istaknuo u njegovom podnesku zaprimljenom u spis 4. ožujka 2020., a do koje preinake je došlo u podnesku tužiteljice koji je zaprimljen u spis 6. prosinca 2019. i to nakon zaprimanja financijskog vještačenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Majde Korljan, za ukazati je od strane ovog suda da on smatra da se tu ne bi radilo o preinaci koju ne bi trebalo dopustiti. Naime, prema odredbama čl. 190. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91 i dr., dalje ZPP) proizlazi da se tužba može preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a iznimno do zaključenja glavne rasprave ako je tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Drugim riječima, tužitelj može sve do zaključenja glavne rasprave preinačiti tužbu ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti u ranijoj fazi postupka. Stoga, obzirom je financijsko vještačenje u ovoj pravnoj stvari provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka te kako su nove činjenice koje su odlučne za izračun pojedinačno plaćenih iznosa kao i ukupnog iznosa utvrđene tek po provođenju financijskog vještačenja, to je sud kraj takvog stanja stvari zaključio da tužiteljica bez svoje krivnje doista nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, slijedom čega se od strane ovog suda smatra da se tu radi o dopuštenoj preinaci tužbenog zahtjeva.
8. Nadalje, a što se tiče tuženikova prigovora dvostruke litispedencije između ovdje predmetnog parničnog spisa i ovosudnog spisa koji se vodio pod poslovnim brojem P-2500/2015 između ovdje istih stranaka u istim ulogama, slijedom čega bi sud trebao odbaciti predmetni tužbeni zahtjev ili dio istog, stajalište je ovog suda da takav prigovor ne bi bio osnovan obzirom iz prije navedene parnice i ovdje predmetnog parničnog spisa ne postoji objektivni identitet spora. Naime, kao što i sam tuženik ukazuje u njegovom podnesku od 21. ožujka 2019. predmet postupka poslovnog broja P-2500/2015 bio je zahtjev tužiteljice u tome predmetu usmjeren na isplatu iznosa stečenog temeljem ništetne odredbe o promjeni kamatne stope iz Ugovora, dok je u predmetnoj parnici tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu stečenog bez osnove s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.
9. Predmet spora uređenog tužbenog zahtjeva je traženje isplate ukupnog iznosa od 20.320,98 EUR na ime nepripadno plaćenog iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose, a sve proizašlo iz Ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka 13. prosinca 2006.
10.1. Ne bi se trebale ukazivati spornim među strankama ovog postupka sljedeće činjenice:
10.2. Da je između istih, odnosno ovdje tuženika tada još pod imenom HYPO ALPE-ADRIA-BANK, Podružnica Zadar, s jedne strane i ovdje tužiteljice kao korisnika kredita i založnog dužnika uz sudjelovanje PB i SB kao sudužnika i založnog dužnika, s druge strane, dana 13. prosinca 2006. zaključen Ugovor o kreditu broj: 236-329/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, a iz koje preslike toga Ugovora sa ls 5-14 proizlazi da banka odobrava korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 302.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važeće na dan korištenja kredita, nadalje proizlazi da rok otplate kredita iznosi 20 godina od dana stavljanja kredita u otplatu i to u 240 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 1.811,02 CHF obračunatih po srednjem tečaju banke na dan plaćanja, da anuiteti dospijevanju zadnjeg dana u mjesecu, a da se sukladno čl. 3. Ugovora na iznos kredita obračunavaju kamate 3,88 % dekurzivno godišnje. Spomenuti Ugovor potvrđen je (solemniziran) od javnog bilježnika Darije Grigillo Ramljan iz Zadra pod brojem OU-631/06-1 od 14. prosinca 2006.,
10.3. Da je između ovdje tuženika tada još pod imenom HYPO ALPE-ADRIA- BANK d.d. Zagreb, s jedne strane i ovdje tužiteljice kao korisnika kredita te PB i SB kao sudužnika, a ĆB i PB kao založnih dužnika, s druge strane, dana 4. ožujka 2016. zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu broj 236-329/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje Aneks), a koji u preslici prileži na ls 60-67, iz kojeg u bitnome proizlazi da se sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita tim Aneksom regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, s tim da sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. iznosi 134.652,87 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke. Nadalje, ugovorne strane suglasno utvrđuju da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 89.810,21 kuna. U članku 3. Aneksa navodi da se da kamatna stopa predstavlja zbroj promjenjivog dijela kamatne stope i fiksnog dijela kamatne stope, s tim da se fiksni dio kamatne stope ne mijenja cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu, a visina kamatne stope na preostalu glavnicu vezana je za promjenjivi dio kamatne stope s dodatkom fiksnog dijela kamatne stope 6,85 postotnih bodova, dekurzivno godišnje, uz daljnju napomenu da je promjenjivi dio kamatne stope vezan za šestomjesečni EURIBOR te će se u skladu s tim usklađivati odnosno mijenjati. Iz članka 10. Aneksa proizlazi da ugovorne strane suglasno utvrđuju da sve ostale odredbe Osnovnog ugovora i eventualnih Aneksa uz isti koje nisu u suprotnosti s odredbama ovog Aneksa ostaju nepromijenjene.
11. Tužiteljica ĆB saslušana kao stranka u bitnome je iskazivala da je kredit uzela 2006. radi renovacije kuće u [adresa], ona je tada u banku otišla sa namjerom podići kredit u valuti EUR, no njoj su tada u Hypo banci u Zadru rekli da jedino može podići kredit u valuti švicarski franak, sjeća se da su tada službenici banke govorili da je na lageru kredit u valuti CHF. Tužiteljica ponavlja da ona početno nije niti htjela podići kredit u valuti CHF, ali joj je rečeno da je manja kamata u toj valuti kada se diže kredit, u biti tužiteljica nije niti mogla birati u kojoj će valuti podići kredit. Koliko se tužiteljica mogla sjetiti banka je izračunala da bi glavnica kredita glasila nešto preko 300 tisuća CHF, to je tada bilo u eurima oko 180 tisuća, rok otplate je glasio na 20 godina, a početna mjesečna rata je trebala biti nešto preko 1.800,00 CHF. Nakon malo vremena što je proteklo taj mjesečni iznos rate je skočio skoro duplo, banka bi svako malo poslala obavijest u smislu da se povećava ta rata, nije tužiteljicu tada banka zvala pa da bi oni eventualno pregovarali o visini rate. Taj kredit tužiteljica nije otplatila, ima još otprilike godinu dana za otplatu cijelog iznosa. Nakon nekih 10-ak godina tužiteljica je s bankom sklopila tzv. konverziju, no to je bilo onako kako je banka odredila, nisu oni nju ništa pitali, dok jesu tada nešto smanjili ratu. Upitana tužiteljica je odgovorila da njoj u banci prije sklapanja ugovora o kreditu ništa nisu spominjali u smislu da bi "švicarac" mogao biti rizična valuta, nije ona ništa sumnjala da bi to moglo biti tako. Vezano za taj ugovor o kreditu tužiteljica ništa nije mogla posebno pregovarati sa bankom, to je bilo po principu "uzmi ili ostavi", samo su je zvali da potpiše ugovor.
12. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja iz presuda po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", da li su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne i koji iznos obeštećenja pripada tužiteljici, kao i da li je osnovan prigovor zastare.
13.1. Odmah je od strane ovog suda za ukazati da je on mišljenja da je u konkretnom slučaju svakako bilo mjesta primjeni presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., kao i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presude Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018., jer je u tom sporu koji se vodio između ostalog i protiv tuženice tada još pod imenom HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Zagreb, predmet kolektivne tužbe u tom postupku bila zaštita kolektivnih interesa potrošača kao korisnika kredita jer su banke sklapale ugovore o kreditima koristeći nedopuštene ili nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (CHF), te na ugovornu odredbu kojom je banci omogućeno jednostrano mijenjati kamatnu stopu. Sud ukazuje na potonji detalj jer su na taj način proširene subjektivne granice pravomoćnosti jer usvajajuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud. (tako i Županijski sud u Slavonskom Brodu u odluci Gž-508/2018-2 od 23. travnja 2019., i Županijski sud u Zagrebu u odluci Gž6053/17-2 od 6. ožujka 2018.), s tim da je i sam zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi, dakle, zakonodavac je proširio utjecaj presude iz kolektivnog spora i na parnice zbog isplate, a što je ovdje predmet spora.
13.2. Nadalje je od strane ovog suda za navesti je da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje tuženika tada još pod imenom HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Zagreb i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je u točki 1. izreke Visoki trgovački sud Republike Hrvatske preinačio navedenu presudu trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i prednik tuženika u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
13.3. Također je za navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1-7 među kojima i ovdje tuženika, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013.
13.4. No, odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III- 2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud Republike Hrvatske je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo". Odlučujući u ponovljenom postupku o reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF. Potom je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio novu presudu broj Pž- 6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, barem je tako mišljenje ovog suda, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Prije navedeno je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove, od kojih se prva svodi na to da je promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu, dok se druga osnova odnosi na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.
13.5. Zaključno je u ovome dijelu za navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev-2221/2018-11 dana 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Dakle, nakon donošenja pravomoćnih odluka u postupku pokrenutom tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja ''Udruge Potrošač'' protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je i ovdje tuženica, pojedinačni tužitelji (potrošači) raspolažu sudskom odlukom kojom je riješeno prethodno pitanje glede ništetnosti odredbi iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama banaka, s tim da restituciju preplaćenih iznosa potrošači mogu ostvariti podnošenjem individualnih tužbi u restitucijskim parnicama u kojima će od poslovnih banaka tražili isplatu na ime razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom banaka o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, odnosno tražiti razliku nastalu promjenom tečaja CHF-a za koji je bila vezana glavnica.
14. Nastavno na zaključivanje ovog suda iz nekoliko prethodnih odlomaka obrazloženja ove presude, odnosno polazeći od navedenih utvrđenja, ovaj sud smatra da su odredbe Ugovora u dijelu u koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u valuti CHF nerazumljive i nepoštene jer ne sadrži u dovoljnoj mjeri za prosječnu osobu razumljive kriterije koje će tuženik primijeniti u tome dijelu, a samim time Ugovor u tome dijelu ništetan sukladno odredbi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP/03).
15. Naime, odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. ZZP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok je čl. 87. st. 1. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.
16. Analizirajući ovdje predmetni Ugovor ovaj sud zaključuje da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj. Nadalje, na temelju Ugovora i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, kao npr. o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom Hrvatske narodne banke) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Stajalište je ovog suda da je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao što je sud mišljenja, prije svega proizašlog iz zaključaka i odluka viših sudova na koje je ukazano ranije na obrazloženju ove presude da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a što je u svom iskazu izjavio i sam tužitelja. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je, naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima, a kad se uzme u obzir da su ugovori o stambenim kreditima kao predmetni ugovor u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Sama činjenica da su banke nudile najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak dovela je do toga da banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ocjenjujući ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli (čl. 2.) predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da je takva odredba za tužiteljicu kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva jer joj nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužitelje kao potrošače zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF, slijedom čega je ovaj sud u skladu s odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 i dr., dalje ZOO/05) prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice po kojem je tuženik dužan vratiti tužiteljici iznos koji je primio uslijed promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu.
17. Tuženik je tijekom postupka upirao na činjenicu da su provedenom tzv. konverzijom, odnosno sklapanjem Aneksa riješena uzajamna prava i obveze između ovdje stranaka uključujući i pravo tužitelja na povrat nastale pretplate po osnovi odredaba osnovnog Ugovora o kreditu. Međutim, stajalište je ovog suda da takvo shvaćanje tuženika nije pravilno te da je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru odluka donesenih od Suda Europske unije, a koji je u predmetu C-118/17, Ć, od 14. ožujka 2019., raspravljao ne doduše u cijelosti istovjetnu, ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe proglašene nepoštenim i ništetnim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke). Drugim riječima, činjenica provođenja tzv. konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi kako je elaborirano u prethodnim odlomcima obrazloženja, već ista zahtjeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama, jer ako to nije slučaj tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te tzv. konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada. U konkretnom je slučaju temeljem provedenog financijskog vještačenja, a o čemu će nešto kasnije biti riječi, jasno utvrđeno da tzv. konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz valute CHF u valutu EUR.
18. Za ukazati je potom u ovom dijelu na neka shvaćanja viših sudova, kao npr. u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj 13 Gž-1297/2020 od 28. rujna 2021., a koje shvaćanje u cijelosti prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, a isto se svodi na to da sama tzv. konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže iznosi za pretplaćenu kamatu i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope, jer da tzv. konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ističe se da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tužitelj prihvatio tzv. konverziju kojom je ovdje izvršeno samo ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom CHF i simuliranog kredita s valutnom klauzulom EUR. Stoga, unatoč tome što tuženik tijekom postupka u biti tvrdi da su sklapanjem Aneksa s tužiteljicom izmijenjene odredbe Ugovora o valuti obveze i kamatne stope te da se Aneks primjenjuje na pravni odnos stranaka retroaktivno, odnosno da svi učinci kod konverzije djeluju od trenutka sklapanja Ugovora, slijedom čega ovaj sud smatra da ne bi bila osnovana teza tuženika da su sklapanjem Aneksa suglasnom voljom stranaka stavljene izvan snage ovdje sporne odredbe o valutnoj klauzuli osnovnog Ugovora i da iste ne bi proizvodile nikakve obveze, bilo ugovorne ili izvanugovorne, a obzirom da je predmet ovdje konkretne parnice (misli se na uređeni tužbeni zahtjev) pravo tužiteljice na restituciju sukladno pravilima o posljedicama djelomične ništetnosti iz čl. 323. st. 1. ZOO/05.
19. U odnosu na prigovor zastare istaknut od strane tuženika, za ukazati je od strane ovog prvostupanjskog suda na shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018., a koje prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, da u smislu odredbe čl. 241 ZOO/05 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Nadalje, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno je utvrđeno da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, tj. o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Također se ponavlja u ovome dijelu ono što je sud već naveo pod točkom 11.4., odnosno da je u predmetu povodom kolektivne tužbe koji se ticao zahtjeva za utvrđenje da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica u valuti CHF, da je Visoki trgovački sud donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 dana 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Kako je tužba u predmetnom postupku podnesena 24. listopada 2018., dakle, prije isteka petogodišnjeg roka iz čl. 225. ZOO/05 u kojem nastupa zastara u konkretnom slučaju (ovdje se misli u odnosu na datum 14. lipnja 2018. kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu broj Pž-6632/2017-10 koja se tiče valutne klauzule), slijedom čega ovaj sud smatra neosnovanim prigovor zastare istaknut od tuženika.
20. Dakle, imajući u vidu nekoliko prije navedenih odlomaka obrazloženja ove presude razvidno je da je sud nedvojbeno utvrdio da su ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF, a koje utvrđenje u biti predstavlja prethodno pitanje glede tužbenog zahtjeva usmjerenog na isplatu iznosa temeljem instituta stjecanja bez osnove.
21.1. Što se tiče konkretnih iznosa glede tužbenog zahtjeva kojeg je tužiteljica uredila nakon provedenog financijskog vještačenja i to u podnesku zaprimljenom u spis 6. prosinca 2019., ovaj sud je prihvatio da bi ukupan iznos bio upravo utuženih 153.108,42 kuna, odnosno primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 radilo bi se o ukupnom iznosu od 20.320,98 EUR, a do kojeg iznosa je sud došao imajući u vidu nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Majde Korljan od 19. studenog 2019. (ls 265-269). Naime, ovaj sud je obzirom na sadržaj uređenog tužbenog zahtjeva koji je usmjeren na isplatu nepripadno plaćenog iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, smatrao da se na utvrđenje visine toga iznosa trebaju primijeniti izračuni vještaka iz Tablice br. 1, odnosno tekstualnog dijela vezano za tu tablicu u kojem vještakinja navodi da je izračunom došla da bi tuženik od tužiteljice po Ugovoru bez osnove više stekao onaj prije navedeni ukupan iznos u slučaju da nije primijenjena valutna klauzula za razdoblje od 31. siječnja 2007. do 31. kolovoza 2015.
21.2. Doduše, tuženik je imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, a na koje primjedbe je sud ukazao u točki 2.3. obrazloženja ove presude, u smislu da tuženik u biti ne prigovara matematičkom izračunu od strane vještaka, već isti osporava vještvo jer da je isto izrađeno zanemarujući činjenicu da je između stranaka ovog spora provedena tzv. konverzija. Napominje se od strane ovog suda da je on svoje mišljenje glede provedbe tzv. konverzije i njenog eventualnog utjecaja na konkretni tužbeni zahtjev istaknuo ranije u obrazloženju ove presude.
21.3. Slijedom svega iznijetog u ovoj točki obrazloženja ovaj sud smatra da je nalaz i mišljenje vještaka Majde Korljan izrađen na stručan i objektivan način, posljedično čemu je obzirom na takvo utvrđenje suda, a primjenom odredbe čl. 1111. ZOO/05 (koja predstavlja opće pravilo o stjecanju bez osnove), naloženo tuženiku povrat preplaćenih iznosa postavljenih u tužiteljičinom uređenom tužbenom zahtjevu te je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude. Nadalje, na prije navedeni ukupni iznos od 20.320,98 EUR dosuđena je i zakonska zatezna kamata sukladno odredbi čl. 29. ZOO/05 i to s tijekom od svakog pojedinog plaćanja mjesečnog anuiteta izvršenog od strane tužiteljice, a to iz razloga jer ovaj sud smatra da se tuženik ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa, radi čega je dužan tužiteljici sukladno odredbi čl. 1115. ZOO/05 platiti zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog pretplaćenog iznosa pa do isplate.
22. Što se tiče tuženikova prijedloga iz njegovog podneska zaprimljenog 16. prosinca 2019. glede određivanja dopune financijskog vještačenja na način da vještak dade odgovor sukladno prijedlogu tuženika iz spomenutog podneska, za ukazati je od strane ovog suda da je on u ovome dijelu prihvatio osnovanom argumentaciju isticanu od strane tužiteljice koja se svodi na to da bi tuženik bio prekludiran u takvom dokaznom prijedlogu. Naime, ukazuje se od strane suda da je prethodni postupak u ovoj pravoj stvari zaključen na ročištu održanom 22. svibnja 2019., a do kojeg trenutka tuženik nije predlagao provođenje dokaza financijskim vještačenjem u sadržaju kako je to isti predložio u njegovom ranije spomenutom podnesku zaprimljenom 16. prosinca 2019. niti je isti participirao u snašanju troškova financijskog vještačenja provedenog u ovoj parnici, čak štoviše tuženik se u toj fazi postupka protivio provođenju bilo kakvog financijskog vještačenja. Sve su to razlozi koji ovaj sud s jedne strane navode na zaključak da je svoj dokazni prijedlog glede provođenja financijskog vještačenja u sadržaju kako je to predložio u njegovom podnesku zaprimljenom u spis 16. prosinca 2019. tuženik mogao predložiti prije zaključenja prethodnog postupka te s druge strane ti razlozi navode sud na odluku da se potonji dokazni prijedlog neće uzeti u obzir, sve to imajući u vidu odredbe čl. 299. st. 2. i 3. ZPP.
23.1. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1. ZPP koja propisuje da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Stoga je sud tužiteljici, a po njenom popisu troškova sa ls 403, pritom imajući u vidu da je tužiteljica u tome popisu troška za radnje koje su poduzete od strane njenog punomoćnika po svakoj od tih radnji popisala 100 bodova do trenutka kada je u spis dana 6. prosinca 2019. dostavila podnesak kojim je uredila svoj tužbeni zahtjev na ukupan iznos od 153.108,42 kune, nakon čega tužiteljica za svaku poduzetu radnju po svom punomoćniku potražuje nagradu od 250 bodova, a kako je tužiteljica vrijednost predmeta spora u tužbi najprije označila u iznosu od 10.001,00 kuna, odnosno nakon primjene fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 radilo bi se od iznosu od 1.327,36 EUR, sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje Tarifa), sud joj je najprije priznao 100 bodova za sastav tužbe. Međutim, sud nije tužiteljici priznao popisanih 100 bodova za sastav podneska od 15. siječnja 2019. jer sud drži da se tu ne radi o trošku koji je bio potreban radi vođenja parnice obzirom je tužiteljica sve ono što je navela u tome podnesku mogla istaknuti na ročištu koje je kod ovog suda održano istog dana, tj. 15. siječnja 2019. Sud je u ovome dijelu tužiteljici nadalje sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife priznao nagradu od 100 bodova za svako od dva ročišta na kojima je ista bila zastupana po punomoćniku iz reda odvjetnika, a radi se o ročištima održanim 15. siječnja 2019. i 22. svibnja 2019. Zbrajajući sve stavke koje su priznate tužiteljici u ovome dijelu dođe se do ukupno 300 bodova.
23.2. Sud je potom sukladno tužiteljičinom popisu troška priznao istoj 250 bodova za sastav obrazloženog podneska od 6. prosinca 2019., a to obzirom je u tome podnesku vrijednost predmeta spora označena u iznosu od 153.108,42 kune, tj. primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 radilo bi se od iznosu od 20.320,98 EUR, ovo sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife te je sukladno istoj tarifnoj stavci sud tužiteljici priznao 250 bodova i za sastav obrazloženog podneska od 19. travnja 2024. Međutim, sud nije tužiteljici priznao popisanih 250 bodova za sastav podneska od 29. studenog 2023. jer sud drži da se tu ne radi o trošku koji je bio potreban radi vođenja parnice obzirom je tužiteljica sve ono što je navela u tome podnesku mogla istaknuti na ročištu koje je kod ovog suda održano istog dana, tj. 29. studenog 2023. Sud je potom tužiteljici sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife priznao nagradu od 250 bodova za svako od dva ročišta na kojima je ista bila zastupana po punomoćniku iz reda odvjetnika, a radi se o ročištima održanim 29. studenog 2023. i 15. prosinca 2025. Zbrajajući sve stavke koje su priznate tužiteljici u ovome dijelu dođe se do ukupno 1000 bodova, odnosno kada se tome nadoda onih ranije spomenutih 300 bodova, dođe se do ukupno 1300 bodova, pa se uz vrijednost boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. Tarife) dođe do iznosa od 2.600,00 EUR na koji potom valja nadodati odgovarajući porez na dodanu vrijednost od 25 % nakon čega se dođe do iznosa od 3.250,00 EUR. Na potonji iznos od 3.250,00 EUR sud je tužiteljici kao trošak priznao iznos od 53,09 EUR na ime plaćene sudske pristojbe za tužbu, a kako je tuženik osporavao i visinu tužbenog zahtjeva, pa je u ovoj pravnoj stvari proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Majdi Korljan čije je troškove u iznosu od 2.500,00 kuna tj. uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 radilo bi se od iznosu od 331,81 EUR, predujmila tužiteljica, pa obzirom se po stavu ovog suda radi o trošku koji je bio potreban radi vođenja ove parnice, to ga je sud u cijelosti priznao tužiteljici kao parnični trošak, pa kada se ti iznosi pridodaju onom ranije spomenutom iznosu od 3.250,00 EUR, na koncu se dođe do iznosa od 3.634,90 EUR kojeg sud priznaje kao parnični trošak ovdje tužiteljici, a koji će joj morati podmiriti tuženik i to zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Slijedom svega prije iznijetog, a u odnosu na parnični trošak popisan od strane tužiteljice, odlučeno je kao pod točkom II. izreke ove odluke.
Biograd na Moru, 22. siječnja 2026.
S U D A C
Ivica Marinović
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka otpravka iste, putem ovog suda na Županijski sud kojemu će se dodijeliti u rad elektroničkom nasumičnom dodjelom s primjenom odgovarajućeg algoritma, sukladno odredbama Sudskog poslovnika.
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.
DNA:
1. Tužiteljici po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vukušić Bokan i partneri d.o.o. u Zadru,
2. Tuženiku po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu.
