Poslovni broj P-634/2024-10

Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

Veliki kraj 48

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, OIB: 77561654785, po sucu Anici Pastović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja EC, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Hani Lukić Hob, odvjetnici u Vinkovcima, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, OIB 14036333877, Slavonske avenije 6, zastupan po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu KNEZOVIĆ & Partneri j.t.d., radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 11. prosinca 2025. u prisutnosti tužitelja s punomoćnikom a u odsutnosti tuženika, te nakon ročišta na kojem je donesena i objavljena presuda dana 22. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba članka 6. točke 1. Ugovora o kreditu br. 69600013068/2005 od 26.10.2005. god. zaključenog između tužitelja i prednika tuženika pod nazivom TROŠKOVI i koja glasi: „ Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu , a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20 % jednokratno, unaprijed.“

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da tužitelju BC OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 585,64 € (petstoosamdesetpeteuraižezdesetčetiricenta), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 10.11.2005. god. do isplate, po kamatnoj stopi od 15% godišnje za period od dospijeća do 31.07.2008. godine, zatim od 01.08.2008. do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a važeće posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. 08. 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 01.01.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 376,54 eura, sa zateznim kamatama tekućim od 22. siječnja 2026. kao dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa zatraženim parničnim troškom preko dosuđenog iznosa do zatraženog iznosa od 439,81 eura, dok se u tuženik u cijelosti odbija sa zahtjevom za naknadom parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 26. listopada 2005. godine s tuženikom, odnosno njegovim pravnim prednikom Slavonskom bankom d.d. Osijek, sklopio Ugovor o kreditu br. 69600013068/ 2005 na iznos od 77.000,00 CHF, s rokom otplate 20 godina u daljnjem tekstu Ugovor o kreditu, koji je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju pripremljenom od strane tuženika, kao jače / dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama.

1.1. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03 u daljem tekstu ZZP/03) navodeći da je tuženik u Ugovoru o kreditu ugradio odredbu članak 6. točka 1. kojom je određena naknada u iznosu od 1,20 % od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno, unaprijed, s tim da nije vidljivo na što se ova naknada odnosi i od kojih se troškova sastoji te zašto je određena baš u tom iznosu (postotku od iznosa kredita), a očito je da se radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe, takav način određivanja naknade potpuno je netransparentan za tužitelja, što je prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je stoga takva ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna, budući da tuženik prije zaključenja Ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.2. Nadalje, tužitelj navodi da je temeljem nepoštene ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu iz čl.6. t.1. tuženik na dan plasiranja kredita naplatio naknadu od 1,20 % od iznosa kredita 77.000,00 CHF, što je iznosilo 4.412,49 kn, tj. 585,64 €.

1.3. Tužitelj se poziva na odredbe čl. 323. st.1. i 1111. st. 1., a u svezi s odredbom čl. 1115. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO), te predlaže sudu da po provedenom postupku donese presudu kojom će utvrditi ništetnom i bez pravnog učinka nepoštenu ugovornu odredbu članka 6. točke 1. Ugovora o kreditu koja glasi: „ Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20 % jednokratno, unaprijed.“, te obvezati tuženika da tužitelju isplati iznos od 585,64 €, sa kamatama od 10.11.2005. god. do isplate uz naknadu parničnog troška sa kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da ističe prigovor zastare. Dalje navodeći da je tužitelj Ugovorom o kreditu dobio na raspolaganje 77.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjevom traži isplatu u iznosu od 585,64 EUR, a u slučaju ništetnosti spornih odredbi (što tuženik osporava) riječ je o zabrani manjeg značaja u smislu čl. 326. st. 2. ZOO-a/05, a uz to je u članku 6. Ugovora o kreditu jasno navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kredita jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 1,20 % odobrene glavnice, stoga je činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena, a u odnosu na pravo na naplatu predmetne naknade tuženik se poziva na odredbu čl. 1022., st. 2. ZOO-a 05, navodeći da je to naknadno uneseno i u čl. 2., st. 1., točki 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 52/16)

2.1. Uz navedeno, tuženik ističe kako se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS), te se poziva na odredbe čl. 173. st. 1. i 3. toč. 5. i čl. 174. Zakona o bankama (NN 84/2002), na temelju čega Hrvatska narodna banka donijela je Odluku o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite (NN 74/03) predlažući da sud na temelju članka 12., stavka 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22.) zatraži očitovanje (pomoć) Hrvatske narodne banke o tome što je efektivna kamatna stopa i jesu li troškovi obrade kredita njome obuhvaćeni, pri tom ukazujući da je tuženik u smislu odredbe članku 173. Zakona o bankama u svojim poslovnim prostorijama učinio dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita.

2.2. Nadalje, tuženik navodi da je s obzirom na gore navedeno članak 6. Ugovora o kreditu ugovorna odredba koja je uvjet za davanje kredita te da za njezino ugovaranje postoji valjani pravni temelj, te da navedena odredba nije nepoštena i posljedično tome ništetna budući da je jasna, lako uočljiva i razumljiva, čime je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP 03), a u prilog svojih navoda tuženik se poziva na prosudbe Suda Europske unije u kontekstu Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., i to u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. (Kiss protiv CIB Bank) i presudi C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi Credit Polska SA protiv QJ).

2.3. Vezano za predmetnu naknadu tuženik navodi da je ista standard bankarskog poslovanja te se poziva na sudsku praksu austrijskog Vrhovnog suda, Oberste Gerichsthof (OGH) u presudi OGH br. 6ob13/16d od 30. ožujka 2016., kakav stav navodi da su zauzeli i sudovi Češke Republike (Odluka Najvišeg suda Češke Republike CPJN 203/2013 i Odluka III. US – 3725/13 Ustavnog suda Češke Republike, ukazujući nadalje da je tuženik konstantno pod intenzivnim nadzorom Hrvatske narodne banke, koja nikada nije dovodila u pitanje zakonitost naplaćivanja predmetne naknade, a ni danas je ne dovodi u pitanje – upravo zato što ta naknada predstavlja standard bankarskog poslovanja u cijelom svijetu.

2.4. Ako sud unatoč navodima iz odgovora na tužbu odluči provoditi tzv. sud poštenosti prema članku 81., stavku 1. ZZP-a 03, tuženik ističe da je pitanje pregovaranja činjenično pitanje radi čega predlaže saslušanje tužitelja te ukazuje na sudsku praksu Trgovačkog suda u Osijeku u presudi P-2/2021 28. travnja 2022., sudsku praksu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž-2437/2022 od 24. svibnja 2023. i Županijskog suda u Splitu je u presudi poslovni broj Gž-279/2023 od 8. ožujka 2023. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tužitelj u podnesku od 26. svibnja 2025. očitujući se na navode iz odgovora na tužbu navodi da tuženikova osporavanja tužbe, prigovori i navodi su neutemeljeni i u suprotnosti sa sudskom praksom, ukazujući da se o predmetnoj odredbi Ugovora o kreditu nije se pojedinačno pregovaralo, te da je to jednostrana odluka tuženika, pozivajući se na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražene u presudama Rev-673/2023. od 13.02.2024.g.,Revd-1601/2024. od 30.04.2024.g. i Rev- 1051/2023, od 03.04.2024.g. i navodi da je sudska praksa zauzela stav da je riječ o nepoštenim i ništetnim odredbama.

3.1. U odnosu na istaknuti prigovor zastare tužitelj navodi da je Ustavni sud RH u većem broju svojih odluka rješavao sporna pitanja iz ugovora o kreditima, radi zastare, naknade, nadležnosti i dr. te posebno ukazuje na obrazloženje iz Odluke br. U-III-3202/2023, br. U-3204/2023. od 13. i 14.lipnja 2024. godine i br. U-III-5003/2022 od 04.lipnja 2024.godine.

4. Tuženik u podnesku od 3. rujna 2025. navodi da odustaje od prijedloga da se sasluša tužitelj na okolnost spoznaja i obavijesti koje je dobio prilikom sklapanja Ugovora o kreditu te ostaje kod danog odgovora na tužbu, dok u podnesku od 26. studenog 2025. navodi da nije sporna visina naplaćene naknade i datum naplate iste.

5. Proveden je dokaz uvidom u Ugovor o kreditu s lista 5-13 sudskog spisa, uvidom u obračun s lista 14 sudskog spisa, uvidom u odg. na zahtjev s lista 15 sudskog spisa, uvidom u dopis s lista 16 sudskog spisa, uvidom u sudsku praksu na koju se poziva tuženik u odg. na tužbu, uvidom u priložene odluke s lista 160-173 sudskog spisa i saslušanjem tužitelja.

6. Na temelju ovako provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, sud tužbu smatra osnovanom, radi čega je presuđeno kao u izreci.

7. Nesporno je da su tužitelj i prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek zaključili Ugovor o kreditu, temeljem kojeg ugovora je tužitelju kao korisniku kredita stavljen na raspolaganje novčani iznos od 77.000,00 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize kreditora na dan korištenja kredita, da je kredit zaključen na rok otplate od 20 godina, da je čl. 6. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja je u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu iznosila 1,20% jednokratno unaprijed.

8. Nesporno je da je gore navedena naknada naplaćena 10. studenog 2005. u iznosu od 4.412,49 kn što odgovara iznosu od 585,64 eura.

9. Nesporno je da je Slavonska banka d.d. Osijek, a koja je sa tužiteljem zaključila sporni ugovor o kreditu tijekom 2008., pripojena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb i to temeljem ugovora o pripajanju od 18. lipnja 2008., a da je potom temeljem rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Tt-16/22619-2, Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb nastavila svoje daljnje poslovanje pod nazivom Addiko Bank d.d. Zagreb.

10. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenog Ugovora o kreditu i to konkretno članak 6. u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja je u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu iznosila 1,20% jednokratno unaprijed, te je li nastupila zastara potraživanja.

11. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbi iz članka 6. Ugovora o kreditu o tzv. ulaznoj naknadi sud je primijenio odredbe: ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tj. na dan 26. listopada 2005.

12. Člankom 59. ZZP/03 propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

13. Člankom 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,20% iznosa kredita.

15. Tužitelj u svom iskazu navodi da je predmetni kredit namjenski potrošio za adaptaciju obiteljske kuće i za isplatu jednog suvlasnika, a u kojoj kući i sada živi, te da je radi kredita jedino otišao u Slavonsku banku u [adresa], što se tiče njegove informiranosti o odredbama ugovora, uključujući i predmetnu odredbu iz čl. 6., naveo je da je njemu u banci nije rečeno da će se ta naknada naplatiti što je kasnije shvatio iako je prije potpisivanja ugovora isti pročitao ali je svu pažnju usmjerio na odobreni iznos kredita i na visinu rate. Nadalje je naveo da mu prilikom traženja kredita prednik tuženika nije ništa tumačio o valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi i predmetnoj naknadi, a kada je došao potpisati ugovor o kreditu, ugovor o kreditu je već bio pripremljen, tako da nije mogao utjecati niti na jednu odredbu pa tako niti na odredbu o predmetnoj naknadi za koju nije niti shvatio da je ugovorena, tako da mu je kredit odobren po principu "uzmi ili ostavi" te da je riječ je o tipskom ugovoru koji je već bio pripremljen kad je on došao potpisati Ugovor o kreditu, a niti javni bilježnik nije ga informirao o odredbama ugovora o kreditu, te on niti kod isplate kredita na račun nije primijetio da je iznos odobrenog kredita umanjen za predmetnu naknadu, a on navedenu naknadu nije gotovinski platio kreditoru.

16. Prema članku 295. ZOO-a/05 opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

17. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

18. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju članka 6. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 6. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. ZZP/03, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03.

19. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan članak 6. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 1,20% na iznos kredit, budući da je ponašanje tuženika rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama stranaka budući da je tužitelj platio predmetnu naknadu u iznosu od 585,64 eura, a da pritom nije na jasan način obrazloženo koliko troškovi kredita iznose.

20. Odbijen je dokazni prijedlog tuženika da se pribave podaci od Hrvatske narodne banke o tome što je efektivna kamatna stopa i jesu li troškovi obrade kredita njome obuhvaćeni, budući da je i bez provođenja ovog dokaza činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno.

21. Radi svega gore navedenog stav je suda da je odredba Ugovora o kreditu iz čl. 6. o naknadi za obradu kredita nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, slijedom čega je ista i ništetna.

22. Neosnovan je prigovor zastare, jer je člankom 328. ZOO/05 propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela članka 6. Ugovora o kreditu.

23. Radi izloženog presuđeno je kao u izreci, te je utvrđeno da je pobijana odredba ugovora ništetna ujedno je temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i 1111. st. 1. ZOO- a/05 naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 585,64 eura s kamatom od dana kada je tužitelju navedeni iznos uskraćen prilikom isplate kredita jer se tuženik temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a/08 ima smatrati nepoštenim stjecateljem .

24. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23) i to trošak sastava zahtjeva za dostavu dokumentacije (Tbr. 36/3-25 bodova), trošak sastava tužbe (Tbr. 7/1-50 bodova), trošak sastava jednog obrazloženog podneska od 26. svibnja 2025. (Tbr. 8/1-50 bodova) i trošak zastupanja na ročištu od 11. prosinca 2025. na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari (Tbr. 9/1-50 bodova). Uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 eura i uvećano za 25% PDV-a, trošak iznosi 350,00 eura.

24.1. Također mu je priznat trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 13,27 eura temeljem Tbr. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" 37/23 u daljem tekstu Uredba) a u svezi s čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" 118/18 i 51/23 u daljem tekstu ZSP) i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu 13,27 eura temeljem Tar. br. 2. Uredbe a u svezi s čl. 7. toč. 3. ZSP-a, tako da ukupno dosuđen trošak iznosi 376,54 eura.

24.2. Tužitelju se temeljem gore navedenih odredbi Uredbe i ZSP-a nije mogao priznati zatraženi trošak sudske pristojbe presudu preko gore navedenog iznosa, kao i trošak pristupa pun. tužitelja na ročište za objavu presude, budući da isti na navedeno ročište nije pristupio.

25. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a tužitelju je na dosuđeni parnični trošak dosuđena i zatezna kamata od dana donošenja odluke s obzirom da je tužitelj postavio zahtjev za naknadom ovog troška, dok tuženik takav zahtjev nije postavio.

26. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a

27. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci.

U Županji, 22. siječnja 2026.

Sudac

Anica Pastović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana, od dana primitka iste.

Žalba se predaje putem ovog suda pisana u tri primjerka.

Obavijest:

1. Hana Lukić Hob, odvjetnica u Vinkovcima,

2. Zlatko Knezović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu KNEZOVIĆ & Partneri j.t.d.