Poslovni broj: P-982/2019-39

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja HT iz [adresa], H [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Gordani Grubešić, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika Addiko bank d.d. OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 29. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, te javne objave dana 22. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu br.306- 385/ 2007 od 13.07.2007g. /solemniziran po JB Broj:OV-16386/2007 od 03. srpnja 2007g./ sklopljenog između tužitelja HT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877 kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovornog odnosa promjenjiva na osnovi jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u dijelu kojim je ugovorena ulazna naknada za obradu (i osiguranje kredita), kao i u dijelu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, sa svim izmjenama i dopunama tih ugovornih odredbi koje su donesene za vrijeme trajanja tražbine Banke.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da tužitelju ST, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčanu tražbinu

u

ukupnom

iznosu

od

2.057,21

EUR

(slovima:dvijetisućepedesetsedameuraidvadesetjedancenta), koji se novčani iznos ima vratiti tužitelju sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007, a od 01. siječnja 2008 godine po stopi koju određuje članak 29. Zakona o obveznim odnosima, a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo zadnjem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te daljnjim odlukama HNB o izmjenama odluke o kamatnim stopama odnosno sa zateznim kamatama koje teku i to kako slijedi na:

-iznos od 2,85 EUR od 30.09.2007. pa do isplate

-iznos od 2,83 EUR od 31.10.2007. pa do isplate

-iznos od 2,80 EUR od 39.11.2007. pa do isplate

-iznos od 2,78 EUR od 31.12.2007. pa do isplate

-iznos od 2,75 EUR od 31.01.2008. pa do isplate

-iznos od 2,73 EUR od 29.02.2008. pa do isplate

-iznos od 14,77 EUR od 31.03.2008. pa do isplate

-iznos od 14,63 EUR od 30.04.2008. pa do isplate

-iznos od 14,51 EUR od 31.05.2008. pa do isplate

-iznos od 14,38 EUR od 30.06.2008. pa do isplate

.iznos od 14,25 EUR od 31.07.2008. pa do isplate

-iznos od 14,11 EUR od 31.08.2008. pa do isplate

-iznos od 13,98 EUR od 30.09.2008. pa do isplate

-iznos od 13,85 EUR od 31.10.2008. pa do isplate

-iznos od 13,71 EUR od 30.11.2008. pa do isplate

.iznos od 13,57 EUR od 31.12.2008. pa do isplate

-iznos od 13,43 EUR od 31.01.2009. pa do isplate

-iznos od 13,29 EUR od 28.02.2009. pa do isplate

-iznos od 13,15 EUR od 31.03.2009. pa do isplate

-iznos od 22,20 EUR od 30.04.2009. pa do isplate

-iznos od 21,96 EUR od 31.05.2009. pa do isplate

-iznos od 21,72 EUR od 30.06.2009. pa do isplate

-iznos od 21,47 EUR od 31.07.2009. pa do isplate

-iznos od 21,22 EUR od 31.08.2009. pa do isplate

-iznos od 20,97 EUR od 30.09.2009. pa do isplate

-iznos od 20,71 EUR od 31.10.2009. pa do isplate

-iznos od 20,45 EUR od 30.11.2009. pa do isplate

-iznos od 19,93 EUR od 31.01.2010. pa do isplate

-iznos od 19,66 EUR od 28.02.2010. pa do isplate

-iznos od 19,97 EUR od 30.09.2010. pa do isplate

-iznos od 19,64 EUR od 31.10.2010. pa do isplate

-iznos od 38,27 EUR od 04.01.2011. pa do isplate

-iznos od 18,63 EUR od 21.02.2011. pa do isplate

-iznos od 36,22 EUR od 20.04.2011. pa do isplate

-iznos od 34,80 EUR od 06.06.2011 pa do isplate

-iznos od 16,87 EUR od 30.06.2011. pa do isplate

-iznos od 16,50 EUR od 11.08.2011. pa do isplate

629,75 EUR

i

-iznos od 3,06 EUR od 31.08.2007. pa do isplate

-iznos od 0,06 EUR od 16.11.2007. pa do isplate

-iznos od 1,75 EUR od 30.11.2007. pa do isplate

-iznos od 0,46 EUR od 31.12.2007. pa do isplate

-iznos od 4,98 EUR od 31.01.2008. pa do isplate

-iznos od 7,48 EUR od 29.02.2008. pa do isplate

-iznos od 12,07 EUR od 31.03.2008. pa do isplate

-iznos od 5,48 EUR od 30.04.2008. pa do isplate

-iznos od 2,87 eur od 31.05.2008. pa do isplate

-iznos od 6,08 eur od 30.06.2008. pa do isplate

-iznos od 1,36 eur od 31.07.2008. pa do isplate

-iznos od 1,60 eur od 31.08.2008. pa do isplate

-iznos od 4,40 eur od 30.09.2008. pa do isplate

-iznos od 25,58 eur od 31.10.2008. pa do isplate

-iznos od 11,39 eur od 30.11.2008. pa do isplate

-iznos od 29,42 eur od 31.12.2008. pa do isplate

-iznos od 32,20 eur od 31.01.2009. pa do isplate

-iznos od 33,45 eur od 28.02.2009. pa do isplate

-iznos od 30,00 eur od 31.03.2009. pa do isplate

-iznos od 31,28 eur od 30.04.2009. pa do isplate

-iznos od 25,90 eur od 31.05.2009. pa do isplate

-iznos od 21,93 eur od 30.06.2009. pa do isplate

-iznos od 22,98 eur od 31.07.2009. pa do isplate

-iznos od 25,07 eur od 31.08.2009. pa do isplate

-iznos od 24,89 eur od 30.09.2009. pa do isplate

-iznos od 22,78 eur od 31.10.2009. pa do isplate

-iznos od 26,74 eur od 30.11.2009. pa do isplate

-iznos od 29,93 eur od 31.12.2009. pa do isplate

-iznos od 34,45 eur od 31.01.2010. pa do isplate

-iznos od 33,41 eur od 28.02.2010. pa do isplate

-iznos od 73,46 eur od 30.09.2010. pa do isplate

-iznos od 65,62 eur od 31.10.2010. pa do isplate

-iznos od 0,06 eur od 30.11.2010. pa do isplate

-iznos od 102,24 eur od 04.01.2010. pa do isplate

-iznos od 180,03 eur od 21.02.2011. pa do isplate

-iznos od 0,01 eur od 28.02.2011. pa do isplate

-iznos od 88,13 eur od 20.04.2011. pa do isplate

-iznos od 230,56 eur od 06.06.2011. pa do isplate

-iznos od 119,52 eur od 30.06.2011. pa do isplate

-iznos od 54,78 eur od 11.08.2011. pa do isplate

1.472,46 EUR

sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da tužitelju ST OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati novčanu tražbinu u iznosu od 1,50 % od iznosa kredita što čini iznos od 259,00 EUR-a (slovima:dvjestopedesetdeveteura) koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbe o ulaznoj naknadi za obradu kredita ima vratiti tužitelju zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, počevši od 04.07.2007. prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008 godine po stopi koju određuje čl.29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a koje se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanaciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te daljnjim odlukama HNB o izmjenama odluke o kamatnim stopama, pa sve do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u visini od 2.550,00 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 22. siječnja 2026. do isplate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška tužitelj odbija.

riješio je

I. Utvrđuje se da je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva kojim je tražio utvrđenje ništetnim dijelove odredaba Ugovora o kreditu br.306-385/ 2007 od 13.07.2007g. /solemniziran po JB Broj:OV-16386/2007 od 03. srpnja 2007g./ sklopljenog između tužitelja HT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877 kao kreditora, u dijelu kojim je je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita kao i isplatu iznosa stečenog bez osnove primjenom te odredbe ugovora o kreditu.

II. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi i podnescima navodi da je 03. srpnja 2007. sklopio sa tuženikom ugovor o kreditu u svojstvu potrošača kojim joj je odobren kredit u iznosu od 29.487,00 CHF u protuvrijednosti u kunama uz valutnu klauzulu čime je glavnicu i kamate vezao za švicarski franak, nadalje navodi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,40 %. Ističe kako se o u odredbi ugovora o kreditu koja se odnosi na kamata uz stopu koja je promjenjiva sukladno jednostranoj odluci banke nije pregovaralo pojedinačno pa su slijedom toga te odredbe ugovora o kreditu protivne kogentnim odredbama članka 96. i 97 Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora za vrijeme njegovog izvršavanja, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe ništetnost, a sve temeljem članka 102. Zakona o zaštiti potrošača. Poziva se na pravomoćnu presudu Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. g. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 od 04.07.2013. g., a kojom je utvrđeno da je između ostalih i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva. Ističe da ih je navedena presuda Visokog trgovačkog suda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske te je u istima utvrđeno kako je među ostalim bankama i tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača riječi u ugovorima o kreditiranju nepoštene odredbe o ugovorenoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze promijenila se u skladu sa jednostranim odlukama banke te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo o nepoštene od trenutka kad su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj je ustala ovom tužbom radi individualne pravne zaštite, a uzimajući u obzir utvrđenu povredu u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača potražuje vraćate primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivim kamatama. Pored toga tužitelji navodi da je tuženik povrijedio načelo jednake vrijednosti činidaba te odredbu o valutnoj klauzuli nije ugovorio sa ciljem i svrhom postojanja valutne klauzule. Tužitelji ističe da tužena se nije zadužila u CHF-u niti je kupila CHF kako bi tužitelju isplatila pozajmljeni iznos pa nije bila niti opravdana primjena valutne klauzule koja je ugovorena u članku 2. predmetnog ugovora. Tužitelj o valutnoj klauzule nije znao puno, a tuženik kao banka koja se bavi kreditiranjem o tome imala više saznanja. Tužena je tužitelja navela na sklapanje ugovora o kreditu u švicarskim francima reklamirajući isti kao najpovoljniji i njoj najisplativiji kredit, a tužiteljica kao građanin nije bila upoznata da postoji rizik zbog prave vrijednosti CHF u odnosu na kunu i nije razumjela kako će sve to ekonomske posljedice polučiti za nju sklapajući ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF-u, što se u konačnici i dogodilo. Tužitelj je imao u potpunosti povjerenje u banku kao instituciju koja se bavi kreditiranjem te preporuka banke za nju bila dostatna vjerodostojna.

U konačnici navodi da se ovdje radi o restituciji utemeljenoj na članku 323. Zakona o obveznim odnosima prema kojem se u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj primila temeljem takvog ugovora. Navodi kako je izvršio konverziju kredita te je između stranaka zaključen dodatak ugovoru o kreditu 29. travnja 2016. Konverzija sama po sebi nije zapreka da se naknadno utvrde ništetnim pojedine odredbe ugovora o kreditu , jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Sklapanjem dodatka ugovora o kreditu prema ZID ZPK nisu konvalidirane ništene odredbe ugovora o kreditu već su stranke samo izvršile intervenciju u prethodno sklopljeni ugovor. Slijedom toga tužitelj traži da se tužbom utvrdi da su ništetne odredbe dijelovi odredaba ugovor o kreditu kojeg se stranke zaključile dio odredbi ugovora o kreditu u dijelu kojim je određena promjenjivost redovne kamatne stope sukladno odluci banke o kreditiranju građana, u dio odredbe u dijelu kojim se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu. Tužitelj pored utvrđenja ništetnim dijelova odredbi ugovora o kreditu na način pobliže opisan u točki 1 izreke ove presude predlaže i da se naloži tuženiku da joj isplati novčanu tražbinu u ukupnom iznosu od stečenog bez osnove primjenom ništetnim odredbi ugovora o kreditu zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana plaćanja pa do isplate. Tužbu postavlja kao stupnjevitu tužbu jer tuženik na njegovo traženje nije dostavio dokumentaciju potrebnu za specificiranje tužbenog zahtjeva (zahtjevi prileže spisu na listu 19 i 21 spisa).

Podneskom od 06. ožujka 2024. tužitelj proširuje tužbeni zahtjev na način specificira točku I tužbenog zahtjeva koja se odnosi na utvrđenje ništetnosti dodaje točku III i IV tužbenog zahtjeva, u točki I traži utvrđenje ništetnim dio odredbi govora o kreditu u dijelu kojem je ugovorena naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita te isplatu. tako stečenog bez osnove zbog primjene i tih ništetnih odredbi ugovora o kreditu

Tužitelj na ročištu održanom 12. srpnja 2024. i ponovno na ročištu održanom 27. lipnja 2025. povlači dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovorena naplata izlazne naknade -naknade za prijevremenu otplatu kredita i isplate iste po toj ugovornoj odredbi.

Tužitelj konačno precizira tužbeni zahtjev po provedenom financijskom vještačenju podneskom od 24. travnja 2025. te potražuje s osnove preplaćenih kamata iznos od 629,75 EUR, a s osnove preplate zbog tečajnih razlika iznos od 1.472,46 EUR s kamatama od dana plaćanja svakog takvog više plaćenog iznosa pobliže opisano u točki 2. izreke ove presude, te isplatu iznosa os 259,00 EUR na ime naplaćene naknade za obradu kredita sa zateznom kamatom od 04. srpnja 2007. zajedno s troškovima postupka.

U odgovoru na tužbu i podnescima tuženik navodi kako je tužitelj predmetni ugovor izmijenio u dijelu valute, obveze i kamatne stope, sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu (dalje: Aneks), 15. veljače 2016. Tuženik je bio obvezan ponuditi tuženiku sklapanje predmetnog Aneksa sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15). Sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020. donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, tuženik ističe kako je Aneksom provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) iz kojeg razloga tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, a niti bilo kakvo pravo na dodatnu isplatu. Člankom 19.e. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 143/13 dalje ZPK) naloženo je tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita sa monetarnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita sa monetarnom klauzulom u EUR valuti i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora. Budući da je tuženik morao postupiti u skladu sa predmetnim zakonom, predložio je tužitelju sklapanje Aneksa kojim se mijenjaju odredbe ugovora, a što uključuje odredbu o valuti obveze i kamatnim stopama. Tako je tužitelj sklapanjem Aneksa u cijelosti izmijenio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, člankom 3. Aneksa ugovora o kreditu. Aneks se primjenjuje na pravni odnos stranaka retroaktivno, a što proizlazi i iz otplatnog plana koji je tužitelj primio uz aneks gdje je obračunata konverzija ugovora o kreditu na temelju izmijenjenih odredbi. Tako je visina otplate anuiteta (glavnica i kamata) određena istovrsno kao i u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u EUR valuti i to od dana početka otplate ugovora o kreditu. Stoga je nesporno da je Aneksom ugovora o kreditu izmijenjena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, i to člankom 3. na način da je određeno da kamatna stopa predstavlja zbroj promjenjivog dijela kamatne stope i fiksnog dijela kamatne stope dok se promjenjiva kamatna stopa veže uz šestomjesečni EURIBOR te se ista u skladu s EURIBOR-om usklađuje odnosno mijenja. Odredba članka 3. usklađena je sa čl. 11.a ZPK, a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Aneksa. Kako bi predmetna odredba bila što jasnija korisniku kredita, termin EURIBOR (Euro Interbank Offered Rate) je obrazložen. Isti predstavlja prosjek kamatnih stopa po kojima više od 50 europskih banaka međusobno posuđuje sredstva i kao takav se smatra najvažnijom referentnom kamatnom stopom europskog novčanog tržišta, a mijenja se sukladno promjenama na tržištu novca i na njegovu promjenu nema utjecaja tuženik. Navedene odredbe su zamijenjene s retroaktivnom primjenom, kao da je odredba čl. 3. Aneksa ugovorena na dan sklapanja osnovnog ugovora. Navedeno je u skladu sa ZPK kojim je određeno da se svi korisnici kredita sa valutnom klauzulom u CHF moraju izjednačiti sa korisnicima kredita sa valutnom klauzulom u EUR valuti. Isto je moguće ispuniti samo ako se ugovorna obveza izmjeni retroaktivno. Stoga je za cijelo vrijeme trajanja ugovora obveza po promjenjivoj kamatnoj stopi odrediva jer se ista mijenja sukladno objektivnom pokazatelju tj. promjeni EURIBOR-a na tržištu. Iz navedenog je razvidno da su potpuno neosnovani paušalni navodi tužitelja da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Aneksa bila ništetna. Tuženik ističe da sukladno čl. 324. st. 1. ZOO- a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači i ništetnost samog ugovora stoga se na predmetnu pravnu situaciju ne može primijeniti odredba čl. 326. st. 1. ZOO-a koja zabranjuje konvalidaciju kada je ništetan cijeli ugovor. Naime, smisao odredbe čl. 326. st. 1. ZOO-a ogleda se u tome što zbog apsolutne ništetnosti nepostojeći ugovor (contractus nullus) ne postoji ni faktično ni pravno, dok ništetan ugovor postoji samo faktično ali ne i pravno, slijedom čega u oba slučaja ugovor nije nastao pravno i kao takav se ne može naknadno ni osnažiti, konvalidirati, već bi se jedino mogao sklopiti novi ugovor (Dr. S, Komentar zakona o obveznim (obligacionim) odnosima, Zagreb 1978, str. 468). Suprotno navedenom, kod ništetnosti pojedine odredbe ugovora zakonodavac odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a podržava načelo afirmacije ugovora po kojem treba nastojati da se sklopljeni obvezni ugovor što više održi na snazi. Iz tog razloga su ugovorne strane ovlaštene eventualno ništetne odredbe ugovora zamijeniti valjanima. Dapače, ugovaranje obveze ugovornih strana da zamijene eventualno ništetnu odredbu valjanom uobičajena je pravna praksa prilikom sklapanja ugovora. Tako se kao sastavni dio ugovora navode salvatorne klauzule sljedećeg sadržaja: „Ako bi se za neku od odredbi ovog ugovora naknadno utvrdilo da je ništetna, ta činjenica neće imati učinka na ostale odredbe ovog ugovora. Ugovor u cjelini ostaje valjan s time da se ugovorne strane obvezuju da će ništetnu odredbu zamijeniti valjanom koja će u najvećoj mogućoj mjeri omogućiti ostvarivanje cilja koji se htio postići odredbom za koju je ustanovljeno da je ništetna.“ Člankom 19.e. ZPK 102/15 naloženo je tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita sa monetarnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita sa monetarnom klauzulom u EUR valuti i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora. Budući da je tuženik morao postupiti u skladu sa predmetnim zakonom isti je predložio tuženiku sklapanje aneksa kojim se mijenjaju odredbe ugovora, a što uključuje i odredbu o kamatnim stopama. Tuženik posebno ističe da predmetnim Aneksom nije došlo do konvalidacije eventualno ništetne odredbe tj. ista nije pravno osnažena, što uostalom i nije moguće po odredbama ZOO-a. Međutim, ovdje je došlo do zamjene postojeće odredbe novom. Tu nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi. Dakle, odredbe Aneksa u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u EUR treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje nisu ništetne. Konačno, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u presudi posl. br. Rev- 1172/18 od 19. ožujka 2019. zauzet je stav kako se eventualno ništetne ugovorne odredbe mogu izmijeniti voljom stranaka. U konačnici, izmjena odredbi, smisao je Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Kada se predmetne odredbe ne bi mogle valjano izmijeniti, kako bi zakonodavac mogao naložiti tuženiku takvu obvezu?

Odredbe o valuti obveze i promjenjivoj kamatnoj stopi izmijenjene su u skladu sa zakonom. Budući da je zakonodavac naložio predmetnu promjenu s retroaktivnim učinkom, tužitelj je stavljen u položaj kao da je od dana sklapanja ugovora, iznos kredita i povrat vezan za EUR valutu. Tako je tužitelj nakon konverzije ispunjavao svoju obvezu iz ugovora o kreditu u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za EUR valutu. Slijedom navedenog, tužitelj ne može osnovano zahtijevati pravnu zaštitu kao da još uvijek ima obvezu po ugovoru o kreditu u CHF valuti. Isto, jer je kolektivnom presudom utvrđeno pravo na zaštitu samo onih korisnika kredita kojima je obveza vezana za CHF valutu.

Tuženik posebno ukazuje na obrazloženje presude VSRH Rev-2221/18, i to str. 21-22. obrazloženja koje glasi: „Kod činjenice da je tužitelj odlukom Vlade Republike Hrvatske u smislu odredbi ZZP/09 određen osobom ovlaštenom za pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a tužitelj pokrenuo ovaj postupak vezano za ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditiranju u kojima je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica kredita, a koji ugovori su sklapani u razdoblju 2004.-2008., a za koje ugovorne odredbe tužitelj smatra da su nepoštene te ništetne, onda se nameće zaključak kako je tužitelj imao pravni interes za pokretanje ovog postupka u vrijeme podnošenja tužbe, a koji pravni interes postoji i dalje, unatoč tome da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 102/15) omogućeno korisnicima tih kredita konverzija iznosa kredita vezanih uz švicarski franak vezati uz EUR. To stoga što je tim Zakonom potrošačima – korisnicima kredita ponuđena mogućnost konverzije kreditnog duga vezanog uz švicarski franak, vezati uz valutu EUR, ali ne kao njihova obveza, što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.“

Dakle, obrazlažući pitanje pravnog interesa za utvrđenjem ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji su temeljem posebnog propisa konvertirani, Vrhovni sud Republike Hrvatske je iznio jasan i nedvojben stav da takav interes postoji kod onih ugovora koji su ostali na snazi s valutnom klauzulom u CHF, dakle nekonvertirani ugovori o kreditu. Stoga, kako je ovdje napravljena konverzija, i sporna odredba je zamijenjena novom, i to s retroaktivnim učinkom, tužitelj nema više interesa voditi ovaj postupak, niti ima pravo na bilo kakvo obeštećenje.

Sklapanjem Aneksa ugovorne strane su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tako su odredbe čl. 2. i 3. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. Aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno. Također, ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti, ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima, pa u tu svrhu prilaže pisani iskaz svjedoka gđe. HTZ, a radi utvrđenja navedenih činjenica i okolnosti. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Predmetnim je ugovorom ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 30 godina. Stoga je jasno da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 30 godina. Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020., donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, zauzeo je pravni stav kako:

„Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

Dakle, predmetnom odlukom je utvrđeno da je Aneks o konverziji valjan i da proizvodi pravne učinke. To znači da se pravni učinci ocjenjuju u cijelosti i punom opsegu, a to se odnosi onda i na retroaktivan učinak Aneksa. Kada to ne bi bilo tako, tada utvrđenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je Aneks valjan i da proizvodi pravne učinke ne bi imalo nikakvog smisla. Stoga, imajući u vidu valjanost Aneksa, tužitelj nema pravo na povrat plaćenog na temelju eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora. Dodatno, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku Gos-1/2019, zauzeo stav da se pravni interes za podnošenje tužbe kod tzv. konvertiranih kredita odnosi na pravne situacije kada konverzija nije pravilno provedena: „U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. (stranica 6. rješenja)“ Stoga je očito kako je sud odlukom u oglednom postupku pojasnio pravni stav zauzet u predmetu Rev-2868/18. Logičnim tumačenjem nameće se zaključak kako tužitelj sklapanjem Aneksa, u situaciji kada je konverzija provedena u skladu sa ZIDZPK, nema više pravni interes niti pravo potraživati daljnje iznose na ime obeštećenja.

Tužitelj zahtijeva isplatu u visini koja očigledno predstavlja razliku kao da se kamatna stopa nije mijenjala za cijelo vrijeme trajanja otplate te kao da je tečaj CHF ostao isti kao na dan isplate kredita. Tuženik prvenstveno ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio fiksnu kamatnu stopu na predmetni ugovor o kreditu. Nesporno je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom. Tužitelj u tužbi nije ni na koji način obrazložio kolika bi prema njegovom stavu trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa već istu samo paušalno određuje kao početno ugovorenu kamatnu stopu. Tako tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksna kamatna stopa, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženik nudio za ugovore s fiksnom kamatom u bilo kojoj valuti obveze. Čak i da se utvrdi ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, iznos navodne preplate mogao bi se računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju. Nadalje, ukoliko tužitelj tvrdi da se predmetni ugovor o kreditu treba smatrati „kunskim kreditom“ to tuženik ističe kako bi se u tom slučaju izračun trebao izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom periodu. Naime, u prilog tom stavu govori i činjenica da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Stoga je tada predmetni izračun sačinjen u skladu sa zakonom, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem ročnosti, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

Tuženik, opreza radi, ističe prigovor zastare iz razloga kako slijedi. U slučaju ako bi tužitelj isticao pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P- 1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužitelja u ovom postupku, tuženik navodi kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a. Osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredba u slučaju kada iste postoje. Budući da odredba čl. 241. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciji. Posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku jer je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja dok tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu. Primjena čl. 241. ZOO u ovom kontekstu dovela bi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Stoga, tuženik ističe kako se na eventualno potraživanje tužitelja primjenjuje zastarni rok od pet godina, računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Tuženik smatra da bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, sud one korisnike kredita koji su sklopili ugovor o kreditu sa CHF valutnom klauzulom, neosnovano stavio u povoljniji položaj u odnosu na korisnike kredita koji su sklopili ugovore o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule. U odnosu na naknadu za obradu kredita navodi kako je ista jasna , lako razumljiva i uočljiva u samom ugovoru o kreditu, stoga da ne podliježe testu nepoštenosti. Odredba je gramatički razumljiva. Tuženik ističe da prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža. Troškovi obrade kredita jasno su definirani i tuženik smatra da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu-obradu i odobrenje kredita. Ističe kako se o toj odredbi i pojedinačno pregovaralo

Tužitelj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu ovisio jedino o svojoj osobnoj volji te je mogao sam odlučiti odgovarala li mu navedena odredba ili ne. Nadalje nejasno je zašto tužitelj smatra da je zbog ugovaranje navedene odredbe došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga predlaže sudu odbiti tužitelj s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

Tuženik se usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva kako učinjenoj u podnesku od 06. ožujka 2024. i 24. travnja 2025.

Sud je dopustio navedene preinake tužbenog zahtjeva. Preinaka učinjena u podnesku tužitelja od 06. ožujka 2024. učinjena je prije zaključenja prethodnog postupka te je sita pozivom na odredbu čl. 190 st.1 ZPP-a dopuštena, smatrajući da je isto svrsishodno za konačno rješenje spora među strankama jer se temelji na istom ugovornom odnosu-ugovoru o kreditu zaključenom 2007. godine. U odnosu na preinaku učinjenu 24. travnja 2025. iste je učinjena po provedenom financijskom vještačenju, a tužitelj tek po provođenju financijskog vještačenja moga konačno precizirati visinu tužbenog zahtjeva (ranije to nije niti bilo moguće jer tuženik unatoč pozivu tužitelja prije podnošenja tužbe nije dostavio traženu dokumentaciju) koji se temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi pa ju je pozivom na odredbu članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva slijedom čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja. Pored toga preinaka tužbenog zahtjeva je dopuštena sukladno zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-IV 162/2021 od 26.11.2021. koji glasi: U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, pa je odlučeno kao u točki II izreke rješenja.

Kako je tužitelj na ročištu održanom 12. srpnja 2024. i 27. lipnja 2025. povukao dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnim dijela odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovorena naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita i isplate po toj osnova, čemu se tuženik nije protivio to je pozivom na odredbu čl. 193 st. 2 ZPP-a- odlučeno kao u točki I izreke rješenja.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Dijani Tomljanović -Butković

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-A ovaj sud držim tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio tuženiku temeljem ugovorene promjenjive kamatne stope koja se mijenja sukladno jednostranoj odluci banke u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu te razliku tečaja CHF u odnosu na početni inicijalni plan i stvarno plaćeni iznos anuiteta po tečaju CHF važećem na dan plaćanja svakog anuiteta, tvrdeći da su ništetne ugovorne odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Također tužitelj tvrdi da je ništetna i odredba ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita te povrat iznosa stečenog bez osnove zbog primjene te odredbe ugovora o kreditu.

Među strankama u postupku nije sporno da su međusobno sklopili Ugovor o kreditu br. 306-358/2007 od 03. srpnja 2007. kojim je u čl. 2. tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos u kunama u protuvrijednosti 29.487,00 CHF prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Nadalje nije sporno da je predmetni kredit odobren tužitelju namjenski ( čl. 2. Ugovora) za kupnju motornog vozila, te da je čl.3 . ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti redovnu kamatu od 5,40% godišnje koja da je promjenjiva u skladu s Odlukom o banke o kreditiranju građana . Isto tako nije sporno da se tužitelj u čl. 4 obvezao predmetni kredit otplatiti u 84 mjeseci, odnosno u jednakim mjesečnim anuitetima od u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke-kreditora za CHF važećim na nad dospijeća, a prema otplatnom planu. Člankom 5 ugovorena je naplata jednokratne troškova obrade kredita u visini od 1,50% od iznosa kredita. Također nije sporno da je tuženik tijekom trajanja ugovornog odnosa vršio promjenu prvotno ugovorene kamatne. Potom je među strankama zaključen Aneks 18. ožujka 2010. kojim je ugovoren moratorij kredita na do 31.08.2010., po isteku moratorija dospijevaju anuiteti od kojih prvi dospijeva 30.09.2010., te se mijenja i kamatna stopa na visinu od 7,30 % godišnje. Kredit je zbog kašnjenja u plaćanju otkazan i glavnica je dospjela 28.10.2011. Nadalje nije sporno da su stranke 29. travnja 2016 . sklopile sporazum- dodatak ugovoru o namjenskom kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju prema kojoj kod tužitelja nije utvrđena preplata.

Među strankama nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž- 7129/13 od 13.06.2014.g. i Presudom Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-249/14 od 09.04.2015.g. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 1.11.2004.g. do 31.12.2008.g., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.09.2003.g. do 06.08.2007.g. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.

Nedvojbeno je naprijed citiranom pravomoćnom sudskom odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača- korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužiteljica se pozvala na utvrđenja iz navedenih presuda.

Prema članku 3. Zakona o zaštiti potrošača/03 koji je bio važeći u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu potrošači svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu nam je njegovom zanimanju, niti njegovoj posebnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prema navedenoj zakonskoj odredbi za status moraju biti kumulativno ispunjena 2 uvjeta i to a da se radi o fizičkoj osobi i bez da on sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji im nije u svrhu njene poslovne djelatnosti već u osobne ne komercijalne svrhe. Iz provedenog dokaznog postupka posebice iz ugovora o kreditu od godine i iskaza tužitelja neprijeporno proizlazi da ima status potrošača, naime prvi uvjet nesporno postoji, a što se tiče drugog uvjeta jasno je, a uzimajući u obzir članak 2 ugovora o kreditu da je predmetni namjenski kredit podignut za kupnju motornog vozila i iskaza tužitelja da je automobil korišten u privatne svrhe, iz navedenog jasno proizlazi, kako pravni posao nije zaključen u svrhu poslovne djelatnosti, a suprotno tome tuženik nije dokazao.

Sporno je među strankama može li tužitelj tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule u CHG nakon što je sklopio dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja ima li pravo na povrat s osnove preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF.

Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi, tužitelji ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO- a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK ne nije tužitelju onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Člankom, 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1.-3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzije ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZOPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru.

U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP iz 2003.g. ) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. No pored toga a uzimajući u obzir utuženo razdoblje mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g. (NN 79/07 i 125/07).

Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 3. koja se odnosi na ugovornu kamatu i promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g.

Sagledavajući sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača nedovoljno razumljiva. Naime, navedenom odredbom promjena kamatne stope vezana je isključivo za Odluku banke o kamatnim stopama, odnosno akt tuženika, koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje, te koji se bave bankarskim poslovima. Dakle odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nikako nisu mogle biti nikako razumljive. Naime, odredbom čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora (5,40 % godišnje) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužiteljici u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 5,40 % godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga nikako nije realno za očekivati da je tužitelj kao prosječan potrošač bila u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja.

Tužitelj u iskazu navodi kako mu o načinu promjene kamate stope i o parametrima koji utječu na promjenu iste nije ništa pojašnjeno. Tuženik je odustao od saslušanja bankarskog službenika koji je pregovarao s tužiteljem vezano za zaključenje predmetnog ugovora. Nadalje tijekom postupka ni na koji način nije utvrđeno da je tuženik u konkretnom slučaju tužitelj prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njemu razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja ovisi o jednostranoj odluci banke.

Nadalje jasno je da je konkretni ugovor o kreditu tipski unaprijed formulirani ugovor, a tužitelj kao potrošač ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih unaprijed formuliranih odredbi. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinjeno, naime tuženik suprotno nije dokazao.

I iz presude donesene u kolektivnom sporu jasno proizlazi da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača-korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa je stoga ništetna. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita ,a što nije učinio.

Slijedom navedenog ugovorna odredba iz točke 3. ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu koja je ovisna o jednostranoj odluci banke je ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 102. ZZP- a iz 2007. g. pa je odlučeno kao u točki 1 izreke odluke

Što se tiče valutne klauzule valja navesti kako je iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. razvidno da se u tom revizijskom postupku između ostalog odlučivalo jesu li ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.). Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj. Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Stajalište je ovog suda da se vezano za osnov tužbenog zahtjeva dovoljno pozvati na utvrđenja iz Presuda Vrhovnog suda RH Rev- 2221/2018 i Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017. Tuženik se stoga neosnovano poziv na presudu suda EU broj C-81/19 jer se u konkretnom slučaju uopće ne raspravlja o nepoštenosti same valutne klauzule, koja je nesporno dispozitivna odredba hrvatskog prava, već o tome je li potrošač bio informiran u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u fazi sklapanja ugovora kreditu, a što nije, kako je utvrđeno u kolektivnom sporu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.).

Nadalje valja navesti kako iz iskaza tužitelja koji je naveo kako mu ništa nije pojašnjeno o valuti CHF, isključivo mu je ponuđen kredit u CHF valuti, a auto kuća u kojoj je kupovao vozilo ga je uputila u Hypo banku, anuitet da mu je porastao duplo, jasno proizlazi da tužitelj kao prosječni potrošač nije informiran o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF.

Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF odnosno da su stranke ugovorile švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica kredita, ništetan pa je odlučeno kao u točki 1 izreke odluke.

Nadalje valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14 i 110/15 ) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C- 186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.

Nadalje kod tužitelja nije utvrđena preplata te isti sklanjanjem konverzije nije obeštećen ni na koji način.

U odnosu na prigovor zastare valja navesti kako u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 30.05.2014.g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo tek 13. lipnja 2019. g (u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom), a tužba je podnesena u 23. svibnja 2019. g. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina.

U odnosu na ništetnost odredbe o naplati naknade za obradu kredita.

S obzirom na utuženo razdoblje mjerodavne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača sa svim izmjenama i dopunama (NN 96/03 i dr.). Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007. g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je odredba koja su se odnosi tzv. ulaznu naknadu, jasno vidljiva- uočljiva u istoj je navedeno da se u visini od 1,50% od iznosa kredita, jednokratna naknada, naplaćuje se prilikom korištenja kredita.

No ovdje treba utvrditi je li predmetna ugovorne odredba iz čl. 10 Ugovora o kreditu bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu je li poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 84. ZPP-a iz 2003. g.

Analizirajući sam ugovor o kreditu ovaj sud utvrđuje da se radi o tipskom unaprijed formuliranog ugovoru, pripremljenom od strane banke –kreditora, stoga po prirodi stvari o pojedinim odredbama ugovora o kreditu nije moglo pojedinačno pregovarati niti se pregovaralo.

Tužitelj u iskazu navodi kako niti o toj odredbi ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovarao s tuženikom, nije niti znao da se o tome može pregovarati, znao je izračunati njezina visina jer piše u ugovoru da iznosi 1,50 % od iznosa kredita.

Nadalje tuženik nije predložio saslušanje osobnog bankara koji je razgovarao s tužiteljicom, a da bi se moglo utvrditi je li se baš o toj ugovornoj odredbi pregovaralo kako to tuženik ističe u odgovoru na tužbu.

Nadalje u odnosu na navod tuženika da su se tom naknadom podmirivali troškovi vezani za obradu kredita nisu ničim dokazane, nigdje ne stoji što točno ta naknada obuhvaća i koje to opravdane troškove obrade glede izdavanja kredita banka ima, ako je banka i imala kakve troškove glede obrade zahtjeva i izdavanja ugovora o kreditu isti se trebaju plaćati iz redovnih prihoda banke tuženika odnosno iz prihoda koji proizlaze iz redovnog poslovanja banke, a ne na način da se potrošaču nameće obveza ulazne naknade. Iako u vrijeme zaključenja ugovora ugovaranja takve naknade nije bilo nezakonito, Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2017. je propisano da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu/ ili odobravanje kredita iz čega je jasno proizlazi intencija zakonodavca da su potrošači u kreditima već opterećeni nizom davanja, plaćanje solemnizacije ugovora, stoga nametanje ove obveze potrošaču u periodu prije 2017. sud smatra nepoštenom praksom.

Dakle neprijeporno je da se o navedenoj ugovornoj odredbi iz čl. 10 Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer obvezuje tužitelja-potrošača na plaćanje naknade u visini od 1,50 % od iznosa kredita koji mu je odobren, u konkretnom slušaju radilo se o naknadi koja ja tužitelju obračunata u visini od 259,00 EUR i naplaćena 04. srpnja 2007., dakle ne radi se o neznatnom iznosu, pa je navedena odredba nepoštena odredba sukladno odredbi članka 81. stavak 1. ZZP – a, a koja odredba je onda sukladno odredbi članka 87. stavak 1. ZZP – a ništetna.

Ista je protivna i osnovnim načelima obveznog prava poput načela ravnopravnosti stranaka ugovornog odnosa i načelu dužnosti suradnje stranaka u ugovornom odnosu, kao i zabrane zlouporabe prava. Banka- tuženik ugovaranjem ovakve odredbe je ta osnovna načela iz ugovornih odnosa prekršila, iskoristivši poziciju jače strane u ovom ugovornom odnosu.

Slijedom toga valjalo je odlučiti kao u točki I. izreke ove odluke.

U odnosu na navod tuženika da je potraživanje tužitelja u zastari valja navesti kako taj prigovor nije osnovan, naime uzimajući u obzir pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., po kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora stoga zastare nema.

Iz Nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Dijane Tomljanović -Butković list 313-362 spisa proizlazi da razlika između stvarno plaćenih anuiteta po kamatnoj stopi koju je jednostrano mijenjao tuženik i kamatnih stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora iznosi 629,75 EUR. Ako se pak uzme u obzir da je između stranaka zaključen Aneks br. 1 kojim je ugovorena kamatna stopa od 7,30% počam o d 30.09.2010. onda razlika iznosi 438,69 EUR. Manje plaćena kamata iznosi 121,09 EUR ona je posljedica izostanka plaćanja, a ne smanjenja kamatne stope. Dok razlika u između stvarno plaćenih anuiteta po tečaju CHF koji se mijenjao tijekom razdoblja otplate kredita i početnom tečaju koji je jednak tečaju na dan isplate kredita iznosi 1.427,46 EUR, negativne tečajne razlike iznose 2,27 EUR. U odnosu na konverziju navodi kako na dan 30.09.2015. nema ostatka glavnice sve s obzirom da je cijeli kredit dospio 28.10.2011.-isti je otkazan zbog kašnjenja u plaćanju. U odnosu na ulaznu naknadu vještak navodi kako prema dokumentaciji koja prileži spisu ista je tužitelju naplaćena 04. srpnja 2007. u visini od 1.951,43 kn odnosno 259,00 EUR. Prema dokumentaciji priležećoj spisu može se utvrditi da je konverzija provedena sukladno zakonu. Preplate kamate i tečaja su uključene u izračun preplate/manjka u konverziji preko stvarnih uplata u kunama. Zatezna kamata na više plaćenu kamatu do 30.09.2015. iznosi 460,98 EUR, a zatezna kamata na više plaćeni tečaj do 30.09.2015 iznosi 803,37 EUR.

Tužitelj nije istako primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka već je podneskom od 24. travnja 2025. specificirao kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva na način da potražuje iznos od 629,75 EUR na ime preplate zbog primjene ništetne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke te iznos od 1.472,46 EUR zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te iznos od 259,00 EUR.

U odnosu na nalaz i mišljenje tuženik je iznio primjedbu na matematički izračun jer da za ispravnu razliku promjene kamtne stope potrebno je usporediti anuitete po primijenjenom otplatnom planu i anuitete po početno ugovorenim uvjetima, nadalje da vještak nije koristila ispravne datume uplata, nadalje oprava i metodologiju koju je vještak koristila. Nadalje u odnosu na specifikaciju tužbenog zahtjeva tuženik je mišljenja da bi tužitelj eventualno imao pravo na razliku kamate varijante po kojoj je vještak uzeo u obzir i kamatnu stopu ugovorenu među strankama Aneksom broj 1 jer su njime stranke suglasno izmijenile visinu kamate stope.

U svom pisanom očitovanju na primjedbe tuženika vještak navodi kako tuženik smatra da se preplata kamate računa kao razlika anuiteta u CHF pomnožena s početnim tečajem, što je pogrešna metoda, jer se preplata kamate računa kao razlika kamate u CHF pomnožena s početnim tečajem. Točna je konstatacija tuženika da povećanje kamatne stope povećava iznos kamate a smanjuje iznos glavnice u anuitetu u odnosu na početni otplatni plan. Ta razlika se postupno smanjuje do sredine preostalog roka, da bi nakon toga iznos kamate bivao sve manji a glavnice sve veći u odnosu na početni otplatni plan. To pokazuje da razlika anuiteta nije ispravna metoda za izračun preplate kamate, jer sadrži i promjenu glavnice. U početku razlika glavnice umanjuje preplatu kamate, a od sredine preostalog roka je povećava. Poslije šest godina rada na kreditima u CHF primjećuje se da sudovi i vještaci nemaju dvojbe oko načina izračuna preplate kamate na način da se razlika kamate u CHF pomnoži s početnim tečajem. Tuženik kao datume plaćanja navodi datume uplate sredstava iz specifikacije uplata, a ne stvarne podatke iz kartice kredita, kao što je vještak koristio. S obzirom da je tuženik banka, jako dobro zna da datum uplate sredstava ne mora biti i stvarni datum plaćanja. Prijevremene uplate stoje neraspoređene na posebnom kontu do dospijeća, a na dan dospijeća se zatvara obveza, odnosno izvršava stvarno Plaćene. Tako u prvom retku simulacije tuženik (tab. 1) navodi da je za 1. anuitet koji dospijeva 31.08.2007. datum uplate 30.08.2007. Za 2. anuitet sa dospijećem 30.09.2007. datum uplate je 14.09.2007. Nepotrebno je navoditi daljnje primjere, a po ovima proizlazi da je Banka zatvarala obveze prije dospijeća, što nije točno, jer nijedna banka ne zatvara obveze prije dospijeća. S obzirom da su krivi datumi plaćanja, krivi su i tečajevi na te datume i protuvrijednost u kunama. Tuženikova primjedba vezano za metodologiju je neosnovana. U slučaju ništetnosti vrijede početni uvjeti kamate i tečaja, te se razlike stvarnih plaćanja računaju u odnosu na početne uvjete. Tuženik smatra da se za izračun preplate treba računati u odnosu na kamatu na kunske kredite, jednako kao što se u konverziji kredit u CHF zamjenjuje istovrsnim kreditom u EUR, pri čemu je bitno da se radi o kreditu iste namjene i ročnosti. Stoga, ako sud smatra da se preplata treba računati na način kako traži tuženik, vještak očekuje takvu odluku, a od tuženika očekuje da dostavi kamatnu stopu za kunski kredit iste namjene (kupnja motornog vozila) i ročnosti u kunama. HNB ne objavljuje kamatne stope za kunske kredite za kupnju vozila. Kamatne stope na dugoročne kunske kredite koje objavljuje HNB su po sektorima (ukupno, trgovačkim društvima, stanovništvu) i nisu primjenjive za ovu vrstu kredita, jer obuhvaćaju sve kredite preko 12 mjeseci.

Sud nalaz i mišljenje vještaka Dijane Tomljanović-Butković u cijelosti prihvaća kao objektivnog i izrađenog sukladno pravilima struke. Primjedbe tuženika vještak je svojim pisanim očitovanje uspješno otklonila.

Kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su vezane jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, stoga uvažavajući izračun iz sačinjenog nalaza i mišljenja ( iznose i datume plaćanja ) tuženik je dužan tužitelju vratiti iznose primljene primjenom ništetnih odredbi uz zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a i to od dana stjecanja obzirom na utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika i to na ime nepripadnog stečenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa sukladno jednostranoj odluci banke ukupan iznos od 629,75 eur te na ime nepripadnog stečenog znosa zbog ništetne valutne klauzule u švicarskim francima uz koju je vezana glavnica kredita ukupan iznos od 1.472,46 EUR. U odnosu na navode tuženika da ukoliko bi se tužitelju sudio iznos stečenog bez odnose zbog primjene ništene odredbe o jednostranoj promjeni kamate stope tada da treba uzeti u obzir da je suglasnom voljom stranaka Aneksom broj 1 od 30.09.2011. kamata stopa promijenjena na visinu od 7.30 % i takav izračun primijeniti valja navesti kako je u konkretnom slučaju utvrđeno kako je ništena odredba ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se kamatna stopa mijenja sukladno odluci banke, dakle sve daljnje promjene koje su učinjene su ništetne jer se temelje na ništetnoj odredbi ugovora o kreditu pa tako i ona promjena učinjena u Aneksu broj 1 . Stoga je izračun stečenog bez osnove u odnosu na kamatnu topu izrađen primjenom početne kamate stope.

Kako je i odredba čl. 10 ugovora o kreditu ništena to je tuženik temeljem odredbe čl. 323 st. 1 ZOO-a u vezi s odredbom čl. 1111 ZOO-a dužan tužitelju vratiti iznos od 259 EUR sa zateznom kamatom od dana 4. srpnja 2007., dana kada je tužitelju naplaćena pozivom na odredbu čl. 1115 ZOO-a jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem jer se radi o povratu onog što je tuženik stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi.

Slijedom navedenog odlučeno je kao u točkama II. i III izreke ove presude.

U odnosu na negativne razlike ovaj sud je mišljenja da za iste nema osnova umanjivati potraživanje tužitelja. Ovo stoga što je člankom 323. stavak 2. ZOO-a propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpio zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja. Uostalom, visina preplate predstavlja razliku svih iznosa plaćenih anuiteta zbog primjene valutne klauzule, a u vrijeme kada je zbog tečajne razlike plaćao anuitete po nižem tečaju CHF tužitelj nije ništa primio i nije nepošten stjecatelj niti postoji pravna osnova da tužitelj vrati tzv. negativne razlike, odnosno da tuženik ostvari pravo na tražbinu po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Potplate kamate koje je vještak pak utvrdila nisu nastale zbog primjene niže kamate stope, već zbog kašnjenja tužitelja u otplati kredita

Naposljetku valja navesti kako je rješenjem Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. odlučeno - "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita." Tuženi nije postavio procesno pravni prigovor prijeboja, niti materijalno pravni prigovor niti podnio protutužbu sve do zaključenja prethodnog postupka, pa sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima.

Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

Odluka suda o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a

Tužitelju zastupan po punomoćniku valjalo priznati trošak prema bodovima kako je ista zatražila dakle za sastav tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7 toč.1), za sastav podneska od 05. 12. 2019., 06.03.20224., 07.05.2024., i 24.04.2025. svaki u visini od po 100 bodova (Tbr 8 toč.1), za sastav podnesak od 07.03.2024., i 23.06.2025. svaki u visini od 50 bodova ( Tbr 8. toč.3), za sastav podneska od 17.01.2020. u visIni od 25 bodova (Tbr 8 toč4) za zastupanje na ročištima 08.05.2024., 12.07.2024., 27.06.2025. i 29. 09.2025. svako u visini od po 100,00 bodova (Tbr 9 toč.1), vrijednost boda 2,00 EUR odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, što ukupno iznosi 2.050,00 EUR. Tužitelju je valjalo priznati i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 500 EUR koji je bio nužan za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari stoga sveukupno trošak iznosi od 2.550,00 EUR. Na dosuđeni iznos troška temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja do isplate. Tužitelj neosnovano potražuje trošak pristupa na ročište za objavu odluke jer se ne radi o trošku nužnom za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari kako to propisuje odredba čl. 155 ZPP-a, a pored toga presudu stranke mogu podignuti putem e oglasne ploče. Također tužitelj nije platio sudsku pristojbu na tužbu, te taj trošak nema pravo potraživati.

Slijedom svega navedeno odlučeno je u točci IV. izreke ove presude. U Rijeci 22. siječnja 2026.

SUDAC

Katarina Bajčić Ivančević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

DNA:

-pun tužitelja

-pun tuženika