Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-419/2024-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sutkinji Željki Jurić, u pravnoj stvari tužitelja ŽI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], Željka Sabola 3, zastupanog po punomoćniku Matku Pavičiću, odvjetniku iz ZOU Krunoslav Markovinović i Matko Pavičić, protiv tužene Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupane po punomoćnici Sanji Porobija, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, iz Zagreba, radi isplate, 22. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

''1. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju ŽI (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], Željka Sabola 3, ukupan novčani iznos od 6.119,13eura (slovima:šesttisućastodevetnaesteura i trinaestcenti) i to s osnove ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope iznos od 1.965,48 eura (slovima:tisućudevetstošestdesetpeteura i četrdesetosamcenti), zajedno sazakonskom zateznom kamatom koja na iznose od:

- 17,10 eura teče od 16. studenog 2007. godine do isplate,

- 17,07 eura teče od 16. prosinca 2007. godine do isplate,

- 17,05 eura teče od 16. siječnja 2008. godine do isplate,

- 17,03 eura teče od 16. veljače 2008. godine do isplate,

- 31,86 eura teče od 16. ožujka 2008. godine do isplate,

- 31,82 eura teče od 16. travnja 2008. godine do isplate,

- 31,77 eura teče od 16. svibnja 2008. godine do isplate,

- 31,73 eura teče od 16. lipnja 2008. godine do isplate,

- 31,69 eura teče od 16. srpnja 2008. godine do isplate,

- 31,65 eura teče od 16. kolovoza 2008. godine do isplate,

- 31,60 eura teče od 16. rujna 2008. godine do isplate,

- 31,56 eura teče od 16. listopada 2008. godine do isplate,

- 31,51 eura teče od 16. studenoga 2008. godine do isplate,

- 31,46 eura teče od 16. prosinca 2008. godine do isplate,

- 31,42 eura teče od 16. siječnja 2009. godine do isplate,

- 31,37 eura teče od 16. veljače 2009. godine do isplate,

- 31,32 eura teče od 16. ožujka 2009. godine do isplate,

- 31,27 eura teče od 16. travnja 2009. godine do isplate,

- 31,23 eura teče od 16. svibnja 2009. godine do isplate,

- 31,17 eura teče od 16. lipnja 2009. godine do isplate,

- 31,12 eura teče od 16. srpnja 2009. godine do isplate,

- 41,97 eura teče od 16. kolovoza 2009. godine do isplate,

- 41,91 eura teče od 16. rujna 2009. godine do isplate,

- 41,85 eura teče od 16. listopada 2009. godine do isplate,

- 41,78 eura teče od 16. studenoga 2009. godine do isplate,

- 41,71 eura teče od 16. prosinca 2009. godine do isplate,

- 41,65 eura teče od 16. siječnja 2010. godine do isplate,

- 41,57 eura teče od 16. veljače 2010. godine do isplate,

- 41,51 eura teče od 16. ožujka 2010. godine do isplate,

- 41,44 eura teče od 16. travnja 2010. godine do isplate,

- 41,37 eura teče od 16. svibnja 2010. godine do isplate,

- 36,00 eura teče od 16. lipnja 2010. godine do isplate,

- 35,93 eura teče od 16. srpnja 2010. godine do isplate,

- 35,87 eura teče od 16. kolovoza 2010. godine do isplate,

- 35,80 eura teče od 16. rujna 2010. godine do isplate,

- 35,73 eura teče od 16. listopada 2010. godine do isplate,

- 35,66 eura teče od 16. studenoga 2010. godine do isplate,

- 24,15 eura teče od 16. prosinca 2010. godine do isplate,

- 24,11 eura teče od 16. siječnja 2011. godine do isplate,

- 24,06 eura teče od 16. veljače 2011. godine do isplate,

- 23,99 eura teče od 16. ožujka 2011. godine do isplate,

- 23,95 eura teče od 16. travnja 2011. godine do isplate,

- 23,89 eura teče od 16. svibnja 2011. godine do isplate,

- 23,84 eura teče od 16. lipnja 2011. godine do isplate,

- 23,79 eura teče od 16. srpnja 2011. godine do isplate,

- 18,67 eura teče od 16. kolovoza 2011. godine do isplate,

- 18,63 eura teče od 16. rujna 2011. godine do isplate,

- 18,58 eura teče od 16. listopada 2011. godine do isplate,

- 18,53 eura teče od 16. studenog 2011. godine do isplate,

- 18,49 eura teče od 16. prosinca 2011. godine do isplate,

- 18,43 eura teče od 16. siječnja 2012. godine do isplate,

- 18,39 eura teče od 16. veljače 2012. godine do isplate,

- 18,34 eura teče od 16. ožujka 2012. godine do isplate,

- 18,29 eura teče od 16. travnja 2012. godine do isplate,

- 18,24 eura teče od 16. svibnja 2012. godine do isplate,

- 18,19 eura teče od 16. lipnja 2012. godine do isplate,

- 18,14 eura teče od 16. srpnja 2012. godine do isplate,

- 18,09 eura teče od 16. kolovoza 2012. godine do isplate,

- 18,03 eura teče od 16. rujna 2012. godine do isplate,

- 17,98 eura teče od 16. listopada 2012. godine do isplate,

- 17,93 eura teče od 16. studenog 2012. godine do isplate,

- 17,88 eura teče od 16. prosinca 2012. godine do isplate,

- 17,82 eura teče od 16. siječnja 2013. godine do isplate,

- 17,77 eura teče od 16. veljače 2013. godine do isplate,

- 17,71 eura teče od 16. ožujka 2013. godine do isplate,

- 17,66 eura teče od 16. travnja 2013. godine do isplate,

- 17,60 eura teče od 16. svibnja 2013. godine do isplate,

- 17,54 eura teče od 16. lipnja 2013. godine do isplate,

- 17,49 eura teče od 16. srpnja 2013. godine do isplate,

- 17,43 eura teče od 16. kolovoza 2013. godine do isplate,

- 17,38 eura teče od 16. rujna 2013. godine do isplate,

- 17,32 eura teče od 16. listopada 2013. godine do isplate,

- 17,26 eura teče od 16. studenog 2013. godine do isplate,

- 17,20 eura teče od 12. prosinca 2013. godine do isplate,

- 17,14 eura teče od 16. siječnja 2014. godine do isplate,

kao i iznos od 4.153,65 eura (slovima:četiritisućestopedesettrieura i šestdesetpetcenti), na ime ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak (CHF), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznose od:

- 0,10 eura teče od 9. svibnja 2006. godine do isplate,

- 1,87 eura teče od 1 6. lipnja 2006. godine do isplate,

- 0,63 eura teče od 1 6. srpnja 2006. godine do isplate,

- 1,09 eura teče od 1 6. rujna 2006. godine do isplate,

- 1,10 eura teče od 1 6. listopada 2006. godine do isplate,

- 4,11 eura teče od 1 6. studenog 2008. godine do isplate,

- 15,10 eura teče od 1 6. siječnja 2009. godine do isplate,

- 15,28 eura teče od 1 6. veljače 2009. godine do isplate,

- 9,42 eura teče od 1 6. ožujka 2009. godine do isplate,

- 10,76 eura teče od 1 6. travnja 2009. godine do isplate,

- 11,03 eura teče od 1 6. svibnja 2009. godine do isplate,

- 8,71 eura teče od 1 6. lipnja 2009. godine do isplate,

- 9,12 eura teče od 1 6. srpnja 2009. godine do isplate,

- 7,45 eura teče od 1 6. kolovoza 2009. godine do isplate,

- 9,99 eura teče od 1 6. rujna 2009. godine do isplate,

- 7,17 eura teče od 1 6. listopada 2009. godine do isplate,

- 8,99 eura teče od 1 6. studenog 2009. godine do isplate,

- 8,70 eura teče od 1 6. prosinca 2009. godine do isplate,

- 13,63 eura teče od 1 6. siječnja 2010. godine do isplate,

- 16,80 eura teče od 1 6. veljače 2020. godine do isplate,

- 16,11 eura teče od 1 6. ožujka 2010. godine do isplate,

- 19,26 eura teče od 1 6. travnja 2020. godine do isplate,

- 25,02 eura teče od 1 6. svibnja 2010. godine do isplate,

- 25,82 eura teče od 1 6. lipnja 2010. godine do isplate,

- 32,48 eura teče od 1 6. srpnja 2010. godine do isplate,

- 32,26 eura teče od 1 6. kolovoza 2020. godine do isplate,

- 46,07 eura teče od 1 6. rujna 2010. godine do isplate,

- 38,02 eura teče od 1 6. listopada 2010. godine do isplate,

- 39,88 eura teče od 1 6. studenoga 2010. godine do isplate,

- 46,88 eura teče od 1 6. prosinca 2010. godine do isplate,

- 47,63 eura teče od 1 6. siječnja 2011. godine do isplate,

- 44,64 eura teče od 1 6. veljače 2011. godine do isplate,

- 46,45 eura teče od 1 6. ožujka 2011. godine do isplate,

- 46,55 eura teče od 1 6. travnja 2011. godine do isplate,

- 52,08 eura teče od 1 6. svibnja 2011. godine do isplate,

- 63,85 eura teče od 1 6. lipnja 2011. godine do isplate,

- 77,24 eura teče od 1 6. srpnja 2011. godine do isplate,

- 90,38 eura teče od 1 6. kolovoza 2011. godine do isplate,

- 67,68 eura teče od 16. rujna 2011. godine do isplate,

- 60,04 eura teče od 16. listopada 2011. godine do isplate,

- 60,55 eura teče od 16. studenog 2011. godine do isplate,

- 61,60 eura teče od 16. prosinca 2011. godine do isplate,

- 68,19 eura teče od 16. siječnja 2012. godine do isplate,

- 70,18 eura teče od 16. veljače 2012. godine do isplate,

- 68,02 eura teče od 16. ožujka 2012. godine do isplate,

- 67,69 eura teče od 16. travnja 2012. godine do isplate,

- 68,78 eura teče od 16. svibnja 2012. godine do isplate,

- 70,69 eura teče od 16. lipnja 2012. godine do isplate,

- 68,31 eura teče od 16. srpnja 2012. godine do isplate,

- 67,66 eura teče od 16. kolovoza 2012. godine do isplate,

- 61,84 eura teče od 16. rujna 2012. godine do isplate,

- 66,86 eura teče od 16. listopada 2012. godine do isplate,

- 69,19 eura teče od 16. studenog 2012. godine do isplate,

- 67,64 eura teče od 16. prosinca 2012. godine do isplate,

- 65,78 eura teče od 16. siječnja 2013. godine do isplate,

- 65,14 eura teče od 16. veljače 2013. godine do isplate,

- 64,47 eura teče od 16. ožujka 2013. godine do isplate,

- 69,11 eura teče od 16. travnja 2013. godine do isplate,

- 62,29 eura teče od 16. svibnja 2013. godine do isplate,

- 61,18 eura teče od 16. lipnja 2013. godine do isplate,

- 61,84 eura teče od 16. srpnja 2013. godine do isplate,

- 61,14 eura teče od 16. kolovoza 2013. godine do isplate,

- 63,64 eura teče od 16. rujna 2013. godine do isplate,

- 65,25 eura teče od 16. listopada 2013. godine do isplate,

- 66,04 eura teče od 16. studenog 2013. godine do isplate,

- 68,85 eura teče od 16. prosinca 2013. godine do isplate,

- 66,01 eura teče od 16. siječnja 2014. godine do isplate,

- 61,99 eura teče od 16. veljače 2014. godine do isplate,

- 63,55 eura teče od 16. ožujka 2014. godine do isplate,

- 62,19 eura teče od 16. travnja 2014. godine do isplate,

- 60,24 eura teče od 16. svibnja 2014. godine do isplate,

- 60,66 eura teče od 16. lipnja 2014. godine do isplate,

- 62,05 eura teče od 16. srpnja 2014. godine do isplate,

- 63,17 eura teče od 16. kolovoza 2014. godine do isplate,

- 63,45 eura teče od 16. rujna 2014. godine do isplate,

- 64,65 eura teče od 16. listopada 2014. godine do isplate,

- 66,36 eura teče od 16. studenog 2014. godine do isplate,

- 66,68 eura teče od 16. prosinca 2014. godine do isplate,

- 66,93 eura teče od 16. siječnja 2015. godine do isplate,

- 66,80 eura teče od 16. veljače 2015. godine do isplate,

- 66,80 eura teče od 16. ožujka 2015. godine do isplate,

- 66,80 eura teče od 16. travnja 2015. godine do isplate,

- 66,80 eura teče od 16. svibnja 2015. godine do isplate,

- 66,80 eura teče od 16.lipnja 2015. godine do isplate,

- 66,80 eura teče od 16. srpnja 2015. godine do isplate,

- 66,80 eura teče od 16. kolovoza 2015. godine do isplate,

- 66,80 eura teče od 16. rujna 2015. godine do isplate,

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, odnosno sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku 15 dana,

-plati novčani iznos od 2.184,97 eura (slovima: dvijetisućestoosamdesetčetirieura i devedesetsedamcenti) na ime razlike glavnica odnosno razlika efekta konverzije na preostalu glavnicu u odnosu na efekt ništetne valutne klauzule na preostalu glavnicu, uvećano za zakonsku zateznu kamatu po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena odnosno sukladno odredbi članak 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, tekućom od 1. listopada 2015. godine do isplate, sve u roku 15 dana. 2. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, a sve u roku 15 dana."

II Svaka stranka snosi svoje troškove ovog postupka.

Obrazloženje

1.1. Presuda ovog suda posl.br. P-227/2023-7 od 12. prosinca 2023., kojom je odbijen tužbeni zahtjev u cijelosti, ukinuta je presudom Županijskog suda u Puli posl.br. Gž-139/2024-2 od 8. srpnja 2024. te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Postupajući po uputi drugostupanjskog suda ovaj sud je utvrdio sljedeće.

1.2. U tužbi zaprimljenoj kod Općinskog suda u Bjelovaru 28. svibnja 2019. pod posl.br. P-503/2019 tužitelj ŽI navodi da je kao korisnik kredita zaključio s tuženom kao kreditorom Ugovor o namjenskom kreditu 7. travnja 2006.; da je ovim Ugovorom o kreditu tužitelju isplaćeno 47.400,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita s promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan ugovaranja iznosila 4,50% godišnje; da su nakon sklapanja ovog Ugovora mjesečne rate kredita tužitelju značajno narasle zbog porasta tečaja valute CHF i dodatno utjecajem promjenjive kamatne stope; da je s obzirom na nemogućnost plaćanja povećanih mjesečnih rata tužitelj 19. siječnja 2016. s tuženom zaključio Dodatak ugovoru o kreditu kojim je regulirana konverzija ovog kreditnog aranžmana; da tužitelj smatra da ima pravni interes na podnošenje ove tužbe jer da provedenom konverzijom nisu obuhvaćeni iznosi koje je tužitelj preplatio s osnove nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF; da je prilikom sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu bio nagovaran od strane djelatnika tužene na sklapanje ugovora o kreditu u valuti švicarski franak te da tada nije imao saznanja o potencijalnim rizicima sklapanja, a oni mu kao takvi nisu niti objašnjeni; da je Ugovor o kreditu bio tipski ugovor i tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj istoga; da mu nije pojašnjeno na koji način može doći do povećanja kamatne stope te da mu je samo rečeno da je promjenjiva i da se mijenja jednostranom odlukom banke; da nikada nije od strane tužene zaprimio opće, a ni posebne uvjete poslovanja kao ni odluku banke o promjenama kamatne stope, samo obavijesti o promjeni kamatne stope; da je tužena banka sklopila s tužiteljem potrošački ugovor, ali da tužitelja nikada nije upoznala s parametrima bitnim za donošenje odluke što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana; da je ovakvo ponašanje banke sankcionirano donošenjem presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača; da je sklapanje ugovora o kreditu na navedeni način suprotno kogentnim odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/07, 125/07, 79/09, dalje – ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu; da je to za posljedicu imalo donošenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja presuda je u cijelosti potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom su u cijelosti odbijene žalbe svih sedam tuženih banaka; da je slijedom navedenog nedvojbeno utvrđeno da je svih sedam tuženih banaka postupalo nepošteno kada su u ugovore o kreditima glavnicu kredita vezale uz valutu švicarski franak, a koje odredbe su prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i slijedom toga ništetne jer su banke propustile informirati potrošače o svim rizicima koji proizlaze iz ugovaranja takve ugovorne odredbe; da je pravomoćno odlučeno i da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi također nerazumljive, bez jasnih parametara na koji se način kamatne stope mijenjaju, bez mogućnosti pojedinačnog pregovaranja o konkretnoj odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, pa je slijedom navedenog takva odredba nepoštena, a u konačnici, ništetna.

1.3. Tužitelj tvrdi i da provedenom konverzijom nije u potpunosti obeštećen po pitanju onoga što je platio na temelju ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer je konverzija rađena na potpuno pogrešnim temeljima. Smatra da iako je u konkretnom slučaju proveden postupak konverzije temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, on nije u potpunosti obeštećen, odnosno nije doveden u isti pravni položaj s potrošačima koji nisu proveli postupak konverzije, te da je stoga nužno u ovom postupku utvrditi razliku efekta konverzije na preostalu glavnicu u odnosu na efekt ništetne valutne klauzule na preostalu glavnicu, na način da se od kunskog iznosa konvertirane glavnice odbije preostala glavnica po početnom tečaju odnosno da se od iznosa otpisa glavnice iz konverzije oduzme umanjenje preostale glavnice na temelju početnog tečaja. Ističe da sklapanje Dodatka ugovoru o krediti ne može ''ozakoniti'' ništetnu odredbu ugovora, uzimajući u obzir da je valuta CHF ništetna, što znači da je i konverzija ništetna. Iz navedenih razloga, tužitelj potražuje isplatu svega što je preplatio s osnove nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule CHF i to zaključno do dana konverzije.

1.4. Stoga smatra da mu je tužena banka dužna vratiti sve ono što je na ime ugovorene ništetne valutne klauzule i promjenjive kamate stope više ''plaćeno'' a uzimajući u obzir one parametre koji proizlaze iz zaključenog ugovora na dan njegova zaključenja, odnosno uzimajući u obzir tečaj CHF na dan zaključenja ugovora i početno ugovorenu kamatnu stopu, a kada se navedeno uzme u obzir, prema računici tužitelja, proizlazi da je tužitelj ukupno preplatio novčani iznos od 38.929,94 kuna na ime ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti CHF.

1.5. Nadalje tužitelj u tužbi tvrdi da sama konverzija nije izvršena na način da bi se uvažavala činjenica o ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli te promjenjivoj kamatnoj stopi, već je izračun vršen usporedbom plaćenih anuiteta iz simuliranog EUR kredita. Primjenom opisane formule i uvažavanjem činjenice početnog stvarnog tečaja i početne ugovorene kamatne stope, tužitelj je došao do izračuna od 13.778,07 kuna na ime razlike u glavnicama prije i nakon izvršene konverzije, a sve sa stanjem na dan 30. rujna 2015. kao danom kad je provedena konverzija.

1.6. Slijedom navedenog tužitelj potražuje od tužene banke prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom isplatu iznosa od 52.708,01 kuna na ime preplaćenih kamata i tečajne razlike, te na ime razlike glavnice, sve zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, kao i troškove parničnog postupka zajedno s pripadajućom zateznom kamatom.

2.1. Tužena u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u cijelosti osporava istaknute zahtjeve, pravnu osnovu i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i osnovu i tijek zateznih kamata. Tužena tvrdi da su sve tužiteljeve preplate uzete u obzir prilikom izrade konverzije te su sve iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje – ZID ZPK/15). Uz navedeno, ističe i prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 28. svibnja 2014.

2.2. Nadalje tužena ističe da je konverzija nastupila na temelju očitovanja volje tužitelja da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR, a sam postupak konverzije je propisan od strane zakonodavca. U odgovoru na tužbu ističe da je početno odobrena CHF glavnica kredita pretvorena u EUR glavnicu po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita i početno ugovorena kamatna stopa CHF kredita je zamijenjena EUR kamatnom stopom koju je koju je tužena banka primjenjivala na EUR kredite na datum sklapanja CHF ugovora o kreditu, zatim su iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta pretvoreni u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate pri čemu su takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljali osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih po novom EUR otplatnom planu, a ukupno uplaćeni iznosi (preračunati u EUR) koji su veći od iznosa potrebnih uplata po usporednom EUR kreditu raspoređeni su kao pretplata za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćeni korisniku kredita, pri čemu na iznos pretplate tužena banka nije bila u obvezi obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih snosio potrošač.

2.3. Zaključno tužena tvrdi da je tužitelj provedenom konverzijom stavljen u položaj kao da je od početka cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR, čime je, po svom izboru, izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR. Stoga, je izvršenom konverzijom konvertiran ugovor u pogledu valutne klauzule, ali i promjenjive kamatne stope, odnosno da su sklapanjem Dodatka, tužitelj i tužena banka konačno uredili svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih pretplata, te su konverzijom otklonjene sve posljedice ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

2.4. U odnosu na tvrdnje tužitelja vezane uz nezakonito utvrđen iznos glavnice kredita nakon konverzije, tužena u odgovoru na tužbu navodi da se učinak konverzije utvrđuje kao razlika neotplaćene glavnice u CHF valuti kako je ista bila evidentirana u poslovnim knjigama banke na dan 30. rujna 2015. (do konverzije) te neotplaćene glavnice u EUR valuti utvrđene na dan 30. rujna 2015. Zaključno, tužena predlaže da sud tužbeni zahtjev odbije u cijelosti te mu naknadi troškove parničnog postupka.

2.5. Tužena banka još ističe u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na tzv. ''razliku glavnice'', da čak i kada bi postojala razlika, ista bi bila nedospjela tražbina koja u cijelosti dospijeva tek 2027. godine pa nema mjesta zaključku da je tužena banka isto stekla bez osnove. Predlaže da sud tužbeni zahtjev odbije u cijelosti i potražuje troškove parničnog postupka.

3. U odnosu na istaknuti prigovor zastare od strane tužene banke, obzirom da je zastarni rok kod stjecanja bez osnove pet godina, a pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare, zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 28. svibnja 2019. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO , obzirom da isti počinje teći od 13. lipnja 2014.

4. Postupajući po uputi drugostupanjskog suda, u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji financijske struke mr.sc. Sonji Radoš dipl. oec. (str. 326, 329-391), nakon čega je tužitelj podneskom od 12. rujna 2025. postavio konačni tužbeni zahtjev (str. 396- 401), kojim potražuje od tužene banke ukupan novčani iznos od 6.119,13 EUR i to s osnove ništetne odredbe o promjenljivosti kamatne stope potražuje iznos od 1.965,48 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i iznos od 4.153,65 EUR na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, te iznos od 2.184,97 EUR na ime razlike glavnica odnosno razlika efekta konverzije na preostalu glavnicu u odnosu na efekt ništetne valutne klauzule na preostalu glavnicu, uvećanu za zakonsku zateznu kamatu.

5. Tužena banka se u svom očitovanju od 19. rujna 2025. (str.404-413) protivi u cijelosti tužbenom zahtjevu te Nalazu i mišljenju vještaka , predlaže da sud tužbeni zahtjev odbije u cijelosti i potražuje i troškove ovog postupka.

6. Tijekom postupka radi utvrđenja spornih činjenica izvršen je uvid u svu dokumentaciju koja prileži spisu, te je ista pročitana i to: Ugovor o namjenskom kreditu (str. 5-10), potvrda o solemnizaciji (str. 11), prometi po kreditu (str. 12-19), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (str. 20), izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. (str. 37-41), informativni izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. (str. 43), pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30. rujna 2015. (str. 45), prijedlog izmjene ugovora po kreditu (str. 47), pročitan je iskaz tužitelja ŽI (str.199-200), te Nalaz i mišljenje vještaka financijske struke mr.sc. Sonji Radoš dipl. oec. (str. 329-391).

7. Provedene dokaze sud je cijenio temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19 i 80/22., 114/22., 155/23 , dalje -ZPP) tj. koje će činjenice uzeti kao dokazane sud je cijenio na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

8. Predmet ovog spora je kondikcijski zahtjev tužitelja za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene valutne klauzule te ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni redovne kamate koja je odredba sadržana u potrošačkom ugovoru o kreditu broj:

3205028781 od 7. travnja 2006. u odnosu na koji su stranke u smislu odredbi glave IV. a ''Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF'' Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 75/15, 102/15, i 52/16, dalje – ZPK) 19. siječnja 2016. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu.

9. Između stranaka ovog postupka nije sporno da su tužena kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita 7. travnja 2006. zaključili Ugovor o namjenskom kreditu, broj:

3205028781, koji je potvrđen (solemniziran) od strane javne bilježnice Slavke Marković iz [adresa] pod brojem OU-165/2006 od 27. travnja 2006. (u nastavku teksta: Ugovor o kreditu). Također, nesporno je da je Ugovorom o kreditu tužena banka odobrila tužitelju stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 47.400,00 CHF obračunatom po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke važećim na dan isplate kredita uz rok otplate 240 mjeseci, te da je člankom 2. Ugovora o kreditu, određeno da je tužitelj tuženoj banci dužan platiti u anuitetima redovnu kamatu koja je za vrijeme trajanja obveze promjenjiva, temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a da na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosi 4,50% godišnje.

10. Isto tako, nesporno je da su tužitelj i tužena banka 19. siječnja 2016. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' 102/2015, dalje – ZID ZPK), kao konverziju kredita u CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

11. Međutim, sporno je je li sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu temeljem ZID ZPK kojim je provedena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, prestala obveza tužene banke da izvrši povrat iznosa koji tužitelj zahtjeva u ovom postupku, na ime preplaćenih iznosa s osnove promjenjive kamatne stope i s osnove valutne klauzule CHF.

12. Prvenstveno je potrebno navesti kako je ZID ZPK-om, bankama propisana zakonska obveza sklapanja novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu radi provođenja konverzija kredita iz valute CHF u EUR, na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

13. Nakon ponude banaka s dostavljenim izračunima konverzije kredita na dan 30. rujna 2015., izračunatim u skladu s člankom 19.c ZPK i prijedloga novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, na korisnicima kredita je pravo izbora želi li prihvatiti ponudu ili nastavljati otplatu prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama istog Zakona.

14. Naime, odredbom članka 19.c ZPK, propisan je način izračuna konverzije kredita prema kojem se konverzija vrši na način da se cjelokupni uplaćeni iznos uzme u obzir, te da se na temelju takvog iznosa sastavi novi otplatni plan izračunat u skladu s odredbama tog Zakona kojim su sada određeni parametri za određivanje kamatnih stopa i to na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene), koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja Ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrenim određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja Ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

15. Odredbom čl. 4. Dodatka ugovoru o kreditu (str. 8-10) tužitelj kao korisnik kredita i tužena banka kao kreditor zaključili su da je neotplaćena glavnica kredita 30.861,77 CHF što u kunskoj protuvrijednosti na dan 30. rujna 2015. iznosi 215.438,98 kuna (28.228,09 EUR), te da je preostali rok otplate 128 mjeseci. Zatim, člankom 5. zaključeno je da je zbroj otplaćenih anuiteta u CHF preračunatih u EUR veći od zbroja anuiteta po kreditu u EUR, računajući do dana 30. rujna 2015., te da njihova razlika iznosi 9.739,14 kuna, a što predstavlja preplatu.

16. Odredbom čl. 8. predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu ugovoreni su uvjeti otplate kredita u EUR, tako da je na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica kredita u EUR, utvrđena prinudnim umanjenjem stanja neotplaćene glavnice kredita iz članka 4. Dodatka ugovoru o kreditu, koja je zakonski učinak konverzije, a koju snosi tužena banka, utvrđena u visini 20.512,02 EUR, koji iznos je tužitelj dužan platiti tuženoj banci zajedno s redovnom kamatom koja se sastoji od fiksnog i varijabilnog dijela. Fiksni dio na dan 30. rujna 2015. iznosi 3,48 p.p. (postotnih poena), te se ne mijenja do konačne otplate kredita. Varijabilni dio je ugovoren kao šestomjesečna nacionalna referentna kamatna stopa jedan za euro) te se tijekom otplatnog razdoblja može mijenjati sukladno Općim uvjetima poslovanja banke, a na dan 30. rujna 2015. iznosi 2,36 p.p. Dakle, na dan 30. rujna 2015. visina redovne kamatne stope iznosila je 5,84% godišnje. Člankom 9. Dodatka ugovoru o kreditu visina anuiteta koji dospijevaju na naplatu iznose 213,12 eura, što sadrži iznos glavnice i kamatu prema stopi važećoj na dan 30. rujna 2015.

17. Nadalje, predmetnim Dodatkom ugovoru o kreditu (čl. 14.), ugovoreno je da je tražbina iz osnovnog Ugovora o kreditu u visini 47.400,00 CHF, što na dan 30. rujna 2015. iznosi 330.888,59 kuna, prestala po sili Zakona. Opisana obveza prestala je u skladu odredbe članka 19. f stavka 1. ZID ZPK-a na dan sklapanja javnobilježnički potvrđenog Dodatka ugovoru o kreditu, a zamijenjena je tražbinom u kunskoj protuvrijednosti valute EUR u visini preostale neotplaćene glavnice s pripadajućom kamatom propisanom člankom 8. Dodatka ugovoru o kreditu.

18. Dakle, iz izračuna konverzije kredita sačinjenom od strane tužene banke proizlazi kako na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica kredita s valutnom klauzulom u CHF iznosi 215.438,98 kuna (30.861,77 CHF), dok iznos preračunate nedospjele glavnice kredita konvertiranog u EUR iznosi 156.549,34 kuna (20.512,02 EUR) što znači da je nedospjela glavnica kredita smanjena za iznos od 58.889,64 kuna. Također, razvidno je da iznos pretplate na dan 30. rujna 2015. iznosi 9.739,14 kuna (1.276,08 EUR).

19. Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu došlo je do promjene valute kredita iz CHF u EUR, promjene kamatne stope i smanjenja iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, utvrđenja pretplate i sporazuma o načinu korištenja iste. Slijedom navedenog stranke su Dodatkom Ugovoru o kreditu od 19. siječnja 2016. izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK/2015 na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja, iskorišteni u njegovu korist i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom ugovoru o kreditu. Drugim riječima, u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope koja je u sporu kolektivne zaštite utvrđena nepoštenom.

20. Kad je riječ o spornoj odredbi o jednostranoj izmjeni promjenjive kamatne stope kolektivni spor u odnosu na tuženu banku pravomoćno je završio na način da je toč. 1.izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013., koja je u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž- 7129/13-4 odbijena žalba ovdje tužene, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine" br. 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje - ZZP/2003) i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007. i 125/2007., dalje - ZZP/2007) povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom ovdje tužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora ovdje tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali.

21. Sukladno odredbi članka 502.c ZPP, opravdano se tužitelj u ovoj parnici za naknadu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženu banku prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja, unosila u potrošačke ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nepoštene (i ništetne) odredbe o izmjeni redovne kamate (svojom) jednostranom odlukom, čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača. Naime, u skladu s navedenom zakonskom odredbom, u individualnoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, sud je vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen.

22. Iako ZZP/2003, kao posebni zakon, propisuje da su nepoštene odredbe ništetne, ne propisuje pravne posljedice ništetnosti tih odredbi. U nedostatku posebnih odredbi ZZP/2003 o posljedicama ništetnosti nepoštenih odredbi, primjenjuju se opća pravila obveznog prava (ZOO) ili primjenjivi posebni propisi ako postoje.

23. U odnosu na potrošački ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, koji su stranke zaključile 7. travnja 2006., stupio je na snagu ZID ZPK.

24. Nepoštena odredba o jednostranoj promjeni stope ugovorne kamate iz Ugovora o namjenskom kreditu od 7. travnja 2006., nakon zaključenog Dodatka ugovoru o kreditu od 19. siječnja 2016., ne obvezuje tužitelja s obzirom na to da je ta nepoštena ugovorna odredbe zamijenjena na način kao da je za sve ugovoreno vrijeme kredita isti bio ugovoren uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR. U tom je smislu ostvaren neobvezujući učinak nepoštene ugovorne odredbe u skladu s člankom 87. stavak 1. ZZP/2003.

25. Stranke su Dodatkom ugovoru o kreditu od 19. siječnja 2016. izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK/2015 na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja, iskorišteni u njegovu korist i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom ugovoru o kreditu. Drugim riječima, u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope koja je u sporu kolektivne zaštite utvrđena nepoštenom.

26. Dakle, ne može se smatrati da Dodatak Ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope koja je bila sadržana u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, bez obzira na to što ZID ZKP/2015 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF vraćaju tužitelju, nego da se iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom ugovoru o kreditu.

27. Imajući na umu navedene razloge ovog obrazloženja, zaključak je suda da je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu od 19. siječnja 2016., u skladu s odredbama ZID ZKP, tužitelj ŽI restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržanu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF jer ga, s jedne strane, ta odredba ne obvezuje, a s druge strane, isplate koje je na temelju nje učinio vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete Dodatkom ugovoru o kreditu.

28. Naime, ZID ZPK/15 donesen je nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji se denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to stoga što je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle su ugovorene promjenjive kamatne stope, što je potrošače u ispunjavanju kreditnih obveza dovelo u izrazito težak položaj. Cilj donošenja ZID ZPK/15 je i bio otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR. Stoga ovaj Zakon predstavlja snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja.

29. Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio je ZID ZPK/15 usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske (odluka broj U-I-3685/2016 od 4. travnja 2017.). Ocjenjujući da ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio da ZID ZPK/15 ima legitiman cilj, jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.

30. Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Gos- 1/2019 donio je 4. ožujka 2020. rješenje na postavljeno pravno pitanje: ''Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli'', kojim je odgovoreno da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pritom je VS RH ocijenio da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava, odnosno ZOO-a slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

31. Slijedom navedenog, ne može tužitelj, s jedne strane, pristajati da mu se svi uplaćeni iznosi uzmu u obzirom prilikom izračuna konverzije na osnovu kojih mu se utvrdio iznos neotplaćene glavnice kredita konvertiranog u valutu EUR, a s druge strane, nakon tog pristanka, zahtijevati da mu se isti iznosi koji su već uzeti u obzir prilikom izračuna konverzije vrate jer se odnose na razliku početno ugovorene kamatne stope za kredit u CHF i promijenjene kamatne stope za isti kredit u utuženom razdoblju. Navedeno vrijedi i za potraživanje preplata s osnove valutne klauzule.

32. Stoga je stav ovog suda, da je u konkretnom slučaju predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu od 19. siječnja 2016., sačinjen u skladu s odredbama ZID ZPK/15, koje predstavljaju kogentnu (prisilnu) pravnu normu. Kako je Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa, koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost.

33. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom Ugovoru o kreditu, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK/15.

34. Dakle, izvršena konverzija, kako je već rečeno, nije imala svrhu i učinak samo na promjenu valute, nego i na otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti. Naime, na činjenicu da izvršena konverzija uključuje i plaćanja učinjena po osnovi kamatne stope sasvim jasno i nedvosmisleno upućuje sadržaj odredbe čl. 19.c st. 1. toč. 2., 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe čl. 19.c st. 1. toč. 4. i 5. istog Zakona, koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu.

35. U skladu s točkama 1. i 2. st. 1. čl. 19.c ZID ZPK/15, kamate i početno odobrena glavnica kredita koje su plaćene temeljem kredita u CHF pretvaraju se u kamate i glavnicu plaćenu u EUR u skladu s tečajem koji je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik (banka) na dan uplate primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR. Naprijed navedene uplate su korištene, u skladu s toč. 4. st. 1. čl. 19.c ZID ZPK/15, za namirenja anuiteta po osnovi konvertiranog kredita u EUR, uz iznimku uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije. To znači da je povrat preplaćenih iznosa ostvaren putem korištenja izvršenih uplata za otplatu dospjelih anuiteta kredita u EUR, koji je zamijenio kredit u CHF, na način da je u ovisnosti o visini preplate, iznos preplate korišten za otplatu budućih obroka kredita u EUR u slučaju da preplata nije dovoljna za zatvaranje kreditnih obveza prema novom otplatnom planu , ili je vraćen potrošaču u slučaju da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka u valutnoj klauzuli u EUR prema novom otplatnom planu (toč. 4. i 5. st. 1. čl. 19.c ZID ZPK/15). Na taj su način nakon konverzije uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njegova kredita u EUR i to radi nemirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF.

36. Stroga pravila o konverziji i načinu njezina izračuna nisu narušila ravnotežu između tužitelja - korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, obzirom da je od odlučnog značenja i da je tužitelj kao potrošač, u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

37. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud ocjenjuje da je sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kredit u CHF, do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je tužitelj kao korisnik kredita slobodno pristao.

38.1. Kako su, dakle, iznosi koje je tužitelj platio više na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka, koji su utvrđeni novi otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika .

38.2. Stoga po ocjeni ovog suda nema temelja za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 35/05, dalje ZOO), na primjenu kojeg propisa upućuje odredba čl. 4. st. 2. ZZP/2003, koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZID ZPK/15. Naime, konverzija izvršena prema ZID ZPK/15 je imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču), na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti, a time posljedično ni ništetnosti.

39.1. Na temelju iskaza tužitelja (zapisniku od 17.ožujka 2021., str. 199-200), utvrđeno je da je Ugovor o namjenskom kreditu tužitelj zaključio s tuženom bankom radi ostvarenja namjenskog kredita za kupnju stana, da mu je prilikom traženja kredita u banci rečeno da je bolje uzeti kredit u CHF jer će mu mjesečna rata iznositi 1.350,00 kuna, dok bi mu rata kredita u EUR-ima iznosila 1.800,00 kuna, da ga nitko nije nagovarao da uzme kredit u CHF ali da mu je službenica koja ga je kontaktirala rekla da je to povoljnija i puno bolja solucija zbog manje kamatne stope, da je ugovorena promjenljiva kamatna stopa te mu je objašnjeno da kamatna stopa može ići gore ili dolje ali mu nije objašnjeno o čemu ovise te promjene te da se tužitelj o tome nije informirao , da mu nije objašnjeno ništa o tečaju CHF a niti je on o tome što znao, da su ga zvali iz banke kad je tekst ugovora bio pripremljen te ga je tužitelj potpisao, da je istovremeno sklopio i ugovor o kupoprodaji stana s prodavateljem stana, da je prije potpisivanja ugovora o kreditu samo pročitao dio ugovora koji se

odnosio na kamatnu stopu i svotu novca a ostalo nije čitao jer se radilo o hrpi papira te nije imao vremena sve čitati te da se ne sjeća da mu je netko drugi pročitao ugovor, da je sredstva ostvarena ugovorom o kreditu banka odmah uplatila prodavatelju stana te da su tužitelj i supruga ubrzo uselili u predmetni stan u kojemu su živjeli do prije godinu dana kada su stan prodali, da prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije htio ostvariti povoljnije uvjete kreditiranja te da ga je samo zanimalo koliko će iznositi rata, da je početna rata kredita iznosila 1.350,00 kuna a da je najviša rata prelazila iznos od 2.200,00 kuna, da je ugovor o konverziji sklopio na poziv iz banke pri čemu su mu objasnili da će se rata kredita smanjiti, da je radi toga pristao na konverziju ugovora o kreditu te da se rata kredita smanjila na 1.7000,00 kuna, da je kredit sam otplatio a predmetni stan nije davao u zakup ili najam.

39.2. Odredba čl. 3. ZZP/03 propisuje da je potrošač svaka osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Slijedom navedenog stavljajući u odnos utvrđene činjenice s citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, sud je našao utvrđenim da se tužitelj koji je Ugovor o namjenskom kreditu zaključio radi kupnje stana, ima smatrati potrošačem u smislu odredbe čl. 3. st. 1. ZZP/03, a tuženik na kome je teret dokaza, nije dokazao suprotno.

40. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog pojedinačnog dokaza i svih dokaza zajedno, kao i rezultata cjelokupnog provedenog postupka, sukladno članku 8. ZPP-a, ovaj sud je zaključio da tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje isplatu iznosa od 6.119,13 EUR i to s osnove ništetne odredbe o promjenljivosti kamatne stope iznos od 1.965,48 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i iznos od 4.153,65 EUR na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, te iznos od 2.184,97 EUR na ime razlike glavnica odnosno razlika efekta konverzije na preostalu glavnicu u odnosu na efekt ništetne valutne klauzule na preostalu glavnicu, nije osnovan, te je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

41. Tužitelj je u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu, u pravnoj stvari u kojoj domaća sudska praksa nije ustaljena. Polazeći od prakse Europskog suda za ljudska prava (Zahtjev broj 72152/13 presuda od **.**.2016., Ž i O), ovaj sud cijeni da je u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu, usprkos činjenici da tužitelj nije uspio u parnici, primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Naime, Europski sud za ljudska prava (dalje-ESLJP) je u predmetu Štefek protiv Hrvatske ( zahtjev broj 66173/17, presuda od 2.lipnja 2022. istaknuo da visoki troškovi postupka u slučaju potpunog neuspjeha stranaka u dokazivanju osnove svog tužbenog zahtjeva mogu otvoriti pitanje povrede prava koja se štite Konvencijom, samo u situacijama kada podnositelji iz nekog razloga nisu mogli predvidjeti svoje izglede za uspjeh u parnici. U konkretnom slučaju, u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, tužitelj nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena, te u takvim okolnostima tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh. Slijedom navedenog odlučeno je kao u toč. II izreke.

U Virovitici 22. siječnja 2026.

Sutkinja:

Željka Jurić

Pouka o pravnom lijeku:

protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Za tužitelja: ZOU OI i Matko Pavičić, Bjelovar

2. Za tuženika: OD Porobija & Porobija j.t.d., Zagreb