REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Posl.br.: P-5104/2025-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ireni Šafar, u pravnoj stvari tužitelja BZ, [adresa], Strmec 7, OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Boris Jug, odvjetnik, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB: 14036333877 koga zastupa punomoćnik Iris Šanjug, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 19. studenog 2025. godine u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja i odsutnosti tuženika, temeljem čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/91, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP) dana 22. siječnja 2026. godine
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnom odredba čl.5. Ugovora o kreditu broj 016-2664/2005, sklopljenog dana 13. prosinca 2005. između tužitelja BZ, B 7, Strmec 7, OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Addiko Bank dioničko društvo, Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB: 14036333877, u dijelu u kojem je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita.
II Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB: 14036333877 da tužitelju BZ, [adresa], Strmec 7, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 961,52 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 28. prosinca 2005. sa zakonskim zateznim kamatama utvrđenim čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 76/96, 72/02, 153/04) do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku 15 dana.
III Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju BZ, [adresa], Strmec 7, OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 816,36 eura sa zateznom kamatom tekućom od 22. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 13. prosinca 2005. godine s prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu broj 016-2664/2005, prema kojem je pravni prednik tuženika kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 122.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za devize važećem na dan korištenja kredita. Odredbom čl. 5 predmetnog Ugovora o kreditu propisano je kako se korisnik kredita obvezuje da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % kredita. Slijedom toga tuženik je tužitelju naplatio naknadu u iznosu od 961,52 eura dana 28. prosinca 2005. Tuženik tužitelju nije prethodno a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se oni sastoje niti zašto je određena naknada u tom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja čini u potpunosti neodređenom i posljedično nepoštenom i ništetnom prema odredbi čl. 270 Zakona o obveznim odnosima, te čl. 81. st. 1. i st. 2 i čl. 82 Zakona o zaštiti potrošača(NN 96/2003). Tužitelj se poziva i na odredbu čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima, odredbu čl. 323 st. 1. tog Zakona. Nezakonitim i nepoštenim ugovornim odredbama tuženik je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem nije mogao utjecati na unaprijed pripremljeni sadržaj ugovora o kojem se nije pojedinačno pregovaralo. Isto tako u ugovoru nije bilo navedeno u kojem iznosu će se obračunati sporna naknada. Isto tako tužitelj se poziva i na presudu suda Europske unije C-621/2017, C-186/2016, C-224/2019, C-565/2021, C-259/2019, na presudu VSRH br. Rev 673/2023, Rev-266/2024, Rev-1035/. Slijedom toga tužitelj predlaže da sud donese presudu kako je to utvrđeno u točki I i II izreke ove presude te da naloži tuženiku da tužitelju plati trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate sve u roku od 15 dana.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara VPS-u, ističe prigovor zastare, osporava osnovu tužbenog zahtjeva u cijelosti, navodi da je odredbom čl. 5 Ugovora o kreditu propisano da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove prilikom korištenja kredita. Dakle, osporava da se navedena odredba ima smatrati nepoštenom i ništetnom. Iznosi opsežno svoje stajalište vezano uz ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita te tako navodi da je sporna odredba jasno i razumljivo sastavljena te da je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne odredbe za njega proizlaze. Spornom odredbom se na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja da jednokratno podmiri troškove naknade za obradu kredita a tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti predmetnu naknadu. Dakle, sporna naknada je bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika. Iznosi svoja stajališta vezano uz tumačenje i primjenu Odluka suda Europske unije u predmetu C-565/2021 i C-621/2017 te primjenu Direktive 93/2013 EEZ kao i stajališta vezano uz primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju. Mišljenja je da sporna ugovorna odredba nije bila nejasna ili nerazumljiva, da naplata naknade za obradu kredita nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Ista nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva te nema razloga da se ocjeni nepoštenom u smislu odredaba Zakona o obveznim odnosima niti kojeg drugog zakona. Navodi da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu pa tako i spornu ugovornu odredbu imao stvarnu mogućnost pregovarati o njezinom sadržaju. Ukoliko bi se utvrdilo da se o spornoj odredbi nije pregovaralo navedeno još uvijek ne znači da je ugovorna odredba nepoštena s obzirom da se za njezinu eventualnu nepoštenost moraju ispuniti i daljnji zahtjevi a to su neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana koja mora biti znatna i postojati na strani potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju. Ističe pravo tužitelja na potraživanje zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Slijedom svega izloženog predlaže da sud tužitelja odbije s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti uz naknadu parničnog troška.
3. U provedenom postupku izvršen je uvid i pročitan je isplatni nalog (list 6 spisa), Ugovor o kreditu (list 8 do 18 spisa), saslušan je tužitelj kao stranka (list 99 spisa).
4. Cijeneći rezultate provedenog postupka, u skladu s čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5 Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 13. prosinca 2005. godine kojom je određeno zaračunavanje naknade i troškova za obradu kredita.
6. Sporno je da li j e ta ugovorna odredba temeljem koje je tužitelju uskraćen iznos za obradu kredita od 961,52 eura dana 28. prosinca 2005. godine nepoštena i ništetna, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te posljedično tome pravo tužitelja na isplatu iznosa od 961,52 eura, a ta visina proizlazi iz dokumentacije tuženika.
7. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije.
8. Na ročištu 19. studenog 2025. godine saslušan je tužitelj kao stranka te je naveo da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio s tuženikom u svrhu kupnje stana, te je s predračunom od HOTO grupe bio upućen u poslovnicu tuženika te nije bilo nikakvih pregovora oko kreditnih uvjeta, rečeno mu je da je sastavni dio Ugovora i naplata predmetne naknade o čemu se nije moglo pregovarati niti mu je objašnjeno o parametrima predmetnih troškova na što se e taj iznos odnosi. To je bila situacija „uzmi ili ostavi“ dakle, nije bilo pregovora o ugovornim odredbama. Dakle, iz jasnog iskaza tužitelja koji je životno logičan proizlazi da mu nitko od strane tuženika nije objasnio na što se predmetna naknada odnosi, od kojih parametara se sastoji i koja je njena svrha. Očito je bilo neizbježno plaćanje predmetne naknade.
9. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužitelja vezano uz ništetnost odredbe ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita te uskratu tog iznosa.
10. Prigovor zastare nije osnovan. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti. Treba navesti i Zaključak Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine
11. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama koji odredbom čl. 81 st. 1 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U st. 3 istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Dok je u st. 4 propisano da ako trgovac tvrdi da se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru u kojoj se pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, dok je odredbom čl. 87 st. 1 citiranog Zakona predviđeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne lako razumljive i uočljive, treba navesti da je tužitelj potrošač odnosno fizička osoba koja je Ugovor o kreditu sklopila u svrhu kupnje vozila, te da o odredbama ugovora nije bilo pregovaranja, a posebno ne o spornoj odredbi citiranog ugovora. S obzirom da je tužitelj temeljem čl. 5 predmetnog Ugovora platio tuženiku jednokratnu naknadu, time da tuženik nije objasnio u koju svrhu se ta naknada naplaćuje, od čega se sastoje troškovi, itd., očito je da je ta odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 81 st. 1 citiranog Zakona, jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu tog Zakona. Citirana odredba ugovora o kreditu na koju tužitelj nije mogao utjecati, već je tuženik taj koji je odlučio o toj odredbi i stavio tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora. I odredbom čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
12. Slijedom toga ovaj sud prihvaća navode tužitelja o ništetnosti jednokratne naknade točnije tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, nalazi utvrđenim da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji predmetna naknada niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu što je dovelo da takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu obveza na štetu potrošača te je iz svih navedenih razloga takva ugovorena naknada ništetna ugovorna odredba te daje pravo tužitelju da zahtjeva isplatu iznosa od 961,52 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. prosinca 2005. do isplate, kada je tuženik isplatio tužitelju manji iznos kredita zbog uračunavanja utužene naknade (čl. 1111 i čl. 1115 ZOO-a). Kao što je naprijed navedeno visina naknade i datum dospijeća proizlaze iz dokumentacije tuženika. Nesavjesnost tuženika proizlazi iz činjenice da je unaprijed formulirani tekst ugovora u kojem odredbe o predmetnoj naknadi nisu bile jasne niti obrazložene .
13. Slijedom toga sud je tužitelju dosudio zatraženi iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom prema odredbi čl. 29 st. 1 ZOO-a te je odlučeno kao u izreci presude pod I i II.
14.Tuženik neosnovano prigovara VPS-u koji je tužitelj postavio na utvrđenje i isplatu iznosa od 1.861,52 eura. Tužitelj je postavio tužbeni zahtjev na utvrđenje te isplatu predmetnog iznosa. VPS je postavio sukladno odredbi čl. 37 st. 1 ZPP-a koji propisuje da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, VPS se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Dakle, tužitelj je odredio VPS uzimajući u obzir postojanje deklaratornog i kondenmnatornog zahtjeva.
15. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i odredbi čl. 155 ZPP, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja i tuženika po punomoćniku odvjetniku prema OT, VPS te uspjehu tužitelja i tuženika u sporu.
16. Sud je tužitelju priznao trošak za sastav tužbe prema Tbr. 7 točka 1 – 200,00 eura, za sastav podneska 29.10.2025. prema tbr. 8 točka 1 – 200,00 eura, zastupanje na ročištu 19.11.2025. prema tbr. 9 točka 1 – 200,00 eura, što ukupno iznosi 600,00 eura, koje treba uvećati za 25% PDV ili 150,00 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu po 33,18 eura pa priznati trošak iznosi 816,36 eura. Sud je tužitelju priznao kamatu na parnični trošak prema odredbi čl. 30 Ovršnog zakona, te je odlučeno kao u izreci pod III.
U Zagrebu, 22. siječnja 2026. godine
Sudac:
Irena Šafar
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo na žalbu u roku od 15 dana od dana zaprimanja prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na županijski sud.
DNA:
1. tužitelju po pun.
2. tuženiku po pun.
