Poslovni broj: P-1068/2023-21
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U KRAPINI
Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sucu Barbari Čuček kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HO, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Zrinka Bojanić, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika OTP banke d.d., OIB: 52508873833 sa sjedištem u [adresa], koju zastupa punomoćnik Miroslav Plašćar, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 3. prosinca 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja Valentine Draksler Fumić, odvjetnice iz Zagreba i zamjenika punomoćnika tuženika Nino Šuk, odvjetnik iz Oroslavja, 22. siječnja 2026. objavio i
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d., OIB: 52508873833 sa sjedištem u [adresa], isplatiti tužitelju HO, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 5.213,25 EUR (slovima: pet tisuća dvjesto trinaest eura i dvadeset pet centi), zajedno sa zateznim kamatama tekućim i to:
- na iznos od 3,38 EUR počevši od 10. travnja 2006. pa do isplate
- na iznos od 4,32 EUR počevši od 10. svibnja 2006. pa do isplate
- na iznos od 3,95 EUR počevši od 12. lipnja 2006. pa do isplate
- na iznos od 2,33 EUR počevši od 10. srpnja 2006. pa do isplate
- na iznos od 0,42 EUR počevši od 9. kolovoza 2006. pa do isplate
- na iznos od 1,60 EUR počevši od 6. rujna 2006. pa do isplate
- na iznos od 1,69 EUR počevši od 9. listopada 2006. pa do isplate
- na iznos od 0,29 EUR počevši od 7. prosinca 2006. pa do isplate
- na iznos od 4,94 EUR počevši od 10. prosinca 2008. pa do isplate
- na iznos od 4,94 EUR počevši od 10. prosinca 2008. pa do isplate
- na iznos od 23,40 EUR počevši od 9. veljače 2009. pa do isplate
- na iznos od 23,40 EUR počevši od 9. veljače 2009. pa do isplate
- na iznos od 30,09 EUR počevši od 9. ožujka 2009. pa do isplate
- na iznos od 19,39 EUR počevši od 8. travnja 2009. pa do isplate
- na iznos od 16,26 EUR počevši od 8. svibnja 2009. pa do isplate
- na iznos od 17,31 EUR počevši od 4. lipnja 2009. pa do isplate
- na iznos od 16,62 EUR počevši od 9. srpnja 2009. pa do isplate
- na iznos od 13,39 EUR počevši od 10. kolovoza 2009. pa do isplate
- na iznos od 15,40 EUR počevši od 10. rujna 2009. pa do isplate
- na iznos od 13,01 EUR počevši od 9. listopada 2009. pa do isplate
- na iznos od 15,02 EUR počevši od 10. studenog 2009. pa do isplate
- na iznos od 13,26 EUR počevši od 10. prosinca 2009. pa do isplate
- na iznos od 20,41 EUR počevši od 11. siječnja 2010. pa do isplate
- na iznos od 24,84 EUR počevši od 9. veljače 2010. pa do isplate
- na iznos od 23,76 EUR počevši od 9. ožujka 2010. pa do isplate
- na iznos od 28,82 EUR počevši od 9. travnja 2010. pa do isplate
- na iznos od 34,49 EUR počevši od 7. svibnja 2010. pa do isplate
- na iznos od 40,37 EUR počevši od 9. lipnja 2010. pa do isplate
- na iznos od 47,17 EUR počevši od 9. srpnja 2010. pa do isplate
- na iznos od 40,06 EUR počevši od 9. kolovoza 2010. pa do isplate
- na iznos od 63,44 EUR počevši od 9. rujna 2010. pa do isplate
- na iznos od 53,44 EUR počevši od 4. listopada 2010. pa do isplate
- na iznos od 50,06 EUR počevši od 9. studenog 2010. pa do isplate
- na iznos od 62,68 EUR počevši od 10. prosinca 2010. pa do isplate
- na iznos od 77,86 EUR počevši od 10. siječnja 2011. pa do isplate
- na iznos od 66,23 EUR počevši od 9. veljače 2011. pa do isplate
- na iznos od 67,10 EUR počevši od 9. ožujka 2011. pa do isplate
- na iznos od 60,07 EUR počevši od 11. travnja 2011. pa do isplate
- na iznos od 75,73 EUR počevši od 10. svibnja 2011. pa do isplate
- na iznos od 86,47 EUR počevši od 10. lipnja 2011. pa do isplate
- na iznos od 91,18 EUR počevši od 8. srpnja 2011. pa do isplate
- na iznos od 145,49 EUR počevši od 10. kolovoza 2011. pa do isplate
- na iznos od 92,92 EUR počevši od 9. rujna 2011. pa do isplate
- na iznos od 86,47 EUR počevši od 10. listopada 2011. pa do isplate
- na iznos od 88,36 EUR počevši od 10. studenog 2011. pa do isplate
- na iznos od 86,56 EUR počevši od 8. prosinca 2011. pa do isplate
- na iznos od 94,34 EUR počevši od 10. siječnja 2012. pa do isplate
- na iznos od 99,01 EUR počevši od 10. veljače 2012. pa do isplate
- na iznos od 100,45 EUR počevši od 12. ožujka 2012. pa do isplate
- na iznos od 97,06 EUR počevši od 10. travnja 2012. pa do isplate
- na iznos od 98,40 EUR počevši od 14. svibnja 2012. pa do isplate
- na iznos od 100,74 EUR počevši od 11. lipnja 2012. pa do isplate
- na iznos od 97,94 EUR počevši od 10. srpnja 2012. pa do isplate
- na iznos od 97,06 EUR počevši od 13. kolovoza 2012. pa do isplate
- na iznos od 91,76 EUR počevši od 11. rujna 2012. pa do isplate
- na iznos od 94,67 EUR počevši od 11. listopada 2012. pa do isplate
- na iznos od 98,12 EUR počevši od 12. studenog 2012. pa do isplate
- na iznos od 96,96 EUR počevši od 11. prosinca 2012. pa do isplate
- na iznos od 98,68 EUR počevši od 10. siječnja 2013. pa do isplate
- na iznos od 93,56 EUR počevši od 11. veljače 2013. pa do isplate
- na iznos od 91,58 EUR počevši od 11. ožujka 2013. pa do isplate
- na iznos od 97,22 EUR počevši od 10. travnja 2013. pa do isplate
- na iznos od 91,55 EUR počevši od 8. svibnja 2013. pa do isplate
- na iznos od 88,79 EUR počevši od 10. lipnja 2013. pa do isplate
- na iznos od 86,75 EUR počevši od 9. srpnja 2013. pa do isplate
- na iznos od 88,62 EUR počevši od 9. kolovoza 2013. pa do isplate
- na iznos od 91,79 EUR počevši od 9. rujna 2013. pa do isplate
- na iznos od 93,18 EUR počevši od 11. listopada 2013. pa do isplate
- na iznos od 93,88 EUR počevši od 7. studenog 2013. pa do isplate
- na iznos od 97,07 EUR počevši od 9. prosinca 2013. pa do isplate
- na iznos od 91,62 EUR počevši od 9. siječnja 2014. pa do isplate
- na iznos od 93,69 EUR počevši od 10. veljače 2014. pa do isplate
- na iznos od 95,36 EUR počevši od 10. ožujka 2014. pa do isplate
- na iznos od 95,05 EUR počevši od 10. travnja 2014. pa do isplate
- na iznos od 92,36 EUR počevši od 12. svibnja 2014. pa do isplate
- na iznos od 91,97 EUR počevši od 10. lipnja 2014. pa do isplate
- na iznos od 94,30 EUR počevši od 10. srpnja 2014. pa do isplate
- na iznos od 96,89 EUR počevši od 12. kolovoza 2014. pa do isplate
- na iznos od 98,04 EUR počevši od 9. rujna 2014. pa do isplate
- na iznos od 98,05 EUR počevši od 10. listopada 2014. pa do isplate
- na iznos od 100,32 EUR počevši od 10. studenog 2014. pa do isplate
- na iznos od 13,16 EUR počevši od 10. prosinca 2014. pa do isplate
- na iznos od 13,73 EUR počevši od 12. siječnja 2015. pa do isplate
- na iznos od 12,90 EUR počevši od 10. veljače 2015. pa do isplate
- na iznos od 11,66 EUR počevši od 10. ožujka 2015. pa do isplate
- na iznos od 12,90 EUR počevši od 10. travnja 2015. pa do isplate
- na iznos od 12,49 EUR počevši od 8. svibnja 2015. pa do isplate
- na iznos od 12,90 EUR počevši od 10. lipnja 2015. pa do isplate
- na iznos od 12,49 EUR počevši od 13. srpnja 2015. pa do isplate
- na iznos od 12,90 EUR počevši od 10. kolovoza 2015. pa do isplate
- na iznos od 12,90 EUR počevši od 14. rujna 2015. pa do isplate
po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d., OIB: 52508873833 sa sjedištem u [adresa], naknaditi tužitelju HO, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], parnične troškove u iznosu od 1.750,00 eura (slovima: tisuću sedamsto pedeset eura) zajedno sa zateznim kamatama tekućom od 22. siječnja 2026. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan.
IV. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je 27. siječnja 2005. s Agencijom za pravni promet i posredovanje nekretninama, Zagreb, Savska cesta 41/VI, sklopio predugovor o kupoprodaji broj P-10-ZA27-4-2-007/2005, kojim je utvrđena je obročna otplata na račun prednika tuženika, HVB Splitska banka d.d., s kojom je Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama sklopila Opći ugovor o poslovnoj suradnji. Tužitelj navodi da je u predmetnom ugovoru o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana na švicarski franak, bez jasnih parametara po kojima bi tužitelj mogao biti obaviješten i imati saznanja o konkretnim stopama i tečaju koji će se primjenjivati kako će mjesečni anuiteti dospijevati, niti je na iste mogao utjecati ili pregovarati s tuženikom, pa su tako i kamatna stopa i tečaj za vrijeme trajanja ugovornog odnosa više puta mijenjani na štetu tužitelja. Tužitelj se poziva na utvrđenja iz pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6632/2017 od 14. 6. 2018. kojom je toč. I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/12 od 4. 7. 2013.g. kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena u razdoblju od 1. 6. 2004. do 31. 12. 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj nadalje navodi da je jednostrano promjenjiva kamatna stopa utvrđena nepoštenom i ništetnom presudama Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/12 od 4. 7. 2013., u presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. 6. 2014., presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/14 od 9. 4. 2015., te presudom Ustavnog suda RH oznake U-III-2521/2015 od 13. 12. 2016. te je navedenim odlukama jednostrano promjenjiva kamatna stopa utvrđena ništetnom po svim instancama sudova Republike Hrvatske. Tužitelj navodi da je valutna klauzula nezakonitom i ništetnom pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. 7. 2013., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od 14. 6. 2018., a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/18 od 3. 9. 2019. Tužitelj nadaje navodi da prema odredbi članka 142. stavak 1. ZOO-a opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavka 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje. Tužitelj navodi da ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio tj. i savjesno i nesavjesno. Tužitelj navodi da ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz Općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno. Tužitelj se poziva na presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 u kojoj se navodi da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Tužitelj navodi da u konkretnom slučaju to znači da su u ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Tužitelj navodi da je odredba o promjeni kamatne stope ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Nadalje, tužitelj ističe da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Tužitelj navodi da Zakon o parničnom postupku niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Tužitelj navodi da načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tužitelj navodi da se kao mjerilo ponašanja procjenjuje kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard). Tužitelj navodi da će se prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimati u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, tužitelj ističe da je već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, treba ocijeniti protivnom načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj navodi da je banka kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, trebala u ugovoru odrediti elemente za koji se veže promjena kamatne stope i način njihove primjene, međutim banka je umjesto toga tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Nadalje, tužitelj ističe da iz konkretnog ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužitelj navodi da mu se usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga. Tužitelj navodi da je odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak čime je tuženik povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima, načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO- a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu. Tužitelj navodi da je druga nepoštena odredba odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela, čime je tuženik ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO-a čini bitan sastojak ugovora o kreditu mijenjao samovoljno bez ikakve suglasnosti tužitelja ignorirajući ga pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Tužitelj navodi da je treća nepoštena odredba odredba o anuitetnoj otplati prema kojoj je tužitelj u prvim godinama kredita otplaćivao uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba je upravo ta koja je dodatno omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao. Tužitelj nadalje navodi da je naprijed opisanim tuženik postupao suprotno čl. 6. ZOO-a (načelo jednake vrijednost činidaba) ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužitelja, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP/ 03 i čl. 96. st. 1. ZZP/ 07 i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet pa je tužitelj plaćao anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih. Tužitelj navodi da je jednostrano i samovoljno povećanje same kamatne stope i povećanje glavnice zbog povišenja tečaja švicarskog franka dovelo do dvostrukog povećanja kamata s dva osnova, a takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO- a. Tužitelj navodi da se radi o ugovoru unaprijed sastavljenom za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani ugovor po principu uzmi ili ostavi, a koji ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Tužitelj se poziva na odluku Suda Europske unije u predmetu C-186/16 H i dr. protiv Banca Romaneasca SA. Tužitelj navodi da je člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. istoga Zakona da su određenim postupanje, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tužitelj navodi da i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07. i 79/09) određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužitelj navodi da je s tuženikom zaključio i aneks uz ugovor o kreditu, koji je zaključen u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju, međutim tvrdi da potpisom tog ugovora, te provedbom konverzije nije obeštećen za preplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope i valute CHF. Tužitelj navodi da cilj ZID ZPK iz 2015. nije bio obeštetiti tužitelja kao potrošača, niti je taj Zakon propisao da banke imaju vratiti korisnicima kredita u švicarskim francima do tada preplaćene kamate, niti je vršio obeštećenje korisnika kredita u švicarskim francima na način da bi banka vratila korist koju je stekla na temelju nepoštenih i ništetnih Ugovora o kreditu, odnosno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valuti švicarski franak i kamati, a na način da potrošača vrati pravno i činjenično u početni položaj, već je cilj bio izjednačiti korisnike kredita u švicarskim francima s korisnicima kredita u valuti Euro. Tužitelj navodi da je izračun konverzije kredita do dana konverzije 30. 9. 2015. napravljen uz uvažavanje i primjenu odredbi o valuti švicarski franak i odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke, pa je predmet konverzije bila valutna klauzula- švicarski franak kao valjana, te su u konverziji primijenjene iste nepoštene kamatne stope koje se mijenjaju jednostranom odlukom banke baš kao i u kreditima u švicarskim francima, dok se nakon 30. 9. 2015. otplata kredita nastavlja uz primjenu valutne klauzule, sada u valuti euro i sada s pro futuro novo definiranom kamatnom stopom, promjenjiva u skladu s Općim uvjetima banke i ponovo određena samovoljno od strane tuženika po principu "uzmi ili ostavi". Tužitelj navodi da je banka prilikom konverzije napravila projekciju kredita kao da je on otpočetka bio u eurima, obračunala je promjenjivu kamatnu stopu kakvu je u isto vrijeme primjenjivala na eurske kredite i taj fiktivni otplatni plan je zatvarala sa stvarnim uplatama koje je tužitelj učinio do tada i tako je utvrđeno je li potrošač štogod preplatio po kreditu ili je banci nešto ostao dužan. Tužitelj navodi da nije imao bilo kakvu mogućnost pregovora o ponuđenom Dodatku ugovora jer bi prigovorom na bilo koji aspekt Dodatka ugovora i nepotpisivanjem ugovora ostao bez provedbe konverzije koju je morao prihvatiti u roku od 30 dana, kako to propisuje odredba čl. 19.e. st. 5. ZID ZPK. Tužitelj navodi da se sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu nije odrekao svojih potraživanja, niti se odrekao prava na potpuno obeštećenje, niti se odrekao tužbe i sudske zaštite, niti je bilo kakvo odricanje bilo propisano Zakonom. Tužitelj ovom tužbom potražuje povrat preplaćenih iznosa temeljem valutne klauzule i tzv. razliku glavnice. Tužitelj tvrdi da je tuženik prilikom provedbe konverzije utvrdio glavnicu ne izuzimajući prilikom njezinog određivanja ništetne odredbe ugovora o kreditu. Tužitelj navodi da je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.), dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO. Slijedom navedenog, tužitelj na temelju ništetnih i nepoštenih odredbi o valutnoj klauzuli tužbom potražuje iznos od 4.763,97 EUR/ 34.514,96 kn sa zateznom kamatom na pojedine iznose od njihovog plaćanja, dok s osnove tzv. razlike glavnice potražuje iznos od 351,11 EUR/ 2.645,41 kn sa zateznom kamatom od 30. rujna 2015.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio tužbeni zahtjev u pogledu pravne osnove, visine, kao i činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio tužbu. Tuženik navodi da se tužitelj poziva na predugovor o kupoprodaji broj P-10-ZA27-4- 2-007/2005 od 27. siječnja 2005. Nadalje, tuženik navodi da je ustanovio kako je prednik tuženika s tužiteljem sklopio dva ugovora o kreditu, i to ugovor o kreditu br. 73847/05 (novi broj ugovora: 261945; dalje: „ugovor o kreditu 1“), i ugovor o kreditu br. 75965/05 (novi broj ugovora: 261415; dalje:„ ugovor o kreditu 2“, pri čemu tuženik navodi kako se iz tužbe ne može zaključiti u odnosu na koji od naprijed navedenih ugovora o kreditu tužitelj postavlja tužbeni zahtjev. Tuženik je istaknuo prigovor zastare, smatra da se utvrđenja iz parnice "Potrošač" u kolektivnom sporu ne mogu primijeniti na konkretan predmet, u tom smislu treba tek izvesti dokazivanje u individualnom sporu, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom. U svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i je li tužitelj "prosječni potrošač". Sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020. donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, tuženik smatra da je aneksom provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz kojeg razloga tužitelj nema pravo na dodatnu isplatu. Smatra da ovo rješenje predstavlja obvezujuće pravno shvaćanje koje svi sudovi u Hrvatskoj moraju slijediti. Svrha konverzije je bila položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačiti s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača izjednačiti s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tužitelj je prihvatio ponudu te su tužitelj i tuženik zaključili dodatak 1. u odnosu na ugovor o kreditu 1 i u odnosu na ugovor o kreditu 2, dok je Sporazumom o korištenju preplate utvrđeni iznos preplate tužitelja. Tuženik navodi da su navedenim Dodatkom ugovoru 1 i ugovoru 2 stranke sporazumno izmijenile kreditnu obvezu tužitelja čija je glavnica bila vezana uz valutnu klauzulu u CHF na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i promijenjena valuta uz koju je bila vezana glavnica kredita u valutu EUR te je utvrđen ostatak glavnice nakon konverzije kao i daljnja otplata duga. Među strankama koje su prihvatile konverziju nastala je potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora. Tuženik navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva te ne može biti predmetnom ocjene poštenosti. Tuženik unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Kretanje tečaja CHF nakon 2010. i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti. Tuženik se protivi financijskom vještačenju na okolnost visine tužbenog zahtjeva, a podredno predlaže sudu da uzme u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno razlike između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema otplatnom planu iz ugovora o kreditu, a koji su tijekom određenih razdoblja otplate kredita bili u nižem iznosu od anuiteta predviđenih otplatnim planom. Slijedom navedenog tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku podmiri troškove parničnog postupka.
3. Tužitelj se u podnesku od 16. siječnja 2025. očitovao da je od tuženika zaprimio dokumentaciju te navodi da se tužbeni zahtjev odnosi na ugovor o kreditu broj: 73847/05 od 29. ožujka 2005., koji je namijenjen za kupnju stana.
4. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 23. rujna 2025. precizirao tužbeni zahtjev tako da potražuje iznos od 5.213,25 eura po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli zajedno sa zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni mjesečni više uplaćeni iznos.
5. U dokaznom postupku sud je pročitao predugovor, broj P-10-ZA27-4-2- 007/2005 od 27. siječnja 2005. (list 17-23 spisa), zahtjev za dostavom dokumentacije po kreditu (list 25 spisa), stvarni otplatni plan (list 26-28, 321-323 spisa), izvršio je uvid u početni otplatni plan za ugovor broj: 73847/05 (list 32-37, 231-236 spisa), financijsku dokumentaciju (list 38-59, 97-136, 243-261, 312-320 spisa), promete po kreditu (list 60-96, 139-161, 243-261 spisa), obavijesti o promjeni kamatne stope (list 137-138, 269-270 spisa), pročitao je ugovor o kreditu, broj 73847/05 od 29. ožujka 2005. (list 219-225, 297-303 spisa), izvršio je uvid u prikaz prometa računa (list 226-229 spisa), obavijest o dospijeću obroka i redovne kamate od 6. srpnja 2023. (list 230 spisa), otplatni plan od 6. 7. 2023. (list 237-242 spisa), promet za račune od 1. siječnja 2019. do 6. srpnja 2023. (list 262-268 spisa), ponuda za zamjenu (konverziju) kredita u kredit u valuti EUR na dan 30. rujna 2015. (list 271-272 spisa), pročitao je dodatak br. 1 ugovora o kreditu br. 73847/05 od 14. ožujka 2016. (list 280-282 spisa), dodatak br. 1 ugovora o kreditu br. 75965/05 od 14. ožujka 2016. (list 283-285 spisa), dodatak br. 1 ugovora o kreditu br. 73847/05 od 24. studenog 2014. (list 291 spisa), dodatak br. 2 ugovora o kreditu br. 73847/05 od 17. ožujka 2017. (list 292-293 spisa), izvršio je uvid u promete po računu tužitelja od 29. ožujka 2005. do 24. ožujka 2016. (list 304-311 spisa), otplatni plan od 5. svibnja 2025. (list 321-326 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. ZO iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba od 28. kolovoza 2025. (list 328-336 spisa) te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.
6. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.
7. Precizirani tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.
8. Iz isprava u spisu je vidljivo, a nije ni sporno:
- da je tužitelj 29. ožujka 2005. s prednikom tuženika HVB Splitskom bankom d.d. sklopio ugovor o kreditu, broj: 73847/05, kojim mu je odobren kredit u iznosu od 48.662,76 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem deviznom tečaju kreditora vrijedećim za CHF na dan korištenja kredita (čl. 2. ugovora), a kao namjena kredita ugovorena je kupnja stana (čl. 3. ugovora);
- da je člankom 11. 2 ugovoreno da se kredit otplaćuje u 156 mjesečnih rata izraženi u CHF plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom deviznom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora za CHF na dan ispunjenja obveze;
- da je odredbama čl. 5. ugovora ugovorena kamatna stopa kao promjenjiva, a na dan zaključenja ugovora iznosila je 4,99 % godišnje;
- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti,
- da je tužitelj 24. studenog 2014. s prednikom tuženika HVB Splitskom bankom d.d. sklopio Dodatak br. 1 ugovora o kreditu broj: 73847/05 (list 291 spisa) kojim je korisnik kredita zbog gubitka zaposlenja zatražio moratorij u trajanju od 12 mjeseci, te je kreditor odobrio moratorij uz plaćanje mjesečne kamate za vrijeme trajanja počeka, da je ostatak glavnice na dan odobrenja moratorija (24. studenog 2014.) iznosio 20.077,21 CHF, da moratorij teče od 10. prosinca 2014. do 10. studenog 2015., da je kredit isplaćen 31. ožujka 2006., s kojim danom je srednji tečaj kreditora iznosio 4,648695 kn za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 49.945,56 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 232.181,68 kn, odnosno 30.445,94 EUR (konvertirani iznos),
- da su stranke 14. ožujka 2016. sklopile Dodatak br. 1 ugovora o kreditu broj: 73847/05, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15., dalje: ZID ZPK/15.), a na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a kojim su promijenili ugovorene odredbe u pogledu valutne klauzule i ugovorene kamatne stope iz osnovnog ugovora i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita,
- da je konverzija i izračun iste proveden sukladno odredbama ZID ZPK/15.,
- da manjak tužitelja prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. iznosi 893,86 eura.
9. Sporno je:
- jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke trgovačkih sudova na koje se tužitelj poziva,
- ima li tužitelj svojstvo potrošača po navedenom ugovoru o kreditu,
- visina tužbenog zahtjeva za isplatu te
- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama.
10. Osim toga, sporna su, u bitnome, prvenstveno pravna pitanja, odnosno jesu li ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli te kakvi su učinci sklopljenog dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, neovisno o eventualnoj ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.
11. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljem sklopio konverziju sukladno odredbama ZID ZPK/15. tužitelj više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci, poslovni broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula jer, tužitelj kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.
12. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03.) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a prema točki 2. istog članka, trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili djelatnosti.
13. Na temelju iskaza tužitelja sud je utvrdio da je ugovor o kreditu zaključio radi kupnje stana. Kako se radilo o poticajnoj stanogradnji nije imao mogućnost odabira s kojom će bankom zaključiti ugovor o kreditu pa je tako morao ugovoriti ugovor o kreditu s HVB Splitskom bankom. Otplata kredita bila je ugovorena na način da prvih 14 godina iznos odobrenog kredita otplaćuje banci koji iznos je bio vezan uz valutu CHF, dok preostalih 16 godina iznosa kredita otplaćuje Agenciji za pravni promet i posredovanje nekretninama koji iznos je bio vezan uz valutu EUR. Kada je u banci pregovarao oko uvjeta kreditiranja, službenica u banci mu je rekla da je CHF stabilna valuta, da ne oscilira. Ugovor o kreditu bio je unaprijed sastavljen od strane prednika tuženika HVB Splitske banke te nije imao mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora. Naknadno je zaključio ugovor, kojim je izvršena konverzija navedenog kredita, a za konverziju kredita se je odlučio jer je mjesečna rata kredita u odnosu na početnu bila veća, odnosno rata kredita povećala se za 850,00 kn u odnosu na početnu. Prilikom zaključenja ugovora o kreditu, službenica u banci nije ga upozorila na opasanosti ugovaranja ugovora o kreditu uz valutu CHF. Pitao je kako je moguće da je dio iznosa vezan uz valutu CHF, a dio uz EUR, na što mu je ista odgovorila da se radi o ugovoru o kreditu koji je odobren na dulji rok otplate i da je sigurnije da je vezan uz valutu CHF jer se radi o stabilnoj valuti, koja najmanja oscilira i da je sigurnije da zaključi ugovor o kreditu uz valutu CHF. U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije bio vlasnik obrta niti član trgovačkog društva.
14. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
15. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22. i 59/23., dalje: ZZP), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice.
16. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., proč. tekst 25/13., 89/14., 70/19., 80/22 i 114/22., dalje: ZPP), fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a što je tužitelj u ovoj parnici i učinio pa su takvi prigovori tuženika neosnovani.
17. Iskaz tužitelja sud ocjenjuje neposredno uvjerljivim i nema ga razloga ne prihvatiti. Iz tog iskaza proizlazi da je ugovor sklopio u svojstvu potrošača, a da je tome tako sasvim je jasno i iz samog teksta ugovora o kreditu. Naime, u njemu je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja nekakve njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a kao namjena kredita člankom 3. određena je "kupnja stana iz Programa poticane stanogradnje u gradu Zagrebu", pa je očito neosnovano tuženikovo dovođenje u pitanje dokazivanja je li tužitelj sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Zbog toga su i tužitelj i tuženik vezani pravnim shvaćanjima iz navedene parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava.
18. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača. Stoga sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, kao prethodno pitanje u smislu odredbe čl. 12. ZPP-a, utvrđuje da su nepoštene i ništetne odredbe konkretnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula. Navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
19. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužitelja, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
20. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.
21. Obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom.
22. Naime, sklapanje dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi. Pri čemu se ukazuje na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.
23. Prema ocjeni ovog suda svrha koja se želi postići primjenom odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. - u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15) je da se u primjeni odredbe članka 19.b položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Ovdje treba imati u vidu i pravilo po kojima se vrši konverzija kredita, a sadržana su u odredbi članka 19.c tog Zakona pri čemu treba reći da niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog Zakona, te niti jednom odredbom Dodatka ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog Zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i činjenicu da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF, a odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći prava koja ima na temelju tog Zakona i drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti. Sklapanjem Dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu 2005. pa do sklapanja Dodatka vrijedio više od deset godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF na temelju ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni sud je još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu na temelju tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
24. Ovome valja dodati da iako se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje neposredno, i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (dalje: SSP), koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a stupio je na snagu 1. veljače 2005., dakle i prije sklapanja spornog Ugovora o kreditu. Odredbom članka 74. stavka 2. alineje 1. SSP-a Republika Hrvatska obvezala se osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.
25. Pravno shvaćanje iz ove odluke o pravnim učincima konverzije u skladu je sa shvaćanjem Suda Europske unije zauzetim u presudi od **.**.2019., NO protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem zakonodavna intervencija u odnosu na zahtjeve koje postavlja Direktiva 93/13/EEZ nije zabranjena no ona mora ispuniti uvjet potpune restitucije u smislu obeštećenja potrošača, kakvo bi obeštećenje potrošač dobio da nepoštene odredbe ugovora nema, jer zakon ne smije imati za učinak smanjenje takve zaštite zajamčene potrošačima. Sud Europske unije je obrazložio kako se u pogledu zakona kojim se provodi konverzija kredita potrošač mora nalaziti u pravnoj i činjeničnoj situaciji kao da nikada nije postojala ništetna odredba, odnosno ugovor, i to s posljedicom prije svega povrata sve koristi koje je trgovac neopravdano stekao. Iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.
26. Osim toga, Sud Europske unije je u presudi od 29. travnja 2021., I. W., R. W. protiv Bank BPH S. A., C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, zauzeo shvaćanje da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da utvrdi nepoštenost odredbe ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, čak i ako su je te stranke ugovorno izmijenile. Takvo utvrđenje dovodi do ponovne uspostave situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nije postojala odredba čija je nepoštenost utvrđena, osim ako je potonji na temelju slobodnog i informiranog pristanka putem izmjene nepoštene odredbe odustao od takve ponovne uspostave, što je dužan provjeriti nacionalni sud. Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem nacionalnog zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.
27. I Europski sud za ljudska prava je u odluci u predmetu Z protiv Republike Hrvatske (zahtjev broj 69108/17) od 1. rujna 2022., između ostalog naveo „da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu“, kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
28. Pravno shvaćanje iz ove odluke u skladu je i sa shvaćanjem Vrhovnog suda koje je zauzeto u rješenju broj: Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022.: „Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“
29. Dakle, tužitelj kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe o vezanju otplate uz valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime preplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. S time da se posebno napominje da tužitelju prilikom sklapanja konverzije nije utvrđena preplata, već manjak odnosno dug prema banci u iznosu od 893,86 eura.
30. Tek takvim pristupom dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti. U razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
31. Međutim, korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ako ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem. S time da u konkretnom predmetu prilikom obračuna konverzije kod tužitelja nije utvrđena preplata, već manje uplaćeni iznos u korist kreditora.
32. Navedeno pravo tužitelja kao potrošača u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, uzima se kao da nikada nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se tužiteljica mogla odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se mogla odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinila na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, imajući u vidu sadržaj predmetnog Aneksa ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile, jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužitelj odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za njega.
33. Sukladno tome, tužitelj je činjenično i obrazložio svoj zahtjev te je na taj način dat i zadatak sudskom vještaku za financije.
34. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. ZO od 28. kolovoza 2025. (list 328-336 spisa) sud je utvrdio da je iznos kredita kunska protuvrijednost od 48.662,76 CHF obračunato prema srednjem deviznom tečaju kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita, da je tužitelj 24. studenog 2014. s prednikom tuženika HVB Splitskom bankom d.d. sklopio Dodatak br. 1 ugovora o kreditu broj: 73847/05 (list 291 spisa) kojim je korisnik kredita zbog gubitka zaposlenja zatražio moratorij u trajanju od 12 mjeseci, te je kreditor odobrio moratorij uz plaćanje mjesečne kamate za vrijeme trajanja počeka, da je ostatak glavnice na dan odobrenja moratorija (24. studenog 2014.) iznosio 20.077,21 CHF, da moratorij teče od 10. prosinca 2014. do 10. studenog 2015., da je kredit isplaćen 31. ožujka 2006., s kojim danom je srednji tečaj kreditora iznosio 4,648695 kn za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 49.945,56 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 232.181,68 kn, odnosno 30.445,94 EUR (konvertirani iznos). Prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015., manje uplaćeni iznos po konvertiranom kreditu u EUR u odnosu na uplate po kreditu u CHF je iznosio 893,86 eura. Za odgovaranje na postavljene zadatke sudski vještak je dao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju otplate kredita, te je iskazao razlike u visini obveza tužitelja, odnosno više plaćeni iznosi na način da su iskazane razlike (povećanje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac 'k'), i to na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd') pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate, i početnog tečaja važećeg na dan isplate kredita). Iznos preplate po kreditu u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (10. travnja 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koji proizlazi iz povećanja tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 5.213,25 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k1' Tabele 1 iz nalaza (samo pozitivni iznosi). Zatezne kamate obračunane na mjesečne iznose tečajnih razlika, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015. iznose ukupno 1.935,41 EUR (konvertirani iznos) (od čega se 1.935,41 EUR odnosi na dospjele nenaplaćene zatezne kamate, a 5.213,27 EUR odnosi se na glavnicu). Na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) nema iznosa preostale glavnice koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015. primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita.
35. Tužitelj nije imao prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, dok se tuženik na isti nije očitovao.
36. Tužitelj je podneskom od 23. rujna 2025., precizirao tužbeni zahtjev i to prema varijanti ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio.
37. Sud je nalaz i mišljenje ocijenio stručnim i objektivnim te ga prihvaća u cijelosti.
38. U pogledu tzv. negativnih razlika treba reći da prema pravnom shvaćanju izraženom u presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-549/2023-4. od 18. prosinca 2023.: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita". Tuženik u ovoj parnici u pogledu tzv. negativnih razlika nije istaknuo niti prigovor radi prebijanja, niti materijalnopravni prigovor prijeboja niti protutužbenog zahtjeva pa je sukladno tome osnovan zahtjev tužitelja postavljen upravo prema varijanti kada se promatraju samo više plaćeni iznosi.
39. Dakle, provedenom konverzijom, nije uspostavljena ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužitelj nije obeštećen, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi i to na ime preplate zbog promjene valute.
40. Prema odredbi čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj: 53/91., 73/91., 113/93., 7/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO/91.), koji se, s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora (29. ožujka 2005.), u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbi čl. 1163. st. 1. i čl. 1165. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO), u slučaju ništavosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema čl. 105. st. 1. ZOO/91., ništavost neke odredbe ne povlači ništavost ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Posljedica ništavosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe čl. 210. st. 1. ZOO/91., prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala otplata bez valutne klauzule.
41. Prema tome, na temelju naprijed citiranih zakonskih odredbi, utvrđeno je da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim od tuženika potražuje razliku preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Sud je utvrdio da preplata tužitelja na ime valute iznosi 5.213,25 eura (u cijelosti se odnosi na glavnicu) sa zateznom kamatom na pojedine iznose od njihovog plaćanja. Sukladno navedenom, točkom I. izreke usvojen je tužbeni zahtjev preciziran podneskom od 23. rujna 2025. prema nalazu i mišljenju vještaka (ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio).
42. Prema odredbi čl. 214. ZOO/91., kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tuženik je nesavjestan (nepošten) te tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od tuženikovih stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa, a kako je to navedeno pod točkom I. izreke presude.
43. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, ZZP odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO-a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 371. ZOO/91. Prema odredbi čl. 388. ZOO/91., zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09., pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravili sadržanih u ovom ili drugim zakonima. No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrha koje je upravo jedinstvena primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem vezan je i ovaj sud. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U- III-2922/2018 od 20. 2. 2020. zaključuje da „ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi." Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 podnesena 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare.
44. Prema odredbi čl. 392. st. 3. ZOO/91., kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4.
45. U konkretnom slučaju, budući da se radi o zahtjevu zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 6632/1017 kojom je o tome pravomoćno završen kolektivni spor, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. tako da zastara u ovom slučaju očito nije nastupila, a tužba u ovom predmetu je podnesena 13. lipnja 2023. čime je zastara ponovno prekinuta.
46. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, budući da je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim zahtjevom. Sukladno tome, tuženikov zahtjev za naknadu troškova je u cijelosti odbijen te je njemu naloženo da tužitelju naknadi troškove postupka. Prilikom odlučivanja o troškovima postupka primijenjena je Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23.) koja prema Tbr. 54. propisuje vrijednost boda u iznosu od 2,00 eura.
47. O troškovima tužitelja uzrokovanim delegacijom predmeta bit će odlučeno posebnim rješenjem.
48. Tužitelju su kao potrebni priznati troškovi koji se sastoje od sastava tužbe po Tbr. 7. t. 1. u iznosu od 100 bodova, za zastupanje na ročištima od 21. siječnja 2025. i 3. prosinca 2025. u iznosu od 100 bodova za svaku od navedenih radnji (Tbr. 9. toč. 1.), za sastav podnesaka od 16. siječnja 2025. i 23. rujna 2025. u iznosu od 100 bodova za svaku od navedenih radnji (Tbr. 8. t. 1.), što zajedno iznosi 500 bodova odnosno 1.000,00 eura, čemu valja dodati PDV u iznosu od 250,00 eura. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 22. siječnja 2025. uz kojeg dostavlja potvrdu o uplati predujma za vještačenje jer nije bio potreban za vođenje ovog postupka, budući da sud ima uvid u izvršena plaćanja. Budući da je tužitelj oslobođen plaćanja pristojbi na temelju odredbe čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18. i 51/23., dalje: ZSP), tužitelju nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu. Tužitelju je priznat trošak za financijsko vještačenje u iznosu od 500,00 eura jer je navedeni trošak bio nužan za donošenje odluke u ovom predmetu. Tužitelju je sveukupno priznat trošak u iznosu od 1.750,00 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom sukladno odredbi iz čl. 29. ZOO-a, zbog čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude, dok je tužitelj odbijen s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan, zbog čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.
49. Na trošak je tužitelju dosuđena i zatezna kamata od presuđenja na cjelokupni iznos troškova, na temelju odredbe iz čl. 151. st. 3. ZPP-a, zbog čega odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.
U Krapini 22. siječnja 2026.
S u d a c:
Barbara Čuček
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove je presude dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog.
DOSTAVITI:
1. Zrinka Bojanić, odvjetnica iz Zagreba, Metalčeva 5, putem e-Oglasne ploče
2. Miroslav Plašćar, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o., sa sjedištem u Zagrebu, Savska cesta 32, putem e-Oglasne ploče
