Republika Hrvatska
Trgovački sud u Varaždinu
Varaždin, Cehovska ulica 1
Poslovni broj: P-28/2025-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Varaždinu, po sucu Hugu Wedemeyeru, u pravnoj stvari tužitelja TRIA d.o.o., OIB: 48626579868, [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Aleksandar Joksović, odvjetnik iz Zagreba, Domobranska ulica 27, protiv tuženika C LAB d.o.o., OIB: 54013067722, [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Goran Vučetić, odvjetnik iz Varaždina, Stanka Vraza 15, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 8. prosinca 2025., u prisutnosti punomoćnika parničnih stranaka, te zakonskog zastupnika tužitelja TD i zakonskog zastupnika tuženika ČD, te danom objave presude 22. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku C LAB d.o.o., sa sjedištem u [adresa], OIB: 54013067722, isplatiti tužitelju TRIA d.o.o., sa sjedištem u [adresa], OIB: 48626579868, iznos od 25.000,00 EUR (slovima: dvadeset i pet tisuća eura), uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od dana 21. ožujka 2023. pa do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2023. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od dana 1. siječnja 2024. godine do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku C LAB d.o.o., sa sjedištem u [adresa], OIB: 54013067722, naknaditi tužitelju TRIA d.o.o., sa sjedištem u [adresa], OIB: 48626579868, trošak parničnog postupka u iznosu od 4.046,46 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim od 22. siječnja 2026., kao dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja u odnosu na stopu zateznih kamata zatraženih na iznos dosuđenih troškova ovog postupka iz točke II. izreke ove presude tekućih od 22. siječnja 2026., kao dana donošenja ove odluke, pa do isplate, u visini uvećanja referentne stope za pet postotnih poena.
Obrazloženje
1. Tužitelj je protiv tuženika ovome sudu 12. ožujka 2025. podnio tužbu radi isplate iznosa od 25.000,00 eura u kojoj je, u bitnome, naveo da se parnične stranke u okviru svoje poslovne djelatnosti bave i pružanjem usluga softverskog programiranja, da su iste usmenim putem sklopile Ugovor kojim je tuženik bio obvezan pružiti usluge programiranja tužitelju, a da je tužitelj bio obvezan za tu uslugu platiti cijenu u iznosu od 25.000,00 eura, da je s tim u svezi tuženik tužitelju izdao račun R1 broj 47-401-3 od 20. ožujka 2023. na iznos od 25.000,00 eura na ime usluga programiranja koje su trebale biti pružene tužitelju od strane tuženika, da je tužitelj tuženiku 20. ožujka 2023. na račun izvršio uplatu navedenog iznosa, ali da tuženik tužitelju do dana sastava predmetne tužbe nije pružio bilo kakve usluge programiranja niti pak je navedeni iznos vratio tužitelju. Tužitelj je pridodao da već približno dvije godine bezuspješno poziva tuženika na ispunjenje plaćenih usluga programiranja, da tuženik uporno izbjegava stupiti u kontakt s tužiteljem, da mu ne odgovara na pozive i elektroničke poruke, a da je u nekim slučajevima tuženik odugovlačio i stvarao tzv. lažnu nadu u smislu da će ispuniti svoju obvezu. Tužitelj je pridodao da je na posljetku dostavio tuženiku preporučeno poštom odvjetničku opomenu od 3. veljače 2025. kojom je posljednji put pozvao tuženika da mu vrati predmetni iznos od 25.000,00 eura koji je bio plaćen na ime usluga programiranja, a koje mu nikad nisu bile pružene. Istaknuo je da nije primio bilo kakav odgovor na navedenu opomenu, da tuženik nije izvršio uplatu iznosa od 25.000,00 eura uvećano za pripadajuće kamate pa da je zbog navedenog tužitelj po svom punomoćniku tuženiku 3. ožujka 2025. uputio elektroničku poruku kojom je, s uporištem u odredbi čl. 363. Zakona o obveznim odnosima, obavijestio tuženika o raskidu predmetnog ugovora između stranaka na n koju se poruku tuženik do sada, također, nije očitovao. Tužitelj je stoga predložio da se tuženika obveže da tužitelju isplati navedeni iznos zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.
2. Sud je navedenu tužbu tužitelja s prilozima (listovi 1-15 spisa) dostavio tuženiku s pozivom da podnese odgovor na tužbu, te je tuženik 25. travnja 2025. dostavio odgovor na tužbu (list 20 spisa) u kojem je naveo da osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te da nisu točni navodi da tuženik nije izvršio uslugu programiranja koja je od strane tužitelja plaćena tuženiku po osnovi računa R1 broj 47-401-3 od 20. ožujka 2023. Tuženik je predložio da se predmetna tužba odbije, a da se tužitelja obveže na naknadu parničnog troška ovog postupka.
3. Tijekom provođenja dokaznog postupka održana su ročišta 23. rujna 2025., 23. listopada 2025. i 8. prosinca 2025. te je izvršen uvid u dokumentaciju u spisu, i to u: račun R1 broj 47-401-3 od 20. ožujka 2023. (list 6 spisa), izvod prometa po računu (list 7 spisa), preslike SMS poruka (listovi 9 i 10 spisa), račune s listova 27-30 spisa i izvadak po transakcijskom računu Privredne banke Zagreb d.d. (listovi 31-35 spisa), presliku izvatka iz sudskog registra za trgovačko društvo Entitas d.o.o. te dokumentaciju s listova 58-64 spisa, a proveden je i dokaz saslušanjem zakonskog zastupnika tužitelja TD, te zakonskog zastupnika tuženika ČD u svrhu dokazivanja (listovi 73-77 spisa).
4. Ocjenom provedenih dokaza i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja.
5. Naime, između parničnih stranaka sporno je pitanje da li je tuženik za tužitelja izvršio uslugu programiranja, a naknadu koje mu je usluge tužitelj platio uplatom iznosa od 25.000,00 eura, a sve temeljem izdanog računa tuženika broj R1 47-401-3 od 20. ožujka 2023., ili tuženik predmetnu uslugu programiranja za tužitelja nije izvršio, pa je osnovan zahtjev tužitelja za povratom predmetnog novčanog iznosa stečenog bez pravne osnove.
6. Radi utvrđenja navedene sporne činjenice sud je, kako je iznijeto, proveo dokaz uvidom u dokumentaciju u spisu, te saslušanjem direktora tužitelja TD, te direktora tuženika ČD.
7. Saslušani direktor tužitelja TD u svom je iskazu danom na ročištu 8. prosinca 2025., u bitnome, naveo da je jedini član društva tužitelja i jedini član njegove uprave, da se tužitelj bavi izradom softverskih programa, da je u prošlosti u više navrata tužitelj surađivao sa tuženikom na način da je tužitelj zahtijevao da mu tuženik odradi određeni dio posla, određene elemente u izradi softverskih programa u jednoj posebnoj tehnologiji tzv. „net tehnologija“, da je, u konkretnom slučaju, telefonski kontaktirao direktora tužitelja gospodina ČD kojom su prilikom njih dvojica okvirno dogovorili vrstu posla i naknadu za isti. Naveo je da se nakon toga jednom i neposredno sastao sa gospodinom ČD kojem je tada kazao da tužitelj izrađuje program za jednog velikog klijenta te da bi određeni dio tog programa trebao sadržavati elemente u spomenutoj „net tehnologiji“, da je tuženik pristao na navedeno, da se ne sjeća točno dogovorene naknade za satnicu, ali da pretpostavlja da je to bilo oko 50,00 eura na sat jer se takva satnica ugovarala i u njihovim ranijim poslovima. Pridodao je da je u ranijoj suradnji najčešća okvirna vrijednost posla koju je tuženik odradio za tužitelja bila oko 20.000,00 eura. Iskazao je da se tuženik, nakon što je pristao na predmetni posao više nije javljao, da se nakon toga ništa nije desilo, da je gospodin ČD izbjegavao javiti se na telefon, a svaki put kad se javio tražio je odgodu za objašnjenje u svezi predmetne situacije. Direktor tužitelja je naveo da je predmetni dogovor u svezi izrade dijela programa dogovoren u ožujku mjesecu 2023. i da je taj dan ili slijedeći dan, tužitelj tuženiku po izdanom računu tuženika uplatio iznos od 25.000,00 eura, te da pretpostavlja da je to upravo račun koji se nalazi na listu 6 ovoga spisa. Nadalje, direktor tužitelja je naveo da je po proteku određenog vremena predlagao tuženiku da se sporazumno riješi predmetna situacija, predložio je tuženiku povrat spomenutog iznosa temeljem obročne otplate, ali da do nikakvog dogovora nije došlo. Iskazao je da je po proteku određenog roka tužitelju prestala potrebe za izradu predmetnog programa jer je tužitelj taj posao odradio s jednim drugim partnerom iz Njemačke i Ukrajine, a da on do danas nije dobio od tuženika objašnjenje zašto navedeni posao, koji je bio plaćen tuženik nije odradio.
Na kraju je svog iskaza direktor tužitelja naveo da je, a nakon što je već predao sudu ovu tužbu, nenajavljeno došao tuženiku u [adresa] gdje je zatekao direktora tuženika koji mu je tada kazao da je situacija kompleksna, te da mu je direktor tuženika predložio da tuženik vrati predmetni iznos plaćanjem 5.000,00 eura mjesečno, a na što je on pristao. Istaknuo je da je tužitelj tuženiku platio sve račune sa listova 27-30 ovoga spisa, a radi se o računima brojevi 105-401-4, 132-401-4, 167-401-4 i 253-401-4, te da je te račune, kao i utuženi račun iz ove pravne stvari, tužitelj tuženiku platio avansno odmah nakon što je zaprimio te račune, a da je tuženik tek kasnije izvršio uslugu za tužitelja koju je tim računima fakturirao. Pridodao je da je tužitelj tako postupao iz razloga što je zbog dugogodišnje poslovne suradnje imao povjerenja u tuženika.
8. U svom iskazu zakonski zastupnik tuženika ČD (listovi 76 i 77 spisa) u bitnome je naveo da je on od 1992. suvlasnik u tuženiku i direktor tuženika, da je točno da je tuženik primio uplatu od tužitelja u iznosu od 25.000,00 eura po utuženom računu broj 47-401-3 od 20. ožujka 2023., te da prepoznaje predmetni račun koji se nalazi na listu 6 ovoga spisa. Pridodao je da tuženik predmetnu uslugu po tom računu nije izvršio, a to iz razloga jer tu uslugu nije ni mogao ugovoriti ni odraditi, a to stoga što tuženik ne radi u tehnologiji „net“ već radi u tehnologiji, tj. programskom jeziku „C“. Iskazao je da je točan navod direktora tužitelja da je suradnja između ovdje stranaka trajala duže vrijeme, da su 2015. tužitelj i tuženik ušli u jedan zajednički projekt izrade pod nazivom „data centar“, dakle, podatkovnog centra na način da je tuženik uložio u poslovni udio u trgovačko društvo „Entitas“ d.o.o. i postao vlasnikom 50% toga društva, a ostatak vlasništva je otpao na tužitelja. Naveo je da su u tom društvu ovdje parnične stranke zajedno radile na razvoju softverskog programa i na stvaranju navedenog „data centra“, ali da se 2017. situacija u tuženiku promijenila, da se promijenila i situacija na tržištu, da je u Podsusedu izgrađen jedan podatkovni centar, pa da je sve to utjecalo na to da je tuženik izgubio interes za daljnjim radom na tom programu, te je postignut usmeni dogovor između njega i gospodina TD da tuženik izađe iz društva Entitas d.o.o. na način da se istome isplati na ime vrijednosti programa koji je tuženik investirao u društvo Entitas d.o.o. iznos od 80.000,00 eura, i to, u nekoliko obroka, bez vremenskog okvira kada bude poslovanje tužitelja omogućilo kakvu isplatu. Direktor tuženika je naveo da je uz to, a i radi njegovog angažmana u politici postignut dogovor da tuženik izađe iz društva Entitas d.o.o., da je tom prilikom vlasnički dio tuženika u društvu Entitas d.o.o. na tužitelja prenijet bez naknade i da je tada postignut “đentlementski dogovor“ da iznos kojeg je tuženik investirao u Entitas d.o.o. da se tuženiku vrati na način da mu tuženik isplati predmetni iznos od 80.000,00 eura. Iskazao je da je 2022. počelo vraćanje tj. plaćanje tog iznosa od strane tužitelja koji je preuzeo spomenuti softver, te da je na kraju i čitav iznos od 80.000,00 eura tužitelj tuženiku i isplatio, pa stoga temeljem ulaganja tuženika u društvo Entitas d.o.o. tuženik nema više nikakvih tražbina prema ovdje tužitelju. Direktor tuženika je naveo da je i predmetni utuženi račun iz ove pravne stvari broj 47- 401-3 od 20. ožujka 2023. na 25.000,00 eura zadnji račun iz predmetnog poslovnog odnosa izlaska tuženika iz trgovačkog društva Entitas d.o.o. i plaćanja od strane tužitelja tuženiku naknade za softver koji je tuženik izradio, a ostavio ga društvu Entitas d.o.o., odnosno, ovdje tužitelju. Pridodao je da su računi s listova 27-30 ovoga spisa upravo računi koje je ovdje tuženik izdao tužitelju za navedeni softverski program, da su dva računa izdana na iznos od 20.000,00 eura, dva na iznos od po 10.000,00 eura plus PDV, a da je 2023. izdan račun na 20.000,00 eura plus PDV, a kada se navedeni iznosi iz kuna pretvore u eure, dobije se iznos od 80.000,00 eura plus PDV i da upravo stoga navedenim plaćanjem predmetnih iznosa od strane tužitelja tuženiku nema nikakvih daljnjih međusobnih tražbina između ovdje parničnih stranaka. Na postavljeno pitanje punomoćnika tuženika direktoru tuženika da isti objasni sadržaj elektroničkih poruka koje su u preslici uz tužbu dostavljene u spis direktor tužitelja je naveo da se on nakon izdavanja zadnjeg tuženikovog računa iz ožujka mjeseca 2023. našao sa direktorom tužitelja gospodinom TD koji ga je tada zamolio da li mu on može pozajmiti određeni iznos novca, a na što je on kazao da će vidjeti da li će tuženik moći realizirati određene poslove, a da bi o tome ovisila eventualna pozajmica, te da, dakle, on direktora tuženika s njegovim zahtjevom nije niti odbio, ali niti mu je pristao dati pozajmicu već mu je kazao da će se kasnije čuti vezano za to, te da je nakon toga uslijedila razmjena poruka u kojima ga je direktor tužitelja tražio da se očituje kakva je situacija da li će mu on taj novac pozajmiti ili ne.
9. Tužitelj je prigovorio iskazu zakonskog zastupnika tuženika u dijelu u kojem je isti bio protivan navodima iz tužbe navodeći da je taj iskaz proturječan ranijim pisanim navodima tuženika i materijalnim dokazima iz spisa. Također, tužitelj je u spis 2. listopada 2025. dostavio podnesak u kojem je istaknuo da tuženik nastoji neistinitim tvrdnjama obmanuti sud navodeći da je tuženik u svibnju navodno ustupio cijeli svoj suvlasnički dio u društvu Entitas d.o.o. tužitelju Tria d.o.o., ali da se uvidom u priloženi otpravak Ugovora o prijenosu poslovnog udjela trgovačkog društva Entitas d.o.o. broj OU-187/17-1 od 8. svibnja 2017. javnog bilježnika Mirjane Zvonarek iz [adresa] može utvrditi da je tim Ugovorom izvršen prijenos 100% poslovnih udjela trgovačkog društva Entitas d.o.o. s dotadašnjeg imatelja trgovačkog društva C Lab d.o.o., ovdje tuženika, i to, 50% njegovih udjela i trgovačkog društva Tria d.o.o., ovdje tužitelja, također, 50% poslovnih udjela sve na stjecatelja TD koji je time postao jedini član trgovačkog društva Entitas d.o.o., a u svezi kojeg prijenosa poslovnih udjela je donesena odluka u svezi provedbe upisa ovoga suda pod poslovnim brojem Tt- 17/1612-2 od 23. svibnja 2017. Tužitelj je pridodao da je člankom 3. predmetnog Ugovora o prijenosu poslovnog udjela jasno ugovoreno da prenositelji prenose svoje udjele na novog člana društva bez naknade. Tužitelj je naveo da su stoga neistinite tvrdnje tuženika o navodnom postojanju dogovora o isplati od strane tužitelja u korist tuženika iznosa od 80.000,00 eura na ime navodne naknade za prijenos poslovnih udjela društva Entitas d.o.o., a to sve tim više što su ovdje parnične stranke predmetnim ugovorom svoje poslovne udjele u tom društvu prenijele na stjecatelja TD, a ne na tužitelja.
Analizirajući sadržaj predmetnog Ugovora o prijenosu poslovnog udjela u trgovačkom društvu Entitas d.o.o. koji je sklopljen kod javnog bilježnika Mirjane Zvonarek pod poslovnim brojem OU-187/17-1 od 8. svibnja 2017. (listovi 52-56 spisa), a kojim je ugovorom, između ostalog, ovdje tuženik trgovačko društvo C Lab d.o.o. prenio na stjecatelja TD čitavi svoj poslovni udio koji je činio 50% temeljnog kapitala društva Entitas d.o.o. te kojim su ugovorom u čl. 3. istoga stanke ugovorile da prenositelji prenose svoje poslovne udjele na novog člana društva bez naknade, te uzimajući u obzir činjenicu da tuženik tijekom postupka u spis u prilog svom navodu da su parnične stranke navodno postigle usmeni dogovor 2017. godine, a nakon što je ovdje tuženik prenio navedeni poslovni udjel u trgovačkom društvu Entitas d.o.o. TD da će tužitelj tuženiku isplatiti 80.000,00 eura na ime naknade odnosno na ime cijene za navodno ostavljeni računalni program koji su zajedno razvijali tužitelj i tuženik u društvu Entitas d.o.o. osim iskaza direktora tuženika ČD nije priložio nikakav drugi dokaz, sud je ocijenio da navedena tvrdnja tuženika nije logična i životno uvjerljiva. Naime, nije uvjerljivo te je teško za povjerovati da bi tuženik tek po proteku razdoblja od pet godina od sklapanja navedenog Ugovora o prijenosu poslovnog udjela u društvu Entitas d.o.o. tek 2022. počeo izdavati račune tužitelju temeljem kojih bi tužitelj navodno tuženiku plaćao naknadu tj. cijenu za navodno ostavljeni računalni program koje su parnične stranke zajednički razvijale u društvu Entitas d.o.o. i to sve još 2017. Uz navedeno i na predmetnim računima tuženika (listovi 27-30 spisa) na opisu računa naznačeno je da se tim računima fakturira usluga programiranja, a ne naknada za bilo kakav računalni program iz 2017. Dakle, nije vjerojatno da bi tuženik tek nakon pet godina od sklapanja predmetnog Ugovora o prijenosu poslovnog udjela u društvu Entitas d.o.o. predmetnim računima, pa tako i ovdje utuženim računom broj 47-401-3 od 20. ožujka 2023. naplaćivao navodnu naknadu za računalni program koji je ostavio direktoru tužitelja TD, a ne ovdje tužitelju. U svezi s navedenim sud nije ocijenio uvjerljivim iskaz direktora tuženika ČD u dijelu u kojem je isti iskazivao da je postignuo tzv. „đentlmenski dogovor“ da vrijednost koju je tuženik navodno investirao u društvo Entitas d.o.o. da se tuženiku vrati na način da mu se isplati 80.000,00 eura, te da je i ovdje utuženi račun broj 47-401-3 na iznos od 25.000,00 eura posljednji račun iz predmetnog poslovnog odnosa izlaska tuženika iz spomenutog društva. Predmetnu je tvrdnju, kako je iznijeto, tužitelj osporio, a sud je iskaz direktora tužitelja TD gdje je isti iskazao da je tužitelj tuženiku avansno uplatio po spomenutom utuženom računu u mjesecu ožujku 2023. iznos od 25.000,00 eura, a da tuženik temeljem tog ugovorenog poslovnog odnosa za odrađivanje naručenog posla izrade određenog elementa u sklopu softverskog programa taj posao nije obavio, iako je primio navedenu uplatu ocijenio neposredno uvjerljivijim od iskaza direktora tuženika. U prilog navedenom dodatno ukazuju i preslici SMS poruka dostavljenih uz tužbu (listovi 8-10 spisa) iz kojih je vidljivo da je u razdoblju od proljeća 2023. pa do veljače 2024. direktor tužitelja u bezbroj navrata pozivao i tražio da mu se javi direktor tuženika koji mu se u nekoliko navrata javljao vrlo kratkim porukama obećavajući da će se javiti čim stigne, a u jednoj je poruci direktor tuženika zamolio direktora tužitelja da još treba malo vremena da je predmet pri kraju i da će se javiti, pa se iz toga dade iščitati da upravo tuženik treba nešto obaviti za tužitelja i da za to treba još malo vremena, iz čega se dodatno može zaključiti da nije istinit i osnovan navod tuženika da bi tužiteljevo plaćanje po utuženom računu broj 47-401-3 od 20. ožujka 2023. bilo plaćanje za navodno ostavljeni program iz 2017. u trgovačkom društvu Entitas d.o.o., već da se očito mora raditi o nekoj novijoj obvezi, odnosno, obvezno pravnom odnosu između ovdje stranaka. Uz sve navedeno treba pridodati da tuženik osim navedenog navoda direktora tuženika da bi navodno bio postignut dogovor da se od strane tužitelja tuženiku isplati 80.000,00 eura za ostavljeni program, odnosno, investirani rad tuženika do 2017. u trgovačkom društvu Entitas d.o.o. nije, kako je iznijeto, priložio nikakav drugi dokaz, a sud ocjenjuje da nije vjerojatno i životno logično da bi direktor tuženika u zastupanju tuženika i u ispunjavanju svojih prava i obveza u obveznom odnosu postupao s takvim stupnjem nepažnje gdje bi bez bilo kakve potvrde o navodno sklopljenom dogovoru da će tužitelj tuženiku isplatiti predmetnih 80.000,00 eura pristao potpisati predmetni Ugovor o prijenosu poslovnog udjela te izričito ugovoriti da se navedeni poslovni udjel na novog člana društva prenosi bez naknade.
Na tuženiku je bio teret dokazivanja navedene činjenice da su parnične stranke navodno postigle predmetni sporazum, a kako tuženik tu tvrdnju nije dokazao, to je stoga sud o postojanju iste primijenio pravila o teretu dokazivanja sukladno odredbi čl. 221.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP-a), te je istu ocijenio nedokazanom. Kako je iznijeto, između stranaka nije bila sporna činjenica da je tuženik od tužitelja po utuženom računu zaprimio uplatu od 25.000,00 eura, a kako to proizlazi i iz izvoda prometa po računu Erste & Steiermärkische bank d.d. od 20. ožujka 2023. (list 7 spisa), te kako je u postupku utvrđeno da tuženik tužitelju nije odradio ugovoreni posao usluge programiranja koje mu je fakturirao po spomenutom utuženom računu (navedeno, također, nije bilo sporno između stranaka), to je tuženik navedeni iznos od 25.000,00 eura stekao bez valjane pravne osnove, pa ga je stoga dužan vratiti tužitelju, jer je odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18, 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23., dalje: ZOO-a) propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno, druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Iz razloga što je tuženik znao da je predmetni iznos primio od tužitelja, a kako ugovoreni posao nije odradio, to je isti nepošteni stjecatelj, pa je stoga tuženik obvezan na predmetni iznos stečen bez osnove platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (20. ožujak 2023.), a kako je to propisano odredbom čl. 1115. ZOO-a.
10. Zbog svega iznijetog temeljem citirane odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a, te odredbe čl. 1115. ZOO-a valjalo je odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.
11. Odluka o zakonskim zateznim kamatama donijeta je temeljem odredbe čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO-a, a o naknadi troškova parničnog postupka odlučeno je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, a u svezi s odredbom čl. 155. ZPP-a, te temeljem odredbi Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23., dalje: Tarifa).
Tužitelju je kao potreba za vođenje ove parnice priznata naknada troškova za rad njegovog punomoćnika za sastavljanje tužbe u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 7. t. 1. Tarife), za sastav obrazloženih podnesaka od 18. srpnja 2025. i 2. listopada 2025. u iznosu od po 500,00 eura za svaki sastav (Tbr. 8. t. 1. Tarife), te za rad njegovog punomoćnika za zastupanje na ročištima održanim 23. rujna 2025., 23. listopada 2025. te 8. prosinca 2025. u iznosu od po 500,00 eura za svaki pristup (Tbr. 9. t. 1. Tarife). Na navedene iznose tužitelj ima pravo obračunati i pripadajući PDV u iznosu od 750,00 eura (Tbr. 46. Tarife)
Na kraju tužitelju je dosuđena i naknada troškova na ime sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 148,23 eura, te zatraženi iznos na ime sudske pristojbe na presudu, također, u iznosu od 148,23 eura (čl. 1. Zakona o sudskim pristojbama - „Narodne novine“, broj 118/18. i 51/23.), a u svezi Tbr. 1. st. 1. i Tbr. 2. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi „Narodne novine“, broj 37/23.
Na kraju treba navesti da je sud odbio dio tužbenog zahtjeva tužitelja i to u dijelu koji se odnosi na razliku stope zateznih kamata zatraženih na iznos dosuđenih troškova ovog postupka iz točke II. izreke ove presude jer je odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a propisano da se stopa zateznih kamata određuje u ostalim odnosima za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a ne za osam postotnih poena, kako je to zatražio tužitelj, a koja se stopa zateznih kamata odnosi samo na odnose iz trgovačkih ugovora, dok kamate na troškove spadaju u ostale odnose.
U Varaždinu 22. siječnja 2026.
Sudac:
Hugo Wedemeyer
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba na Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu, putem ovoga suda, i to, stranka koja je bila prisutna ili uredno obaviještena o ročištu za objavu presude u roku od petnaest (15) dana od dana objave presude, a stranka koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude u roku od petnaest (15) dana od dostave odluke.
DNA:
Tužitelj TRIA d.o.o. Mursko [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Aleksandar Joksović, odvjetnik iz Zagreba, Domobranska ulica 27,
Tuženik C LAB d.o.o. [adresa], kojeg zastupa punomoćnik
Goran Vučetić, odvjetnik iz Varaždina, Stanka Vraza 15.
