Poslovni broj P-600/2024-13

Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

Veliki kraj 48

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, OIB: 77561654785, po sucu Anici Pastović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Marku Cvrkoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Cvrković i partneri d.o.o. Vukovar, protiv tuženika Erste&Steirmarkische bank d.d. OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, zastupan po punomoćniku Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 11. prosinca 2025. u prisutnosti tužitelja s zamjenikom punomoćnika a u odsutnosti tuženika, te nakon ročišta na kojem je donesena i objavljena presuda dana 22. siječnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 10. Ugovora o kreditu broj: : 2402006-1031262160 /51400607-5102808271 od 18.01. 2006. godine zaključenog između tužitelja AR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika ERSTE&STEIRMARKISCHE BANKA d.d. OIB:23057039320 , kojom je određeno kako naknada za obradu kredita iznosi 1,00 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita odnosno isplate plasmana.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIRMARKISCHE BANKA d.d. OIB:23057039320, da tužitelju AR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] , isplati iznos od 289,95 eura , zajedno sa zakonskim zateznim kamatama za period od dospijeća dana 24.01.2006.g. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a u periodu od 01.08.2015.g. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 01.01.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve do isplate i u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIRMARKISCHE BANKA d.d. OIB:23057039320, da isplati tužitelju AR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] troškove ovoga parničnog postupka iznosu od 353,07 eura, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa zatraženim parničnim troškom preko dosuđenog iznosa do zatraženog iznosa od 1.040,57 eura, dok se u tuženik u cijelosti odbija sa zahtjevom za naknadom parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom, zaključio Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102808271 od 18. siječnja 2006. na iznos od 46.060,00 CHF, u daljem tekstu Ugovor o kreditu te da je Odredbom čl.10. određeno da za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjesto HRK) obračunate s datumom Ugovora o kreditu, te je navedeno da je Korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana, s tim da Navedenu odredbu kredita, odnosno dio odredbe u kojoj se određuje naknadu za obradu kredita od 1,00 % iznosa kredita, tužitelj smatra nepoštenom i ništetnom, navodeći da je predmetna odredba određena tipski bez mogućnosti pregovaranja sa tužiteljem kao korisnikom kredita, odnosno ta odredba je sastavni dio formularnog ugovora o kreditu o čijem sadržaju korisnik kredita nije mogao pregovarati niti je upoznat sa sadržajem Tarife banke na koji ta sporna ugovorna odredba upućuje čime je narušena pravična ravnoteža u međusobnim pravima i obvezama, te predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu ugovora u skladu sa odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III-3231/2022, U-III- 7491/2022, U-III- 236/2023, U-III-369/2023, U-III-597/2023 od 13.07.2023.g.

1.1. Nadalje, tužitelj navodi da je troškove obrade kredita tuženik naplatio prilikom isplate kredita 24. siječnja 2006. i to u iznosu od 289,95 eura (1.2.184,63 HRK) te da se prije pokretanja ovoga postupka obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje, međutim tuženik na navedeni zahtjev nije dao nikakvo očitovanje niti mu je isplatio neosnovano naplaćenu naknadu za obradu kredita, već mu je samo dao očitovanje o iznosu naknade, tako da slijedom navedenog tužitelj predlaže sudu da po provedenom postupku donese presudu kojom će utvrditi da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 10. Ugovora o kredita, kojom je određeno kako naknada za obradu kredita iznosi 1,00 % od iznosa kredita, jednokratno te da se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita odnosno isplate plasmana, ujedno tužitelj od tuženika potražuje isplatu iznosa od 289,95 eura, s kamatom od 24. siječnja 2006. do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti pozivajući se odredbom čl. 16. Ugovora o kreditu u kojoj je ugovoreno da za slučaj spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Banke, nadalje tuženik se poziva na odredbu članka 3. stavka 1. točke 4. Zakona o zaštiti potrošača (2007) ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09.). - dalje u tekstu: ZZP/07) kao i na odredbu čl. 5. st. 1. toč. 15. Zakon o zaštiti potrošača (2014) ("Narodne novine" br. 41/14. – dalje u tekstu: ZZP/14), kojim odredbama je definiran pojam potrošača, navodeći da je po tom pitanju teret dokaza na tužitelju, pri tom se poziva na sudsku praksu izraženu u rješenjima Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1748/2021 od 27. svibnja 2021. godine i poslovni broj Gž-1562/2021 od 5. listopada 2021. godine.

2.1. Nadalje, tuženik u odgovoru na tubu navodi da tužitelj svoje tužbene navode paušalno temelji na tvrdnji da se o naknadi za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, no pritom ne dokazuje na koji je način u konkretnom slučaju došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa da bi takva ugovorna odredba bila ništetna, a tuženik je tužitelju ponudio sklapanje ugovora o kreditu uz određenu naknadu kao protučinidbu za pruženu uslugu, a koja je ugovorena u iznosu od 1% od iznosa kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, stoga je tužitelju, na temelju jasne i određene odredbe ugovora, moglo biti poznato koliko će takva naknada iznositi te je mogao donijeti informiranu odluku o prihvatu ponude i sklapanju ugovora, za navedenu odredbu tuženik navodi da je lako uočljiva i razumljiva pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Osim toga, tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

2.2. Nadalje, tuženik navodi da je o naplati naknade za obradu kredita korisnik kredita bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik tuženika koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem, korisniku kredita jasno naveo da postoji obveza korisnika kredita na plaćanje takve naknade za obradu kredita, na koju okolnost predlaže saslušanje tužitelja.

2.3. Također tuženik navodi da je tužitelju dostavljen i Obračun naknade za bankarske usluge od 1. srpnja 2005. godine u kojem je naznačeno da se naknada zaračunava na temelju Odluke o visini kamatnih stopa i naknade Banke, a za obavljanje usluga obrade zahtjeva i odobrenje kredita, a tuženik navodi da je imao trošak prilikom obrade kredita i to operativne i materijalne troškovi jer svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl.

2.4. Vezano za gore navedeno tuženik je primjera radi naveo da od zaprimanja zahtjeva do arhiviranja spisa, ljudski rad kod tuženika po jednom realiziranom gotovinskom kreditu traje 369 minuta efektivnog ljudskog rada, odnosno 652 minuta efektivnog ljudskog rada za realizaciju stambenog kredita, radi čega postoji značajna razlika u naplati naknade za različite vrste kredita, ukazujući da u vrijeme ugovaranja ugovora o kreditu nigdje nije bila propisana obveza banke kako je nužno u samom ugovoru o kreditu navoditi što točno i konkretno naknada predstavlja. Tuženik ukazuje na sudsku praksu Županijskog suda u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž- 2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine.

2.5. Također tuženik navodi da je paušalna tvrdnja tužitelja da ništetnost odredbe proizlazi iz činjenice da se o njoj navodno nije pregovaralo te pritom ni ne pokušava dokazati da bi tom odredbom, protivno načelu savjesnosti i poštenja, bila uzrokovana znatna neravnoteža na tužiteljevu štetu. Na navedenu okolnost Sud Europske unije već je iznio stajalište u presudi C-621/17 od **.**.2019.(HR protiv CIB Bank Zrt), a koje je bazirano na tumačenju čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Sve i da je naslovnom sudu dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost predmetne ugovorne odredbe, tuženik ističe kako takva odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, o čemu se očitovao Sud EU u predmetu (C-621/17, Gyula Kiss protiv CIB Bank Zrt.), te navodi da Zakon o zaštiti potrošača nije zabranjivao i ne zabranjuje ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva niti Zakon o bankama (NN84/02 i 12/06) koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora, nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, već je u čl. 173. prepoznao općenito pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Te iste naknade prepoznate su i kao takve unesene u naknadno donesene, odnosno mijenjane zakone, kao npr. Zakon o kreditnim institucijama (ZOKI) i Zakon o potrošačkom kreditiranju (ZPK), dodatno ističući da je na temelju ZPK, Ministarstvo financija donijelo i Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) kojim je, među naknadama koje je vjerovnik ovlašten naplatiti dužniku – korisniku kredita, izričito navedena i naknada za obradu kreditnog zahtjeva.

2.7. U završnom dijelu odgovora na tužbu, tuženik ističe prigovor zastare, pozivajući se na činjenicu da je sporna naknada plaćena je 1. rujna 2005. godine, a tužba podnesena 11.studenog 2024. godine, uslijed čega je kondemnatorni dio tužbe u zastari temeljem čl. 215. st. 1. i čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO), a uslijed čega nisu ispunjene pretpostavke iz članka 187. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 26/1991, 34/1991, 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 78/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019 – u daljem tekstu ZPP) jer tužitelj za postavljeni deklaratorni zahtjev nema valjani pravni interes.

2.8. Podredno i opreza radi te pod uvjetom da sud smatra da iz bilo kojeg razloga kako navodno potraživanje tužitelja nije zastarjelo, što tuženik smatra neosnovanim, tuženik ističe kako u tom slučaju tužitelj nije ovlašten potraživati zakonske zatezne kamate od plaćanja naknade, nego sljedeći dan od pravomoćnosti presuda kojom je pružena kolektivna zaštita, pri tom se poziva na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2),

2.9. Tuženik ukazuje na odredbe čl. 118. ZZP/14, čl. 502. c ZPP-a (koji je vrijedio prije novele ZPP-a iz rujna 2019.), te čl. 138 a (ranije važećeg ZZP/07) iz kojih je razvidno kako je tužitelj kao potrošač u konkretnom predmetu bio ovlašten postaviti tužbeni zahtjev isključivo s osnova naknade štete, a kako je potraživanje tužitelja zastarjelo protekom trogodišnjeg zastarnog roka, tužitelj u potpunosti neosnovano traži isplatu te pritom pogrešno postavlja tijek zakonskih zateznih kamata.

2.10. Tuženik s obzirom na gore navedeno predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan uz naknadu parničnog troška tuženiku s pripadajućom zateznom kamatom.

3. Tužitelj u podnesku od 17. veljače 2025., očitujući se na navode iz odgovora na tužbu, predlaže da sud odbije prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, čineći nespornim kako je tužitelj svojim potpisom na ugovoru pristao na sklapanje istoga, kao i da je sporni ugovor solemniziran kod javnog bilježnika, ali tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini postotka iznosa kredita, bez da mu prethodno ili naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, zašto je određena naknada baš u ovoj visini, a što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom te posljedično tome nepoštenom i ništetnom, dalje ukazujući da se radi o obrascu kredita tuženika, o kojemu se nije pojedinačno pregovaralo.

3.1. Što se tiče prigovora zastare, tužitelj ističe kako isti nije osnovan, imajući u vidu da zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke o utvrđenju ništetnosti, dok samo utvrđivanje ništetnosti sukladno Zakonu o obveznim odnosima ne zastarijeva.

4. Proveden je dokaz uvidom u priloženi zahtjev za isplatu s lista 6 i 15-16 sudskog spisa, uvidom u dopis od 15. studenoga 2024. s lista 7 sudskog spisa, uvidom u Ugovor o kreditu s lista 8-14 sudskog spisa, uvidom u obračun naknade za bankarske usluge s lista 46 sudskog spisa, uvidom u tzv. proces obrade kredita s lista 47-72 sudskog spisa i saslušanjem tužitelja.

5. Na temelju ovako provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, sud tužbu smatra osnovanom, radi čega je presuđeno kao u izreci.

6. Istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, sud ocjenjuje neosnovanim.

7. Nesporno je između parničnih stranaka da u čl. 16. Ugovora stoji da u slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta banke.

8. Isto tako je nesporno da je predmetna odredba o ugovaranju mjesne nadležnosti za sporove koji bi mogli proizaći iz istog Ugovora o kreditu odredba koja je sadržana u naprijed pripremljenom obrascu Ugovora o kreditu i da se stoga o takvoj odredbi nije pregovaralo prije sklapanja Ugovora o kreditu, zbog čega je onda nužno na odgovarajući način primijeniti odredbu čl. 81. ZZP/03, a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, a kojom je odredbom propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

8.1. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljem tekstu Direktiva).

8.2. Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

8.3. Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi.

8.4. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

8.5. Obzirom da po ocjeni ovog suda o odredbi čl. 16. Ugovora o kreditu, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, stranke nisu posebno pregovarale, slijedom čega tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj takve odredbe, nesporno je da ta odredba dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on iz mjesta svog prebivališta koje se prema podacima iz službene evidencije JRO MUP-a RH nalazi u [adresa] što je u Vukovarsko-srijemskoj županiji, radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Rijeci bio izvrgnut dodatnim troškovima, te potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika čije je sjedište u [adresa].

8.6. Prema odredbi čl. 59. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, stoga mjesna nadležnost ovog suda proizlazi iz naprijed citirane zakonske odredbe budući je iz Ugovora (stranica 8-14 sudskog spisa) vidljivo da je isti zaključen u podružnici tuženika u [adresa], pri tome je sud uzeo u obzir i predmet postupka, tako da je ovaj sud mjesno nadležan temeljem odredbe čl. 59. ZPP- a.

9. Radi izloženog riješeno je kao u točki I. izreke rješenja.

10. Vezano za tuženikovo osporavanje tužitelju statusa potrošača po Ugovoru o kreditu, tužitelj je u svom iskazu naveo da je predmetni kredit namjenski potrošio za stambeno zbrinjavanje odnosno kupovinu kuće u kojoj on i članovi njegove obitelji nisu imali nikakvu registriranu djelatnost.

11. Uvidom u Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je Ugovor o kreditu tužitelj zaključio kao fizička osoba i da je isti kredit određen kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 3. Ugovora o kreditu navedena namjena-stambeni krediti građana preko tri godine uz čvrstu valutnu klauzulu, stambeni kredit za kupovinu nekretnine.

12. Prema odredbi čl. 5. st. 1. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 u daljem tekstu ZZP/03), i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

13. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi Ugovora o kreditu, te iz njegovog iskaza proizilazi da je kredit namjenski potrošio.

14. Nesporno je da je tuženik tužitelju prilikom isplate kredita u skladu sa odredbom čl. 10. Ugovora o kreditu naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 2.184,63 kn što odgovara iznosu od 289,95 eura dana 24. siječnja 2006. godine.

15. Sporno je među parničnim strankama je li ništetan dio zaključenog Ugovora o kreditu i to konkretno članak 10. u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 1% na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn prilikom isplate, te je li nastupila zastara potraživanja.

16. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbi iz članka 10. Ugovora o kreditu o tzv. ulaznoj naknadi sud je primijenio odredbe: ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tj. na dan 18. siječnja 2006.

17. Člankom 59. ZZP/03 propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

18. Člankom 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

19. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1% iznosa kredita.

20. Tužitelj u svom iskazu vezano za informiranost o odredbama Ugovora o kreditu navodi da je radi podizanja kredita jedino išao u poslovnicu tuženika u [adresa] gdje je primao plaću, dalje navodi da je kredit otplatio, te da je radi ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ishodio pravomoćnu presudu.

20.2. Nadalje, što se tiče njegove informiranosti o odredbama ugovora o kreditu uključujući i predmetnu odredbu iz čl. 10. naveo je da je njemu u banci tek prilikom potpisivanja ugovora rečeno da će se naplatiti predmetna naknada koja je i naplaćena, s tim da mu nitko od strane kreditora nije tumačio tu odredbu o naknadi u smislu da mi je rastumačio što se tom naknadom podmiruje., pri tom je naglasio da kada je odlučio da ću s tuženikom sklopiti Ugovor o kreditu to mu je priopćio a kada je došao kod tuženika radi potpisivanja ugovora, Ugovor o kreditu ga je čekao već pripremljen, tako da nije mogao utjecati niti na jednu odredbu Ugovora o kreditu pa tako niti na odredbu o predmetnoj naknadi, a sam kredit mu je odobren po principu "uzmi ili ostavi", budući da je riječ o tipskom ugovoru koji je već bio pripremljen kad je došao na potpisivanje.

21. Prema članku 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

22. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

23. Budući da iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati.

24. S obzirom da je tužitelj na temelju članka 10. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 289,95 eura, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 10. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. ZZP/03, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03.

25. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan članak 10. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 1% na iznos kredita, te temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i temeljem odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a/05 obvezao tuženika da tužitelju isplati iznos od 289,95 eura.

26. Na dosuđeni iznos tužitelju je priznata zakonska zatezna kamata koja je zatražena od uplate predmetne naknade što je izvršio tužitelj te je kamata određena sukladno Uredbi o visini stope zateznih kamata (NN 72/02 i 153/04) i prema odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a, dok je tijek zakonskih zateznih kamata koji je gore naveden određen sukladno odredbi čl. 1115. st. 1. ZOO-a, budući se u konkretnom slučaju tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

27. Neosnovan je prigovor zastare, jer je člankom 328. ZOO/05 propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela članka 10. Ugovora o kreditu.

28. Radi izloženog presuđeno je kao u izreci, te je utvrđeno da je pobijana odredba ugovora ništetna.

29. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23) i to za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora (Tbr. 7/1-25 bodova), trošak sastava tužbe (Tbr. 7/1-25 bodova), i sastav jednog obrazloženog podneska od 17. veljače 2025. (Tbr. 8/1-25 bodova), zastupanja na ročištima od 26. lipnja 2025. i 11. prosinca 2025., na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari (Tbr. 9/1-25 bodova za svako ročište) i trošak pristupa njegovog punomoćnika na ročište za objavu presude (Tbr. 9/3-12,5 bodova. Uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 eura i uvećano za 25% PDV-a, trošak iznosi 343,75 eura.

30. Sud nije mogao prihvatiti vrijednost predmeta spora iskazanu u troškovniku tužitelja od 664,00 eura u odnosu na utvrđenje ništetnosti i u iznosu od 289,95 eura u odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva, budući da je tužitelj vrijednost predmeta spora u tužbi označio u iznosu od 289,95 eura.

29.1. Također mu je priznat trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 6,64 eura temeljem Tbr. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" 37/23 u daljem tekstu Uredba) a u svezi s čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" 118/18 i 51/23 u daljem tekstu ZSP) i trošak preporučene pošiljke u iznosu od 2,68 eura, tako da ukupno dosuđen trošak iznosi 353,07 eura.

30. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a

31. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci.

U Županji, 22. siječnja 2026.

Sudac

Anica Pastović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana, od dana primitka iste.

Žalba se predaje putem ovog suda pisana u tri primjerka.

Obavijest:

1. Marko Cvrković, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Cvrković i partneri d.o.o. Vukovar,

2. Dora Hanžeković Žuža, odvjetnica u Zagrebu.