Republika Hrvatska

Općinski sud u Sesvetama

Stalna služba u Vrbovcu

Vrbovec, Trg Petra Zrinskog 22

Poslovni broj: P-336/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu, po sucu toga suda Ljiljani Košić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice EĐ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po punomoćniku Krunoslavu Markovinoviću, odvjetniku iz Bjelovara protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535) iz Zagreba, Magazinska cesta 69, nakon zaključene glavne, javne, neposredne i usmene rasprave dana 15. prosinca 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno i njezinog punomoćnika, dana 22. siječnja 2026. donio, objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se da je ništetna odredba čl. 9. Ugovora o kreditu broj: 718-50-3433960 od 2. svibnja 2006. zaključenog između tužiteljice EĐ iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kao kreditora, koja glasi:

- ”korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvijete koje odredi kreditor.''

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužiteljici EĐ temeljem ništetne ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 111,77 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 30. studenog 2011. pa do isplate, time da kamate u razdoblju od 30. studenog 2011. pa do 31. srpnja 2015. teku po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. kamate teku po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, dok u razdoblju od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. teku po stopi koja

Poslovni broj: P-336-2025-8

se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 829,64 eura zajedno za zakonskim zateznim kamatama tekućima od 22. siječnja 2026. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužiteljica s dijelom zatraženog troška postupka u iznosu od 292,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos, kao s neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužiteljica EĐ je dana 28. ožujka 2025. podnijela tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbe čl. 9. Ugovora o kreditu broj 718-50-3433960 kojeg je tužiteljica zaključila sa tuženikom 2. svibnja 2006. kojim ugovorom je tuženik kao kreditor tužiteljici stavio na raspolaganje iznos od 17.133,42 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju iz tečajne liste Raiffeisenbank Austria d.d. na dan korištenja kredita.

2. Tužiteljica u tužbi nadalje navodi kako je odredbom čl. 9. Ugovora o kreditu, između ostalog, propisano da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor pa je temeljem navedene odredbe, tuženik tužiteljici naplatio jednokratnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 111,77 eura (842,11 kuna).

3. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da joj tuženik, kao kreditor nije niti prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih uvjeta, od čega se uvjeti sastoje, u kojem postotku tuženik tereti tužiteljicu, u kojem periodu i konačnom iznosu, što je obvezu tužiteljice kao potrošača u potpunosti učinilo neodređenom i neodredivom pa stoga nepoštenom i ništetnom u smislu odredbe čl. 270. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje ZOO).

4. Tužiteljica u tužbi navodi kako odredba o tzv. izlaznoj naknadi u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako je ista definirana u čl. 81. st. 1. i st. 2. te čl. 82. točka 10. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03) obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom

Poslovni broj: P-336-2025-8

standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana te o kojem ugovoru se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljicom. Tužiteljici su tom odredbom nametnute obveze sa čijim sadržajem nije bila upoznata, niti je o njima mogla pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj. Tužiteljica nadalje navodi da nije mogla visinu naknade komparirati sa drugim kreditorima te odabrati opciju koja joj je povoljnija poradi čega je došlo do neravnoteže u međusobnim obvezama trgovca i potrošača na štetu tužiteljice. Dakle, tužiteljica navodi kako je naplaćivanje naknade za prijevremeno zatvaranje kredita u suprotnosti sa zakonskim odredbama o čemu postoji brojna sudska praksa.

5. Tužiteljica nadalje navodi kako joj je tuženik 29. studenog 2011. prilikom prijevremene otplate kredita naplatio izlaznu naknadu u iznosu od 842,11 kuna (111,77 eura) pa tužbom traži povrat tog iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 30. studenog 2011. pa do isplate.

6. Tuženik nije dostavio sudu odgovor na tužbu, niti je pristupio na ročišta održana 7. studenog 2025. i 15. prosinca 2025., niti je na bilo koji način osporavao tužbeni zahtjev tužiteljice pa je sud svoju odluku donio na temelju navoda tužiteljice i dokumentacije koja se nalazi u spisu.

7. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je tijekom postupka izvršio uvid u tužbu (list 1-4), ugovor o kreditu (list 5-13), potvrdu o naplaćenoj naknadi (list 27) i iskaz tužiteljice kao stranke (list 39-40).

8. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99,117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje ZPP)) ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti.

9. Tužiteljica EĐ u tužbi i tijekom postupka navodi da je sa tuženikom Raiffeisenbank Austria d.d. dana 2. svibnja 2006. zaključila Ugovor o kreditu broj 718-50-3433960 te joj je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 17.113,42 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Ugovor je zaključen sa valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora. Kako je zbog naglog rasta tečaja CHF počela nekontrolirano rasti i njezina mjesečna rata odlučila je kredit vratiti prije ugovorenog roka vraćanja te je za to tuženiku platila naknadu u iznosu od 842,11 kuna (111,77 eura). Kako smatra da je odredba prema kojoj je ona morala platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita ništetna podnijela je tužbu sudu radi povrata tog iznosa.

10. Uvidom u priloženi Ugovor (list 5-13) vidljivo je da se radi o tzv. tipskom ugovoru, odnosno unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika, zbog čega potrošač, odnosno tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj o naknadi za prijevremenu otplatu kredita (čl. 9) pa se stoga nije posebno pregovaralo s tužiteljicom, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

Poslovni broj: P-336-2025-8

11. Iz iskaza tužiteljice kao stranke (list 39-40) proizlazi da je 2006. godine imala potrebu kupiti osobni automobil radi odlaska na posao te je otišla u auto kuću Rajković u [adresa]. Nakon što je odabrala automobil koji joj je prema cijeni i kvaliteti odgovarao sa zaposlenicima auto kuće je dogovarala sve detalje oko kredita. Rekli su joj da oni posluju s Raiffeisenbank te da će ju pripremljeni ugovor čekati na dan za koji su se dogovorili. Ona uopće nije išla u banku niti je imala bilo kakav kontakt s djelatnicima banke, već je sve rješavala u auto kući. U auto kući ju je čekao ugovor na čiji sadržaj ona niti na koji način nije mogla utjecati jer je to bio tipski ugovor u koji su bili uneseni njezini podatci, iznos kredita, vrijeme vraćanja i mjesečni anuiteti. Nakon toga otišla je kod javnog bilježnika ugovor potpisati i ovjeriti. Ne sjeća se je li joj javni bilježnik objašnjavao pojedine odredbe ugovora, ali odredbe u kojoj je bilo određeno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita se uopće ne sjeća. Kredit je podigla na 7 godina te su joj na početku rate bile onakve kave su bile u otplatnom planu, ali je zbog naglog rasta tečaja CHF i kamata počela naglo rasti pa su ona i njezin suprug odlučili kredit vratiti prije isteka roka. Tek kada je došla u banku i rekla da želi zatvoriti kredit joj je rečeno da mora platiti naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita. Nije joj bilo jasno zašto bi to trebala platiti, ali je to bio uvjet za zatvaranje kredita. Kasnije je iz medija i od svojeg odvjetnika saznala da nije bila dužna platiti tu naknadu pa je iz tog razloga podigla tužbu sudu i traži da se ta odredba proglasi ništetnom te da joj se vrati iznos naknade zajedno s kamatama od dana plaćanja pa do isplate.

12. Iskaz tužiteljice sud smatra istinitim i točnim te mu u cijelosti poklanja svoju vjeru. Ovo stoga što se iskaz podudara sa dokumentacijom koja se nalazi u spisu.

13. Nesporno je da je tužiteljica s tuženikom zaključila dana 2. svibnja 2006. Ugovor o kreditu, broj 718-50-3433960 za kupnju osobnog automobila, u kojem je u čl. 1 ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 17.113,42 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, u čl. 2 ugovorena je promjenjiva kamatna stopa na kredit sukladno odluci banke, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,20 % koja se obračunava u CHF mjesečno i sadržana je u anuitetima, te dospijeva na naplatu zajedno s njima, dok je u čl. 4. ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseca, s time da se kredit od 17.113,42 CHF i kamata iz članka 2. ugovora otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, a prema otplatnom planu koji je sastavni dio ugovora.

14. Odredbom čl. 4. ZOO propisano je da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

15. Prema čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, naročito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Poslovni broj: P-336-2025-8

16. Prema odredbama čl. 82. prije citiranog Zakona ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje i pretpostavki iz čl. 81. istog Zakona mogle smatrati nepoštenim, jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga, kao i odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom.

17. Prema odredbi čl. 87. citiranog Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava.

18. Vezano uz ocjenu poštenosti ovakvih ugovornih odredbi stav je Vrhovnog suda da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke, kao trgovce faktično dovedeni u ovisni položaj i situaciju "uzmi ili ostavi", pošto praktički nisu imali drugog načina dobivanja potrebnog novca izvan kredita kojeg su odobravale banke, između ostalog i ovdje tuženik, pod uvjetima koje su banke diktirale.

19. Odredbom čl. 83 ZZP-a propisano je da se prilikom ocjene je li neka odredba u potrošačkim ugovorima poštena ili nije, u obzir uzima narav proizvoda ili usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne obveze, a čl. 87 istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

20. Prema odredbi čl. 3 st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti sa uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a prema čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

21. Da je tuženik postupao nepošteno u navedenom ugovoru proizlazi i iz Direktive 93/13 EEZ, čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo. Naime, promatrajući navedenu Direktivu kako je prenesena u nacionalno zakonodavstvo, utvrđeno je da u slučaju da je određena ugovorna odredba utvrđena kao nepoštena, učinci takvog utvrđenja djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora kao da takva odredba nikad nije bila ugovorena, te ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovno uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Time za potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

22. Tužiteljica tijekom postupka navodi da je predmetna odredba nejasna budući da ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi te je samim time u suprotnosti odredbe čl. 272. ZOO.

Poslovni broj: P-336-2025-8

23. Sukladno čl. 59. Zakona o potrošačkom kreditiranju Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja Ugovora naplaćuju, te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži opis troškova, niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja Ugovora te da je tuženik na tužiteljicu kao potrošača prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima.

24. Sud prihvaća navode tužiteljice da tuženik tijekom postupka nije dokazao na što se odnosi tzv. izlazna naknada, odnosno nije dokazao da naplaćena naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima što je stvorilo znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, a što je u suprotnosti sa zahtjevom postupanja u dobroj vjeri.

25. Obzirom da je tužiteljica temeljem odredbe čl. 9. predmetnog ugovora platila tuženiku jednokratnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 87. ZZP jer predstavlja nepoštenu odredbu.

26. Stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 120/17) propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambeno potrošačkog kredita koja zabrana se ne odnosi na Ugovore o stambenim kreditima sklopljenima prije stupanja na snagu tog zakona. Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) preciznije su definirane te naknade. Međutim, tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu prema kojoj je banka ovlaštena zaračunavati naknadnu sukladno Odluci o naknadama za usluge banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost iste u zaračunatoj visini, što rezultira time da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača jer je u potrošačkom ugovor u o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada bez određivanja njezine visine, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, tuženik je odgovoran za ugovaranje takve ništetne odredbe jer je istu nametnuo tužiteljici kao potrošaču bez mogućega pregovaranja te se tuženik smatra nepoštenim stjecateljem. Napominje se i to da se o odredbama akata kreditora, ovdje tuženika, koji reguliraju materiju kreditiranja po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati pa se nije moglo pregovarati niti o spornoj odredbi ugovora. Ukoliko je tuženik kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove koji se naplaćuju iz te naknade, u vidu administrativnih troškova administracije, troškova osoblja i slično ti troškovi ulaze u redovito poslovanje tuženika pa nije jasno zašto bi te troškove trebao snositi ugovaratelj kredita, odnosno zašto bi se ti troškovi naplaćivali iz predmetne naknade.

Poslovni broj: P-336-2025-8

27. Dakle, nakon provedenoga postupka utvrđeno je da je odredba o jednokratnoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetna jer tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, odredba je sadržana u tipskom ugovoru, u ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se naknada sastoji, što je uzrokovalo neravnotežu obveza na štetu potrošača pa je sud usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice i proglasio ništetnom navedenu odredbu kredita (točka I. izreke).

28. Tuženik nije prigovorio visini tužbenoga zahtjeva, a visina proizlazi iz dokumentacije koja je dostavljena u spis pa sud visinu prihvaća kao istinitu i točnu.

29. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO, propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

30. Prema čl. 323. st. 1 ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

31. Nakon provedenog postupka sud je utvrdio da je ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetna pa je proglasio ništetnim dio odredbe čl. 9. Ugovora o kreditu kao što je to pod točkom I. izreke navedeno te naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 111,77 eura s osnove ništetne odredbe o ulaznoj naknadi zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od drugog dana iza dana plaćanja pa do isplate (točka II. izreke).

32. Sud je tužiteljici dosudio zakonske zatezne kamate tekuće od drugog dana iza dana plaćanja pa do isplate kao što je to tužiteljica i zatražila.

33. Odluka o kamati u skladu je sa odredbama čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 153/04 i 72/20), čl. 29. ZOO i čl. 1115. ZOO.

34. Kako je tužiteljica uspjela u ovom postupku dosuđen joj je i trošak postupka. Odluka o troškovima postupka u skladu je sa odredbom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP. Tužiteljici je dosuđen trošak postupka u iznosu od 829,64 eura (točka III. izreke), a koji trošak je odmjeren u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad

Poslovni broj: P-336-2025-8

odvjetnika (Narodne novine br. 69/93, 87/93, 16/94, 117/96 i 91/04, 148/09, 142/12,103/14, 118/14, 104/15, 37/22 i 126/22, dalje Tarifa). Trošak se sastoji od troška sastava tužbe u iznosu od 250,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), troška zastupanja na ročištima 7. studenog 2025. i 15. prosinca 2025., svako u iznosu od 250,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife) te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura.

35. Kamate na trošak parničnog postupka u skladu su sa odredbom čl. 151. st. 3. ZPP.

36. Punomoćnik tužiteljice je odbijen s dijelom zatraženog troška postupka u iznosu od 292,00 eura (točka IV. izreke). Punomoćniku tužiteljice nije priznat trošak koji se odnosi na trošak prijevoza [adresa] za dane 7. studenog 2025. i 15. prosinca 2025., svako u iznosu od 21,00 eura zajedno sa PDV-om. Nije mu priznat niti trošak izbivanja iz pisarnice u trajanju od po dva sata za dane 7. studenog 2025. i 15. prosinca 2025., svako u iznosu od 125,00 eura zajedno sa PDV-om. Obzirom da punomoćnik tužiteljice nije naveo temeljem čega traži navedeni trošak sud pretpostavlja da se radi o troškovima zbog delegacije spisa sa Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Sud smatra da je punomoćnik tužiteljice delegiranjem spisa na Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu stavljen u povoljniji položaj nego da je morao putovati u Zagreb jer je Vrbovec bliže [adresa] nego Zagreb. Punomoćnik tužiteljice nije u spis dostavio podatak o tome koliko stoji putnička karta za vlak, odnosno autobus na relaciji [adresa], a sud nije po službenoj dužnosti dužan obavljati taj zadatak iako bi punomoćniku prema čl. 11. st. 4. Zakona o sudovima pripadao trošak javnog prijevoza. Što se tiče izbivanja iz pisarnice taj trošak punomoćniku tužiteljice nije priznat iz razloga što je Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika određeno da punomoćnik ima pravo na naknadu troškova ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od 3 sata. Ovo stoga što je općepoznato da je Vrbovec udaljen od [adresa] oko 30 km te putovanje traje od 30 do 40 minuta.

37. Uslijed svega naprijed navedenog i obrazloženog odlučeno je kao u izreci.

U Vrbovcu 22. siječnja 2026.

Sudac

Ljiljana Košić

Poslovni broj: P-336-2025-8

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo podnijeti žalbu Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana objave. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u 3 istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. pun. tužiteljice

2. tuženiku

3. presuda nepravomoćna

4. zovi tužiteljicu na plaćanje pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura

5. vidi upisnik 'P'

6. kal. 15 dana