REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-8/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud, u Zagrebu po sutkinji toga suda Katarini Jukić, u pravnoj stvari tužitelja ĆB OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, koju zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, 22. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I./ Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj Ugovora: 3208436509, broj kreditne partije: 7103507913, sklopljenog dana 14. veljače 2007. između tuženika Zagrebačke banke d.d. kao Kreditora i tužitelja ĆB kao Korisnika kredita, kojom je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, dakle članak 2. stavak 3. Ugovora kojim je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

II./ Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB 92963223473, isplatiti tužitelju ĆB OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 250,16 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 20.2.2007. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od osam dana.

III./ Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB 92963223473 naknaditi tužitelju ĆB OIB [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 292,16 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 22. siječnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku osam dana.

IV./ Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Nesporno je između stranka da je Ugovorom o kreditu za kupnju motornog vozila tuženik Zagrebačka banka d.d. tužitelju ĆB na raspolaganje stavio iznos kunske protuvrijednosti od 27.726,89 CHF, obračunat prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita. Nije sporno nadalje niti da je tužitelju 20. veljače 2007. tuženik naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 250,16 EUR (u tada važećoj valuti iznos od 1.884,83 kn), na temelju Ugovorne odredbe citirane pod točkom I./ izreke ove presude.

1.2. U ovom parničnom postupku, tužitelj postavlja tužbene zahtjeve citirane pod točkom I./ i II./ izreke ove presude te potražuje naknadu troška parničnog postupka. Tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2. st.3. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, prema kojoj se tužitelj tuženiku obvezuje platiti sve naknade i troškove u svezi s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, tužitelj temelji na tvrdnjama da su predmetni ugovor o kreditu parnične stranke sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tuženik je na opisani način postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 87. ZZP/03 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i dr., dalje u tekstu: ZOO/05). Odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istog članka ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbi članka 2. stavak 4. Ugovora, već je isti bio stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi“. Također, tuženik tužitelju nije prezentirao koje to točno tuženik ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao naknaditi niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto iznos te naknade izravno ovisi o visini iznosa kredita koji se traži. Polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kredita bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojim odredbama se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i potpuno neopravdana obveza, tužitelj zaključuje da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku- trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Tužitelj zaključno ukazuje da ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost ugovornih odredaba predmetnog kredita koji se odnose na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita te da su ispunjeni uvjeti iz čl. 187. ZPP-a za tužbu za utvrđenje (toč. I./ tužbenog zahtjeva), posebno imajući u vidu da je pravo tužitelja da ističe ništetnost neograničeno (čl. 328. ZOO/05). Isto tako, iz svega gore navedenog jasno je da su te ugovorne odredbe nepoštene, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama ZZP/03 i ZOO/05. Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 87. ZZP/07 te čl. 322. ZOO/05.

1.3. Tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu, citiran pod točkom II./ izreke ove presude, tužitelj obrazlaže navodeći da je posljedica ništetnosti ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, obveza tuženika vratiti tužitelju sve ono što je primio na temelju te odredbe, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana stjecanja. Pritom tužitelj upućuje na odredbe čl.323. i čl. 1115. ZOO.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenim navodima te prvenstveno ističe da je tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača. Nadalje se tuženik protivi zahtjevu za utvrđenje ništetnosti te ističe da je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita platiti naknade i troškove jasna, lako uočljiva i razumljiva te da prema odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirali da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Tuženik dostavlja izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, a u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava. Tuženik zaključuje da navedeno znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Drugim riječima, tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanje naknade. Tuženik napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.); materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.); troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine) te povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Tuženik ukazuje na odluku Suda EU u predmetu C- 621/17, prema kojoj zahtjev da ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da se u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Takvu svoju odluku Sud EU temelji na razmišljanju da su ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze te da nije potrebno navesti točene usluge koje se pružaju s obzirom na to da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Tuženik ističe da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka koja bi se smatrala znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP. Pritom tuženik ukazuje na gore navedenu odluku Suda EU, u kojoj stoji da ugovorna odredba koja ne omogućuje da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za troškove, načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s pretpostavkom dobre vjere, znatnu neravnotežu u ugovorenim pravima i obvezama stranaka. Pri tom je na nacionalnom Sudu da s obzirom na sve okolnosti predmeta ispita moguće nepoštovanje zahtjeva dobre volje te potom postojanjem eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Tuženik tvrdi da uzimajući u obzir okolnosti ovog predmeta, a osobito odnos naplaćene naknade i prijevremeno vraćenog iznosa kredita, nepostojanje bilo kakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao u trenutku sklapanja ugovora o kreditu jasno proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu. Tuženik zaključuje da se slijedom izloženog ne može smatrati da predmetna ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka, a što bi za posljedicu imalo ništetnost te odredbe. Naposljetku tuženik ističe prigovor zastare, jer je naknada naplaćena 20. veljače 2007., što znači da je do podnošenja tužbe protekao petogodišnji rok zastare. U pogledu potraživanja zakonske zatezne kamate, tuženik ističe da čak i u slučaju da sud utvrdi da je predmetna ugovorna odredba ništetna, potraživanje isplate zakonske zatezne kamate nije osnovano, jer da ugovorne strane iz ništetnog ugovora o zajmu treba smatrati savjesnima pa stoga stjecatelju pripadaju zatezne kamate počevši od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom svega izloženog, tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti te traži naknadu troška parničnog postupka.

3. Očitujući se na odgovor na tužbu, tužitelj ističe da nije točan navod tuženika da je za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom potrebno ispunjenje i uvjeta da je ta odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva. Naime, na spornu ugovornu odredbu se ne odnosi isključenje testa nepoštenosti, jer ta odredba nije niti o predmetu ugovora niti o primjerenosti cijene, već se radi o ugovornoj odredbi o naknadi za odobrenje kredita. Nadalje tužitelj navodi da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed formuliran standardan ugovor tuženika koji je isti sklapao sa nebrojenim potrošačima, pa i s tužiteljem. O ugovornim odredbama koje su predmet spora stranke nisu pregovarale, tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj tih odredbi, već je bio stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi“. Činjenica da je visina naknade za odobrenje kredita bila u korelaciji s iznosom odobrenog kredita ništa ne mijenja na stvari i to svakako nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. Na tuženiku je teret dokaza da se o spornoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo. Tužitelj ističe da u konkretnom slučaju ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, i to je ono (između ostalog) što istu čini nepoštenom. Tuženik tužitelju uopće nije niti pokušao razjasniti zašto mu je naplatio obradu kredita, radi čega tužitelj nije imao pristup razlozima koji opravdavaju tu naknadu. Tuženik niti u ovom postupku ne pruža dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate te naknade. Tužitelj ističe nadalje da se sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu on tuženiku obvezao platiti ugovorene kamate (čl. 1021. ZOO/05), a troškovi obrade i odobravanja kredita, ako i postoje, nikako ne bi smjeli pasti na teret tužitelja. Naime, tuženik je financijska institucija i odobravanje kredita je jedna od usluga koju isti pruža te se naplaćuje ugovaranjem kamate. Tuženik je dužan organizirati svoje poslovanje na način da može pružiti tu uslugu i eventualni troškovi koji mu nastanu u postupku obrade i odobrenja kredita treba podmiriti upravo iz očekivane kamate koju mu tužitelj plaća. Dodatno, s obzirom na potpuno nepostojanje transparentnosti u pogledu protučinidbe koju je tuženik tužitelju pružio kao uslugu za naplaćenu naknadu, tužitelj izražava sumnju da mu je tuženik postupajući na opisani način dvaput obračunao jednu te istu uslugu, prvo kroz naplatu ulazne naknade, a drugi puta kroz ugovorenu kamatu.

4. Tijekom postupka pročitane su sve isprave u spisu te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

5. Po ovako provedenom postupku, primjenjujući materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je zaključio da su tužbeni zahtjevi u cijelosti osnovani.

6. Između stranaka je sporno je li ništetna ugovorna odredba citirana pod točkom I./ izreke ove presude. Pod pretpostavkom da je navedena odredba ništetna, sporno je između stranaka je li kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva zastario te je naposljetku sporan i zatraženi tijek zakonske zatezne kamate.

7. Čitanjem Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila zaključenog između stranaka utvrđeno je da je odredbom čl. 2.st.3. toga Ugovora određeno da se Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.

8. Tužitelj je iskazao da je zaključio ugovoru o kreditu kod tuženika zato što mu je trebao auto te je otišao kod tuženika jer je tuženik njegova matična banka. Uzeo je kredit u ''švicarcima'' jer je u tom trenutku bio najpovoljniji te mu je rata bila 1.600,00 kn, da bi mu na kraju narasla na 2.200,00 kn. Nadalje je tužitelj iskazao da je on ugovor potpisao u banci ''onakav kakav su mi dali, unaprijed pripremljenog već napisanog''. U pogledu konkretne sporne odredbe, tužitelj je iskazao: ''Da vam pravo kažem, nisam niti primijetio ovu odredbu prema kojoj je banka naplatila ulaznu naknadu.'' Prema daljnjem tužiteljevom iskazu, auto koji je kupio je marke Renault Scenic te ga je koristio isključivo za osobne potrebe; nikad se nije bavio poduzetništvom, a inače radi kao električar i ne razumije se u kredite niti u pravo.

9. Ovaj sud nalazi da je tužitelj iskazivao jasno i logično te potpuno suglasno sadržaju pregledanog Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, te stoga ovaj sud tužiteljev iskaz ocjenjuje u cijelosti istinitim. Naime, iz ugovora o kreditu proizlazi da je namjena kredita bila kupnja motornog vozila, da je iznos kredita isplaćen na račun prodavatelji Autokuće Štarkelj d.o.o. (čl. 4. Ugovora), radi kupnje vozile marke Renault, model Scenic (čl. 5. Ugovora).

10. Odredbom čl. 3. st. 1. al. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, 46/2007 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu (dana 16. srpnja 2007.) propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj djelatnosti ili poduzetničkoj aktivnosti. Iz sadržaja Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila ne proizlazi da je tužitelj bio kreditiran kao trgovac. Naime, u tom Ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužitelja, kao niti za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužitelj bio kreditiran, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužitelj kreditiran kao trgovac. Nadalje, saslušanjem tužitelja te prihvaćanjem njegovog logičnog, uvjerljivog, spontanog i iskrenog iskaza utvrđeno je da se tužitelj nikada nije bavio poduzetništvom, da je zaposlen kao električar što mu je i zvanje te da ne raspolaže znanjem o financijama koje bi ga prilikom zaključenja ovog ugovora dovelo u ravnopravnu poziciju s tuženikom (tužitelj je iskazao da se ''ne razumije u kredite ni u pravo''). Stoga ovaj sud zaključuje da tužitelj ugovor o kreditu s tuženikom nije zaključio u svrhe koje su bile namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti niti poduzetničkoj djelatnosti, što znači da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. al. 1. ZZP te da kao potrošač uživa zaštitu prema odredbama ZZP.

11. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. st.1. ZZP). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st.2. ZZP). Prihvaćanjem gore izloženoga iskaza tužitelja utvrđeno je da tužitelju nije bilo omogućeno s tuženikom pregovarati o ovdje spornoj odredbi čl. 2. st.3. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila. Naime, čitanjem Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza tužitelja, utvrđeno je da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor sastavljen i otisnut od strane banke, tj. tuženika, a što tuženik i ne osporava.

12. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Budući da je spornom odredbom čl. 2. st.3. Ugovora o kreditu određeno da se korisnik obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a plaćanje troškova ni naknada nije predmet ugovore o kreditu niti cijena, već je predmet ugovora o kreditu obveza banke staviti korisniku na raspolaganje određeni iznos sredstava te obveza korisnika iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, dok je cijena kredita ugovorena kamata (čl. 2021. u svezi sa čl. 247. ZOO), proizlazi da nije osnovan prigovor tuženika da nije dopušteno ocjenjivati je li poštena odredba čl. 2. st.3. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Nadalje, načelo transparentnosti, kao načelo prava EU kojim se uređuje zaštita potrošača, nalaže da potrošaču u trenutku sklapanja nekog pravnog posla odredbe tog ugovora moraju biti jasne ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već potrošaču treba biti pruženo dovoljno informacija na temelju kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene obveze, odnosno trgovac je dužan omogućiti potrošaču da odluka o sklapanju određenog pravnog posla bude posljedica informiranog izbora potrošača. U spornoj odredbi čl. 3. st.2., koja glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora'' uopće nije navedeno koliko te naknade (pa tako niti naknada koju je tužitelj platio i vraćanje koje potražuje kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva) iznose. Kao što je navedeno u točki 2. ovoga obrazloženja, tuženik tvrdi da su službenici tuženika sigurno tužitelju prilikom zaključenja ugovora objasnili da postoji njegova obveza plaćanja naknade za odobrenje kredita, a što tuženik dokazuje internim Uputama službenicima za odobravanje kredita građanima. Tuženik međutim svoju navedenu tvrdnju ničim nije dokazao, jer postojanje upute službenicima tuženika da prilikom sklapanja ugovora o kreditu s građanima postupaju na određeni način ne dokazuje da su službenici tuženika tako zaista postupili prilikom zaključenja konkretnog ugovora s tužiteljem, pa stoga ovaj sud, primjenom odredbe čl. 221.a ZPP zaključuje da službenici tuženika nisu tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu objasnili postojanje obveze plaćanja predmetne naknade. Nadalje, čak i da je tužitelj prilikom zaključenja ugovora bio informiran da takva njegova obveza postoji, budući da se u citiranoj odredbi čl. 2. st.3. Ugovora o kreditu nigdje ne navodi niti iznos naknade koji je tužitelj prema tom ugovoru dužan platiti, niti je Odluka o tarifi naknada za usluge kreditora dio Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila zaključenog između stranaka, proizlazi da je obveza tužitelja platiti naknadu u visini koja nije određena ugovorom, već neodređena te da je visina te naknade neodrediva tužitelju, odnosno radi se o odredbi kojom se tužitelj kao potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač pritom nije bio u mogućnosti upoznati se s odredbom kojoj se visina obveze koja se potrošaču nameće određuje; konkretno, s Odlukom o tarifi naknada za usluge kreditora (čl. 82. st.1. al. 10. ZZP). Nadalje, spornom odredbom tuženiku je dano pravo da naplati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini koju je odredio sam tuženik, pri čemu tuženik nije precizno naznačio na što se ova naknada odnosi, niti je jasno naznačio način izračuna visine ove naknade. Dakle, tuženik nije dao tužitelju informacije o načinu određivanja visine naknade, a niti obrazložio zašto je naknada za obradu kreditnog zahtjeva izračunata te od tužitelja naplaćena upravo u utuženom iznosu. Navedenom se može dodati i da tuženik u ovom postupku naveo na što se trošak koji je tužitelj na temelju sporne odredbe mogao odnositi, no tuženik nije pritom naveo niti dokazao koji konkretan trošak tuženika je bio plaćen naknadom koju je tužitelj platio, odnosno da je doista imao trošak obrade kredita upravo u tužitelju naplaćenom iznosu.

13. Slijedom svega izloženoga, sporna odredba čl. 3. st.2. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila neodređena je i neodrediva za tužitelja, o njoj nije pojedinačno pregovaralo te predstavlja odredbu koja je kao primjer pojedine ugovorne odredbe koja se može smatrati nepoštenom navedena u odredbi čl. 82. st.1. al. 10. i 11. ZZP. Primjenom te odredbe tužitelj je nesporno platio tuženiku iznos od 250,16 EUR, a između stranaka ugovoreni mjesečni anuitet iznosio je kunsku protuvrijednost iznosa od 394,51 CHF (čl. 6.st.1. Ugovora), pa se prema ocjeni ovoga suda radi o dovoljno značajnom iznosu za ocjenu da je sporna odredba čl. 2. st.3. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga ovaj sud zaključuje da je sporna odredba čl. 2. st.3. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila zaključenog između stranaka 14. veljače 2007. nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st.1. ZZP. Naime, o toj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. st.1. ZZP), pa je stoga odlučeno kao pod točkom I./ izreke ove presude.

14. Nije sporno da je tužitelj na temelju ništetne odredbe iz čl. 2. st.3. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila 20. veljače 2007. tuženiku isplatio iznos od 250,16 EUR, pa je stoga na temelju odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO odlučeno je kao pod točkom II./ izreke ove presude. Pritom se odluka o početku tijeka zatezne kamate temelji na odredbi čl. 1115. ZOO, jer je tuženik nesavjestan stjecatelj. Naime, tuženiku je od zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila bilo poznato da je u taj Ugovor ugradio ništetnu odredbu čl. 2. st.3. toga Ugovora.

15. Prethodno je neosnovanim ocijenjen prigovor zastare. Osim što je odredbom čl. 328. ZOO određeno da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2) glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je tek ovom presudom, koja još nije ni pravomoćna, utvrđena ništetnost odredbe čl. 2. st.3. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, proizlazi da je tužba u ovom predmetu podnesena prije isteka petogodišnjeg roka zastare za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. odredbe 225. ZOO.

16. O trošku parničnog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st.1. i čl. 155 ZPP, prema vrijednosti predmeta spora određenoj prema visini kondemnatornog zahtjeva, a budući da je tužbeni zahtjev za utvrđenje incidentalna deklaracija. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, i to za sastavljanje tužbe 25 bodova prema Tbr. /1 OT te za sastavljanje podnesaka od 13.02.2025. i od 27.02.2025. – po 25 bodova prema Tbr. 8/1 OT ; za zastupanje na ročištu 05.06.2025.

-6,25 bodova prema Tbr 9/5 OT te na ročištu 02.10.2025. 25 bodova prema Tbr. 9/1 OT, što iznosi ukupno 106,25 bodova, odnosno 212,50 EUR te uvećano za PDV 265,62 EUR. Nadalje mu je priznat trošak sudskih pristojbi na tužbu i na presudu u iznosu od po 13,27 EUR, pa je stoga rješenjem sadržanim pod točkom III./ izreke ove presude tužitelju dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od ukupno 292,16 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja ove presude pa do isplate.

17. Tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude jer taj trošak od uvođenja e-komunikacije, odnosno e-oglasne ploče, više nije trošak potreban radi vođenja parnice. Naime, nije potrebno da punomoćnik tužitelja pristupi sudu kako bi na ročištu na kojem se presuda objavljuje saznao za sadržaj presude, jer mu se ta presude odmah dostavlja i odmah mu je vidljiva.

18. Budući da je u cijelosti izgubio parnicu, rješenjem sadržanim pod točkom IV./ izreke ove presude odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

U Zagrebu, 22. siječnja 2026.

Sutkinja

Katarina Jukić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od osam dana. Presuda se može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. ZPP, osim zbog povrede iz čl. 354. st.2. t.3. ZPP. Žalba se podnosi pisano, županijskom sudu, putem ovoga suda.

DNA:

1. Tužitelju po pun. uz rješenje za sudsku pristojbu na tužbu i na presudu, prema osnovici od 250,16 EUR (pristojbe iznose po 13,27 EUR)

2. Tuženiku po pun.