REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2481/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja EA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjentik u Zagrebu, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, koje zastupaju generalni punomoćnici- odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 14. siječnja 2026. u prisutnosti tužitelja osobno i njegovog punomoćnika Ivana Adžića, odvjetnika te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 22. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627- 5106527435, sklopljenog 23. rujna 2011. između tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. kao Banke i tužitelja EA kao Korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, dakle točka 10. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da je za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan u korist Banke prije korištenja kredita uplatiti naknadu u iznosu od 3,260 % iznosa kredita, obračunate s datumom Ugovora;

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 naknaditi tužitelju EA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu od 1.106,18 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. siječnja 2026. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 7.4.2025. navodi da je u svojstvu korisnika kredita s tuženikom kao bankom 23. rujna 2011. sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627- 5106527435 – dalje: Ugovor), kojim je tuženik tužitelju odobrio potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti od 49.500,00 EUR, obračunat po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Točkom 10. Ugovora, određeno je: „Za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je u korist Banke prije korištenja kredita uplatiti naknadu u iznosu od 3,260 % iznosa kredita, obračunate s datumom Ugovora.“ Tuženik je tužitelju 5. listopada 2011. naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od kunske protuvrijednosti 1.613,70 eur (12.070,48 kn). Gore navedeni ugovor o kreditu parnične stranke su sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tuženik je na opisani način postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 87. ZZP/03 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i dr., dalje: ZOO/05).

1.1. Tužitelj ukazuje da je odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istog članka ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbi točke 10. Ugovora, već je isti bio stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi“. Također, tuženik tužitelju nije prezentirao koje to točno tuženik ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao naknaditi niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto iznos te naknade izravno ovisi o visini iznosa kredita koji se traži. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kredita bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i potpuno neopravdana obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku- trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

1.2. Tužitelj zaključno ukazuje kako on nesporno ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost ugovornih odredaba predmetnog kredita koji se odnose na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita te su ispunjeni uvjeti iz čl. 187. ZPP-a za tužbu za utvrđenje, posebno imajući u vidu da je pravo tužitelja da ističe ništetnost neograničeno (čl. 328. ZOO/05). Također, iz svega gore navedenog jasno je da su te ugovorne odredbe nepoštene, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama ZZP/03 i ZOO/05. Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 87. ZZP/07 te čl. 322. ZOO/05. Posljedica tako utvrđene ništetnosti bit će obveza tuženika da vrati tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO/05) sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO/05) jer je tuženik nepoštetni stjecatelj.

1.3. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže sudu donijeti presudu, kojom će utvrditi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627-5106527435, sklopljenog 23. rujna 2011. između tuženika i tužitelja, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, dakle točka 10. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da je za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan u korist Banke prije korištenja kredita uplatiti naknadu u iznosu od 3,260 % iznosa kredita, obračunate s datumom Ugovora te potražuje troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom, a sve kako je pobliže navedeno u izreci presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti spori tužbu i tužbeni zahtjev. Prvenstveno osporava tužiteljev status potrošača, a osporava i da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom. Tuženik ukazuje da je sporna odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 3,260% od iznosa kredita je naknada za troškove, koji su prouzrokovani tuženiku, uslijed obrade kredita. Tuženik pojašnjava da su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput:

-operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.),

-materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.),

-troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine),

-povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Naime, svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl. Tuženik ističe da mu kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi (kao što su gore navedeni), a koje Banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja.

2.1. Tuženik posebno ističe da sudu nije dopušteno ocjenjivati nepoštenosti/ništetnost predmetne odredbe o naknadi za obradu kredita/prijevremenu otplatu kredita jer je predmetna ugovorna odredba u cijelosti jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, a sve i da je sudu dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost predmetne ugovorne odredbe, tuženik ističe kako takva odredba ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. S obzirom na navedeno, tuženik predlaže sudu odbiti tužbu i tužbene zahtjeve kao neosnovane te naložiti tužitelju da naknadi tuženiku troškove postupka.

3. Sud je tijekom postupka proveo po strankama predložene dokaze i to čitanjem kompletne spisu priložene dokumentacije, koja se odnosi na: presliku Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51404627-5106527435 od 23.9.2011. (list 5-12 spisa), otplatni plan (list 13-18 spisa), prikaz procesa obrade kredita za razdoblje od 2004. do 2011. (list 42-43 spisa), izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe UPR-110118 i 110118-020 od 18.1.2011. (list 58-61 spisa), saslušan je tužitelj (list 94 spisa) te je pročitana priležeća sudska praksa (list 29-41, 44-57, 68-88 spisa). Tuženik je podneskom od 13.1.2026. odustao od prijedloga da se saslušava djelatnik banke, a drugih dokaza stranke nisu predlagale, pa je sud zaključio glavnu raspravu.

4. Na temelju tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Čitanjem preslike Ugovora o kreditu 2402006-1031262160/51404627-5106527435 od 23. rujna 2011. (list 5-12 spisa) sud je utvrdio da su 23. rujna 2011. tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627- 5106527435 na iznos kredita, koji odgovara kunskoj protuvrijednosti od 49.500,00 € po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. Ugovoren je rok vraćanja kredita od 180 mjeseci (otplata u jednakim anuitetima) te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata, koja je iznosila 9,350% godišnje na dan sklapanja Ugovora, a koja je promjenjiva, sukladno Općim uvjetima poslovanja Banke. Dospijeće prve obveze je 1.11.2011., a anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog u mjesecu. Ugovoreno je da će se kredit otplaćivati u mjesečnim obrocima od 512,42 €, a namjena kredita navedena je u toč.3. Ugovora – krediti građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu, krediti za zatvaranje obveza (iz minusa u plus). Nadalje, odredbom toč. 10. Ugovora određeno je da je za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan u korist Banke, prije korištenja kredita, uplatiti naknadu u iznosu od 3,260% iznosa kredita, odnosno minimalno 250,00 kn, obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate kredita, odnosno prilikom puštanja kredita u tečaj.

6. Navedene okolnosti odredaba predmetnog Ugovora nisu sporne među strankama. Predmet ovoga postupka zahtjev je tužitelja utvrđenje ništetnosti odredbe, kojom je ugovorena njegova obveza da tuženiku plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

7. Iz iskaza tužitelja, danog na ročištu 14.1.2026. (list 94 spisa) proizlazi da mu je kredit bio potreban za zatvaranje prethodnog kredita u valuti CHF i da mu nije ništa rečeno o tome da mora platiti naknadu, već mu je od strane tuženika pripremljen gotov ugovor, dan da ga pročita te da ga nije baš razumio. Iskazao je još da mu u banci nitko nije ništa posebno pojašnjavao. Naveo je da mu je naknada za obradu kredita ustegnuta, prilikom isplate kredita te da mu je kredit, koji je prethodno uzeo u valuti CHF, bio potreban za gradnju kuće za stanovanje njega i obitelji te da nije mogao dobiti drugi kredit, već jedino taj u valuti CHF.

8. Iskaz tužitelja ocijenjen je vjerodostojnim jer je iskren, o onome čega se sjećao i što mu je poznato iz osobnog iskustva u predmetnom pravnom poslu. Sud nije stekao dojam da bi tužitelj nešto lagao ili prešućivao, pa mu i stoga vjeruje. U kontekstu iskaza tužitelja ocijenjen je neosnovanim prigovor tuženika da tužitelj nije potrošač jer je ugovor zaključio kao fizička osoba i u svrhu izmirenja dugovanja, koja je imao (toč. 3. Ugovora), a da bi se radilo o ugovoru, koji nema svojstvo potrošačkog ne proizlazi niti iz jednog jedinog dokaza tijekom postupka, pa je takav tuženikov prigovor ocijenjen paušalnim, ničim dokazanim i stoga neosnovanim. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07; dalje: ZZP) definira potrošača kao fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djelatnost na tržištu u svrhe koje nisu namijene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja (čl. 3. st.1.). U tom smislu tužitelj je potrošač iz čl. 3. st.1. ZZP.

9. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi valja reći kako u postupku nema spora o tome:

- da je tuženik trgovac u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača

- da se tužitelj obvezao, prije korištenja kredita, platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3,260% iznosa kredita, odnosno minimalno 250,00 kn, obračunate s datumom Ugovora.

10. Slijedom izloženog, zaključak je ovog suda da se o predmetnoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije pojedinačno pregovaralo, jer ju je očigledno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj - potrošač niti nije imao utjecaj na njezin sadržaj, pa je u pitanju odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Naglašava se pritom da se i ne tvrdi niti dokazuje da je tužitelj bio informiran o vrsti i strukturi troškova, koje je bio obvezan platiti.

11. Imajući na umu da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o uvjetima - spornoj naknadi za obradu kredita i visini te naknade iz čl. 10. ugovora, a iz prihvaćenog iskaza tužitelja i stipulacije sporne odredbe, koja je nesumnjivo standardna, proizlazi da se o njezinom sadržaju nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno.

12. Prema odredbi čl. 96. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je po odredbi čl. 102. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba ništetna.

13. Neovisno o informiranosti prije sklapanja ugovora, tužitelju je ova ugovorna odredba najkasnije morala postati poznata u trenutku sklapanja ugovora jer je sadržana u samom njegovom tekstu. Osim što je lako uočljiva u samom tekstu ugovora, riječ je o odredbi, koja je jasno i razumljivo sastavljena. Pored toga, ta je odredba omogućavala tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice, koje iz toga za njega proizlaze, pa je riječ o odredbi, koja je transparentna u smislu čl. 100. ZZP. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi, koja je jasno i razumljivo sastavljena, ona u potpunosti ne omogućuje tužitelju da, u trenutku sklapanja ugovora, precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe jer se u pogledu visine navodi da će biti obračunata prilikom isplate kredita, odnosno prilikom puštanja kredita u tečaj. Sve i da nije bilo tako, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Odredba o naknadi za obradu i odobrenje kredita nije izuzeta iz testa poštenosti uz primjenu čl. 99. ZZP.

14. Odredba čl. 99. ZZP navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 99. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe, koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora", trebaju se shvatiti kao one odredbe, koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora, koje ga kao takve određuju. Nasuprot tome, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu 99. ZZP ne može se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača", pa se naknada za obradu kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove .

15. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, koji se otplaćuje u razdoblju od 180 mjeseci, kao i činjenici da je riječ o obvezi, koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi, koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu, koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 99. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe, koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij, koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

16. Ugovorne odredbe o naknadi, koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu, koju potrošač mora potonjem platiti, stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom, koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

17. Imajući na umu navedeno, odredba ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za obradu kredita nije izuzeta iz ocjene poštenosti. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s odredbom čl. 96. st. 1. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

18. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu čl. 98. ZZP, uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 96. st. 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sporna ugovorna odredba ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

19. Što se tiče ispitivanja mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje, koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze, koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

20. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj, koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

21. U skladu s odredbom čl. 74.st.1. toč. 3. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima, koji se u vrijeme sklapanja ugovora, naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga, koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge, koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu, nisu samorazumljivi. Iz iskaza tužitelja proizlazi da niti prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije o tome bilo govora.

22. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 74. st.1. toč. 3. ZZPi činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja spornom odredbom ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova, koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna, koja ima učinak to da je tuženik „de facto“ oslobođen obveze iz čl. 74. st.1. toč. 3. ZZP da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini naplaćenog troška naknade za obradu i odobrenje kredita, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

23. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, slijedom čega je odlučeno kao pod toč. I. izreke presude.

24. Odluka o parničnim troškovima iz toč. II. izreke se temelji na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 1385/23, dalje: OT). Kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, dosuđen mu je trošak kako slijedi:

-za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. OT),

-za pristup na ročište 14.1.2026. 100 bodova (Tbr. 9.t.1. OT),

-za sastav podnesaka od 15.5.2025. i 9.7.2025. po 100 bodova za svaki (Tbr. 8/1 OT), što ukupno iznosi 400 bodova, a uz vrijednost jednog boda od 2,00 € prema važećoj Tarifi iznosi 800,00 €, a uvećano za PDV od 25% te troškove pristojbe na tužbu i presudu, za svaku po 53,09 €, ukupno dosuđeni iznos troškova je 1.106,18 €.

25. Tuženik je spor izgubio, pa mu ne pripada pravo na naknadu parničnih troškova, a kako je to odlučeno u točci III. izreke.

Zagreb, 22. siječnja 2026.

S u d a c:

Laura Crnić Klapšić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

- pun. tužitelja uz pristojbe na tužbu i na presudu

- pun. tuženika