Poslovni broj: P-1455/2023-46

--

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, 23000 Zadar

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji Maji Ivković, u pravnoj stvari tužitelja RE, REŠ [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa odvjetnik Miran Zorica iz Zadra, Zrinsko Frankopanska 38, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (ranije HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877), zastupan po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u odvjetničkom društvu ŠAVORIĆ & PARTNERI d.o.o. iz Zagreba, Ilica 1/A, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 24. studenog 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja GE, odvjetničkog vježbenika kod Mirana Zorice, odvjetnika u Zadru i zamjenika punomoćnika tuženika Šime Petrića, odvjetnika u Zadru, presude objavljene 22. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe čl. 2.1, 4.3., 5.2., i 11.2. Ugovora o kreditu broj 236-273/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 11. listopada 2006. zaključenog između tužitelja i tuženika.

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 3.148,86 EUR sa zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od 30.01.2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05 % godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88 % godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68 % godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41 % godišnje, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 6,82 % godišnje, a od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 338,05 EUR sa zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od 28. listopada 2006. do isplate i to po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od dospijeća svakog gore navedenog iznosa do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14 % godišnje, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05 % godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88 % godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68 % godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41 % godišnje, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 6,82 % godišnje, a od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

IV. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 233,75 EUR sa zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od 31. ožujka 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

V. Svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

Obrazloženje

1. Tužitelj RE u tužbi podnesenoj 12. lipnja 2023. navodi da se mjesna nadležnost Općinskog suda u Zadru u ovom sporu temelji se na odredbi čl. 59. Zakona o parničnom postupku i čl. 20. ugovora o kreditu od 11. listopada 2006. Dana 11. listopada 2006. u [adresa] tužitelj je sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 236- 273/2006 kojim mu je tuženik odobrio stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 44.000,00 CHF, uz rok otplate od 20 godine, odnosno 240 mjesečnih anuiteta. Mjesečni anuitet je iznosio 263,86 CHF i dospijevao je svakog posljednjeg dana u kalendarskom mjesecu, dok se plaćanje vršilo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika, važećem za CHF na dan plaćanja. Tijekom otplatnog razdoblja tuženik je naplaćivao mjesečne anuitete u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tuženika važećem za CHF na dan plaćanja. Dana 30. siječnja 2016. parnične stranke su sklopile dodatak Ugovoru o kreditu broj 236-273/2006 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) -Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Međutim je pravni posao je ništetan od samog početka, i sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu nije otklonjena ništetnost gore navedene odredbe osnovnog ugovora o kreditu jer ništetnost ne nestaje kad i ako uzrok ništetnosti naknadno nestane, što znači da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve ono što je od tužitelja primio na temelju ništetnog ugovora. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima. Valutna klauzula određena Aneksom od 15. siječnja 2016. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti Euro, dakle i za navedeno nisu vođeni pojedinačni pregovori. Dakle, konvertiranjem nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Sud Europske unije je u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet ŽE protiv Erste bank Hungary Zrt) dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude). Odredbe čl. 2 i 4. (vezanost anuiteta za valutu CHF) Ugovora o kreditu su ništetne, što je utvrđeno pravomoćnom i ovršnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., u predmetu u kojem je jedan od tuženika bio i tuženik u ovom predmetu. Temeljem odredbe članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/09, 79/09 – dalje: ZZP/07) cit. presuda u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene, dakle obvezuje i naslovni sud u ovom postupku. Nadalje, ništetne su i odredbe čl. 5. i 8. ugovora o kreditu. Naime, odredbom čl. 5. je propisano da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita, dok je čl. 8. ugovoreno da je kod konačne ili djelomične prijevremene otplate kredita, korisnik kredita, ovdje tužitelj, dužan platiti naknadu sukladno odluci o naknadama za uslugu tuženika. Tužitelj je trošak obrade kredita (ulaznu naknadu) platio 27.10.2006.g. u iznosu od 2.547,05 kn, a naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita platio dana 30.03.2023.g. u iznosu od 233,75 EUR. Ugovorna odredba čl. 5. je ništetna jer je nepoštena i protivna čl. 81. ZZP-a. Odredba čl. 8. ugovora je ništetna jer je protivna odredbi čl. 1024. ZOO-a, ali i odredbi čl. 81. ZZP-a. Naime, st. 2. čl. 1024. ZOO-a propisano je kako Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. St. 3. je propisano kako je u oba slučaja korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Navedenim zakonskim odredbama jasno je propisano da je korisnik kredita uslijed prijevremenog vraćanja kredita dužan nadoknaditi samo štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Navedeno znači da nikakva druga plaćanja u niti jednom drugom obliku korisnik kredita nije dužan platiti davatelju kredita. Stoga, a uzimajući u obzir činjenicu da davatelj kredita, odnosno ovdje tuženik, štetu nije pretrpio, odredba kojom se unaprijed određuje da je korisnik kredita dužan platiti naknadu ukoliko prijevremeno otplati kredit je u suprotnosti sa odredbom čl. 1024. ZOO-a koja plaćanje takve naknade ne predviđa pa je navedena odredba ugovora ništetna jer je u suprotnosti sa prisilnim propisom. Navedena odredba je i nepoštena jer je suprotna čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača, a samim time je i ništetna pozivom na odredbu čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, a uzimajući u obzirom ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, preplaćeni iznos od 30. studenog 2006. do 30. rujna 2015., iznosi 6.584,39 EUR. Zakonske zatezne kamate od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta počevši od 30. studenog 2006. do 30. rujna 2015. iznose 3.267,22 EUR. Konverzijom kredita tuženik je tužitelju priznao pretplatu u iznosu od 1.529,68 EUR. Prebijanjem navedenog iznosa pretplate iz konverzije sa iznosom koji je tužitelj stvarno preplatio, proizlazi kako je razlika koju bi tuženik trebao dodatno platiti tužitelju.

2. Tuženik Addiko Bank d.d. u odgovoru prije svega ističe prigovor zastare utuženog iznosa budući da tužitelj potražuje povrat dijela mjesečnih anuiteta, u predmetnom slučaju primjenjuje se zastarni rok sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 1/08, 125/11 i 78/15) koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Stoga tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti zbog nastupjele zastare. Nadalje navodi da se tužitelj ne može pozivati niti na učinak koji po mišljenju VSRH tužba u kolektivnom sporu „Potrošač“ ima na tijek i prekid zastare. Tužitelj se u ovoj parnici ne može pozivati na presude iz parnice „Potrošač“ niti zbog razloga propisanog čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP), čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14). Odredbe spomenutih članaka izričito propisuju da se pojedinačne parnice, na koje mogu djelovati utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova, odnose samo na naknadu štete. Dakle, nije moguće na temelju utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova dolaziti do nekih drugih, dodatnih utvrđenja, niti tražiti isplate po nekim drugim osnovama osim naknade štete. Vezano za konverziju, tuženik ističe da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje u tekstu: „ZID ZPK/15“) te je sklopio Aneks uz Ugovor o kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR. Tužitelj tužbom potražuje razliku s osnove promjene tečaja umanjen za iznos koji mu je vraćen prilikom konverzije, što je suprotno s odredbama zakona i recentnom sudskom praksom Vrhovnog suda. Tuženik ističe kako je tužba u cijelosti neosnovana te da tužitelj nema pravo zahtijevati razliku po osnovi valutne klauzule po Ugovoru o kreditu. U prilog navedenoj tvrdnji, tuženik se poziva na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske o pravnim učincima sporazuma o konverziji održanoj dana 13. i 20. prosinca 2022. iz kojeg proizlazi da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi navodno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK. Iz navedenog proizlazi, a suprotno navodima iz tužbe, da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka. Naime, ZID ZPK/15 propisuje obvezu tuženika da omogući potrošaču s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF (dalje u tekstu: „CHF kredit“) konverziju takvog kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je kredit denominiran, na način da se položaj potrošača s CHF kreditom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (dalje u tekstu „EUR kredit“). Tuženik ističe da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno ZID ZPK NN 102/15, te je sklopio Aneks uz Ugovor o kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR. Iz navedenog proizlazi, a suprotno navodima iz tužbe, da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka, a u svakom slučaju nema pravo na bilo kakvu daljnju isplatu budući da su svi iznosi koje potražuje ovom tužbom već uračunati u provedenu konverziju temeljem odredbi ZID ZPK NN 102/15. Zbog činjenice da je u konkretnom slučaju provedena konverzija ne postoje niti pretpostavki za primjenu odredbi ZOO o stjecanju bez osnove. Sukladno članku 1111., stavku 1. ZOO-a, isti dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Tuženik ističe kako je odredba Ugovora o kreditu koja uređuje valutnu klauzulu lako uočljiva jer je ispisana velikim slovima u Ugovoru o kreditu. U navedenoj odredbi je na jasan i lako razumljiv način ugovoreno da tuženik odobrava tužitelju kredit u s u kunskoj prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Slijedom navedenog, nije dopušteno ocjenjivati poštenost spornih odredbi sukladno odredbi čl. 99. ZZP. Paušalni su navodi tužitelja kako je tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje odluke u svezi zaključenja Ugovora o kreditu. Nadalje, tuženik navodi kako je tužitelj bio slobodan uzeti kredit u bilo kojoj banci, te da isti nije morao uzeti kredit kod tuženikaTuženik osporava navode tužitelja kako istom od strane tuženika nisu pružene informacije i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. U vezi ništetnosti odredbe naknade za troškove obrade kredita tuženik ističe kako su takve tvrdnje tužitelja neosnovane. Naime, ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,25 % iznosa kredita nikako nije narušena ravnoteža, kao niti načelo savjesnosti i poštenja, niti je tužitelj priložio ijedan dokaz kojim bi dokazao svoje navode. Nadalje, tuženik ističe kako ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,25 % iznosa kredita nije narušeno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz odredbe čl. 3. ZOO-a odnosno navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03. Naime, nesporno je kako tuženik ima troškove obrade kredita te su navedeni troškovi navedeni u točno određenom iznosu u odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu i način na koji će tuženik naplatiti navedene troškove. Dakle, odredba čl. 5. Ugovora o kreditu je u potpunosti jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odnosno tužitelj je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu samim čitanjem navedene odredbe bila upoznata koju obvezu i u kojem iznosu preuzima.. Zakon o potrošačkom kreditiranju ocjenjuje naknadu za obradu kredita kao ukupan trošak kredita, a slijedom čega tuženik smatra kako iz navedenog proizlazi da upravo naknada za obradu kredita, uz kamate, predstavlja cijenu ugovora o kreditu. Unatoč činjenici što citirani zakon nije primjenjiv s obzirom da je Ugovor o kreditu sklopljen 2006. godine, isti daje jasnu definiciju naknade za obradu kredita, a budući da je navedeni lex specialis za ugovore o kreditu, tuženik smatra kako je primjenjivo shvaćanje tog zakona u pogledu definiranja da li odredba o naknadi za obradu kredita potpada pod cijenu ugovora o kreditu. Tuženik ističe da su neosnovane tvrdnje tužitelja o ništetnosti odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u vezi čega tužitelj navodi kako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te kako se ista smatra nepoštenom ako suprotno savjesnosti i poštenja uzrokuje značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Takvi navodi su potpuno promašeni jer je naplata takve naknade u skladu s odredbom čl. 1024. ZOO. ako se otplata izvršava prema ugovoru o osiguranju koje je jamstvo otplate kredita. Ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju dugi niz godina, a osim toga iznos naknade za prijevremenu otplatu je jasno određen od strane tuženika te je s istim tužitelj mogao biti upoznat u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu odnosno s istim je bila upoznata u trenutku prijevremenu otplate kredita po Ugovoru o kreditu. Iz navedenog jasno proizlazi da ugovorena naknada za prijevremenu otplatu predstavlja isključivo štetu na koju se i referira odredba čl. 1024., st. 3. ZOO, a koja šteta nije ni na koji način povezana s budućom nedospjelom redovnom kamatom koju bi tužitelj platio da je redovno otplatila kredit. Osim toga, tuženik ističe kako je navedena odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita jasna, lako razumljiva i lako uočljiva sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003) te ista ne podliježe testu poštenosti. U odnosu na stjecanje bez osnove tuženik navodi da se tužitelj poziva na odredbe ZOO koje uređuju pravni institut stjecanja bez osnove. Ipak, tužitelj pogrešno traži da sud naloži tuženiku da mu isplati i zakonske zatezne kamate koje se obračunavaju od isplate pojedinog anuiteta, dakle od početka otplate kredita. Tako postavljeni tužbeni zahtjev pretpostavlja da bi tuženik bio nepošten stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO. Međutim tuženik nije nepošten, niti tužitelj izlaže razloge o toj odlučnoj činjenici. Članak 1115. ZOO-a glasi: „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.“ S obzirom da se tužitelj u tužbi poziva na odredbu čl. 1115. ZOO-a i da je zatražio da mu tuženik isplati zatezne kamate od dana stjecanja, očigledno je da tužitelj tvrdi da bi tuženik bio nepošten. Tuženik nije nepošten. Ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije nedopušteno, dapače ono je u bankarskoj praksi sasvim uobičajeno. Tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja, o čemu se već detaljno očitovao tijekom postupka. Pri tome je sam tuženik kao banka kvalificiran za ocjenu ovakvih faktora. Dodatno, tuženik navodi da je njegova djelatnost pod kontrolom regulatora, te da sukladno tome nema niti mjesta potpuno arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Tužitelj ne bi imao pravo na zatezne kamate kako ih je odredio u tužbenom zahtjevu. Za takav (ovdje hipotetski) slučaj članak 1115. ZOO propisuje da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače (ako stjecatelj nije nepošten) od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik nije nepošten, a tužitelj je postavio takav zahtjev tek podnošenjem tužbe.

3. Ovaj sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i pročitao: obavijesti (l.s. 7-10), specifikaciju uplata (l.s. 11-13), popis uplata (l.s. 15-17), otplatni plan (l.s. 18-24), ugovor o kreditu broj 236-273/2006 od 11. listopada 2006. (l.s. 103-115), aneks ugovora o kreditu od 30. siječnja 2016. (l.s. 96-102), izjavu svjedoka REŠ (l.s. 231-235), izjavu ĆE (l.s. ), izvršeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Leonu Bataljaku (l.s. 356-402), pročitana su očitovanja vještaka Leona Bataljaku na prigovore od 21. svibnja 2025. (l.s. 452-463) i od 9. listopada 2025. (l.s. 476-478), te je proveden dokaz stranačkog saslušanja tužitelja RE (l.s. 445).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan u cijelosti.

5. Ponajprije je navesti da je tužitelj nakon financijskog vještačenja uredio tužbu, i to podneskom zaprimljenim 18. kolovoza 2025. (l.s. 467-468).

5.1. Iz Ugovora o kreditu broj ugovor o kreditu broj 236-273/2006 od 11. listopada 2006. (l.s. 103-115) proizlazi da je tužitelj zaključio ugovor o kreditu s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., za iznos kredita od 44.000,00 CHF s rokom otplate na 20 godina u 240 mjesečnih anuiteta, te da je primijenjen srednji tečaj Banke na dan plaćanja, s tečajem na dan isplate za 1 CHF 4,631000 HRK, s ugovorenom kamatnom stopom od 3,88%, datum dospijeća 1. anuiteta je 30. studeni 2006., ugovoreni je iznos anuiteta od 263,86 CH.

5.2. Uvidom u aneks ugovora o kreditu aneks ugovora o kreditu od 30. siječnja 2016. (l.s. 96-102) proizlazi da je utvrđen iznos preplate od 11.525,39 HRK, što iznosi 1.529,68 EUR po fiksnom tečaju konverzije, a koja preplata po konverziji je korištena za buduća plaćanja mjesečnih anuiteta.

6. Nije sporno da je kredit zatvoren 30. ožujka 2023. prijevremenom otplatom kredita.

6.1. Iz financijskog vještačenja sudskog vještaka Leona Bataljaku od 20. prosinca 2023. (l.s. 356-402), te očitovanja vještaka Leona Bataljaku na prigovore od 21. svibnja 2025. (l.s. 452-463) i od 9. listopada 2025. (l.s. 476-478) proizlazi da ukupna preplata zbog promjene tečaja CHF iznosi 3.538,58 eura, a ukupna zatezna kamata 1.139,96 eura, što sveukupno iznosi 4.678,54 eura. Ukoliko iz iznosa preplate po konverziji prvo namirujemo zateznu kamatu sukladno čl. 172. ZOO-a, zaključak je da bi zatezna kamata bila podmirena u cijelosti i ostao bi višak u iznosu od 389,72 eura. Samim time bi iznos preplate kao glavnog duga bio umanjen za taj iznos i ostao bi nepodmiren iznos preplate kao glavnog duga u iznosu od 3.148,86 eura kod čega je vještak uračunao efekte i preplatu iz konverzije.

6.2. Iz stranačkog iskaza tužitelja RE proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu zaključio 2006. godine kako bi kupio stan i riješio svoje stambeno pitanje jer je u to vrijeme bio podstanar sa svojom obitelji i živio je sa suprugom i jednim djetetom kao i danas. Nedostajalo mu je oko 27.000 eura za kupnju stana pa je obilazio banke i ustanovio da se u Hypo banci nude povoljni uvjeti vezano za predmetni kredit jer je kamata bila 4% i tako se odlučio za dizanje tog kredita u švicarskim francima. U banci mu je djelatnik banke rekao da je to odlična kamata i da je švicarski franaka stabilna valuta. On nije računovodstvene struke pa nije shvatio odredbe ugovora, ne zna što je promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, a djelatnik banke mu nije objasnio te odredbe. Također su nakon zaključenja ugovora išli ovjeriti potpis kod javnog bilježnika koji mu također nije objasnio sadržaj ugovora, već je tamo bilo samo puno papira i samo su se potpisali. Sjeća se da mi je rečeno da mora uredno plaćati rate otplate, jer ako ne bude tada će dobiti opomene, a može i ostati bez stana. U početku su rate bile oko 1.100,00 kuna, a ubrzo su narasle na 2.300,00 kuna što je njemu bila katastrofa jer je njegova plaća bila 2.700,00 kuna. Nije mogao utjecati na pojedine odredbe ugovora i na potpis mu je dan već pripremljen ugovor. Sklopio je Aneks ugovora 2016. godine u strahu da će mu rate otplate dodatno narasti. Bavio se izradom stolarije kao i danas i nije iskorištavao kupljeni stan za kakvu profesionalnu djelatnost ili za najam, taj stan je prodan 12. ožujka 2023. Nije mu jasna odredba da je u slučaju prijevremene otplate dužan banci platiti naknadu, sjeća se da je bilo nekog govora o tome, a o tome nije pokušao pregovarati jer mu pregovori o tome nisu bili dopušteni.

6.3. Tuženik je na okolnost pregovaranja o sadržaju kredita i upozorenja o rizicima fluktuacije tečaja CHF predložio saslušanje zaposlenika tuženika FE, a od kojeg dokaznog prijedloga je na koncu odustao na raspravi 7. listopada 2025. (l.s. 475).

7. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja iz presuda po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", da li su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli ništetne te da li to dovodi do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu i koji iznos obeštećenja pripada tužitelju, kao i da li je osnovan prigovor zastare, te da li je tužitelj provedbom konverzije sukladno ZID ZPK već ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovoj pravnoj stvari.

8. Ponajprije, tuženik pogrešno smatra da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., kao niti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presude Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018., jer je u tom sporu koji se vodio između ostalog i protiv tuženika, predmet kolektivne tužbe u tom postupku bila zaštita kolektivnih interesa potrošača kao korisnika kredita jer su banke sklapale ugovore o kreditima koristeći nedopuštene ili nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (CHF), te na ugovornu odredbu kojom je banci omogućeno jednostrano mijenjati kamatnu stopu. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud, (tako i ŽS SB, Gž-508/2018-2 od 23. travnja 2019., ŽS ZG, Gž-6053/17-2 od 6. ožujka 2018.). Osim toga, i sam zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi, dakle, zakonodavac je proširio utjecaj presude iz kolektivnog spora i na parnice zbog isplate, a što je ovdje predmet spora.

8.1. Za navesti je da je Visoki trgovački sud RH u presudi posl. broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje pravne prednice tuženika Hypo Alpe Adria Bank (sada Addiko banke) i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno u točki 1. izreke je preinačio navedenu presudu trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i prednika tuženika Hypo Alpe Adria Bank u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

8.2. Nadalje za navesti je da je Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1-7 među kojima i prednica tuženika Hypo Alpe Adria Bank, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013.

8.3. Međutim odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U- III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13 – 4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo". Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt

-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014 u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF. VTSRH je donio novu presudu Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i p promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

8.4. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.

9. Konačno VSRH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev- 2221/2018-11 03. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

9.1. Dakle, nakon donošenja pravomoćnih odluka u postupku pokrenutom tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja ''Udruge Potrošač'' protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, pojedinačni tužitelji (potrošači) raspolažu sudskom odlukom kojom je riješeno prethodno pitanje glede ništetnosti odredbi iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama banaka. Restituciju preplaćenih iznosa potrošači mogu ostvariti podnošenjem individualnih tužbi u restitucijskim parnicama u kojima će od poslovnih banaka tražili isplatu na ime razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom banaka o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo odnosno tražiti razliku nastalu promjenom tečaja CHF za koji je bila vezana glavnica.

10. Odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. ZZP bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

11. Nadalje, na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

11.1. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a što je u svom iskazu izjavio i sam tužitelj.

11.2. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. K tome, kad se uzme u obzir da su ugovori o stambenim kreditima kao predmetni ugovor u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

12. Ocjenjujući ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da je takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF.

13. Stoga je sud u skladu s odredbom čl. 323. st.1. ZOO/05 prihvatio i zahtjev da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznos kojeg je primio uslijed promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu.

14. Dakle, iz nekoliko naprijed navedenih odlomaka je razvidno da je sud neprijeporno utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli, slijedom čega je prihvatio djelomično osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u pogledu utvrđenja ništetnosti i isplate.

14.1. Naime, iako su presudom u kolektivnom sporu i u ovoj pravnoj stvari utvrđene ništetnima odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, to ugovor o kreditu ne čini ništetnim u cijelosti obzirom da i bez tih odredbi ugovor može opstati. Budući da su prema odredbi članka 1021. ZOO/05 bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora. Ovakvo stajalište je izraženo i u presudu Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/2017-10.

15. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Leona Bataljaku kao stručan i objektivan, te je sud imao u vidu da stranke u konačnici nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka.

17. Stoga je sud nedvojbeno utvrdio da je tuženik više obračunao tužitelju uslijed promjene tečaja za valutu CHF u odnosu na početni tečaj, iznos od 3.148,86 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, a koji iznos ostaje nakon što se oduzme iznos preplate po konverziji, kako je to izračunato nalazom vještaka financijske struke, te će tek isplatom tog iznosa tužitelju u potpunosti biti vraćen iznos koji je tuženik primio kao rezultat ništetnih odredbi, kao u izreci presude.

18. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO.

19. Na kraju je istaći da je tuženik u odgovoru na tužbu istakao i prigovor zastare koji je u cijelosti neosnovan.

19.1. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

19.2. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, za tražbinu tužitelja zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule. Kako je predmetna tužba podnesena 12. lipnja 2023. to to proizlazi da potraživanje tužitelja nije u zastari u odnosu na ugovaranje valutne klauzule, jer do utuženja nije protekao zastarni rok od pet godina.

20. Slijedom svega navedenog je sud usvojio tužbeni zahtjev za isplatu nepripadno stečenog iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi, i to s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne mjesečne iznose.

21. Odredbom čl. 5. ugovora o kreditu propisano je da se korisnik kredita obvezuje platiti troškove odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji)- jednokratno 1,25 % od iznosa dobivenog kredita, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita.

22. Nadalje, odredbom čl. 8. je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje u slučaju otkaza Ugovora o kreditu prije isplate iz čl. 2. ugovora naknaditi banci nastale troškove koji se utvrđuju u iznosu od 1,00 % od odobrenog kredita, te da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed. Korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu banke. U slučaju prijevremene otplate kredita je banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

23. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (N. N. br. 96/03), koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora, propisano je kako ugovorna odredba po kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

24. Iz sadržaja spornih ugovornih odredbi kojima je ugovorena naknada za troškove odobravanje kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita proizlazi da su te odredbe bile unaprijed formulirana standardnim ugovorom tuženika. Sporne ugovorne odredbe prouzročile su značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je stoga ova odredba ništavna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz da bi se radilo o odredbi o kojoj se pojedinačno pregovaralo, te da je zaista imao administrativne troškove odobravanja kredita te je navedenom ugovornom odredbom tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo.

25. Predmetne ugovorne odredbe po kojima je predviđena ulazna i izlazna naknada su unaprijed formulirane standardnim (tipskim) ugovorom tuženika, te su prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača – "Narodne novine" broj 96/03.), te je ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a, kao i u smislu odredbe čl. 49. i čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 41/14 i 110/15).

26. Nije sporno da je tužitelj platio trošak obrade kredita 27. listopada 2006. u iznosu od 2.547,05 kn, te naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita dana 30. ožujka 2023. u iznosu od 233,75 EUR.

27. Temeljem citiranih zakonskih propisa Zakona o potrošačkom kreditiranju sud je utvrdio ništetnom predmetne ugovorne odredbe te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi u smislu čl. 323. ZOO i to s kamatom od dana kada je tuženik primio iznos naknade, kao izreci ove presude.

28. Slijedom naprijed navedenih utvrđenja suda, obzirom da je sud utvrdio ništetnost predmetnih odredbi iz čl. 5. i 8. Ugovora o kreditu valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja, kao u točki III. i IV. izreke presude.

29. Tuženik je istaknuo prigovor zastare koji ovaj sud nalazi u cijelosti neosnovanim.

29.1. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

30. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, za tužitelja je zastara počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., pa kako je predmetna tužba podnesena 12. lipnja 2023., to je ista podnesena prije nastupa zastare, jer do dana podnošenja tužbe nije prošao petogodišnji zastarni rok.

31. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP, te je s obzirom na podjednak uspjeh stranaka u sporu, sud odredio da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

U Zadru, 22. siječnja 2026.

Sutkinja

Maja Ivković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovome sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivne stranke, u roku od 15 dana od dana objave odluke, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

-Tužitelju po punomoćniku

-Tuženiku po punomoćnicima