Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž-2073/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Miha Mratovića kao predsjednika vijeća, te Nediljke Radić kao sutkinje izvjestiteljice i Arijane Bolanča kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Martini Alagić, odvjetnici iz Vukovara, J. J. Strossmayera 14C, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz [adresa], OIB: 14036333877, zastupana po punomoćniku Toni Smrček, odvjetnik iz Zagreba, Savska cesta 32, radi ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-258/2024-11 od 6. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 22. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-258/2024-11 od 6. lipnja 2025.,
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom suđeno je kako glasi:
"I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 5140030250-27000059019/2007, zaključen dana 07. svibnja 2007. godine između tužitelja ZR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i Addiko bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, u dijelu u kojemu je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, te ista ne proizvodi pravne učinke.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 1.481,18 eur (tisućučetiristotineosamdesetjedaneuroiosamnaestcenti), sa zateznim kamatama, tekućim od 6. lipnja 2025. kao dana donošenja presude do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
III. Odbija se zahtjev tuženika za isplatom troškova parničnog postupka."
2. Tuženik pobija presudu zbog žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu - ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno da istu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno postupanje.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je neosnovana.
5. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.
6. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju upućuje tuženik u žalbi jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva, te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenjem da je ništetna odredba članka 7. Ugovora o kreditu koji je zaključen 7. svibnja 2007.
8. Za navesti je da je u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-1135/2023 od 3. siječnja 2024. zauzet stav da sukladno odredbi članka 522. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 152/11, 111/12 i 66/13), da se odluke donesene u kolektivnom sporu protiv Hypo-Alpe-Adria bank, kao preuzimatelja Slavonske banke odnose i na odnose nastale između potrošača i Slavonske banke.
9. U provedenom dokaznom postupku prvostupanjski je sud utvrdio:
- da je 7. svibnja 2007. između prednika tuženika Slavonska banka d.d. i tužitelja kao korisnika sklopljen Ugovor o kreditu s ugovorenim iznosom kredita od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita,
- da je tuženik trgovac u smislu odredbe članka 3.2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje u tekstu ZZP/03 koji je bio na snazi u trenutku zaključenja predmetnog ugovora), a da je tužitelj potrošač u smislu odredbe članka 3.1. ZZO/03,
- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu tužitelja da prije korištenja kredita tuženiku plati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanja kredita u iznosu od 1,50% iznosa kredita,
- da tužitelj prije ili u trenutku sklapanja ugovora nije obaviješten o troškovima koji se tom naknadom podmiruje,
- da se s tužiteljem prema rezultatima dokaznog postupka nije pregovaralo oko naknade za obradu kredita, jer su unaprijed formulirane odredbe ugovora o kreditu, te da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj odredbi ugovara,
10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja smatra da je ništetna odredba članka 7. Ugovora o kreditu od 7. svibnja 2007., jer tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, pa je ista prouzročila značajnu neravnotežu.
11. Ovakva činjenična utvrđenja i pravni zaključak suda prvog stupnja su pravilni, a tuženik ih svojim žalbenim navodima nije doveo u sumnju.
12. Sporna odredba Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti, pa je iste potrebno u skladu s odredbom članka 81. ZZP/03 ispitati moguće nepoštenje načela savjesnosti i poštenja i postojanja eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.
13. Odredbom članka 81. stavak 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom stavka 4. citiranog zakona propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
14. U okolnostima konkretnog slučaja tuženik, ne osporava da se u ovom slučaju radi o standardnom ugovoru o kreditu (koji je formuliran od strane tuženika kao trgovca). S obzirom na to, tuženik je sukladno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03 bio dužan dokazati da se u konkretnom slučaju pregovaralo o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i o njezinoj visini. Tijekom parničnog postupka tuženik to nije dokazao niti je u tom smislu ponudio dokaze. Osim toga iz predloženih i izvedenih u postupku nije utvrđeno da su stranke pregovarale o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i o njezinoj visini.
15. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.
16. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
17. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe ugovora kao bi isti mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojoj tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja.
18. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, pa je sud prihvaćenjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenio materijalno pravo (Rev-673/2023-3 od 13. prosinca 2024., Rev- 1051/2023-2 od 3. travnja 2024., Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.).
19. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.
20. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega su žalbeni navodi neosnovani.
21. Prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovara počinjene teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.
22. S obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1,50%, o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to je stoga predmetna ugovorena odredba nepoštena, a time i ništetna.
23. Žalbeni navodi tuženika glede ništetnih odredbi ugovora te činjenice da je tužitelj bio upoznat s visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužitelju kao potrošaču je onemogućeno pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.
24. Prema izraženom stavu Vrhovnog suda RH ugovorna odredba kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu prema članku 49. ZZP-a, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, što u kontekstu predmetnog slučaja također ukazuje na pravilan zaključak suda prvog stupnja, što prihvaća i žalbeni sud.
25. Na ostale žalbene navode tuženika za navesti je da je na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanog 14. lipnja 2024. zauzet stav da kada sud donosi odluku o naknadi parničnog troška nakon stupanja na snagu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) 5. studenog 2022. kojom je izmijenjena vrijednost boda koja od tada iznosi 15,00 kuna – 1,99 Eur, valja primijeniti Tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka pa parničnoj stranci valja dosuditi parnični trošak prema vrijednosti boda od 15,00 kuna – 1,99 Eur, i za radnje koje su poduzete prije izmijene vrijednosti boda 5. studenog 2022., a ne prema vrijednosti boda od 10,00 kuna
– 1,33 Eur.
26. Pri obračunu troškova postupka sud prvog stupnja je sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) pravilno obračunao troškove koju su bili neophodni za vođenje postupka.
27. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP- a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu, potvrditi pobijanu presudu i odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.
U Splitu, 22. siječnja 2026.
| |
P Predsjednik vijeća o Miho Mratović s l o v n i
b r o j :
G ž -
/
-
|
