Poslovni broj: Gž -1907/2025

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, po sutkinji izvjestiteljici Sandi Crljen Ivančić, u pravnoj stvari tužiteljice EF, [adresa], koju zastupa opunomoćenica Nada Kovačević, odvjetnica u Sisku, protiv I. tuženika KF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Dinko Ocvarek, odvjetnik u Sisku, te II. tuženika Audax Club Parisien, Udruga Randoneri Hrvatske - Randonneurs Croatie, OIB: 36610447301, iz Zagreba, Rugvička 5, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice EF i I. tuženika KF protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pn-50/2019-65 od 7. kolovoza 2024., kao i o žalbi I. tuženika protiv rješenja istog suda, pod istim poslovnim brojem, istog datuma,22. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pn-50/2019-65 od 7. kolovoza 2024. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke.

II. Odbija se žalba I. tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pn-50/2019-65 od 7. kolovoza 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I., izreke, te se potvrđuje i rješenje Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pn-50/2019- 65 od 7. kolovoza 2024. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke.

III. Odbijaju se žalbe tužiteljice i I. tuženika kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pn-50/2019-65 od 7. kolovoza 2024. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke kojom je odlučeno o troškovima postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je I. tuženiku KF (u daljnjem tekstu: I. tuženik) i II. tuženiku Audax Club Parisien, Udruga Randoneri Hrvatske, Rondonneurs Croatie (u daljnjem tekstu: II. tuženik), da tužiteljici EF (u daljnjem tekstu: tužiteljica) solidarno isplate iznos od 15.399,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. ožujka 2019. na način kako je to određeno točkom I. izreke, dok je točkom II. izreke tužiteljica s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva odbijena. Točkom III. izreke te presude odlučeno je da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

1.1. Prvostupanjskim rješenjem pod točkom I. izreke odlučeno je da se tužba smatra povučenom za iznos od 28.725,26 eura, dok je točkom II. izreke tog rješenja odbijen prigovor stvarne i mjesne nenadležnosti tog suda.

2. Protiv te presude žali se tužiteljica u dijelu pod točkom II. izreke kojim je odbijena s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, kao i protiv odluke o troškovima postupka sadržane pod točkom III. izreke, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 114/22.i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP) predlažući da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, odnosno preinači u skladu s njezinim žalbenim navodima.

2.1. Protiv te presude žali se i I. tuženik, i to u dijelu pod točkom I. izreke kojim je dio tužbenog zahtjeva tužiteljice prihvaćen, kao i protiv odluke o troškovima postupka sadržane pod točkom III. izreke, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. ZPP-a predlažući da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Tuženik se žali i protiv točke II. izreke prvostupanjskog rješenja kojim je odbijen prigovor stvarne i mjesne nadležnosti prvostupanjskog suda.

2.2. Na žalbe nije odgovoreno.

2.3. Žalbe stranaka protiv presude su neosnovane, a nije osnovana ni žalba I. tuženika protiv točke II. izreke rješenja.

3. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

3.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se zakonitost i pravilnost presude može ispitati.

3.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku pravilno je i potpuno utvrđeno, pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadom štete nastalu u štetnom događaju – prometnoj nesreći koja se dogodila prilikom održavanja biciklijade u organizaciji II. tuženika na dijelu rute kroz Bosnu i Hercegovinu u mjestu [adresa], kada je I. tuženik na magistralnoj cesti Novi Grad - Kostajnica upravljajući biciklom udario tužiteljicu koja se kretala cestom kao pješak, a uslijed čega je tužiteljica zadobila teške tjelesne ozljede glave.

5. Utvrđujući da oba tuženika imaju prebivalište u [adresa], od kojih I. tuženik u [adresa], kao i da se radi o sudskom postupku radi naknade štete prvostupanjski je sud primjenom odredbi članka 33. i 34. ZPP-a, te odredbi članka 46. i članka 50. ZPP-a, u svezi s odredbom članka 1. Sporazuma između Vlade Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i Vlade Republike Hrvatske o pravnoj pomoći u građanskim i krivičnim stvarima sa posebnim dodatkom („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj: 12/1996, 5/2003), pravilno odbio prigovor stvarne i mjesne nadležnosti I. tuženika kao neosnovan.

6. Odlučujući o primjeni materijalnog prava prvostupanjski se sud pozvao na odredbe članka 27. Zakona o međunarodnom privatnom pravu („Narodne novine“, broj:101/17. i 67/23., u daljnjem tekstu: MPP) kojim je određeno da se pravo mjerodavno za izvanugovorne obveze zbog prometnih nesreća na cestama određuje primjenom Haške konvencije o mjerodavnom pravu za prometne nezgode na cestama od 4. svibnja 1971. („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj: 4/94., u daljnjem tekstu: Konvencija). Nadalje je prvostupanjski sud smatrao se u konkretnom slučaju treba primijeniti odredbu članka 4. konvencije kojom je propisano da se uz iznimke iz članka 5. odstupa od članka 3. kojim je propisano da je mjerodavno pravo države na čijem području se dogodila nezgoda. Pritom se prvostupanjski sud pozvao na stav zauzet na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Zagrebu održanoj dana 13. ožujka 2012. i nastavno dana 3. listopada 2017. da i posredni oštećenici spadaju pod odredbu članka 4. stavka 1. a. alineja 2. Konvencije jer svoje pravo izvode iz prava prednika te slijede pravnu sudbinu "žrtve", pa da i na tužitelje (suprugu i djecu pok. oštećenika) kao posredne oštećenike valja primijeniti pravo države registracije vozila kao mjerodavno pravo kroz načelo jedinstvene primjene mjerodavnog prava za žrtvu i za njezine srodnike jer je to pravo u najbližoj vezi sa spornim odnosom iz članka 4. stavka 1a alineja 2. Konvencije. Primjenu odredbe članka 4. Konvencije umjesto odredbe članka 3. Konvencije prvostupanjski je sud obrazložio činjenicom što je biciklijada organizirana od strane II. tuženika čije je sjedište u [adresa], a kako je i I. tuženik državljanin RH, s prebivalištem na području nadležnosti tog suda, to da se neovisno o mjestu događaja na ovaj predmet ima primijeniti pravo Republike Hrvatske.

6.1. Navedeni stav prvostupanjskog suda ovaj sud ne prihvaća kao pravilan i zakonit. U konkretnom slučaju radi se upravo o situaciji koju regulira odredba članka 3. Konvencije koja propisuje da je mjerodavno pravo države na čijem području se dogodila nezgoda, jer nema mjesta primjeni odredbe članka 4. Konvencije kojom je propisan slučaj odstupanja (izuzetka) od članka 3. (uz ostalo, a ovdje relevantno) ako je "samo jedno vozilo sudjelovalo u prometnoj nezgodi i ako je registrirano u nekoj drugoj državi osim one na teritoriju koje se dogodila prometna nezgoda" kada se na odgovornost primjenjuje "unutrašnje pravo države registracije", ali i to samo "prema vozaču, posjedniku, vlasniku ili svakoj drugoj osobi koja polaže neko pravo na vozilo, bez obzira na njihovo redovno boravište" te "prema oštećenome koji je bio putnik, ako se njegovo redovno boravište nalazi u nekoj drugoj državi osim one na teritoriju koje se dogodila prometna nezgoda" i "prema oštećenome koji se nalazio na mjestu prometne nezgode izvan vozila, ako je imao svoje redovno boravište u državi registracije vozila.

6.2. Naime, u konkretnom slučaju, u predmetnoj prometnoj nezgodi sudjelovalo je jedno vozilo (bicikl kojim je upravljao I. tuženik), te osoba koja se nalazila u svojstvu pješaka izvan vozila (tužiteljica), a da bi se ispunili uvjeti da u predmetnoj pravnoj stvari bude mjerodavni hrvatski propisi, odnosno da bi navedena situacija predstavljala izuzetak od članka 3. Konvencije i da bi se mogla podvest pod odredbu članka 4. Konvencije, potrebno je da osoba koja se nalazila izvan vozila ima boravište ili prebivalište u državi registracije vozila, dakle u Republici Hrvatskoj, a što u konkretnom nije slučaj, jer tužiteljica ima prijavljeno prebivalište u [adresa], u Bosni i Hercegovini. Slijedom navedenog, kako nije sporno da tužiteljica nema redovno boravište u državi registracije vozila, dakle u Republici Hrvatskoj, pogrešno prvostupanjski sud nije primijenio pravo Bosne i Hercegovine, gdje je do štetnog događaja i došlo.

6.3. Međutim, unatoč činjenici da je prvostupanjski sud umjesto prava Bosne i Hercegovine primijenio pravo Republike Hrvatske, odnosno da je umjesto Zakona o obligacionim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog u "Službenom listu SFRJ", broj 29/78, s izmjenama i dopunama 39/85, 45/89 i 57/89 i preuzetog kao zakona Republike Bosne i Hercegovine i noveliranog, "Sl. List RBIH", broj 2/92, 13/93 i 13/94 i „Sl. novine FBiH“, br. 29/2003 i 42/2011), primijenio Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO), navedeno nije imalo utjecaja na odluku o odgovornosti tuženika kao i o visini dosuđene naknade. Naime, prvostupanjski se sud u pobijanoj odluci pozvao na odredbe članka 1046. ZOO-a koji definira štetu, a koji je sadržajno identičan članku 155. Zakona o obligacionim odnosima, na odredbe članka 1063. i 1064. ZOO-a kojima je propisana odgovornost za štetu od opasne stvari, a koji su sadržajno identični članku 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima, na odredbe članka 1081. ZOO-a koji regulira odgovornost organizatora priredbi, a koji je sadržajno identičan članku 181. Zakona o obligacionim odnosima, na odredbe članka 1092. ZOO-a kojima je reguliran doprinos oštećenika nastaloj šteti, a koji je sadržajno identičan članku 192. Zakona o obligacionim odnosima, kao i na odredbe članka 1100. koji regulira kriterije za dosuđivanje pravične novčane naknade i koji je sadržajno identičan članku 200. Zakona o obligacionim odnosima.

6.4. Nadalje, članak 127. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“,broj: 67/2008., 48/2010., 74/2011., 80/2013., 158/2013., 92/2014., 64/2015.,1 08/2017., 70/2019., 42/2020., 85/2022., 114/2022., 133/2023., 145/2024., u daljnjem tekstu: ZSPC), na jednak način regulira način kretanje pješaka kolnikom kao i članak 107. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik FBiH“, br. 6/2006). Isto tako, ni Orjentacioni kriteriji Vrhovnog suda Federacije BiH ne odstupaju bitno od Orjentacijskih kriterija Vrhovnog suda RH, pa pozivanje na odredbe zakona Republike Hrvatske, umjesto Federacije Bosne i Hercegovine nije bilo na štetu stranaka u predmetnom postupku.

7. U svezi primjene procesnog prava u ovom postupku, ističe se da je u predmetnom postupku pravilno primjenjeno pravo Republike Hrvatske i to odredbe Zakona o parničnom postupku, jer se postupak vodi pred sudom u Republici Hrvatskoj.

8. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi slijedeće činjenično stanje:

- da je u organizaciji II. tuženika Audax Club Parisien, Randonneurs Croatia, Zagreb, organizirana biciklijada BRM 300 Čigoč 2016. u kojoj je kao sudionik sudjelovao I. tuženik kao vozač bicikla,

- da je u mjestu [adresa] u Bosni i Hercegovini došlo do prometne nezgode u kojoj je tužiteljica doživjela tjelesne ozljede, te da iz spisa Osnovnog suda u Novom gradu broj 76 0 K 025752 17 Kps, kao i iz priložene presude proizlazi da je I. tuženik oglašen krivim da je dana 16. travnja 2016. na magistralnom putu krećući se desnom prometnom trakom ne držeći svoj bicikl na propisanoj udaljenosti od desne strane ivice kolovoza udario u tužiteljicu koja se kretala iz istog smjera kao i tuženik,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka dr. Želimira Obradovića, proizlazi da je u štetnom događaju tužiteljica zadobila teške tjelesne ozljede radi kojih trpjela bolove jakog intenziteta u trajanju 5 dana, srednjeg intenziteta u trajanju od tri tjedna, slabog intenziteta u trajanju od mjesec dana. Tuđa pomoć i njega da joj je bila potrebna prvih mjesec dana 3 sata dnevno, te mjesec dana po dva sata dnevno, a trajno da joj je potrebna tuđa pomoć i njega za zahtjevnije radnje u životu kod odlazaka iz kuće u kojima se zahtijeva prijevoz jer nije sposobna upravljati motornim vozilom.

- da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka psihijatra dr. Milene Peša-Morožin proizlazi da su se kod tužiteljice vezano za prometnu nezgodu i njene posljedice razvili simptomi post kontuzijskog sindroma, što je uvjetovalo određene karakterološke promjene na bazi organiciteta uz promjene na području kognitivnog funkcioniranja. U okviru post kontuzijskog sindroma da je razvila strahove razina fobije najviše u odnosu na funkcioniranje izvan kuće, psihičke promjene da su najviše izražene na područjima raspoloženja, da kod tužiteljice dominira depresivno raspoloženje, pojačana anksioznost, bespomoćnost, apatija, kao i povećan pad mentalne efikasnosti, te usporeno misaono procesuiranje. Uslijed svega navedenog da je došlo do promjene ličnosti, te da se medikamentima i psihoterapijom može postići ublažavanje i reduciranje simptoma, ali nije moguće izlječenje, te da je kod tužiteljice je došlo do smanjenja životne aktivnosti od 60%.

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da se navedenog dana kretala prema mjestu [adresa] uz desni prometni trak, uz rub ceste, a dijete koje je vodila za ruku da je hodalo s njezine desne strane uz kanal, da nije vidjela I. tuženika niti ijednog drugog biciklistu, te da je odjednom osjetila udarac u stražnji dio tijela, uslijed kojeg udarca je dijete odbačeno u kanal, a ona udarila glavom o cestu, nakon čega je pet dana provela u komi. Prema kasnijim saznanjima da je do nesreće došlo na način da je I. tuženik zaostao za grupom biciklista i potom se žurio da ih sustigne. Nakon štetnog događaja, da je trpjela fizičke i psihičke bolove, nije više bila sposobna za rad, da je čak zatvorila i gostionicu koju je držala, te da je posjećivala psihijatra i da uzima lijekove,

- da iz iskaza I. tuženika proizlazi da je na internetu vidio oglas II. tuženika o organiziranju biciklijade Čigoč 2016., na koju se prijavio i platio kotizaciju. Polazak da je bio iz Čigoča, preko Jasenovca, Hrvatske Dubice, i dalje kroz Bosnu s povratkom u Čigoč. U početku vožnje da je vozio brzinom od 30 km/h, ali u trenutku nezgode da je već prošao 300 km i vozio je manjom brzinom od nekih 20 km/h, te da je u mjestu [adresa] na cesti između dva grada, Novog i Bosanske Kostajnice, naletio biciklom na tužiteljicu. I on i tužiteljica da su se prije nezgode kretali istom stranom ceste, ona da je vodila dijete uz rub ceste i on da je u trenutku kada je došao do nje, skrenuo po sredini ceste da ih zaobiđe, međutim ona da je u tom trenutku, skrenula na cestu u želji da je prijeđe, nakon čega ju je on guvernalom u predjelu rebara. Tužiteljica da je je pala na tlo i onesvijestila se, a on da zajedno s biciklom pao preko nje.

9. Prvostupanjski je sud na temelju provedenih vještačenja, te priložene medicinske dokumentacije dosudio naknadu štete u visini od 15.399,00 eura, ali je cijenio doprinos tužiteljice nastanku štete u omjeru od 50%, slijedom čega je za više traženi iznos naknade štete tužbeni zahtjev odbio.

10. Člankom 12. stavkom 3. ZPP-a propisano je da je sud u parničnom postupku vezan pravomoćnom presudom donesenom u kaznenom postupku vezano uz postojanje kaznenog djela i kaznene odgovornosti počinitelja, međutim, građansko pravna odgovornost je šira od kaznene odgovornosti, a u konkretnom slučaju svi sudionici u prometu dužni su se pridržavati propisa koji uređuju ponašanje sudionika u prometu.

10.1. Iz priložene presude Osnovnog suda u Novom gradu broj 76 0 K 025752 17 Kps kojom je I. tuženik oglašen krivim za prometnu nesreću u kojoj je nastradala tužiteljica proizlazi da se tužiteljica kretala iz istog smjera kao i tuženik, slijedom čega je postupila protivno odredbi članka 107. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama u Bosni i Hercegovini kojom je propisano da se pješak koji se kreće kolnikom na javnoj cesti izvan naselja dužan kretati uz lijevi rub kolnika u smjeru kretanja, pri čemu tužiteljica u postupku koji je prethodio donošenju osporene odluke nije dokazala da su se ostvarili uvjeti za primjenu stavka 2. tog članka kojim je propisano da se iznimno od odredbe stavka 1. pješak može kretati uz desni rub kolnika kad je takvo kretanje za njega sigurnije, odnosno nije dokazala da se na tom dijelu ceste radilo o nepreglednom zavoju, usjeku, odronu ili nečem sličnom, zbog čega bi njezino kretanje stranom ceste namijenjenom kretanju vozila u istom smjeru bilo opravdano.

10.2. Stoga je pravilno sud prvog stupnja utvrdio da je dužnost tužiteljice bila da se u konkretnom slučaju kreće suprotnom stranom kolnika, na koji način ne bi došlo naleta bicikla kojim je upravljao I. tuženik na tužiteljicu, jer bi tužiteljica uočila I. tuženika i ne bi došlo do štetnog događaja. Kako se tužiteljica nije kretala na propisani način, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio njezin doprinos nastanku štetnog događaja u omjeru od 50 %.

10.3. Stoga nije osnovan žalbeni navodi tužiteljice da su utvrđene činjenice koje su odlučne za određivanje krivnje sudionika prometne nezgode u suprotnosti s razlozima presude u kojima sud nalazi da bi tužiteljičina suodgovornost bila 50 %., jer isti predstavljaju samo njezinu interpretaciju činjenica, te njezine osobne zaključke u odnosu na postojanje tih činjenica, i ne mogu se prihvatiti utemeljenima, jer nemaju uporišta u izvedenim dokazima.

11. Odlučujući o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete prvostupanjski je sud posljedice koje je tužiteljica pretrpjela u ovom postupku pravilno utvrdio medicinskim vještačenjem po sudskom vještaku dr. Želimiru Obradoviću, specijalisti kirurgu, te sudskoj vještakinji dr. Mileni Peša Morožin, specijalisti psihijatru, te je nakon usklađivanja njihovih nalaza i mišljenja utvrdio da je tužiteljica u štetnom događaju pretrpjela povrede koje su dovele do trajnih posljedica kod tužiteljice u vidu smanjenja životne i radne sposobnosti od 60 %, kao i da je zbog zadobivenih ozljeda tužiteljica trpjela boli jakog intenziteta u trajanju od pet dana, srednjeg intenziteta u trajanju od tri tjedna, te slabiju bol u trajanju od 30 dana, a tuđa pomoć i njega da joj je bila potrebna u prvih mjesec dana trajanju od tri sata dnevno, slijedećih mjesec dana po dva sata dnevno, te da joj ista potrebna i trajno kod obavljanja radnji koje zahtijevaju prijevoz, jer nije više u mogućnosti upravljati motornim vozilom. Sve navedene posljedice, pravilno su ocijenjene kao povreda prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, a utvrđena težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade za neimovinsku štetu. Pri tom je opravdano prvostupanjski sud smatrao da je u slučaju kumulacije više povreda prava osobnosti i oblika tih povreda bilo opravdano dosuditi jedan iznos pravične novčane naknade za sve utvrđene oblike neimovinske štete, pa je primjenom Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda RH, koji ne odstupaju bitno od Orjentacionih kriteriji Vrhovnog suda Federacije BiH, uvažavajući pritom doprinos tužiteljice nastanku štetnog događaja utvrdio da bi tužiteljici pripalo pravo na naknadu štete u ukupnom iznosu od 15.150,00 eura.

11.1. Pri tome se ističe da Orijentacioni kriteriji Bosne i Hercegovine (kao i Orijentacijski kriteriji RH) nisu propis niti pravila koje sud primjenjuje automatizmom i od kojih ne bi smio odstupati, već orijentir koji mu može biti od pomoći pri ocjeni visine pravične novčane naknade. Naime, orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete, ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade, već se pri izračunu uzimaju u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, a što je sve prvostupanjski sud i učinio uzimajući u obzir vrstu i prirodu pretrpljenih povreda, jačinu i trajanje štetnih posljedica, protek vremena od štetnog događaja do presuđenja, kao i životnu dob tužiteljice.

12. U odnosu na žalbene navode tuženika da je za predmetnu štetu isključivo odgovoran II. tuženik kao organizator biciklijade koji da je propustio na području Bosne i Hercegovine osigurati sve što je bilo nužno i potrebno da se nastanak predmetne štete spriječi ističe se da je presudom Osnovnog suda u Novom Gradu (BiH), broj: 76 0. 025752 17. Kps, utvrđena kaznena odgovornost I. tuženika, pri čemu u ovom postupku I. tuženik nije dokazao da je štetnu radnju poduzeo po nalogu ili instrukciji organizatora, odnosno da je šteta posljedica isključivo organizacijskog propusta, u kojem slučaju bi odgovornost bila isključivo na strani II. tuženika kao organizatora, slijedom čega su i ovi žalbeni navodi I. tuženika neosnovani.

13. Odluka o troškovima postupka pravilno se temelji na Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23.) kao i odredbama članka 154. stavak 1. ZPP-a, u vezi sa člankom 155. ZPP-a, s time što je stranke posebnim žalbenim navodima niti ne pobijaju.

14. Slijedom svega obrazloženog trebalo je žalbe tužiteljice i I. tuženika odbiti kao neosnovane pozivom na odredbu članka 368. i 380. stavka 2. ZPP-a i potvrditi pobijanu odluku.

U Splitu 22. siječnja 2026.

PREDJEDNICA VIJEĆA

Marija Šimičić