Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2240/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Sande Crljen Ivančić predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sonje Meštrović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1634/23-15 od 26. ožujka 2024., u sjednici održanoj 22. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tužitelja kao neosnovana, a djelomično se uvažava, pa se odluka o troškovima postupka sadržana u točki III. izreke, Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1634/23-15 od 26. ožujka 2024., kojim je odbijen dio zahtjeva tužitelja za naknadom troškova postupka:

a) potvrđuje u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 250,00 eura skupa sa zatraženim kamatama na ovaj iznos,

b) preinačuje u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu i daljnjih troškova postupka u iznos od 375,00 eura skupa sa zatraženim kamatama na ovaj iznos, tako da se sudi:

"Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi i daljnje troškove postupka u iznosu od 375,00 eura sa zateznom kamatom od 26. ožujka 2024. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od petnaest dana."

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1634/23-15 od 26. ožujka 2024.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 78,13 eura u roku od petnaest dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom nalaženo je tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju FS, Nova Vas, Kukci, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.773,93 eura, zajedno sa zateznom kamatom računatom na iznose koji su navedeni u izreci presude (točka I. izreke). Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u toj presudi naloženo je tuženiku da nadoknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.293,80 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od donošenja 26. ožujka 2024. do isplate, dok je odbijen u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka kao neosnovan (točka III. izreke), a odbijen je kao neosnovan i zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka (točka IV. izreke).

2. Protiv te presude žale se obje stranke.

2.1. Tužitelj je pobija u dijelu pod točkom III. izreke, kojim je odbijen dio njegovog zahtjeva za naknadom troškova postupka, zbog žalbenog razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. točke 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se u tom dijelu preinači shodno žalbenim navodima. Tužitelj je zatražio i troškove žalbenog postupka.

2.2. Tuženik navedenu presudu pobija u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. ZPP-a s prijedlogom da se preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja i tuženiku dosude troškovi postupka, kao i trošak za sastavljanje žalbe.

2.3. Odgovoru na žalbe nisu podneseni.

3. Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužitelja djelomično osnovana.

4. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a, drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

4.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude, a obrazloženje presude sadrži sve što je propisano odredbom članka 338. stavkom 4. ZPP-a, suprotno tvrdnji tuženika.

4.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbi, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF.

6. Ocjena osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja utemeljena je na sljedećem:

- da je 10. srpnja 2007. pod brojem 114-50-4250666 sklopljen ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika, kojim je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kao korisniku kredita, kredit od 22.037,69 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a za kupnju novog vozila,

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja,

- da je tuženik tužitelju uz navedeni kredit dostavio otplatni plan sukladno kojem je tužitelj i očekivao da će se kretati rate kredita,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovi broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je utvrđeno da su tužene banke u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03. – u daljnjem tekstu: ZZP/03.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama članka 96. i članka 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. – u daljnjem tekstu: ZZP/07.),

- da se Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, pozivom na odredbe članka 502.c ZPP- a, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14. i 110/15. – u daljnjem tekstu: ZZP/14.), vezano za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, jer ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru,

- da se osobe u posebnim parnicama mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u smislu članka 502.c ZPP-a, kojom su proširene subjektivne granice pravomoćnosti presude, da je sud u pojedinačnim sporovima vezan za utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava kada se osoba na njih poziva,

- da visina tužbenog zahtjeva između stranaka nije sporna,

- da je tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koja je podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. u predmetu P-1401/12 prekinuta zastara u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZOO), pa je zastara počela ponovno teći pravomoćnošću navedene presude, zbog čega prigovor tuženika o zastari potraživanja nije osnovan jer pravomoćnim okončanjem toga spora zastara je počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe članka 245. ZOO-a,

- da je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala pravomoćna donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pa potraživanje tužitelja da nije zastarjelo, a koje zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godine u smislu odredbe članka 225. ZOO-a, imajući na umu da je tužba u ovom predmetu podnesena sud 13. ožujka 2023.

7. Na temelju navedenog, prvostupanjski sud utvrdio je prethodno ništetnim ugovorne odredbe ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, te je obvezao tuženika da isplati tužitelju preplaćene iznose s osnove tih ništetnih odredbi u iznosu od 3.773,93 eura skupa s pripadajućim kamatama (visina među strankama nije sporna), koliko tužitelj i potražuje.

8. Prvostupanjski je sud i po ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio činjenično stanje, te je pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužitelja ocjeno osnovanim, a što ni žalbenim navodima tuženika nije dovedeno u sumnju.

8.1. Stoga se u odnosu na žalbene navode, ističe, da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a koja je potvrđena povodom revizije banaka, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je utvrđeno pod točkom 1. izreke, da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03., i to odredbama članka 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP/07., i to člancima 96. i 97. toga Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a.

8.2. Prema odredbi čanka 118. ZZP/14., odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odredbe članka 106. stavka 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07., propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odredbe članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz toga članka, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.3. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz odredbe članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

9. Kako je spornim odredbama predmetnog ugovora o kreditu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu, to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su te ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ništetne.

10. Prema odredbi članka 323. stavku 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz odredbe članka 1111. ZOO-a, a što neosnovano osporava tuženik.

11. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

11.1. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je prednik tužitelja (tužiteljev djed) temeljem ništetne odredbe preplatio tuženiku utuženi iznos, to je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je primjeno navedeno materijalnog prava i obvezao tuženika da mu isplati traženi iznos s pripadajućom zateznom kamatom, pozivom na odredbu članka 1115. ZOO-a, s time što ni tuženik nije imao primjedbi na visinu, što se ponovno ističe.

12. Isto tako, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare, uključujući i stajalište o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare, s time što se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama.

12.1. Budući da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala pravomoćna donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pa kako je u ovoj pravnoj stvari tužba podnijeta prvostupanjskom sudu 13. ožujka 2023. i kako se u ovom slučaju primjenjuje rok zastare od pet godina, to je pravilno taj sud zaključio da potraživanje tužitelja nije zastarjelo.

13. Ni ostalim žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke, s time što su isti u biti sadržajno prigovori kojima tuženik iznosi vlastita utvrđenja i zaključke, a suprotne pravilnim utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda.

14. Odluku o troškovima prvostupanjski je sud donio na temelju odredbi iz članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. stavka 1. ZPP-a, u svezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23. – u daljnjem tekstu: Tarifa), a koju djelomično osnovano pobija tužitelj zastupan po punomoćniku u osobi odvjetnika i to u dijelu kojim mu nisu dosuđeni određeni troškovi. Tuženik neosnovano pobija prvostupanjsku odluku u pogledu dosuđenih troškova postupka tužitelju, kao i u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjeva za naknadom troškova iz razloga što nije uspio u ovoj parnici, dok je tužitelj uspio u parnici.

14.1. Naime, u pogledu troškova postupka osnovano tužitelj tvrdi da mu pripadaju troškovi postupka za zastupanje na ročištima održanim 15. rujna 2023. i 16. veljače 2024. prema Tbr. 9. točke 1. Tarife, jer iz zapisnika s tih ročišta proizlazi da se na njima raspravljalo o glavnoj stvari, zbog čega tužitelju pripada nagrada za ova ročišta u visini od po 100 bodova, a ne po 50 bodova prema točki 2. tog Tbr. Tarife, kako je to obračunao prvostupanjski sud.

14.2. Isto tako, osnovano tužitelj tvrdi da mu pripada i nagrada za ročište na kojem je objavljena presuda prema Tbr. 9. točki 3. Tarife u visini 50% nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8. Tarife, ali ne više od 50 bodova. Kako je zamjenica punomoćnika tužitelja pristupila na ročište za objavu presude 26. ožujka 2024. i kako je zatražena naknada troška za tu parničnu radnju, to nije pravilno postupio prvostupanjski sud kada nije pobijanom odlukom priznao tužitelju i ovaj trošak jer mu isti pripada.

14.3. Imajući u vidu navedeno, tužitelju pripada i daljnji trošak i to za zastupanje na navedena dva ročišta još po 50 bodova (već je priznato po 50 bodova) i za pristup na ročište na kojem je objavljena presuda 50 bodova, ukupno 150 bodova, koji bod pomnožen s 2,00 eura, čini iznos od 300,00 eura, što uvećano za PDV-e čini iznos od 375,00 eura. Ovaj je još iznos na ime troškova postupka u obvezi tužitelju naknaditi tuženik skupa sa zatraženim kamatama primjenjujući odredbu članka 29. stavka 1.i 2. ZOO-a od donošenja prvostupanjske presude 26. ožujka 2024. do isplate. Tužitelju ne pripada trošak za sastavljanje podneska od 15. rujna 2023. iz razloga što iz sadržaja istog proizlazi da se u istom ponavljaju već istaknuti navodi, a pored toga ističe se da je sve navedeno u tom podnesku tužitelj mogao iznijeti i na ročištu održanom 15. rujna 2023. za koje mu je priznat puni iznos naknade.

15. Budući da je tužitelj uspio sa žalbom u pretežitom dijelu, to mu je trebalo na temelju odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a, u vezi s Tbr. 10. točkom 4. Tarife, priznati i troškove drugostupanjskog postupka za sastavljanje žalbe u iznosu od 78,13 eura (sadržan je i PDV), tako da je tuženik u obvezi naknaditi tužitelju i ovaj iznos, dok tuženiku trošak za sastavljanje žalbe ne pripada jer nije uspio sa žalbom.

16. S obzirom na navedeno, na temelju odredbi iz članka 368. stavka 1. ZPP-a i članka 380. točke 2. i 3. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove odluke.

U Splitu 22. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Sanda Crljen Ivančić