Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj Gž-2613/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Marije Šimičić predsjednice vijeća, Sonje Meštrović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Sande Crljen Ivančić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Mišević i Jarić d.o.o. u Osijeku, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, koji je zastupan po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-443/2022-19 od 29. ožujka 2024., u sjednici održanoj 22. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-443/2022-19 od 29. ožujka 2024., kao i rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-443/2022-19 od 29. ožujka 2024. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, kojim je tuženik obvezan naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka.

II. Uvažava se žalba tužitelja kao osnovana pa se preinačuje odluka o troškovima postupka sadržana u dijelu pod točkom III. izreke rješenja Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-443/2022-19 od 29. ožujka 2024., kojim mu nisu dosuđeni svi traženi troškovi postupka, i sudi se:

Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju i daljnje troškove postupka u iznosu od 125,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 29. ožujka 2024. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF ugovora o kreditu broj 310248 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama sklopljenog 11. kolovoza 2004. između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika kao kreditora sadržana u članku 7.1. ugovora, a u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita u „u kunama obračunatim po prodajnom tečaju tuženika (za CHF) važećem na dan dospijeća (točka I. izreke), te da je ništetna odredba članka 5.1. tog ugovora koja glasi: „5.1.: Administrativna naknada: 1,25% (slovima: jedancijelihdvadesetpetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita. (točka II. izreke), kao i da je ništetna odredba članka 9.20. tog ugovora, koja glasi: “Korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno samo uz posebnu odluku Banke“ te se utvrđuje da je od strane pravnog prednika tužene Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, nepropisno, nepravično i nepošteno primijenjena predmetna odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita pa stoga isti članak u tom dijelu ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane (točka III. izreke), pa je naloženo tuženiku da isplatiti tužitelju iznos od 8.651,22 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako je to specificirano izreci presude (točka IV. izreke), kao i iznose od 420,55 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. kolovoza 2004. (točka V. izreke) i 286,61 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. ožujka 2022. (točka VI. izreke).

1.1. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je tuženikov prigovor mjesne naenadležnosti tog suda (točka I. izreke), te je naloženo tuženiku da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 1.709,03 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude, sve u roku od 15 dana (točka II. izreke), dok je odbijen zahtjev tužitelja za više zatraženi trošak (točka III. izreke).

1.2. Protiv rješenja pod točkom III. izreke kojim mu nisu priznati svi troškovi postupka žali se tužitelj zbog žalbenog razloga iz članka 353. stavka 1. točke 3. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači u pobijanom dijelu.

1.3. Protiv presude i tog rješenja u dijelu kojim je tuženik obvezan na plaćanje troškova postupka pod točkom II. izreke, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. ZPP-a, s prijedlogom da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, a podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

1.4. Na žalbe nije odgovoreno.

1.5. Žalba tuženika je neosnovana dok je žalba tužitelja djelomično osnovana.

2. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu i rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

3. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tuženika nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječe sami sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude sa sadržajem izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

4. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu broj: broj 310248 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama sklopljenog 11. kolovoza 2004. između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika kao kreditora u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak, zatim da je ništetna odredba članka 5.1. ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje naknade od 1,25 % od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i da je ništetna odredba ugovora o kreditu u članku 9.20. kojom je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, a potom i zahtjevi za isplatu iznosa od 8.651,22 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, iz osnove osnove tečajnih razlika, te iznosa od 420,55 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. kolvoza 2004. na ime naknade za obradu dokumentacije i iznosa od 286,61 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. ožujka 2022. a ime naknade za prijevremenu otplatu kredita.

6. Nesporno je da su stranke zaključile 11. kolovoza 2004. ugovor o kreditu broj 310248 kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 53.000,00 CHF po kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da je kredit odobren za kupnju kuće, da je ugovoren rok otplate kredita 23 godine time da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tužene važećem na dan dospijeća, da je tužitelj cjelokupni kredit prijevremeno otplatio 9. ožujka 2022., da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu, da je ugovoreno da će korisnik kredita platiti administrativnu naknadu u visini 1,25% jednokratno na iznos odobrenog kredita.

6.1. Nadalje, iz rezultata provedenog postupka proizlazi da je tužitelj tuženiku na ime preplaćenih tečajnih razlika (plus razlike) u kojima je prodajni tečaj kreditora za CHF na dan dospijeća anuiteta po kojemu je tuženik tužitelju naplaćivao anuitet bio viši od kupovnog tečaja kreditora za CHF na dan početka korištenja kredita isplatio iznos od 8.651,22 eura i da svi anuiteti u promatranom razdoblju su preplaćeni po višem tečaju, te da nema manje plaćenih anuiteta po tečaju nižem od kupovnog tečaja kreditora za CHF na dan početka korištenja kredita.

7. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li ništetna odredba ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF pa da je tuženik primjenom odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji mu je tužitelj uplaćivao, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF.

7.1. Sporno je i jesu li ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je u točci

5.1. ugovora o kreditu ugovoreno plaćanje naknade od 1,25 % od iznosa kredita, a naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i u dijelu u kojem je u točci 9.20. ugovora o kreditu ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost kreditora.

8. Pravilno je prvostupanjski sud naložio tuženiku isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

9. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. (»Narodne novine«, broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP/03).

9.1. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu a da stranke nisu pojedinačno pregovarale o tome, da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Među stankama nije bila sporan visina potraživanja koja je nastala kao razlika u otplati kredita na temelju valutne klauzule.

10. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke prvostupanjskog suda vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovoga konkretnoga parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakon o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 19/22., dalje: ZZP/22.) te članka 502.c ZPP-a.

10.1. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

10.2. Odredbom članka 118. ZZP/14. bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

11. Stoga, pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, br. 70/19., dalje: ZPP/19.), na temelj članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom treba napomenuti da je tijekom postupka tuženik iznosio činjenice da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu te je prvostupanjski sud na prijedlog stranaka, pa tako i tuženika, pobijanu odluku donio nakon što je i saslušao tužitelja, čiji iskaz je prvostupanjski sud pravilno ocijenio, dok tuženikovi žalbeni navodi predstavljaju njegovo viđenje danog iskaza koje nije u skladu s utvrđenim činjenicama u ovom postupku.

12. Kako su sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81., 84., 85., 86. i 87. ZZP/03., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem mu je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

12.1. Tužitelju pripada pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. dalje: ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a.

13. Na visinu potraživanja tuženik je istaknuo prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

13.1. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. ZOO-a.

13.2. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 23. svibnja 2023., tražbina tužitelja u odnosu na valutnu klauzulu nije u zastari jer od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe 23. svibnja 2023. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužitelja, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud pa se žalbeni navodi tuženika glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovani.

14. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

15. Također, prvostupanjski sud je pravilno zaključio kako je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora imao svojstvo potrošača jer se iz dokaza u spisu nije moglo zaključiti da je iznos kredita korišten za poduzetničke ili poslovne namjene, a teret dokazivanja da je ugovor o kreditu sklopljen u svrhu namijenjenu njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju slobodnog zanimanja odnosno da tužitelj nema svojstvo potrošača, je na tuženiku, koji to nije dokazao, pa sud nije trebao tražiti daljnje pojašnjenje jer je već raspolagao potrebnim pravnim i činjeničnim elementima iz kojih proizlazi svojstvo tužitelja kao potrošača zbog čega su žalbeni navodi tuženika kojima osporava to svojstvo tužitelju u cijelosti neosnovani.

16. Radi navedenog bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

17. Nadalje, pobijanom presudom je utvrđena ništetnom ugovorna odredba sadržana u članku 5.1. ugovora o kreditu kojom je propisana administrativne naknade prilikom isplate kredita u visini od 1,25 % od iznosa kredita, jer tuženik u ovom postupku nije dokazao da se o ovoj odredbi predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo već se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži označenu odredbu. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (»Narodne novine«, broj 1201/17.) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (»Narodne novine«, broj 15/14.) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača. Imajući na umu je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1,25 % na iznos kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je to odredbu nametnuo tužitelju, bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni stjecatelj.

17.1. Budući da se o odredbama akata kreditora, tuženika, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati znači, da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora čime nije ostvaren niti žalbeni razlog tuženika kojim upućuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na prirodu ugovora.

17.2. Kako se dakle radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora pa tako i odredbama općih akata banke te izmjenama i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da odredba članka 5.1 ugovora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03. koje su prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP/03. ništetne.

17.3. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,25 % iznosa kredita očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je označena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo već je odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaj na njen sadržaj, a tuženik nije dokazao, da bi se o odredbi članka 5.1. ugovora o kreditu pojedinačno uopće pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe članka 81. stavka 4. ZZP/03., nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

17.4. Za navesti je da bi tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom, a u pitanju su razni operativni troškovi i materijalni troškovi, kao što su troškovi djelatnika banke uključenih u svakoj pojedinoj fazi odobravanja kredita, što uključuje pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, uvjetima kredita, kreditnoj sposobnosti, dokumentaciji koju je potrebno pribaviti, provjera te dokumentacije, kreditne zaduženosti kroz baze podataka, kao što je registar obveza po kreditima i slično, sastavljanje ugovora o kreditu i potrebnih instrumenata osiguranja kredita i slično. Sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakoga pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer ti troškovi nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, pa je pravilno prvostupanjski sud obvezao tuženika na isplatu te naknade.

17.5. Suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare u pogledu ovog vida potraživanja. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

17.6. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također prvostupanjski sud utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a. Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1,25 % od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

18. Nadalje, prvostupanjski je sud zaključio da je odredba članka 9.20. ugovora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nepoštena i ništetna. Kako je navedena odredbe ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovoreno da korisnik kredita može izvrši prijevremenu otplatu kredita, samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor što je u konkretnom slučaju značilo da je banka korisniku kredita zaračunala naknadu sukladno tarifi banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici banke, to je osnovan zahtjev tužitelja za povrat iznosa naplaćenog na temelju ništetne ugovorne odredbe.

18.1. Prema ocjeni ovog suda prvostupanjski je sud pravilno utvrdio činjenično stanje i na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe ZZP/03., prihvativši tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe članka 9.20. ugovora i za naplatu iznosa od 286,21 eura uvećanog za zatezne kamate a ime naknade za prijevremenu otplatu kredita.

18.2. Odredba članka 9.20. ugovora sastavljena je od strane tuženika i stranke o njoj nisu posebno pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj. Navedena odredba nije razumljiva prosječnom potrošaču, jer osim što je podložna jednostranim tuženikovim promjenama, njome je potrošač (ovdje tužitelj) stavljen u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18.3. Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u pobijanoj odluci pravilno primijenio odredbu članka 1115. ZOO-a, kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten, od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Prvostupanjski sud pravilno ocjenjuje tuženika nepoštenim stjecateljem, jer je on, kao financijska institucija, trebao definirati odnosno preciznije odrediti naknadu za prijevremenu otplatu kredita pa je kao nepošteni stjecatelj dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, odnosno 10. ožujka 2022., kad je tužitelj izvršio prijevremeno zatvaranje predmetnog kredita.

18.4. Glede žaliteljeve tvrdnje da prvostupanjski sud nije obrazložio iz kojeg razloga je utvrdio da u konkretnom slučaju ništetena odredba članka 9. ugovora o kreditu za navesti je da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju utvrdio sve okolnosti sklapanja predmetnog ugovora, položaj ugovorni stranaka i iz sadržaja ugovorenih odredbi pravilno ocijenio da je tuženik prilikom sklapanja ugovora u odnosnu na utvrđene ništetena odredbe bio nepošten i da je tužitelja takvim odredbama stavio u nejednak položaj čime je narušio ugovornu ravnotežu stranaka, tim više jer je tuženik kreditna institucija koja je takvim ugovaranjem mogla sagledati prekomjerni teret druge ugovorne strane.

19. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 154. stavak 1. u vezi članka 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (»Narodne novine«, broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22., dalje: Tarifa) kada je naložio tuženiku da naknadi tužitelju ukupan parnični trošak u iznosu od 1.709,03 eura, što tuženik paušalno osporava.

19.1. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada tužitelju nije dosudio trošak pristupa na ročište za objavu presude.

19.2. Naime, iz spisa proizlazi da je u troškovniku predanom na ročištu 22. ožujka 2024. tužitelj zatražio i trošak pristupa ročištu za objavu presude od 100,00 eura uvećan za 25 % PDV-a i da je na ročište za objavu presude 29. ožujka 2024. pristupila punomoćnica tužitelja.

19.3. S obzirom na važnost pristupa na ročište za objavu presude koja se sukladno odredbi članka 335. ZPP-a ogleda u tome da se ovjereni prijepis presude uručuje na ročištu za objavu, što je pravilo, a ne izuzetak, kao i zbog računanja roka za žalbu koji teče od dana objave presude, pogrešno je postupio prvostupanjski sud kada nije priznao taj trošak tužiteljici sukladno Tbr. 9.3. Tarife. pa je tužitelju koji je pravovremeno zatražio trošak pristupa na ročištu za objavu presude i čija punomoćnica je prisustvovala objavi, pripada trošak u iznosu od 125,00 eura (50 bodova + PDV), kako je to tužitelj i zatražio.

19.4. Međutim, neosnovano tužitelj pobija odluku o troškovima postupka jer i po ocjeni ovog suda tužitelju ne pripada trošak sastava podneska od 20. srpnja 2023. jer takav podnesak nije bio nužan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, kako je to pravilno ocijenio prvostupanjski sud.

19.5. Slijedom svega obrazloženog trebalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a, kako je to navedeno pod točkom I. izreke ove presude.

20. Slijedom svega obrazloženog trebalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a, a žalbu tužitelja djelomično uvažiti kao osnovanu i na temelju članka 380. stavka 3. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

21. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka trebalo je odbiti pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. ZPP-a, u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, jer je djelomično uspio sa svojom žalbom.

Split, 22. siječnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Marija Šimičić