Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj Gž-2618/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Marije Šimičić predsjednice vijeća, Sonje Meštrović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Sande Crljen Ivančić članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja HĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i 2. tužitelja ŠĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Josip Valić, odvjetnik iz Pule, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, koji je zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Puli-Poli poslovni broj P-310/2023-12 od 20. lipnja 2024., u sjednici održanoj 22. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Puli-Poli poslovni broj P-310/2023-12 od 20. lipnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je utvrđeno da je ništetna odredba ugovora o kreditu br. 118-50-3426969, koji je zaključen između prednika tužitelja RĆ i tuženika 26. travnja 2006., kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi članka 1. koja glasi: „Kunska protuvrijednost CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja“, u odredbi članka 7. stavka 1. i 4. koje glase: 1.“ ...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća... „, 4.“Uplate po kreditu valutiraju se s datumom odobrenja računa banke.“, pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana (točka I. izreke), te je naloženo tuženiku da isplati tužiteljima iznos od 5.518,51 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako je to specificirano u izreci presude, sve u roku od 15 dana (točka II. izreke).

1.1. Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u presudi, naloženo je tuženiku da tužiteljima na ime parničnog troška isplati iznos od 1.082,07 eura sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja, sve u roku od 15 dana (točka III. izreke), dok je za više zatraženi trošak odbijen zahtjev tužitelja kao neosnovan (točka IV. izreke), kao i trošak tuženika (točka V. izreke).

1.2. Protiv te presude žale se stranke.

1.3. Tužitelji pobijaju presudu u dijelu pod točkom IV. izreke presude u dijelu kojim im nisu priznati svi troškovi postupka, zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 3. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda u tom dijelu preinači.

1.4. Tuženik pobija presudu u dijelu pod točkama I., II., III. i V. izreke, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. ZPP-a, s prijedlogom da se presuda i rješenje preinače, podredno da se presuda u pobijanom dijelu preinači shodno žalbenim navodima.

1.5. Na žalbe nije odgovoreno.

1.6. Žalbe nisu osnovane.

2. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

2.1. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tuženika nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi same sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude sa sadržajem izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

3. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja da im tuženik isplati iznos od 5.518,51 eura sa zakonskim zateznim kamatama, iz osnove tečajnih razlika.

5. Nesporno je da je prednica tužitelja kao korisnica kredita i tuženik, kao banka sklopili ugovor o kreditu broj 118-50-3426969 od 26. travnja 2006., kojim je tuženik stavio prednici tužitelja na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 22.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju tužene na dan isplate kredita, s rokom otplate od 228 mjeseci, kao i da je među strankama ugovoreno da se kredit sklapa uz valutnu klauzulu, jer je određeno da se kredit isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita, odnosno da se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke važećem za CHF na dan plaćanja.

6. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li ništetna odredba ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF pa da je tuženik primjenom odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji mu je prednica tužitelja uplaćivala, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF.

7. Pravilno je prvostupanjski sud naložio tuženiku isplatiti tužitelima stečeno bez osnove na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

8. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. (»Narodne novine«, broj 96/03., 46/07. i 79/07., dalje: ZZP/03).

8.1. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu a da stranke nisu pojedinačno pregovarale o tome, da prednica tužitelja nije imala utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala prednicu tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Isto tako, taj je sud utvrdio da razlika između onoga što je prednica tužitelja platila i što bi platila da je kredit ugovoren u kunama, bez vezivanja za valutu CHF, iznosi 5.518,51 eura.

9. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke prvostupanjskog suda vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovoga konkretnoga parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakon o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 19/22., dalje: ZZP/22.) te članka 502.c ZPP-a.

9.1. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

9.2. Odredbom članka 118. ZZP/14. bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

10. Stoga, pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, br. 70/19., dalje: ZPP/19.), na temelj članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom treba napomenuti da je tijekom postupka tuženik iznosio činjenice da bi postojao informirani pristanak prednice tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu te je prvostupanjski sud na prijedlog stranaka, pa tako i tuženika, pobijanu odluku donio nakon što je izveo sve dokaze koje su stranke tijekom postupka predložile, pa je ocjenom upravo tih dokaza donio pobijanu odluku.

11. Kako su sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81., 84., 85., 86. i 87. ZZP/03., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljima pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem im je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

11.1. Tužiteljima pripada pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. , dalje: ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a.

12. Na visinu potraživanja tuženik je istaknuo prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

12.1. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. ZOO-a.

12.2. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 25. travnja 2023., tražbina tužitelja u odnosu na valutnu klauzulu nije u zastari jer od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe 25. travnja 2023. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužitelja, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud pa se žalbeni navodi tuženika glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovani.

13. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

14. Radi navedenog bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

15. Također, pravilno je prvostupanjski sud odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda.

15.1. Prema stanju spisa, nesporno je između stranaka da je sjedište tuženika u Zagrebu, zbog čega bi sud u Zagrebu, sukladno odredbama članka 46. i članka 48. stavka 1. ZPP-a bio općemjesno nadležan i bez ugovorne odredbe iz članka 12. ugovora o kreditu, kojom je između stranaka ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke (Zagreb) u smislu odredbe članka 70. ZPP-a. Međutim, s druge stranke, iz samog ugovora o kreditu proizlazi da je sklopljen u Puli, gdje tuženik ima poslovnicu, koja prema stavu ovoga suda predstavlja poslovnu jedinicu izvan sjedišta tuženika obzirom da tuženik tamo obavlja svoju poslovnu djelatnost.

15.2. Prema odredbi članka 59. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti, nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, pa ovaj sud zaključuje da se radi o sporu koji je nastao u povodu djelatnosti podružnice - poslovne jedinice izvan sjedišta tuženika koji je sklopio predmetni ugovor o kreditu, jer je očito za zaključenje ugovora o kreditu, koji je predmet ovog spora, bila nadležna poslovnica tuženika u Puli, iz čega proizlazi da je samim zaključenjem predmetnog ugovora o kreditu u Puli (iz dokumentacije u spisu ne proizlazi da je tuženik zahtijevao i inzistirao na sklapanju ugovora o kreditu u sjedištu) tuženik priznao nadležnost svoje poslovnice u Puli.

16. Odluka o troškovima postupka, donesena je, pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, zbog čega je trebalo odbiti žalbe i u odnosu na odluku o troškovima postupka.

16.1. Neosnovano tužitelji u svojoj žalbi navode da im je pored dosuđenog troška postupka trebalo dosuditi i troškove opomene pred tužbu i trošak sastava podneska od 30. siječnja 2024. prema Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (»Narodne novine«, broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23., dalje: Tarifa). To iz razloga što trošak opomene pred tužbu ne predstavlja parnični trošak nastao u okviru parničnog postupka prema odredbi članka 151. ZPP-a jer nije pretpostavka za vođenje predmetne parnice. Isto tako, iz obrazloženja pobijane presude u dijelu koji se odnosi na troškove postupka ne proizlazi da je prvostupanjski sud priznao tužiteljima trošak sastava podneska od 30. siječnja 2024. pa se žalbeni navodi u dijelu kojima tužitelji ukazuju da im je trebalo priznati trošak sastava tog podneska u punom iznosu u cijelosti neosnovani.

16.2. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tuženika, iz obrazloženja pobijane presude u dijelu koji se odnosi na troškove postupka prvostupanjski sud nije priznao tužitelju trošak sastava podneska od 23. rujna 2023., kako to pogrešno navodi tuženik, a niti su tužitelji takav trošak zatražili, pa su ti žalbeni navodi tuženika u cijelosti irelevantni.

16.3. Nadalje, tužiteljima pripada i trošak pristupa na ročište za objavu presude kojeg su popisali u troškovniku predanom na ročištu 9. svibnja 2024. od 50 bodova, a na koje ročište je pristupio punomoćnik tužitelja. To iz razloga što se važnost pristupa na ročište za objavu presude koja se sukladno odredbi članka 335. ZPP-a ogleda u tome da se ovjereni prijepis presude uručuje na ročištu za objavu, što je pravilo, a ne izuzetak, kao i zbog računanja roka za žalbu koji teče od dana objave presude. Zbog navedenog u cijelosti su neosnovani žalbeni navodi tuženika kojima tvrdi suprotno.

17. S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odlučiti kao u izreci, ove odluke.

Split, 22. siječnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Marija Šimičić