Poslovni broj P-407/2025-9

Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

Veliki kraj 48

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, OIB: 77561654785, po sucu Anici Pastović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Vedranu Bikiću, odvjetniku u Vinkovcima, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonske avenije 6, zastupan po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu KNEZOVIĆ & Partneri j.t.d., radi utvrđenja ništetnosti/isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 11. prosinca 2025. u prisutnosti tužitelja s punomoćnikom a u odsutnosti tuženika, te nakon ročišta na kojem je donesena i objavljena presuda dana 22. siječnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva preko iznosa od 735,12 eura do iznosa od 756,00 eura zatraženih u tužbi.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7., stavka 1. Ugovora o kreditu broj 5140030250-69600016113/2006, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 15. studenog 2006., a koja odredba glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20% (jedanzarezdvadesetposto) jednokratno, unaprijed." .

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. ( pravni slijednik iza Hypo Alpe Adria Bank d.d., a koji je pravni slijednik iza Slavonska banka d.d. ), Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, da tužitelju NF, N, T 2, OIB: [osobni identifikacijski broj],

isplati

iznos

od

735,12,

EUR

(sedamstotridesetpeteuraidvanaestcenti), skupa s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 30. studenog 2006. pa do isplate, a koja kamata teče po stopi u smislu čl.29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 942,28 eura (devetstočetrdesetdvaeuraidvadesetosamcenti) sa zateznim kamatama počev od 22. siječnja 2026. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi u smislu čl. 29., st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, u roku 15 dana.

IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 15. studenog 2006. s tuženikom, u njegovoj poslovnici u Županji, sklopio Ugovor o kreditu br. 5140030250-69600016113/2006 (u daljem tekstu Ugovor o kreditu), prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 63.000,00 eura, na rok od 8 godina, te da je člankom 7., stavkom 1. Ugovora o kreditu tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, bez da mu je prethodno ili naknadno jasno i nedvosmisleno objasnio svrhu odnosno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, zašto je određena naknada baš u ovoj visini, a kamoli da je o tome pregovarao s tužiteljem, a kakva neodređena odredba tuženikova standardnog ugovora (na koju tužitelj nije mogao imati utjecaja) nedvojbeno uzrokuje značajnu neravnotežu među strankama protivnu načelu savjesnosti i poštenja.

1.1. Za gore navedenu naknadu tužitelj navodi da je 29. studenog 2006., naplaćena u iznosu od 756,00 EUR, a budući da je predmetna odredba nezakonita i nepoštena, tužitelj predlaže da sud utvrdi predmetnu odredbu sadržanu u članku 7., st. 1. Ugovora o kreditu ništetnom, te da naloži tuženiku da tužitelju isplati nazad predmetnu naknadu koju je stekao bez osnove, skupa sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana kada je ista naplaćena, dalje navodeći da tužitelj ne samo da o toj naknadi nije mogao pregovarati, već on nije bio niti informiran na što konkretno se ta naknada uopće odnosi i kako je formulirana njena visina, obzirom je taj standardni ugovor bio unaprijed sastavljen, te je u njemu bila već sadržana odredba prema kojoj je naplata ulazne naknade već određena u skladu sa jednostranom odlukom banke.

1.2. Tužitelj pravnu osnovu tužbenog zahtjeva nalazi u odredbama čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine 96/03 dalje: ZZP/03) navodeći da je na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade.

1.3. Nadalje tužitelj se poziva na odredbu čl. 295., 296. st. 1., 323., 322. i 1111. a u svezi s čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/2005, 41/2008, 63/2008, 134/2008, 78/2015,– u daljem tekstu ZOO/05) predlažući sudu da po provedenom postupku donese presudu kojom će utvrditi ništetnom odredbu članka 7., stavka 1. Ugovora o kreditu koja odredba glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20% (jedanzarezdvadesetposto) jednokratno, unaprijed.", te obvezati tuženika da tužitelju isplati iznos od 756,00 EUR s kamatom od dana 30. studenog 2006. do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka s kamatom od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava osnovu tužbenog zahtjeva, čini nespornim kako je sporna naknada naplaćena 29.11.2006. u iznosu od 5.538,77 HRK, te prigovara suviše visokoj određenoj visini vrijednosti predmeta spora, te ističe prigovor zastare, dalje navodeći da je tužitelj Ugovorom o kreditu dobio na raspolaganje 63.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, a naknada je naplaćena u neznatnom dijelu od 1,20% jednokratno u iznosu od 756,00 EUR, tako da i u slučaju ništetnosti spornih odredbi (što tuženik osporava) riječ je o zabrani manjeg značaja u smislu odredbe čl. 326., stavka 2. ZOO/05.

2.1. Nadalje tuženik tužitelju osporava status potrošača, dalje navodeći da je u čl. 7. Ugovora o kreditu jasno navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kredita jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 1,20%, stoga je činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena, te se tuženik poziva na odredbu čl. 1022., st. 2. ZOO/05 navodeći da se Ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita, tako da troškovi obrade kredite jesu uvjeti davanja kredita, što je naknadno potvrdio i zakonodavac čl. 2., st. 1., točki 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 52/16). Uz navedeno, tuženik ističe kako se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS), te da prema članku 173. stavku 1. Zakona o bankama (NN 84/2002), banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. U stavku 3., točki 5. tog članka, navedeno je da Pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci: (…) efektivne kamatne stope koje odražavaju ukupnu cijenu kredita, izračunate sukladno propisima Hrvatske narodne banke. Nadalje, prema članku 174. Zakona o bankama, Hrvatska narodna banka može propisati jedinstveni način izračunavanja i iskazivanja cijene kredita i depozita (efektivne stope iz članka 173. stavka 3. točke 5. i stavka 4. točke 5.). Na temelju tog članka Hrvatska narodna banka donijela je Odluku o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite (NN 74/03).

2.2. Dakle, trošak obrade kredita naplaćen je kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Efektivna kamatna stopa (EKS) je kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit, i ostale izravno povezane troškove kredita. Ako smatra da je potrebno, tuženik predlaže sudu da na temelju članka 12., stavka 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22.) zatraži očitovanje (pomoć) Hrvatske narodne banke o tome što je efektivna kamatna stopa i jesu li troškovi obrade kredita njome obuhvaćeni.

2.3. Tuženik ističe kako je ulazna naknada, prema stavu Hrvatske narodne banke dio efektivne kamatne stope koja predstavlja cijenu u smislu članka 84. ZZP-a te se posljedično prema istom ne provode testovi transparentnosti i poštenosti.

2.4. Također, u članku 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik je navedenu obvezu ispunio.

2.5. Slijedom navedenog, članak 7. Ugovora o kreditu ugovorna je odredba koja je uvjet davanja kredita i koja se iskazuje kroz efektivnu kamatnu stopu, pa za njezino ugovaranje postoji valjani pravni temelj.

2.6. Tuženik posebno ističe da se predmetna naknada izrijekom navodi u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014) gdje stoji da za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.

2.7. U odnosu na tužiteljeve tvrdnje o nepoštenosti i posljedično ništetnosti sporne ugovorne odredbe, tuženik ističe da je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva, budući da je jasno navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade, lako je uočljiva jer je pisana č istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu, čime je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. ZZP/03, a u pogledu jasnosti i uočljivosti tuženik nadodaje kako su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora.

2.8. Nadalje nadovezujući se na prethodne tvrdnje, tuženik ukazuje kako je člankom 296. stavkom 3. ZOO-a/05 propisano da se odredba istog članka, stavka 1. ne primjenjuje na odredbe općih uvjeta čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja Ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga strana je pritom mogla utjecati na njihov sadržaj – stoga jasno je kako predmetna odredba nije i ne može biti ništetna, te tuženik ukazuje kako je Ugovor o kreditu solemniziran sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, stoga je tužitelj potpisivanjem Ugovora iskazao svoju volju za sklapanjem Ugovora pod predočenim uvjetima, u prilog navoda iz odgovor na tužbu tuženik se poziva na sudsku praksu Suda Europske unije u kontekstu Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., i to u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. (Kiss protiv CIB Bank) i presudi C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi Credit Polska SA protiv QJ), iz koje sudske prakse proizilazi da ako je odredba kojom je banka ugovorila tzv. ulaznu naknadu jasno predočena potrošaču i ako je potrošač shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja, ona je valjana i proizvodi sve pravne učinke, što potvrđuje zauzeti stav u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, Suda EU, kao i u presudi Suda EU C-565/21 i C‑186/16.

2.9. Tuženik smatra da je u ovom slučaju nejasno kako bi to eventualni prikaz strukture naplaćene naknade za troškove obrade kredita mogao utjecati na veći stupanj potrošačeve informiranosti, te navodi da je naknada za obradu troškova kredita standard bankarskog poslovanja u svim državama svijeta s razvijenim tržišnim gospodarstvom, što potvrđuje i sudska praksa npr. Vrhovnog kasacionog suda Republike Srbije iz rujna 2021., austrijskog Vrhovnog suda, Oberste Gerichsthof (OGH) u presudi OGH br. 6ob13/16d od 30. ožujka 2016. te sudska praksa sudova Češke Republike (Odluka Najvišeg suda Češke Republike CPJN 203/2013 i Odluka III. US – 3725/13 Ustavnog suda Češke Republike, uz to napominjući da je tuženik konstantno pod intenzivnim nadzorom Hrvatske narodne banke, koja nikada nije dovodila u pitanje zakonitost naplaćivanja predmetne naknade koja predstavlja standard bankarskog poslovanja u cijelom svijetu.

2.10. Ako sud unatoč navedenome odluči provoditi tzv. test poštenosti prema članku 81., stavku 1. ZZP/03, tuženik u spis dostavlja dokument – odluku banke o naplati usluga banaka u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, te ističe kako tuženik nije iznio niti jednu tvrdnju u prilog tome da je sporna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja, te se poziva na sudsku praksu Trgovačkog suda u Osijeku izraženoj u pravomoćnoj presudi P-2/2021 28. travnja 2022., kao i na sudsku praksu Županijskog suda u Splitu u presudi poslovni broj Gž- 279/2023 od 8. ožujka 2023. kojom je preinačio prvostupanjsku presudu, te na utvrđenje s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH (1/04) održane 5. ožujka 2004., Su-IV-222/04 i to u pogledu savjesnosti pri stjecanju, što znači da čak i u slučaju kada bi bio opravdan zahtjev za povrat plaćenog (što tuženik osporava), tužitelju ne bi pripadale zatezne kamate od dana naplaćene naknade, a u prilog svojih tvrdnji poziva se i na presudu Županijskog suda u Splitu, poslovni broj: Gž-230/2023- 3 od 9. veljače 2023., presudu VSRH, poslovni broj: Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. i presudu Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: P-517/2018 od 5. ožujka 2020., predlažući sudu da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan i obveže tužitelja da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.

3. Tužitelj u podnesku od 17. listopada 2025. očitujući se na navode iz odgovora na tužbu navodi da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare potraživanja, s obzirom na pravno shvaćanje doneseno na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda RH Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. a u ostalom dijelu tužitelj ponavlja navode iz tužbe, pozivajući se na sudsku praksu izraženu u presudi Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-673/2023-2, kao i na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) što je implementirano u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12), kao i na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetima br. Rev-715/2024, Rev-1051/2023, Revd-1601/2024 i Rev-1035/2024., te se poziva i na odredbu čl. 1021. ZOO/05.

3.1. U odnosu na prigovor tuženika o tijeku zateznih kamata, tužitelj navodi da o istom postoji ustaljena sudska praksa, što je vidljivo iz odluke br. Revd-1601/2024, i Rev-1051/2023 VSRH.

4. Proveden je dokaz uvidom u obračun s lista 6 sudskog spisa, uvidom u sudsku praksu s lista 7-11 sudskog spisa, uvidom u povijesni izvadak iz sudskog registra s lista 12-189 sudskog spisa, uvidom u Ugovor o kreditu s lista 191-199 sudskog spisa, uvidom u pravilnik o naknadama na potrošačke kredite s lista 263 sudskog spisa, uvidom u odluke o naknadama s lista 270-294 sudskog spisa i saslušanjem tužitelja.

5. Na temelju ovako provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, sud tužbu smatra osnovanom, radi čega je presuđeno kao u izreci.

6. Vezano osporavanje označene vrijednosti predmeta spora koja je označena u tužbi u iznosu od 2.083,22 eura tužitelj je na pripremnom ročištu 11. prosinca 2025. naveo da kod utvrđenja vrijednosti predmeta spora treba uzeti u obzir deklaratorni i kondemnatorni tužbeni zahtjev jer deklaratorni zahtjev ne predstavlja nekakav manje značajni sporedni zahtjev nego predstavlja upravo jedan od dva glavna zahtjeva u pogledu kojeg se izvode čak i personalni dokazi, tako da je vrijednost predmeta spora točno označio., s tim da je umanjio kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva s obzirom na navode tuženika da je predmetnu naknadu platio 735,15 eura u kunskoj protuvrijednosti a ne u iznosu od 756,00 eura koliko je on to naveo u tužbi, te se tuženik nije usprotivio djelomičnom povlačenju kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva radi čega je temeljem odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a riješeno kao u izreci.

7. Temeljem odredbe čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 u daljem tekstu ZPP) sud je vrijednost predmeta spora označio u iznosu od 2.062,48 eura, budući da su tužbom obuhvaćena dva zahtjeva koja su zbrojena i to deklaratorni tužbeni zahtjev te kondemnatorni, a o čemu već postoji identična sudska praksa izražena u pravomoćnoj presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. 54 P-1541/2023-12 od 22. veljače 2024. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-768/2024-3 od 10. travnja 2025.

8. Nesporno je da su tužitelj i prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek zaključili Ugovor o kreditu, temeljem kojeg ugovora je tužitelju kao korisniku kredita stavljen na raspolaganje novčani iznos od 63.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize kreditora na dan korištenja kredita, da je kredit zaključen na rok otplate od 8 godina, da je čl. 7. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja je u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu iznosila 1,20% jednokratno unaprijed.

9. Nesporno je da je gore navedena naknada naplaćena 29. studenoga 2006. u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 735,12 eura.

10. Nesporno je da je Slavonska banka d.d. Osijek, a koja je sa tužiteljem zaključila sporni ugovor o kreditu tijekom 2008., pripojena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb i to temeljem ugovora o pripajanju od 18. lipnja 2008., a da je potom temeljem rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Tt-16/22619-2, Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb nastavila svoje daljnje poslovanje pod nazivom Addiko Bank d.d. Zagreb.

11. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenog Ugovora o kreditu i to konkretno članak 7. u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja je u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu iznosila 1,20% jednokratno unaprijed, te je li nastupila zastara potraživanja.

12. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbi iz članka 7. Ugovora o kreditu o tzv. ulaznoj naknadi sud je primijenio odredbe: ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tj. na dan 15. studenoga 2006.

13. Člankom 59. ZZP/03 propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

14. Člankom 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,20% iznosa kredita.

16. Tužitelj u svom iskazu navodi da je novčana sredstava dobivena ugovorom o kreditu namjenski potrošio za kupovinu stana na način da je odobreni kredit isplaćen na račun prodavatelja stana, te da je Ugovor o kreditu na prijedlog njegove poznanice sklopio u Slavonskoj banci te da je kredit otplatio.

16.1. Što se tiče njegove informiranosti o odredbama Ugovora o kreditu uključujući i predmetnu odredbu iz čl. 7. st 1. naveo je da njemu u banci nije uopće rečeno da će se ta naknada naplatiti što je kasnije shvatio iako je prije potpisivanja Ugovora o kreditu isti pročitao ali je svu pažnju usmjerio na odobreni iznos kredita i na visinu rate, naglasivši da je njegova poznanica najavila njegov dolazak u banku, tako da je već prilikom prvog dolaska u banku Ugovor o kreditu koji ga je dočekao već pripremljen, potpisao, tako da nije mogao utjecati niti na jednu odredbu ugovora pa tako niti na odredbu o predmetnoj naknadi za koju nije niti shvatio da je ugovorena, tako da mu je kredit odobren po principu "uzmi ili ostavi", budući da je riječ je o tipskom ugovoru koji je već bio pripremljen kad je on došao radi potpisivanja.

16.2. Dalje je tužitelj naveo da mu niti javni bilježnik nije tumačio odredbe Ugovora o kreditu niti ga upoznao sa istima a s obzirom da ga niti djelatnik banke nije upoznao s predmetnom naknadom isti mu nije niti naknadu izrazio u postotnom iznosu i u nominalnom iznosu.

17. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

18. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

19. Budući da iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati.

20. S obzirom da je tužitelj na temelju članka 7. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 735,12 eura, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 7. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. ZZP/03, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03.

21. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan članak 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 1,2% na iznos kredita, te obvezao tuženika temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i 1111. st. 1 ZOO-a/05 da tužitelju isplati iznos od 735,12 eura.

22. Na dosuđeni iznos tužitelju je priznata zakonska zatezna kamata koja je zatražena od uplate predmetne naknade što je izvršio tužitelj te je kamata određena sukladno Uredbi o visini stope zateznih kamata (NN 72/02 i 153/04) i prema odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a, dok je tijek zakonskih zateznih kamata koji je gore naveden određen sukladno odredbi čl. 1115. st. 1. ZOO-a, budući se u konkretnom slučaju tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

23. Neosnovan je prigovor zastare, jer je člankom 328. ZOO/05 propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela članka 7. Ugovora o kreditu.

24. Radi izloženog presuđeno je kao u izreci, te je utvrđeno da je pobijana odredba ugovora ništetna.

25. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23) i to trošak sastava tužbe (Tbr. 7/1-100 bodova), sastav jednog obrazloženog podneska od 17. listopada 2025. (Tbr. 8/1-100 bodova), zastupanja na ročištu od 11. prosinca 2025. na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari (Tbr. 9/1-100 bodova) i trošak pristupa njegovog punomoćnika na ročište za objavu presude (Tbr. 9/3-50 bodova). Uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 eura i uvećano za 25% PDV-a, trošak iznosi 875,00 eura.

25.1. Također mu je priznat trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 33,64 eura temeljem Tbr. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" 37/23 u daljem tekstu Uredba) a u svezi s čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" 118/18 i 51/23 u daljem tekstu ZSP) i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu 33,64 eura temeljem Tar. br. 2. Uredbe a u svezi s čl. 7. toč. 3. ZSP-a, tako da ukupno dosuđen trošak iznosi 942,28 eura.

26. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a tužitelju je na dosuđeni parnični trošak dosuđena i zatezna kamata od dana donošenja odluke s obzirom da je tužitelj postavio zahtjev za naknadom ovog troška.

27. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a.

28. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci.

U Županji, 22. siječnja 2026.

Sudac

Anica Pastović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana, od dana primitka iste.

Žalba se predaje putem ovog suda pisana u tri primjerka.

Obavijest:

1. Vedran Bikić, odvjetnik u Vinkovcima

2. Zlatko Knezović, odvjetnik u Zagrebu