Republika Hrvatska
Općinski sud u Makarskoj
Makarska
Kralja Petra Krešimira IV 2
P-314/2023-22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Makarskoj, po sucu Veroniki Aračić, u pravnoj stvari tužitelja IĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Stipe Vuletić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb - dioničko društvo, OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u OD Matulić i Bilić d.o.o. u Splitu, radi isplate, nakon zaključenja glavne rasprave, održane dana 09.prosinca 2025., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 22.siječnja 2026., objavio je i
p r e s u d i o j e
Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
„1. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 10 Ugovora o kreditu br. 9010980069 koji su tužitelj IĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta br. 50, Zagreb, OIB 02535697732, kao kreditor zaključili dana 27.1.2006., a koja glasi:“ Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u toč. 7.1. ovog Ugovora u cijelosti ili djelomično sukladno aktima Banke, ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti banku. U tom slučaju korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenom aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate “, pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovorenih strana.
2. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta br. 50, Zagreb, OIB 02535697732 isplatiti tužitelju IĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 661,52 Eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14.06.2013. do 31.7.2015. godine prema stopi od 12% godišnje, a od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. prema stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do 31.12.2023., a od 1.1.l2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.1. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1.7. te godine, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
3. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak uzrokovan ovom parnicom u iznosu od 1.727,31 eur sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.1. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1.7. te godine, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“
Obrazloženje
1. Tužitelj je protiv tuženika, dana 13.ožujka 2023., podnio tužbu, u kojoj je naveo da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 9010980069 dana 27.1.2006. godine za namjenu: kupnja stambenog objekta ( stana ) i to za iznos kredita od 93.100,00 CHF,da je tužitelj iskoristio pravo ugovoreno člankom 10. Ugovora o kreditu te da je dana 13.6.2013. godine izvršio prijevremenu otplatu kredita, a da mu je tuženik, tom prilikom, temeljem istog članka predmetnog ugovora zaračunao i naplatio izlaznu naknadu za prijevremenu otplatu u iznosu od 4.984,26 Kn, da je naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita razvidna iz knjigovodstvene kartice na ime tužitelja, kao i iz dopisa tuženika od dana 9.3.2023., u kojem dopisu tuženik izrijekom navodi kako je naplaćena naknada za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 4.948,26 Kn navedena pod kontom 1240070301 na stranici 6 knjigovodstvene kartice, da je tužitelj predmetni kredit sklopio kao potrošač, što da je razvidno iz odredbe čl.2. ugovora o kreditu, kojom je utvrđeno da tuženik odobrava tužitelju kredit kao fizičkoj osobi za kupnju stambenog prostora, te da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu (ugovoru o potrošačkom zajmu) sukladno članku 3.toč.1. u svezi s čl.56. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora, obzirom da kredit nije namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužitelja, da tužitelj ističe kako je odredba čl. 10 predmetnog ugovora o kreditu ništetna u smislu čl.87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača, budući se radi o tipiziranom ugovoru kojeg je sastavio tuženik i o tipiziranoj odredbi u takvom ugovoru, o kojoj se nije posebno pregovaralo, te da je tuženik ostavio sebi na dispoziciju određivanje visine naknade u slučaju prijevremene otplate kredita, da tužitelj nije mogao ishoditi brisanje upisanog založnog prava bez uplate navedene naknade, a uslijed čega da ta odredba uzrokuje znatnu neravnotežu između ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, da je ugovorena odredba iz čl. 10 predmetnog ugovora suprotna prisilnim propisima sukladno čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima i to konkretno čl.1024.st.4. i čl.6. istog zakona, da tužitelj navodi kako se u odredbi čl.10. ugovora o kreditu eksplicite govori o „naknadi“, a ne o „šteti“ koju bi tuženik eventualno trpio prijevremenom otplatom kredita, pa da nije jasno na koji bi način tuženik u trenutku zaključenja ugovora mogao znati kolika će mu biti "šteta", pa da bi istu mogao propisati aktima banke, da tužitelj ističe kako tuženik navedenom naknadom nije pokrio niti troškove likvidnosti, a niti nemogućnost plasiranja kredita na tržište, niti da je pretrpio štetu, već da se u konkretnom slučaju radi o uračunavanju kamata, protivno čl.1024.st.4. ZOO-a, da je predmetni ugovor o kreditu zaključen 2006., odnosno u vrijeme kada još nije bio na snazi Zakon o potrošačkom kreditiranju, već je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03),da tužitelj navodi kako je čl.81. stavcima 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, propisano da se ugovorna odredba, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra kako se o ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ista bila unaprijed formulirana od strane trgovca, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovaca, da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, da isti ugovor ima tuženikovu brojčanu oznaku, te da stranke o spornoj ugovornoj odredbi nisu posebno pregovarale, a da tome u prilog ide i okolnost što je tuženik sam sebi ostavio na dispoziciju i slobodu određivanje visine naknade bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, da je predmetnim ugovorom o kreditu, u čl.10, regulirano je pravo tužitelja, kao korisnika kredita, na prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita, koja se može izvršiti, pri čemu da je banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno svojim aktima banke, da sporna odredba čl.10. predmetnog ugovora o kreditu, čije utvrđenje ništetnom tužitelj traži, glasi: "Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u toč. 7.1. ovog Ugovora u cijelosti ili djelomično sukladno aktima Banke, ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti banku. U tom slučaju korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenom aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate “, da je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 – dalje: ZZP/03), u glavi 8. regulirao "Potrošački zajam", te je istim Zakonom u čl.64.st.1. propisano da potrošač može vratiti zajam i prije roka određenog za vraćanje, a da je i u važećem Zakonu o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018) u čl.1024.st.2. propisano da korisnik može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali da je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, iz čega da je razvidno da je tužitelj, kao korisnik kredita, imao pravo iskoristiti svoje ovlaštenje koje mu je dano zakonom, te izvršiti prijevremenu otplatu kredita, a što da je i učinio, da pri tome tužitelj, u trenutku vraćanja kredita, nije dogovarao nikakve uvjete s bankom, a vezano za povrat kredita, već da mu je tuženik sukladno aktima Banke, zaračunao predmetnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, bez da je tužitelj imao bilo kakvu mogućnost utjecaja na uplatu navedene naknade i na visinu iste, da je člankom 1024.st.3. ZOO-a propisano kako je, u slučaju vraćanja kredita i prije roka određenog za vraćanje, korisnik kredita dužan davatelju kredita naknaditi štetu, ako je davatelj kredita istu pretrpio, a stavkom 4. toga članka je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, da je odredba čl.10. lako uočljiva, jer je pisana istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe, da je jasna, jer čitanjem teksta iste odredbe nedvojbeno proizlazi zaključak kako u slučaju prijevremene otplate korisnik kredita može vratiti kredit uz uvjete dogovorene s tuženikom sukladno aktima banke, da ta odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču, iz razloga jer iznos visine naknade nije naznačen u ugovoru, već je za izračun naknade ugovoreno da će se izvršiti prema aktima tuženika, pa da tužitelj ističe kako visina iste naknade nije bila ili mogla biti poznata tužitelju, kao potrošaču, jer da u ugovoru nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji izračuna naknade za prijevremenu otplatu, tako da tužitelj nije znao što mora platiti u slučaju prijevremene otplate i na koji način se izračun vrši, pa da smatra kako je sporna odredba Ugovora o kreditu suprotna odredbi članka 1024. stavku 4. ZOO-a, a glede pravnih posljedica vraćanja kredita prije roka, odnosno da se ne radi o odgovornosti za štetu prouzročenu povredom neke obveze iz ugovora zbog prijevremene otplate kredita, tj. o ugovornoj odgovornosti i postojanju uzročno- posljedične veze između prijevremene otplate kredita od strane korisnika kredita, ovdje tužitelja, i nastale štete davatelju kredita, već da naplaćena naknada predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je, prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja, a na što banka nema pravo prema gore citiranom članku, jer se radi o kogentnoj zakonskoj odredbi i svaka suprotna ugovorna odredba je ništetna, da tužitelj ističe kako ništetnost sporne odredbe ugovora o kreditu proizlazi iz činjenice da tuženik u vezi iste nije pojedinačno pregovarao s tužiteljem, što da je suprotno odredbi članka 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ( 2003.godine ) odnosno čl. 96. st. 1. i 2. novog Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, da prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava, te tužitelj smatra da je sporna ugovorne odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je i zbog toga sporna odredba ništava u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a, da je Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 5. studenog 2020. godine na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio zaključak, posl.br. Su IV – 308/2020, toč. 8., cit: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo“, da tužitelj ponavlja da se o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj ugovorne odredbe, da u odnosu na samu visinu tužbenog zahtjeva tužitelj ističe da je iz priložene dokumentacije i to knjigovodstvene kartice i dopisu tuženika od dana 9.3.2023.godine razvidno da je tužitelj s osnove naknade za prijevremenu otplatu ( zatvaranje ) kredita isplatio iznos od 4.984,26 Kn,da u odnosu na potraživanje tužitelja u ovom predmetu nije nastupila zastara,da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok, u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, da se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja, da mu tužena vrati ono što je stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, pa da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, da je predmetna odredba nepoštena odnosno ništetna, jer je ugovorena na nepošten način, da tuženik nije objasnio, obrazložio, a niti upozorio tužitelja vezano za navedenu naknadu, temeljem čega se ista određuje, temeljem kojih parametara, poa da navedena odredba nije jasna, nije uočljiva, a pogotovo nije razumljiva prosječnom potrošaču, o njoj ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale, niti je tužitelj na bilo koji način utjecao, ili mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe,nije upozoren na sve rizike i opasnosti koje nosi ugovorna odredba o prijevremenoj naknadi, a predmetne odredbe nisu niti jasno, a niti razumljivo sastavljene, da na navedene okolnosti informiranosti predlaže izvesti dokaz saslušanjem tužitelja, da tužitelj postupanjem tuženika na niti jedan način nije mogao shvatiti ekonomske posljedice takve naknade, jer mu tuženik, prilikom zaključenja ugovora i kasnije tijekom trajanja ugovorne obveze, navedeno nije niti prezentirao, niti ga je informirao o istom, niti mu je omogućio sudjelovanje i mijenjanje ugovornih odredbi prilikom zaključenja ugovora o kreditu pa da tužitelj smatra da je iz materijalnih dokaza razvidna nespornost visine tužbenog zahtjeva, a da opreza radi, predlaže izvođenje financijskog vještačenja na okolnost visine naknade.
2. Predložio je donošenje odluke kao u izreci.
3. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da, prije upuštanja u raspravljanje, prigovora mjesnoj nadležnosti ovog suda, jer da je sukladno čl. 11. Ugovora o kreditu broj 9010980069 zaključenog između stranaka dana 27.01.2006.g. izričito ugovoreno: „Za eventualne sporove iz ovog Ugovora nadležan je sud prema sjedištu podružnice Banke.“, da je predmetni ugovor o kreditu sklopio tuženik PBZ d.d. i to Podružnica Split i da je za predmetni spor ugovorena mjesna nadležnost Općinskog suda u Splitu, pa da se predlaže sudu, prije daljnjeg raspravljanja, proglasiti se mjesno nenadležnim i predmet ustupiti mjesno nadležnom Općinskom sudu u Splitu. Tuženik se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti, predložio je isti odbiti uz nalog tužitelju za naknadu troškova postupka, da predmetnom tužbom tužitelj zahtijeva u toč. I. utvrđenje ništetnom odredbe čl. 10. predmetnog ugovora, kojom je propisana obveza podmirenja naknade za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate, da toč. II. traži isplatu iznosa od 661,52 EUR/4.984,26 KN uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće na navedeni iznos od 14.06.2013.g. pa do isplate, na ime naprijed navedene ništetnosti te toč. III. naknadu parničnog troška uvećano za zakonske zatezne kamate,da je taj tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, da su tužitelj i tuženik zaista zaključili Ugovor o kreditu broj 9010980069 dana 27.01.2006., kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 93.100,00 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke, a u svrhu kupnje stambenog objekta, da je odredbom čl. 10. predmetnog Ugovora pod nazivom prijevremena otplata kredita, izrijekom određeno: „Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u točki 7.1. ovog Ugovora u cijelosti ili djelomično sukladno aktima Banke, ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti Banku. U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate“,da tuženik ističe da naknada za prijevremenu otplatu kredita sama po sebi nije ništetna i nije protivna niti jednom zakonu, pogotovo ako nije prouzročila neravnotežu između potrošača i trgovca, što da proizlazi i iz Direktive 2014/17 EU Parlamenta i Vijeća, Direktive 2008/48 EZ, Direktive 93/13 EEZ, kao i kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju, da bi se utvrdilo kako je određena odredba ugovora nepoštena zbog toga što se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati i drugi kvalifikatorni element, a to je da je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, da je takav pravni stav zauzet i na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 05. studenog 2020.,da ugovaranje naknade naknade za prijevremenu otplatu kredita nije protivno niti jednom pozitivnopravnom propisu RH, a, niti odredbama Ugovora o kreditu iz ZOO-a, kako to pogrešno smatra tužitelj, da je potpisom i zaključenjem predmetnog ugovora Korisnik kredita, a ovdje tužitelj, izjavio sukladno čl. 12.st.8. Ugovora da se na sve što nije regulirano predmetnim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja Privredne banke Zagreb d.d. s fizičkim osobama i ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune, o čemu da će ih Banka izvijestiti putem svojih distribucijskih kanala, da su sukladno čl. 295.st.1. ZOO-a Opći uvjeti ugovora sastavljeni za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, da sukladno čl. 295.st.2. ZOO-a Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove da je općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s fizičkim osobama, u toč. 3. „Kreditno poslovanje“, čl. 3.8. Naknade odnosno provizije koje Banka zaračunava Korisniku kredita određeno je: Točkom 9.2.6.1. Naknade Banke za usluge u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama-građanima propisane su naknade za prijevremenu definitivnu otplatu kredita i to za: stambene kredite u iznosu od: - 0 do 1 % na iznos ukupne nedospjele glavnice, ovisno o visini kredita i datumu ugovaranja, pa da je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita utvrđena u visini sukladno internim aktima Banke, koji čine sastavni dio predmetnog Ugovora o kreditu, uz naznaku postotka od iznosa realiziranog kredita prema kojem se obračunava a koji je jasan, razumljiv i lako uočljiv, da tužitelj u tužbi gubi iz vida temeljno načelo slobode uređivanja obveznih odnosa sadržano u čl. 2. ZOO-a prema kojem sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a isti da ne smiju biti protivni Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva, što da u predmetnom slučaju, a pozivom na naprijed citirane zakonske i podzakonske akte Banke, nije slučaj, da je presudom Županijskog suda u Puli, Gž-311/2018-2 od 03. rujna 2018., u pogledu naknade za prijevremenu otplatu kredita sud dao mišljenje prema kojem takva ugovorna odredba nije ništava, neovisno o tome što iznos naknade nije naznačen u ugovoru, jer da je ta naknada određena i odrediva, jer je u ugovoru naveden da će se naknada obračunati na temelju Odluke o tarifi naknada, da je ugovorena naknada odrediva i u smislu čl. 272. ZOO-a koji propisuje da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, da je predmetna naknada ugovorena sukladno odredbama ZOO-a, Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima i Naknadi Banke za usluge o poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama-građanima koji čine sastavni dio Ugovora i na koje je tužitelj izrijekom pristao potpisom istoga, da tuženik ističe prigovor zastare i prigovor prekluzije predmetnog potraživanja prema čl. 326.st.2. ZOO-a, da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom i zatvaranjem kredita s danom 13.06.2013., dakle, više od devet godina prije podnošenja tužbe 13.03.2023. pa da se predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti pozivom na prekluziju iz čl. 326.st.2. Zakona o obveznim odnosima, da je odredbom članka 326.stavak 2. Zakona o obveznim odnosima propisano da se na ništetnost ugovora ne može pozivati ona stranka ugovora, kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a zabrana je bila manjeg značaja, da je pravni odnos, koji je između tužitelja i tuženika zasnovan zaključenjem predmetnog Ugovora o kreditu 2006., u cijelosti ispunjen od strane obje ugovorne strane , što da je u konačnici rezultiralo zatvaranjem istoga 13.06.2013., dakle, više od 9 godina prije podnošenja tužbe, da je, uzevši u obzir realizirani iznos kredita od 93.100,00 CHF te potraživanje tužitelja, devet godina nakon njegova zatvaranja, u iznosu od 661,52 EUR, manje od 1% od realiziranog kredita, pa da tuženik postavlja pitanje opravdanosti „rušenja“ načela prema kojemu se ugovori trebaju održati na snazi kada je god to moguće i prekluzije iz čl. 326.st.2. ZOO-a uvažavajući da tužitelj ovim postupkom nastoji ostvariti pojedinačni interes koji predstavlja zabranu manjeg značenja u smislu navedene odredbe čl. 326.st.2. ZOO-a (prema praksi VSRH), koja ga prekludira u isticanju ništetnosti odredaba ugovora koji je u cijelosti ispunjen i zatvoren prije podnošenja tužbe tužitelja, da tužitelj svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, pa da tuženik ističe prigovor zastare, da je predmetna isplata izvršena je 2013. (prijevremena otplata), pa da je jasno da je tužba podnesena izvan općeg zastarnog roka od pet godina, da je tom odredbom članka 215. ZOO-a propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, da tražbinu po osnovi stjecanja bez osnove – a to bi bila svota koju je tužitelj isplatio banci na temelju ugovornih odredbi ugovora sklopljenog 2006. godine i isplaćenog 13.06.2013.g.– korisnik kredita može tražiti prvog dana kada je obavio tu isplatu i tada počinje teći petogodišnji zastarni rok, jer za stjecanje bez osnove nije propisan neki drugi zastarni rok pa da u primjenu dolazi isključivo opći zastarni rok, predviđen odredbom članka 225. ZOO-a, pa da slijedom svega iznesenoga, da sukladno načelima ekonomičnosti vođenja parničnog postupka, tuženik predlaže tužbu i tužbene zahtjeve odbaciti, uslijed evidentnog nastupa zastare i prekluzije isticanja ništetnosti, odnosno odbiti kao u cijelosti neosnovane, uz nalog tužitelju na podmirenje nastalog parničnog troška.
4. Tužitelj se očitovao po odgovoru na tužbu, podneskom od 12.studenog 2023., te osporio kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, i naveo da je riječ o postupku tužitelja, kao potrošača protiv poslovne banke, te da je, pored suda opće mjesne nadležnosti prema sjedištu tuženika, nadležan i sud prema prebivalištu potrošača – tužitelja, a što da je nesporno ovaj sud, da je ugovorna odredba na koju se poziva tuženik u svom odgovoru na tužbu i na čemu temelji nadležnost suda u Splitu, nepoštena odnosno ništetna, da je čl. 49 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je st. 2. istog članka propisano kako se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, da je pravna posljedica takvih odredbi propisana u čl. 50 st. 1. Zakona o zaštiti potrošača na način da je određeno kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna, da se u odnosu na navedeni prigovor tuženika, ističe kako se radi o ugovornoj klauzuli o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, budući da bi, radi ostvarenja svojih prava pred sudom, tužitelj bio obvezan putovati u Split, što to bi, s obzirom da živi u [adresa], prouzrokovalo značajnu neravnotežu među ugovornim stranama, posebno uzimajući u obzir vrijeme i cijenu putovanja tužitelja iz [adresa] u [adresa] i natrag, da je odredba Ugovora o mjesnoj nadležnosti za slučaj spora unaprijed formulirana od strane tuženika, te da tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj ugovora i da je navedena odredba nepoštena, da je Zakonom o potrošačkom kreditiranju propisano kako u sporovima, koji nastanu u vezi ugovora o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak bilo pred sudom države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, da je stajalište o mjesnoj nadležnosti suda prema prebivalištu tužitelja potvrđeno u nizu pravomoćnih sudskih postupaka i donesene su presude u predmetima Županijskog suda u Dubrovniku br. Gž-985/2019, Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-3772/2019, Županijski sud u Zagrebu br. Gž- 3216/2019, Županijskog suda u Splitu br. Gž-1621/2016 i Županijskog suda u Splitu br. Gž-1354/2019, pa da se stoga osporava u cijelosti kao neosnovani prigovor mjesne nenadležnosti. Tužitelj je osporio u cijelosti i istaknuti prigovor prekluzije, te naveo da je riječ o postupku utvrđenja ništetnosti navedene ugovorne odredbe i da, bez obzira što je kredit otplaćen u cijelosti, ta zabrana nije manjeg značenja, kako to prezentira tuženik, da sama činjenica visine tužbenog zahtjeva u odnosu na ugovoreni kredit i visinu istog nije od značenja za isticanje prekluzije, uzimajući u obzir činjenice pod kojima je navedena odredba zaključena, kao i činjenicu da je navedena odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa da nije, niti može biti riječ o zabrani manjeg značenja. Tuženik je kao neosnovan osporio i prigovor zastare, i naveo da je u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30.1.2020. navedeno da: Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primili na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
5. Tužitelj je odustao od prijedloga za provođenje financijskog vještačenja, jer je među strankama nesporno koji iznos je tužitelj tuženiku isplatio na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita prema ugovoru sklopljenom između ovdašnjih stranaka.
6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u: Ugovor o kreditu potvrđen 01.veljače 2006., knjigovodstvenu karticu tuženika na ime tužitelja, dopis tuženika naslovljen na pun. tužitelja od 09.ožujka 2023. (e-mail), i iskaz tužitelja kao parnične stranke, pa je cijeneći rezultate provedenog dokaznog postupka odlučio kao u izreci iz sljedećih razloga:
7. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 9010980069, od 27.siječnja 2006. koji je potvrđen (solemniziran) kod j.b. Ante Barbića iz [adresa] dana 01.veljače 2006., pod brojem OU-59/2006, utvrđeno je da je sklopljen između ovdašnjeg tuženika PBZ, Podružnica Split, kao kreditora (dalje banka), ovdašnjeg tužitelja, kao korisnika kredita, OĆ, kao solidarnog dužnika i Invest Gamma d.o.o., kao založnog dužnika, da se tim Ugovorom banka obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 93.100,00 CHF, po srednjem tečaju za CHF, tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, da je točkom 10.-om tog Ugovora regulirana prijevremena otplata kredita i da je u njoj navedeno kako korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u točki 7.t.1. tog Ugovora, u cijelosti ili djelomično, sukladno aktima banke, da je banku o tome dužan unaprijed obavijestiti i da je, u tom slučaju, korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate. Čl. 11. Ugovora je određeno da je za eventualne sporove iz tog ugovora nadležan sud prema sjedištu podružnice banke.
8. Uvidom u knjigovodstvenu karticu tuženika za ovdašnjeg tužitelja, kao korisnika, od 02.veljače 2022., utvrđeno je da je na šestoj stranici te kartice (str. 27 spisa) navedena uplata od 13.lipnja 2013.,u iznosu od 4.984,26 kn, pod oznakom konto 1240070301, a iz e-maila tuženika dostavljenog pun. tužitelja 09.ožujka 2023. proizlazi da se ta oznaka konta odnosi na naknadu za prijevremenu definitivnu otplatu kredita.
9. Na ročištu održanom dana 15.srpnja 2025. proveden je dokazni postupak saslušanjem tužitelja kao parnične stranke, a tuženik nije ni predlagao provođenje dokaza saslušanjem djelatnika tuženika koji je, u ime tuženika, sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu s tužiteljem.
10. Tužitelj IĆ, je u svom iskazu naveo da je supruzi i njemu i njihovom, tada malom djetetu, žurno trebao stan, pa da su se obratili tuženiku, da bi se raspitali za podizanje kredita kod te banke, da on nije financijske struke i da su se u toj banci raspitivali u kojoj je valuti najpovoljnije podići kredit i da su im rekli da su to CHF, da je i njegova supruga bila sudužnik pa da je i ona ponovno pitala za podizanje kredita u drugoj valuti i da su i njoj rekli da je najpovoljniji kredit u CHF, da su im dali na potpis svoj tipski ugovor i da su podigli kredit u vrijednosti 93.000,00 CHF, da im nisu objasnili da, u slučaju prijevremene otplate, moraju banci platiti neku naknadu, da je mjesečna rata kredita svaki mjesec nenormalno rasla, pa da je sa cca 1.800,00 kn „skočila“ na 3.900,00 kn, da su se nakon cca sedam godina odlučili na prijevremenu otplatu kredita, da su došli u tuženu banku i otplatili preostali dug i da su im tada rekli da, na ime te naknade za prijevremenu otplatu kredita, moraju banci platiti još oko 5.000,00 kn i da tek tada mogu dobiti „brisovnicu“, pa da su bili prinuđeni i to platiti, da su ga u tuženoj banci upozorili kako on u slučaju prijevremene otplate mora plaćati naknadu, ne bi pristao na sklapanje ugovora, da je u predmetnom stanu, kojeg je kupio navedenim kreditom, živio sa obitelji i da ga nije iznajmljivao trećim osobama, niti je u njemu bilo sjedište nekog trgovačkog društva, da je on završio srednju školu u Australiji i da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora radio u tvrtki Olma u [adresa], a da mu je supruga profesorica glazbe, da mu u banci nisu objasnili kako su došli do iznosa kojeg su mu naplatili na ime naknade, već da su im samo rekli da to moraju platiti jer da inače neće dobit brisovnicu, da je to bio uvjet da završi kredit i izvrši brisanje založnog prava.
11. Iskazu tužitelja sud je poklonio vjeru jer istinitosti tog iskaza proizlazi iz ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka, koji je tipski ugovor i kojeg je sastavio tuženik. Tuženik nije dokazao da su ovdašnje stranke posebno pregovarale o čl. 10. tog Ugovora koji se odnosi na prijevremenu otplatu tog kredita, (a ni u drugim člancima ugovora). Iz same formulacije čl.10. je razvidno da tužitelj nije mogao ni približno utvrditi visinu naknade za prijevremenu otplatu, jer je u tom čl. navedeno da će se naknada utvrditi prema aktima tuženika važećim na dan prijevremene otplate. Dakle u vrijeme sklapanja tog ugovora nije se moglo znati ni na temelju kojeg akta će se naknada utvrditi, a prema tome ni njena približna visina.
12. Ovdašnji tuženik je isticao više prigovora, a najprije je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda koji, po mišljenju suda, nije osnovan iz sljedećih razloga:
13. Točno je da je u čl. 11. predmetnog ugovora navedeno da je za eventualne sporove iz tog ugovora nadležan sud prema sjedištu podružnice banke i da je u ugovoru navedena podružnica Split. I taj članak je sastavio sam tuženik, na svom tipskom ugovoru, te tuženik nije dokazao da bi se o odredbama tog članka, između ovdašnjih stranaka, posebno pregovaralo.
14. Tužitelj u ovom postupku ima status potrošača, pa je pored suda opće mjesne nadležnosti, prema sjedištu tuženika, nadležan i sud prema prebivalištu potrošača- tužitelja, a to je ovaj Općinski sud u Makarskoj. Odredbom čl. 18. st. 1. Uredbe (EU) br. 15/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12.prosinca 2012. od nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (dalje Uredba), propisano je da potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne stranke bilo pred sudovima države članice u kojoj ta stranka ima domicil, ili neovisno o domicilu druge stranke pred sudovima mjesta gdje potrošač ima domicil.
15. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu između ovdašnjih stranaka na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03-dalje ZZP/03).
16. Prema odredbi čl. 81 ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da se smatra kako se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca i da zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
17. U konkretnom slučaju, i odredba čl. 11. Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena mjesna nadležnost suda, prema sjedištu podružnice tuženika, predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, i jer je tu odredbu formulirao tuženik, a tužitelj nije imao utjecaj na njen sadržaj. Ta odredba bi uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovaratelja, jer bi, radi ostvarivanja svojih prava, tužitelj bio u obvezi putovati u Split, što bi, obzirom da je tužiteljevo prebivalište u [adresa], kod njega izazvalo značajnu financijsku neravnotežu, zbog troškova putovanja i vremena potrebnog za to putovanje, pa, po mišljenju suda, odredba čl. 11. Ugovora o kreditu, predstavlja nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu, i stoga nije bilo mjesta prihvaćanju prigovora mjesne nenadležnosti ovog suda, pozivom na ugovorenu nadležnost iz čl. 11. Ugovora, a tužitelj je kao potrošač tužbu podnio nadležnom sudu prema svom prebivalištu.
18. Odlučujući o točki 1. tužbenog zahtjeva tužitelja koja se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe sadržane čl. 10. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka, sud smatra da se tužitelj u ovom postupku smatra potrošačem, jer je predmetni kredit podigao radi kupnje stana za sebe i svoju obitelj, i da taj stan nije koristio u neke poslovne svrhe. Već je naprijed navedeno, u dijelu koji se odnosi i na prigovor mjesne nenadležnosti kako je utvrđeno da je predmetni ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom tipskom obrascu tuženika, i da se o njegovom sadržaju uključujući i čl.10. nije posebno pregovaralo, pa je stoga tužitelj, po mišljenju suda, kao osoba koja nema ekonomsku naobrazbu, (što proizlazi iz njegovog iskaza), bio u slabijem položaju u odnosu na tuženika koji je taj ugovor sklopio u okviru svoje djelatnosti. Zaključkom VS RH sa sastanka predsjednika Građanskih odjela ŽS-a i Građanskog odjela VS RH broj Su IV-308/2020 od 05.studenog 2020., točka 8, je određeno kako ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.
19. Iz provedenih dokaza u ovom postupku proizlazi da se o odredbi čl. 10. Ugovora o kreditu između ovdašnjih stranaka nije posebno pregovaralo, što je izazvalo neravnotežu u pravima i obvezama stranaka i povredu načela savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja.
20. Stoga je suda temeljem svega navedenog i čl. 81.st.1. i 2. ZZP/03 prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja iz točke 1. izreke ove Presude i utvrdio ništetnom odredbu sadržanu u čl. 10. Ugovora o kreditu, sklopljenom između stranaka.
21. Tuženik je istaknuo i prigovor prekluzije i naveo da je ugovor o kreditu sklopljen između stranaka prestao isplatom i zatvaranjem kredita s danom 13.lipnja 2013., više od devet godina prije podnošenja tužbe, te se pozvao na članak 326. st. 2 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje ZOO) u kojem je u st. 1. navedeno kako ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a st. 2. da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen.
22. U predmetnoj pravnoj stvari točno je da je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen dana 13.lipnja 2013., a da je tužba podnesena 13.ožujka 2023. Za raspraviti je: jeli uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja.
23. Po mišljenju suda, za odlučivanje o tome je li uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, nije odlučujuća visina naknade za prijevremenu otplatu kredita. Radi se o potrošačkom ugovoru, jer je tužitelj dokazao da je ugovor sklopio radi rješavanja svog stambenog pitanja, a ne u neke gospodarske svrhe.
24. Čl.3.st.1. ZPP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, je propisano da je potrošač svaka fizička osoba, koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
25. Obveza tužitelja za plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, je protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo se treba primjenjivati temeljem čl. 4. ZOO-a, a što je i u skladu i sa Direktivom Vijeća 93/13 Ez od 05.travnja 1993., koja je implementirana u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12). Da tužitelj, kao potrošač, nije prihvatio predmetnu odredbu ne bi ni mogao sklopiti ugovor o kreditu sa tuženikom. To proizlazi iz tipskog ugovora kojeg je sastavio samo tuženik. O toj odredbi se, prema iskazu tužitelja, nije pregovaralo, a tuženik, na kojem je teret dokaza, nije suprotno dokazao, pa se, temeljem svega navedenog ne radi o zabrani manjeg značenja.
26. Stoga je, po mišljenju suda, istaknuti prigovor prekluzije neosnovan, te nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st. 2 .ZOO-a.
27. Nije osnovan ni tuženikov prigovor zastare, u kojem navodi da je tužba podnesena izvan općeg zastarnog roka od pet godina predviđenog odredbom čl. 225. ZOO-a, budući je predmetna isplata naknade za prijevremenu otplatu kredita izvršena 2013., a tužba da je podnesena 2023.
28. Prema pravnom shvaćanju Sjednice Građanskog odjela VS RH, od 30.siječnja 2020., zastarni rok, u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora , odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1.ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnoj pravnoj stvari ništetnost čl. 10. ugovora o kreditu je utvrđena tek točkom 1. ove prvostupanjske odluke (nepravomoćne), pa dakle zastara, u dijelu koji se odnosi na točku 2. tužbenog zahtjeva radi isplate tužitelju iznosa koji je isplatio tužitelju, na ime prijevremene otplate kredita, još nije ni počela teći .
29. Između stranaka nije bila sporna visina naknade koju je tužitelj, zbog prijevremene otplate kredita, isplatio tuženiku. Stoga je sud, temeljem čl. 323. st.1. i čl. 1111.ZOO-a prihvatio i tužbeni zahtjev iz točke 2. za isplatu iznosa kojeg je tužitelj platio tuženiku na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita u visini od 661,52 eura, što odgovara iznosu od 4.984,26 kuna, koji iznos je tužitelj platio dana 13.lipnja 2013. Ova dosuđena isplata je posljedica ništetnosti sporne ugovorne odredbe (utvrđene točkom 1. izreke ove presude).
30. Na taj iznos sud je tužitelju priznao i pravo na zakonske zatezne kamate počev od 14.lipnja 2013. kao dana dospijeća pa do isplate, a temeljem čl. 1115. ZOO- a, jer smatra da je tuženik od samog stjecanja tog iznosa bio nepošten. O visini stope zatezne kamate sud je odlučio temeljem čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.
31. Odluku o troškovima parničnog postupka sud je donio temeljem čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08 ,57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu ZPP), te je tuženika obvezao tužitelju naknaditi troškove sastava tužbe u visini od 75 bodova ili 150,00 eura, temeljem Tbr.7. t.1., Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023 – dalje OT), troškove sastava četiri obrazložena podneska od 10.11.23., 12.05.25., 29.08.25. i 08.1.25. u visini od po 75 bodova ili po 150,00 eura, temeljem Tbr. 8.t.1. OT-a i troškove zastupanja na ročištima od 14.05.25., 15.07.25., 06.11.25. i 09.12.25. u visini od po 75 bodova ili po 150,00 eura temeljem Tbr. 9.t.1. OT-a, odnosno ukupno 1.350,00 eura. Dalje je sud tužitelju priznao trošak PDV-a po stopi od 25 % ili 337,50 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura, i pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 eura, odnosno ukupno 1.727,31 eur, koliko troškova je i obistinjeno tužitelju u točki 3. izreke ove Presude.
U Makarskoj, dana 22.siječnja 2026.
SUDAC:
Veronika Aračić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu.
Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude ( članak 348. ZPP-a)
Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena.
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena ( članak 335. ZPP-a).
Dna:
1. Pun. tužitelja
2. Pun. tuženika
3. U spis
